MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
MICHALA BOBEKA
od 8. svibnja 2018.(1)
Predmet C‑304/17
Helga Löber
protiv
Barclays Bank Plc
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Oberster Gerichtshof (Vrhovni sud, Austrija))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Sudska nadležnost u građanskim i trgovačkim stvarima – Štetne radnje, delikti ili kvazi‑delikti – Ulaganje na temelju manjkavog prospekta – Mjesto u kojemu se dogodio štetni događaj – Relevantnost bankovnog računa”
I. Uvod
1. Helga Löber uložila je u certifikate u obliku obveznica na donositelja koje je izdalo društvo Barclays Bank Plc. Da bi stekla navedene certifikate, odgovarajući iznosi preneseni su s njezina standardnog (osobnog) bankovnog računa koji se vodi u Beču, Austrija, na dva računa vrijednosnih papira u Grazu i Salzburgu. Predmetni su certifikati plaćeni s navedenih računa vrijednosnih papira.
2. Certifikati su kasnije izgubili svoju vrijednost. H. Löber smatrala je da je njezina odluka o ulaganju bila potaknuta manjkavim (zavaravajućim) prospektom koji je bio izdan u vezi s certifikatima. Podnijela je tužbu protiv društva Barclays Bank radi isplate iznosa od 34 459,06 eura uvećanog za kamate i troškove. Prema njezinu mišljenju taj iznos odgovara šteti koja joj je nanesena zbog toga što je društvo Barclays Bank pogrešno prikazalo činjenice izdajući manjkavi prospekt.
3. Podnijela je tužbu sudu u Beču, u mjestu svojeg domicila. Tamo se vodio njezin tekući bankovni račun s kojega je obavila prvi prijenos radi ulaganja. Sudovi prvog i drugog stupnja oglasili su se nenadležnim za odlučivanje u predmetu. Predmet je trenutačno u tijeku pred Oberster Gerichtshofom (Vrhovni sud, Austrija). Taj sud u biti pita je li, i koji od korištenih bankovnih računa, relevantan radi određivanja koji je sud nadležan za odlučivanje o predmetnoj tužbi.
II. Pravni okvir
4. Budući da je glavni postupak pokrenut 16. studenoga 2012., Uredba (EZ) br. 44/2001(2) ostaje mjerodavna ratione temporis(3).
5. Uvodne izjave 11. i 12. Uredbe br. 44/2001 navode da:
„(11) Propisi o nadležnosti moraju biti izuzetno predvidljivi i utemeljeni na načelu da se nadležnost uglavnom utvrđuje prema domicilu tuženika, pri čemu takva nadležnost mora uvijek postojati, osim u nekim točno određenim slučajevima, u kojima je zbog predmeta spora ili autonomije stranaka opravdana neka druga poveznica. […]
(12) Osim domicila tuženika, trebale bi postojati alternativne osnove za utvrđivanje nadležnosti, utemeljene na bliskoj vezi između suda i postupka ili radi olakšavanja ispravnog suđenja.”
6. Članak 2. stavak 1. Uredbe br. 44/2001 propisuje da se „[u]z poštovanje odredaba ove Uredbe, osobama s domicilom u nekoj državi članici sudi […] pred sudovima te države članice, bez obzira na njihovo državljanstvo.”
7. Članak 3. stavak 1. Uredbe br. 44/2001 određuje da se „[p]rotiv osoba s domicilom u državi članici može […] podnijeti tužba pred sudovima druge države članice samo na temelju pravila iz odjeljaka 2. do 7. […] poglavlja [II.].”
8. Na temelju članka 5. stavka 3., koji je dio poglavlja 2. odjeljka 2., „[o]soba s domicilom u državi članici može u drugoj državi članici biti tužena […] u stvarima koje se odnose na štetne radnje, delikte ili kvazi‑delikte, pred sudovima u mjestu u kojemu se dogodio štetni događaj ili bi se on mogao dogoditi […]”.
III. Činjenično stanje, nacionalni postupak i prethodna pitanja
9. Društvo Barclays Bank (u daljnjem tekstu: tuženik) ima sjedište u Londonu i podružnicu u Frankfurtu na Majni, Njemačka. Tuženik je izdao „certifikate X1 Global EUR Index” u obliku obveznica na donositelja (u daljnjem tekstu: certifikati), koje su upisali institucionalni ulagači. Ti su institucionalni ulagači potom prodali certifikate na sekundarnim tržištima potrošačima koji se nalaze, među ostalim, u Austriji.
10. Vrijednost certifikata (time i iznos otplate) ovisila je o indeksu koji se oblikuje na temelju portfelja nekoliko drugih ciljanih fondova. Portfelj je osnovalo i njime upravljalo društvo X1 Fund Allocation GmbH, sa sjedištem u Njemačkoj.
11. Certifikati su izdani na temelju (njemačkog) „osnovnog prospekta” od 22. rujna 2005. i općih uvjeta od 20. prosinca 2005. Osnovni prospekt notificiran je Österreichische Kontrollbanku AG.
12. Javna ponuda za upis vrijednosnih papira trajala je od 20. prosinca 2005. do 24. veljače 2006. Certifikati su izdani 31. ožujka 2006. Klirinška kuća zadužena za tu kupnju bilo je dioničko društvo sa sjedištem u Frankfurtu na Majni.
13. H. Löber, s domicilom u Beču (u daljnjem tekstu: tužiteljica), radi ulaganja u kupnju prvo je prenijela odgovarajući iznos sa svojeg tekućeg (osobnog) bankovnog računa koji se vodi u Beču na dva računa vrijednosnih papira koji su se vodili kod dvije različite austrijske banke sa sjedištem u Salzburgu i Grazu (u daljnjem tekstu: klirinški računi). Preko tih klirinških računa uložila je 28 648,43 eura u certifikate (u dva obroka: 8. studenoga 2006. i 4. kolovoza 2007.).
14. Sud koji je uputio zahtjev smatra da su uložena sredstva izgubljena zbog postupaka voditelja prodaje i savjetnika fonda u X1 Fund Allocationu GmbH (u daljnjem tekstu: direktor društva X1 Fund Allocation).
15. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika zahtijevajući isplatu iznosa od 34 459,06 eura uvećanog za kamate i troškove kao naknadu za prijenos svojih udjela u certifikatima. Tužiteljica je svoj zahtjev za isplatu zasnovala na ugovornoj odgovornosti, podredno na odgovornosti za štetu koja proizlazi iz prospekta. U odnosu na potonju osnovu tvrdila je da je tuženik propustio iznijeti relevantne rizike i podatke koji se odnose na strukturu ulaganja kao i sredstva kojima je upravljao direktor društva X1 Fund Allocation. Također je tvrdila da su navodi iz prospekta bili izrazito zavaravajući.
16. U pogledu sudske nadležnosti za zahtjev za naknadu štete koja proizlazi iz prospekta tužiteljica se pozvala na članak 5. stavak 3. Uredbe br. 44/2001.
17. Tuženik je osporio nadležnost austrijskih sudova i zatražio da se tužba odbaci.
18. Rješenjem od 18. srpnja 2016. Handelsgericht Wien (Trgovački sud u Beču, Austrija), odlučujući u prvom stupnju, proglasio se međunarodno nenadležnim. Utvrdio je da tužiteljica ne može nadležnost suda pred kojim je pokrenut postupak zbog povrede ugovorne obveze temeljiti niti na članku 15. stavku 1. niti na članku 5. točki 1. podtočki (a) Uredbe br. 44/2001. Zahtjevi u stvarima koje se odnose na štetne radnje ili delikte koje uključuju zahtjeve za naknadu štete koja proizlazi iz prospekta ispunjavaju uvjete iz članka 5. točke 3. Uredbe br. 44/2001. Međutim, tužiteljica nije tvrdila da je do gubitka došlo izravno na njezinu bankovnom računu koji se vodio u Beču. Upravo suprotno, certifikate je stekla putem klirinških računa. Stoga je šteta pretrpljena u Grazu i Salzburgu.
19. Odlučujući o žalbi, Oberlandesgericht Wien (Visoki zemaljski sud u Beču, Austrija) potvrdio je tu odluku rješenjem od 6. prosinca 2016. U odnosu na zahtjev zbog povrede ugovorne obveze, sud je utvrdio da je mjesto izvršenja obveze u smislu članka 5. točke 1. podtočke (a) Uredbe br. 44/2001 bio Frankfurt na Majni. Stoga, austrijski sudovi nisu imali međunarodnu nadležnost po toj osnovi. U pogledu zahtjeva za naknadu štete koja proizlazi iz prospekta, tužiteljica se ne može pozivati na članak 5. točku 3. Uredbe br. 44/2001 jer je taj zahtjev u stvarima koje se odnose na štetne radnje i delikte bio blisko povezan sa zahtjevom zbog povrede ugovorne obveze.
20. Oberster Gerichtshofu (Vrhovni sud), sudu koji je uputio zahtjev, podnesena je žalba. Taj sud odlučio je prekinuti postupak i Sudu uputiti sljedeća prethodna pitanja:
„Je li na temelju članka 5. točke 3. Uredbe [br. 44/2001] za izvanugovornu odgovornost za štetu koja proizlazi iz prospekta, ako
– je ulagač donio odluku o ulaganju na temelju manjkavog prospekta u mjestu u kojem ima domicil,
– te je na temelju te odluke kupovnu cijenu za vrijednosni papir koji je kupio na sekundarnom tržištu sa svojega računa u austrijskoj banci uplatio na račun za namiru vrijednosnih papira u drugoj austrijskoj banci, s kojega je kupovna cijena po nalogu tužitelja uplaćena prodavatelju,
(a) nadležan sud na području kojega ulagač ima svoj domicil,
(b) nadležan sud na području kojega se nalazi sjedište/poslovnica banke u kojoj se vodi bankovni račun tužitelja, s kojega je tužitelj uloženi iznos uplatio na račun za namiru,
(c) nadležan sud na području kojega se nalazi sjedište/poslovnica banke u kojoj se vodi račun za namiru,
(d) nadležan jedan od navedenih sudova po odabiru tužitelja,
(e) nijedan od ovih sudova nije nadležan?”
21. Tužiteljica, tuženik, grčka vlada i Europska komisija podnijeli su pisana očitovanja.
IV. Ocjena
22. Ovo je mišljenje strukturirano na sljedeći način. Prvo ću dati nekoliko uvodnih opaski u vezi s prirodom predmetne tužbe (A). Nakon toga ću iznijeti relevantnu sudsku praksu u kojoj je za potrebe utvrđivanja sudske nadležnosti u odnosu na delikte/štetne radnje razmatrano mjesto gdje se nalazi tužiteljeva imovina ili bankovni račun (B). Na kraju ću predložiti kriterije za ocjenu sudske nadležnosti u ovom slučaju, vodeći računa o posebnosti navodne štetne radnje (C).
A. Ugovor ili štetna radnja?
23. Sud koji je uputio zahtjev smatra da navodna tuženikova odgovornost za štetu koja proizlazi iz prospekta ne ulazi u „stvari koje se odnose na ugovore”. Taj sud smatra da se predmetna tužba odnosi na štetne radnje te se stoga primjenjuje odredba članka 5. točke 3. Uredbe br. 44/2001.
24. Komisija se slaže s tom ocjenom.
25. Valja podsjetiti da je sud koji je uputio zahtjev mjerodavan za tu klasifikaciju s obzirom na konkretne okolnosti predmeta. To proizlazi i iz presude Kolassa(4), u kojoj je Sud razmatrao različite osnove sudske nadležnosti za naknadu štete koja proizlazi iz prospekta u kontekstu koji je činjenično sličan ovom predmetu.
26. Prvo, Sud je zaključio da H. Kolassa kao tužitelj ne može podnijeti tužbu prema mjestu svojeg domicila pozivajući se na članak 16. stavak 1. Uredbe br. 44/2001. Naime njegova se tužba nije odnosila na ugovor koji sklapa potrošač u smislu članka 15. stavka 1. navedene Uredbe. Između njega i tužene banke – izdavatelja prospekta nije postojao ugovor(5).
27. Drugo, Sud je isključio sudsku nadležnost na osnovi stvari koje se odnose na ugovore budući da tuženik nije slobodnom voljom preuzeo neku obvezu prema tužitelju(6).
28. Treće, Sud je zaključio da se tužba kojom se želi utvrditi odgovornost izdavatelja certifikata na temelju prospekta odnosi na štetne radnje „osim ako je ta odgovornost pitanje ugovornog odnosa(7)”.
29. Iz odluke kojom je upućeno prethodno pitanje zaključujem da je sud koji je uputio zahtjev već izvršio takvu provjeru i zaključio, na temelju okolnosti ovog slučaja, da tužiteljičina tužba nije utemeljena na ugovornoj odgovornosti i da ju treba smatrati utemeljenom na izvanugovornoj odgovornosti za štetne radnje. Stoga ću ja nastaviti svoje razmatranje imajući to u vidu.
B. Relevantna sudska praksa
30. Prilikom tumačenja članka 5. stavka 3. Konvencije iz Bruxellesa(8), koji odgovara članku 5. točki 3. Uredbe br. 44/2001, Sud je istaknuo da pojam „mjesto u kojemu se dogodio štetni događaj” treba shvatiti na način da se odnosi i na mjesto nastanka štete (posljedica) i na mjesto uzročnog događaja koji je doveo do nastanka štete (uzrok)(9).
31. Sud je dalje razradio navedene pojmove u kasnijoj sudskoj praksi, u različitim činjeničnim kontekstima.
32. U presudi Dumez France i Tracoba(10) dva francuska društva tražila su naknadu štete navodno pretrpljene zbog insolventnosti njihovih društava kćeri sa sjedištem u Njemačkoj. Insolventnost je bila uzrokovana otkazivanjem kredita kojima je financiran građevinski projekt, zbog čega je projekt obustavljen. Društva su tvrdila da je mjesto štete bilo, s obzirom na to da su oštećenici pretrpjeli štetu kao posljedicu gubitka koji je pretrpio prvi oštećenik, mjesto gdje su bili oštećeni njihovi interesi – mjesto gdje su imali sjedišta.
33. Sud se s time nije složio. Pojasnio je da pojam „mjesto nastanka štete” može značiti „samo mjesto u kojemu je događaj koji je doveo do nastanka štete i koji dovodi do odgovornosti za štetnu radnju, deliktne ili kvazideliktne odgovornosti, izravno proizveo štetne učinke u odnosu na osobu koja je nesposredno oštećena tim događajem(11)”. Prema tome, izravna šteta nanesena je u Njemačkoj tužiteljevim njemačkim tvrtkama kćerima. Nasuprot tomu, „mjesto nastanka štete” nije moglo biti protumačeno kao mjesto u kojemu su posredno oštećene osobe pretrpjele štetne posljedice na svojoj imovini. Stoga je Sud zaključio da ne postoji nadležnost francuskih sudova na osnovi štetne radnje budući da je šteta koju su društva navela bila samo neizravna, a izravne posljedice pretrpjela su njihova društva kćeri u Njemačkoj(12).
34. Stajalište da posljedice na nečijoj imovini (šteta) moraju predstavljati početnu (ili izravnu) štetu za razliku od kasnijih nepovoljnih (ili neizravnih) učinaka(13) potvrđeno je u presudi Marinari(14). A. Marinari, s prebivalištem u Italiji, tužio je banku sa sjedištem u Ujedinjenoj Kraljevini za štetu koju je navodno pretrpio. Banka je odbila vratiti mjenice koje je položio. Posumnjala je u podrijetlo mjenica i upozorila policiju koja je uhitila A. Marinarija. Nakon puštanja, A. Marinari je pokrenuo postupke pred sudovima nadležnim prema svojem domicilu.
35. Sud se nije složio da bi se nadležnost mogla dodijeliti talijanskim sudovima i naveo je da pojam „mjesto u kojemu se dogodio štetni događaj” „nije moguće tumačiti toliko široko da se odnosi na svako mjesto u kojemu je moguće osjetiti nepovoljne posljedice događaja koji je već uzrokovao štetu koja je stvarno nastala drugdje” i „ne odnosi se na mjesto u kojemu je oštećenik, kako navodi, pretrpio financijsku štetu nastalu nakon početne štete koju je pretrpio u drugoj [državi članici](15)”.
36. Takav pristup Sud je ponovno potvrdio u presudi Kronhofer(16). U tom predmetu tuženici s prebivalištem u Njemačkoj nagovorili su (putem telefona) tužitelja s prebivalištem u Austriji na sklapanje ugovora o opcijskoj kupnji dionica. R. Kronhofer prenio je odgovarajući iznos na račun u Njemačkoj koji je zatim korišten za predmetno ulaganje. Nakon gubitka dijela uloženog iznosa, tužio je tuženike u Austriji.
37. Sud je odbio priznati nadležnost austrijskih sudova. Istaknuo je da su i mjesto nastanka štete i mjesto događaja koji je doveo do nastanka štete bili u Njemačkoj. Naveo je da „se izraz ‚mjesto u kojemu se dogodio štetni događaj’ ne odnosi na mjesto tužiteljeva domicila ili mjesto gdje ‚se nalazi pretežiti dio njegove imovine’ samo zato što je ondje pretrpio financijsku štetu zbog gubitka dijela svoje imovine do kojeg je došlo i koji je pretrpio u drugoj državi ugovornici(17)”. Priznavanje nadležnosti austrijskih sudova u tom bi slučaju „značilo da bi određivanje suda […] ovisilo o nesigurnim okolnostima, kao što je mjesto u kojemu se nalazi ‚pretežiti dio imovine’ oštećenika i da bi posljedično bilo protivno jačanju pravne zaštite osoba sa sjedištem u Zajednici, što je jedan od ciljeva Konvencije, a postiže se omogućujući tužitelju da jednostavno utvrdi pred kojim sudom može pokrenuti postupak, a da tuženik može razumno predvidjeti pred kojim sudom može biti tužen […](18)”. U većini slučajeva to bi dovelo do dodjele nadležnosti sudovima nadležnima prema mjestu tužiteljeva domicila(19).
38. U presudi CDC Hydrogen Peroxide Sud je utvrdio, tumačeći pojam „mjesto nastanka štete” u kontekstu prava tržišnog natjecanja, da šteta koja se sastoji od dodatnih troškova prouzročenih oštećeniku zbog umjetno visokih cijena uzrokovanih zabranjenim sporazumom nastaje, u načelu, tamo gdje je registrirano sjedište oštećenika(20). Kao što sam već istaknuo, takav zaključak nije u skladu s navedenim presudama u kojima nadležnost prema članku 5. točki 3. Konvencije iz Bruxellesa i Uredbe br. 44/2001 Sud nije odredio prema mjestu tužiteljeva domicila(21). Doista, Sud je opetovano navodio da bi se time izmijenilo opće pravilo da se nadležnost temelji na tuženikovu domicilu te da za takav preokret nema temelja u članku 5. točki 3. Razlog za to jest to što se pravilima o posebnoj nadležnosti iz članka 5. točke 3. ne želi postići cilj zaštite slabije stranke, nego cilj dobrog sudovanja(22). To se pravilo stoga temelji na postojanju bliske veze između spora i sudova u mjestu nastanka štete ili mjestu gdje je šteta mogla nastati(23).
39. U presudi Kolassa(24) Sud je dodijelio nadležnost sudovima prema mjestu u kojemu se vodi bankovni račun, u kojemu je ulagač pretrpio financijsku štetu. Slično kao i u ovom predmetu, H. Kolassa uložio je u certifikate koje je izdao tuženik u tom predmetu (također tuženik u ovom predmetu). Nakon što su certifikati izgubili vrijednost, H. Kolassa tužio je tuženika u mjestu svojeg domicila u Beču. Sud je stoga ispitao može li mjesto tužiteljeva domicila biti mogući nadležni sud na temelju članka 5. točke 3. Uredbe br. 44/2001 kao „mjesto nastanka štete”.
40. Sud je zaključio da može. Objasnio je da sudovi mogu utvrditi nadležnost na tom temelju „među ostalim ako ta šteta izravno nastane na tužiteljevu bankovnom računu kod banke sa sjedištem na području nadležnosti tih sudova(25)”. Također je dodao da „izdavatelj nekog certifikata [odnosno tuženik] koji ne poštuje svoje obveze u vezi s prospektom, a odluči notificirati prospekt u vezi s tim certifikatom u drugim državama članicama, mora očekivati da će nedovoljno informirani subjekti s domicilom u tim državama članicama uložiti u taj certifikat i pretrpjeti štetu(26)”. Sud je time istaknuo važnost notificiranja prospekta u određenoj državi članici koje potencijalno tamošnje ulagače može potaknuti na ulaganje(27).
41. Presuda Kolassa izazvala je različite reakcije akademske javnosti. Među ostalim, kritizirana je zbog fragmentacije sudištâ koja je manje predvidljiva za izdavatelje i posljedičnog povećanja parničnih troškova; veze koja je u točki 55. presude uspostavljena između domicila ulagača i mjesta nastanka štete; i, u točki 56., spominjanja mjesta notificiranja prospekta koje se ne navodi nigdje drugdje u obrazloženju presude u tom predmetu(28).
42. Nekoliko mjeseci nakon presude Kolassa, Sud je donio presudu u predmetu Universal Music(29). Društvo Universal Music, sa sjedištem u Nizozemskoj, bilo je u postupku stjecanja dionica češkog društva. Zbog pogreške jednog od čeških odvjetnika koji su izrađivali nacrte dokumenata u vezi s transakcijom, cijena dionica bila je viša od predviđenog. Posljedični spor između Universal Musica i prodavatelja riješen je pred arbitražnom komisijom u Češkoj Republici. Iznos iz nagodbe plaćen je s nizozemskog bankovnog računa društva Universal Music. To društvo naknadno je tužilo odgovorne odvjetnike u Nizozemskoj.
43. Sud je naveo da „mjestom u kojemu se dogodio štetni događaj’, kada ne postoje druge poveznice, ne treba smatrati mjesto u državi članici u kojem je šteta nastala ako se ta šteta sastoji isključivo od financijskog gubitka koji je nastao izravno na tužiteljevu bankovnom računu i koji je izravna posljedica delikta koji se dogodio u drugoj državi članici”(30). Iako je Sud istaknuo da je u presudi Kolassa prihvatio da „mjesto u kojemu se dogodio štetni događaj” može biti mjesto u kojemu se vodi tužiteljev bankovni račun, objasnio je da je „taj zaključak donesen u posebnom kontekstu predmeta u kojemu je donesena ta presuda, za koji je bilo karakteristično postojanje [okolnosti koje su doprinijele] dodjeljivanju nadležnosti tim sudovima(31)”. Kao što je prethodno istaknuto(32), u presudi Kolassa Sud je doista naglasio da je došlo do notificiranja u dotičnoj državi članici koje je ulagače na sekundarnom tržištu navelo na ulaganje.
44. Izdvojivši na taj način presudu Kolassa, Sud je zaključio, u skladu s presudom Kronhofer, da financijsku štetu koja je nastala izravno na tužiteljevu bankovnom računu ne treba smatrati mjerodavnom poveznicom. Sud je objasnio da taj kriterij ne bi bio pouzdan s obzirom na to da je, u konkretnom slučaju, društvo tužitelj moglo birati između više bankovnih računa s kojih je moglo obaviti konkretno plaćanje(33).
45. Treba priznati da, slično onomu što je istaknula Komisija u svojim pisanim očitovanjima, usporedno tumačenje posebice presuda Kronhofer, Kolassa i Universal Music ostavlja dvojbe oko određivanja pravila o sudskoj nadležnosti koja bi trebalo primijeniti na zahtjeve na osnovi odgovornosti iz prospekta i o relevantnosti financijske štete koja bi mogla nastati na nečijem bankovnom računu. U sljedećem odjeljku nastojat ću predložiti neke smjernice u tom pogledu, osobito usredotočujući se na pravu prirodu navodnih štetnih radnji/delikata. Tek kada se razjasni prava priroda navodnih štetnih radnji, također postaju jasniji događaji za koje se može reći da su ih uzrokovali kao i njihove posljedice.
C. Kriteriji za utvrđivanje sudske nadležnosti u ovom predmetu
46. U skladu s ustaljenom sudskom praksom, Uredbu br. 44/2001 mora se tumačiti na autonoman način pozivajući se na sustav te uredbe i njezine ciljeve(34), i tako da se osigura izuzetna predvidljivost propisa o nadležnosti(35). Ti se propisi temelje na općem pravilu, određenom u članku 2., da se osobama s domicilom u državi članici sudi pred sudovima te države. Odstupanja od tog općeg pravila, kao što je ono iz članka 5. točke 3. o kojemu se radi u ovom predmetu, moraju se usko tumačiti(36).
47. Članak 5. točka 3. temelji se na postojanju posebno bliske veze između spora i sudova mjesta u kojem se dogodio ili se mogao dogoditi štetni događaj, što opravdava dodjeljivanje nadležnosti tim sudovima radi dobrog sudovanja i postupovne ekonomije. Najprimjerenije je da odlučuju ti sudovi, ponajprije zbog blizine i radi prikupljanja dokaza(37).
48. Imajući na umu te ciljeve, da bi se u ovom predmetu protumačio pojam „mjesto u kojemu se dogodio štetni događaj”, prvo treba razjasniti pravu prirodu navodnih štetnih radnji/delikata (1). To određenje je od ključne važnosti za utvrđivanje, u drugom i trećem koraku, mjesta događaja koji je doveo do nastanka štete (2) i mjesta nastanka štete (3).
1. Prava priroda navodnog štetnog djelovanja
49. Događaji se nižu ili dogode odjednom. Klasični problem kod odgovornosti za štetnu radnju, u svojoj materijalnopravnoj (odlučivanje o osnovanosti tužbe za naknadu štete) i procesnopravnoj dimenziji (odlučivanje o međunarodnoj nadležnosti), jest izdvojiti događaj koji je ujedno nužan i određujući za štetu koja je nastala(38).
50. U ovom predmetu, međutim, nacionalni sud već je obavio zadaću izdvajanja, iz vremenskog slijeda događaja, događaja koji bi mogao biti relevantan za određivanje međunarodne nadležnosti. Sud koji je uputio zahtjev zanima međunarodna nadležnost u odnosu na konkretan događaj: odluka o ulaganju koju je ulagač donio na temelju potencijalno manjkavog (zavaravajućeg) prospekta. Drugim riječima, štetna radnja koja se sastoji u pogrešnom prikazivanju činjenica koje je navodno navelo tužiteljicu na ulaganje koje je zatim dovelo do financijskog gubitka na njezinu bankovnom računu.
51. Općenito, pogrešno prikazivanje činjenica može se shvatiti kao lažno ili obmanjujuće predstavljanje prirode stvari, osobito činjenica. U kontekstu financijskog ulaganja to znači poticanje osobe, putem lažnih ili obmanjujućih podataka, na ulaganje u koje ne bi ušla da su joj predočeni točni podaci.
52. Valja podsjetiti da ovaj predmet ni u kojem slučaju ne prejudicira ishod tužbe u pogledu njezine osnovanosti. On se odnosi samo na ocjenu sudske nadležnosti. Stoga su manjkavost prospekta, postojanje štete i uzročna veza između njih kao i odgovornost tuženika za notificiranje predmetnog prospekta u Austriji(39) elementi koje moraju utvrditi nacionalni sudovi.
53. Utvrđenje tog konkretnog događaja koje je već izvršio nacionalni sud ključno je s obzirom na to da ono jasno određuje jednu točku u slijedu događaja i jedan (potencijalno) štetni događaj čime se potom, za potrebe određivanja međunarodne nadležnosti, može odrediti mjesto koje se razlikuje od onih prethodnih ili naknadnih događaja u istom predmetu. Treba osobito naglasiti da se navodna štetna radnja u ovom predmetu ne odnosi na navodno loše upravljanje sredstvima direktora društva X1 Fund Allocation koje se spominje u odluci kojom se upućuje prethodno pitanje(40).
54. Nakon što sam istaknuo pravu prirodu događaja koji je relevantan za određivanje međunarodne nadležnosti, koji je u ovom predmetu utvrdio sud koji je uputio zahtjev, sada ću razmotriti elemente sadržane u pojmu „mjesto u kojemu se dogodio štetni događaj(41)”: „mjesto uzročnog događaja koji je doveo do nastanka štete” i izrazu „mjesto nastanka štete” u konkretnom kontekstu navodnoga pogrešnog prikazivanja činjenica u ovom predmetu.
2. Događaj koji je doveo do nastanka štete
55. Radi određenja konteksta, prvo treba podsjetiti da se predmetna tužba odnosi na proizvod za tržište kapitala. Mogućnost da bilo koji subjekt na tržištu kapitala ponudi takav proizvod na određenom području uvjetovana je primjenjivim nacionalnim zakonodavstvom i zakonodavstvom Unije(42). To u praksi znači da je zakonito stavljanje na tržište određenog proizvoda za tržište kapitala načelno dopušteno na državnom području države članice tek nakon što je relevantni prospekt nadležno nacionalno tijelo odobrilo ili mu je notificiran. U ovom predmetu sud koji je uputio zahtjev potvrdio je da je osnovni prospekt notificiran društvu Österreichische Kontrollbank AG.
56. U tom kontekstu postavlja se pitanje u kojem je trenutku (ili pod kojim uvjetima) bilo moguće da, prema odgovarajućem pravu, ulagač poput tužiteljice bude potaknut da se pouzda u navodno netočne podatke tuženika? Koji je događaj bio odlučujući za nastanak (navodne) štete koja se sastoji u tome da je zabludom naveden na problematično ulaganje?
57. U postojećem kontekstu postoje tri mogućnosti.
58. Kao prvo, može se smatrati relevantnim trenutak kada je predmetni podatak javno objavljen i time općenito omogućeno da (svi) ulagači potencijalno budu dovedeni u zabludu. U ovom predmetu to bi bio trenutak kada je tuženik prvi put objavio prospekt, po svoj prilici na bilo kojem tržištu i u bilo kojoj državi članici, uključivši prospekt koji je objavljen za ulagače na primarnim tržištima.
59. Kao drugo, može se smatrati relevantnim trenutak od kojega prospekt može, na temelju zakona, početi utjecati na investicijsko ponašanje relevantne skupine ulagača. U ovom predmetu, uzevši u obzir rascjepkanost predmetnih nacionalnih propisa o tržištu kapitala, tu relevantnu skupinu čine ulagači na sekundarnom tržištu u Austriji.
60. Kao treće, relevantni trenutak može biti onaj kada je predmetni prospekt potaknuo konkretnu osobu, kao što je tužiteljica, da donese odluku o ulaganju.
61. Smatram da ne bi bilo opravdano prihvatiti prvu mogućnost (prvo objavljivanje) jednostavno stoga što je taj trenutak previše udaljen od svake odluke koju bi individualni ulagač smisleno donio djelujući na konkretnom sekundarnom tržištu. U činjeničnom pogledu, nije vjerojatno da bi to „prvo” objavljivanje moglo izravno utjecati na odlučivanje individualnog ulagača ili skupine ulagača. Takvim individualnim ulagačima na sekundarnim tržištima najčešće su predočene različite vrste podataka, in casu čini se i na drugom jeziku. U pravnom pogledu, ulagačima neće biti moguće ulagati dok se to pravno ne omogući na određenom nacionalnom tržištu. Štoviše, u praksi bi oslanjanje na prvo opće javno objavljivanje značilo da bi se sudska nadležnost uvijek određivala prema sjedištu izdavatelja neovisno o mogućim pravnim zaprekama koje bi postojale da oštećeni navodnim štetnim radnjama stvarno izvrši ulaganje na temelju „prvog” objavljivanja prospekta.
62. U odnosu na treću opisanu mogućnost, također smatram da ne predstavlja opravdano rješenje. Ona bi dovela do toga da pravilo o nadležnosti bude ovisno o izrazito slučajnim i nesigurnim konkretnim okolnostima koje bi bilo praktično nemoguće činjenično utvrditi. To zapravo znači da bi se sud morao osloniti isključivo na vlastitu izjavu tužiteljice o vremenu kada je donijela i mjestu u kojemu je donijela konkretnu odluku o ulaganju. Uzmimo primjer: individualni ulagač može dobro proučiti letak o prilici za ulaganje izložen u prostorijama banke u Beču, zatim ga pročitati u avionu na letu za Dubrovnik, razmatrajući ulaganje na temelju podataka sadržanih u letku i konačno donijeti odluku o ulaganju za vrijeme doručka na terasi hotela u Firenci, nakon što ga je na tu odluku potaknuo prijatelj koji je telefonom nazvao iz Praga.
63. Stoga mi se čini da je jedina opravdana mogućnost da se objektivno utvrdi mjesto događaja koji je doveo do nastanka štete koja se sastoji u dovođenju ulagača u zabludu drugi opisani scenarij: stvarni trenutak od kojega prospekt može, u skladu s primjenjivim zakonodavstvom Unije i nacionalnim zakonodavstvom, početi utjecati na investicijsko ponašanje relevantne skupine ulagača na relevantnom tržištu o kojem je riječ. Tako će se nadležni sud utvrditi na nacionalnoj, a ne lokalnoj razini. Razlog je što objavljivanje prospekta na određenom državnom području istodobno proizvodi posljedice na cijelom državnom području. Stoga je logično da je mjesna nadležnost unutar tog državnog područja stvar izbora tužiteljice.
64. Po mojem sudu, ključni element sastoji se u tome da je prospekt, kako bi uopće imao potencijala da tužiteljicu dovede u zabludu, morao biti notificiran u Austriji. Inače ga individualni ulagači ne bi mogli upisati u Austriji(43).
65. Istodobno, što podliježe provjeri suda koji je uputio zahtjev, kada je postalo moguće ponuditi certifikate na austrijskom sekundarnom tržištu, ta mogućnost se trenutačno otvorila na cijelom austrijskom državnom području. Stoga, usprkos činjenici da članak 5. točka 3. Uredbe br. 44/2001 propisuje mjesnu, a ne međunarodnu nadležnost, smatram da priroda predmetne štetne radnje koja se sastoji u pogrešnom prikazivanju činjenica ne dopušta utvrđivanje unutardržavne lokacije,jer kada se počinitelju štetne radnje dopusti da utječe na određeno državno područje, taj utjecaj trenutačno obuhvaća čitavo to područje, neovisno o sredstvima koja su stvarno korištena za objavljivanje konkretnog prospekta(44).
66. To se jednostavno objašnjava time što je priroda predmetne štetne radnje prilično različita od štetnih radnji o kojima je bilo riječ, na primjer, u presudi Bier(45). U tom predmetu radilo se o zagađenju vode koje je uzrokovalo društvo ispuštajući industrijski otpad u Francuskoj i navodno uzrokujući štetu poslovanju rasadnika u Nizozemskoj. Činjenično gledano, zagađenje okoliša prelazi granice bez potrebe za ičijim dopuštenjem. Nasuprot tomu, čini se nemogućim da izdavatelj certifikata za obveznice na donositelja pogrešno prikaže činjenice i time potakne na ulaganje prije nego što su ti certifikati, na temelju primjenjivog prava, ponuđeni na određenom nacionalnom tržištu.
67. S obzirom na navedeno, moj međuzaključak glasi: u slučaju tužbe zbog štetne radnje koja se sastoji u pogrešnom prikazivanju činjenica do kojeg je došlo objavljivanjem navodno manjkavog prospekta za certifikate za obveznice na donositelja koje se mogu steći na konkretnom nacionalnom sekundarnom tržištu i koje je rezultiralo gubitkom ulaganja, mjesto „događaja koji je doveo do nastanka štete” nalazi se na i obuhvaća cjelokupno državno područje države članice na kojemu su ti certifikati mogli biti valjano upisani, u ovom slučaju Austrije.
3. Mjesto nastanka štete
68. U ovom predmetu tužiteljica zahtijeva naknadu novčanog gubitka. Postavlja se pitanje je li gubitak koji je izravno nastao na tužiteljičinom bankovnom računu mjerodavna poveznica prema kojoj je mjesto u kojem se vodi tužiteljičin bankovni račun „mjesto nastanka štete”. Ako jest, sud koji je uputio zahtjev pita koji bi od računa korištenih u transakciji bio relevantan.
69. Ponajprije bi bilo korisno podsjetiti da se pojam „šteta“ u izrazu „mjesto nastanka štete” odnosi na štetu u smislu izravnih nepovoljnih posljedica na pravno zaštićenim interesima konkretnog tužitelja. Zbog toga u navedenoj sudskoj praksi(46) Sud spominje „početnu štetu” u smislu „početnog oštećenja”, isključujući mjesta (kasnije) „neizravne financijske štete” koja proizlazi iz te početne štete.
70. Od koje konkretne štete se štiti potencijalni tužitelj i kada se može pojaviti taj oblik štete ovisi o konkretnoj vrsti štetne radnje na koju se poziva. U slučaju štetne radnje koja se sastoji u pogrešnom prikazivanju činjenica putem navodno manjkavog prospekta, šteta u smislu izravne štete od koje se osoba štiti sastoji se u donošenju odluke o ulaganju na temelju pogrešnih podataka, koju, da je znala točne podatke, osoba ne bi donijela.
71. Novčani izraz posljedicâ takve štete u smislu financijskog gubitka logično proizlazi iz štetnog događaja. Bez obzira na svoju važnost u ekonomskom smislu, za potrebe određivanja sudske nadležnosti takav financijski gubitak samo je novčani izraz štete koja je već nastala, konkretno, navođenjem na donošenje odluke o nepovoljnom ulaganju. Drugim riječima, smatram da gubitak nastao na tužiteljičinoj imovini ili financijskim sredstvima na bankovnim računima ne predstavlja konkretnu vrstu štete od koje se štiti propisivanjem štetnih radnji koje se sastoje u pogrešnom prikazivanju podataka.
72. U čemu se onda sastoji izravna šteta u smislu neposrednih štetnih posljedica za konkretnu tužiteljicu? Čini mi se da se u situacijama poput ove u predmetnom postupku izravna šteta javlja u trenutku (i na mjestu) kada, na temelju zavaravajućeg podatka u prospektu, ulagač preuzme pravno obvezujuću i ovršnu obvezu ulaganja u konkretni financijski instrument.
73. Navedeno je u skladu sa stavom koji je dosljedno zauziman u navedenoj sudskoj praksi(47), u kojoj je Sud smatrao da je financijska šteta koja se iskazuje na bankovnom računu ili imovini „previše udaljena” da bi ju se moglo smatrati mjerodavnom poveznicom za određivanje „mjesta nastanka štete”.
74. Zadnji put isti je zaključak donesen u presudi Universal Music, u kojoj je Sud primijetio da je relevantna šteta nastala u Češkoj Republici budući da je potvrđena nakon sklapanja nagodbe pred arbitražnom komisijom u Češkoj Republici. Tog datuma određena je stvarna prodajna cijena i odgovarajuća obveza (i „nepovratni teret”) plaćanja. Činjenica da je, radi provedbe nagodbe, obavljen prijenos s bankovnog računa koji se vodio u Nizozemskoj nije bila relevantna(48). Dodajem kako okolnost da je društvo Universal Music odlučilo platiti s nizozemskog računa nije iznenađujuća s obzirom na to da se radilo o nizozemskom društvu, ali isto tako je moglo odabrati bankovni račun društva kćeri u drugoj državi članici. Štoviše, pravilo iz članka 5. točke 3. Uredbe br. 44/2001 određuje, u načelu, mjesnu nadležnost, a ne samo međunarodnu nadležnost. Stoga točno mjesto u kojemu se vodi bankovni račun društva Universal Music u Nizozemskoj teško da je bilo predvidljivo tuženiku, niti je bilo na ikoji način usko povezano s tužbom o kojoj je riječ u tom predmetu.
75. Sud je i u presudi Kolassa potvrdio da je takav kasniji financijski gubitak nebitan kao poveznica, gdje je naveo da: „[puka] činjenica da financijske posljedice pogađaju tužitelja ne opravdava dodjeljivanje nadležnosti sudovima njegova domicila ako su se, kao što je to bio slučaj u predmetu koji je doveo do presude Kronhofer […], i štetni događaj i nastanak štete dogodili na državnom području druge države članice(49)”.
76. Točno je da je Sud utvrdio da je mjesto gdje se vodi bankovni račun relevantno za dodjeljivanje nadležnosti, ali to utvrđenje bilo je podržano time što je Sud provjerio da je tuženik doista notificirao navodno manjkave podatke u Austriji. Tek nakon tog koraka mogao je ulagač poput H. Kolasse preuzeti pravno obvezujuću obvezu da uloži konkretni iznos novca, što se vjerojatno dogodilo u mjestu u kojemu se vodio njegov bankovni račun.
77. Kada i u kojemu mjestu ta obveza postaje obvezujuća i ovršna pitanje je nacionalnog prava i utvrđenja nacionalnog suda, ovisno o prirodi konkretne transakcije. U većini slučajeva to će biti trenutak u kojemu je ulagač potpisao ugovor o prodaji konkretnih certifikata. U takvoj situaciji, posljedično smanjenje raspoloživih sredstava na bankovnom računu predstavljat će „puku” nuspojavu koja proizlazi iz već nastale štete.
78. Mjesto u kojemu je takva pravno obvezujuća obveza ulaganja faktički preuzeta bit će, prema mojem mišljenju, mjesto nastanka štete. Gdje će se točno nalaziti to mjesto pitanje je primjene nacionalnog prava uzimajući u obzir raspoložive činjenice. To će vjerojatno biti prostorije poslovnice banke u kojima je potpisan odnosni ugovor o ulaganju, koje može, kao u presudi Kolassa, odgovarati mjestu u kojemu se vodi bankovni račun.
79. Taj se zaključak slaže, prema mojem mišljenju, s ciljevima dobrog sudovanja i postupovne ekonomije(50) s obzirom na to da će sud mjesta u kojemu tužitelj preuzima odnosnu obvezu ulaganja najvjerojatnije biti primjereno mjesto za prikupljanje dokaza, saslušanje svjedoka, ocjenu okolnosti pod kojima je počinjena štetna radnja koja se sastoji u pogrešnom prikazivanju činjenica i procjenu nastalog gubitka. Štoviše, taj zaključak slaže se i s ciljem predvidljivosti pravila o sudskoj nadležnosti: kao što je Sud istaknuo u presudi Kolassa(51), notificirajući prospekt u određenoj državi članici, tuženik mora predvidjeti da bi ulagači na sekundarnom tržištu, s domicilom u tim državama članicama, mogli uložiti u taj certifikat i pretrpjeti gubitak.
80. S obzirom na iznesenu analizu, nema potrebe razmatrati, radi dodjeljivanja nadležnosti, konkretne bankovne račune koje je naveo sud koji je uputio zahtjev, a koje je koristila tužiteljica radi ulaganja. Smatram da mjesto u kojemu se vodi bankovni račun teško može biti, samo po sebi, odlučujuće za određivanje nadležnosti na temelju članka 5. točke 3. Uredbe br. 44/2001. Kao što je Sud presudio u presudi Universal Music (kao i u presudi Kronhofer), bankovni račun sam za sebe nije nužno kriterij za stvaranje poveznice(52). Bankovni račun je neutralni instrument – može ga se otvoriti bilo gdje i u današnje doba e‑bankarstva njime se može upravljati s bilo kojeg mjesta. Pitanje postavljeno u ovom predmetu, kao i više bankovnih računa korištenih prilikom tužiteljičinog ulaganja, samo naglašavaju činjenicu da bi uzimanje bankovnog računa kao poveznice dovelo do toga da nadležnost na temelju članka 5. točke 3. Uredbe br. 44/2001 ovisi o konkretnoj metodi transakcije što, u konačnici, uopće nije predvidljivo.
81. Stoga je moj drugi međuzaključak da se izraz „mjesto nastanka štete” mora tumačiti na način da znači mjesto gdje je ulagač na sekundarnom tržištu, poput tužiteljice u glavnom postupku, preuzeo pravno obvezujuću i ovršnu obvezu ulaganja u certifikate na temelju navodno manjkavog prospekta.
V. Zaključak
82. S obzirom na navedeno, predlažem da Sud na pitanja koja je uputio Oberster Gerichtshof (Vrhovni sud) odgovori kako slijedi:
U odnosu na tužbu zbog štetne radnje koja se sastoji u pogrešnom prikazivanju činjenica do kojeg je došlo objavljivanjem navodno manjkavog prospekta za certifikate za obveznice na donositelja koje se mogu steći na konkretnom nacionalnom sekundarnom tržištu i koje je rezultiralo gubitkom ulaganja, pojam „mjesto u kojemu se dogodio štetni događaj ili bi se on mogao dogoditi” iz članka 5. točke 3. Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima treba tumačiti na način da se nalazi na i obuhvaća cjelokupno državno područje države članice na kojemu su ti certifikati mogli biti valjano upisani kao i mjesto u kojemu je ulagač na sekundarnom tržištu, poput tužiteljice u glavnom postupku, preuzeo pravno obvezujuću i ovršnu obvezu ulaganja u certifikate na temelju navodno manjkavog prospekta.