PRESUDA OPĆEG SUDA (šesto vijeće)
21. veljače 2018.(*)
„Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja poduzete s obzirom na stanje u Ukrajini – Zamrzavanje financijskih sredstava – Popis osoba, drugih subjekata i tijela na koje se primjenjuje zamrzavanje financijskih sredstava i gospodarskih izvora – Zadržavanje tužiteljeva imena na popisu – Obveza obrazlaganja – Pravna osnova – Činjenična osnova – Očita pogreška u ocjeni – Prava obrane – Pravo vlasništva – Pravo na ugled – Proporcionalnost– Zaštita temeljnih prava istovjetna onoj koja se jamči u Uniji – Prigovor nezakonitosti”
U predmetu T‑731/15,
Sergij Kljujev, sa stalnom adresom u Donjecku (Ukrajina), kojeg zastupaju R. Gherson, T. Garner, solicitors, B. Kennelly, QC, i J. Pobjoy, barrister,
tužitelj,
protiv
Vijeća Europske unije, koje zastupaju Á. de Elera‑San Miguel Hurtado i J.-P. Hix, u svojstvu agenata,
tuženika,
povodom zahtjeva na temelju članka 263. UFEU‑a za poništenje, kao prvo, Odluke Vijeća (ZVSP) 2015/1781 od 5. listopada 2015. o izmjeni Odluke Vijeća 2014/119/ZVSP o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini (SL 2015., L 259, str. 23.) i Provedbene uredbe Vijeća (EU) 2015/1777 od 5. listopada 2015. o provedbi Uredbe (EU) br. 208/2014 o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini (SL 2015., L 259, str. 3.), kao drugo, Odluke Vijeća (ZVSP) 2016/318 od 4. ožujka 2016. o izmjeni Odluke 2014/119/ZVSP o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini (SL 2016., L 60, str. 76.) i Provedbene uredbe Vijeća (EU) 2016/311 od 4. ožujka 2016. o provedbi Uredbe (EU) br. 208/2014 o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini (SL 2016., L 60, str. 1.) i, kao treće, Odluke Vijeća (ZVSP) 2017/381 od 3. ožujka 2017. o izmjeni Odluke 2014/119/ZVSP o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini (SL 2017., L 58, str. 34.) i Provedbene uredbe Vijeća (EU) 2017/374 od 3. ožujka 2017. o provedbi Uredbe (EU) br. 208/2014 o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini (SL 2017., L 58, str. 1.) u dijelu u kojem je tužiteljevo ime zadržano na popisu osoba, drugih subjekata i tijela na koje se primjenjuju te mjere ograničavanja.
OPĆI SUD (šesto vijeće)
u sastavu: G. Berardis (izvjestitelj), predsjednik, D. Spielmann i Z. Csehi, suci,
tajnik: L. Grzegorczyk, administrator,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 28. lipnja 2017.,
donosi sljedeću
Presudu(1)
Okolnosti spora
1 Ovaj predmet ulazi u okvir mjera ograničavanja koje su donesene protiv određenih osoba, drugih subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini i to nakon suzbijanja prosvjeda na Trgu nezavisnosti u Kijevu (Ukrajina).
2 Vijeće Europske unije donijelo je 5. ožujka 2014. Odluku 2014/119/ZVSP o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini (SL 2014., L 66, str. 26. i ispravak SL 2014., L 70, str. 35.). Istog dana Vijeće je donijelo Uredbu (EU) br. 208/2014 o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini (SL 2014., L 66, str. 1. i ispravak SL 2014., L 70, str. 36.).
3 Tužitelj,S. Kljujev, ukrajinski je poduzetnik i brat Andrija Kljujeva, bivšeg voditelja ureda predsjednika Ukrajine. On je također član Verhovne Rade (ukrajinski parlament).
4 U uvodnim izjavama 1. i 2. Odluke 2014/119 pojašnjava se:
„(1) Vijeće je 20. veljače 2014. najoštrije osudilo svaku upotrebu nasilja u Ukrajini. Pozvalo je na trenutačni prekid nasilja u Ukrajini, potpuno poštovanje ljudskih prava i temeljnih sloboda. Pozvalo je ukrajinsku vladu na primjenu krajnje suzdržanosti, a vođe oporbe da se ograde od onih koji pribjegavaju radikalnim djelovanjima, uključujući nasilje.
(2) 3. veljače 2014. Vijeće [je odlučilo] usredotočiti mjere ograničavanja na zamrzavanje i povrat imovine osoba za koje je utvrđeno da su odgovorne za zloupotrebu ukrajinskih državnih sredstava i osoba odgovornih za kršenja ljudskih prava, s ciljem konsolidacije i podrške vladavini prava i poštovanja ljudskih prava u Ukrajini.”
5 U članku 1. stavcima 1. i 2. Odluke 2014/119 određeno je sljedeće:
„1. Sva sredstva i gospodarski izvori koji pripadaju ili su u vlasništvu, u posjedu ili pod kontrolom osoba za koje je utvrđeno da su odgovorne za zloupotrebu ukrajinskih državnih sredstava i osoba odgovornih za kršenja ljudskih prava te fizičkih ili pravnih osoba, subjekata ili tijela povezanih s njima, kako je navedeno u Prilogu, zamrzavaju se.
2. Fizičkim ili pravnim osobama, subjektima ili tijelima navedenima u Prilogu ne daju se na raspolaganje niti u njihovu korist, izravno ili neizravno, nikakva sredstva ni gospodarski izvori.”
6 Detaljna pravila za to zamrzavanje financijskih sredstava utvrđena su u sljedećim stavcima istog članka.
7 U skladu s Odlukom 2014/119, Uredba br. 208/2014 obvezuje na donošenje mjera zamrzavanja financijskih sredstava i načelno utvrđuje ista detaljna pravila za to zamrzavanje kao i spomenuta odluka.
8 Imena osoba na koje se odnose Odluka 2014/119 i Uredba br. 208/2014 nalaze se u Prilogu Odluci 2014/119 i Prilogu I. Uredbi br. 208/2014 (u daljnjem tekstu: popis), koji sadržavaju isti popis i, među ostalim, objašnjenje njihova uvrštavanja na popis.
9 Tužiteljevo ime nalazilo se na popisu sa sljedećim identifikacijskim podacima „poslovni čovjek, brat g. [Andrija Kljujeva]” i sljedećim obrazloženjem:
„Osoba koja podliježe istrazi u Ukrajini za sudjelovanje u [kaznenim djelima] u vezi s pronevjerom ukrajinskih državnih sredstava i njihovim nezakonitim prijenosom izvan Ukrajine.”
10 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 12. svibnja 2014. tužitelj je pokrenuo postupak, a tužba je upisana pod brojem T‑341/14 i odnosi se na zahtjev za poništenje Odluke 2014/119 i Uredbe br. 208/2014 u dijelu u kojem se odnose na njega.
11 Vijeće je 29. siječnja 2015. donijelo Odluku (ZVSP) 2015/143 o izmjeni Odluke 2014/119 (SL 2015., L 24, str. 16.) i Uredbu (EU) 2015/138 o izmjeni Uredbe br. 208/2014 (SL 2015., L 24, str. 1.).
12 Odlukom 2015/143 pojašnjeni su, s učinkom od 31. siječnja 2015., kriteriji za određivanje osoba na koje se odnosi zamrzavanje financijskih sredstava. Konkretno, članak 1. stavak 1. Odluke 2014/119 zamijenjen je sljedećim tekstom:
„1. Sva sredstva i gospodarski izvori koji pripadaju ili su u vlasništvu, u posjedu ili pod kontrolom osoba za koje je utvrđeno da su odgovorne za zloupotrebu ukrajinskih državnih sredstava i osoba odgovornih za kršenja ljudskih prava u Ukrajini te fizičkih ili pravnih osoba, subjekata ili tijela povezanih s njima, kako je navedeno u Prilogu, zamrzavaju se.
Za potrebe ove Odluke, osobe za koje je utvrđeno da su odgovorne za zloupotrebu ukrajinskih državnih sredstava uključuju i osobe koje su predmetom istrage ukrajinskih vlasti:
(a) zbog zloupotrebe ukrajinskih javnih sredstava ili imovine ili zbog sudioništva u tome; ili
(b) zbog toga što su kao nositelji javnih dužnosti zloupotrijebili službeni položaj radi pribavljanja nepripadajuće koristi sebi ili trećoj osobi te time nanijeli štetu ukrajinskim javnim sredstvima ili imovini, ili zbog sudioništva u tome.”
13 Uredbom 2015/138 izmijenjena je Uredba br. 208/2014, u skladu s Odlukom 2015/143.
14 Odluka 2014/119 i Uredba br. 208/2014 naknadno su izmijenjene Odlukom Vijeća (ZVSP) 2015/364 od 5. ožujka 2015. (SL 2015., L 62, str. 25.) odnosno Provedbenom uredbom Vijeća (EU) 2015/357 od 5. ožujka 2015. o provedbi Uredbe br. 208/2014 (SL 2015., L 62, str. 1.). Odlukom 2015/364 izmijenjen je članak 5. Odluke 2014/119 tako što su mjere ograničavanja u pogledu tužitelja produljene do 6. lipnja 2015. Posljedično, Provedbena uredba 2015/357 zamijenila je Prilog I. Uredbi br. 208/2014.
15 Odlukom 2015/364 i Provedbenom uredbom 2015/357 ime tužitelja zadržano je na popisu, zajedno s identifikacijskim podacima „brat g. [Andrija Kljujeva] poduzetnik” i sa sljedećim novim obrazloženjem:
„Osoba koja podliježe istrazi koju provode ukrajinske vlasti zbog sudjelovanja u zloupotrebi javnih sredstava ili imovine te zbog toga što je kao nositelj javne dužnosti zloupotrijebio svoj položaj radi pribavljanja nepripadajuće koristi za sebe ili treću osobu te time nanio štetu ukrajinskim javnim sredstvima ili imovini. Osoba povezana s osobom koja je uvrštena na popis [Andrijem Petrovičem Kljujevim] koja podliježe kaznenom postupku koji provode ukrajinske vlasti zbog zloupotrebe javnih sredstava ili imovine.”
16 Vijeće je 5. lipnja 2015. donijelo Odluku (ZVSP) 2015/876 o izmjeni Odluke 2014/119 (SL 2015., L 142, str. 30.) i Provedbenu uredbu (EU) 2015/869 o provedbi Uredbe br. 208/2014 (SL 2015., L 142, str. 1.). Odlukom 2015/876 zamijenjen je, s jedne strane, članak 5. Odluke 2014/119, tako da se primjena mjera ograničavanja u pogledu tužitelja produljila do 6. listopada 2015. te je, s druge strane, izmijenjen Prilog potonjoj odluci. Provedbena uredba 2015/869 izmijenila je tako Prilog I. Uredbi br. 208/2014.
17 Odlukom 2015/876 i Provedbenom uredbom 2015/869, ime tužitelja zadržano je na popisu, zajedno s identifikacijskim podacima „brat g. [Andrija Kljujeva] poduzetnik” i sa sljedećim novim obrazloženjem:
„Osoba koja podliježe istrazi koju provode ukrajinske vlasti zbog sudjelovanja u zloupotrebi javnih sredstava. Osoba povezana s osobom koja je uvrštena na popis [Andrijem Petrovičem Kljujevim] koja podliježe kaznenom postupku koji provode ukrajinske vlasti zbog zloupotrebe javnih sredstava ili imovine.”
18 Dopisom od 31. srpnja 2015. Vijeće je tužitelju dostavilo dopis od 26. lipnja 2015.,[povjerljivo](2). U tom je dopisu Vijeće obavijestilo tužitelja da namjerava održati na snazi mjere ograničavanja koje se na njega odnose, određujući mu rok u kojem mu mora podnijeti očitovanja u tom pogledu. Tužitelj je podnio svoja očitovanja dopisom od 31. kolovoza 2015.
19 Vijeće je 5. listopada 2015. donijelo Odluku (ZVSP) 2015/1781 o izmjeni Odluke 2014/119 (SL 2015., L 259, str. 23.) i Provedbenu uredbu (EU) 2015/1777 o provedbi Uredbe br. 208/2014 (SL 2015., L 259, str. 3.) (u daljnjem tekstu, zajedno: akti iz listopada 2015.). Odlukom 2015/1781 zamijenjen je, s jedne strane, članak 5. Odluke 2014/119, tako da se primjena mjera ograničavanja u odnosu na tužitelja produljila do 6. ožujka 2016. te je, s druge strane, izmijenjen Prilog potonjoj odluci. Provedbena uredba 2015/1777 izmijenila je tako Prilog I. Uredbi br. 208/2014.
20 Odlukom 2015/1781 i Provedbenom uredbom 2015/1777 ime tužitelja zadržano je na popisu, zajedno s identifikacijskim podacima „brat g. [Andrija Kljujeva] poduzetnik” i sa sljedećim novim obrazloženjem:
„Osoba koja podliježe kaznenom postupku koji provode ukrajinske vlasti zbog sudjelovanja u zloupotrebi javnih sredstava ili imovine. Osoba povezana s osobom koja je uvrštena na popis [Andrijem Petrovičem Kljujevim] koja podliježe kaznenom postupku koji provode ukrajinske vlasti zbog zloupotrebe javnih sredstava ili imovine.”
21 Dopisom od 6. listopada 2015. Vijeće je tužiteljevim odvjetnicima dostavilo presliku akata iz listopada 2015. obavještavajući ih o zadržavanju tužiteljeva imena na popisu i odgovarajući na njihova očitovanja od 31. kolovoza 2015. Osim toga, Vijeće je tom dopisu priložilo drugi dopis [povjerljivo] od 3. rujna 2015.
Činjenice iz razdoblja nakon podnošenja ove tužbe
22 Dopisom od 15. prosinca 2015. Vijeće je tužitelju dostavilo dopis [povjerljivo] od 1. prosinca 2015. navodeći mu rok u kojem mu mora podnijeti očitovanja u tom pogledu.
23 Presudom od 28. siječnja 2016., Kljujev/Vijeće (T‑341/14, EU:T:2016:47), Opći sud poništio je Odluku 2014/119 i Uredbu br. 208/2014 u dijelu u kojem se odnose na tužitelja.
24 Vijeće je 4. ožujka 2016. donijelo Odluku (ZVSP) 2016/318 o izmjeni Odluke 2014/119 (SL 2016., L 60, str. 76.) i Provedbenu uredbu (EU) 2016/311 o provedbi Uredbe br. 208/2014 (SL 2016., L 60, str. 1.) (u daljnjem tekstu, zajedno: akti iz ožujka 2016.).
25 Aktima iz ožujka 2016. primjena mjera ograničavanja bila je produljena, među ostalim, u odnosu na tužitelja do 6. ožujka 2017. a da se obrazloženje za njegovo uvrštenje nije izmijenilo u odnosu na obrazloženje u aktima iz listopada 2015.
26 Dopisom od 7. ožujka 2016. Vijeće je obavijestilo tužitelja o održavanju na snazi mjera ograničavanja koje se na njega odnose. Ono je također odgovorilo na tužiteljeva očitovanja iznesena u prethodnoj korespondenciji te mu dostavilo akte iz ožujka 2016.
27 Dopisom od 12. prosinca 2016. Vijeće je obavijestilo tužiteljeve odvjetnike da namjerava obnoviti mjere ograničavanja koje se odnose na tužitelja i priložilo dva dopisa [povjerljivo], jedan od 25. srpnja 2016. i drugi od 16. studenoga 2016. (u daljnjem tekstu: dopisi od 25. srpnja i 16. studenoga 2016.), podsjećajući na rok koji je određen za dostavu očitovanja Vijeću radi godišnjeg preispitivanja mjera ograničavanja. Dopisom od 12. siječnja 2017. tužitelj je Vijeću podnio ta očitovanja.
28 Vijeće je 3. ožujka 2017. donijelo Odluku (ZVSP) 2017/381 o izmjeni Odluke 2014/119 (SL 2017., L 58, str. 34.) i Provedbenu uredbu (EU) 2017/374 o provedbi Uredbe br. 208/2014 (SL 2017., L 58, str. 1.) (u daljnjem tekstu, zajedno: akti iz ožujka 2017.).
29 Aktima iz ožujka 2017. primjena mjera ograničavanja bila je produljena, među ostalim, u odnosu na tužitelja do 6. ožujka 2018., a da se obrazloženje za njegovo uvrštenje nije izmijenilo u odnosu na obrazloženje u aktima iz listopada 2015. i ožujka 2016.
30 Dopisom od 6. ožujka 2017. Vijeće je obavijestilo tužitelja o održavanju na snazi mjera ograničavanja koje se na njega odnose. Ono je također odgovorilo na tužiteljeva očitovanja iznesena u prethodnoj korespondenciji te mu dostavilo akte iz ožujka 2017. Ono je također navelo rok u kojem mu mora podnijeti očitovanja prije nego što donese odluku u vezi s mogućim zadržavanjem njegova imena na popisu.
Postupak i zahtjevi stranaka
31 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 12. prosinca 2015. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.
32 Vijeće je 9. ožujka 2016. podnijelo odgovor na tužbu. Istog dana Vijeće je također, u skladu s člankom 66. Poslovnika Općeg suda, podnijelo obrazloženi zahtjev kojim je zatražilo da se sadržaj određenih priloga tužbi i odgovoru na tužbu ne navede u dokumentima koji se odnose na ovaj predmet, a koji su dostupni javnosti.
33 Replika je podnesena 29. travnja 2016.
34 Tužitelj je 13. svibnja 2016., na temelju članka 86. Poslovnika, podnio prvi podnesak kojim se vrši prilagodba tužbe kako bi zahtijevao također poništenje akata iz ožujka 2016. u dijelu u kojem se odnose na njega.
35 Odgovor na repliku podnesen je 27. lipnja 2016.
36 Dana 5. srpnja 2016. Vijeće je podnijelo očitovanja u vezi s prvim podneskom kojim se vrši prilagodba tužbe.
37 Pisani dio postupka zatvoren je 11. srpnja 2016.
38 Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 26. srpnja 2016. tužitelj je zatražio održavanje rasprave.
39 Budući da se sastav vijećâ Općeg suda promijenio, a sudac izvjestitelj raspoređen je u šesto vijeće, tom je vijeću stoga dodijeljen ovaj predmet.
40 Na temelju prijedloga suca izvjestitelja Opći sud (šesto vijeće) odlučio je otvoriti usmeni dio postupka.
41 Dopisom od 24. veljače 2017. tužitelj je zatražio odgodu ročišta zakazanog za 6. travnja 2017. Dana 1. ožujka 2017. predsjednik šestog vijeća Općeg suda prihvatio je taj zahtjev i odlučio raspravu odgoditi za 18. svibnja 2017.
42 Tužitelj je 4. svibnja 2017. podnio drugi podnesak kojim se vrši prilagodba tužbe kako bi zahtijevao poništenje akata iz ožujka 2017. u dijelu u kojem se odnose na njega.
43 Dopisom podnesenim tajništvu Općeg suda od 8. svibnja 2017. Vijeće je, s jedne strane, zatražilo produljenje roka za podnošenje očitovanja u vezi s drugim podneskom kojim se vrši prilagodba tužbe i, s druge strane i po potrebi, odgodu rasprave zakazane za 18. svibnja 2017. Dana 10. svibnja 2017. predsjednik šestog vijeća Općeg suda odlučio je raspravu odgoditi za 28. lipnja 2017.
44 Dana 14. lipnja 2017. Vijeće je podnijelo očitovanja u vezi s drugim podneskom kojim se vrši prilagodba tužbe.
45 Dopisom podnesenim tajništvu Općeg suda od 15. lipnja 2017. tužitelj je na temelju članka 85. stavka 3. Poslovnika zatražio da u spis uloži presliku odluke [povjerljivo] od 5. ožujka 2016. o prekidu [povjerljivo].
46 Vijeće je 16. lipnja 2017. podnijelo zahtjev koji je sličan onome iz točke 32. ove presude i kojim se nastoji ishoditi to da se sadržaj određenih priloga drugom podnesku kojim se vrši prilagodba tužbe i očitovanjima na taj podnesak ne navede u dokumentima koji se odnose na ovaj predmet, a koji su dostupni javnosti.
47 Dopisom podnesenim tajništvu Općeg suda 23. lipnja 2017. Vijeće se pozvalo na nedopuštenost tužiteljeva dokaznog prijedloga jer je nepravodoban.
48 Na raspravi od 28. lipnja 2017. stranke su saslušane prilikom svojih izlaganja i prilikom davanja odgovora na pitanja koja je postavio Opći sud.
49 Nakon prve i druge prilagodbe tužbe tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi akte iz listopada 2015., ožujka 2016. i ožujka 2017. u dijelu u kojem se odnose na njega;
– naloži Vijeću snošenje troškova.
50 Nakon pojašnjenja danih na raspravi Vijeće u odgovoru na pitanja Općeg suda zahtijeva od njega da:
– odbije tužbu;
– podredno, odredi održavanje na snazi učinaka Odluke 2017/381 dok djelomično poništenje Provedbene uredbe 2017/374 ne počne proizvoditi učinak, i to ako akte iz ožujka 2017. treba poništiti u dijelu u kojem se odnose na tužitelja;
– naloži tužitelju snošenje troškova.
Pravo
Zahtjevi za poništenje akata iz listopada 2015. i ožujka 2016. u dijelu u kojem se odnose na tužitelja
51 U prilog svojoj tužbi za poništenje tužitelj je u njoj istaknuo pet tužbenih razloga od kojih se prvi temelji na nepostojanju pravne osnove, drugi na očitoj pogrešci u ocjeni, treći na povredi prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu, četvrti na nepostojanju odgovarajućeg obrazloženja i peti na povredi prava na vlasništvo i prava na ugled. Prilikom prve prilagodbe tužbe također je u odnosu na akte iz ožujka 2016. istaknuo tužbeni razlog koji je okvalificirao kao nov i koji se odnosi na povredu prava koja proizlaze iz članka 6. UEU‑a u vezi s člancima 2. i 3. UEU‑a kao i članaka 47. i 48. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).
52 Podredno, tužitelj je na temelju članka 277. UFEU‑a istaknuo prigovor nezakonitosti kako bi se u odnosu na njega neprimjenjivim proglasio kriterij za određivanje koji je predviđen u članku 1. stavku 1. Odluke 2014/119, kako je izmijenjen Odlukom 2015/143, i u članku 3. stavku 1. Uredbe br. 208/2014, kako je izmijenjen Uredbom 2015/138 (u daljnjem tekstu: relevantan kriterij), i koji nema odgovarajuću pravnu osnovu ili je neproporcionalan u odnosu na ciljeve zadane predmetnim aktima.
53 Prije svega valja ispitati četvrti tužbeni razlog, a zatim prvi i ostale tužbene razloge prema redoslijedu u tužbi, te potom tužbeni razlog istaknut u prvoj prilagodbi tužbe i naposljetku prigovor nezakonitosti koji je tužitelj podredno istaknuo.
[omissis]
Drugi tužbeni razlog koji se u biti temelji na očitoj pogrešci u ocjeni
86 Tužitelj navodi u bitnome da je Vijeće počinilo očitu pogrešku u ocjeni kada je zaključilo da je relevantan kriterij ispunjen u odnosu na njega. U tom pogledu navodi da izjave [povjerljivo] koje je Vijeće prihvatilo bez prethodnog ispitivanja i bez uzimanja u obzir netočnosti na koje je tužitelj uputio ne čine u tu svrhu pravnu osnovu koja je činjenično dovoljno čvrsta, iako je na Vijeću bilo da utvrdi osnovanost razloga iznesenih protiv tužitelja, uzimajući u obzir očitovanja i oslobađajuće dokaze koje je on podnio. Smatra da je Vijeće bilo dužno izvršiti dodatne provjere kao i zatražiti dostavu dodatnih dokaza od tijelâ treće države. To je tim više točno kada se radi o produljenju mjera ograničavanja. Uostalom, nije bilo nikakvog dokaza da je tužitelj na bilo koji način bio „povezan” sa svojim bratom, Andrijem Kljujevim, i da je za njega utvrđeno da je odgovoran za zloupotrebu javnih sredstava. Činjenica da je on član njegove obitelj nije dovoljna. Pored toga, tužitelj ističe da ga je Vijeće podvrgnulo nizu mjera ograničavanja neuobičajeno kratkog trajanja što otkriva zabrinutost Vijeća s obzirom na dokazna sredstva koja su nužna za opravdanje dužih mjera.
87 Tužitelj prije svega smatra da su dopisi od 26. lipnja i 3. rujna 2015. u pogledu akata iz listopada 2015. te dopis od 1. prosinca 2015. u pogledu akata iz ožujka 2016. [povjerljivo] jedini dokazi koje je Vijeće podnijelo te da nisu potkrijepljeni drugim preciznim i konkretnim dokazima. Osim toga, Vijeće nije podnijelo dokaz niti o tome da se činjenicama navedenima [povjerljivo] u tim dopisima može dovesti u pitanje vladavina prava u Ukrajini.
88 Tužitelj smatra da se prema sudskoj praksi, iako postojanje istrage zbog zloupotrebe financijskih sredstava koju vode nacionalne vlasti treće države može biti dostatno da se ispune kriteriji za uvrštavanje, ta istraga mora odvijati u okviru sudskog postupka. U tom pogledu, [povjerljivo] ne može se smatrati „pravosudnim tijelom”. Tužitelj smatra da ako bi se taj kriterij trebao šire tumačiti, s jedne strane bi dotična osoba bila lišena bitnih jamstava koja proizlaze iz uključenosti pravosudnog tijela, dok bi s druge strane to značilo da je na ukrajinska nacionalna tijela prenesena ovlast da prema vlastitom nahođenju odabiru osobe na koje se predmetne mjere ograničavanja trebaju odnositi. [povjerljivo].
89 Konkretno, radi dokazivanja da je informacija sadržana u dopisu od 3. rujna 2015., koja se ne razlikuje od onog od 26. lipnja 2015., bila nedovoljna tužitelj se oslanja na pravno mišljenje profesora prava na Sveučilištu u Kijevu prema kojem progon pokrenut protiv tužitelja nije opravdan. Oslanjajući se na drugo pravno mišljenje koje je dao drugi profesor prava, tužitelj također tvrdi da je [povjerljivo] počinio više ozbiljnih povreda njegovih postupovnih prava u okviru [povjerljivo], što na temelju ukrajinskog Zakona o kaznenom postupku ne dopušta da ga okvalificira kao osobu koja podliježe „kaznenom postupku”. Tužitelj smatra da ta mišljenja sadržavaju objektivne i podrobne dokaze koje je Vijeće lako moglo provjeriti.
90 Osim toga, tužitelj ističe više netočnosti i lažnih izjava koje je [povjerljivo] dao u pogledu istraga koje se njega tiču, što dovodi u sumnju njegovu pouzdanost. U presudi od 11. prosinca 2014., Oberlandesgericht Wien (Visoki zemaljski sud u Beču, Austrija), usput je istaknuo u okviru postupka u vezi sa zamrzavanjem imovine tužitelja u Austriji da optužbe koje su protiv njega iznijele ukrajinske vlasti nisu dostatno potkrijepljene te da se po svemu sudeći zasnivaju na pretpostavkama. To je bilo potvrđeno dopisom od 4. travnja 2016. koji potječe iz ureda državnog odvjetnika u Beču i kojim se najavljuje odustanak od progona protiv tužitelja.
91 Osim toga, izvješće koje se tiče neovisne istrage o poslovnim aktivnostima tužitelja i društva na koje se kazneni postupak odnosi pobija sve optužbe iznesene od strane [povjerljivo]. Isto tako, u revizorskom izvješću o financijskim i poslovnim aktivnostima navedenog društva od 28. srpnja 2014. koje je Državni financijski inspektorat (DFI) Ukrajine izradio za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 17. lipnja 2014. ne spominje se nikakva povreda zakonodavstva niti ikakvo protuzakonito postupanje tog društva.
92 Potom, tužitelj smatra da Vijeće nije uzelo u obzir činjenicu da upravo nova ukrajinska vlada ugrožava vladavinu prava i ljudska prava i to konkretno u pogledu tužitelja i na općenitijoj razini.
93 Što se njegova konkretnog položaja tiče, tužitelj navodi da je bio žrtva političkog progona jer su ukrajinske vlasti protiv njega otvorile neopravdane i zlouporabne istrage i povrijedile njegovo pravo na pretpostavku nedužnosti. Dopisi [povjerljivo] na koje se Vijeće oslanja dokazuju tu povredu jer su [povjerljivo] također dužni primjenjivati to načelo i suzdržati se od javnog optuživanja progonjenih osoba, a kao što proizlazi iz sudske prakse Europskog suda za ljudska prava.
94 Tužitelj također iznosi različite faze koje su prethodile odluci Verhovne Rade (ukrajinskog parlamenta) o ukidanju njegova imuniteta te, oslanjajući se osobito na pravno mišljenje drugog profesora prava, ističe, s jedne strane, da je svaka faza postupka ukidanja imuniteta bila obilježena nepravilnostima i, s druge strane, da je konačna odluka bila nezakonita.
95 Što se tiče općeg stanja u Ukrajini, navodi da je nova vlada donijela konkretne mjere koje sprečavaju dobro funkcioniranje pravosudnog sustava u toj zemlji i ugrožavaju vladavinu prava. Konkretnije, kao što je to visoki povjerenik Ujedinjenih naroda zadužen za promatračku misiju za ljudska prava u Ukrajini (u daljnjem tekstu: visoki povjerenik) priznao u izvješću za razdoblje između 16. veljače i 15. svibnja 2015., ukrajinski suci nisu neovisni i izloženi su prijetnjama koje negativno utječu na njihovu nepristranost, osobito u pogledu progona dužnosnika prethodne vlade. Slična se utvrđenja nalaze u izvješću Ministarstva vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država koje se odnosi na stanje u Ukrajini u 2015. Osim toga, puka činjenica da je Ukrajina stranka EKLJP‑a nije dovoljna da zajamči poštovanje temeljnih prava u toj zemlji.
96 Osim toga, tužitelj se poziva na ukrajinski zakon iz listopada 2014. nazvan „Zakon o lustraciji” koji dopušta da se sa svojih funkcija u upravi razriješe određene osobe, među kojima su suci i državni odvjetnici, iz razloga njihova ponašanja u prošlosti, osobito kada je ono išlo u prilog bivšem predsjedniku Viktoru Janukoviču. U privremenom mišljenju od 16. prosinca 2014. Venecijanska komisija je potvrdila ozbiljne nedostatke u tom zakonu. U mišljenju koje je 23. ožujka 2015. dano zajedno s Upravom za ljudska prava Vijeća Europe ta je ista komisija također izrazila zabrinutost u pogledu neovisnosti sudaca u Ukrajini.
97 Što se tiče postojanja sustavnih problema unutar [povjerljivo], ono je potvrđeno ostavkom glavnog državnog odvjetnika Viktora Šokina od 19. veljače 2016. nakon pritisaka koje je izvršio predsjednik Petro Porošenko u kontekstu navoda o korupciji, a čiju ostavku je pozdravio među ostalim potpredsjednik Sjedinjenih Američkih Država.
98 Naposljetku, tužitelj primjećuje da se potreba da Vijeće provede strog, potpun i rigorozan nadzor i da osigura da je svaka odluka o donošenju mjera ograničavanja donesena na temelju dovoljno čvrste činjenične osnove tim više nameće u ovom slučaju s obzirom, s jedne strane, na rok kojim Vijeće raspolaže za podnošenje ili provjeru dokaza i informacija kako bi opravdalo zadržavanje njegova imena na predmetnom popisu i, s druge strane, na informacije koje je tužitelj podnio i Općem sudu i Vijeću kako bi istaknuo slabosti u dokazima koje je Vijeće upotrijebilo.
99 Vijeće osporava tužiteljeve argumente.
100 Uvodno valja podsjetiti da, iako Vijeće ima široku diskrecijsku ovlast u pogledu općih kriterija koje treba uzeti u obzir pri donošenju mjera ograničavanja, učinkovitost sudskog nadzora koju jamči članak 47. Povelje zahtijeva da se, u okviru nadzora nad zakonitošću razloga na kojima je utemeljena odluka o uvrštenju ili zadržavanju imena neke osobe na popisu osoba na koje se odnose mjere ograničavanja, sud Unije uvjeri da se ta odluka, koja se na tu osobu osobno odnosi, temelji na dovoljno čvrstoj činjeničnoj osnovi. To podrazumijeva provjeru činjenica navedenih u obrazloženju spomenute odluke, tako da sudski nadzor nije ograničen na utvrđenje apstraktne vjerojatnosti navedenih razloga, nego se odnosi na pitanje jesu li ti razlozi ili barem jedan od njih za koji se smatra da je sam po sebi dovoljan da se na njemu temelji ta odluka, dovoljno precizno i konkretno dokazani (vidjeti presudu od 15. rujna 2016., Kljujev/Vijeće, T‑340/14, EU:T:2016:496, t. 36. i navedenu sudsku praksu).
101 Prema sudskoj praksi, Vijeće nije dužno po službenoj dužnosti i sustavno provoditi svoje istrage ili obavljati provjere s ciljem dobivanja dodatnih pojašnjenja kada već raspolaže elementima koje su podnijele vlasti treće zemlje za donošenje mjera ograničavanja prema osobama iz tih zemalja protiv kojih se tamo vode sudski postupci (vidjeti u tom smislu presudu od 30. lipnja 2016., Al Matri/Vijeće, T‑545/13, neobjavljena, EU:T:2016:376, t. 57.).
102 U tom pogledu valja istaknuti da je BPG jedno od najviših pravosudnih tijela u Ukrajini. Naime, on u toj državi djeluje u svojstvu glavnog državnog odvjetništva u provođenju kaznenog sudovanja i vodi preliminarne istrage u okviru kaznenih postupaka koji se odnose, među ostalim, na pronevjeru javnih sredstava (vidjeti u tom smislu presudu od 15. rujna 2016., Janukovič/Vijeće, T‑346/14, EU:T:2016:497, t. 45. i 111.).
103 Iz sudske prakse na području mjera ograničavanja donesenih u okviru suzbijanja terorizma može se doduše po analogiji zaključiti da je u ovom slučaju bilo na Vijeću da pažljivo i nepristrano ispita dokaze koje su ukrajinske vlasti dostavile [povjerljivo] osobito s obzirom na očitovanja i moguće oslobađajuće dokaze koje je tužitelj podnio. Osim toga, u okviru donošenja mjera ograničavanja Vijeće je dužno poštovati načelo dobre uprave, zajamčeno u članku 41. Povelje, s kojim je, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, povezana obveza nadležne institucije da pažljivo i nepristrano ispita sve relevantne elemente konkretnog slučaja (vidjeti po analogiji presudu od 30. lipnja 2016., Al Matri/Vijeće, T‑545/13, neobjavljena, EU:T:2016:376, t. 58. i navedenu sudsku praksu).
104 No iz sudske prakse također proizlazi da, za ocjenu prirode, načina i intenziteta dokazanosti koja se može zahtijevati od Vijeća, valja uzeti u obzir prirodu i posebno područje primjene mjera ograničavanja te njihov cilj (vidjeti presudu od 30. lipnja 2016., Al Matri/Vijeće, T‑545/13, neobjavljena, EU:T:2016:376, t. 59. i navedenu sudsku praksu).
105 U tom pogledu, kao što to proizlazi iz uvodnih izjava 1. i 2. Odluke 2014/119, ta odluka pripada općenitijem okviru Unijine politike podrške ukrajinskim vlastima s ciljem podržavanja političke stabilizacije Ukrajine. Ona također odgovara ciljevima ZVSP‑a, koji su definirani posebice u članku 21. stavku 2. točki (b) UEU‑a, na temelju kojeg Unija provodi međunarodnu suradnju radi učvršćivanja i podrške demokraciji, vladavini prava, ljudskim pravima i načelima međunarodnog prava (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 30. lipnja 2016., Al Matri/Vijeće, T‑545/13, neobjavljena, EU:T:2016:376, t. 60. i navedenu sudsku praksu).
106 U tom okviru odnosne mjere ograničavanja predviđaju zamrzavanje financijskih sredstava i imovine, posebice osoba za koje je utvrđeno da su odgovorne za zloupotrebu ukrajinskih državnih sredstava. Naime, olakšavanje povrata tih sredstava učvršćuje i podupire vladavinu prava u Ukrajini (vidjeti točke 76.do 80.ove presude).
107 Iz toga slijedi da cilj mjera ograničavanja o kojima je riječ nije sankcionirati protupravna djela koja su počinile odnosne osobe, niti prisilno odvratiti potonje od činjenja takvih djela. Te mjere imaju za jedini cilj olakšati ukrajinskim vlastima utvrđenje zlouporaba javnih sredstava i sačuvati mogućnost da te vlasti povrate imovinsku korist ostvarenu tim zloupotrebama. One su stoga posve zaštitne naravi (vidjeti po analogiji presudu od 30. lipnja 2016., Al Matri/Vijeće, T‑545/13, neobjavljena, EU:T:2016:376, t. 62. i navedenu sudsku praksu).
108 Odnosne mjere ograničavanja, koje je Vijeće donijelo na temelju nadležnosti koje su mu dodijeljene člancima 21. i 29. UEU‑a, stoga nemaju kazneno svojstvo. One se dakle ne mogu izjednačiti s odlukom o zamrzavanju imovine nacionalnog sudbenog tijela države članice donesenom u okviru primjenjivog kaznenog postupka i u skladu s jamstvima koja daje taj postupak. Slijedom toga, zahtjevi koji obvezuju Vijeće glede dokaza na kojima se temelji uvrštenje imena neke osobe na popis osoba na koje se odnosi to zamrzavanje imovine ne mogu biti strogo istovjetni onima koji obvezuju nacionalno sudbeno tijelo u gore navedenom slučaju (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 30. lipnja 2016., Al Matri/Vijeće, T‑545/13, neobjavljena, EU:T:2016:376, t. 64. i navedenu sudsku praksu).
109 U ovom je slučaju za Vijeće važno da provjeri, s jedne strane, u kojoj se mjeri na temelju dopisa [povjerljivo], na kojima je utemeljilo odluku, može utvrditi, kao što se navodi u razlozima za uvrštenje tužiteljeva imena na odnosni popis, navedenima u točkama 18. i 20. ove presude, da ukrajinske vlasti protiv njega vode istrage ili kaznene postupke zbog djela koja mogu predstavljati zloupotrebu javnih sredstava i, s druge strane, može li se na temelju tih istraga ili postupaka tužiteljeva postupanja okvalificirati u skladu s relevantnim kriterijem. To će biti slučaj samo ako te provjere ne dovedu do toga da, s obzirom na sudsku praksu navedenu u točki 103. ove presude, Vijeće mora obaviti dodatne provjere (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 30. lipnja 2016., Al Matri/Vijeće, T‑545/13, neobjavljena, EU:T:2016:376, t. 65. i navedenu sudsku praksu).
110 Osim toga, u okviru suradnje uređene predmetnim aktima (vidjeti točku 105. ove presude), načelno nije na Vijeću da samo ispituje i ocjenjuje točnost i relevantnost elemenata na koje se ukrajinske vlasti oslanjaju radi vođenja kaznenih postupaka protiv tužitelja zbog djela koja se mogu okvalificirati kao zloupotreba javnih sredstava. Naime, kao što je navedeno u točki 107. ove presude, Vijeće donošenjem pobijanih akata nema namjeru sankcionirati zloupotrebe javnih sredstava o kojima ukrajinske vlasti vode istragu, nego očuvati mogućnost da te vlasti utvrde navedene zloupotrebe i povrate njome ostvarenu imovinsku korist. Stoga je na tim vlastima da u okviru navedenih postupaka provjere elemente na kojima temelje svoje odluke i po potrebi iz njih izvedu zaključke glede ishoda tih postupaka. Osim toga, kao što proizlazi iz točke 108. ove presude, obveze Vijeća u okviru predmetnih akata ne mogu se izjednačiti s obvezama nacionalnog pravosudnog tijela države članice u okviru kaznenog postupka za zamrzavanje imovine, koji je, među ostalim, pokrenut u okviru međunarodne kaznene suradnje (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 30. lipnja 2016., Al Matri/Vijeće, T‑545/13, neobjavljena, EU:T:2016:376, t. 66.).
111 To tumačenje potvrđuje sudska praksa iz koje proizlazi da nije na Vijeću da provjerava osnovanost istraga koje se vode protiv odnosne osobe, nego samo osnovanost odluke o zamrzavanju financijskih sredstava s obzirom na dokument koji su nacionalne vlasti dostavile (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 5. ožujka 2015., Ezz i dr./Vijeće, C‑220/14 P, EU:C:2015:147, t. 77.).
112 Točno je da Vijeće ne mora u svim okolnostima prihvatiti utvrđenja ukrajinskih pravosudnih tijela koja su sadržana u dokumentima što su ih ona dostavila. Takvo ponašanje nije u skladu s načelom dobre uprave ni općenito s obvezom institucija Unije da poštuju temeljna prava u okviru primjene prava Unije, na temelju zajedničke primjene članka 6. stavka 1. prvog podstavka UEU‑a i članka 51. stavka 1. Povelje (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 30. lipnja 2016., Al Matri/Vijeće, T‑545/13, neobjavljena, EU:T:2016:376, t. 67.).
113 Međutim, na Vijeću je da ocijeni, s obzirom na okolnosti slučaja, potrebu provođenja dodatnih provjera, posebice traženja od ukrajinskih vlasti da dostave dodatne dokaze ako su oni već podneseni nedostatni ili nedosljedni. Naime, ne može se isključiti da elementi s kojima je Vijeće upoznato, bilo da su to učinile ukrajinske vlasti bilo na drugi način, mogu Vijeće navesti da posumnja u dostatnost dokaza koje su ta tijela već podnijela. Osim toga, u okviru mogućnosti podnošenja očitovanja koja se moraju dodijeliti odnosnim osobama glede razloga koje Vijeće namjerava prihvatiti za zadržavanje njihovih imena na odnosnom popisu, te osobe mogu iznijeti takve dokaze, odnosno oslobađajuće dokaze, koji zahtijevaju da Vijeće provede dodatne provjere. Osobito, iako nije na Vijeću da zamijeni ukrajinske vlasti u ocjenjivanju osnovanosti kaznenih postupaka navedenih u dopisima [povjerljivo], ne može se isključiti da je, posebice s obzirom na tužiteljeva očitovanja, ta institucija dužna tražiti od ukrajinskih vlasti pojašnjenja glede elemenata na kojima se ti postupci temelje (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 30. lipnja 2016., Al Matri/Vijeće, T‑545/13, neobjavljena, EU:T:2016:376, t. 68.).
114 U ovom slučaju valja uvodno utvrditi da je nesporno da se u dopisima na koje se Vijeće oslonilo [povjerljivo] navode kazneni postupci u vezi s tužiteljem za koje je općenito naveden datum pokretanja, broj predmeta i članci ukrajinskog Zakona o kaznenom postupku koji su navodno prekršeni.
115 Tužiteljevi glavni prigovori odnose se na činjenicu da dopisi [povjerljivo] od 26. lipnja, 3. rujna i 1. prosinca 2015. ne sadržavaju dovoljne ili dovoljno konkretne informacije.
116 U tom pogledu valja kao prvo utvrditi da dopis [povjerljivo] od 26. lipnja 2015., koji je jedan od glavnih dokaza na koje se Vijeće oslonilo radi zadržavanja tužiteljeva imena na popisu prilikom donošenja akata iz listopada 2015., sadržava, među ostalim, sljedeće informacije:
– [povjerljivo]
– [povjerljivo]
117 Na drugom mjestu, treba primijetiti da dopis [povjerljivo] od 3. rujna 2015., koji je drugi dokaz na koji se Vijeće oslonilo radi zadržavanja tužiteljeva imena na popisu prilikom donošenja akata iz listopada 2015., sadržava slične informacije te se u njemu također navodi da [povjerljivo] (vidjeti točku 82. ove presude).
118 Na trećem mjestu, osim što potvrđuje informacije sadržane u dopisu od 3. rujna 2015., dopis [povjerljivo] od 1. prosinca 2015., koji je glavni dokaz na koji se Vijeće oslonilo radi zadržavanja tužiteljeva imena na popisu prilikom donošenja akata iz ožujka 2016., po prvi put upućuje u pogledu istih činjenica na povredu članka [povjerljivo] ukrajinskog Kaznenog zakona [povjerljivo].
119 Proizlazi da dopisi [povjerljivo] spomenuti u točkama 115. do 118. ove presude sadržavaju informacije na temelju kojih se jasno može shvatiti, s jedne strane, da se protiv tužitelja vodi istraga koja se, među ostalim, odnosi na povredu članka [povjerljivo] ukrajinskog Kaznenog zakona koji sankcionira zloupotrebu javnih sredstava i, s druge strane, da [povjerljivo]. Iako sažetak činjenica iz kojih te povrede potječu jest općenit i podrobno ne opisuje mehanizme kojima je tužitelj osumnjičen da je zloupotrijebio sredstva ukrajinske države, iz tih dopisa dovoljno jasno proizlazi da su činjenice koje se tužitelju stavljaju na teret u vezi s pronevjerom [povjerljivo]. Takvo ponašanje moglo je ukrajinskoj državi uzrokovati gubitke financijskih sredstava i stoga odgovara pojmu zloupotrebe javnih sredstava na koji se relevantan kriterij odnosi.
120 U tom pogledu i što se tiče tužiteljeva argumenta prema kojem relevantan kriterij nije bio ispunjen zato što je njegovo ime bilo uvršteno na popis ne s obzirom na pravosudni progon ili postupke, već s obzirom na preliminarnu istragu, valja istaknuti da bi koristan učinak odluke o zamrzavanju financijskih sredstava bio ugrožen ako bi donošenje mjera ograničavanja ovisilo o kaznenoj osudi osoba osumnjičenih za nezakonito prisvajanje sredstava jer bi one u međuvremenu imale potrebno vrijeme za prenošenje svoje imovine u države koje ne surađuju s tijelima države čiji su oni državljani ili rezidenti (vidjeti u tom smislu presudu od 5. ožujka 2015., Ezz i dr./Vijeće, C‑220/14 P, EU:C:2015:147, t. 71.). Osim toga, budući da je utvrđeno da ukrajinska pravosudna tijela vode protiv predmetne osobe, kao u ovom slučaju, istrage u okviru kaznenog postupka zbog djela zloupotrebe javnih sredstava, točan stadij u kojem se navedeni postupak nalazi ne može biti element kojim se može opravdati njezino isključenje iz kategorije osoba o kojima je riječ (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 14. travnja 2016., Ben Ali/Vijeće, T‑200/14, neobjavljena, EU:T:2016:216, t. 124.).
121 Uzimajući u obzir sudsku praksu navedenu u točki 120. ove presude i marginu prosudbe kojom raspolažu pravosudna tijela treće države na temelju provedbenih pravila za kazneni progon, okolnost da se protiv tužitelja vodila preliminarna istraga [povjerljivo] nije sama po sebi takva da se na temelju nje može utvrditi postojanje nezakonitosti predmetnih akata koja proizlazi iz činjenice da je u takvim okolnostima Vijeće moralo od ukrajinskih vlasti zahtijevati dodatne provjere u pogledu djela koja se zainteresiranoj osobi stavljaju na teret, s obzirom na to da, kako će se pojasniti u daljnjem tekstu, tužitelj nije naveo elemente koji mogu dovesti u pitanje razloge ukrajinskih vlasti za opravdanje optužbi iznesenih protiv njega u vezi s detaljno pojašnjenim kaznenim djelima ili kojima se može dokazati da su na njegov poseban položaj utjecali navodni problemi u ukrajinskom pravosudnom sustavu. U tom pogledu ni činjenica da je nakon optužbi za korupciju ukrajinski glavni državni odvjetnik dao ostavku nema utjecaja na vjerodostojnost [povjerljivo].
122 Vijeće stoga nije počinilo očite pogreške u ocjeni kada je odlučilo da aktima iz listopada 2015. i ožujka 2016. zadrži tužiteljevo ime na popisu na temelju informacija sadržanih u dopisima [povjerljivo] od 26. lipnja, 3. rujna i 1. prosinca 2015., osobito u vezi s kaznenim djelima zloupotrebe javnih sredstava koja su opravdala [povjerljivo] postojanje istrage protiv tužitelja. U tom pogledu tužiteljev prigovor koji se temelji na navodnom nedostatku dokaza o tome da je bio „povezan” sa svojim bratom Andrijem Kljujevim jest, osim toga, bespredmetan. Naime, tužiteljevo ime nije uvršteno na popis isključivo iz razloga obiteljskih veza s njegovim bratom, već također zbog kaznenog postupka koji ukrajinske vlasti vode u vezi s njegovom osobnom uključenošću u djela koja se mogu okvalificirati kao zloupotreba državnih sredstava.
123 Taj se zaključak ne može dovesti u pitanje oslobađajućim dokazima koje je tužitelj podnio ni drugim argumentima na koje se on poziva.
124 Što se, kao prvo, tiče pravnih mišljenja koja je tužitelj priložio svojoj tužbi, treba primijetiti da prema sudskoj praksi, kako bi se ocijenila dokazna snaga neke isprave, prvo treba provjeriti vjerodostojnost podataka koje ona sadržava, uzimajući u obzir tko je izdao ispravu, okolnosti njezina nastanka i tko je njezin adresat, te razmotriti doima li se ona sadržajno smislenom i pouzdanom (vidjeti u tom smislu presudu od 27. rujna 2012., Shell Petroleum i dr./Komisija, T‑343/06, EU:T:2012:478, t. 161. i navedenu sudsku praksu). U ovom slučaju valja istaknuti, kao i Vijeće, da su ta mišljenja sastavljena radi tužiteljeve obrane i da zbog toga ona imaju tek ograničenu dokaznu snagu. U svakom slučaju, njima se ne može dovesti u pitanje okolnost [povjerljivo] da se protiv tužitelja vodi preliminarna istraga zbog zloupotrebe javnih sredstava. Naime, ta se mišljenja tiču u bitnome pitanja povezanih s osnovanošću te istrage, koju u načelu moraju ocijeniti ukrajinske vlasti.
125 Kao drugo, što se tiče odluke Oberlandesgerichta Wien (Visoki zemaljski sud u Beču), valja utvrditi, kao i Vijeće, da se ona nije odnosila na nacionalne mjere zamrzavanja imovine, već na rješenje koje je 26. srpnja 2014. bečko državno odvjetništvo donijelo u vezi s otkrivanjem informacija o bankovnim računima i transakcijama, i to u okviru istrage vođene protiv velikog broja osoba među kojima je i tužitelj, a koje su osumnjičene za kaznena djela ili prijestupe pranja novca u smislu austrijskog kaznenog zakonodavstva i zakona o sankcijama. U toj se odluci, koja se odnosi na kaznena djela različita od onih na kojima se zasnivaju predmetne mjere ograničavanja, samo usput obrađuju činjenice koje su predmet istrage [povjerljivo]. Proizlazi da takva odluka, iako ju je donijelo pravosudno tijelo države članice, nije mogla pobuditi legitimne sumnje u vezi s ishodom istrage ili pouzdanošću dostavljenih informacija [povjerljivo]. Što se tiče odluke bečkog državnog odvjetništva od 4. travnja 2016. kojom se najavljuje odustanak od progona protiv tužitelja, dovoljno je primijetiti da ona nije relevantna jer je donesena nakon akata iz ožujka 2016. Naime, zakonitost odluke o zamrzavanju imovine treba ocjenjivati s obzirom na informacije s kojima je Vijeće moglo raspolagati u trenutku njezina donošenja (presuda od 28. svibnja 2013., Trabelsi i dr./Vijeće, T‑187/11, EU:T:2013:273, t. 115.).
126 Kao treće, što se, s jedne strane, tiče revizijskog izvješća od 28. srpnja 2014. koje je DFI sastavio na zahtjev [povjerljivo] i koje se odnosi na financijske i poslovne aktivnosti društva PJSC Semiconductor Plant [povjerljivo] i, s druge strane, izvješća od 16. listopada 2014. na temelju neovisne istrage koje se odnosi na relevantne poslovne aktivnosti tužitelja i tog društva i koje je sastavila skupina neovisnih istražitelja i odvjetnika (u daljnjem tekstu: izvješće Pepper Hamilton), valja istaknuti da je tužitelj propustio pojasniti kako ta dva izvješća proturječe informacijama sadržanima u [povjerljivo], uzimajući u obzir činjenicu da kako izvješće o poslovnim aktivnostima tužitelja i društva čiji je dioničar tako i revizijsko izvješće o njegovim gospodarskim aktivnostima nužno ne sadržavaju informacije o postojanju zloupotrebe javnih sredstava. [povjerljivo]. S druge strane, što se tiče izvješća Pepper Hamilton, valja utvrditi, kao i Vijeće, da je ono sastavljeno na zahtjev društva u vlasništvu tužitelja i njegova brata i da je naslovljeno na potonjeg te da, zbog toga i s obzirom na sudsku praksu navedenu u točki 124. ove presude, ono ima samo ograničenu dokaznu snagu.
127 Tako ti oslobađajući dokazi ne mogu sami za sebe opravdati to da Vijeće provede dodatne provjere.
128 Kao četvrto, što se tiče navodnih nepravilnosti kojima je zahvaćena odluka Verhovne Rade (ukrajinskog parlamenta) o ukidanju tužiteljeva imuniteta, valja istaknuti da one ne utječu na zakonitost zadržavanja njegova imena na popisu jer ukidanje parlamentarnog imuniteta nije prethodni uvjet za donošenje mjere ograničavanja u odnosu na fizičku osobu i jer svaku nepravilnost te vrste treba rješavati u okviru ukrajinskog sustava.
129 Kao peto, što se tiče argumenta koji se temelji na tome da tužitelju nije bila upućena nikakva obavijest o postojanju sumnje na način propisan ukrajinskim Zakonom o kaznenom postupku, valja istaknuti da se tužitelj oslonio samo na jedno pravno mišljenje profesora prava. Neovisno o činjenici da takvo mišljenje, kao što je pojašnjeno u točki 124. ove presude, ima ograničenu dokaznu snagu, iz njega proizlazi, kao što uostalom tužitelj potvrđuje u svojim pismenima, da je obavijest o postojanju sumnje zahvaćena nepravilnostima isključivo formalne naravi.
130 Pod pretpostavkom da je obavijest o postojanju sumnje doista nepravilna, ako ima za posljedicu to da [povjerljivo] treba pravilno dostaviti novu obavijest o postojanju sumnje, to ne znači da kazneni postupak, na koji se to mišljenje odnosi, više nije u tijeku.
131 Pod pretpostavkom također da se zbog formalne povrede koja utječe na obavijest o postojanju sumnje tužitelja ne može smatrati osumnjičenikom u smislu članka 42. ukrajinskog Zakona o kaznenom postupku, iz toga ne bi proizlazilo da ukrajinske vlasti ne vode istragu protiv njega u smislu relevantnog kriterija. Naime, okolnost da nakon nepravilne obavijesti [povjerljivo] treba dostaviti novu obavijest ne utječe na činjenicu da je potonji smatrao da raspolaže s dovoljno elemenata za sumnju da je tužitelj počinio zlouporabu javnih sredstava.
132 Stoga je bespredmetan tužiteljev prigovor koji se odnosi na formalne nepravilnosti koje utječu na obavijest o postojanju sumnje u vezi s njim.
133 Kao šesto, što se tiče navodne povrede načela o pretpostavci nedužnosti koju je, među ostalim, počinio [povjerljivo], valja istaknuti da se tužitelj samo pozvao na to da su ga ukrajinske vlasti označile kao okrivljenika za povrede koje mu se stavljaju na teret, iako sud nije utvrdio njegovu krivnju.
134 U tom pogledu treba primijetiti da unatoč nekoliko nespretnih formulacija, dopisi [povjerljivo] i dalje upućuju na kaznene postupke koji su u tijeku protiv tužitelja, na temelju čega se može zaključiti da [povjerljivo] je tužitelj samo osumnjičen za počinjenje predmetnih povreda i da će ga se moći smatrati krivim samo ako se predmetni kazneni postupci okončaju osudom u obliku odluke suda. Tako tvrdnje sadržane u [povjerljivo], protumačene u svojem kontekstu, ne krše načelo o pretpostavci nedužnosti. U svakom slučaju, čak i pod pretpostavkom da takve tvrdnje jesu povrede navedenog načela, dovoljno je istaknuti da se njima ne može dovesti u pitanje zakonitost, a još manje postojanje kaznenih postupaka na temelju kojih je Vijeće moglo zaključiti da je tužitelj ispunio relevantan kriteriji, niti se može opravdati to da Vijeće nastoji pribaviti [povjerljivo] dopunske informacije.
135 Kao sedmo, u pogledu argumenta prema kojem je nova ukrajinska vlada sama ugrozila vladavinu prava, valja uvodno primijetiti da je Ukrajina članica Vijeća Europe od 1995. i da je ratificirala EKLJP. Osim toga, Unija i međunarodna zajednica priznale su legitimitet novog ukrajinskog režima (vidjeti u tom smislu presudu od 15. rujna 2016., Kljujev/Vijeće, T‑340/14, EU:T:2016:496, t. 93.).
136 Te okolnosti nisu dovoljne same po sebi da zajamče poštovanje vladavine prava od strane novog ukrajinskog režima u svakoj okolnosti.
137 Međutim, valja podsjetiti da je prema sudskoj praksi na sudu Unije da u okviru svojeg sudskog nadzora nad mjerama ograničavanja prizna Vijeću široku marginu prosudbe za određivanje općih kriterija kojima se razgraničava krug osoba koje mogu biti predmet takvih mjera (vidjeti u tom smislu presude od 28. studenoga 2013., Vijeće/Manufacturing Support & Procurement Kala Naft, C‑348/12 P, EU:C:2013:776, t. 120., i od 21. travnja 2015., Anbouba/Vijeće, C‑605/13 P, EU:C:2015:248, t. 41.).
138 Proizlazi da tužitelj u načelu ne može dovesti u pitanje politički odabir Vijeća da izrazi svoju podršku novom ukrajinskom režimu a da ne podnese neoborive dokaze o povredama temeljnih prava od strane novih ukrajinskih vlasti.
139 Iako iznosi kritike i ističe određene nedostatke koji utječu na funkcioniranje ukrajinskih institucija, osobito pravosudnih, na temelju elemenata na koje se tužitelj poziva ne može se, međutim, zaključiti da Unija ne može podupirati novi režim.
140 U tom pogledu valja osim toga istaknuti da su nedostaci navedeni u dokumentima na koje se tužitelj poziva u bitnome umanjeni s obzirom na dokumente koje Vijeće navodi u svojim pismenima podnesenima Općem sudu i u kojima se upućuje na više poboljšanja koje je novi režim uveo.
141 Naime, što se tiče ispitivanja „Zakona o lustraciji” od strane Venecijanske komisije,valja utvrditi da je mišljenje od 16. prosinca 2014., na koje se tužitelj poziva, samo privremeno mišljenje navedene komisije s obzirom na to da ona kod ukrajinskih vlasti nije imala pristup svim informacijama potrebnima za svoje ispitivanje. Međutim, budući da su te vlasti pokrenule konstruktivnu raspravu radi poboljšanja „Zakona o lustraciji” te da su nakon toga omogućile pristup materijalu potrebnom da Venecijanska komisija može obaviti svoju nadzornu zadaću, ona je 19. lipnja 2015. donijela konačno mišljenje o tom zakonu. U tom se mišljenju navodi da su uslijedile broje razmjene mišljenja i da su ukrajinske vlasti predložile izmjene „Zakona o lustraciji”. Venecijanska komisija smatra legitimnima ciljeve navedenog zakona koji se sastoje od zaštite društva od osoba koje mogu predstavljati opasnost novom demokratskom režimu kao i od suzbijanja korupcije. Iako Venecijanska komisija ističe određene točke koje treba poboljšati i nadzirati, ona također naglašava poboljšanja koja su već učinjena u zakonu, a osobito nakon donošenja njezina privremenog mišljenja.
142 U vezi s izvješćima visokog povjerenika za ljudska prava u Ukrajini, iako se u izvješću za razdoblje od 16. veljače do 15. svibnja 2015., u odlomku na koji se tužitelj poziva, upućuje na zabrinutost u pogledu prijetnji kojima su određeni ukrajinski suci izloženi, valja pojasniti, kao i Vijeće, da se taj odlomak tiče samo područja istočne Ukrajine u vrtlogu sukoba za neovisnost u kojem prijetnje potječu od političkih aktivista koji podržavaju jedinstvo Ukrajine. U navedenom se izvješću također spominje reforma pravosudnog sustava koja je, iako nesavršena, „dovela do pozitivnih pomaka”. Osim toga, naknadna izvješća koja se odnose na godinu 2015. i početak 2016. upućuju na stalna poboljšanja na području ljudskih prava, a osobito uslijed toga što je 23. studenoga 2015. izrađena i donesena prva nacionalna strategija na tom području nakon preporuka koje je dao visoki povjerenik kao i onih koje potječu od Venecijanske komisije na raznim područjima. Osim toga, kao što je to istaknuto u izvješću visokog povjerenika koje obuhvaća razdoblje od 16. veljače do 16. svibnja 2016., ukrajinska je vlada službeno osnovala nacionalni istražni ured koji je zadužen za istraživanje kažnjivih djela koje su počinili visoki dužnosnici, članovi tijela kaznenog progona, suci i članovi nacionalnog ureda za suzbijanje korupcije i posebnog ureda za suzbijanje korupcije unutar BPG‑a.
143 No iako ti napreci ne znače da ukrajinski sustav nema više pravnih praznina što se tiče poštovanja temeljnih prava, činjenica je da s obzirom na široku marginu prosudbe kojom Vijeće raspolaže (vidjeti točku 137. ove presude) sud Unije ne može u takvim okolnostima smatrati očito pogrešnim njegov politički odabir da podupre novi ukrajinski režim tako da donese mjere ograničavanja koje se, među ostalim, primjenjuju na članove prethodnog režima protiv kojih se vode kazneni postupci zbog zloupotrebe javnih sredstava.
144 Kao osmo, što se tiče političkog progona za koji tužitelj tvrdi da mu je izložen i od kojeg potječu kazneni postupci pokrenuti protiv njega, valja istaknuti da je ograničen na tvrdnje koje ne mogu biti dostatne da se u pitanje dovede uvjerljivost informacija [povjerljivo] koje se odnose na optužbe iznesene protiv tužitelja u vezi s detaljno pojašnjenim kaznenim djelima zloupotrebe javnih sredstava, niti da se dokaže da su problemi glede ukrajinskog pravosudnog sustava utjecali na njegov specifični položaj tijekom postupaka koji se na njega odnose (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 15. rujna 2016., Janukovič/Vijeće, T‑346/14, EU:T:2016:497, t. 113. i 114.).
145 Kao deveto, s obzirom na argument tužitelja koji se odnosi na dugi rok kojim je Vijeće raspolagalo za provedbu rigoroznog i potpunog nadzora nad dokazima na koje se oslonilo, dovoljno je istaknuti da je, kao što proizlazi prethodno iznesenog, Vijeće ispunilo obveze koje je imalo. Doseg tih obveza nije određen vremenom kojim Vijeće raspolaže.
146 S obzirom na sva prethodna razmatranja, drugi tužbeni razlog treba odbiti u cijelosti.
[omissis]
Zahtjevi za poništenje akata iz ožujka 2017. u dijelu u kojem se odnose na tužitelja
216 Tužitelj je svojim drugim podneskom kojim se vrši prilagodba tužbe proširio opseg svoje tužbe na način da ona obuhvaća i poništenje akata iz ožujka 2017., u dijelu u kojem se oni odnose na njega.
217 U prilog svojem zahtjevu za poništenje akata iz ožujka 2017. tužitelj ističe šest tužbenih razloga, to jest pet tužbenih razloga koje je istaknuo u tužbi u prilog zahtjevu za poništenje akata iz listopada 2015. (vidjeti točku 51. ove presude) uz novi tužbeni razlog koji je istaknuo u okviru svojeg prvog podneska kojim se vrši prilagodba tužbe, i to u prilog zahtjevu za poništenje akata iz ožujka 2016. (vidjeti točku 192.ove presude).
218 Valja najprije ispitati drugi tužbeni razlog koji se temelji na očitoj pogrešci u ocjeni.
219 Nakon što je podsjetio da je razlog istaknut u prilog zadržavanju njegova imena na popisu bio istovjetan onome koji se nalazi u aktima iz listopada 2015. i ožujka 2016. i da je u dopisu od 6. ožujka 2017. koji opravdava produljenje određivanja Vijeće potvrdilo da se samo oslonilo na [povjerljivo], tužitelj ističe da Vijeće iz dva razloga nije ispunilo kriterije za određivanje.
220 Kao prvo, protiv tužitelja se samo vodila preliminarna istraga, što nije dovoljno za ispunjavanje relevantnog kriterija. U svakom slučaju ta je istraga nezakonita s obzirom da nikakva pisana obavijest o postojanju sumnje nikada nije bila uredno dostavljena tužitelju u [povjerljivo]. Na dan produljena svojeg uvrštenja tužitelj nije bio uključen ni u kakvu preliminarnu istragu u tijeku jer je istraga u navedenom postupku formalno bila obustavljena od 5. listopada 2015. [povjerljivo]. Osim toga, informacije sadržane u dopisima [povjerljivo] nisu pouzdane. S jedne strane, u dopisu [povjerljivo] od 25. srpnja 2016. navedeno je da [povjerljivo], iako je austrijsko državno odvjetništvo, kao i austrijski sudovi, odbilo zaplijeniti tužiteljevu imovinu, čega je [povjerljivo] bio u potpunosti svjestan i o čemu je Vijeće bilo obaviješteno. S druge strane, dopis [povjerljivo] od 16. studenoga 2016. uopće ne upućuje na [povjerljivo]. U svakom slučaju, navodno postojanje [povjerljivo] u okviru preliminarne istrage u [povjerljivo] nije takvo da može dovesti u pitanje činjenicu da je ta istraga obustavljena od 5. listopada 2015.
221 Kao drugo, dopisi [povjerljivo] od 25. srpnja i 16. studenoga 2016., na kojima je Vijeće navodno zasnovalo svoju odluku o zadržavanju tužiteljeva imena na popisu, nisu potkrijepljeni nikakvim dokazom i ne pružaju dovoljno pojedinosti u vezi s aktima na koje se istraga odnosi i u vezi s navodnom tužiteljevom osobnom odgovornošću. Osim toga, oni su materijalno netočni. Konkretno, oni su proturječni u pogledu [povjerljivo].
222 U svakom slučaju, Vijeće nije dokazalo kako su to tvrdnje [povjerljivo] mogle ispuniti relevantan kriterij jer se on odnosi samo na zloupotrebu javnih sredstava ili imovine kojom se može ugroziti vladavina prava u Ukrajini uzimajući u obzir iznos ili vrstu sredstava ili imovine ili kontekst u kojem je do tog kažnjivog djela došlo.
223 U tom pogledu tužitelj naglašava da je, unatoč velikom broju oslobađajućih dokaza koje dostavio Vijeću i koje je ono moralo pažljivo i nepristrano ispitati, uzimajući u obzir kontekst ukrajinske politike i činjenicu da se oslonilo isključivo na obustavljenu preliminarnu istragu, Vijeće sustavno odbijalo poduzeti istragu ili dodatne provjere u tom pogledu.
224 U konačnici Vijeće nije podnijelo konkretne dokaze i dostatne informacije koji opravdavaju zadržavanje tužiteljeva imena na popisu.
225 Vijeće uzvraća, s jedne strane, da razlozi za određivanje tužitelja odgovaraju kriterijima za određivanje i počivaju na dovoljno čvrstoj činjeničnoj osnovi i, s druge strane, da ono nije počinilo pogreške u ocjeni kada se oslonilo, među ostalim, na dopise [povjerljivo] od 25. srpnja i 16. studenoga 2016.
226 Prvo, Vijeće primjećuje da ti dopisi [povjerljivo]. Pravno mišljenje, na koje se tužitelj oslanja kako bi tvrdio da mu obavijest o postojanju sumnje nije bila uredno dostavljena, ima ograničenu dokaznu vrijednost.
227 Drugo, na temelju činjenice da je [povjerljivo] formalno obustavljena na dan novog određivanja tužitelja ne može se dokazati u smislu članka 280. ukrajinskog Zakona o kaznenom postupku da je preliminarna istraga vođena protiv njega prestala postojati.
228 Treće, Vijeće ističe da su informacije sadržane u dopisima [povjerljivo] bile pouzdane.
229 Četvrto, Vijeće smatra da su narav i podrobnost informacija koje su se nalazile u dopisima [povjerljivo] bile više nego dostatne za zaključak da se na dan donošenja akata iz ožujka 2017. protiv tužitelja vodio kazneni postupak zbog zloupotrebe javnih sredstava ili imovine i da je on bio povezan s A. Kljujevim, koji je i sam određen na temelju istih akata.
230 Peto, Vijeće osporava tužiteljev argument prema kojemu su dopisi [povjerljivo] bili „materijalno netočni”. Naime, informacije na koje se tužitelj poziva ne tiču se [povjerljivo]. U svakom slučaju, biti predmet [povjerljivo] nije kriterij za određivanje.
231 Šesto, Vijeće smatra da iz dopisa proizlazi [povjerljivo]. Stoga se kažnjiva djela zbog kojih se tužitelj progoni mogu okvalificirati kao zloupotreba javnih sredstava ili imovine koja može ugroziti načela vladavine prava u Ukrajini.
232 Sedmo, što se tiče argumenta koji se temelji na tome da Vijeće nije razmotrilo oslobađajuće dokaze, ono ističe da u skladu s ustaljenom sudskom praksom ono nije dužno dati dodatnu neovisnu ocjenu ili provesti temeljito ispitivanje činjenica o kojima se kaznena istraga vodi u dotičnoj trećoj zemlji. Provjera toga je li istraga osnovana tiče se pitanja koja samo nacionalna tijela mogu valjano ispitati u okviru dotičnih kaznenih postupaka, uključujući, u slučaju Ukrajine, postupke pred ESLJP‑om. Što se konkretnije tiče odluke Oberlandesgerichta Wien (Visoki zemaljski sud u Beču), Vijeće primjećuje da je on razmatrao otkrivanje informacija koje se odnose na bankovne račune i transakcije i da se zaključcima tog suda nije moglo dokazati da su informacije sadržane u dopisima [povjerljivo] bile očito lažne ili iskrivljene. Osim toga, iako priznaje da je Oberlandesgericht Wien (Visoki zemaljski sud u Beču) presudio da informacije pružene austrijskim tijelima tijekom razdoblja od 2010. do 2014. nisu bile opsežne, Vijeće ipak smatra da se time zasigurno ne može dokazati da su dopisi [povjerljivo] bili nedostatni za potrebe postupaka Vijeća koji su doveli do donošenja akata iz ožujka 2017. Stoga nije bilo potrebno izvršiti dodatne provjere u tom pogledu.
233 Uvodno valja podsjetiti da relevantan kriterij, s jedne strane, određuje da se mjere ograničavanja donose prema osobama za koje je „utvrđeno da su odgovorne” za djela zloupotrebe državnih sredstava, što uključuje osobe „koje su predmetom istrage ukrajinskih vlasti” zbog zloupotrebe ukrajinskih javnih sredstava ili imovine (vidjeti točku 12. ove presude), i da ga, s druge strane, treba tumačiti na način da se ne odnosi na, apstraktno, svaki čin zloupotrebe državnih sredstava, nego više na zloupotrebu državnih sredstava ili imovine koja može narušiti poštovanje vladavine prava u Ukrajini (vidjeti u tom smislu presudu od 15. rujna 2016., Kljujev/Vijeće, T‑340/14, EU:T:2016:496, t. 91.).
234 U ovom slučaju tužiteljevo je ime bilo zadržano na popisu na temelju akata iz ožujka 2017. uz sljedeće razloge:
„Osoba koja podliježe kaznenom postupku koji provode ukrajinske vlasti zbog sudjelovanja u zloupotrebi javnih sredstava ili imovine. Osoba povezana s osobom koja je uvrštena na popis [Andrijem Petrovičem Kljujevim] koja podliježe kaznenom postupku koji provode ukrajinske vlasti zbog zloupotrebe javnih sredstava ili imovine.”
235 Nesporno je da se, što se tiče akata iz ožujka 2017., a radi odluke o zadržavanju tužiteljevog imena na popisu, Vijeće oslonilo na dopise [povjerljivo]. Osim toga, Vijeće nije iznijelo elemente [povjerljivo] u vezi s određivanjem Andrija Kljujeva da je osoba odgovorna za zloupotrebu sredstava koja pripadaju ukrajinskoj državi u smislu relevantnog kriterija, a s kojim je, kako je utvrđeno, tužitelj „povezan”.
236 Stoga Vijeće nije dovoljno precizno i konkretno potkrijepilo drugi razlog za zadržavanje tužiteljeva imena na popisu, to jest onaj razlog prema kojemu je on osoba „povezana”, u smislu relevantnog kriterija, s osobom koja podliježe kaznenom postupku zbog zloupotrebe javnih sredstava. Tako ostaje za provjeriti prvi razlog na kojem se temelji zadržavanje tužiteljeva imena na popisu, to jest onaj razlog koji se tiče činjenice da je on osoba koja podliježe kaznenom postupku koji provode ukrajinske vlasti zbog sudjelovanja u zloupotrebi javnih sredstava ili imovine, kao i ocjene dokaza od strane Vijeća kojima ono raspolaže.
237 Takvu ocjenu treba dati s obzirom na načela sudske prakse navedena u točkama 100. do 113. ove presude.
238 Valja podsjetiti da se u ovom slučaju radi o odluci o zadržavanju imena osobe na popisu i da u tim okolnostima, kada dotična osoba podnese očitovanja u vezi s obrazloženjem, Vijeće mora pažljivo i nepristrano ispitati osnovanost navedenih razloga s obzirom na ta očitovanja i moguće oslobađajuće dokaze koji su im priloženi jer je takva obveza povezana s obvezom poštovanja načela dobre uprave utvrđenog u članku 41. Povelje (vidjeti točke 100. do 113. ove presude).
239 Konkretnije, ono što je važno za Vijeće da provjeri, a kao što je navedeno u točki 109. ove presude, jest, s jedne strane, u kojoj se mjeri na temelju dokaza, na kojima je ono utemeljilo odluku, može utvrditi da tužiteljev položaj odgovara razlogu za zadržavanje njegova imena na popisu i, s druge strane, može li se na temelju tih dokaza tužiteljeva djela kvalificirati u skladu s relevantnim kriterijem. To će biti slučaj samo ako te provjere ne dovedu do toga da, s obzirom na sudsku praksu navedenu u točki 103. ove presude, Vijeće mora obaviti dodatne provjere.
240 U tom se pogledu ne može isključiti da elementi s kojima je Vijeće upoznato, bilo od samih ukrajinskih vlasti bilo od osoba na koje se mjere ograničavanja odnose, bilo na drugi način, mogu Vijeće navesti da posumnja u dostatnost dokaza koje su te vlasti već podnijele. Iako je u ovom slučaju točno da nije na Vijeću da zamijeni ukrajinska pravosudna tijela u ocjenjivanju osnovanosti preliminarne istrage navedene u dopisima [povjerljivo], ipak se ne može isključiti, osobito s obzirom na očitovanja koja je tužitelj podnio, da je ta institucija dužna od ukrajinskih vlasti tražiti pojašnjenja glede elemenata na kojima se navedena istraga temelji.
241 U ovom slučaju tužitelj priznaje da dopisi [povjerljivo] upućuju, među ostalim, na kazneni postupak u okviru kojeg se u odnosu na njega vodi preliminarna istraga. Stoga valja ispitati je li Vijeće moglo zaključiti, a da ne počini očitu pogrešku u ocjeni, da su informacije koje je pružio [povjerljivo] u odnosu na taj postupak mogle i dalje potkrijepiti razlog za uvrštavanje tužitelja na popis.
242 Uvodno valja pojasniti da se ne radi o pitanju je li Vijeće, s obzirom na elemente s kojima je bilo upoznato, bilo dužno okončati uvrštenje tužiteljeva imena na popis, nego samo o tome je li ono bilo dužno uzeti u obzir te elemente i, po potrebi, izvršiti dodatne provjere ili zatražiti pojašnjenja od ukrajinskih vlasti. U tom je pogledu dovoljno da navedeni elementi mogu pobuditi legitimne sumnje, s jedne strane, u pogledu ishoda istrage i, s druge strane, pouzdanosti i ažuriranosti dostavljenih informacija [povjerljivo].
243 U svojem dopisu od 6. ožujka 2017., kojim odgovara na tužiteljeva očitovanja od 12. siječnja 2017., Vijeće je samo potvrdilo da ne dijeli njegovo stajalište i da namjerava potvrditi mjere ograničavanja u odnosu na njega. Ne pojašnjava, osim toga, koje je elemente uzelo u obzir za zaključak da ne dijeli tužiteljevo stajalište te potvrđuje da nema drugih elemenata na koje se oslonilo povrh dopisa [povjerljivo] od 25. srpnja i 16. studenoga 2016. koje tužitelj već posjeduje.
244 Na prvom mjestu, valja utvrditi da su ti dopisi na nekoliko mjesta nedosljedni i nejasni. Prvo, u dopisu od 25. srpnja 2016. [povjerljivo] navodi po prvi put, a da povrh toga ne pojašnjava razloge, da [povjerljivo] je bio odvojen od [povjerljivo], iako je to razdvajanje uslijedilo [povjerljivo], kao što to proizlazi iz samog dopisa. Drugo, valja utvrditi da postoji nedosljednost u dvama dopisima [povjerljivo]. Treće, dopis [povjerljivo] od 25. srpnja 2016. upućuje, među ostalim, na [povjerljivo], iako je bečko državno odvjetništvo 4. travnja 2016. odustalo od progona protiv tužitelja.
245 Iako te nedosljednosti ne mogu same po sebi otkloniti legitimne sumnje u vezi s ishodom istrage, njima se ipak otkriva određeni stupanj približnosti [povjerljivo] kojim se može umanjiti pouzdanost informacija [povjerljivo] i stupnja njihove ažuriranosti.
246 Na drugom mjestu, valja utvrditi da u dopisu od 16. studenoga 2016. [povjerljivo].
247 Na trećem mjestu, iz dopisa bečkog državnog odvjetništva od 4. travnja 2016. proizlazi da je nakon što je ispitalo popratnu dokumentaciju dostavljenu u okviru zahtjeva za pravnu pomoć [povjerljivo], oslanjajući se također na izvješće Pepper Hamilton na koje je izravno uputilo, ono zaključilo da ta dokumentacija ne potkrepljuje iznesene optužbe [povjerljivo] i da se ne mogu potvrditi optužbe navedene u medijima prema kojima su tužitelj i njegov brat počinili djela kažnjiva u Ukrajini iz kojih potječe velik broj sumnji za pranje novca prijavljenih u Austriji, iako je provedeno više operacija prikupljanja dokaza.
248 Iako je u tom pogledu točno, kao što to Vijeće ističe, da mjere ograničavanja ne spadaju u kazneno pravo, činjenica je da je u ovom slučaju uvjet nužan za zadržavanje imena osobe na popisu taj da je za nju utvrđeno da je odgovorna, među ostalim, za zloupotrebu javnih sredstava, pri čemu se takvom osobom smatra osoba koja je predmetom istrage ukrajinskih vlasti. Proizlazi da je Vijeće, ako je obaviješteno o činjenici da državno odvjetništvo države članice Unije izražava ozbiljne sumnje, kao što je to bio slučaj u ovom predmetu, u odnosu na dostatnu potkrijepljenost elemenata koji podupiru istragu ukrajinskih vlasti na kojoj se temelji odluka Vijeća o zadržavanju tužiteljeva imena na popisu, dužno provesti dodatne provjere kod navedenih vlasti ili barem od njih zatražiti pojašnjenja kako bi utvrdilo jesu li elementi kojima raspolaže, to jest dosta nejasne informacije kojima se samo potvrđuje postojanje preliminarne istrage u vezi s tužiteljem, i dalje dovoljno čvrsta činjenična osnova da se opravda zadržavanje tužiteljeva imena na popisu.
249 Na četvrtom mjestu, u dopisima spomenutima u točkama 246. i 247. ove presude, [povjerljivo] nije naveo da je [povjerljivo] obustavljena, o čemu je tužitelj obavijestio Vijeće putem očitovanja koja mu je podnio 12. siječnja 2017. radi godišnjeg preispitivanja mjera koje se odnose na njega.
250 Uvodno valja istaknuti da Vijeće tvrdi da je nedopušten dokazni prijedlog koji je tužitelj iznio prije održavanja rasprave na temelju članka 85. stavka 3. Poslovnika i koji se sastoji od odluke [povjerljivo] od 5. ožujka 2016. o obustavi [povjerljivo] jer je nepravovremen i jer nepravodobnost u njegovu podnošenju nije opravdana. No Vijeće, s jedne strane, ne osporava da ga je o navedenoj obustavi tužitelj obavijestio u roku koji je bio određen za podnošenje očitovanja Vijeću radi godišnjeg preispitivanja mjera ograničavanja i, s druge strane, ne tvrdi da nije uzelo u obzir tu informaciju prilikom navedenog preispitivanja jer ju je smatralo nedovoljno potkrijepljenom ili nedovoljno vjerodostojnom. Proizlazi da ne treba odlučiti o dopuštenosti navedenog dokumenta jer njegovo ispitivanje nije nužno da se utvrdi je li Vijeće moralo od ukrajinskih vlasti zatražiti informacije u pogledu obustave postupka.
251 Iako je u tom pogledu točno, kao što to Vijeće tvrdi, da se na temelju činjenice da je [povjerljivo] formalno obustavljena ne može dokazati da je preliminarna istraga vođena protiv tužitelja prestala, činjenica je, s jedne strane, da je tužitelj obavijestio Vijeće [povjerljivo] da taj postupak formalno ne traje i, s druge strane, da takva okolnost nije bez utjecaja za potrebe odluke o zadržavanju mjera ograničavanja od strane Vijeća, koje bi inače riskiralo da se takva mjera produlji beskonačno bez njegova znanja, što bi bilo suprotno privremenoj naravi mjera ograničavanja. Osim toga, činjenica da je [povjerljivo] samo stalno ponavljao iste informacije o preliminarnoj istrazi, a da nije ukazao na novine u vezi s njezinim odvijanjem, i to na njezinu obustavu u ovom slučaju, umanjuje pouzdanost dostavljenih informacija [povjerljivo] kao i stupnja njihove aktualnosti.
252 Proizlazi da je Vijeće moralo od ukrajinskih vlasti zatražiti pojašnjenja o razlozima na temelju kojih je postupak obustavljen kao i o njegovu trajanju kako bi utvrdilo je li u ovom slučaju relevantni kriterij još uvijek bio ispunjen.
253 Iz svega prethodno iznesenog proizlazi da su informacije o [povjerljivo], navedene u dopisima [povjerljivo], manjkave i nedosljedne, tako da su morale navesti Vijeće na sumnju u dostatnost elemenata kojima je raspolagalo.
254 S druge strane, elementi na koje se tužitelj pozvao prije donošenja akata iz ožujka 2017. mogli su, tim više ako se razmotre zajedno s oslobađajućim dokazima spomenutima u točkama 125. i 126. ove presude, to jest konkretno odlukom Oberlandesgerichta Wien (Visoki zemaljski sud u Beču), revizijskim izvješćem koje je sastavio DFI i izvješćem Pepper Hamilton, pobuditi kod Vijeća legitimne sumnje koje bi opravdale da provede dodatne provjere kod ukrajinskih vlasti.
255 Tako je Vijeće vodeći računa, s jedne strane, o nedostatnosti činjenične osnove na koju se oslonilo i, s druge strane, o oslobađajućim dokazima na koje se tužitelj poziva trebalo izvršiti dodatne provjere i od ukrajinskih vlasti zatražiti pojašnjenja u skladu sa sudskom praksom navedenom, među ostalim, u točki 113. ove presude.
256 Iz svega prethodno iznesenog proizlazi da je Vijeće počinilo očitu pogrešku u ocjeni kada je smatralo da nije dužno uzeti u obzir elemente koje je tužitelj podnio i argumente koje je iznio, niti izvršiti dodatne provjere kod ukrajinskih vlasti, iako su navedeni elementi i argumenti mogli pobuditi legitimne sumnje u pogledu pouzdanosti pruženih informacija [povjerljivo].
257 Stoga je osnovan drugi tužbeni razlog koji je tužitelj istaknuo u svojem drugom podnesku kojim se vrši prilagodba tužbe. Zato tužbu valja prihvatiti u dijelu u kojem se njome zahtijeva poništenje akata iz ožujka 2017. u dijelu u kojem se odnose na tužitelja, pri čemu nije potrebno ispitati ni druge tužbene razloge koje je tužitelj istaknuo u potporu svojem zahtjevu za poništenje akata iz ožujka 2017. niti podredno istaknut prigovor nezakonitosti.
Održavanje na snazi učinaka Odluke 2017/381
258 Podredno, Vijeće zahtijeva da, u slučaju djelomičnog poništenja Provedbene uredbe 2017/374 zbog razloga pravne sigurnosti Opći sud proglasi da se učinci Odluke 2017/381 održavaju na snazi sve dok djelomično poništenje Provedbene uredbe 2017/374 ne počne proizvoditi pravne učinke.
259 Iz članka 60. prvog stavka Statuta Suda Europske unije proizlazi da žalba nema suspenzivni učinak. Međutim, članak 60. drugi stavak tog statuta predviđa da, odstupajući od članka 280. UFEU‑a, odluke Općeg suda kojima se uredba proglašava ništavom stupaju na snagu tek istekom roka za podnošenje žalbe ili, ako je u tom roku podnesena žalba, od dana njezina odbijanja.
260 U ovom predmetu, Uredba 2017/374 ima narav uredbe jer predviđa da je u cijelosti obvezujuća i izravno se primjenjuje u svim državama članicama, što odgovara učincima uredbe kako su predviđeni u članku 288. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 21. travnja 2016., Vijeće/Bank Saderat Iran, C‑200/13 P, EU:C:2016:284, t. 121.).
261 Stoga se u ovom predmetu doista primjenjuje članak 60. drugi stavak Statuta Suda Europske unije (presuda od 21. travnja 2016., Vijeće/Bank Saderat Iran, C‑200/13 P, EU:C:2016:284, t. 122.).
262 Naposljetku, što se tiče vremenskih učinaka poništenja Odluke 2017/381, valja podsjetiti da na temelju članka 264. drugog stavka UFEU‑a Opći sud može, ako to smatra potrebnim, navesti koji se učinci akta koji je proglasio ništavim smatraju konačnima.
263 U ovom bi slučaju postojanje razlike između dana od kojeg stupa na snagu poništenje Provedbene uredbe 2017/374 i dana od kojeg stupa na snagu poništenje Odluke 2017/381 moglo ozbiljno ugroziti pravnu sigurnost jer su tim dvama aktima predviđene istovjetne mjere u pogledu tužitelja. Učinke Odluke 2017/381 treba stoga održati na snazi u odnosu na tužitelja sve dok ne nastupe učinci poništenja Provedbene uredbe 2017/374.
Troškovi
264 U skladu s člankom 134. stavkom 2. Poslovnika, ako više stranaka ne uspije u postupku, Opći sud odlučuje o podjeli troškova.
265 Budući da u ovom slučaju tužitelj nije uspio u dijelu koji se odnosi na zahtjeve za poništenje postavljene u tužbi i u prvom podnesku kojim se vrši prilagodba tužbe, valja mu naložiti snošenje troškova povezanih s tim zahtjevima, u skladu sa zahtjevima Vijeća. Budući da Vijeće nije uspjelo u postupku kad je riječ zahtjevu za djelomično poništenje akata iz ožujka 2017. koji je postavljen u drugom podnesku kojim se vrši prilagodba tužbe, valja mu naložiti snošenje troškova u vezi s tim zahtjevom, u skladu sa zahtjevom tužitelja.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (šesto vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Poništavaju se Odluka Vijeća (ZVSP) 2017/381 od 3. ožujka 2017. o izmjeni Odluke 2014/119/ZVSP o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini i Provedbena uredba Vijeća (EU) 2017/374 od 3. ožujka 2017. o provedbi Uredbe (EU) br. 208/2014 o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini, u dijelu u kojem je ime Sergija Kljujeva zadržano na popisu osoba, drugih subjekata i tijela na koje se primjenjuju te mjere ograničavanja.
2. Održavaju se na snazi učinci članka 1. Odluke 2017/381 i članka 1. Provedbene uredbe 2017/374 u odnosu na S. Kljujeva do dana isteka roka za žalbu predviđenog u članku 56. prvom stavku Statuta Suda Europske unije ili, ako je u tom roku podnesena žalba, do odbijanja žalbe.
3. U preostalom dijelu tužba se odbija.
4. S. Kljujevu nalaže se snošenje, osim vlastitih troškova, i troškova Vijeća Europske unije kad je riječ o zahtjevima za poništenje postavljenima u tužbi i u prvom podnesku kojim se vrši prilagodba tužbe.
5. Vijeću se nalaže snošenje, osim vlastitih troškova, i troškova S. Kljujeva kad je riječ o zahtjevu za djelomično poništenje Odluke 2017/381 i Provedbene uredbe 2017/374 postavljenom u drugom podnesku kojim se vrši prilagodba tužbe.
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 21. veljače 2018.
Potpisi
Sadržaj
Okolnosti spora
Činjenice iz razdoblja nakon podnošenja ove tužbe
Postupak i zahtjevi stranaka
Pravo
Zahtjevi za poništenje akata iz listopada 2015. i ožujka 2016. u dijelu u kojem se odnose na tužitelja
Drugi tužbeni razlog koji se u biti temelji na očitoj pogrešci u ocjeni
Zahtjevi za poništenje akata iz ožujka 2017. u dijelu u kojem se odnose na tužitelja
Održavanje na snazi učinaka Odluke 2017/381
Troškovi