PRESUDA OPĆEG SUDA (osmo vijeće)

12. srpnja 2018.(*)

„Tržišno natjecanje – Zabranjeni sporazumi – Europsko tržište električnih kablova – Odluka kojom se utvrđuje povreda članka 101. UFEU‑a – Jedinstvena i trajna povreda – Nezakonitost odluke o pretrazi – Razuman rok – Načelo dobre uprave – Načelo osobne odgovornosti – Solidarna odgovornost za plaćanje novčane kazne – Dovoljan dokaz povrede – Trajanje povrede – Novčane kazne – Proporcionalnost – Jednako postupanje – Neograničena nadležnost”

U predmetu T‑475/14,

Prysmian SpA, sa sjedištem u Milanu (Italija),

Prysmian Cavi e Sistemi Srl, sa sjedištem u Milanu,

koje zastupaju C. Tesauro, F. Russo, L. Armati i C. Toniolo, odvjetnici,

tužitelji,

koje podupire

The Goldman Sachs Group, Inc., sa sjedištem u New Yorku, New York (Sjedinjene Američke Države), koje zastupaju W. Deselaers, J. Koponen i A. Mangiaracina, odvjetnici,

intervenijent,

protiv

Europske komisije, koju su u početku zastupali C. Giolito, L. Malferrari, P. Rossi i H. van Vliet, a zatim C. Giolito, P. Rossi i H. van Vliet, u svojstvu agenata, uz asistenciju S. Kingston, barrister,

tuženika,

koju podupire

Pirelli & C. SpA, sa sjedištem u Milanu, koje zastupaju M. Siragusa, G. Rizza, P. Ferrari, F. Moretti i A. Fava, odvjetnici,

intervenijent,

povodom zahtjeva na temelju članka 263. UFEU‑a, s jedne strane, za poništenje Odluke Komisije C(2014) 2139 final od 2. travnja 2014. u vezi s postupkom na temelju članka 101. [UFEU‑a] i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (predmet AT.39610 – električni kablovi), u dijelu u kojem se odnosi na tužitelje, i, s druge strane, za smanjenje iznosa novčanih kazni koje su im izrečene,

OPĆI SUD (osmo vijeće),

u sastavu: A. M. Collins, predsjednik, M. Kancheva (izvjestiteljica) i R. Barents, suci,

tajnik: C. Heeren, administratorica,

uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 20. ožujka 2017.,

donosi sljedeću

Presudu

 Okolnosti spora

 Tužitelji i predmetni sektor

1        Tužitelji, Prysmian SpA i Prysmian Cavi e Sistemi Srl (u daljnjem tekstu: PrysmianCS), dva su talijanska društva koja zajedno čine grupu Prysmian. Drugo navedeno društvo, koje je u stopostotnom vlasništvu prvog društva, svjetski je predvodnik u sektoru podmorskih i podzemnih električnih kablova. Društvo PrysmianCS od 18. veljače 1999. do 28. srpnja 2005. bilo je u vlasništvu Pirelli & C. SpA (u daljnjem tekstu: Pirelli), prije Pirelli SpA, najprije unutar društva Pirelli Cavi e Sistemi SpA (u daljnjem tekstu: PirelliCS) koje obavlja i druge djelatnosti, a zatim, nakon podjele tog društva, kao samostalno društvo Pirelli Cavi e Sistemi Energia SpA (u daljnjem tekstu: PirelliCSE). U srpnju 2005. potonje je društvo preneseno društvu kćeri društva The Goldman Sachs Group, Inc. (u daljnjem tekstu: Goldman Sachs), koje je prvotno postalo Prysmian Cavi e Sistemi Energia Srl (u daljnjem tekstu: PrysmianCSE), a u konačnici PrysmianCS.

2        Podmorski i podzemni električni kablovi upotrebljavaju se pod vodom odnosno pod zemljom za prijenos i distribuciju električne energije. Podijeljeni su u tri kategorije: niskonaponski, srednjenaponski te visokonaponski i vrlo visokonaponski. Visokonaponski i vrlo visokonaponski električni kablovi u većini se slučajeva prodaju u okviru projekata. Ti projekti uključuju kombinaciju električnog kabla i potrebne opreme, instalacija i drugih dodatnih usluga. Visokonaponski i vrlo visokonaponski električni kablovi prodaju se u cijelom svijetu velikim operatorima nacionalnih mreža i drugim elektroenergetskim poduzećima, uglavnom u okviru javne nabave.

 Upravni postupak

3        Dopisom od 17. listopada 2008. švedsko društvo ABB AB dostavilo je Komisiji Europskih zajednica niz izjava i dokumenata koji se odnose na ograničavajuće trgovinske prakse u sektoru proizvodnje i isporuke podzemnih i podmorskih električnih kablova. Te izjave i dokumenti nastali su u okviru zahtjeva za oslobađanje u smislu Obavijesti Komisije o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni u slučajevima kartela (SL 2006., C 298, str. 17.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 62.; u daljnjem tekstu: Obavijest o primjeni pokajničkog programa).

4        Nakon izjava društva ABB, od 28. siječnja do 3. veljače 2009., Komisija je provela pretrage u prostorijama društava Prysmian i PrysmianCSE kao i drugih predmetnih europskih društava, odnosno društava Nexans SA i Nexans France SAS.

5        Japanska društva Sumitomo Electric Industries Ltd, Hitachi Cable Ltd i J‑Power Systems Corp. podnijela su 2. veljače 2009. zajednički zahtjev za oslobađanje od kazne u skladu s točkom 14. Obavijesti o primjeni pokajničkog programa ili, podredno, za smanjenje njezina iznosa, u skladu s točkom 27. te obavijesti. Ta su društva potom Komisiji dostavila druge usmene izjave i dokumente.

6        Tijekom istrage, Komisija je poslala nekoliko zahtjeva za pružanje informacija, u skladu s člankom 18. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima [101.] i [102. UFEU‑a] (SL 2003., L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165. i ispravak SL 2016., L 173, str. 108.) i točkom 12. Obavijesti o primjeni pokajničkog programa, poduzećima u sektoru proizvodnje i isporuke podzemnih i podmorskih električnih kablova.

7        Komisija je 30. lipnja 2011. pokrenula postupak i donijela obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku u pogledu sljedećih pravnih subjekata: Nexans France, Nexans, Pirelli, Goldman Sachs, Sumitomo Electric Industries, Hitachi Cable, J‑Power Systems, Furukawa Electric Co. Ltd, Fujikura Ltd, Viscas Corp., SWCC Showa Holdings Co. Ltd, Mitsubishi Cable Industries Ltd, Exsym Corp., ABB, ABB Ltd, Brugg Kabel AG, Kabelwerke Brugg AG Holding, nkt cables GmbH, NKT Holding A/S, Silec Cable SAS, Grupo General Cable Sistemas, SA, Safran SA, General Cable Corp., LS Cable & System Ltd, Taihan Electric Wire Co. Ltd i tužiteljâ.

8        Od 11. do 18. lipnja 2012. svi adresati obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, osim društva Furukawa Electric, sudjelovali su na upravnoj raspravi pred Komisijom.

9        Presudama od 14. studenoga 2012., Nexans France i Nexans/Komisija (T‑135/09, EU:T:2012:596) i od 14. studenoga 2012., Prysmian i Prysmian Cavi e Sistemi Energia/Komisija (T‑140/09, neobjavljena, EU:T:2012:597), Opći sud djelomično je poništio odluke o pretragama upućene, s jedne strane, društvima Nexans i Nexans France i, s druge strane, društvima Prysmian i PrysmianCSE, u dijelu u kojem se odnose na električne kablove koji nisu visokonaponski podmorski i podzemni električni kablovi te na materijal povezan s tim drugim kablovima, te je u preostalom dijelu tužbu odbio. Društva Nexans i Nexans France podnijela su 24. siječnja 2013. žalbu protiv prve od tih presuda. Sud je presudom od 25. lipnja 2014., Nexans i Nexans France/Komisija (C‑37/13 P, EU:C:2014:2030) odbio tu žalbu.

10      Komisija je 2. travnja 2014. donijela odluku C(2014) 2139 final u vezi s postupkom na temelju članka 101. [UFEU‑a] i članka 53. Sporazuma o [EGP‑u] (predmet AT.39610 – električni kablovi) (u daljnjem tekstu: pobijana odluka).

 Pobijana odluka

 Predmetna povreda

11      Članak 1. pobijane odluke određuje da je nekoliko poduzetnika tijekom različitih razdoblja sudjelovalo u jedinstvenoj i trajnoj povredi članka 101. UFEU‑a u „sektoru (vrlo) visokonaponskih podzemnih i/ili podmorskih električnih kablova”. Komisija je u biti utvrdila da su od veljače 1999. do kraja siječnja 2009. glavni europski, japanski i južnokorejski proizvođači podmorskih i podzemnih električnih kablova sudjelovali u mreži jednostranih i dvostranih sastanaka te su uspostavili kontakte kojima su nastojali ograničiti tržišno natjecanje za projekte (vrlo) visokonaponskih podzemnih i podmorskih električnih kablova na određenom području raspodjelom tržišta i korisnika, narušavajući time uobičajeni postupak tržišnog natjecanja (uvodne izjave 10. do 13. i 66. navedene odluke).

12      Komisija je u pobijanoj odluci utvrdila da je zabranjeni sporazum imao dvije glavne konfiguracije koje su činile složenu cjelinu. Konkretnije, prema njezinu mišljenju, zabranjeni sporazum sastojao se od dva , dijela, odnosno:

–        „konfiguracija zabranjenog sporazuma A/R”, koja je uključivala europske poduzetnike, općenito nazvane „članovi R”, uključujući tužitelje, japanske poduzetnike, nazvane „članovi A”, te, konačno, južnokorejske poduzetnike, nazvane „članovi K”. Navedena je konfiguracija omogućavala ostvarivanje cilja raspodjele područja i korisnika između europskih, japanskih i južnokorejskih proizvođača. Ta se raspodjela izvršila u skladu sa sporazumom o „nacionalnom području”, na temelju kojeg su se japanski i južnokorejski proizvođači suzdržavali od natjecanja za projekte koji se provode na „nacionalnom području” europskih proizvođača, a europski su proizvođači ostajali izvan tržišta Japana i Južne Koreje. Tomu se dodala i raspodjela projekata na „područjima za izvoz”, odnosno u ostatku svijeta, izuzev osobito Sjedinjenih Američkih Država koje su u određenom razdoblju poštovale „kvotu od 60/40”, na temelju koje je 60 % projekata bilo rezervirano za europske proizvođače, a 40 % za azijske proizvođače;

–        „europska konfiguracija zabranjenog sporazuma”, koja je podrazumijevala raspodjelu područja i korisnika koju su odredili europski proizvođači za projekte koje je trebalo provesti na europskom „nacionalnom području” ili projekte koji su dodijeljeni europskim proizvođačima (vidjeti točku 3.3. pobijane odluke i, osobito, uvodne izjave 73. i 74. te odluke).

13      Komisija je utvrdila da su sudionici zabranjenog sporazuma uspostavili obveze dostavljanja podataka kako bi se omogućilo poštovanje sporazuma o podjeli (uvodne izjave 94. do 106. i 111. do 115. pobijane odluke).

14      Uzimajući u obzir ulogu različitih sudionika zabranjenog sporazuma u provođenju tog sporazuma, Komisija ih je podijelila u tri skupine. Najprije je utvrdila osnovnu skupinu zabranjenog sporazuma kojoj su pripadali, s jedne strane, europski poduzetnici Nexans France, društva kćeri društva Pirelli koja su uzastopno sudjelovala u zabranjenom sporazumu i društvo PrysmianCSE te, s druge strane, japanski poduzetnici Furukawa Electric, Fujikura i njihovo zajedničko društvo Viscas kao i Sumitomo Electric Industries, Hitachi Cable te njihovo zajedničko društvo J‑Power Systems (uvodne izjave 545. do 561. pobijane odluke). Nadalje, Komisija razlikuje skupinu poduzetnika koji nisu pripadali osnovnoj skupini, ali se nisu mogli smatrati marginalnim sudionicima zabranjenog sporazuma te je u tu skupinu ubrojila ABB, Exsym, Brugg Kabel i subjekt koji su činila društva Sagem SA, Safran i Silec Cable (uvodna izjava 562. do 575. navedene odluke). Naposljetku, smatrala je da su društva Mitsubishi Cable Industries, SWCC Showa Holdings, LS Cable & System, Taihan Electric Wire i nkt cables bili marginalni sudionici zabranjenog sporazuma (uvodna izjava 576. do 594. te odluke).

 Odgovornost tužiteljâ

15      Odgovornost tužiteljâ utvrđena je zbog izravnog sudjelovanja društva PrysmianCS u zabranjenom sporazumu od 18. veljače 1999. do 28. siječnja 2009. kao i zbog izvršavanja odlučujućeg utjecaja grupe Prysmian na ponašanje društva PrysmianCS od 29. srpnja 2005. do 28. siječnja 2009. (uvodne izjave 782. do 785. pobijane odluke).

 Izrečene novčane kazne

16      Člankom 2. točkama (f) i (g) pobijane odluke izriče se, s jedne strane, novčana kazna u iznosu od 37 303 000 eura društvu PrysmianCS „solidarno i pojedinačno” s grupom Prysmian i društvom Goldman Sachs te, s druge strane, novčana kazna u iznosu od 67 310 000 eura društvu PrysmianCS „solidarno i pojedinačno” s društvom Pirelli.

17      U svrhu izračuna iznosa novčanih kazni, Komisija je primijenila članak 23. stavak 2. točku (a) Uredbe br. 1/2003 i metodologiju iznesenu u Smjernicama o metodi za utvrđivanje kazni koje se propisuju u skladu s [navedenim člankom] (SL 2006., C 210, str. 2.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 58.;, u daljnjem tekstu: Smjernice o metodi za utvrđivanje kazni iz 2006.).

18      Kao prvo, što se tiče osnovnog iznosa novčanih kazni, nakon što je odredila vrijednost odgovarajućih prihoda od prodaje, u skladu s točkom 18. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni iz 2006. (uvodne izjave 963. do 994. pobijane odluke), Komisija je utvrdila udio te vrijednosti prihoda od prodaje koji odražavaju težinu povrede, u skladu s točkom 22. i 23. navedenih smjernica. U tom je pogledu smatrala da je povreda sama po sebi jedno od najtežih oblika ograničavanja tržišnog natjecanja, čime se opravdava stupanj težine od 15 %. Isto tako, primijenila je povećanje koeficijenta težine od 2 % za sve adresate na temelju zajedničkog tržišnog udjela, kao i zemljopisnog dosega na gotovo svjetskoj razini, koji je osobito obuhvaćao cijelo područje Europskog gospodarskog prostora (EGP). Osim toga, osobito je smatrala da se ponašanjem europskih poduzetnika više naštetilo tržišnom natjecanju nego ponašanjem ostalih poduzetnika jer su europski poduzetnici, osim njihova sudjelovanja u „konfiguraciji zabranjenog sporazuma A/R”, među sobom raspodijelili projekte električnih kablova u okviru „europske konfiguracije zabranjenog sporazuma”. Zbog toga je udio vrijednosti prihoda od prodaje koji treba uzeti u obzir na temelju težine povrede utvrdila na 19 % za europske poduzetnike i 17 % za ostale poduzetnike (uvodne izjave 997. do 1010. navedene odluke).

19      Što se tiče koeficijenta množenja koji se odnosi na trajanje povrede, Komisija je u pogledu društva PrysmianCS utvrdila koeficijent od 9,91 za razdoblje od 18. veljače 1999. do 28. siječnja 2009., a u pogledu društva Prysmian koeficijent od 3,5 za razdoblje od 29. srpnja 2005. do 28. siječnja 2009. K tomu je u osnovni iznos novčane kazne, za društvo PrysmianCS, uključila dodatan iznos, odnosno ulaznu naknadu, koji odgovara 19 % vrijednosti prihoda od prodaje. Navedeni osnovni iznos time je utvrđen na 104 613 000 eura (uvodne izjave 1011. do 1016. pobijane odluke).

20      Kao drugo, što se tiče prilagodbi osnovnog iznosa novčanih kazni, Komisija nije osporavala otegotne okolnosti koje mogu utjecati na osnovni iznos novčane kazne utvrđen u pogledu svakog od sudionika zabranjenog sporazuma, osim društva ABB. Suprotno tomu, što se tiče olakotnih okolnosti, odlučila je da se iznosom novčanih kazni odražava razina sudjelovanja različiti poduzetnika u provedbi zabranjenog sporazuma. Stoga je smanjila za 10 % osnovni iznos novčane kazne koju treba izreći marginalnim sudionicima zabranjenog sporazuma i za 5 % osnovni iznos novčane kazne koju treba izreći poduzetnicima koji su djelomično sudjelovali u zabranjenom sporazumu. Usto je društvima Mitsubishi Cable Industries i SWCC Showa Holdings za razdoblje prije osnivanja društva Exsym kao i društvima LS Cable & System i Taihan Electric Wire odobrila dodatno smanjenje od 1 % zato što nisu znala za određene aspekte jedinstvene i trajne povrede i zbog toga što nisu bili odgovorni za njih. Suprotno tomu, poduzetnicima koji su pripadali osnovnoj skupini zabranjenog sporazuma, uključujući tužitelje, nije odobreno nikakvo smanjenje osnovnog iznosa novčane kazne (uvodne izjave 1017. do 1020. i 1033. pobijane odluke). Osim toga, Komisija je u skladu sa Smjernicama o metodi za utvrđivanje kazni iz 2006. odobrila dodatno smanjenje od 3 % iznosa novčane kazne izrečene društvu Mitsubishi Cable Industries zbog njegove učinkovite suradnje izvan okvira Obavijesti o primijeni pokajničkog programa (uvodna izjava 1041. navedene odluke).

 Postupak i zahtjevi stranaka

21      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 17. lipnja 2014. tužitelji su pokrenuli ovaj postupak.

22      Aktima podnesenima tajništvu Općeg suda 27. listopada 2014. i 4. studenoga 2014., društva Pirelli i Goldman Sachs zatražila su intervenciju u ovaj predmet, prvo društvo u potporu zahtjevu Komisije, a drugo društvo u potporu zahtjevu tužiteljâ.

23      Dvama rješenjima od 25. lipnja 2015., predsjednik osmog vijeća Općeg suda (prijašnji sastav) dopustio je društvima Pirelli i Goldman Sachs da interveniraju u ovaj predmet.

24      Društva Pirelli i Goldman Sachs podnijela su odvojene intervencijske podneske 24. rujna 2015. Komisija je podnijela očitovanja na intervencijske podneske društava Pirelli i Goldman Sachs podnescima koji su tajništvu Općeg suda podneseni 27. studenoga 2015. Tužitelji su 30. studenoga 2015. podnijeli i očitovanja na intervencijske podneske društava Pirelli i Goldman Sachs.

25      Rješenjem od 14. rujna 2016., predsjednik osmog vijeća Općeg suda prihvatio je zahtjev za povjerljivo postupanje koji je Komisija 10. i 23. prosinca 2014. podnijela u pogledu intervenijenata. Suprotno tomu, odbio je zahtjeve za povjerljivo postupanje koje su tužitelji 7. siječnja 2015. podnijeli u pogledu društva Pirelli i 8. prosinca 2015. u pogledu društva Goldman Sachs jer su ih potonja društva osporavala.

26      U okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih u članku 89. Poslovnika Općeg suda, taj je sud (osmo vijeće) strankama postavio pitanja i zatražio pisani odgovor. Stranke su na ta pitanja odgovorile u za to određenom roku.

27      Budući da je sastav vijeća Općeg suda izmijenjen, u skladu s člankom 27. stavkom 5. Poslovnika, sutkinja izvjestiteljica raspoređena je u osmo vijeće (novi sastav), kojemu je, slijedom toga, dodijeljen ovaj predmet.

28      U okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih u članku 89. Poslovnika, Opći sud (osmo vijeće) pozvao je Komisiju da podnese dokumente. Komisija je podnijela neke od zatraženih dokumenata te je tražila donošenje mjere izvođenja dokaza kako bi podnijela ostale dokumente koje je Opći sud zatražio, odnosno prijepise usmenih izjava društva ABB iz njegova zahtjeva za oslobađanje kao i društava J‑Power Systems, Sumitomo Electric Industries i Hitachi Cable u okviru njihova zajedničkog zahtjeva za oslobađanje. Rješenjima od 9. veljače i od 2. ožujka 2017., predsjednik osmog vijeća Općeg suda donio je mjeru izvođenja dokaza kojom se od Komisije traži da podnese predmetne prijepise. Komisija je 20. veljače i 9. ožujka 2017. postupila u skladu s tom mjerom izvođenja dokaza.

29      Na temelju prijedloga sutkinje izvjestiteljice Opći sud (osmo vijeće) odlučio je otvoriti usmeni dio postupka. Izlaganja stranaka i njihovi odgovori na pitanja koja je postavio Opći sud saslušani su na raspravi održanoj 20. ožujka 2017.

30      Tužitelji, koje podupire društvo Goldman Sachs, od Općeg suda zahtijevaju da:

–        najprije, poništi pobijanu odluku u dijelu u kojem se ona odnosi na njih;

–        podredno:

–        poništi članak 1. stavak 5. pobijane odluke u dijelu u kojem je Komisija utvrdila sudjelovanje društva PrysmianCS u gore navedenoj povredi tijekom razdoblja od 18. veljače 1999. do 27. studenoga 2001.;

–        poništi članak 2. točke (f) i (g) pobijane odluke kojima je utvrđen iznos novčanih kazni, izrečenih „solidarno i pojedinačno”, s jedne strane, društvu Goldman Sachs i njima samima te, s druge strane, društvima PrysmianCS i Pirelli;

–        smanji iznos novčanih kazni koje su im izrečene;

–        poništi Priloge I. i II. u dijelu u kojemu se odnose na osobu R.;

–        naloži Komisiji snošenje troškova.

31      Komisija, koju podupire društvo Pirelli, od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu,

–        naloži tužiteljima snošenje troškova.

 Pravo

32      Tužitelji u okviru tužbe iznose zahtjev za djelomično poništenje pobijane odluke i zahtjev za smanjenje iznosa novčanih kazni koje su im izrečene.

 Zahtjev za poništenje

33      U prilog svojem zahtjevu za poništenje tužitelji ističu devet tužbenih razloga. Prvi tužbeni razlog temelji se na nezakonitosti pretraga koje je provela Komisija; drugi na povredi načela razumnog roka u postupcima tržišnog natjecanja; treći na povredi načela dobre uprave; četvrti na pogrešnom pripisivanju odgovornosti društvu PrysmianCS za razdoblje prije 27. studenoga 2001.; peti na povredi članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003 jer Komisija nije odredila udjele koje moraju platiti solidarni sudužnici u okviru svojeg unutarnjeg odnosa; šesti na nedostatnosti dokaza o postojanju povrede članka 101. UFEU‑a; sedmi na pogrešnom određivanju trajanja povrede; osmi na povredi članka 23. stavka 2. navedene uredbe, Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni iz 2006., načelâ jednakog postupanja i proporcionalnosti u pogledu izračuna izrečenih novčanih kazni; i deveti na pogrešci koja se tiče činjenica zbog navođenja osobe R. na popisu osoba relevantnih za pobijanu odluku.

 Prvi tužbeni razlog koji se temelji na nezakonitosti Komisijinih pretraga

34      Tužitelji tvrde da su mjere koje je Komisija donijela tijekom iznenadne pretrage kojoj su se morali podvrgnuti od 28. do 30. siječnja 2009., u skladu s Komisijinom odlukom od 9. siječnja 2009. (u daljnjem tekstu: odluka o pretrazi), nezakonite osobito zbog izrade forenzičkih kopija tvrdih diskova određenih prijenosnih računala troje zaposlenika. Oni u biti smatraju da se informacije dobivene iz navedenih forenzičkih kopija nisu trebale prihvatiti u upravnom postupku niti uzeti u obzir u pobijanoj odluci.

35      S jedne strane, tužitelji tvrde da je Komisija kopiranjem svih dokumenata koji se nalaze na računalima zaposlenika društva Prysmian, a da pritom nije ni znala njihovu prirodu ili relevantnost, s jedne strane, prekoračila ovlasti koje su joj povjerene na temelju članka 20. stavka 2. Uredbe br. 1/2003 i, s druge strane, povrijedila tekst odluke o pretrazi proširenjem njezina zemljopisnog i vremenskog dosega. Prema njihovu mišljenju, navedenom uredbom zahtijeva se da se svaka mjera koju Komisija poduzima u okviru pretrage provodi na licu mjesta, na lokaciji navedenoj u predmetnoj odluci, odnosno, u ovom slučaju, u prostorijama tužiteljâ u Milanu (Italija), a ne u Komisijinim prostorijama. Tužitelji dodaju da se takvo Komisijino ponašanje ne može opravdati odredbama koje sadržava napomena s objašnjenjem koju su primili u pogledu pretraga provedenih na temelju članka 20. stavka 4. te uredbe.

36      S druge strane, tužitelji tvrde da im je produljenjem pretrage za jedan mjesec uskraćena mogućnost da ozbiljno procijene trebaju li podnijeti zahtjev za oslobađanje jer tijekom tog razdoblja nisu mogli ocijeniti kakvu su važnu dodanu vrijednost mogli pridati dokazima koje je Komisija već prikupila.

37      Komisija osporava argumente tužiteljâ.

38      Prije odgovora na argumente stranaka, valja se kratko osvrnuti na tijek pretrage koju su u prostorijama tužiteljâ proveli Komisijini agenti.

–       Tijek pretrage

39      Kao što proizlazi iz prikaza činjeničnog stanja u presudi od 14. studenoga 2012., Prysmian i Prysmian Cavi e Sistemi Energia/Komisija (T‑140/09, neobjavljena, EU:T:2012:597), koji tužitelji nisu osporavali na raspravi, Komisijini inspektori, u pratnji zastupnika Autorità Garante della Concorrenza e del Mercato (Tijelo za tržišno natjecanje i tržište, Italija), posjetili su 28. siječnja 2009. prostorije tužiteljâ u Milanu kako bi proveli pretragu na temelju članka 20. stavka 4. Uredbe br. 1/2003. Komisijini inspektori dostavili su poduzetniku odluku o pretrazi koja se odnosi na „društvo Prysmian […] i poduzetnike koje ona izravno ili neizravno nadzire, [uključujući i PrysmianCS]” te napomenu s objašnjenjem u pogledu pretraga.

40      Nadalje, u prisutnosti zastupnikâ i odvjetnikâ tužiteljâ, inspektori su provjerili računala petero zaposlenika. Drugog dana pretrage, odnosno 29. siječnja 2009., obavijestili su tužitelje da će pretraga trajati dulje od tri dana koji su prvotno predviđeni. Tužitelji su izjavili da će dopustiti pristup svojim prostorijama tijekom vikenda ili da se te prostorije zapečate kako bi se pretraga nastavila sljedeći tjedan. Međutim, treći dan pretrage, odnosno 30. siječnja 2009., inspektori su odlučili izraditi forenzičke kopije tvrdih diskova računala troje od pet zaposlenika na koje se pretraga prvotno odnosila kako bi ispitali informacije koje sadržavaju ti diskovi u Komisijinim uredima u Bruxellesu (Belgija).

41      Tužitelji su napomenuli da je metoda provjere koju su predvidjeli inspektori bila nezakonita. S jedne strane, člankom 20. Uredbe br. 1/2003 predviđa se da se može provesti pretraga „poduzetnika”. S druge strane, izrada forenzičkih kopija tvrdih diskova predmetnih računala protivna je „načelu relevantnosti” koje treba karakterizirati Komisijinu istragu i na temelju kojeg materijal zaplijenjen tijekom pretrage treba biti relevantan za predmet istrage.

42      Inspektori su obavijestili tužitelje da se svaki prigovor na predviđeni postupak provjere smatra „nesuradnjom”. Tužitelji su se stoga podvrgnuli tom postupku, ali sastavili su izjavu koju su potpisali inspektori, kojom zadržavaju pravo na osporavanje zakonitosti tog postupka.

43      Inspektori su izradili tri forenzičke kopije tvrdih diskova predmetnih računala. Forenzičke kopije tvrdih diskova dvaju računala spremljene su na uređaj za bilježenje podataka. Forenzička kopija tvrdog diska trećeg računala spremljena je na tvrdi disk Komisijinog računala. Gore navedeni uređaj za bilježenje podataka i potonji tvrdi disk stavljeni su u zapečaćene omotnice koje su inspektori odnijeli u Bruxelles. Inspektori su pozvali zastupnike tužiteljâ da dođu u Komisijine urede u roku od dva mjeseca kako bi se kopirane informacije mogle ispitati u njihovoj prisutnosti.

44      Zapečaćene omotnice iz točke 43. ove presude otvorene su 26. veljače 2009. u prisutnosti odvjetnikâ tužiteljâ u Komisijinim uredima. Inspektori su ispitali forenzičke kopije tvrdih diskova predmetnih računala koje su se nalazile u tim omotnicama i ispisali dokumente koje su smatrali relevantnim za istragu. Druga ispisana preslika i popis tih dokumenata proslijeđeni su odvjetnicima tužiteljâ. Te su se radnje nastavile 27. veljače 2009. i završile 2. ožujka 2009. Ured u kojem su se odvijale zapečaćen je na kraju svakog radnog dana, u prisutnosti odvjetnika tužiteljâ, i ponovno otvoren sljedećeg dana, također u njihovoj prisutnosti. Po završetku tih radnji Komisija je, u prisutnosti zastupnikâ tužiteljâ, izbrisala forenzičke kopije tvrdih diskova predmetnih računala koje je napravila.

–       Navodno nepostojanje pravne osnove

45      Tužitelji u biti prigovaraju Komisiji da je izradila forenzičke kopije tvrdih diskova računala određenih zaposlenika društva Prysmian kako bi ih se kasnije u svrhu istrage upotrijebilo u Komisijinim uredima u Bruxellesu a da pritom nije prethodno provjerila jesu li dokumenti koje ti diskovi sadržavaju relevantni za predmet istrage. Prema njihovu mišljenju, ta praksa prekoračuje ovlasti koje su Komisiji povjerene člankom 20. stavcima 1. i 2. Uredbe br. 1/2003.

46      Najprije valja podsjetiti da, u skladu s člankom 4. Uredbe br. 1/2003, „[z]a potrebe primjene članaka [101.] i [102.] Ugovora, Komisija ima ovlasti utvrđene na temelju [navedene uredbe]”.

47      Člankom 20. stavkom 1. Uredbe br. 1/2003 predviđa se da Komisija može, kako bi izvršila obveze koje su joj povjerene navedenom uredbom, provesti sve neophodne pretrage poduzetnika i udruženja poduzetnika.

48      Što se tiče ovlasti kojima raspolaže Komisija, člankom 20. stavkom 2. Uredbe br. 1/2003 određuje se, među ostalim, sljedeće:

„Službene osobe i drugo prateće osoblje ovlašteno od Komisije da provedu pretrage imaju pravo:

[…]

(b)      izvršiti uvid u poslovne knjige i drugu poslovnu dokumentaciju, bez obzira na medij u kojem su pohranjene;

(c)      uzeti ili zahtijevati u bilo kojem obliku primjerke ili izvatke iz navedenih poslovnih knjiga ili poslovne dokumentacije;

(d)      zapečatiti svaki poslovni prostor, poslovne knjige ili poslovnu dokumentaciju za vrijeme trajanja i u opsegu koji je potreban za provođenje pretrage;

[…]”

49      U ovom slučaju valja pojasniti da se praksa izrade forenzičke kopije tvrdog diska računala ili kopije podataka spremljenih na medijima za pohranu digitalnih podataka upotrijebila u okviru provedbe zakonite tehnologije digitalne forenzike (u daljnjem tekstu: FIT) kojom su se Komisijini agenti koristili tijekom pretraga. Naime, kao što Komisija opisuje u svojim pismenima, a da tužitelji to ne osporavaju, uporaba te tehnologije uključuje poseban softver s pomoću kojeg se informacije relevantne u pogledu predmeta pretrage na tvrdom disku računala ili bilo kojem drugom mediju za pohranu digitalnih podataka pretražuju korištenjem ključnih riječi. Za to pretraživanje nužna je prethodna faza koja se naziva „indeksiranje” tijekom koje softver izrađuje katalog od svih slova i riječi koje se nalaze na tvrdom disku računala ili bilo kojem drugom mediju za pohranu digitalnih podataka koji se pretražuje. Trajanje tog indeksiranja ovisi o veličini predmetnog digitalnog medija, ali obično traje dosta dugo. U tim uvjetima Komisijini agenti obično kopiraju podatke koje sadržavaju mediji za pohranu digitalnih podataka poduzetnika na koji se pretraga odnosi kako bi indeksirali podatke koji su na njemu spremljeni. Kada je riječ o tvrdom disku računala, ta kopija može biti u obliku forenzičke kopije. Ta forenzička kopija omogućava dobivanje točne kopije tvrdog diska koji se pretražuje, a koji sadržava sve podatke koji se na tom disku nalaze upravo u trenutku kada je kopija nastala, uključujući datoteke koje su naizgled izbrisane.

50      U tom pogledu, kao prvo, valja utvrditi da je, s obzirom na to da su, s jedne strane, kao što je objašnjeno u točki 49. ove presude, podaci spremljeni na medij za pohranu digitalnih podataka poduzetnika koji se pretražuje kopirani u svrhu indeksiranja i da se, s druge strane, tim indeksiranjem zatim nastoji omogućiti pretraživanje dokumenata relevantnih za istragu, takvo kopiranje obuhvaćeno ovlastima koje su Komisiji dodijeljene člankom 20. stavkom 2. točkama (b) i (c) Uredbe br. 1/2003.

51      Naime, suprotno onomu što tvrde tužitelji, iz članka 20. stavka 2. točaka (b) i (c) Uredbe br. 1/2003 ne proizlazi da je Komisijina ovlast da uzme ili zahtijeva primjerke ili izvatke iz poslovnih knjiga ili poslovne dokumentacije poduzetnika koji se pretražuje ograničena na poslovne knjige ili poslovnu dokumentaciju koju je već provjerila.

52      K tomu, valja napomenuti da takvo tumačenje može ugroziti koristan učinak članka 20. stavka 2. točke (b) Uredbe br. 1/2003 s obzirom na to da, u određenim okolnostima, za izvršavanje uvida u poslovne knjige i poslovnu dokumentaciju poduzetnika koji se pretražuje može biti potrebno prethodno kopiranje navedenih poslovnih knjiga ili poslovne dokumentacije ili, kao u ovom slučaju, biti pojednostavljeno tim kopiranjem.

53      Slijedom toga, s obzirom na to da je izrada forenzičke kopije tvrdog diska predmetnih računala dio Komisijinog provođenja FIT‑a, čiji je cilj bilo traženje informacija relevantnih za istragu, izrada tih kopija obuhvaćena je ovlastima predviđenim člankom 20. stavkom 2. točkama (b) i (c) Uredbe br. 1/2003.

54      Kao drugo, iako se argumentacija tužiteljâ može shvatiti u smislu da oni prigovaraju Komisiji da je u istražni spis uložila sadržaje forenzičkih kopija tvrdih diskova predmetnih računala a da prethodno nije provjerila jesu li svi dokumenti koje sadržavaju navedene forenzičke kopije relevantni u pogledu predmeta pretrage, navedena argumentacija ne može se prihvatiti.

55      Naime, kao što proizlazi iz točke 44. ove presude, tek nakon što je, tijekom provjere dokumenata koje sadržavaju forenzičke kopije tvrdih diskova predmetnih računala, u Komisijinim prostorima u Bruxellesu i u prisutnosti zastupnika tužiteljâ, utvrđeno da su neki od tih dokumenata relevantni prima facie s obzirom na predmet pretrage, Komisija je konačno uložila u istražni spis papirnatu verziju predmetnih dokumenata.

56      Stoga valja utvrditi, suprotno onomu što tvrde tužitelji, da Komisijini agenti nisu izravno uložili u istražni spis dokumente koje sadržavaju forenzičke kopije tvrdih diskova predmetnih računala a da pritom nisu prethodno provjerili jesu li ti dokumenti relevantni s obzirom na predmet pretrage.

57      Kao treće, tužitelji su na raspravi, nakon pitanja koje je u tom pogledu postavio Opći sud, pojasnili da ne osporavaju samu činjenicu da su izrađene forenzičke kopije tvrdih diskova predmetnih računala tijekom pretraga u okviru provedbe FIT‑a, nego činjenicu da su te forenzičke kopije prevezene u Komisijine prostorije u Bruxellesu kako bi se tamo kasnije pretraživali materijali koji su relevantni za istragu.

58      U tom pogledu valja istaknuti da se člankom 20. stavkom 2. točkom (b) Uredbe br. 1/2003 ne utvrđuje, kao što tvrde tužitelji, da se uvid u poslovne knjige ili poslovnu dokumentaciju poduzetnika koji se pretražuju izvršava isključivo u njihovim prostorijama ako, kao u ovom slučaju, navedena pretraga nije provedena u prvotno predviđenom razdoblju. Njime se Komisiju samo obvezuje na to da tijekom provjere dokumenata u svojim prostorijama poštuje jamstva s obzirom na poduzetnike koje se pretražuje, kao što su ona kojih se sama mora pridržavati tijekom provjere na licu mjesta.

59      U ovom slučaju valja istaknuti da tužitelji u svojim pismenima ne prigovaraju Komisiji da je, tijekom provjere forenzičkih kopija tvrdih diskova predmetnih računala, postupila drukčije nego što bi postupila da se provjera odvijala u njihovim prostorijama. U svakom slučaju, valja istaknuti da su, kao što proizlazi iz prikaza činjeničnog stanja iz točaka 43. i 44. ove presude, navedene forenzičke kopije prevezene u Bruxelles u zapečaćenim omotnicama, da je Komisija proslijedila tužiteljima kopiju tih podataka, da su omotnice koje su sadržavale te forenzičke kopije otvorene i ispitane na datum koji je dogovoren s tužiteljima i u prisutnosti njihovih zastupnika, da su Komisijine prostorije u kojima je to ispitivanje provedeno bile propisno zaštićene stavljanjem pečata, da su dokumenti dobiveni iz tih podataka koje je Komisija odlučila priložiti istražnom spisu ispisani i popisani, da je njihova kopija dostavljena tužiteljima i da su, na kraju ispitivanja, predmetne forenzičke kopije trajno izbrisane.

60      S obzirom na prethodno navedeno, valja zaključiti da Komisija tijekom pretrage nije prekoračila ovlasti koje joj se priznaju na temelju članka 20. stavka 2. Uredbe br. 1/2003. Prigovor tužiteljâ u tom pogledu stoga treba odbiti.

–       Navodna povreda odluke o pretrazi

61      Što se tiče argumenta tužiteljâ prema kojem je Komisija, traženjem informacija relevantnih za istragu u forenzičkim kopijama tvrdih diskova predmetnih računala u Komisijinim prostorijama u Bruxellesu, povrijedila zemljopisni i vremenski doseg odluke o pretrazi, valja podsjetiti da se, u skladu sa sudskom praksom Suda, obrazloženjem navedene odluke ograničava opseg ovlasti povjerenih Komisijinim agentima člankom 20. stavkom 2. Uredbe br. 1/2003 (presuda od 18. lipnja 2015., Deutsche Bahn i dr./Komisija, C‑583/13 P, EU:C:2015:404, t. 60.).

62      U ovom slučaju, što se tiče, s jedne strane, zemljopisnog dosega odluke o pretrazi, valja utvrditi da je u članku 1. drugom stavku navedene odluke bilo navedeno sljedeće:

„Pretragu je moguće obaviti u svim prostorima [društva Prysmian] ili poduzetnika koje ono nadzire, a osobito u uredima koji se nalaze na adresi Viale Scarca 222, 20126 Milano, Italija.”

63      Iz odluke o pretrazi stoga proizlazi da, ako se pretraga „može” odvijati u „svim prostorijama” grupe Prysmian, a osobito u njihovim uredima koji se nalaze u Milanu, ona se ne treba, kao što tvrde tužitelji, odvijati isključivo u njihovim prostorijama. Prema tome, odlukom o pretrazi ne isključuje se mogućnost da Komisija nastavi pretragu u Bruxellesu.

64      Što se tiče, s druge strane, vremenskog dosega odluke o pretrazi, valja istaknuti da se člankom 2. te odluke utvrdio datum od kojeg pretraga može početi, ali se nije naveo datum kada treba završiti.

65      Točno je da nepostojanje datuma završetka pretrage ipak ne znači da pretraga može neograničeno trajati, s obzirom na to da je Komisija, u tom pogledu, dužna poštovati razuman rok u skladu s člankom 41. stavkom 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).

66      Međutim, u ovom slučaju valja utvrditi da tužitelji u okviru ovog tužbenog razloga ne tvrde da je razdoblje od jednog mjeseca koje je proteklo od provedene pretrage u prostorijama tužiteljâ, s jedne strane, i nastavka te pretrage u Bruxellesu, s druge strane, bilo nerazumno.

67      Iz toga slijedi da se, suprotno onomu što tvrde tužitelji, odluci o pretrazi ne protivi to da Komisijini agenti, u svojim prostorijama u Bruxellesu, nastave pretragu materijala relevantnih za istragu u forenzičkim kopijama tvrdih diskova računala određenih zaposlenika društva Prysmian.

68      S obzirom na prethodno navedeno, valja zaključiti da Komisija nije povrijedila ni doseg odluke o pretrazi donošenjem spornih mjera tijekom odvijanja pretrage. Prema tome, treba odbiti prigovore tužiteljâ u tom pogledu.

–       Nemogućnost podnošenja zahtjeva za oslobađanje

69      Tužitelji tvrde da im je produljenjem pretrage od 28. siječnja 2009. do 26. veljače 2009., datuma kada su zapečaćene omotnice u kojima su se nalazile forenzičke kopije tvrdih diskova računala određenih zaposlenika društva Prysmian otvorene, uskraćena mogućnost da provedu procjenu rizikâ u svrhu podnošenja zahtjeva za oslobađanje. Konkretno, tvrde da su se, s obzirom na to da više nisu raspolagali informacijama koje imaju dodanu vrijednost u pogledu dokaza koje je Komisija već prikupila, nalazili u nepovoljnom položaju u odnosu na ostale poduzetnike u primjeni pokajničkog programa.

70      U tom pogledu valja podsjetiti da se, u skladu s točkom 10. Obavijesti o primjeni pokajničkog programa, oslobađanje od kazne ne može dodijeliti „ako u vrijeme [priopćavanja informacija i] podnošenja [dokaza] Komisija ima već dovoljno dokaza za donošenje odluke o nadzoru vezanom uz navodni kartel ili ako je već obavila takav nadzor”.

71      Doista, u ovom slučaju, kao što proizlazi iz prikaza činjeničnog stanja u točkama 1. do 11. presude od 14. studenoga 2012., Prysmian i Prysmian Cavi e Sistemi Energia/Komisija (T‑140/09, neobjavljena, EU:T:2012:597), koju tužitelji ne osporavaju, Komisija je imala dovoljno dokaza, u pogledu visokonaponskih podmorskih i podzemnih električnih kablova, kako bi naložila pretragu koja je provedena u prostorijama društva Prysmian. Iz toga slijedi da se tužiteljima nije moglo dodijeliti oslobađanje od kazne na temelju Obavijesti o primjeni pokajničkog programa.

72      Točno je da, u skladu s točkom 23. Obavijesti o primjeni pokajničkog programa, poduzetnici koji otkrivaju svoje sudjelovanje u navodnom kartelu koji utječe na Zajednicu, a ne ispunjavaju uvjete predviđene za dodjelu prava na oslobađanje od kazne, mogu ipak ostvariti pogodnost smanjenja kazne koja bi u protivnome bila izrečena. U skladu s točkom 24. navedene obavijesti, kako bi ispunio uvjete, poduzetnik mora dostaviti Komisiji dokaze o navodnoj povredi, sa znatnom dodanom vrijednošću u odnosu na dokaze koje Komisija već posjeduje.

73      Međutim, važno je istaknuti da izradom forenzičkih kopija tvrdih diskova računala određenih zaposlenika grupe Prysmian tužiteljima nisu uskraćene informacije koje se nalaze na tim tvrdim diskovima, koje su u njihovu posjedu ostale u izvornom stanju. Stoga su u potpunosti mogli odrediti koje se informacije nisu nalazile u tim digitalnim kopijama i koje, u pogledu predmeta pretrage, mogu imati znatnu dodanu vrijednost u odnosu na dokaze koje Komisija već posjeduje.

74      K tomu, čak i ako je, kao što u biti tvrde tužitelji, Komisija već imala na raspolaganju tvrde diskove računala koji sadržavaju informacije koje su mogle biti podnesene u njihovu zahtjevu za djelomično oslobađanje od kazne, valja ponovno podsjetiti da činjenica da je Komisija izradila forenzičke kopije tvrdih diskova određenih zaposlenika društva Prysmian ne znači da ih je pretražila i da je već imala pristup informacijama koje se nalaze na tim diskovima. Naime, takva pretraga provedena je tek nakon što su navedene forenzičke kopije izvađene iz zapečaćenih omotnica u Bruxellesu. U tom kontekstu, tužitelji su i dalje mogli ispitati sadržaj navedenih tvrdih diskova i obavijestiti Komisiju o dokumentima ili dokazima koje su ti tvrdi diskovi sadržavali i koji su mogli imati dodanu vrijednost u odnosu na ostale dokaze koje je Komisija već prikupila u okviru istrage.

75      Iz toga slijedi da, suprotno onomu što tvrde tužitelji, Komisija tužiteljima nije uskratila mogućnost da ocijene trebaju li podnijeti zahtjev za djelomično oslobađanje od kazne.

76      Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da kopije predmetnih elektroničkih podataka nisu napravljene nezakonito i da je, slijedom toga, suprotno onomu što tvrde tužitelji, Komisija mogla zakonito upotrijebiti te podatke kako bi na njima temeljila svoje zaključke o postojanju povrede utvrđene u pobijanoj odluci.

77      Prvi tužbeni razlog stoga treba odbiti.

 Drugi tužbeni razlog koji se temelji na povredi načela razumnog roka

78      Tužitelji tvrde da pobijanu odluku treba poništiti jer je ukupno trajanje postupka, odnosno 62 mjeseca, kao i trajanje svake od njegovih sastavnih faza, uvelike prekoračilo rok koji se može smatrati razumnim. Konkretno, tvrde da nisu mogli pripremiti obranu s obzirom na to da tijekom razdoblja koje je prethodilo primitku obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku predmet istrage nije bio jasan. Ističu i da je protekom godina izblijedjelo sjećanje u pogledu činjenica za koje ih je Komisija teretila. Naposljetku, smatraju da je Komisija, u skladu sa sudskom praksom, trebala pravično smanjiti iznos novčane kazne kako bi nadoknadila prekomjerno trajanje upravnog postupka.

79      Komisija osporava argumente tužiteljâ.

80      Prema ustaljenoj sudskoj praksi, poštovanje razumnog roka u vođenju upravnih postupaka u području politike tržišnog natjecanja jest opće načelo prava Unije čije poštovanje osiguravaju sudovi Unije (vidjeti presudu od 19. prosinca 2012., Heineken Nederland i Heineken/Komisija, C‑452/11 P, neobjavljena, EU:C:2012:829, t. 97. i navedenu sudsku praksu).

81      Načelo razumnog roka u okviru upravnog postupka ponovno je potvrđeno člankom 41. stavkom 1. Povelje, na temelju kojeg „[s]vatko ima pravo da institucije, tijela, uredi i agencije Unije njegove predmete obrađuju nepristrano, pravično i u razumnom roku” (vidjeti presudu od 5. lipnja 2012., Imperial Chemical Industries/Komisija, T‑214/06, EU:T:2012:275, t. 284. i navedenu sudsku praksu).

82      Razumnost svake faze postupka treba ocjenjivati s obzirom na posebne okolnosti svakog predmeta i, osobito, njegov kontekst, ponašanje stranaka tijekom postupka, važnost predmeta za različite zainteresirane poduzetnike i njegov stupanj složenosti (vidjeti u tom smislu presudu od 20. travnja 1999., Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./Komisija, T‑305/94 do T‑307/94, T‑313/94 do T‑316/94, T‑318/94, T‑325/94, T‑328/94, T‑329/94 i T‑335/94, EU:T:1999:80, t. 126.).

83      Sud je presudio i da u području politike tržišnog natjecanja pred Komisijom upravni postupak može uključivati ispitivanje u dvije uzastopne faze, od kojih svaka ima svoju unutarnju logiku. Prva faza, koja traje do slanja obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, počinje teći od dana kada Komisija, koristeći se ovlastima koje joj je dodijelio zakonodavac Unije, poduzme mjere koje uključuju optužbu za počinjenje povrede te joj mora omogućiti da zauzme stajalište o smjeru postupka. Druga faza traje od slanja obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku do donošenja konačne odluke. Ta faza mora omogućiti Komisiji da donese konačnu odluku o povredi koja se stavlja na teret (presuda od 21. rujna 2006., Nederlandse Federatieve Vereniging voor de Groothandel op Elektrotechnisch Gebied/Komisija, C‑105/04 P, EU:C:2006:592, t. 38.).

84      Osim toga, iz sudske prakse proizlazi da, kada je povreda načela razumnog roka imala mogući utjecaj na ishod postupka, takva povreda može dovesti do poništenja pobijane odluke (vidjeti u tom smislu presudu od 21. rujna 2006., Technische Unie/Komisija, C‑113/04 P, EU:C:2006:593, t. 48. i navedenu sudsku praksu).

85      Međutim, valja pojasniti da, kad je riječ o primjeni pravila tržišnog natjecanja, prekoračenje razumnog roka može biti razlog za poništenje samo u slučaju odlukâ kojima se utvrđuju povrede i ako je bilo utvrđeno da je povreda načela razumnog roka negativno utjecala na prava obrane predmetnih poduzetnika. Osim u tom posebnom slučaju, nepoštovanje obveze donošenja odluke u razumnom roku nema utjecaja na valjanost upravnog postupka na temelju Uredbe br. 1/2003 (presuda od 21. rujna 2006., Nederlandse Federatieve Vereniging voor de Groothandel op Elektrotechnisch Gebied/Komisija, C‑105/04 P, EU:C:2006:592, t. 42.).

86      Konačno, s obzirom na to da je poštovanje prava obrane, načela čiji je temeljni karakter više puta bio istaknut u sudskoj praksi Suda, od ključne važnosti u postupcima kao što je ovaj, važno je izbjeći da to pravo bude nepopravljivo ugroženo zbog prekomjernog trajanja istražne faze i da trajanje te faze stvori prepreku utvrđivanju dokaza kojima se želi osporiti postojanje ponašanja koja mogu dovesti do uspostave odgovornosti predmetnih poduzetnika. Iz tog razloga, ispitivanje eventualne prepreke ostvarivanju prava obrane ne smije biti ograničeno na samu fazu u kojoj ta prava proizvode svoj puni učinak, to jest, na drugu fazu upravnog postupka. Ocjena izvora eventualnog slabljenja učinkovitosti prava obrane mora se proširiti na čitav upravni postupak i provesti se s obzirom na njegovo ukupno trajanje (vidjeti presudu od 21. rujna 2006., Nederlandse Federatieve Vereniging voor de Groothandel op Elektrotechnisch Gebied/Komisija, C‑105/04 P, EU:C:2006:592, t. 50. i navedenu sudsku praksu).

87      U ovom slučaju, valja utvrditi da je u pogledu prve faze upravnog postupka, odnosno one koja se proteže od dostave odluke o pretrazi tužiteljima u siječnju 2009. do primitka obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku u lipnju 2011., prošlo 29 mjeseci. Druga faza upravnog postupka, koja se proteže od primitka obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku do donošenja pobijane odluke u travnju 2014., obuhvaća razdoblje od 33 mjeseca.

88      U tom pogledu valja utvrditi da trajanje prve faze upravnog postupka i trajanje druge faze navedenog postupka nije pretjerano s obzirom na mjere koje je Komisija poduzela kako bi dovršila istragu i donijela pobijanu odluku.

89      Naime, kao prvo, valja istaknuti, poput Komisije, da se istraga odnosila na zabranjeni sporazum globalnog dosega, s velikim ukupnim brojem sudionika, koji je trajao gotovo deset godina i u tijeku kojeg je Komisija trebala ažurirati znatnu količinu dokaza u spisu, uključujući sve dokaze prikupljene tijekom pretraga i zaprimljene od podnositelja zahtjeva za primjenu pokajničkog programa. Osim toga, tijekom navedene istrage, Komisija je sudionicima predmetnog sektora poslala nekoliko zahtjeva za pružanje informacija u skladu s člankom 18. Uredbe br. 1/2003 i točkom 12. obavijesti o primjeni pokajničkog programa.

90      Nadalje, valja istaknuti da je Komisija zbog obujma dokaza donijela odluku koja u engleskoj verziji ima 287 stranica, čiji Prilog 1. sadržava potpuna upućivanja na sve dokaze prikupljene tijekom istražne faze te da su razmjeri i doseg zabranjenog sporazuma, kao i jezične poteškoće, također znatni. U tom pogledu valja podsjetiti da je pobijana odluka imala 26 adresata iz mnogih zemalja od kojih je veliki dio sudjelovao u zabranjenom sporazumu u različitim pravnim oblicima i bio restrukturiran tijekom i nakon razdoblja zabranjenog sporazuma. Usto valja istaknuti da je navedena odluka, sastavljena na engleskom, trebala biti u cijelosti prevedena na njemački, francuski i talijanski.

91      Naposljetku, iz okolnosti spora iznesenih u točkama 3. do 10. ove presude, proizlazi da je Komisija u okviru upravnog postupka donijela čitav niz mjera koje opravdavaju trajanje svake od faza navedenog postupka i čiju prikladnost za potrebe istrage tužitelji nisu osobito dovodili u pitanje, iako ih se o tome ispitalo tijekom rasprave.

92      Stoga je trajanje dviju faza upravnog postupka bilo razumno kako bi omogućilo Komisiji da detaljno procijeni dokaze i argumente koje su istaknule stranke na koje se odnosi istraga.

93      Iz toga slijedi da tužitelji ne mogu valjano tvrditi da je trajanje upravnog postupka pred Komisijom bilo prekomjerno i da je ona povrijedila načelo razumnog roka.

94      U svakom slučaju, čak i da se utvrdi moguće prekomjerno ukupno trajanje upravnog postupka i povreda načela razumnog roka, takvo utvrđenje, s obzirom na sudsku praksu navedenu u točkama 84. do 86. ove presude, samo po sebi nije dovoljno da se zaključi da treba poništiti pobijanu odluku.

95      Kao prvo, valja podsjetiti da su, prema mišljenju tužiteljâ, njihova prava obrane povrijeđena jer nisu mogli točno odrediti predmet istrage koju je provela Komisija dok nisu primili obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku.

96      U tom pogledu valja utvrditi da, imajući u vidu činjenicu da do pretraga dolazi na početku istrage, Komisija još ne raspolaže detaljnim informacijama da bi mogla dati posebnu pravnu ocjenu pa stoga mora najprije provjeriti osnovanost svojih sumnji i doseg nastalih događaja, jer je cilj pretrage prikupljanje dokaza o povredi na koju se sumnja (vidjeti presudu od 25. lipnja 2014., Nexans i Nexans France/Komisija, C‑37/13 P, EU:C:2014:2030, t. 37. i navedenu sudsku praksu).

97      Međutim, najprije valja utvrditi da je u odluci o pretrazi koja je tužiteljima upućena u siječnju 2009. bilo navedeno da se Komisijina istraga odnosila na posebne protutržišne prakse kao što je podjela tržištâ ili razmjena informacija u sektoru podzemnih i podmorskih električnih kablova. Unatoč djelomičnom poništenju te odluke, u dijelu u kojem se odnosi na električne kablove koji nisu visokonaponski električni podmorski i podzemni kablovi, i suprotno onomu što tvrde tužitelji, taj tekst omogućio je da se točno odredi predmet istrage, da se utvrde povrede članka 101. stavka 1. UFEU‑a koje se mogu staviti na teret tužiteljima i ustanove tržišta na kojima je došlo do navedenih povreda.

98      Nadalje, valja istaknuti da su u zahtjevima za pružanje informacija koji su upućeni tužiteljima pojašnjene vrste sastanaka, datumi i mjesta koje je Komisija istraživala. Tužitelji su stoga na temelju tih zahtjeva mogli zaključiti koji su događaji i sastanci pobuđivali sumnju Komisije. U tim okolnostima nisu mogli valjano istaknuti da nisu bili obaviješteni od početka istrage o njezinu predmetu kao i o mogućim Komisijinim prigovorima. Stoga su od tog trenutka mogli pripremiti obranu i prikupiti oslobađajuće dokaze koje su imali na raspolaganju te ispitati umiješane zaposlenike.

99      Kao drugo, tužitelji tvrde da se sadržaj i kontekst rukom pisanih bilješki koje je Komisija upotrijebila kao dokaze o protutržišnim sastancima nisu mogli rekonstruirati jer se sudionici nisu sjećali navedenih sastanaka.

100    Taj se argument ne može prihvatiti. Naime, iako se može priznati da, što se neki događaj ranije dogodio, teže ga se prisjetiti, što dodatno otežava obranu, tužitelji nisu naveli konkretne poteškoće s kojima su se suočili.

101    Usto, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da su, na temelju opće dužnosti pažljivog postupanja koju ima svaki poduzetnik ili udruženje poduzetnika, tužitelji dužni u svojim knjigama i arhivima čuvati elemente u kojima se mogu vidjeti detalji o njegovom poslovanju, kako bi, među ostalim, u slučaju pokretanja sudskog ili upravnog postupka mogli raspolagati potrebnim dokazima (vidjeti u tom smislu presudu od 16. lipnja 2011., Heineken Nederland i Heineken/Komisija, T‑240/07, EU:T:2011:284, t. 301. i navedenu sudsku praksu). Kada su tužitelji, kao što priznaju u svojoj tužbi, primili zahtjev za pružanje informacija od Komisije na temelju članka 18. Uredbe br. 1/2003, na njima je bilo da a fortiori postupe s povećanom pažnjom i poduzmu sve korisne mjere kako bi sačuvali dokaze koje su razumno mogli imati na raspolaganju.

102    S obzirom na prethodno navedeno, valja zaključiti, čak i ako se u ovom slučaju utvrdi prekoračenje razumnog roka, da tužitelji nisu uspjeli dokazati da su navedenim prekoračenjem povrijeđena njihova prava obrane.

103    Drugi tužbeni razlog stoga treba odbiti.

104    Što se tiče argumentacije tužiteljâ u okviru ovog tužbenog zahtjeva prema kojoj „Komisija nije primijenila pravično smanjenje iznosa novčanih kazni koje su im izrečene, s obzirom na trajanje upravnog postupka” i „pravičnu naknadu” koju posljedično traže, treba smatrati da je ta argumentacija iznesena u prilog njihovom zahtjevu koji se odnosi na smanjenje navedenog iznosa koji će se ispitati u točki 271. ove presude.

 Treći tužbeni razlog koji se temelji na povredi načela dobre uprave

105    Tužitelji tvrde da se pobijana odluka temelji na nejasnim, nepreciznim i proizvoljnim usmenim tvrdnjama iz zahtjeva za primjenu pokajničkog programa. K tomu, prigovaraju Komisiji da te izjave nije potkrijepila izravnim dokazima i da ih nije tumačila oprezno i razborito, kao što se zahtijeva sudskom praksom. Stoga je, prema njihovu mišljenju, Komisija povrijedila načelo dobre uprave.

106    Usto, tužitelji dovode u pitanje vjerodostojnost izjava podnositelja zahtjeva za primjenu pokajničkog programa jer navedene izjave nisu dali izravni svjedoci navedenih činjenica, nego vanjski odvjetnici. Što se tiče konkretno drugog podnositelja zahtjeva za primjenu pokajničkog programa, tužitelji ističu da je te izjave sastavio odvjetnik koji je bio u sukobu interesa.

107    Komisija osporava te argumente.

108    U skladu s člankom 41. stavkom 1. Povelje, naslovljenim „Pravo na dobru upravu”, „[s]vatko ima pravo da institucije, tijela, uredi i agencije Unije njegove predmete obrađuju nepristrano, pravično i u razumnom roku”.

109    K tomu, člankom 48. stavkom 1. Povelje, naslovljenim „Pretpostavka nedužnosti i pravo na obranu” propisuje se da se „[s]vaki optuženik smatra […] nedužnim sve dok mu se ne dokaže krivnja u skladu sa zakonom”.

110    Prema sudskoj praksi, Komisija u okviru postupka u kojem se poduzetnicima izriče novčana kazna za povredu članka 101. UFEU‑a ne može samo ispitati dokaze koje su podnijeli poduzetnici, nego mora, radi dobre uprave, vlastitim sredstvima utvrditi relevantne činjenice i okolnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 13. srpnja 1966., Consten i Grundig/Komisija, 56/64 i 58/64, EU:C:1966:41, str. 501.).

111    U ovom slučaju valja utvrditi da tužitelji trećim tužbenim razlogom dovode u pitanje vjerodostojnost i preciznost dokaza koje je Komisija upotrijebila kako bi im pripisala povredu članka 101. UFEU‑a. U tom pogledu valja istaknuti, kao prvo, što se tiče njihove argumentacije o povredi članka 101. UFEU‑a i nedostatku dokaza kako bi se utvrdilo njihovo sudjelovanje u jedinstvenoj i trajnoj povredi navedenog članka, da će se ona ispitati zajedno sa sličnim argumentima iznesenim u okviru šestog tužbenog razloga (vidjeti točke 168. do 186. ove presude).

112    Kao drugo, što se tiče argumentacije tužiteljâ o nejasnoći i nepreciznosti usmenih izjava podnositelja zahtjeva za primjenu pokajničkog programa, valja podsjetiti da, iako se tekst tužbe prema ustaljenoj sudskoj praksi u pogledu određenih pitanja može potkrijepiti i nadopuniti upućivanjem na određene odjeljke priloženih dokumenata, općenitim upućivanjem na druge dokumente, čak i ako su oni priloženi tužbi, ne može se nadomjestiti izostanak bitnih elemenata pravne argumentacije koji se moraju nalaziti u tužbi (vidjeti presudu od 17. rujna 2007., Microsoft/Komisija, T‑201/04, EU:T:2007:289, t. 94. i navedenu sudsku praksu). Doista, u ovom slučaju navedena se argumentacija odnosi samo na upućivanje na priloge tužbi. U tim okolnostima valja smatrati da je ta argumentacija nedopuštena.

113    Kao treće, tužitelji ne mogu valjano dovesti u pitanje iscrpnost istražnog postupka kako bi utvrdili da je Komisija povrijedila načelo dobre uprave.

114    Naime, valja utvrditi, kao što je to učinila Komisija, da je, osim informacija dobivenih na temelju izjava o primjeni pokajničkog programa, istražni postupak doveo do nenajavljenih pretraga u prostorijama društva Nexans, Nexans France i tužiteljâ, višestrukih zahtjeva za pružanje informacija i dopisâ o prikazu činjeničnog stanja upućenih svakom adresatu te pisanih i usmenih argumentacija stranaka, zbog čega je spis u velikom dijelu sastavljen od elektroničkih pisama, bilježaka, popisâ s tržišnim položajima itd. Ti dokazi, koji su navedeni u točki 3. pobijane odluke, naslovljenoj „Opis činjenica”, koja sadržava 398 uvodnih izjava i 784 bilješke, te ostali dodatni dokazi dodani su Prilogu I. toj odluci.

115    Slijedom toga, valja odbiti prigovore tužiteljâ, koji su usto izneseni općenito i neiscrpno, prema kojima se, s jedne strane, Komisija u potpunosti oslonila na usmene izjave prikupljene na temelju pokajničkog programa a da pritom nije provela samostalnu istragu i, s druge strane, povrijedila načelo dobre uprave tijekom ispitivanja dokaza prikupljenih u istražnom postupku.

116    Što se tiče navodnog sukoba interesa u kojem su, prema mišljenju tužiteljâ, bili odvjetnici koji su dali izjave u okviru zajedničkog zahtjeva za oslobađanje koji su 2. veljače 2009. podnijela društva Sumitomo Electric Industries, Hitachi Cable i J‑Power Systems, dovoljno je istaknuti da takav argument nije potkrijepljen konkretnim dokazima, tako da ga treba odbiti.

117    S obzirom na prethodno navedeno, valja smatrati da Komisija nije povrijedila načelo dobre uprave.

118    Treći tužbeni razlog stoga treba odbiti.

 Četvrti tužbeni razlog koji se temelji na pogrešnom pripisivanju odgovornosti društvu PrysmianCS za razdoblje prije 27. studenoga 2001.

119    Tužitelji smatraju da je Komisija pogrešno smatrala društvo PrysmianCS odgovornim tijekom razdoblja kada potonje društvo nije čak niti postojalo, odnosno tijekom razdoblja prije 27. studenoga 2001. Taj se tužbeni razlog dijeli na dva dijela koji se temelje, s jedne strane, na povredi načela osobne odgovornosti i, s druge strane, na povredi načela jednakog postupanja i obveze obrazlaganja.

–       Prvi dio koji se temelji na povredi načela osobne odgovornosti

120    Tužitelji kritiziraju zaključak koji je Komisija donijela u uvodnoj izjavi 730. pobijane odluke, prema kojem je društvo PirelliCSE, koje je kasnije postalo društvo PrysmianCSE, a zatim PrysmianCS, bilo „pravni i gospodarski sljednik” društva PirelliCS i stoga treba odgovarati za protutržišno ponašanje potonjeg društva prije 27. studenoga 2001.

121    Konkretno, tužitelji u pogledu utvrđenja o pravnom sljedništvu ističu da je 27. studenoga 2001. glavna imovina povezana s energetskom djelatnošću društva PirelliCS prenesena društvu PirelliCSE u okviru djelomične podjele prvog od tih dvaju društava. Međutim, društvo PirelliCSE nije preuzelo ni prava ni obveze društva PirelliCS tako da se ne može smatrati njegovim pravnim sljednikom. Suprotno tomu, s obzirom na to da je društvo PirelliCS 30. prosinca 2002. preuzelo društvo Pirelli, potonje je društvo postalo pravni sljednik društva PirelliCS i stoga treba odgovarati za navodnu povredu za razdoblje do 27. studenoga 2001.

122    Što se tiče utvrđenja o gospodarskom sljedništvu, tužitelji smatraju da je Komisija pogrešno zaključila da je društvo PirelliCSE sljednik društva PirelliCS. U tom pogledu ističu da je načelo gospodarskog kontinuiteta iznimka od načela osobne odgovornosti koje se primjenjuje u strogim uvjetima kada se navedenim načelom ne jamči djelotvornost i odvraćajući učinak pravila tržišnog natjecanja. Dodaju da je, prema sudskoj praksi, teorija gospodarskog sljedništva primjenjiva samo ako strukturni odnosi između prenositelja i stjecatelja imovine postoje na dan kada Komisija donosi odluku. Prema njihovu mišljenju, u ovom slučaju, pravni subjekti koji čine poduzetnika zaduženog za obavljanje djelatnosti u sektoru električnih kablova do 27. studenoga 2001., odnosno društva PirelliCS i Pirelli, sada čine jedinstveni subjekt kojem treba pripisati odgovornost za protupravno ponašanje do tog datuma.

123    Komisija i društvo Pirelli osporavaju argumente tužiteljâ.

124    Najprije valja istaknuti da je, kao što proizlazi iz točke 5.2.2. pobijane odluke i, konkretno, uvodne izjave 729. navedene odluke, Komisija smatrala da je društvo PrysmianCS odgovorno za jedinstvenu i trajnu povredu koju je počinilo njegovo društvo kći koje obavlja djelatnosti u sektoru električnih kablova za cijelo razdoblje povrede, odnosno od 18. veljače 1999. do 28. siječnja 2009.

125    Konkretnije, u skladu s uvodnom izjavom 730. pobijane odluke, djelatnosti u sektoru električnih kablova grupe Pirelli prvotno je obavljalo društvo PirelliCS, zatim od 1. srpnja 2001. društvo PirelliCSE Italia SpA i naposljetku od 27. studenoga 2001. društvo PirelliCSE. Osim toga, u skladu s uvodnim izjavama 739. do 741. navedene odluke, nakon što je društvo kći društva Goldman Sachs 28. srpnja 2005. kupilo društvo PirelliCSE, potonje društvo postalo je PrysmianCSE, a zatim PrysmianCS.

126    U tom kontekstu, Komisija je društvo PirelliCSE i, posljedično, društvo PrysmianCS, kao „gospodarske i pravne sljednike” društva PirelliCS, smatrala odgovornima za povredu za razdoblje do 27. studenoga 2001., što tužitelji osporavaju. Valja napomenuti i da je, kao što su stranke pojasnile u svojim pismenima, društvo PirelliCS 30. prosinca 2002. preuzimanjem spojeno s društvom Pirelli SpA koje je pak 4. kolovoza 2003. spojeno s društvom Pirelli. Prema mišljenju tužiteljâ, stoga društvo Pirelli, kao pravni sljednik društva PirelliCS, a ne društvo PirelliCSE, jedino treba smatrati odgovornim za protupravno ponašanje za koje ih se tereti za razdoblje prije 27. studenoga 2001.

127    Prema ustaljenoj sudskoj praksi, pravo tržišnog natjecanja Unije se odnosi na poduzeća i pojam poduzeća obuhvaća sve subjekte koji se bave gospodarskom djelatnošću, neovisno o pravnom statusu i načinu financiranja. Kada takav subjekt prekrši pravila o tržišnom natjecanju, na njemu je, prema načelu osobne odgovornosti, da odgovara za takvo protupravno ponašanje (vidjeti presudu od 18. prosinca 2014., Komisija/Parker Hannifin Manufacturing i Parker‑Hannifin, C‑434/13 P, EU:C:2014:2456, t. 39. i navedenu sudsku praksu).

128    Sud je pojasnio da, kad je subjekt koji je počinio povredu pravila tržišnog natjecanja bio predmet pravnih ili organizacijskih promjena, takva promjena nužno ne stvara novo poduzeće koje je oslobođeno od odgovornosti za ponašanja koja su protivna navedenim pravilima ako se, s gospodarske točke gledišta, radi o istim subjektima. Naime, ako poduzeća mogu izbjeći odgovornost tako što jednostavno promijene svoj identitet uslijed restrukturiranja, prijenosa ili drugih pravnih ili organizacijskih promjena, cilj kažnjavanja ponašanja koje je protivno tim pravilima i sprečavanja njegova ponavljanja putem odvraćajućih sankcija bio bi ugrožen (vidjeti presudu od 18. prosinca 2014., Komisija/Parker Hannifin Manufacturing i Parker‑Hannifin, C‑434/13 P, EU:C:2014:2456, t. 40. i navedenu sudsku praksu).

129    Sud je stoga presudio da kad dva subjekta čine isti gospodarski subjekt, činjenica da subjekt koji je počinio protupravno ponašanje i dalje postoji ne isključuje, sama po sebi, izricanje sankcije subjektu na koji su prenesene njegove gospodarske djelatnosti. Izricanje sankcije osobito je dopušteno kad su subjekti podvrgnuti nadzoru iste osobe i stoga su, s obzirom na uske gospodarske i organizacijske veze između njih, primjenjivali u bitnom iste gospodarske upute (vidjeti presudu od 18. prosinca 2014., Komisija/Parker Hannifin Manufacturing i Parker‑Hannifin, C‑434/13 P, EU:C:2014:2456, t. 41. i navedenu sudsku praksu).

130    U ovom slučaju, kao što je objašnjeno u točki 125. ove presude, djelatnost u sektoru električnih kablova unutar grupe Pirelli obavljao je subjekt koji je izravno sudjelovao u predmetnoj povredi te je bio predmet nekoliko unutarnjih restrukturiranja i prijenosâ između 18. veljače 1999. i 28. srpnja 2005. Međutim, riječ je o radnjama koje ne sprječavaju Komisiju da konkretno zaključi da je društvo PirelliCSE postalo gospodarski sljednik društva PirelliCS od 27. studenoga 2001. i da se zbog toga smatra odgovornim za sudjelovanje u predmetnoj povredi za razdoblje do tog datuma.

131    Naime, s jedne strane, valja istaknuti, kao što je navedeno u pobijanoj odluci, da je između 18. veljače 1999. i 1. srpnja 2001. subjekt koji obavlja djelatnost u sektoru električnih kablova unutar grupe Pirelli i izravno sudjeluje u predmetnoj povredi najprije bio uključen u društvo PirelliCS u obliku posebnog odjela. Nadalje, društvo PirelliCS prenijelo je 1. srpnja 2001. obavljanje dijela djelatnosti u sektoru električnih kablova svojem društvu kćeri PirelliCSE Italia. Prijenos se odnosio na talijansku imovinu i proizvodna postrojenja električnih kablova. K tomu, društvo PirelliCS prenijelo je 27. studenoga 2001. društvu PirelliCSE preostali dio svojih djelatnosti u sektoru električnih kablova, kao i udio u društvu PirelliCSE Italia, uključujući subjekt koji je sudjelovao u predmetnoj povredi. U tom pogledu valja pojasniti da je, iako su tužitelji u svojim pismenima tvrdili da nije sva imovina društva PirelliCS prenesena društvu PirelliCSE, takva tvrdnja u suprotnosti s točkom 37. odgovora tužiteljâ na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku od 24. listopada 2011. koji je priložen tužbi. Štoviše, Opći sud mogao je nakon pitanja koje je u tom pogledu postavljeno na raspravi utvrditi da je imovina koja nije prenesena društvu PirelliCSE, u ovom slučaju, samo marginalna i neproduktivna. Naposljetku, iz prethodno navedenog proizlazi da je društvo PirelliCSE od 27. studenoga 2001. postalo jedini poduzetnik koji ima potpuni nadzor nad djelatnostima u sektoru podzemnih i podmorskih električnih kablova unutar navedene grupe.

132    S druge strane, važno je napomenuti da su u trenutku prvog prijenosa imovine između društava PirelliCS i PirelliCSE Italia postojale uske veze između tih dvaju subjekata u smislu sudske prakse navedene u točki 129. ove presude jer je društvo PirelliCSE Italia bilo društvo kći u stopostotnom vlasništvu društva PirelliCS i jer su, kao što proizlazi iz uvodne izjave 730. pobijane odluke, oba društva pripadala istoj grupi Pirelli. Usto, valja smatrati da su, prilikom drugog prijenosa imovina, društva PirelliCS i PirelliCSE, s obzirom na uske gospodarske i organizacijske veze između njih, primjenjivali u bitnom iste gospodarske upute. U tom pogledu valja podsjetiti, s jedne strane, da su oba navedena subjekta bila pod nadzorom iste pravne osobe, odnosno društva Pirelli SpA, koje je zatim postalo društvo Pirelli, i, s druge strane, da je Komisija, u uvodnim izjavama 737. i 738. navedene odluke, utvrdila da je društvo Pirelli, tijekom razdoblja od 18. veljače 1999. do 28. srpnja 2005., izvršavalo odlučujući utjecaj na operativnu podjelu električnih kablova uključenu u predmetni zabranjeni sporazum, što tužitelji nisu osporavali.

133    Iz toga slijedi da je, na temelju načela gospodarskog kontinuiteta, kao što je definirano u sudskoj praksi Suda, Komisija pravilno smatrala da je odgovornost za protupravno ponašanje društva PirelliCS do 27. studenoga 2001. prenesena na društvo PirelliCSE.

134    Prethodni zaključak ne može se valjano dovesti u pitanje ostalim argumentima koje su iznijeli tužitelji.

135    Kao prvo, valja odbiti argument tužiteljâ prema kojem uske veze između društva prenositelja i društva preuzimatelja trebaju postojati na dan kada Komisija donosi svoju odluku kojom se utvrđuje počinjenje povrede. Naime, dok na dan prijenosa između prenositelja i preuzimatelja moraju postojati strukturne veze na temelju kojih se može zaključiti, u skladu s načelom osobne odgovornosti, da dva subjekta tvore jedno poduzeće, te veze ne trebaju, u pogledu svrhe gospodarskoga kontinuiteta, postojati kroz ostatak razdoblja protupravnog ponašanja ili do usvajanja odluke kojom se sankcionira protupravno ponašanje (presuda od 18. prosinca 2014., Komisija/Parker Hannifin Manufacturing i Parker‑Hannifin, C‑434/13 P, EU:C:2014:2456, t. 51.).

136    Kao drugo, argument tužiteljâ prema kojem društvo PrysmianCS ne treba smatrati odgovornim za razdoblje tijekom kojeg nije čak ni postojalo ne može se prihvatiti. U tom pogledu dovoljno je istaknuti da se ne može isključiti situacija gospodarskog kontinuiteta novoosnovana poduzetnika, kao u ovom slučaju, kojem je prenesena imovina za obavljanje određene gospodarske djelatnosti i koje je na kraju preneseno na treću stranu (vidjeti u tom smislu presudu od 18. prosinca 2014., Komisija/Parker Hannifin Manufacturing i Parker‑Hannifin, C‑434/13 P, EU:C:2014:2456, t. 53.).

137    Kao treće, valja odbiti argument tužiteljâ prema kojem, s obzirom na to da je društvo PirelliCS postojalo sve do spajanja s društvom Pirelli SpA 30. prosinca 2002., društvo Pirelli treba biti odgovorno za dio povrede sve do potpunog prijenosa djelatnosti u sektoru kablova društvu PirelliCSE. U tom pogledu, kao što proizlazi iz sudske prakse, kad dva subjekta čine isti gospodarski subjekt, činjenica da subjekt koji je počinio protupravno ponašanje i dalje postoji ne isključuje, sama po sebi, izricanje sankcije subjektu na koji su prenesene njegove gospodarske djelatnosti (presuda od 18. prosinca 2014., Komisija/Parker Hannifin Manufacturing i Parker‑Hannifin, C‑434/13 P, EU:C:2014:2456, t. 54.).

138    Kao četvrto, činjenicom da je društvo Pirelli i dalje bilo održivo društvo kada je Komisija donijela pobijanu odluku ne može se opravdati, kao što tvrde tužitelji, pripisivanje odgovornosti za izravno sudjelovanje u predmetnom zabranjenom sporazumu, osobito do 27. studenoga 2001. Naime, dovoljno je istaknuti da gospodarska održivost prijašnjeg društva majke predmetnog poduzetnika na dan donošenja pobijane odluke nije jedan od kriterija koje, prema sudskoj praksi Suda navedenoj u točkama 128. i 129. ove presude, treba uzeti u obzir u svrhu primjene načela gospodarskog kontinuiteta. Osim toga, valja podsjetiti da je odgovornost društva Pirelli kao društva majke do 28. srpnja 2005. priznata u navedenoj odluci jer se na temelju članka 2. točke (g) te odluke smatra „solidarno i pojedinačno” odgovornim za plaćanje jednog dijela novčane kazne.

139    S obzirom na prethodno navedeno, valja zaključiti da Komisija nije povrijedila načelo osobne odgovornosti time što je društvu PirelliCSE pripisala odgovornost za izravno sudjelovanje u povredi za razdoblje prije 27. studenoga 2001.

140    Što se tiče ostalog, čak i da je, kao što tužitelji tvrde, Komisija počinila pogrešku time što je smatrala da je društvo PirelliCSE pravni sljednik društva PirelliCS, to utvrđenje ne utječe na pripisivanje odgovornosti prvonavedenom od tih društava za izravno sudjelovanje u povredi prije 27. studenoga 2001., s obzirom na to da je, u svakom slučaju, Komisija pravilno utvrdila da je društvo PirelliCSE bilo gospodarski sljednik društva PirelliCS i da je stoga odgovorno za takvo razdoblje.

141    Prvi dio ovog tužbenog razloga treba odbiti.

–       Drugi dio koji se temelji na povredi načela jednakog postupanja i obveze obrazlaganja

142    Tužitelji tvrde da je Komisija povrijedila načelo jednakog postupanja i obveze obrazlaganja zbog toga što je u biti društvo PrysmianCS jedini subjekt koji se smatrao odgovornim kao sljednik drugog poduzetnika. Prema njihovu mišljenju, društva Nexans France i Silec Cable izbjegli su pripisivanju te odgovornosti iako je njihova situacija bila slična.

143    Komisija i društvo Pirelli osporavaju tvrdnje tužiteljâ.

144    Prema ustaljenoj sudskoj praksi, načelo jednakog postupanja ili zabrane diskriminacije zahtijeva da se u usporedivim situacijama ne postupa na različit način i da se u različitim situacijama ne postupa na jednak način, osim ako je takvo postupanje objektivno opravdano (vidjeti presude od 27. lipnja 2012., Bolloré/Komisija, T‑372/10, EU:T:2012:325, t. 85. i navedenu sudsku praksu i od 19. siječnja 2016., Mitsubishi Electric/Komisija, T‑409/12, EU:T:2016:17, t. 108. i navedenu sudsku praksu).

145    Osim toga, Sud je nedavno podsjetio da, kada je poduzetnik svojim ponašanjem povrijedio članak 101. UFEU‑a, ne može izbjeći svaku sankciju zbog toga što nekom drugom gospodarskom subjektu nije izrečena novčana kazna. Naime, poduzetnik kojem je izrečena novčana kazna zbog toga što je sudjelovao u zabranjenom sporazumu protivno pravilima tržišnog natjecanja ne može tražiti poništenje te novčane kazne ili smanjenje njezina iznosa jer neki drugi sudionik istog zabranjenog sporazuma nije sankcioniran zbog toga što je djelomično ili u potpunosti sudjelovao u navedenom zabranjenom sporazumu (vidjeti u tom smislu presude od 16. lipnja 2016., Evonik Degussa i AlzChem/Komisija, C‑155/14 P, EU:C:2016:446, t. 58. i 59. i od 9. ožujka 2017., Samsung SDI i Samsung SDI (Malaysia)/Komisija, C‑615/15 P, neobjavljena, EU:C:2017:190, t. 37. i 38. i navedenu sudsku praksu).

146    Poštovanje načela jednakog postupanja mora biti u skladu s načelom zakonitosti, što znači da se nitko ne može u svoju korist pozivati na nezakonitost počinjenu u korist drugoga. Naime, moguća nezakonitost počinjena prema jednom poduzetniku koji nije dio ovog postupka ne može navesti sud Unije da utvrdi diskriminaciju i stoga nezakonitost u pogledu tužiteljâ. Takav pristup odgovarao bi utvrđivanju načela „jednako postupanje u nezakonitosti” i nalaganju Komisiji, u ovom slučaju, obveze zanemarivanja dokaza kojima raspolaže za kažnjavanje poduzetnika koji je počinio kažnjivu povredu samo zbog toga što se drugi poduzetnik može naći u situaciji koja je usporediva s njom, a nezakonito je izbjegao takvu kaznu. K tomu, kao što uostalom jasno proizlazi iz sudske prakse koja se odnosi na načelo jednakog postupanja, kada je poduzetnik vlastitim ponašanjem povrijedio članak 101. stavak 1. UFEU‑a, ne može izbjeći svaku sankciju zbog toga što drugim gospodarskim subjektima nije izrečena novčana kazna, kada se, kao u ovom slučaju, pred sudom Unije ne vodi postupak o potonjim poduzetnicima (vidjeti u tom smislu presudu od 16. studenoga 2006., Peróxidos Orgánicos/Komisija, T‑120/04, EU:T:2006:350, t. 77.).

147    U ovom slučaju valja istaknuti, kao što proizlazi iz točke 139. ove presude, da Komisija nije uopće povrijedila načelo osobne odgovornosti pripisivanjem osobne odgovornosti društvu PirelliCSE i, posljedično, društvu PrysmianCS, za sudjelovanje u povredi za razdoblje do 27. studenoga 2001. Slijedom toga, čak i pod pretpostavkom da je Komisija počinila moguću nezakonitost jer je smatrala da društva Nexans France i Silec Cable nisu odgovorna, kao što tvrde tužitelji, Opći sud smatra, s obzirom na sudsku praksu navedenu u točkama 145. i 146. ove presude, da na temelju takve moguće nezakonitosti, koja nije predmet ove tužbe, ne može ni u kojem slučaju utvrditi diskriminaciju i stoga nezakonitost u pogledu tužiteljâ.

148    Drugi dio ovog tužbenog razloga stoga treba odbiti, kao i, posljedično, navedeni tužbeni razlog u cijelosti.

 Peti tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003 jer Komisija nije odredila udjele koje moraju platiti solidarni sudužnici u okviru svojeg unutarnjeg odnosa

149    Tužitelji, kao i društvo Goldman Sachs, tvrde da je Komisija trebala odrediti udjele koje moraju platiti solidarni sudužnici u okviru svojeg unutarnjeg odnosa. Prema njegovu mišljenju, takvo određivanje nije neophodno ako društva pripadaju istoj grupi u trenutku donošenja pobijane odluke. S druge strane, ako gospodarska jedinica koju su činila ta društva više ne postoji, kao u ovom slučaju, Komisija ima obvezu to utvrditi u navedenoj odluci.

150    Komisija i društvo Pirelli osporavaju te argumente.

151    Prema sudskoj praksi Suda, pojam solidarne odgovornosti za plaćanje novčane kazne, u mjeri u kojoj je ona samo očitovanje ipso iure učinka pojma poduzetnika, odnosi se samo na poduzetnika, a ne na društva od kojih je sastavljen (vidjeti presudu od 26. siječnja 2017., Villeroy & Boch/Komisija, C‑625/13 P, EU:C:2017:52, t. 150. i navedenu sudsku praksu).

152    Iako iz članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003 proizlazi da Komisija može izreći solidarno plaćanje novčane kazne većem broju društava jer su bila dio istog poduzetnika, ni tekst te odredbe ni cilj mehanizma solidarnosti ne dopuštaju zaključak da ta ovlast sankcioniranja obuhvaća, uz određivanje vanjskog odnosa solidarnosti, i određivanje udjela koje moraju platiti solidarni sudužnici u okviru svog unutarnjeg odnosa (vidjeti presudu od 26. siječnja 2017., Villeroy & Boch/Komisija, C‑625/13 P, EU:C:2017:52, t. 151. i navedenu sudsku praksu).

153    Naprotiv, cilj mehanizma solidarnosti ogleda se u činjenici da predstavlja dodatni pravni instrument kojim Komisija raspolaže radi jačanja učinkovitosti svog djelovanja u području naplate novčanih kazni izrečenih zbog povrede prava tržišnog natjecanja, s obzirom na to da taj mehanizam umanjuje rizik insolventnosti za Komisiju kao vjerovnika duga koji predstavljaju te novčane kazne, što pridonosi cilju odvraćanja kojemu općenito teži pravo tržišnog natjecanja (vidjeti presudu od 26. siječnja 2017., Villeroy & Boch/Komisija, C‑625/13 P, EU:C:2017:52, t. 152. i navedenu sudsku praksu).

154    Međutim, određivanje, u okviru unutarnjeg odnosa među solidarnim dužnicima, udjela koji je svaki od njih dužan platiti ne teži ostvarenju tog dvostrukog cilja. Riječ je, naime, o sporu koji se javlja u kasnijem stadiju, koji u načelu više nije od interesa za Komisiju jer joj je jedan ili više od navedenih solidarnih dužnika isplatio cjelokupnu novčanu kaznu (vidjeti presudu od 26. siječnja 2017., Villeroy & Boch/Komisija, C‑625/13 P, EU:C:2017:52, t. 153. i navedenu sudsku praksu).

155    U ovom slučaju, dovoljno je utvrditi, s obzirom na sudsku praksu navedenu u točkama 151. do 154. ove presude, da Komisija nije bila dužna odrediti udjele tužiteljâ i intervenijenata u okviru njihova unutarnjeg odnosa. Naime, budući da je Komisija zaključila da su tijekom cijelog razdoblja povrede tužitelji i intervenijenti tvorili jednog poduzetnika u smislu prava tržišnog natjecanja, što tužitelji na osporavaju, mogla je samo odrediti iznos novčane kazne koju su ta društva dužna solidarno platiti.

156    Osim toga, argument tužiteljâ prema kojem na datum donošenja pobijane odluke intervenijenti više nisu s njima tvorili jedinstveni subjekt, ne može dovesti u pitanje zaključak u točki 155. ove presude.

157    S jedne strane, važno je istaknuti da bi prihvaćanje predmetnog argumenta bilo protivno samom pojmu solidarne odgovornosti. U tom pogledu, valja utvrditi da mehanizam solidarnosti, prema definiciji, podrazumijeva da se Komisija može donijeti odluku u pogledu društva majke i društava kćeri a da nije predvidjela udjele u smislu koji navodi tužitelji. Naime, kao što je Sud već presudio, nema „prvenstva” kad se izriče novčana kazna jednom ili drugom od tih društava (vidjeti presudu od 18. srpnja 2013., Dow Chemical i dr./Komisija, C‑499/11 P, EU:C:2013:482, t. 49. i navedenu sudsku praksu).

158    S druge strane, valja utvrditi da bi prihvaćanje takvog argumenta moglo ugroziti cilj mehanizma solidarnosti koji se, prema sudskoj praksi navedenoj u točki 153. ove presude, temelji na činjenicu da taj mehanizam čini dodatan pravni instrument kojim Komisija raspolaže radi jačanja učinkovitosti naplate izrečenih novčanih kazni i cilja odvraćanja koji se općenito nastoji postići pravo tržišnog natjecanja.

159    S obzirom na prethodno navedeno, valja smatrati da Komisija, u ovom slučaju, nije povrijedila odredbe članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003 time što nije odredila udjele koje moraju platiti tužitelji i intervenijenti u okviru svojeg unutarnjeg odnosa.

160    Peti tužbeni razlog stoga treba odbiti.

 Šesti tužbeni razlog koji se temelji na nedostatnosti dokaza o postojanju povrede članka 101. UFEU‑a

161    Tužitelji u biti tvrde da Komisija nije u dovoljnoj mjeri dokazala postojanje protutržišnog sporazuma protivnog članku 101. UFEU‑a i, posljedično, njihovo sudjelovanje u potonjem sporazumu. Prema njihovu mišljenju, postojanje sporazuma o „nacionalnom području”, a time ni postojanje „europske konfiguracije zabranjenog sporazuma”, kako ju je opisala Komisija, nije potkrijepljeno dovoljnim dokazima.

162    Kao prvo, tužitelji smatraju da se Komisijini zaključci o postojanju sporazuma o „nacionalnom području” temelje na tautološkom rasuđivanju koje im ne dopušta da se brane. U tom pogledu tvrde da Komisija nije podnijela izravan dokaz o postojanju navedenog načela. Osim toga, kritiziraju činjenicu da se nepostojanje rasprava o europskim projektima tumači kao znak da postoji protutržišni sporazum i da se nastojanja japanskih i južnokorejskih društava da „ponovno uđu” u EGP ne tumače kao znak tržišnog natjecanja, nego kao povreda tog načela.

163    Kao drugo, tužitelji tvrde da su tijekom upravnog postupka iznijeli brojna alternativna objašnjenja događaja navedenih u pobijanoj odluci kao i objašnjenja činjenice da se japanske i južnokorejske proizvođače odvratilo od toga da sudjeluju u tržišnom natjecanju u EGP‑u.

164    S jedne strane, tužitelji napominju da su trilateralni sastanci „A/R/K” u području suradnje u izvozu održani između 1998. i 2005. nakon donošenja Super Tension Cables Export Agreement (sporazum o izvozu vrlo visokonaponskih kablova, u daljnjem tekstu: STEA) i osnivanja Sub‑marine Cable Export Association (udruženje za izvoz podmorskih kablova, u daljnjem tekstu: SMEA), u pogledu provedenih projekata ili projekata koje treba provesti izvan EGP‑a, ali nije postignut nikakav sporazum.

165    S druge strane, tužitelji navode da je nekoliko prepreka spriječilo japanska i južnokorejska društva da obavljaju djelatnost u EGP‑u te europska društva da je obavljaju u Japanu i Južnoj Koreji. Konkretno, te prepreke odnosile su se na znatne promjene u karakteristikama projekata u pojedinačnim zemljama, kulturalne i jezične razlike, činjenicu da određeni operateri mreža ne žele surađivati s dobavljačima koji ne raspolažu barem jednim lokalnim agentom koji je fizički prisutan u predmetnoj zemlji i troškove prijevoza. Naposljetku, tužitelji tvrde da činjenica da je nakon pokretanja istrage nekoliko japanskih i južnokorejskih stranaka poduzelo korake za „ulazak” u EGP ne može biti dovoljna za isključivanje tih argumenata.

166    Kao treće, tužitelji naglašavaju da im Komisija, s obzirom na to da nije dokazala postojanje sporazuma o „nacionalnom području”, ne može ni prigovoriti za postojanje zabranjenog sporazuma za dodjelu projekata na europskoj razini.

167    Komisija osporava te argumente.

168    Najprije valja istaknuti da u okviru ovog tužbenog razloga tužitelji ponavljaju argumente čiji je cilj dokazati da je Komisija svoja utvrđenja temeljila isključivo na zahtjevima za primjenu pokajničkog programa, čime se ističe površnost istrage. Međutim, kao što proizlazi iz ispitivanja provedenog u okviru trećeg tužbenog razloga, koji se temelji na Komisijinoj povredi načela dobre uprave, valja ustanoviti da tvrdnja prema kojoj se Komisija u potpunosti oslonila na usmene izjave prikupljene na temelju pokajničkog programa a da pritom nije provela pojedinačnu istragu, nije potkrijepljena elementima koji proizlaze iz pobijane odluke i, konkretno, sadržajem točke 3. te odluke, u kojoj, kao što proizlazi iz točke 114. ove presude, Komisija iznosi različite dokaze kojima se koristila kako bi potkrijepila svoje zaključke u pogledu predmetnog zabranjenog sporazuma.

169    Što se tiče argumenata tužiteljâ prema kojima Komisija nije uspjela dokazati postojanje sporazuma o „nacionalnom području”, valja podsjetiti da, kao što proizlazi iz točke 12. ove presude, kao i uvodne izjave 76. i sljedećih uvodnih izjava pobijane odluke, u skladu s navedenim sporazumom, južnokorejski i japanski proizvođači složili su se da neće konkurirati europskim proizvođačima na europskom „nacionalnom području”, koje su utvrdili sudionici zabranjenog sporazuma, u zamjenu za to da se europski proizvođači obvežu da im neće konkurirati na „nacionalnim područjima”, osobito u Japanu i Južnoj Koreji. Taj je sporazum, prema Komisijinu mišljenju, bio povezan sa sporazumom o „područjima za izvoz” koji se sastojao od raspodjele projekata koji se nalaze izvan „nacionalnih područja” između europskih proizvođača, s jedne strane, te japanskih i južnokorejskih proizvođača, s druge strane, u skladu s „kvotom 60/40”. U tom pogledu, iz uvodnih izjava 79. i 247. navedene odluke proizlazi da Grčka dugo nije bila dio europskog „nacionalnog područja” u smislu predmetnog sporazuma i da su projekti koji se nalaze u Grčkoj uključeni u raspodjelu „područja za izvoz”.

170    U ovom slučaju, postojanje sporazuma o „nacionalnom području” kao i „europska konfiguracija zabranjenog sporazuma” ne mogu se valjano dovesti u pitanje argumentima koje su tužitelji iznijeli u tom pogledu.

171    Naime, kao prvo, valja istaknuti da je sporazum o „nacionalnom području” opisan u uvodnim izjavama 76. do 86. pobijane odluke, pri čemu se temelji na dokazima koje tužitelji nisu konkretno osporavali. Postojanje sporazuma usto je potkrijepljeno dokazima navedenim u točki 3. navedene odluke, naslovljenoj „Opis činjenica”, koje tužitelji također nisu osporavali konkretnim elementima. K tomu, Komisija u uvodnim izjavama 107. do 115. te odluke sažima dokaze koji se odnose na postojanje „europske konfiguracije zabranjenog sporazuma” a da tužitelji to ne osporavaju.

172    Osim toga, Komisija u uvodnoj izjavi 493. pobijane odluke sažima sve dokaze prikupljene tijekom istrage, među kojima su dokazi koji se odnose na sporazum o „nacionalnom području” i „europsku konfiguraciju zabranjenog sporazuma”, koje tužitelji ne osporavaju konkretnim argumentima, osim onih koji su navedeni u uvodnoj izjavi 234. navedene odluke a da nisu podnijeli dokaze u prilog tim argumentima. Konkretno, iz ispitivanja dokaza navedenih u uvodnoj izjavi 493. te odluke proizlazi sljedeće:

–        kao prvo, sudionici zabranjenog sporazuma implicitno ili eksplicitno pristupili su sporazumu ili usklađenom djelovanju na temelju kojih je europsko „nacionalno područje” bilo zaštićeno od konkurencije japanskih i južnokorejskih dobavljača električnih kablova, i obrnuto (uvodna izjava 493. točka (a) pobijane odluke),

–        kao drugo, „članovi R” zabranjenog sporazuma sudjelovali su u „europskoj konfiguraciji zabranjenog sporazuma” kojom su se raspodijelila područja i korisnici unutra EGP‑a (uvodna izjava 493. točka (b) pobijane odluke),

–        kao treće, nekoliko sudionika, među kojima su tužitelji, dogovorilo se oko cijena koje treba ponuditi za podmorske i podzemne električne kablove, uključujući za projekte unutar EGP‑a (uvodna izjava 493. točka (d) pobijane odluke),

–        kao četvrto, nekoliko sudionika, među kojima su tužitelji, podnijelo je ponude pokrića kako bi zajamčilo dogovorenu raspodjelu projekata podmorskih i podzemnih električnih kablova, uključujući za projekte unutar EGP‑a (uvodna izjava 493. točka (e) pobijane odluke),

–        kao peto, nekoliko sudionika, među kojima su tužitelji, razmijenilo je osjetljive i strateške poslovne informacije, kao što su njihova raspoloživost kapaciteta ili interes za posebnim pozivima na nadmetanje, uključujući za projekte unutar EGP‑a (uvodna izjava 493. točka (f) pobijane odluke),

–        kao šesto, određeni sudionici, među kojima su tužitelji, sudjelovali su u praksama kojima se nastoji ojačati zabranjeni sporazum, uključujući zajedničko odbijanje dobavljanja opreme ili pružanja tehničke pomoći određenim konkurentima (uvodna izjava 493. točka (g) pobijane odluke).

–        kao sedmo, nekoliko sudionika, među kojima su tužitelji, nadziralo je provedbu sporazumâ o dodjeli i utvrđivanju cijena razmjenom popisâ s tržišnim položajima i informacija o tržištu te uvođenjem obveza obavještavanja, uključujući za projekte unutar EGP‑a (uvodna izjava 493. točka (h) pobijane odluke).

173    Naposljetku, valja istaknuti da se, osim Komisijinih utvrđenja koje se, među ostalim, odnose na sporazum o „nacionalnom području” i „europsku konfiguraciju zabranjenog sporazuma”, u uvodnoj izjavi 493. pobijane odluke upućuje i na sve dokaze povezane s pravilom koje se odnosi na „područja za izvoz” u koja su tužitelji također uključeni.

174    Slijedom toga, dokazi koje je Komisija prikupila i čije je podnošenje Opći sud zahtijevao na temelju mjera upravljanja postupkom i izvođenja dokaza tijekom pisanog dijela postupka ovog predmeta (vidjeti točku 28. ove presude), potvrđuju postojanje sporazuma o „nacionalnom području” i „europske konfiguracije zabranjenog sporazuma”, kao i sudjelovanje tužiteljâ u navedenom sporazumu a da pritom potonji tužitelji nisu podnijeli konkretne dokaze kojima se može dovesti u pitanje, kao što oni tvrde, sukladnost volja za provedbu sporazuma koji se odnosi na EGP.

175    Kao drugo, valja istaknuti, kao što je učinila Komisija, da tužitelji u svojim pismenima ne dovode u pitanje dokaze predočene u pobijanoj odluci, nego se ograničavaju na navođenje pojedinačnih izvadaka navedene odluke, osobito iz uvodnih izjava 78., 501. i 626. te odluke, kako bi osporili vjerodostojnost utvrđenja iznesenih u pogledu postojanja sporazuma o „nacionalnom području”. U tom pogledu valja, osim toga, utvrditi da se u istoj odluci iznose brojni elementi kojima se potvrđuju inkriminirajući elementi koje su dostavili podnositelji zahtjeva za primjenu pokajničkog programa, usmene izjave i odgovori na zahtjeve za pružanje informacija koji, zajedno s dokumentima prikupljenim tijekom istraga, dokazuju postojanje navedenog sporazuma.

176    Konkretno, valja istaknuti da se u uvodnoj izjavi 626. pobijane odluke upućuje na nekoliko drugih uvodnih izjava navedene odluke koje sadržavaju dokaze o postojanju sporazuma o „nacionalnom području”, odnosno uvodne izjave 306., 329., 353., 355., 357., 358., 380., 384., 386., 393., 428. i 437. te odluke koje tužitelji ne osporavaju detaljno. Usto, u uvodnim izjavama 80. do 86. iste odluke navodi se da se takav sporazum primjenjivao na europske projekte o kojima su raspravljali europski, japanski i južnokorejski subjekti. Štoviše, kao što navodi Komisija, ti su dokazi proturječni izvatku usmene izjave društva J‑Power Systems koji tužitelji navode kako bi potkrijepili tvrdnju prema kojoj su kontakti koji su postojali između proizvođača električnih kablova u pogledu „područja za izvoz” prekinuti krajem 2004. Ti su dokazi također dovoljni kako bi se proturječilo objašnjenju koje su iznijeli tužitelji prema kojem se sastanci na kojima su navedeni proizvođači odlučili surađivati na tržištu nisu odnosili na projekte izvan EGP‑a.

177    Kao treće, u uvodnim izjavama 502. do 509. pobijane odluke, Komisija iznosi elemente kojima nastoji dokazati da su sporazum o „nacionalnom području” i „europska konfiguracija zabranjenog sporazuma” bili provedeni. U tom pogledu valja utvrditi da, u okviru ovog tužbenog razloga, tužitelji navode dijelove navedenih elemenata, ali ne osporavaju konkretno upute koje su dane azijskim proizvođačima kako bi se zajamčila provedba navedenog sporazuma. K tomu, kao što naglašava Komisija i kao što proizlazi iz gore navedenih uvodnih izjava, tužitelji ne osporavaju ni dokaze koji se odnose na činjenice da su stranke bile svjesne nezakonitosti svojih djelatnosti i da su poduzele određen broj organizacijskih i tehničkih predostrožnosti kako ih se ne bi razotkrilo.

178    Kao četvrto, što se tiče argumenta tužiteljâ prema kojem je Komisija trebala analizirati učinke zabranjenog sporazuma, dovoljno je istaknuti da se takva obveza ne nalaže kad je riječ o povredama s obzirom na cilj, kao što je slučaj s podjelom tržišta utvrđenom u pobijanoj odluci (vidjeti presudu od 16. lipnja 2015., FSL i dr./Komisija, T‑655/11, EU:T:2015:383, t. 420. i navedenu sudsku praksu). U svakom slučaju valja istaknuti da se u točki 3.3. pobijane odluke iznose dokazi, koje tužitelji nisu konkretno osporavali i kojima se nastoji dokazati da je zabranjeni sporazum proveden te se osobito navode primjeri, uključujući u uvodnim izjavama 113. i 114. navedene odluke. Osim toga, valja dodati da, čak i ako, kao što ističu tužitelji, određeni projekti raspodijeljeni između stranaka zabranjenog sporazuma, koji su osobito navedeni u uvodnoj izjavi 192., uvodnoj izjavi 234. točki (a) i uvodnoj izjavi 151. te odluke, nisu provedeni, iz sudske prakse navedene u uvodnoj izjavi 645. iste odluke proizlazi da je čak i djelomična provedba sporazuma koji ima protutržišni cilj dovoljna kako se ne bi moglo zaključiti da navedeni sporazum nije imao utjecaj na tržište (presuda od 25. listopada 2005., Groupe Danone/Komisija, T‑38/02, EU:T:2005:367, t. 148.). Valja dodati da se u svakom slučaju tim projektima ne mogu dovesti u pitanje svi ostali dokazi koje je navela Komisija.

179    Kao peto, tužitelji u biti navode da japanski i južnokorejski proizvođači zbog tehničkih, poslovnih i povijesnih razloga nisu imali razloga konkurirati „europskim projektima”. Prema njihovu mišljenju, ti su razlozi vjerodostojno objašnjenje za dokaze podnesene u pobijanoj odluci.

180    U tom pogledu valja podsjetiti da, prema sudskoj praksi, sporazum čiji je cilj zaštiti europske proizvođače na području Unije od stvarnog ili potencijalnog tržišnog natjecanja ostalih stranih proizvođača može ograničiti tržišno natjecanje, osim ako postoje nesavladive prepreke ulasku na europsko tržište koje isključuju svako potencijalno tržišno natjecanje tih stranih proizvođača (vidjeti u tom smislu presudu od 21. svibnja 2014., Toshiba/Komisija, T‑519/09, neobjavljena, EU:T:2014:263, t. 230.).

181    U ovom slučaju tužitelji ne mogu tvrditi da japanski i južnokorejski proizvođači nisu bili barem potencijalni konkurenti europskim proizvođačima u EGP‑u.

182    Naime, valja istaknuti da su, kao prvo, kao što proizlazi iz uvodne izjave 658. pobijane odluke, sudionici redovito potvrđivali pristupanje sporazumu, a „članovi A” i „R” zabranjenog sporazuma međusobno su se obavještavali o pozivima na dostavu ponuda s „područjâ” druge stranke. Kao drugo, u skladu s uvodnom izjavom 663. navedene odluke, europski korisnici redovito su pozivali japanske i južnokorejske proizvođače da podnesu ponudu za njihove projekte. K tomu, u potonjoj uvodnoj izjavi Komisija upućuje na uvodne izjave 231. i 279. te odluke u kojima se navodi određen broj dokaza iz kojih proizlazi da se kontaktiralo dva japanska proizvođača za projekte koje treba provesti u EGP‑u, osobito u Španjolskoj, Italiji, Nizozemskoj i Ujedinjenoj Kraljevini. Kao treće, činjenica da, kao što proizlazi iz uvodnih izjava 664. i 666. iste odluke, različiti korisnici mogu imati različite tehničke zahtjeve, kao što tvrde tužitelji, primjenjuje se na sve moguće dobavljače, neovisno o tome jesu li europski, japanski ili južnokorejski. Kao četvrto, kao što je navedeno u uvodnoj izjavi 666. predmetne odluke, nakon pokretanja Komisijine istrage, nekoliko japanski i južnokorejskih stranaka poduzelo je korake kako bi sudjelovali u projektima koje treba provesti u EGP‑u. Kao peto, valja istaknuti da je 2001. i 2005. jedan južnokorejski poduzetnik, u skladu s uvodnom izjavom 661. iste odluke, sudjelovao u projektima koje treba provesti u EGP‑u i koji se sastoje od prodaja sustava električnih kablova, konkretno u Njemačkoj, Irskoj i Nizozemskoj. Takvo sudjelovanje potvrđuje činjenicu da je navedeni poduzetnik bio barem potencijalni konkurent europskim proizvođačima u EGP‑u i da nisu postojale nesavladive prepreke ulasku na europsko tržište.

183    Iz toga slijedi da, suprotno onomu što tvrde tužitelji, sudjelovanje japanskih i južnokorejskih proizvođača u EGP‑u nije bilo tehnički nemoguće ni gospodarski neodrživo.

184    Slijedom toga, tužitelji nisu uspjeli dovesti u pitanje Komisijino utvrđenje prema kojem su oni sudjelovali u protutržišnom sporazumu kojim se konkretno predviđao sporazum o „nacionalnom području”.

185    S obzirom na prethodno navedeno, valja zaključiti da tužitelji nisu dokazali da Komisija nije dovoljno dokazala postojanje povrede članka 101. UFEU‑a.

186    Šesti tužbeni razlog stoga treba odbiti.

 Sedmi tužbeni razlog koji se temelji na pogrešnom određivanju trajanja povrede

187    Tužitelji smatraju da Komisija nije u dovoljnoj mjeri dokazala datum početka protutržišnog sporazuma, konkretno što se tiče razdoblja od 1999. do 2000. tijekom kojeg je, prema mišljenju tužiteljâ, u tijeku bila samo „stroga faza pregovaranja”. Oni osobito tvrde da se ničim ne dokazuje da je povreda započela tijekom sastanka održanog 18. veljače 1999. u Zürichu (Švicarska) i da nijedan element ne dokazuje da je sporazum sklopljen tijekom ostalih sastanaka na kojima je društvo Pirelli sudjelovalo od 1999. do 2000.

188    Što se tiče, s jedne strane, sastanka održanog 18. veljače 1999. u Zürichu, tužitelji ističu da je jedini dokaz u pisanom obliku koji se nalazi u Komisijinu spisu interna bilješka koju je sastavila osoba Y., zaposlenik društva Sumitomo Electric Industries, koja je iznesena u okviru zajedničkog zahtjeva za oslobađanje i protumačena kao zapisnik s navedenog sastanka iako autor nije naveden i bilješka nije podijeljena s ostalim osobama koje su bile prisutne na tom sastanku. Prema njihovu mišljenju, riječ je o dokazu slabe dokazne vrijednosti koji nije potkrijepljen nijednom usmenom izjavom društva J‑Power Systems ni većim skupom dokaza. Isto tako, tužitelji napominju da sama Komisija u uvodnoj izjavi 497. pobijane odluke navodi da rasprave održane tijekom predmetnog sastanka nisu dovele do sporazuma u pogledu određivanja „nacionalnih područja” i dodjela kvota za projekte koji se nalaze izvan tih područja. Komisija stoga ne može tvrditi da je od tog datuma postojao zabranjeni sporazum niti da su sudionici uklonili ili znatno smanjili neizvjesnost u pogledu svojeg ponašanja na tržištu. Naime, prema mišljenju tužiteljâ, analiza Komisijine prakse odlučivanja dokazuje da se polazišna točka zabranjenog sporazuma nikada nije temeljila na toliko malo dokaza.

189    S druge strane, što se tiče ostalih dokaza, tužitelji u biti tvrde da pobijana odluka ne potkrjepljuje, barem ne za razdoblje do kraja 2000., činjenicu da su se europski i japanski proizvođači dogovorili da će provesti „konfiguraciju zabranjenog sporazuma A/R” ni provedbu „europske konfiguracije” navedenog zabranjenog sporazuma. Riječ je osobito o sastancima od 24. svibnja 1999. u Kuala Lumpuru (Malezija), 3. i 4. lipnja 1999. u Tokiju (Japan), od 26. srpnja 1999. u Londonu (Ujedinjena Kraljevina), od 19. listopada 1999. u Kuala Lumpuru, od 1. i 2. ožujka 2000. u Tokiju, od 11. svibnja 2000. u Parizu (Francuska), od srpnja u Milanu ili Londonu i od 29. studenoga 2000. u Kuala Lumpuru.

190    Komisija osporava te argumente.

191    Najprije valja podsjetiti da se člankom 101. stavkom 1. UFEU‑a zabranjuju sporazumi i usklađeno djelovanje koji imaju za cilj ili posljedicu sprečavanje, ograničivanje ili narušavanje tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu, a osobito oni kojima se vrši podjela tržišta ili izvora nabave.

192    Da bi postojao sporazum u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a dovoljno je da su predmetni poduzetnici izrazili zajednički interes za djelovanje na tržištu na određeni način. Može se smatrati da je sporazum u smislu navedene odredbe sklopljen onda kada postoji opća suglasnost volje o samom principu ograničenja tržišnog natjecanja, iako se o određenim elementima planiranog ograničenja i dalje pregovara (vidjeti presudu od 16. lipnja 2011., Solvay/Komisija, T‑186/06, EU:T:2011:276, t. 85. i 86. i navedenu sudsku praksu). U tom pogledu nije relevantno ispitati jesu li poduzetnici smatrali da su pravno, činjenično ili moralno dužni postupati kako su se međusobno dogovorili (presude od 14. svibnja 1998., Mayr‑Melnhof/Komisija, T‑347/94, EU:T:1998:101, t. 65. i od 8. srpnja 2008., Lafarge/Komisija, T‑54/03, neobjavljena, EU:T:2008:255, t. 219. i navedena sudska praksa).

193    Pojam usklađenog djelovanja odnosi se na oblik usklađivanja između poduzetnika koji, iako nije doveo do stvaranja sporazuma u užem smislu, svjesno zamjenjuje rizike tržišnog natjecanja praktičnom međusobnom suradnjom (vidjeti presudu od 16. lipnja 2011., Solvay/Komisija, T‑186/06, EU:T:2011:276, t. 87. i navedenu sudsku praksu).

194    Članku 101. stavku 1. UFEU‑a stoga se protivi svako izravno ili neizravno stupanje u kontakt gospodarskih subjekata koje je takve naravi da utječe na postupanje stvarnog ili potencijalnog konkurenta na tržištu ili koje takvom konkurentu otkriva postupanje na tržištu za koje se gospodarski subjekt odlučio ili koje na njemu razmatra usvojiti, ako je cilj ili posljedica takvih kontakata ograničenje tržišnog natjecanja. Činjenica da su davali podatke svojim konkurentima s ciljem pripremanja protutržišnog dogovora dovoljna je za dokazivanje postojanja usklađenog djelovanja u smislu navedene odredbe (vidjeti presudu od 16. lipnja 2011., Solvay/Komisija, T‑186/06, EU:T:2011:276, t. 88. i 89. te navedenu sudsku praksu).

195    Pojmovi sporazum i usklađeno djelovanje, u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a, sa subjektivnog stajališta mogu se shvatiti kao oblici usklađivanja koji imaju istu prirodu, a razlikuju se samo po intenzitetu i oblicima u kojima se pojavljuju. Stoga je dovoljno da se dokažu sastavni elementi jednog ili drugog oblika povrede iz te odredbe kako bi se, u svakom slučaju, potonja odredba primijenila (presuda od 5. prosinca 2013., Solvay/Komisija, C‑455/11 P, neobjavljena, EU:C:2013:796, t. 53.).

196    Osim toga, iz sudske prakse proizlazi da je na Komisiji da dokaže ne samo postojanje zabranjenog sporazuma, nego i njegovo trajanje (presuda od 14. srpnja 2005., ThyssenKrupp/Komisija, C‑65/02 P i C‑73/02 P, EU:C:2005:454, t. 31.).

197    Iako je Komisija dužna pružiti precizne i dosljedne dokaze kako bi utvrdila postojanje povrede članka 101. stavka 1. UFEU‑a, svaki dokaz koji podnosi ne mora nužno zadovoljiti te kriterije za svaki element povrede. Dovoljno je da skup indicija na koje se poziva institucija, ocijenjenih zajedno, odgovara tom zahtjevu. Stoga se indicije na koje se Komisija poziva u pobijanoj odluci kako bi dokazala postojanje povrede te odredbe koju je počinio poduzetnik ne smiju ocjenjivati odvojeno, nego zajedno (vidjeti presudu od 12. prosinca 2014., Repsol Lubricantes y Especialidades i dr./Komisija, T‑562/08, neobjavljena, EU:T:2014:1078, t. 152. i 153. te navedenu sudsku praksu).

198    U većini slučajeva zaključak o postojanju protutržišnog djelovanja ili sporazuma treba stoga izvesti iz određenog broja podudarnosti i indicija koje, promatrane kao cjelina i u nedostatku drugog dosljednog objašnjenja, mogu činiti dokaz povrede pravila tržišnog natjecanja (vidjeti presudu od 17. rujna 2015., Total Marketing Services/Komisija, C‑634/13 P, EU:C:2015:614, t. 26.).

199    U ovom slučaju, Komisija je utvrdila, osobito u uvodnim izjavama 138. i 506. pobijane odluke, da je zabranjeni sporazum na koji se odnosi navedena odluka započeo 18. veljače 1999. u trenutku kada su se zastupnici četvero japanskih dobavljača električnih kablova, odnosno društva Furukawa Electric, Fujikura, Sumitomo Electric Industries i Hitachi Cable te zastupnici dvoje europskih dobavljača električnih kablova, odnosno društvo Pirelli, sastali u hotelu u Zürichu. Čak i ako tužitelji kao takvi nisu sudjelovali na tom sastanku, valja podsjetiti da su, kao što proizlazi iz ispitivanja četvrtog tužbenog razloga, odgovorni za sudjelovanje na tom sastanku kao sljednici društva Pirelli.

200    Komisija utvrđenje iz točke 199. ove presude temelji na nekoliko dokaza koji se mogu sažeti na sljedeći način.

201    Komisija je najprije istaknula da je zabranjeni sporazum na koji se odnosi pobijana odluka nastao u dvama sustavima izvoza koji proizlaze iz STEA‑e i SMEA‑e koje su glavni europski dobavljači električnih kablova sklopili 1970-ih u okviru International Cable Development Corporation (Međunarodno društvo za razvoj kablova). U skladu s uvodnom izjavom 64. navedene odluke, STEA‑om i SMEA‑om predviđao se prvotni okvir za podnošenje ponuda te dodjelu ugovora i projekata koji se odnose na visokonaponske podzemne i podmorske električne kablove izvan „nacionalnih područja” društava koja su sklopila navedene sporazume. Komisija u toj istoj uvodnoj izjavi navodi, a da tužitelji to ne osporavaju, da je istragom otkriveno da je, osim tih sporazuma, postojala i nepisana konvencija između europskih, japanskih i južnokorejskih proizvođača na temelju koje su se sve tri grupe proizvođača obvezale da neće međusobno konkurirati u svojim „nacionalnim područjima”. U ostalim regijama, cilj proizvođačâ bila je međusobna raspodjela projekata, pri čemu su europski proizvođači dobili udio od otprilike 60 % projekata, a japanski proizvođači udio od otprilike 40 % projekata. Za svaku grupu su imenovani predsjednik i tajnik (ili koordinator) kako bi se organizirala raspodjela. Članovi predmetnog sporazuma i navedene nepisane konvencije koji su primali upite korisnika u pogledu mogućih projekata podzemnih i podmorskih električnih kablova bili su dužni proslijediti te upite japanskom ili europskom tajniku ako su vrsta ili duljina električnih kablova ispunjavale određene kriterije. Tajnici ili koordinatori zatim su raspravljali i određivali kojoj će grupi proizvođača projekt biti dodijeljen.

202    Nije sporno da zabranjeni sporazum na koji se odnosi pobijana odluka sadržava plan opisan u točki 201. ove presude.

203    Nadalje, STEA i SMEA, uključujući prateću nepisanu konvenciju, u skladu s uvodnom izjavom 117. pobijane odluke, ukinute su krajem 1997. Komisija podnosi dokaze, koje tužitelji ne osporavaju konkretnim dokazima, iz kojih proizlazi, s jedne strane, da su društva koja su sklopila te sporazume bila svjesna njihove nezakonitosti i, s druge strane, da su namjeravala preoblikovati te sporazume u budućnosti. U uvodnim izjavama 119., 121. do 136. pobijane odluke i u točkama 3. do 15. Priloga I. toj odluci, podnijela je i dokaze kojima se potvrđuje da su se navedena društva nastavila sastajati i raspravljati o posljedicama otkazivanja navedenih sporazuma i mogućnosti sklapanja novog sporazuma. U tom pogledu, tužitelji ne osporavaju da su sudjelovali na jedanaest sastanaka s ostalim japanskim dobavljačima koji su održani tijekom 1998. i na sastanku održanom u listopadu 1998. u Kuala Lumpuru na kojem su sudjelovala društva Pirelli, Sumitomo Electric Industries, Hitachi Cable, Furukawa Electric, Fujikura i još jedno europsko društvo.

204    Potrebno je napomenuti da se na jednom od sastanaka iz točke 203. ove presude vodila rasprava koju je Komisija navela u uvodnoj izjavi 129. pobijane odluke, a tužitelji je nisu osporavali, u pogledu projekta električnih kablova koji treba provesti u Singapuru, koji je prvotno dodijeljen europskim poduzetnicima prije ukidanja STEA‑e i SMEA‑e te za koje se društvo Furukawa Electric kritiziralo jer je podnijelo ponudu po niskoj cijeni. U okviru te kritike, napomenulo se i da se sličnim ponašanjima može ugroziti „budući plan o kojem raspravljaju japanski i europski proizvođači”.

205    K tomu, Komisija je zabilježila niz od šest redovitih sastanaka koji su održani 1999. osobito između zastupnika društava Pirelli, Fujikura, Furukawa Electric, Hitachi Cable i Sumitomo Electric Industries. Nakon tih sastanaka uslijedili su drugi sastanci japanskih i europskih dobavljača te nekoliko bilateralnih sastanaka koji su održani 2000. Iz onodobnih bilješki s tih sastanaka, koje je navela Komisija osobito u uvodnim izjavama 137., 141., 143., 144. i 154. pobijane odluke, proizlazi da su ti sastanci imali protutržišni sadržaj jer su se odnosili na utvrđivanje i funkcioniranje sporazuma o podjeli tržišta koji preuzima strukturu STEA‑e i SMEA‑e. Sudionici tih sastanaka raspravljali su o pravilima podjele tržištâ, definiciji „nacionalnih područja”, kvotama prema kojima treba raspodijeliti projekte koji se nalaze na „područjima za izvoz”, voltaži električnih kablova obuhvaćenih sporazumom, imenovanju regionalnih koordinatora i novih poduzetnika koje treba uključiti u rasprave kako bi se osiguralo najučinkovitije funkcioniranje novog sporazuma.

206    Naposljetku, Komisija je u uvodnoj izjavi 145. pobijane odluke napomenula da su društva J‑Power Systems, Sumitomo Electric Industries i Hitachi Cable u njihovu zajedničkom zahtjevu za oslobađanje potvrdila da su tijekom početnog razdoblja zabranjenog sporazuma barem društva Sumitomo Electric Industries i Hitachi Cable poštovala sporazum o „nacionalnom području” jer su osiguravala da se određeni projekti koji se nalaze na europskom „nacionalnom području” ne nude njima, nego europskim društvima.

207    U tom se kontekstu, u skladu s pobijanom odlukom, 18. veljače 1999. održao sastanak u Zürichu tijekom kojeg je osoba Y., zaposlenik društva Sumitomo Electric Industries, sastavila bilješke koje je Komisija preuzela u uvodnoj izjavi 137. navedene odluke. Iz tih bilješki, koje nedvosmisleno pokazuju datum i mjesto navedenog sastanka i čije vrijeme nastanka tužitelji stoga ne mogu dovesti u pitanje, proizlazi da se taj sastanak odnosio na uvjete kojima se uređuje zabranjeni sporazum koji se odnosi na projekte podmorskih električnih kablova, odnosno kvote koje treba dodijeliti europskim i japanskim grupama, raspodjela „nacionalnih područja” ovisno o lokaciji proizvodnih postrojenja poduzetnika kao i praćenje i nadzor kvota na „područjima za izvoz” s pomoću popisâ s tržišnim položajima. Sudionici su raspravljali i o tome da se u sporazum uključe društva ABB i japanskih poduzetnika SWCC Showa Holdings i Mitsubishi Cable Industries, razmotrili su pitanje novčane kazne koja je izrečena društvu ABB za sudjelovanje u zabranjenom sporazumu za predizolirane cijevi te su pokazali da su stoga bili svjesni određenih rizika u tom pogledu.

208    Što se tiče sastanka od 18. veljače 1999. u Zürichu, Komisija je navela, u uvodnoj izjavi 497. pobijane odluke, da određeni aspekti o kojima se raspravljalo nisu rezultirali sporazumom. Naime, iz prijepisa usmene izjave društva J‑Power Systems i pisane bilješke s navedenog sastanka proizlazi da se stranke nisu dogovorile o kvoti koju treba primijeniti („kvota 60/40” ili „kvota 70/30”) za „područja za izvoz” i nisu konačno odlučili trebaju li „nacionalna područja” obuhvatiti Švedsku (sjedište proizvodnih djelatnosti društva ABB), Južnu Koreju i Tajvan. Međutim, Komisija je smatrala da je taj sastanak označio početak povrede. U tom je pogledu u uvodnoj izjavi 506. navedene odluke navela sljedeće:

„Uzimajući u obzir […] ponašanje prije sastanka 18. veljače 1999., kada su stranke nedvojbeno planirale ponovno primijeniti svoje prethodne sporazume, i […] naknadno ponašanje, kada su otvoreno dodijelile projekte na područjima za izvoz, poštovale pojedinačna nacionalna područja i namjeravala pozvati ostala društva da se priključe ‚planu’ […], razumno je zaključiti da sastanak od 18. veljače 1999. dokazuje postojanje zajedničkog interesa, u tom razdoblju, da se raspodijele tržišta i korisnici te naruši uobičajeni postupak tržišnog natjecanja u okviru projekata koji se odnose na [podzemne] i [podmorske] kablove. Barem od tog datuma postojala je sukladnost volja o samom načelu ograničavanja tržišnog natjecanja među sudionicima. Stranke su stoga sklopile sporazum ili primijenile usklađeno djelovanje u smislu članka 101. stavka 1. [UFEU‑a], iako se o određenim pravilima zabranjenog sporazuma i dalje raspravljalo u tom razdoblju.”

209    S obzirom na sudsku praksu navedenu u točkama 192. do 198. ove presude, Opći sud smatra da u Komisijinu zaključku o opsegu sastanka od 18. veljače 1999. u Zürichu, koji je iznesen u uvodnoj izjavi 506. pobijane odluke, nije počinjena pogreška koja se tiče prava ni pogreška u ocjeni.

210    Naime, kao prvo, Komisija je, u dovoljnoj mjeri i pravilno uzimajući u obzir kontekst ukidanja STEA‑e i SMEA‑e u kojima je društvo Pirelli sudjelovalo, utvrdila da su od 1998. članovi tih sporazuma, odnosno glavni europski i japanski dobavljači podmorskih i podzemnih električnih kablova, nastavili pregovore o utvrđivanju novog sporazuma i da su tijekom vremena uspjeli provesti taj novi sporazum. U pisanoj bilješci sa sastanka od 18. veljače 1999. u Zürichu, koja je prva bilješka u kojoj se u potpunosti iznosi temelj tog novog sporazuma, potvrđuje se da su se, u trenutku kada je navedena bilješka nastala, poduzetnici koji su prisustvovali tom sastanku dogovorili o samom načelu podjele tržištâ u pogledu „područja za izvoz” i „nacionalnih područja”. Postojanje tog načela, kao i činjenica da su ga se pridržavala društva koja su sklopila STEA‑u i osnovala SMEA‑u, potvrđeni su na raspravi na kojoj su sudjelovali tužitelji i koja je navedena u točki 204. ove presude.

211    U tom pogledu, s jedne strane, valja podsjetiti da se Komisiju ničim ne sprječava da uzme u obzir pripremne faze stvaranja zabranjenog sporazuma u užem smislu kako bi utvrdila gospodarsku situaciju koja mu je prethodila i objasnila stvaranje zabranjenog sporazuma ikako bi utvrdila i procijenila ulogu koju su članovi zabranjenog sporazuma imali u njegovu oblikovanju, stvaranju i provedbi (presuda od 27. lipnja 2012., Coats Holdings/Komisija, T‑439/07, EU:T:2012:320, t. 60.).

212    S druge strane, valja napomenuti, kao što to pravilno čini Komisija u uvodnoj izjavi 498. pobijane odluke, da odlučujuće pitanje za ocjenu opsega sastanka od 18. veljače 1999. u Zürichu nije jesu li se tog datuma šest društava koja su sudjelovala na navedenom sastanku konačno dogovorila oko svih elemenata sporazuma, nego jesu li rasprave koje su se vodile tijekom tog sastanka omogućile tim šest društvima da svojim sudjelovanjem uklone ili barem znatno smanje neizvjesnost u pogledu ponašanja koje se od njih može očekivati na tržištu (vidjeti u tom smislu presudu od 8. srpnja 2008., BPB/Komisija, T‑53/03, EU:T:2008:254, t. 182. i navedenu sudsku praksu).

213    Stoga ni uporaba kondicionala i budućeg vremena u bilješkama koje je sastavila osoba Y. ni činjenica da je ta osoba izjavila da nikakav sporazum nije sklopljen čak ni nakon sastanka održanog 1999. u Kuala Lumpuru, nisu dovoljne kako bi se smatralo da 18. veljače 1999. društva koja su sudjelovala na sastanku u Zürichu još nisu povrijedila članak 101. stavak 1. UFEU‑a. Usto, iako tužitelji dovode u pitanje dokaznu vrijednost bilješki osobe Y. na temelju činjenice da je bila riječ o internom dokumentu društva J‑Power Systems, koji, prema njihovu mišljenju, nije potkrijepljen drugim bilješkama ostalih sudionika tog sastanka, valja podsjetiti da, prema sudskoj praksi, interna priroda nekog dokumenta ne može spriječiti Komisiju da se pozove na njega kao na optužujući dokaz kako bi potkrijepila ostale dokaze, osobito u okviru većeg skupa dosljednih dokaza (vidjeti u tom smislu presudu od 8. srpnja 2004., JFE Engineering/Komisija, T‑67/00, T‑68/00, T‑71/00 i T‑78/00, EU:T:2004:221, t. 231.). U tom pogledu valja dodati da Komisija taj zaključak nije isključivo temeljila na bilješkama osobe Y., nego, kao što proizlazi iz točaka 201. do 206. ove presude, i na općem kontekstu koji se temelji na ostalim dokazima koji se osobito odnose na ponašanje stranaka prije tog potonjeg sastanka i nakon njega. Naposljetku, suprotno onomu što tvrde tužitelji, dokazna vrijednost predmetnih bilješki nije oslabljena činjenicom da ih je njihov autor tumačio nekoliko godina kasnije na temelju, prema mišljenju tužiteljâ, „dalekih sjećanja”. U tom pogledu, dovoljno je istaknuti, kao što je to učinila Komisija, da se takvim tumačenjem nastalim prije mnogo vremena ne može narušiti dokazna vrijednost tih bilješki kao onodobnih dokaza u pisanom obliku.

214    Kao drugo, suprotno onomu što tvrde tužitelji, različiti elementi koji se odnose na kontekst sastanka održanog 18. veljače 1999. u Zürichu, uključujući promjene koje su se nakon toga dogodile između predmetnih poduzetnika, potvrđuju da su, tijekom početnog razdoblja zabranjenog sporazuma, glavni europski i japanski dobavljači podmorskih i podzemnih električnih kablova, uključujući društvo Pirelli, bili povezani zajedničkim interesom da podjele tržišta slijedeći STEA‑in i SMEA‑in plan i da su, štoviše, proveli tu podjelu tržišta. To se osobito odnosi na projekte navedene u uvodnoj izjavi 145. pobijane odluke koji su dodijeljeni europskim poduzetnicima u skladu sa sporazumom o „nacionalnom području”.

215    Iz prethodnih razmatranja proizlazi da je Komisija pravilno smatrala da su 18. veljače 1999. glavni japanski i europski dobavljači visokonaponskih i vrlo visokonaponskih podmorskih i podzemnih električnih kablova, uključujući tužitelje, dijelili zajednički interes za ograničavanje konkurencije podjelom tržištâ. Komisija stoga nije počinila pogrešku kad je utvrdila da je povreda članka 101. stavka 1. UFEU‑a za koju se terete tužitelji započela na taj datum.

216    Što se tiče argumenata tužiteljâ prema kojima protutržišna priroda sastanka koji su se održali tijekom 2000. nije bila dovoljno potkrijepljena, valja utvrditi, s obzirom na to da Komisija nije počinila pogrešku kad je smatrala da je početak povrede označio sastanak održan 18. veljače 1999. u Zürichu, da su ti argumenti bespredmetni.

217    Sedmi tužbeni razlog stoga treba odbiti.

 Osmi tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003, Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni iz 2006. te načelâ jednakog postupanja i proporcionalnosti u pogledu izračuna izrečenih novčanih kazni

218    Osmim tužbenim razlogom tužitelji tvrde, s jedne strane, da je procjena težine povrede u pobijanoj odluci, kao i određivanje ulaznih naknada bilo neproporcionalno. S druge strane, oni tvrde da, time što je primijenila veći udio vrijednosti prihoda od prodaje na europske poduzetnike, nego na japanske poduzetnike, Komisija je povrijedila načelo jednakog postupanja.

219    Prije ispitivanja dvaju dijela ovog tužbenog razloga, valja podsjetiti da, na temelju članka 23. stavaka 2. i 3. Uredbe br. 1/2003, Komisija može poduzetnicima odlukom propisati novčane kazne, ako bilo namjerno ili nepažnjom krše odredbe članka 101. stavka 1. UFEU‑a, čiji se iznos određuje uzimanjem u obzir težine povrede i njezina trajanja.

220    U skladu s točkama 19. do 22. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni iz 2006., jedan od dvaju čimbenika na kojima se temelji osnovni iznos novčane kazne jest udio vrijednosti prihoda od predmetne prodaje koji se određuje ovisno o stupnju težine povrede. Težina svake vrste povreda ocjenjuje se u svakom slučaju zasebno, uzimajući u obzir sve okolnosti pojedinog slučaja. Pri odlučivanju o visini udjela vrijednosti prihoda od prodaje koju u danom slučaju treba uzeti u obzir, Komisija razmatra niz čimbenika kao što je priroda povrede, zajednički tržišni udio svih predmetnih poduzetnika, zemljopisni opseg povreda te je li povreda u potpunosti provedena.

221    Komisija pri utvrđivanju iznosa novčanih kazni raspolaže marginom prosudbe kako bi ponašanje poduzetnika usmjerila prema poštovanju pravila tržišnog natjecanja (vidjeti presude od 12. prosinca 2012., Novácke chemické závody/Komisija, T‑352/09, EU:T:2012:673, t. 43. i navedenu sudsku praksu i od 14. ožujka 2013., Dole Food i Dole Germany/Komisija, T‑588/08, EU:T:2013:130, t. 662. i navedenu sudsku praksu). Međutim, prilikom nadzora iznosa novčane kazne, sud se ne može pozvati na tu diskrecijsku ovlast ni u pogledu odabira elemenata koje treba uzeti u obzir prilikom primjene kriterija spomenutih u smjernicama o metodi za utvrđivanje kazni iz 2006. ni u pogledu ocjene tih elemenata kako bi odustao od provođenja detaljnog pravnog i činjeničnog nadzora iznosa novčane kazne (presuda od 8. prosinca 2011., KME Germany i dr./Komisija, C‑272/09 P, EU:C:2011:810, t. 102.). Isto tako, svaki put kad Komisija odluči izreći novčane kazne na temelju prava tržišnog natjecanja, mora poštovati opća pravna načela, među kojima i načelo jednakog postupanja te načelo proporcionalnosti kako ih tumače sudovi Unije (presuda od 12. prosinca 2012., Novácke chemické závody/Komisija, T‑352/09, EU:T:2012:673, t. 44.).

222    U ovom slučaju valja podsjetiti da je Komisija u pobijanoj odluci, konkretno u njezinim uvodnim izjavama 997. do 1010., smatrala da je povreda, u pogledu osnovnog iznosa novčane kazne i određivanja težine, po svojoj prirodi, bila jedno od najtežih ograničenja tržišnog natjecanja, čime se, prema njezinu mišljenju, opravdava primjena stope od 15 %. Isto tako, Komisija je primijenila povećanje navedenog postotka od 2 % za sve adresate na temelju zajedničkog tržišnog udjela, kao i zemljopisnog dosega zabranjenog sporazuma na gotovo svjetskoj razini koji je osobito obuhvaćao područje EGP‑a. Osim toga, osobito je smatrala da se ponašanjem europskih poduzetnika, uključujući tužitelje, više naštetilo tržišnom natjecanju nego ponašanjem ostalih poduzetnika jer su europski poduzetnici, osim njihova sudjelovanja u „konfiguraciji zabranjenog sporazuma A/R”, među sobom raspodijelili projekte električnih kablova u okviru „europske konfiguracije” navedenog zabranjenog sporazuma. Zbog toga je udio vrijednosti prihoda od prodaje koji treba uzeti u obzir na temelju težine povrede utvrdila na 19 % za europske poduzetnike i 17 % za ostale poduzetnike.

223    Dva dijela tužbenog razloga koje navode tužitelji valja ispitati s obzirom na ta razmatranja.

–       Prvi dio koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti

224    Tužitelji u biti prigovaraju Komisiji da nije dovoljno uzela u obzir kontekst povrede u fazi utvrđivanja novčane kazne. Konkretno, najprije smatraju da je osnovni iznos trebalo prilagoditi osobito s obzirom na ograničeni doseg povrede, odnosno nepostojanje stvarnih učinaka povrede u EGP‑u. Nadalje, tvrde da povreda nije utjecala na većinu prodaja električnih kablova na koje se odnosi obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku i da protutržišni sporazum za koji ih se tereti nije mogao imati učinak na konačne korisnike, osobito na cijene koje su im naplaćene. K tomu, smatraju da je Komisija trebala uzeti u obzir postupno ukidanje zabranjenog sporazuma od 2004. Naposljetku, tvrde da su činjenične okolnosti koje nisu povezane sa zabranjenim sporazumom, kao što je trošak sirovina, smanjile njegove učinke.

225    Komisija osporava te argumente.

226    Kao prvo, što se tiče argumenta tužiteljâ koji se temelji na ograničenom dosegu povrede, valja istaknuti da ga, u dijelu u kojem se temelji na nedostatku dokaza o postojanju sporazuma o „nacionalnom području”, treba odbiti. Naime, kao što proizlazi iz zaključka utvrđenog u točki 184. ove presude, tužitelji nisu uspjeli dovesti u pitanje Komisijino utvrđenje prema kojoj su oni sudjelovali u protutržišnom sporazumu kojim se konkretno predviđao sporazum o „nacionalnom području”. U tim okolnostima valja istaknuti da zabranjeni sporazum nije imao ograničen doseg kao što tvrde tužitelji.

227    Štoviše, valja istaknuti, kao što je to učinjeno u uvodnoj izjavi 1001. pobijane odluke, da je stopa od 15 % u ovom slučaju bila opravdana zbog same prirode povrede u kojoj su tužitelji sudjelovali, odnosno podjele tržišta koja se odnose na podzemne električne kablove. Ta povreda naime spada među najteže oblike ograničavanja tržišnog natjecanja u smislu stavka 23. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni iz 2006., a stopa od 15 % odgovara najnižoj stopi na ljestvici sankcija predviđenih za takve povrede u skladu s tim smjernicama (vidjeti u tom smislu presudu od 26. siječnja 2017., Laufen Austria/Komisija, C‑637/13 P, EU:C:2017:51, t. 65. i navedenu sudsku praksu).

228    Kao drugo, što se tiče argumenta da zabranjeni sporazum nema utjecaj na tržište, valja podsjetiti da, s obzirom na to da je povreda utvrđena u pobijanoj odluci povreda s obzirom na cilj, prema ustaljenoj sudskoj praksi, Komisija nije bila dužna dokazati njezine učinke (vidjeti presudu od 13. prosinca 2012., Expedia, C‑226/11, EU:C:2012:795, t. 35. i navedenu sudsku praksu). K tomu, kao što je već navedeno u točki 178. ove presude, iz sudske prakse proizlazi da je čak i djelomična provedba sporazuma koji ima protutržišni cilj dovoljna kako se ne bi moglo zaključiti da navedeni sporazum nije imao utjecaj na tržište (presuda od 25. listopada 2005., Groupe Danone/Komisija, T‑38/02, EU:T:2005:367, t. 148.).

229    Međutim, tužitelji u replici u biti tvrde da treba smatrati da protutržišni sporazum koji nije u potpunosti proveden i koji, u svakom slučaju, nema nikakav utjecaj na cijene koje su korisnici platili, ima manju težinu od sporazuma koji je u potpunosti proveden i kojim se nanosi šteta korisnicima povećanjem cijena.

230    U tom pogledu valja utvrditi da se većina argumenata tužiteljâ odnosi na kriterij stvarnog učinka na tržište, konkretno na cijene koje su platili konačni korisnici, koji Komisija, kada ga je moguće izmjeriti, može uzeti u obzir pri utvrđivanju novčane kazne, u skladu s točkom 1. A. Smjernica o metodi za utvrđivanje novčanih kazni koje se propisuju u skladu s člankom 15. stavkom 2. Uredbe br. 17. i člankom 65. stavkom 5. [UEZUČ-a] (SL 1998., C 9, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 6.). Međutim, prema samom tekstu točke 22. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni iz 2006., koje se primjenjuju na činjenice u ovom slučaju, Komisija ne mora nužno uzeti u obzir stvarni učinak na tržište, ili njegovu odsutnost, kao otegotni ili olakotni čimbenik tijekom ocjene težine povrede u svrhu izračuna novčane kazne. Dovoljno je da se, kao u ovom slučaju, kao što proizlazi iz točke 222. ove presude, visina udjela vrijednosti prihoda od prodaje, koju treba uzeti u obzir i koju je utvrdila Komisija, opravda drugim dokazima koji mogu utjecati na određivanje težine na temelju potonje odredbe, kao što je sama narav povrede, zajednički tržišni udio svih dotičnih poduzetnika i njezin zemljopisni opseg. Slijedom toga, s obzirom na to da tužitelji svojim argumentima nastoje dokazati da, iz razloga neovisnih o interesu članova zabranjenog sporazuma, potonji sporazum nije mogao proizvesti učinke ili postići očekivane rezultate, te argumente treba odbiti kao bespredmetne.

231    Budući da se argumentacija tužiteljâ treba shvatiti u smislu da oni smatraju da Komisija nije dokazala provedbu povrede, ta se argumentacija ne može prihvatiti.

232    Naime, Komisijino utvrđenje izneseno u uvodnoj izjavi 1009. pobijane odluke, prema kojem je zabranjeni sporazum u cijelosti proveden, a pristupanje stranaka tom sporazumu nadziralo se popisima s tržišnim položajima i obvezom obavještavanja, nije zahvaćena nikakvom pogreškom, kao što je navedeno u točki 178. ove presude. Usto, iz svih očitovanja kojima se nastoji dokazati postojanje povrede, iznesenih osobito u točkama 3.3. i 3.4. pobijane odluke, a koja tužitelji detaljno ne osporavaju u okviru ovog dijela tužbenog razloga, proizlazi da su, nakon početnog razdoblja izrade pravilâ novog sporazuma o raspodjeli područja među poduzetnicima koji proizvode podmorske i podzemne električne kablove, ti poduzetnici općenito, i tijekom većeg dijela predmetnog razdoblja, slijedili upute koje proizlaze iz navedenog sporazuma, a odnose se na uzajamno povlačenje s „nacionalnih područja”, raspodjelu „područja za izvoz” i dodjelu projekata u okviru „europske konfiguracije zabranjenog sporazuma”.

233    Kao treće, tužitelji u biti tvrde da je Komisija trebala uzeti u obzir znatno slabljenje zabranjenog sporazuma od 2004. prilikom određivanja stupnja težine. U tom pogledu, dovoljno je istaknuti jedinstvenu i trajnu prirodu povrede koju je utvrdila Komisija, a koju tužitelji nisu konkretno osporavali, te činjenicu da se u dokazima koje je Komisija prikupila ne navodi prekid zabranjenog sporazuma u razdoblju do 2009.

234    Kao četvrto, tužitelji napominju da iz uvodnih izjava 998. do 1010. pobijane odluke proizlazi da je Komisija povećala udio vrijednosti prihoda od prodaje za 2 % za sve poduzetnike, s jedne strane, zbog veličine zajedničkog tržišnog udjela svih dotičnih poduzetnika i, s druge strane, zbog zemljopisnog opsega povrede. Tvrde da navedeno povećanje, zbog toga što se temelji na veličini zajedničkog tržišnog udjela, nije osnovano, s obzirom na to da se određen broj sudionika izmijenio tijekom povrede i da su se osobito određeni poduzetnici pridružili povredi nakon 18. veljače 1999. i prestali sudjelovati prije konačnog datuma 28. siječnja 2009.

235    U tom pogledu valja istaknuti da, iako, kao što tvrde tužitelji, nisu svi poduzetnici koji su bili uključeni u zabranjeni sporazum u njemu sudjelovali tijekom cijelog predmetnog razdoblja, ipak je, s jedne strane, tijekom većine svojeg postojanja zabranjeni sporazum okupljao glavne europske i japanske proizvođače visokonaponskih i vrlo visokonaponskih podmorskih i podzemnih električnih kablova. K tomu, tijekom vrlo dugog razdoblja, od kraja 2001. do 2006., zabranjeni sporazum ojačan je sudjelovanjem manjih europskih dobavljača kao što su Brugg Kabel, nkt cables, Safran i Silec Cable te u razdoblju od kraja 2002. do polovine 2005. sudjelovanjem južnokorejskih dobavljača. S druge strane, kao što ističe Komisija, a da tužitelji to ne osporavaju, broj sudionika na predmetnom tržištu koji nisu adresati pobijane odluke vrlo je mali. U tim okolnostima valja smatrati da je, nakon provođenja detaljnog nadzora, Komisija mogla utvrditi, a da pritom ne počini pogrešku, da su adresati odluke gotovo svi proizvođači visokonaponskih i vrlo visokonaponskih podmorskih i podzemnih električnih kablova. Također je mogla pravilno smatrati da je taj element i zemljopisni doseg zabranjenog sporazuma na gotovo svjetskoj razini, koji tužitelji ne osporavaju, učinio povredu težom te je posljedično udio vrijednosti prihoda od prodaje povećan za 2 % kako bi se uzela u obzir ta dva čimbenika.

236    Kao peto, tužitelji tvrde da je Komisija trebala isključiti trošak sirovina pri određivanju težine. Oni u biti napominju da je, kako bi se pronašla bolja referenca za gospodarsku prednost koju je svaki sudionik u povredi ostvario i, slijedom toga, relativna težina svakog poduzetnika u zabranjenom sporazumu, u Smjernice o metodi za utvrđivanje kazni iz 2006. uveden pojam „vrijednost prihoda od prodaje” koji se odnosi na sporna ponašanja. Doista, tužitelji smatraju da je u tim okolnostima nužno osigurati da vrijednost koja se uzima u obzir vjerno odražava prednosti koje su ostvarili sudionici zabranjenog sporazuma, osobito u pogledu dobiti.

237    U tom pogledu dovoljno je istaknuti, kao što je Komisija navela u uvodnoj izjavi 976. pobijane odluke, da je Opći sud već odbio sličan argument koji je iznesen u okviru predmeta u kojem je donesena presuda od 14. svibnja 2014., Reagens/Komisija (T‑30/10, neobjavljena, EU:T:2014:253, t. 233.). Naime, iz navedene presude, kao i iz navedene sudske prakse, proizlazi da nema valjanog razloga da se zahtijeva izračun prihoda ostvarenih na određenom tržištu isključivanjem određenih troškova proizvodnje, s obzirom na to da u svim industrijskim sektorima postoje troškovi povezani s krajnjim proizvodom nad kojima proizvođač nema nadzor, ali koji ipak čine bitan dio njegove ukupne djelatnosti i koje se stoga ne može isključiti iz prihoda u trenutku utvrđivanja osnovnog iznosa novčane kazne.

238    Osim toga, valja istaknuti, kao što je Sud utvrdio u presudi od 8. prosinca 2011., KME Germany i dr./Komisija (C‑272/09 P, EU:C:2011:810, t. 53.), ako se u određenim slučajevima ne uzmu u obzir bruto prihodi, ali se uzmu u obzir u drugim slučajevima, time se zahtijeva da se odredi prag, u obliku odnosa između neto prihoda i bruto prihoda, koji je teško primijeniti i koji dovodi do beskonačnih i nerješivih sporova, uključujući tvrdnje o diskriminaciji. Nijednim se argumentom koji su tužitelj iznijeli protiv takvog razmatranja, uključujući činjenicu da se u Smjernicama o metodi za utvrđivanje kazni iz 2006. uzima u obzir „vrijednost prihoda od prodaje” dotičnih poduzetnika, a ne „prihod”, kao što je to u Smjernicama o metodi za utvrđivanje kazni iz 1998., ne može opravdati prihvaćanje drukčijeg kriterija iz sudske prakse u ovom slučaju.

239    S obzirom na prethodno navedeno, valja zaključiti da Komisija nije povrijedila načelo proporcionalnosti pri određivanju osnovnog iznosa novčane kazne kao što tvrde tužitelji.

240    Prvi dio ovog tužbenog razloga stoga treba odbiti.

–       Drugi dio koji se temelji na povredi načela jednakog postupanja

241    Tužitelji tvrde da se Komisijino razlikovanje između europskih poduzetnika i japanskih poduzetnika u pogledu udjela vrijednosti prihoda od prodaje utvrđenog kako bi se uzela u obzir težina povrede, protivi načelu jednakog postupanja.

242    Tužitelji podsjećaju da je udio vrijednosti prihoda od prodaje koji je Komisija primijenila na europske poduzetnike bio 2 % veći od udjela koji je primijenila na ostale poduzetnike. Kako bi obrazložila to razlikovanje, Komisija je u uvodnoj izjavi 999. pobijane odluke istaknula da su, osim mehanizama dodjele u „konfiguraciji zabranjenog sporazuma A/R”, „određeni projekti koji se odnose na EGP bili dodatno raspodijeljeni među europskim proizvođačima putem ‚europske konfiguracije’ [navedenog] zabranjenog sporazuma”. Doista, tužitelji ističu da su, prema Komisijinu mišljenju, „ta druga postupanja, za koja su bili odgovorni samo europski proizvođači, povećala narušavanje tržišnog natjecanja već nastalog sporazumom o podjeli tržištâ među europskim, japanskim i južnokorejskim proizvođačima te stoga stupanj težine povrede” i da je „dodatno narušavanje koje je nastalo zbog europske konfiguracije zabranjenog sporazuma opravdavalo povećanje stupnja težine povrede za 2 % za poduzetnike koji su sudjelovali u tom aspektu zabranjenog sporazuma”.

243    Tužitelji osporavaju to razlikovanje pri čemu, s jedne strane, tvrde da „europsku konfiguraciju zabranjenog sporazuma” nisu isključivo proveli europski poduzetnici. Naime, iz pobijane odluke proizlazi da su japanski i južnokorejski poduzetnici sudjelovali u zabranjenom sporazumu na istoj razini kao i europski poduzetnici. S druge strane, oni smatraju da Komisija nije dokazala kako je navedena konfiguracija „povećala već nastalo narušavanje tržišnog natjecanja” ni koje je „dodatno narušavanje” nastalo zbog te konfiguracije.

244    Komisija osporava te argumente.

245    Valja podsjetiti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, uvijek kada Komisija odluči da će izreći novčane kazne na temelju prava tržišnog natjecanja, ona mora poštovati opća načela prava Unije, među kojima i načelo jednakog postupanja kako ga tumače sudovi Unije. To načelo zahtijeva da se u usporedivim situacijama ne postupa na različit način i da se u različitim situacijama ne postupa na jednak način, osim ako je takvo postupanje objektivno opravdano (vidjeti presude od 27. lipnja 2012., Bolloré/Komisija, T‑372/10, EU:T:2012:325, t. 85. i navedenu sudsku praksu i od 19. siječnja 2016., Mitsubishi Electric/Komisija, T‑409/12, EU:T:2016:17, t. 108. i navedenu sudsku praksu).

246    Što se tiče ocjene težine ponašanja europskih poduzetnika u odnosu na ponašanje azijskih poduzetnika, konkretno japanskih poduzetnika, valja podsjetiti da je Komisija povredu na koju se odnosi pobijana odluka kvalificirala kao jedinstvenu i trajnu povredu koja se sastoji od dvije konfiguracije, odnosno „konfiguracije zabranjenog sporazuma A/R” i „europske konfiguracije” navedenog sporazuma. Prva od tih konfiguracija sadržavala je, s jedne strane, sporazum o „nacionalnom području” na temelju kojeg su se japanski i južnokorejski poduzetnici obvezali da će napustiti europsko „nacionalno područje”, koje je rezervirano za „članove R” zabranjenog sporazuma, u zamjenu za uzajamnu obvezu potonjih članova da napuste japansko i južnokorejsko „nacionalno područje”, i, s druge strane, raspodjelu projekata koji se većinom nalaze u ostatku svijeta, nazvanom „područja za izvoz”. Druga od tih konfiguracija, kao što proizlazi iz točke 12. ove presude, odnosi se na raspodjelu među europskim poduzetnicima projekata koji se nalaze na europskom „nacionalnom području” i projekata koje je europska strana dodijelila na „područjima za izvoz”.

247    Razlozi iz kojih je Komisija smatrala da su obje konfiguracije zabranjenog sporazuma dio jedne povrede izneseni su u uvodnim izjavama 527. do 619. pobijane odluke. U tom je okviru, u pogledu uvjeta o postojanju istog jedinstvenog cilja koji povezuje navedene konfiguracije, Komisija u uvodnoj izjavi 534. navedene odluke utvrdila sljedeće:

„Europska konfiguracija zabranjenog sporazuma (kao i dodjela među azijskim poduzetnicima) bila je uvjetovana općim sporazumom i davala mu je učinak. Naime, tijekom tih europskih sastanaka R, europski koordinator prenosio je rasprave koje su se odvijale na sastancima A/R […]. U tu svrhu, stranke su često organizirale sastanke R nedugo nakon sastanaka A/R […]. Usto, tijekom sastanaka R, stranke su izrazile interes za projekte na područjima za izvoz, o kojima se trebalo raspravljati na sastancima A/R. Isto tako, stranke koje su sudjelovale na sastancima A/R bile su obaviještene o glavnim raspravama u [navedenoj konfiguraciji]. [Ta potonja konfiguracija] stoga je bila sastavni dio sveobuhvatnog plana.”

248    Komisija je smatrala većinu japanskih i južnokorejskih društava odgovornim za sudjelovanje u cijelom zabranjenom sporazumu, uključujući u njegovoj „europskoj konfiguraciji”. Konkretno, priznala je odgovornost japanskih poduzetnika koji su svrstani u osnovnu skupinu zabranjenog sporazuma, odnosno društava Sumitomo Electric Industries, Hitachi Cable i njihova zajedničkog poduzetnika J‑Power Systems kao i društava Furukawa Electric, Fujikura i njihova zajedničkog poduzetnika Viscas za cijeli navedeni zabranjeni sporazum.

249    Međutim, u uvodnoj izjavi 537. pobijane odluke, Komisija je razlikovala razinu sudjelovanja u zabranjenom sporazumu različitih poduzetnika. Naime, smatrala je sljedeće:

„Osnovna skupina sudionika zabranjenog sporazuma (Nexans, Pirelli/Prysmian, Furukawa [Electric], Fujikura i Viscas, [Sumitomo Electric Industries], [Hitachi Cable] i [J‑Power Systems]) bila je jednaka za [podzemne i podmorske električne] kablove i istodobno je primjenjivala načelo nacionalnog područja i sporazum o dodjeli projekata na područjima za izvoz. Dok japanski i [južnokorejski] poduzetnici zbog objektivnih razloga nisu bili uključeni u europsku konfiguraciju zabranjenog sporazuma, društva Nexans i Pirelli/Prysmian bila su aktivna u obje.”

250    Na temelju tog utvrđenja Komisija je u uvodnoj izjavi 999. pobijane odluke, na koju se odnose argumenti tužiteljâ, zaključila da se povreda koju su počinili europski poduzetnici treba smatrati težom od povrede koju su počinili japanski poduzetnici i da stoga, zbog njihove uključenosti u „europsku konfiguraciju zabranjenog sporazuma”, udio vrijednosti prihoda od prodaje europskih poduzetnika utvrđen za izračun osnovnog iznosa novčane kazne treba povećati za 2 %.

251    U tom pogledu valja smatrati da čak i da se dokaže činjenica, kao što tvrde tužitelji, da je sudjelovanje japanskih poduzetnika bilo slično sudjelovanju europskih poduzetnika što se tiče sudjelovanja u „europskoj konfiguraciji zabranjenog sporazuma”, time se ne može dovesti u pitanje Komisijin zaključak prema kojem je raspodjela projekata unutar EGP‑a dodatan čimbenik koji treba sankcionirati dodatnim postotkom na temelju težine povrede.

252    Naime, s jedne strane, valja istaknuti da, osim „konfiguracije zabranjenog sporazuma A/R”, unutar koje su se europski i azijski poduzetnici, među ostalim, dogovorili da neće međusobno ulaziti u „nacionalna područja”, europski poduzetnici, uključujući tužitelje, raspodijelili su među sobom različite projekte električnih kablova koji su dodijeljeni „članovima R” zabranjenog sporazuma. Konkretno, kao što proizlazi iz uvodne izjave 73. pobijane odluke, takva raspodjela, koja je provedena u okviru navedene konfiguracije, odnosila se na dodjelu projekata na „područjima za izvoz” i dodjelu projekata koji pripadaju navedenim članovima u skladu sa sporazumom o „nacionalnom području”, odnosno projekata koji se nalaze na europskom „nacionalnom području”. S druge strane, valja istaknuti da, iako su raspodjela projekata unutar te konfiguracije i raspodjela projekata unutar „europske konfiguracije zabranjenog sporazuma” bile usko povezane, kao što Komisija objašnjava u uvodnoj izjavi 534. navedene odluke, potonja konfiguracija uključivala je dodatnu obvezu raspodjele projekata koja je prekoračila postojeća pravila dodjele u „konfiguraciji zabranjenog sporazuma A/R”.

253    K tomu, suprotno onomu što tvrde tužitelji, nema dvojbe da je raspodjela projekata visokonaponskih podzemnih i podmorskih električnih kablova unutar „europske konfiguracije zabranjenog sporazuma” povećala narušavanje tržišnog natjecanja nastalo u EGP‑u zbog „konfiguracije navedenog zabranjenog sporazuma A/R”.

254    Stoga je bilo opravdano, kao što tvrdi Komisija, da ocjena težine ponašanja proizvođača koji su sudjelovali u „europskoj konfiguraciji zabranjenog sporazuma”, konkretno europskih proizvođača, odražava dodatno narušavanje tržišnog natjecanja unutar EGP‑a.

255    Iz toga slijedi da argument tužiteljâ, prema kojem je Komisija u biti počinila pogrešku u ocjeni jer je smatrala da japanski poduzetnici nisu sudjelovali u „europskoj konfiguraciji zabranjenog sporazuma” na istoj razini kao europski poduzetnici, ne utječe na postojanje povrede načela jednakog postupanja u pogledu tužiteljâ.

256    Naime, takvim se argumentom, ako je osnovan, može opravdati povećanje postotka vrijednosti prihoda od prodaje utvrđenog za izračun novčane kazne izrečene japanskim poduzetnicima.

257    Suprotno tomu, ta okolnost nije relevantna u pogledu postotka vrijednosti prihoda od prodaje utvrđenog u pogledu tužiteljâ kako bi se uzela u obzir težina njihova ponašanja jer se na temelju načela jednakog postupanja ne može izvesti pravo na nediskriminatornu primjenu nezakonitog postupanja (presuda od 11. rujna 2002., Pfizer Animal Health/Vijeće, T‑13/99, EU:T:2002:209, t. 479.).

258    Iz prethodno navedenog proizlazi da treba odbiti drugi dio ovog tužbenog razloga, kao i osmi tužbeni razlog u cijelosti.

 Deveti tužbeni razlog koji se temelji na navodnoj pogrešci zbog navođenja osobe R. na popisu osoba na koje se odnosi pobijana odluka

259    Tužitelji ističu da je Komisija, u Prilog II. pobijanoj odluci, naslovljen „Imena i registar zaposlenih pojedinaca na koje se odnosi ova odluka”, pogrešno uvrstila ime osobe R., člana upravnog odbora društva Prysmian i direktora za strateška pitanja unutar grupe Prysmian. Konkretno, tvrde da je svako navođenje osobe R. kao pojedinca koji je na bilo koji način povezan s povredom pogrešno i neosnovano te ga stoga treba izbrisati iz prilogâ navedenoj odluci.

260    Komisija osporava te argumente.

261    U tom pogledu dovoljno je utvrditi, s jedne strane, da je Komisija, u uvodnoj izjavi 759. pobijane odluke, navela da je osoba R. bila jedan od članova upravnog odbora društva Prysmian kojeg je nominiralo društvo Goldman Sachs. S druge strane, u Prilozima I. i II. pobijanoj odluci, ime osobe R. navodi se kao ime osobe na koju se odnosi navedena odluka.

262    Međutim, suprotno onomu što tvrde tužitelji, ni iz jedne uvodne izjave pobijane odluke ni prilogâ navedenoj odluci ne proizlazi da je Komisija pripisala osobi R. da je osobno sudjelovala u predmetnom zabranjenom sporazumu. Naime, Komisija u toj odluci nije smatrala da je osoba R. bila osobno uključena u navedeni sporazum, nego ju je samo navela kao zaposlenika jednog od tužiteljâ. U tim okolnostima valja smatrati da Komisija nije počinila pogrešku kada je, osobito u Prilog II. istoj odluci, uvrstila ime osobe R.

263    Osim toga, valja podsjetiti da, prema sudskoj praksi, cilj Komisijinih istraga i odluka načelno nije utvrditi da su određene fizičke osobe sudjelovale u zabranjenom sporazumu, nego utvrditi da su u njemu sudjelovali poduzetnici protivno članku 101. stavku 1. UFEU‑a. Komisija je u pobijanoj odluci utvrdila da su osobito tužitelji povrijedili navedenu odredbu sudjelovanjem u jedinstvenom i trajnom sporazumu te usklađenim djelovanjima u sektoru električnih kablova. Osoba R. nije navedena u članku 1. pobijane odluke kao jedan od sudionika zabranjenog sporazuma (vidjeti po analogiji presudu od 2. veljače 2012., EI du Pont de Nemours i dr./Komisija, T‑76/08, neobjavljena, EU:T:2012:46, t. 159.).

264    Iz toga slijedi da ovaj tužbeni razlog, u dijelu u kojem se odnosi na osporavanje osnovanosti Komisijina zaključka o sudjelovanju osobe R. u zabranjenom sporazumu, treba odbiti.

265    Deveti tužbeni zahtjev stoga treba odbiti.

266    S obzirom na prethodno navedeno, valja zaključiti da tužitelji nisu uspjeli dokazati da je Komisija počinila nepravilnosti koje bi opravdale poništenje pobijane odluke u dijelu koji se odnosi na njih.

267    Stoga treba odbiti zahtjev za poništenje koji su iznijeli tužitelji.

 Zahtjev koji se odnosi na smanjenje iznosa novčanih kazni izrečenih tužiteljima

268    Tužitelji pozivaju Opći sud da smanji iznos novčanih kazni koje su im izrečene kako bi se uzele u obzir pogreške koje je Komisija počinila prilikom izračuna navedenih iznosa. Isto tako, pozivaju Opći sud da „pravično izmijeni novčanu kaznu” zbog prekomjernog trajanja upravnog postupka.

269    Prije ispitivanja različitih zahtjeva tužiteljâ koji se odnose na dobivanje smanjenja iznosa novčanih kazni koje su im izrečene, valja podsjetiti da je nadzor zakonitosti dopunjen neograničenom nadležnosti koja je sudu Unije priznata člankom 31. Uredbe br. 1/2003, u skladu s člankom 261. UFEU‑a. Takva nadležnost omogućuje sudovima, osim pukog nadzora zakonitosti tih novčanih kazni, zamjenu ocjene Komisije vlastitom ocjenom i stoga ukidanje, smanjenje ili povećanje izrečene novčane kazne ili dnevne kazne. Treba međutim naglasiti da izvršavanje neograničene nadležnosti ne znači da se nadzor provodi po službenoj dužnosti, pri čemu valja podsjetiti i na to da su postupci pred sudovima Unije kontradiktorne naravi. Osim razloga javnog poretka koje sud mora ispitati po službenoj dužnosti, poput nepostojanja obrazloženja pobijane odluke, na tužitelju je da istakne tužbene razloge protiv te odluke i podnese dokaze njima u prilog (presuda od 8. prosinca 2011., KME Germany i dr./Komisija, C‑389/10 P, EU:C:2011:816, t. 130. i 131.).

 Zahtjev za smanjenje iznosa izrečenih novčanih kazni zbog pogrešaka koje je počinila Komisija prilikom izračuna navedenog iznosa

270    Što se tiče, kao prvo, zahtjeva tužiteljâ da se smanji iznos novčanih kazni koje su im izrečena kako bi se u obzir uzele pogreške koje je počinila Komisija prilikom izračuna navedenog iznosa, valja istaknuti, s jedne strane, da su tužbeni razlozi koje su tužitelji istaknuli u prilog zahtjevu za poništenje odbijeni i, s druge strane, da ne postoje elementi koji bi u ovom slučaju opravdali smanjenje tih iznosa. Iz toga slijedi da ovaj zahtjev treba odbiti.

 Zahtjev za smanjenje iznosa izrečenih novčanih kazni zbog prekomjernog trajanja upravnog postupka

271    Što se tiče, kao drugo, poziva tužiteljâ da se iznos novčanih kazni koje su im izrečene pravično smanji zbog prekomjernog trajanja upravnog postupka, dovoljno je podsjetiti da iako Komisijina povreda načela razumnog roka može opravdati poništenje odluke koju je donijela u upravnom postupku na temelju članaka 101. i 102. UFEU‑a ako je istodobno dovela do povrede prava obrane dotičnog poduzetnika, takva povreda navedenog načela, ako je dokazana, ne može dovesti do smanjenja iznosa izrečene novčane kazne (vidjeti presudu od 26. siječnja 2017., Villeroy i Bosch/Komisija, C‑644/13 P, EU:C:2017:59, t. 79. i navedenu sudsku praksu).

272    U svakom slučaju, kao što to proizlazi iz točke 93. ove presude, ne može se utvrditi prekomjerno trajanje upravnog postupka u ovom slučaju. Iz toga slijedi da se ovaj zahtjev ne može prihvatiti i stoga treba odbiti zahtjev za smanjenje iznosa novčanih kazni izrečenih tužiteljima u cijelosti.

 Troškovi

273    U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

274    Budući da tužitelji nisu uspjeli ni u jednom od svojih tužbenih zahtjeva i razloga, u skladu s Komisijinim zahtjevom, treba im naložiti snošenje svih troškova.

275    U skladu s člankom 138. stavkom 3. Poslovnika, Opći sud može odlučiti da intervenijent koji nije jedan od nabrojenih u stavcima 1. i 2. navedenog članka snosi vlastite troškove. U okolnostima ovog spora društvima Goldman Sachs i Pirelli valja naložiti snošenje vlastitih troškova.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (osmo vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Tužba se odbija.

2.      Društva Prysmian SpA i Prysmian Cavi e Sistemi Srl snosit će vlastite troškove, kao i troškove Europske komisije.

3.      Društva Goldman Sachs Group, Inc. i Pirelli & C. SpA snosit će vlastite troškove.

Collins Kancheva Barents

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 12. srpnja 2018.

Potpisi

Sadržaj

Okolnosti spora

Tužitelji i predmetni sektor

Upravni postupak

Pobijana odluka

Predmetna povreda

Odgovornost tužiteljâ

Izrečene novčane kazne

Postupak i zahtjevi stranaka

Pravo

Zahtjev za poništenje

Prvi tužbeni razlog koji se temelji na nezakonitosti Komisijinih pretraga

– Tijek pretrage

– Navodno nepostojanje pravne osnove

– Navodna povreda odluke o pretrazi

– Nemogućnost podnošenja zahtjeva za oslobađanje

Drugi tužbeni razlog koji se temelji na povredi načela razumnog roka

Treći tužbeni razlog koji se temelji na povredi načela dobre uprave

Četvrti tužbeni razlog koji se temelji na pogrešnom pripisivanju odgovornosti društvu PrysmianCS za razdoblje prije 27. studenoga 2001.

– Prvi dio koji se temelji na povredi načela osobne odgovornosti

– Drugi dio koji se temelji na povredi načela jednakog postupanja i obveze obrazlaganja

Peti tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003 jer Komisija nije odredila udjele koje moraju platiti solidarni sudužnici u okviru svojeg unutarnjeg odnosa

Šesti tužbeni razlog koji se temelji na nedostatnosti dokaza o postojanju povrede članka 101. UFEU ‑a

Sedmi tužbeni razlog koji se temelji na pogrešnom određivanju trajanja povrede

Osmi tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003, Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni iz 2006. te načelâ jednakog postupanja i proporcionalnosti u pogledu izračuna izrečenih novčanih kazni

– Prvi dio koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti

– Drugi dio koji se temelji na povredi načela jednakog postupanja

Deveti tužbeni razlog koji se temelji na navodnoj pogrešci zbog navođenja osobe R. na popisu osoba na koje se odnosi pobijana odluka

Zahtjev koji se odnosi na smanjenje iznosa novčanih kazni izrečenih tužiteljima

Zahtjev za smanjenje iznosa izrečenih novčanih kazni zbog pogrešaka koje je počinila Komisija prilikom izračuna navedenog iznosa

Zahtjev za smanjenje iznosa izrečenih novčanih kazni zbog prekomjernog trajanja upravnog postupka

Troškovi

*      Jezik postupka: engleski