MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
MANUELA CAMPOSA SÁNCHEZ‑BORDONE
od 6. listopada 2022.(1)
Predmet C‑300/21
UI
protiv
Österreichische Post AG
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Oberster Gerichtshof (Vrhovni sud, Austrija))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Zaštita osobnih podataka – Uredba (EU) 2016/679 – Nematerijalna šteta koja proizlazi iz nezakonite obrade podataka – Pretpostavke stjecanja prava na naknadu štete – Šteta iznad određenog praga ozbiljnosti”
1. Uredbom (EU) 2016/679(2), svakoj osobi koja je pretrpjela materijalnu ili nematerijalnu štetu zbog kršenja njezinih odredbi dodjeljuje se pravo na naknadu od voditelja obrade ili izvršitelja obrade.
2. Mogućnost zahtijevanja tog prava u sudskom postupku već je postojala u ranijim propisima (članak 23. Direktive 95/46/EZ)(3), iako se rijetko upotrebljavala(4). Ako ne griješim, Sud do sada nije posebno tumačio taj članak.
3. Za vrijeme važenja OUZP‑a, tužbe za naknadu štete dobile su na važnosti(5). Povećanje njihova broja može se uočiti pri sudovima država članica i odražava se u povezanim zahtjevima za prethodnu odluku(6). U predmetnom zahtjevu za prethodnu odluku Oberster Gerichtshof (Vrhovni sud, Austrija) od Suda traži da utvrdi određene dodirne točke sustava građanskopravne odgovornosti koji se uspostavlja OUZP‑om.
I. Pravni okvir: OUZP
4. Za ovaj su spor osobito relevantne uvodne izjave 75., 85. i 146. iz preambule OUZP‑a.
5. Članak 6. („Zakonitost obrade”) glasi kako slijedi:
„1. Obrada je zakonita samo ako i u onoj mjeri u kojoj je ispunjeno najmanje jedno od sljedećega:
(a) ispitanik je dao privolu za obradu svojih osobnih podataka u jednu ili više posebnih svrha;
[…]”.
6. Člankom 79. („Pravo na učinkoviti sudski pravni lijek protiv voditelja obrade ili izvršitelja obrade”) stavkom 1. utvrđuje se:
„Ne dovodeći u pitanje nijedan dostupan upravni ili izvansudski pravni lijek, uključujući pravo na podnošenje pritužbe nadzornom tijelu na temelju članka 77., ispitanik ima pravo na učinkoviti sudski pravni lijek ako smatra da su mu zbog obrade njegovih osobnih podataka protivno ovoj Uredbi prekršena njegova prava iz ove Uredbe”.
7. U članku 82. („Pravo na naknadu štete i odgovornost”) stavku 1. navodi se:
„Svaka osoba koja je pretrpjela materijalnu ili nematerijalnu štetu zbog kršenja ove Uredbe ima pravo na naknadu od voditelja obrade ili izvršitelja obrade za pretrpljenu štetu”.
II. Činjenice, spor i prethodna pitanja
8. Od 2017., Österreichische Post AG, poduzeće koje je izdavač popisâ adresa, prikupljao je podatke o stranačkim sklonostima austrijskog stanovništva. S pomoću algoritma, odredio je „adrese ciljnih skupina” prema određenim socijalno‑demografskim značajkama.
9. Osoba UI je fizička osoba u pogledu koje je Österreichische Post proveo statističku procjenu kako bi odredio u koju će je od mogućih ciljnih skupina za izborno oglašavanje različitih političkih stranaka svrstati. Iz te procjene proizlazi da je osoba UI imala visoku sklonost prema jednoj od njih. Ti se podaci nisu prenijeli trećim stranama.
10. Osobu UI, koja nije dala privolu za obradu svojih osobnih podataka, uzrujala je pohrana njezinih podataka u pogledu stranačkih sklonosti te ju je uznemirila i uvrijedila sklonost koju joj je, konkretno, pripisao Österreichische Post.
11. Osoba UI zatražila je naknadu štete u iznosu od 1000 eura s osnove nematerijalne štete (unutarnjeg nemira). Tvrdi da ju stranačka sklonost koja joj je pripisana vrijeđa i ponižava te štetno utječe na njezin ugled. Dodaje da joj je postupanje Österreichische Posta prouzročilo ozbiljne probleme i gubitak povjerenja, kao i osjećaj osramoćenosti.
12. Prvostupanjski sud odbio je zahtjev osobe UI za naknadu štete(7).
13. Žalbeni sud potvrdio je prvostupanjsku presudu. Presudio je da naknada za nematerijalnu štetu ne proizlazi automatski iz svake povrede OUZP‑a i da:
– S obzirom na to da se austrijsko pravo primjenjuje kao dopuna OUZP‑u, isključivo se može nadoknaditi šteta koja premašuje samo nezadovoljstvo ili osjećaje („Gefühlsschaden”) prouzročene povredom tužiteljevih prava.
– Treba slijediti načelo na kojem se temelje austrijska pravila, u skladu s kojim se svaka osoba treba nositi sa samom nelagodom i osjećajem nezadovoljstva a da to ne podrazumijeva naknadu štete. Drugim riječima, pravo na naknadu štete zahtijeva određenu značajnost navodne štete.
14. Protiv presude žalbenog suda podnesena je žalba Oberster Gerichtshofu (Vrhovni sud), koji Sudu upućuje sljedeća prethodna pitanja:
„1. Zahtijeva li se dodjelom naknade štete na temelju članka 82. Opće uredbe o zaštiti podataka […] da uz povredu odredbi Opće uredbe o zaštiti podataka treba biti riječ i o tome da je tužitelj pretrpio štetu ili je već povreda odredbi Opće uredbe o zaštiti podataka kao takva dovoljna za dosuđivanje naknade štete?
2. Postoje li uz načela djelotvornosti i ekvivalentnosti i drugi zahtjevi prava Unije u pogledu određivanja naknade štete?
3. Je li u skladu s pravom Unije stajalište prema kojem je uvjet za dodjelu naknade nematerijalne štete taj da treba postojati posljedica ili rezultat povrede prava kojom se nanosi barem znatna šteta i koja premašuje samo nezadovoljstvo prouzročeno povredom prava?”
III. Postupak
15. Tajništvo Suda zaprimilo je zahtjev za prethodnu odluku 12. svibnja 2021.
16. Pisana očitovanja podnijeli su osoba UI, Österreichische Post, austrijska, češka i irska vlada te Europska komisija. Sud je odlučio da nije potrebno održati raspravu.
IV. Analiza
A. Uvodne napomene
1. Dopuštenost
17. Osoba UI tvrdi da prvo prethodno pitanje nije relevantno za spor jer se njezin zahtjev ne temelji na „običnoj” povredi pravnog pravila OUZP‑a, nego na posljedicama ili učincima te povrede.
18. Prigovor nedopuštenosti treba odbiti. Čak i ako se prizna da je obrada podataka povrijedila OUZP a da pritom osobi UI nije nanesena šteta, ta osoba može imati pravo na naknadu štete na temelju članka 82. OUZP‑a ako se, kao što to pita sud koji je uputio zahtjev, potvrdi da takvo pravo nastaje samom povredom pravnog pravila koje se odnosi na obradu.
19. Prema mišljenju osobe UI, Sud bi također mogao smatrati da je drugo prethodno pitanje nedopušteno jer je vrlo otvoreno u pogledu sadržaja i previše ograničeno u pogledu zahtjevâ prava Unije, pri čemu se ne navodi nijedan konkretan.
20. Ni taj se prigovor ne može prihvatiti, iako je utemeljeniji od prethodnog. Legitimno je da sud želi znati treba li, osim što se treba pridržavati načela ekvivalentnosti i djelotvornosti, ocijeniti i druge uvjete propisane pravom Unije u svrhu procjene štete.
2. Određenje predmeta ovog mišljenja
21. Članak 82. OUZP‑a sastoji se od šest stavaka. Sud koji je uputio zahtjev konkretno ne upućuje ni na jedan, ali se implicitno poziva na prvi. Ne navodi ni pravno pravilo čija povreda dovodi do naknade štete.
22. Moje će se mišljenje temeljiti na sljedećim pretpostavkama:
– Obrada osobnih podataka osobe UI provedena je bez njezine privole u smislu članka 6. stavka 1. točke (a) OUZP‑a.
– Svaka osoba koja je pretrpjela štetu ima pravo na naknadu štete. U ovom je predmetu osoba UI „ispitanik”(8), kao fizička osoba čiji je identitet utvrđen i na koju se obrada odnosi.
– OUZP‑om se predviđa naknada materijalne i nematerijalne štete. Zahtjev osobe UI ograničen je na nematerijalnu štetu i odnosi se na novčanu naknadu.
B. Prvo prethodno pitanje
23. Ukratko, sud koji je uputio zahtjev svojim prvim pitanjem želi saznati daje li sama povreda odredbi OUZP‑a pravo na naknadu štete, neovisno o tome je li nastala šteta.
24. Na temelju tvrdnji suda koji je uputio zahtjev i očitovanja podnesenih Sudu može se zaključiti da se to pitanje može tumačiti i na drugi, složeniji način: valja razjasniti nastaje li nužno povredom odredbi OUZP‑a šteta koja dovodi do prava na naknadu štete a da pritom tuženik nema mogućnost dokazati suprotno.
25. Postoji određena (teorijska) razlika između ta dva rasuđivanja: u prvom šteta nije preduvjet za naknadu, dok u drugom jest. U praksi, u oba slučaja nema zahtjeva da tužitelj dokaže štetu; ne treba dokazati ni uzročnu vezu između povrede i te štete(9).
26. U svakom slučaju, napominjem da, prema mojem mišljenju, ni na jedno od ta dva tumačenja prvog pitanja ne treba dati potvrdan odgovor. Svako od njih ispitat ću zasebno.
1. Naknada u slučaju da šteta ne postoji
27. Tvrdnja da pravo na naknadu štete postoji čak i ako iz povrede OUZP‑a ne proizlazi šteta za ispitanika dovodi do očitih poteškoća, počevši od one koja se odnosi na doslovno tumačenje članka 82. stavka 1. te uredbe.
28. U skladu s tom odredbom, naknada štete(10) dodjeljuje se upravo zbog toga što je postojala prethodna šteta. Stoga se nedvosmisleno zahtijeva da je fizička osoba pretrpjela štetu kao posljedicu povrede OUZP‑a.
29. Stoga tumačenje u kojem se pojam „povreda” automatski povezuje s pojmom „naknada štete” a da šteta ne postoji nije u skladu s tekstom članka 82. OUZP‑a. Nije u skladu ni s glavnim ciljem građanskopravne odgovornosti koji je uspostavljen OUZP‑om, a to je da se ispitaniku osigura upravo „potpuna i učinkovita” naknada štete koju je pretrpio(11).
30. Da šteta ne postoji, naknada više ne bi imala funkciju popravljanja neželjenih posljedica koje je uzrokovala povreda, nego drukčiju funkciju koja je slična sankciji.
31. Međutim, točno je da se pravnim poretkom države članice može predvidjeti isplata kaznene odštete(12). Taj pojam označava nalaganje isplate znatnog iznosa koji nadilazi strogu naknadu štete.
32. U okviru dodjele kaznene odštete općenito se uzima u obzir prethodno postojanje štete. Polazeći od te pretpostavke, u tim se odštetama imovinske posljedice ipak razdvajaju od iznosa naknade koji odgovara toj šteti.
33. Međutim, nije nezamislivo da se u okviru kaznene odštete šteta ne uzme u obzir ili da se smatra da nije relevantna za ispunjenje zahtjeva osobe koja je zatražila tu odštetu.
34. Kako bih odgovorio na prvo prethodno pitanje, moram analizirati okvir te vrste naknada štete u OUZP‑u, tim više što odluka kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku te očitovanja stranaka i intervenijenata u prethodnom postupku sadržavaju upućivanja na te naknade.
2. Kaznena odšteta
a) Doslovno tumačenje
35. Klasičnoj funkciji građanskopravne odgovornosti može se dodati druga, „kaznena” funkcija ili funkcija „za primjer drugima”, na temelju koje, kao što sam to već opisao, iznos naknade nije jednak pretrpljenoj šteti, nego se povećava ili čak množi.
36. U načelu, te se naknade štete ne protive pravu Unije, kad je riječ o povredi njegovih pravila, ako se mogu dodijeliti u sličnim postupcima utemeljenim na nacionalnom pravu(13).
37. Kaznene odštete imaju odvraćajući cilj. Isti cilj može nastati ako države članice, u slučaju povrede neke direktive, trebaju donijeti mjere kako bi proizvele „stvarni odvraćajući učinak”(14). U određenim se direktivama izričito predviđa da naknade štete, koje su osmišljene kao sankcije, moraju biti odvraćajuće(15).
38. Suprotno tomu, u drugim je tekstovima zakonodavac utvrdio da cilj direktive „nije uvođenje obveze za propisivanje kaznene odštete”(16); ili da države članice trebaju izbjegavati tu vrstu naknada štete prilikom njezina prenošenja(17). U pravu Unije, takozvane „kaznene odštete” izravno se nalažu samo iznimno(18).
39. Međutim, OUZP ne sadržava nikakvo upućivanje na kaznenu prirodu naknade materijalne ili nematerijalne štete ili na to da izračun njezina iznosa odražava tu prirodu ili na to da ta naknada štete mora biti odvraćajuća (što je, suprotno tomu, značajka koja se tom uredbom pripisuje kaznenim sankcijama i upravnim novčanim kaznama)(19). Stoga se njime, sa stajališta doslovnog tumačenja, ne dopušta prihvaćanje kaznenih odšteta.
b) Tumačenje s obzirom na povijest odredbe
40. Preteča članka 82. stavka 1. OUZP‑a jest članak 23. stavak 1. Direktive 95/46. Potonji članak bio je dio sustava čija se djelotvornost temeljila na javnoj i privatnoj provedbi(20), ali u kojem se (privatna) naknada i (javna) sankcija nisu miješale(21). Nadzor nad poštovanjem pravnih pravila bio je, prije svega, na neovisnim nadzornim tijelima(22).
41. U OUZP‑u se preuzeo taj model, uz ojačane alate za osiguranje učinkovitosti njegovih odredbi, koje su u njemu detaljnije, i predviđenih reakcija, koje su u njemu intenzivnije, u slučaju njegove povrede ili prijetnje od povrede:
– S jedne strane, povećavaju se funkcije nadzornih tijela, na kojima je, među ostalim zadaćama, da izriču usklađene sankcije predviđene samim OUZP‑om(23). Time se naglašava sastavnica javne provedbe pravnih pravila.
– S druge strane, predviđa se da pojedinci trebaju preuzeti odgovornost za zaštitu prava koja im se dodjeljuju OUZP‑om(24), podnošenjem pritužbe nadzornim tijelima (članak 77.) ili u okviru sudskog postupka (članci 79. i 82.). Osim toga, člankom 80. dopušta se određenim tijelima da podnesu predstavničke tužbe(25), čime se olakšava zaštita općih interesa koje imaju pojedinci(26).
42. Razvoj jedinstvenog sustava građanskopravne odgovornosti za štetu u OUZP‑u bio je ograničen. Aspekti koji su mogli biti dvojbeni u okviru Direktive 95/46, kao što je onaj koji se odnosi na uključivanje nematerijalne štete među nadoknadive štete(27), ubrzo su se razjasnili. Pregovori su se odnosili na druge aspekte tog sustava(28).
43. U zakonodavnim aktima nisam pronašao nikakvu raspravu o mogućoj kaznenoj funkciji građanskopravne odgovornosti koja se razmatra u OUZP‑u. Stoga se ne može zaključiti da je ta funkcija obuhvaćena njegovim člankom 82., s obzirom na to da u tom pogledu nije bilo nikakve rasprave, tim više što je postojala rasprava o njezinu uključivanju u druge tekstove prava Unije(29).
44. U tim okolnostima, smatram da se postupak iz članka 82. stavka 1. OUZP‑a uspostavio i uredio s obzirom na uobičajene funkcije građanskopravne odgovornosti: funkciju naknade štete (osobi koja ju je pretrpjela) i, kao drugo, funkciju sprečavanja buduće štete (za počinitelja).
c) Kontekstualno tumačenje
45. Kao što sam to naveo, članak 82. OUZP‑a dio je sustava jamstava djelotvornosti pravnih pravila u kojem privatna inicijativa nadopunjuje njegovu javnu provedbu. Naknada štete koju trebaju platiti voditelji obrade ili izvršitelji obrade podataka pridonosi toj djelotvornosti.
46. Obveza naknade štete služi (u idealnom slučaju) kao poticaj za opreznije djelovanje u budućnosti, pridržavanjem pravila i izbjegavanjem novih šteta. Tako svaki pojedinac, time što sâm za sebe zahtijeva naknadu štete, pridonosi ukupnoj učinkovitosti pravnih pravila.
47. U tom je okviru funkcija naknade štete odvojena od kaznene funkcije:
– Drugonavedenoj služe novčane kazne koje mogu izreći nadzorna tijela ili sudovi (članak 83. stavci 1. i 9. OUZP‑a) i druge sankcije koje države članice donose na temelju članka 84. OUZP‑a(30).
– Prvonavedenoj služi pritužba pojedinca (članak 77.) i sudski postupci (članak 79.). Međutim, nije na nadzornim tijelima da odlučuju o pravu na naknadu štete.
48. Kad je riječ o odvajanju funkcije naknade štete i kaznene funkcije:
– Prilikom izricanja novčane kazne i određivanja njezina iznosa, tijelo treba uzeti u obzir čimbenike navedene u članku 83. OUZP‑a, koji se ne predviđaju u području građanskopravne odgovornosti i koji se, u načelu, ne mogu primijeniti na izračun naknade štete(31).
– Iako je razina štete koju su pretrpjeli ispitanici čimbenik za stupnjevanje novčane kazne(32), prilikom izračuna njezina iznosa ne treba uzeti u obzir naknadu štete koju su ti ispitanici mogli primiti(33).
49. S teorijskog stajališta, tumačenje u okviru kojeg se, ako ne postoji nikakva šteta, građanskopravnoj odgovornosti pripisuje kaznena funkcija, dovodi do opasnosti od toga da mehanizmi za naknadu štete postanu suvišni s obzirom na postojanje kaznenih mehanizama.
50. U praksi, lakoća dobivanja „kaznene” odštete na ime naknade štete mogla bi potaknuti ispitanike na davanje prednosti tom sredstvu u odnosu na sredstvo iz članka 77. OUZP‑a. Kad bi se općenito primjenjivala, nadzornim tijelima uskratio bi se alat (pritužba ispitanika) za otkrivanje te, slijedom toga, ispitivanje i sankcioniranje mogućih povreda OUZP‑a, na štetu prikladnijih instrumenata za zaštitu općeg interesa.
d) Teleološko tumačenje
51. OUZP‑om se u biti nastoje ostvariti dva cilja, koji se navode već u njegovom naslovu: (a) s jedne strane, „zaštita pojedinaca u vezi s obradom njihovih osobnih podataka”; (b) s druge strane, da se ta zaštita pruža na način da se u Uniji ne zabrani niti ograniči „slobodno kretanje takvih podataka”(34).
52. Smatram da se za postizanje tih ciljeva OUZP‑om ne zahtijeva da se naknada štete poveže s običnom povredom pravnog pravila kojim se uređuje obrada, čime bi se građanskopravnoj odgovornosti pridale kaznene funkcije.
53. Kad je riječ o prvonavedenom cilju, za njegovo ostvarivanje nije potrebno tumačenjem proširiti područje primjene članka 82. OUZP‑a tako da se obuhvate slučajevi u kojima je postojala povreda pravnog pravila, ali ne i šteta. S druge strane, to bi proširenje moglo negativno utjecati na drugonavedeni cilj.
54. Već sam istaknuo da se OUZP‑om predviđa nekoliko sustava jamstva poštovanja njegovih pravila, koji istodobno postoje i koji se međusobno nadopunjuju. Države članice ne trebaju odabrati (niti to zapravo mogu) određeni mehanizam iz poglavlja VIII. kako bi osigurale zaštitu podataka. Ako postoji povreda koja ne stvara štetu, ispitaniku se i dalje (kao minimalna zaštita) daje pravo na podnošenje pritužbe nadzornom tijelu na temelju članka 77. stavka 1. OUZP‑a.
55. Uostalom, mogućnost dobivanja naknade štete neovisno o tome postoji li bilo kakva šteta vjerojatno bi potaknula građanskopravne postupke, u kojima tužbe možda ne bi uvijek bile opravdane(35), te bi ona, u tom smislu, mogla odvratiti od djelatnosti obrade podataka(36).
3. Pretpostavka štete
56. U nekim očitovanjima stranaka u sporu zagovara se tumačenje prvog prethodnog pitanja koje je različito od onoga koje sam do sada ispitivao. Ako dobro shvaćam njihovo stajalište(37), čini se da zagovaraju postojanje neoborive presumpcije štete nakon što dođe do povrede pravnog pravila.
57. Dodaju da takva povreda nužno dovodi do gubitka nadzora nad podacima, što samo po sebi predstavlja nadoknadivu štetu na temelju članka 82. stavka 1. OUZP‑a.
58. U teoriji, ta presumpcija ne dopušta zanemarivanje povrede, čime se poštuje uobičajena struktura građanskopravne odgovornosti i doslovno tumačenje odredbe OUZP‑a. Međutim, u praksi, učinci priznavanja te presumpcije za tužitelja i tuženika slični su onima koji proizlaze iz povezivanja naknade štete iz članka 82. stavka 1. OUZP‑a s običnom povredom pravnog pravila.
59. Ponovno ću primijeniti uobičajene hermeneutičke kriterije kako bih objasnio zašto mi se to tumačenje ne čini točnim.
a) Doslovno tumačenje
60. Kad je zakonodavac u drugim sektorima prava Unije smatrao da iz povrede pravnog pravila automatski proizlazi pravo na naknadu štete, nije oklijevao to i utvrditi(38). To nije slučaj u OUZP‑u, koji sadržava pravila o dokazivanju ili s izravnim posljedicama tog dokazivanja(39), ali ne i tu automatsku povezanost, neovisno o tome je li ona izravna ili proizlazi iz neoborive presumpcije.
61. Ne čini mi se da upućivanja na nadzor nad podacima (ili na gubitak tog nadzora) iz uvodnih izjava 75.(40) i 85.(41) OUZP‑a poništavaju to nepostojanje povezanosti. Osim toga što uvodne izjave kao takve nemaju normativnu vrijednost, ni na jednoj se ne temelji to da povreda pravnog pravila sama po sebi podrazumijeva nadoknadivu štetu:
– U uvodnoj izjavi 75. navodi se da je onemogućavanje nadzora nad osobnim podacima jedan od mogućih rizika obrade.
– Uvodna izjava 85. odnosi se na gubitak nadzora kao na jednu od posljedica do kojih može doći nakon povrede osobnih podataka(42).
62. Gubitak nadzora nad podacima ne mora nužno dovesti do štete. Izraz se može shvatiti kao jezični način za upućivanje na štetu nastalu nakon takvog gubitka, ako do nje dođe(43).
b) Tumačenje s obzirom na okolnosti
63. Ni analiza okolnosti ne potkrepljuje postojanje te presumpcije, koja nije sadržana u Direktivi 95/46(44), a ne razmatra se ni u dokumentima Komisije, Europskog parlamenta ili Vijeća koje sam ispitao i koji su doneseni prije odobrenja OUZP‑a.
c) Kontekstualno tumačenje
64. Sustav OUZP‑a pruža elemente kojima se odbija prihvaćanje sporne presumpcije, pri čemu se kao referentna točka uzima privola ispitanika(45). Kao sredstvo njegova nadzora nad podacima, ta privola opravdava njihovu obradu na istoj razini kao druge pravne osnove (članak 6. OUZP‑a)(46).
65. Zakonita obrada osobnih podataka moguća je neovisno o ispitanikovu odobrenju i, prema tome, neovisno o nadzoru koji predstavlja dodjela ili odbijanje takvog odobrenja. U konačnici, njegova važnost unutar sustava nije apsolutna.
66. Osim toga, u OUZP‑u se razmatraju druge mogućnosti provedbe tog nadzora: među njima je pravo na brisanje koje voditelja obrade obvezuje da „bez nepotrebnog odgađanja” ukloni odgovarajuće podatke(47).
67. Za osobu čiji se podaci obrađuju, to pravo predstavlja „sigurnosni ventil” sustava zaštite: ono postoji (kao temeljno pravilo) kad voditelj nije dobio privolu ispitanika, kao i kada ne postoji nijedna druga osnova koja opravdava obradu podataka, te ne ovisi o tome je li obrada uzrokovala bilo kakvu štetu(48).
d) Teleološko tumačenje
1) Ispitanikov nadzor nad vlastitim podacima kao cilj OUZP‑a
68. Automatska istovjetnost između obrade osobnih podataka za koju nije dobivena privola ispitanika i nadoknadive štete pretpostavlja da taj nadzor, koji se ostvaruje privolom, sâm po sebi ima vrijednost.
69. Priznajem da na prvi pogled to mišljenje nije nepotkrijepljeno. Komisija u svojem prijedlogu navodi da je nadzor građana nad vlastitim podacima jedan od glavnih razloga za reformu(49). U uvodnoj izjavi 7. OUZP‑a navodi se da bi „pojedinci […] trebali imati nadzor nad vlastitim osobnim podacima”.
70. Točno je da je potrebno s oprezom tumačiti taj pojam, nadilazeći teorijske rasprave do kojih je došlo u tom pogledu. U OUZP‑u ne postoji (niti sam je pronašao igdje drugdje) precizna definicija „nadzora”(50). Taj izraz ima najmanje dva značenja, koja se međusobno ne isključuju: „ovlast” ili „kontrola” i „nadgledanje”.
71. Tekst uvodne izjave 7. OUZP‑a stvara određenu nesigurnost jer je drukčiji u različitim jezičnim verzijama(51). S obzirom na sadržaj OUZP‑a, smatram da se njime ispitaniku dodjeljuju ovlasti nadzora i intervencije u postupcima koje druge osobe provode nad podacima, kao instrument koji (zajedno s drugima) služi za zaštitu tih podataka.
72. Ispitanik sâm pridonosi i odgovoran je za zaštitu informacija koje podaci sadržavaju, s obzirom na – razinu i mehanizme – koji se predviđaju OUZP‑om. Opseg pojedinačnog djelovanja ograničen je: u pogledu prava koja se navode u OUZP‑u, svodi se samo na njihovo ostvarivanje pod određenim uvjetima.
73. Privola ispitanika, kao krajnji odraz nadzora(52), samo je jedna od pravnih osnova za zakonitu obradu, ali ne može konvalidirati neispunjenje ostalih obveza i uvjeta koje imaju voditelj obrade i izvršitelj obrade.
74. Ne čini mi se da se na temelju OUZP‑a lako može zaključiti da je njegov cilj dodijeliti ispitaniku nadzor nad osobnim podacima kao vrijednost samu po sebi. Ne može se zaključiti ni da ispitanik mora imati što je veći mogući nadzor nad tim podacima.
75. To utvrđenje nije iznenađujuće. S jedne strane, nije očito da je nadzor, u smislu kontrole nad podacima, dio bitnog sadržaja temeljnog prava na zaštitu osobnih podataka(53). S druge strane, shvaćanje tog prava kao prava na informacijsko samoodređenje nije jednoglasno: u članku 8. Povelje ne upotrebljavaju se ti izrazi(54).
76. Isto tako, u konačni tekst OUZP‑a nije se uključila ni uvodna izjava u skladu s kojom se „pravo na zaštitu osobnih podataka temelji na pravu ispitanika na izvršavanje nadzora nad osobnim podacima koji se obrađuju”(55).
77. Prethodna razmatranja, koja su možda pretjerano apstraktna, navode me na tvrdnju da, kad ispitanik ne dâ privolu za obradu a ona se provede a da za to ne postoji druga zakonita pravna osnova, zbog toga ne treba dobiti novčanu naknadu na temelju gubitka nadzora nad svojim podacima kao da taj gubitak sam po sebi podrazumijeva nadoknadivu povredu(56). Osim toga, treba utvrditi je li pretrpio štetu (i ona treba biti dokazana)(57).
2) Ispitanikov nadzor unutar konteksta
78. Naposljetku, čini mi se prikladnim podsjetiti na to da se zaštita osobnih podataka navodi kao cilj OUZP‑a zajedno s ciljem poticanja slobodnog kretanja podataka(58).
79. Jačanje nadzora građanina nad vlastitim osobnim podacima u digitalnom okruženju jedan je od priznatih ciljeva modernizacije sustava zaštite osobnih podataka, ali ne predstavlja samostalan ili zaseban cilj.
80. Komisija je, u svojoj Komunikaciji koju je priložila svojem prijedlogu OUZP‑a, visoku razinu zaštite podataka povezala s povjerenjem u internetske usluge, koje omogućuje iskorištavanje potencijala digitalne ekonomije i poticanje „gospodarskog rasta i konkurentnosti industrija Europske unije”. Obnavljanjem (i povećanim usklađivanjem) propisa Unije „potiče se dimenzija jedinstvenog tržišta zaštite podataka”(59).
81. S obzirom na očitu vrijednost podataka (osobnih i neosobnih) za gospodarski i socijalni napredak u Europi, OUZP‑om se ne nastoji povećati nadzor pojedinca nad podacima koji se odnose na njega, pri čemu bi se ta uredba jednostavno priklonila njegovim sklonostima, nego uskladiti pravo na zaštitu osobnih podataka svake osobe s interesima trećih strana i društva(60).
82. Ustrajem na tome da cilj OUZP‑a nije ograničiti obradu osobnih podataka sustavom, nego ozakoniti je pod strogim uvjetima. U tu svrhu služi, prije svega, izgradnja povjerenja kod ispitanika da će se obrada provesti u sigurnim uvjetima(61), kojima pridonosi i sâm ispitanik. Stoga se potiče njegova dobra volja za omogućavanje pristupa njegovim podacima i njihove upotrebe, među ostalim, u području internetskih trgovačkih transakcija.
C. Drugo prethodno pitanje
83. Sud koji je uputio zahtjev želi znati „postoje li uz načela djelotvornosti i ekvivalentnosti i drugi zahtjevi prava Unije u pogledu određivanja naknade štete”.
84. Zapravo, ne čini se da načelo ekvivalentnosti ovdje ima važnu ulogu: usklađeni sustav iz OUZP‑a izravno se primjenjuje u tom području i njegov članak 82. vrijedi za svu nematerijalnu štetu nastalu zbog povrede, neovisno o tome iz čega ona proizlazi.
85. Isto razmatranje vrijedi i za načelo djelotvornosti. To se razlikuje od slučaja u kojem naknada štete, u skladu s onime što se zagovara u uvodnoj izjavi 146. OUZP‑a (ispitanici bi trebali dobiti potpunu i učinkovitu naknadu za štetu koju su pretrpjeli), treba biti određenog sadržaja.
86. Člankom 82. OUZP‑a ne nalaže se nikakav drugi uvjet osim povrede njegovih pravila koja dovodi do materijalne ili nematerijalne štete za bilo koju osobu. Kad je konkretno riječ o izračunu iznosa naknade za tu štetu, njime se nacionalnim sudovima ne pružaju smjernice.
87. U skladu s dvama prethodno navedenim pridjevima (potpuna i učinkovita), naknada štete prije svega ovisi o zahtjevu koji neki podnositelj istakne.
88. Ako taj zahtjev uključuje izricanje kaznene odštete(62), dovoljan je odgovor na prvo prethodno pitanje: ta vrsta naknada štete ne postoji u OUZP‑u. U toj uredbi, građanskopravna odgovornost ima funkciju „privatne” naknade štete, dok novčane kazne i kaznene sankcije imaju javnu funkciju odvraćanja i, po potrebi, kažnjavanja.
89. Ne može se isključiti da naknada štete zatražena na ime nematerijalne štete ima elemente koji su različiti od obične novčane naknade, na primjer, priznanje da je došlo do povrede, čime se podnositelju zahtjeva pruža određeno moralno zadovoljstvo. Po analogiji, presuda Suda od 15. travnja 2021.(63), iako je donesena u području različitom od zaštite podataka, omogućuje prihvaćanje tog zahtjeva.
90. U pravnim porecima u kojima se to utvrđuje, moguće je da se sustavom građanskopravne odgovornosti predvide kazne radi potvrde prava (plaćanje simbolične naknade štete) ili neutralizacije neosnovane koristi (isplata neopravdano stečene dobiti).
91. Prvonavedene se temelje na ideji osiguravanja neprekinutosti i ostvarivanja prava („Rechtsfortsetzungsfunktion”) isključivo simboličnom naknadom štete, pri čemu se utvrđuje da je tuženik počinio protupravnu radnju i povrijedio tužiteljeva prava. Ta se ideja ne razmatra u članku 82. OUZP‑a niti se pojavljuje u ranijim aktima, što ne treba čuditi jer nije zajednička pravnim sustavima država članica(64), a u sustavima u kojima postoji ima nesuglasica u tom pogledu(65).
92. Međutim, sustavu OUZP‑a i njegovim ciljevima ne protivi se to da države članice koje su upoznate s tim sredstvom ponude to sredstvo osobama na koje se odnosi povreda pravnog pravila, u okviru pravnih lijekova predviđenih njegovim člankom 79. u slučaju potpunog nepostojanja štete. Suprotno tomu, kad tužitelj tvrdi da je pretrpio novčanu štetu, situacija se uređuje člankom 82. OUZP‑a, a poteškoće u dokazivanju ne smiju dovesti do simbolične naknade štete(66).
93. Kad je riječ o nalaganjima isplate iznosa nakon povrede prava, njihov cilj može biti da se počinitelju te povrede oduzme dobivena financijska korist. Izvan područja intelektualnog vlasništva(67), taj cilj nije zajednički u odštetnom pravu, koje je prije usmjereno na gubitak oštećene osobe, a ne na dobit počinitelja povrede(68). Taj cilj nije uključen u članke OUZP‑a.
94. Iznosim ova razmatranja kako bih olakšao zadaću sudu koji je uputio zahtjev, s obzirom na opseg njegova drugog prethodnog pitanja. Međutim, spremno priznajem da može biti od slabe koristi za prihvaćanje ili odbijanje zahtjeva kojim ispitanik traži isključivo novčanu naknadu nematerijalne štete.
D. Treće prethodno pitanje
95. Sud koji je uputio zahtjev želi znati uvjetuje li se u OUZP‑u dodjela naknade nematerijalne štete „povred[om] prava kojom se nanosi barem znatna šteta i koja premašuje samo nezadovoljstvo prouzročeno povredom prava”.
96. Kao kriterij nadoknadivosti, u zahtjevu za prethodnu odluku uzima se u obzir intenzivnost onoga što je ispitanik doživio. Suprotno tomu, ne postavlja pitanje (barem ne izravno) je li određeni osjećaj ili doživljaj ispitanika relevantan u smislu članka 82. stavka 1. OUZP‑a na temelju njegova sadržaja(69).
97. Stoga se pojavljuje dvojba mogu li države članice uvjetovati naknadu nematerijalne štete važnošću posljedica koje proizlaze iz povrede pravnog pravila, uključujući samo one koje premašuju određeni prag ozbiljnosti. Pitanje se stoga ne odnosi na nadoknadivost štete(70) ni na iznos naknade štete, nego na postojanje minimalne granice za reakciju oštećene osobe, ispod koje joj se ne dodjeljuje naknada.
98. Člankom 82. OUZP‑a ne daje se izravan odgovor na to pitanje. Prema mojem mišljenju, ne daje se ni u uvodnim izjavama 75. i 85. U objema se navode primjeri štete, što dovodi do otvorene odredbe u skladu s kojom su, čini se, nadoknadive samo „znatne” štete.
99. Međutim, ne smatram da su te uvodne izjave korisne za rješavanje dvojbe suda koji je uputio zahtjev:
– Prvonavedena uvodna izjava odnosi se na utvrđivanje i procjenu rizika obrade podataka te na donošenje mjera za izbjegavanje ili ublažavanje tih rizika. Njome se prikazuju neželjene posljedice svake obrade te se „posebno” ističu neke od njih, zasigurno zbog njihove ozbiljnosti.
– U drugonavedenoj se uvodnoj izjavi upućuje na povrede sigurnosti podataka, pri čemu se upozorava na to da njihove posljedice mogu postati ozbiljne.
100. Ni iz onoga što je navedeno u uvodnoj izjavi 146. OUZP‑a (voditelji obrade trebali bi nadoknaditi „svaku štetu”)(71) ne proizlaze kriteriji na temelju kojih se može odgovoriti na to pitanje.
101. Prenošenjem te uvodne izjave u tekst OUZP‑a utvrdilo se da potonja uredba izričito uključuje nematerijalnu štetu, čime se zamjenjuje šutnja u tom pogledu iz Direktive 95/46(72). Međutim, nije se konkretno razmatralo pitanje koje je sada postavljeno Sudu.
102. U toj se uvodnoj izjavi 146. OUZP‑a navodi da bi se „[p]ojam štete trebalo […] široko tumačiti s obzirom na sudsku praksu Suda tako da se u potpunosti odražavaju ciljevi ove Uredbe”.
103. Nisam siguran da bi to navođenje bilo pretjerano korisno u kontekstu zaštite podataka, s obzirom na to da Sud još nije odlučivao u tom pogledu nakon donošenja OUZP‑a(73). Da se željelo uputiti na presude o građanskopravnoj odgovornosti koja se uređuje drugim direktivama ili uredbama, pozivanje na analogiju bilo bi dobrodošlo.
104. Sud zapravo nije dao opću definiciju „štete” koja je bez razlike primjenjiva u svim područjima(74). U dijelu koji je ovdje važan (nematerijalna šteta), na temelju njegove sudske prakse može se zaključiti sljedeće:
– Ako je cilj (ili jedan od ciljeva) odredbe koja se tumači zaštita pojedinca ili određene kategorije pojedinaca(75), pojam štete treba biti širok.
– U skladu s tim kriterijem, naknada štete obuhvaća nematerijalnu štetu, čak i ako se u odredbi koja se tumači ne navodi ta šteta(76).
105. Iako je na temelju sudske prakse Suda moguće zagovarati da, u navedenim uvjetima, u pravu Unije postoji načelo naknade nematerijalne štete, smatram da iz nje ipak ne može proizaći pravilo na temelju kojeg je nadoknadiva svaka nematerijalna šteta, neovisno o njezinoj ozbiljnosti.
106. Sud je priznao da je u skladu s europskim pravnim pravilima nacionalno pravilo u kojem se, u svrhu izračuna naknade štete, nematerijalna šteta povezana s tjelesnim ozljedama zbog nezgode razlikuje ovisno o uzroku te štete(77).
107. Također je ocijenio koje okolnosti mogu prouzročiti nematerijalnu štetu, u skladu s odredbom koja je primjenjiva u svakom predmetu(78), ali se nije izričito izjasnio (ako se ne varam) o zahtjevu u pogledu ozbiljnosti te štete(79).
108. U ovoj fazi, smatram da na treće prethodno pitanje treba odgovoriti potvrdno.
109. Kako bih potkrijepio svoje stajalište, podsjećam na to da zaštita temeljnog prava na zaštitu osobnih podataka nije jedini cilj OUZP‑a(80) i da njegov sustav jamstava uključuje različite vrste mehanizama(81).
110. U tom kontekstu, relevantno je razlikovanje, koje se predlaže Sudu, nadoknadive nematerijalne štete od drugih neugodnosti koje proizlaze iz nepoštovanja zakonitosti te koje zbog svoje neznatnosti ne dovode nužno do prava na naknadu štete.
111. Takva se razlika može uočiti u nacionalnim pravnim porecima kao neizbježna posljedica života u društvu(82). Sudu ta razlika nije nepoznata i priznaje ju kad upućuje na probleme i neugodnosti kao samostalnu kategoriju u odnosu na kategoriju štete, u područjima u kojima smatra da ih treba nadoknaditi(83). Ništa ne sprečava prenošenje te razlike u OUZP.
112. Uostalom, ne čini mi se da je pravo na naknadu štete iz članka 82. stavka 1. OUZP‑a prikladan instrument za sprečavanje povreda u obradi osobnih podataka ako one kod ispitanika uzrokuju samo ljutnju ili nezadovoljstvo.
113. Općenito, svaka povreda pravnog pravila o zaštiti osobnih podataka dovodi do određene negativne reakcije ispitanika. Naknada štete koja proizlazi iz običnog osjećaja nezadovoljstva zbog toga što je netko drugi prekršio zakon lako se može zamijeniti za naknadu u slučaju da šteta ne postoji koju sam već ranije isključio.
114. S praktičnog gledišta, uključivanje običnih nezadovoljstava među nadoknadive nematerijalne štete nije učinkovito, uzimajući u obzir neugodnosti i poteškoće za tužitelja koje su svojstvene pokretanju sudskog postupka(84) i neugodnosti i poteškoće za tuženika koje su svojstvene obrani(85).
115. Uskraćivanje prava na naknadu štete zbog slabih i prolaznih osjećaja(86) koji su povezani s povredom pravila o obradi ne dovodi do potpune nezaštićenosti ispitanika. Kao što sam to naveo u okviru prvog pitanja, sustavom OUZP‑a nude mu se druga sredstva.
116. Nemam dvojbi u pogledu toga da je granica između običnog nezadovoljstva (koje nije nadoknadivo) i stvarne nematerijalne štete (koja je nadoknadiva) neznatna niti zanemarujem složenost apstraktnog razgraničavanja dviju kategorija i njihove konkretne primjene na spor. Ta je teška zadaća na sudovima država članica koji u svojim odlukama vjerojatno ne mogu izbjeći predodžbu koju društvo u svakom trenutku ima u pogledu dopuštenog odstupanja ako subjektivne posljedice povrede pravnog pravila u tom području ne prelaze razinu de minimis(87).
V. Zaključak
117. S obzirom na prethodno navedeno, predlažem da se Oberster Gerichtshofu (Vrhovni sud, Austrija) odgovori na sljedeći način:
„Članak 82. Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka) treba tumačiti na način da:
U svrhu priznavanja prava na naknadu štete koju je osoba pretrpjela zbog povrede navedene uredbe, obična povreda pravnog pravila sama po sebi nije dovoljna ako nije dovela do odgovarajuće materijalne ili nematerijalne štete.
Naknada nematerijalne štete koja se uređuje Uredbom 2016/679 ne obuhvaća obično nezadovoljstvo koje dotična osoba može osjećati zbog povrede njezinih odredbi. Na nacionalnim sudovima je da utvrde kad se subjektivni osjećaj nezadovoljstva, zbog svojih obilježja, u svakom pojedinačnom slučaju može smatrati nematerijalnom štetom”.