PRESUDA SUDA (prvo vijeće)
6. srpnja 2023.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Direktiva 2011/95/EU – Standardi u pogledu uvjeta za stjecanje statusa izbjeglice ili statusa supsidijarne zaštite – Članak 14. stavak 4. točka (b) – Opoziv statusa izbjeglice – Državljanin treće zemlje koji je pravomoćno osuđen za osobito teško kazneno djelo – Opasnost za društvo – Test proporcionalnosti”
U predmetu C‑8/22,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Conseil d’État (Državno vijeće, Belgija), odlukom od 2. prosinca 2021., koju je Sud zaprimio 5. siječnja 2022., u postupku
XXX
protiv
Commissaire général aux réfugiés et aux apatrides
SUD (prvo vijeće),
u sastavu: A. Arabadjiev, predsjednik vijeća, L. Bay Larsen (izvjestitelj), potpredsjednik Suda, P. G. Xuereb, T. von Danwitz i A. Kumin, suci,
nezavisni odvjetnik: J. Richard de la Tour,
tajnik: M. Krausenböck, administratorica,
uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 10. studenoga 2022.,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za XXX, J. Hardy, odvjetnik,
– za belgijsku vladu, M. Jacobs, C. Pochet, A. Van Baelen i M. Van Regemorter, u svojstvu agenata,
– za nizozemsku vladu, M. K. Bulterman i C. S. Schillemans, u svojstvu agenata,
– za Europsku komisiju, A. Azema i L. Grønfeldt, u svojstvu agenata,
saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 16. veljače 2023.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 14. stavka 4. točke (b) Direktive 2011/95/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o standardima za kvalifikaciju državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva za ostvarivanje međunarodne zaštite, za jedinstveni status izbjeglica ili osoba koje ispunjavaju uvjete za supsidijarnu zaštitu te sadržaj odobrene zaštite (SL 2011., L 337, str. 9.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 13., str. 248.).
2 Zahtjev za prethodnu odluku upućen je u okviru spora između osobe XXX, državljanina treće zemlje, i Commissaire général aux réfugiés et aux apatrides (Opći povjerenik za izbjeglice i osobe bez državljanstva, Belgija; u daljnjem tekstu: opći povjerenik), u pogledu odluke tog povjerenika kojom joj se oduzima status izbjeglice.
Pravni okvir
Međunarodno pravo
3 Konvencija o statusu izbjeglica, koja je potpisana u Ženevi 28. srpnja 1951. (Zbirka međunarodnih ugovora Ujedinjenih naroda, sv. 189., str. 150., br. 2545 (1954.)), stupila je na snagu 22. travnja 1954. Dopunjena je i izmijenjena Protokolom o statusu izbjeglica, sklopljenim u New Yorku 31. siječnja 1967. (u daljnjem tekstu: Ženevska konvencija).
4 Članak 1. odjeljka F te konvencije glasi:
„Odredbe ove Konvencije neće se primjenjivati na osobe za koje postoje ozbiljni razlozi zbog kojih se može smatrati:
[…]
(b) da su počinile teško nepolitičko kazneno djelo izvan zemlje u koju su izbjegle prije nego su bile prihvaćene kao izbjeglice;
[…]”
5 Člankom 33. stavkom 2. navedene konvencije predviđa se:
„Na pravo iz te odredbe, međutim, ne može se pozivati izbjeglica kojeg se opravdano smatra opasnim za sigurnost zemlje u kojoj se nalazi ili koji, nakon što je pravovaljano osuđen za posebno teško kazneno djelo, predstavlja opasnost za društvo navedene zemlje.”
Pravo Unije
Direktiva 2004/38/EU
6 Člankom 27. stavkom 2. Direktive 2004/38/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 29. travnja 2004. o pravu građana Unije i članova njihovih obitelji slobodno se kretati i boraviti na državnom području država članica, o izmjeni Uredbe (EEZ) br. 1612/68 i stavljanju izvan snage direktiva 64/221/EEZ, 68/360/EEZ, 72/194/EEZ, 73/148/EEZ, 75/34/EEZ, 75/35/EEZ, 90/364/EEZ, 90/365/EEZ i 93/96/EEZ (SL 2004., L 158, str. 77.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 42. i ispravak SL 2016., L 87, str. 36.), određeno je:
„Mjere poduzete zbog razloga javnog poretka ili javne sigurnosti moraju biti u skladu s načelom proporcionalnosti i temeljiti se isključivo na osobnom ponašanju dotičnog pojedinca. Ranije osuđujuće kaznene presude same po sebi ne predstavljaju razloge za poduzimanje takvih mjera.
Osobno ponašanje dotičnog pojedinca mora predstavljati stvarnu, trenutačnu i dovoljno ozbiljnu prijetnju koja utječe na neki od temeljnih interesa društva. Obrazloženja koja nisu povezana s pojedinačnim slučajem ili se odnose na opću prevenciju nisu prihvatljiva.”
Direktiva 2011/95
7 Članak 12. Direktive 2011/95 glasi kako slijedi:
„Glavni je cilj ove Direktive, s jedne strane, osigurati da države članice primjenjuju zajedničke kriterije za utvrđivanje osoba kojima je zaista potrebna međunarodna zaštita i, s druge strane, osigurati da minimalna razina pogodnosti bude dostupna tim osobama u svim državama članicama.”
8 U članku 1. te direktive određuje se:
„Cilj je ove Direktive utvrditi standarde u pogledu kvalifikacije državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva kao korisnika međunarodne zaštite, jedinstvenog statusa izbjeglica ili osoba koje ispunjavaju uvjete za supsidijarnu zaštitu te sadržaja odobrene zaštite.”
9 Člankom 2. točkom (d) navedene direktive predviđa se:
„Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:
[…]
(d) ‚izbjeglica’ znači državljanin treće zemlje koji je, zbog osnovanog straha od proganjan[j]a zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, političkog mišljenja ili pripadnosti određenoj društvenoj skupini, izbjegao iz svoje nacionalne države te nije u mogućnosti ili, zbog takvog straha, ne želi staviti se pod zaštitu te države, kao i osoba bez državljanstva koja se nalazi izvan države prethodnog uobičajenog boravišta, a koja se zbog istih gore navedenih razloga, ili zbog takvog straha, ne želi vratiti u tu državu, te na koju se ne primjenjuje članak 12.”
10 U članku 12. stavku 2. točki (b) te direktive navodi se:
„Državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva nemaju pravo na stjecanje statusa izbjeglice ako postoje ozbiljni razlozi zbog kojih se može smatrati:
[…]
(b) da su počinili teško nepolitičko kazneno djelo izvan zemlje u koju su izbjegli prije nego su bili prihvaćeni kao izbjeglice, što znači prije izdavanja dozvole boravaka na temelju odobrenog statusa izbjeglice […]”
11 Člankom 13. Direktive 2011/95 određuje se:
„Države članice će odobriti izbjeglički status državljaninu treće zemlje ili osobi bez državljanstva koja ispunjava uvjete za stjecanje statusa izbjeglice u skladu s poglavljima II. i III.”
12 U članku 14. stavcima 4. i 6. te direktive navodi se:
„4. Države članice mogu opozvati, poništiti [ukinuti] ili odbiti obnoviti status izbjeglice koji je odobrilo izvršno, upravno, sudsko ili neformalno sudsko tijelo ako:
(a) postoje opravdani razlozi da dotična osoba predstavlja opasnost za sigurnost države članice u kojoj se nalazi;
(b) dotična osoba, s obzirom da je pravomoćno osuđena za posebno teško kazneno djelo, predstavlja opasnost za društvo te države članice.
[…]
6. Osobama na koje se primjenjuju stavci 4. ili 5. pripadaju prava navedena u člancima 3., 4., 16., 22., 31., 32. i 33. Ženevske konvencije ili slična prava, pod uvjetom da se nalaze u državi članici.”
13 U članku 17. stavku 1. točkama (b) i (d) te direktive navodi se:
„Državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva nemaju pravo na supsidijarnu zaštitu ako postoje ozbiljni razlozi zbog kojih se može smatrati da:
[…]
(b) su počinili teško kazneno djelo;
[…]
(d) predstavljaju opasnost za društvo ili sigurnost države članice u kojoj se nalaze.”
14 Članak 21. stavak 2. točka (b) navedene direktive glasi kako slijedi:
„Ako nije zabranjeno međunarodnim obvezama navedenim u stavku 1., države članice mogu prisilno udaljiti ili vratiti izbjeglicu, bez obzira je li mu status službeno priznat ili nije, ako:
[…]
(b) dotična osoba, s obzirom da je pravomoćno osuđena za posebno teško kazneno djelo, predstavlja opasnost za društvo te države članice.”
15 Člankom 23. stavkom 4. Direktive 2011/95 određuje se:
„Neovisno o stavcima 1. i 2., države članice mogu odbiti, umanjiti ili ukinuti povlastice navedene u njima zbog nacionalne sigurnosti ili javnog reda.”
16 U članku 24. te direktive određeno je:
„1. Čim prije nakon odobravanja međunarodne zaštite, države članice izdaju osobama sa statusom izbjeglice dozvolu boravka koja mora vrijediti barem tri godine s mogućnošću produljenja, osim ako neotklonjivi razlozi nacionalne sigurnosti ili javnog reda nalažu drukčije, i ne dovodeći u pitanje članak 21. stavak 3.
[…]
2. Čim prije nakon odobravanja međunarodne zaštite, države članice izdaju osobama sa statusom supsidijarne zaštite i članovima njihove obitelji obnovljivu dozvolu boravka koja mora vrijediti barem godinu dana i, u slučaju produljenja, barem dvije godine osim ako neotklonjivi razlozi nacionalne sigurnosti ili javnog reda nalažu drukčije.”
17 Člankom 25. navedene direktive određuje se:
„1. Države članice izdaju osobama sa statusom izbjeglice putne isprave u obliku navedenom u Dodatku Ženevskoj konvenciji, u svrhu putovanja izvan njihovog državnog područja, osim ako neotklonjivi razlozi nacionalne sigurnosti ili javnog reda nalažu drukčije.
2. Osobama sa statusom supsidijarne zaštite koje nisu u mogućnosti dobiti nacionalnu putovnicu države članice izdaju isprave koje im omogućuju putovanje izvan njihovog državnog područja, osim ako neotklonjivi razlozi nacionalne sigurnosti ili javnog reda nalažu drukčije.”
Direktiva 2013/32/EU
18 U članku 45. stavcima 1. i 3. Direktive 2013/32/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o zajedničkim postupcima za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite (SL 2013., L 180, str. 60.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 12., str. 249.) navodi se:
„1. Države članice osiguravaju da, ako nadležno tijelo razmatra mogućnost oduzimanja međunarodne zaštite državljaninu treće zemlje ili osobi bez državljanstva […], određena osoba uživa sljedeća jamstva:
[…]
(b) da im se pruži mogućnost da na osobnom razgovoru […] navedu razlog[e] zbog kojih se njemu ili njoj ne bi trebalo oduzeti međunarodnu zaštitu.
[…]
3. Države članice osiguravaju da odluka nadležnog tijela o oduzimanju međunarodne zaštite bude izdana u pisanom obliku. U pisanom se obliku navode i činjenični i pravni razlozi koji su navedeni u odluci, kao i informacije o načinu pobijanja odluke.”
Glavni postupak i prethodna pitanja
19 Odlukom općeg povjerenika od 23. veljače 2007. osobi XXX odobren je status izbjeglice.
20 Cour d’assises de Bruxelles (Sud za teža kaznena djela u Bruxellesu, Belgija) osudio je presudom od 20. prosinca 2010. osobu XXX na kaznu zatvora u trajanju od 25 godina. U skladu s navodima iz očitovanja belgijske vlade, ta se osuda posebno odnosila na počinjenje, zajedno s drugima, razbojničke krađe više pokretnina i namjernog ubojstva s ciljem omogućavanja te krađe odnosno osiguravanja njezina nekažnjavanja.
21 Opći joj je povjerenik odlukom od 4. svibnja 2016. ukinuo status izbjeglice.
22 Osoba XXX podnijela je tužbu protiv te odluke Conseilu du contentieux des étrangers (Vijeće za sporove u vezi sa strancima, Belgija).
23 Taj je sud presudom od 26. kolovoza 2019. odbio tu tužbu. Smatrao je da opasnost koju osoba XXX predstavlja za društvo proizlazi iz njezine osude za osobito teško kazneno djelo. U tim okolnostima nije bilo na općem povjereniku da dokaže da osoba XXX predstavlja stvarnu, trenutačnu i dovoljno ozbiljnu opasnost za društvo. Suprotno tomu, na osobi XXX je bilo da dokaže da ona više ne predstavlja opasnost za društvo, unatoč osudi za osobito teško kazneno djelo.
24 Osoba XXX podnijela je 26. rujna 2019. protiv te presude žalbu u kasacijskom postupku Conseilu d’État (Državno vijeće, Belgija), koji je sud koji je uputio zahtjev.
25 U prilog žalbi on u biti tvrdi da je na općem povjereniku da dokaže postojanje stvarne, trenutačne i dovoljno ozbiljne opasnosti za društvo i da je potrebno provesti test proporcionalnosti kako bi se utvrdilo opravdava li opasnost koju ona predstavlja ukidanje njezina statusa izbjeglice.
26 U tim je okolnostima Conseil d’État (Državno vijeće) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Treba li članak 14. stavak 4. točku (b) [Direktive 2011/95] tumačiti na način da se njime predviđa da je opasnost za društvo utvrđena samom činjenicom da je osoba sa statusom izbjeglice pravomoćno osuđena za osobito teško kazneno djelo ili ga treba tumačiti na način da se njime predviđa da sama pravomoćna osuđujuća presuda za osobito teško kazneno djelo nije dovoljna kako bi se utvrdilo postojanje opasnosti za društvo?
2. Ako sama pravomoćna osuđujuća presuda za osobito teško kazneno djelo nije dovoljna za utvrđivanje postojanja prijetnje za društvo, treba li članak 14. [stavak 4. točku] (b) Direktive 2011/95/EU tumačiti na način da se njime zahtijeva da država članica dokaže da tužitelj nakon osuđujuće presude i dalje predstavlja prijetnju za društvo? Treba li država članica utvrditi da je ta prijetnja stvarna i trenutačna ili je dovoljno postojanje potencijalne prijetnje? Treba li članak 14. [stavak 4. točku] (b) Direktive 2011/95/EU, zasebno ili u vezi s načelom proporcionalnosti, tumačiti na način da se njime dopušta opoziv statusa izbjeglice samo ako je taj opoziv proporcionalan i ako je prijetnja koju osoba s tim statusom predstavlja dovoljno ozbiljna kako bi se opravdao taj opoziv?
3. Ako država članica ne treba dokazati da tužitelj nakon osuđujuće presude i dalje predstavlja prijetnju za društvo i da je ta prijetnja stvarna, trenutačna i dovoljno ozbiljna kako bi se opravdao opoziv statusa izbjeglice, treba li članak 14. [stavak 4. točku] (b) Direktive 2011/95/EU tumačiti na način da podrazumijeva da je prijetnja za društvo u načelu utvrđena činjenicom da je osoba sa statusom izbjeglice pravomoćno osuđena za osobito teško kazneno djelo, ali da dotična osoba može dokazati da ne predstavlja ili više ne predstavlja takvu prijetnju?”
O prethodnim pitanjima
Prvo pitanje
27 Sud koji je uputio zahtjev svojim prvim pitanjem, u biti, želi znati, treba li članak 14. stavak 4. točku (b) Direktive 2011/95 tumačiti na način da se postojanje prijetnje društvu države članice u kojoj se dotični državljanin treće zemlje nalazi može smatrati utvrđenim samo zato što je pravomoćno osuđen za osobito teško kazneno djelo.
28 Člankom 14. stavkom 4. točkom (b) Direktive 2011/95 predviđa se da države članice mogu opozvati status dodijeljen izbjeglici ako ona, s obzirom na to da je pravomoćno osuđena za osobito teško kazneno djelo, predstavlja opasnost za društvo države članice u kojoj se nalazi.
29 Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, u svrhu tumačenja odredbe prava Unije potrebno je uzeti u obzir ne samo njezin tekst nego i kontekst u kojem se nalazi te ciljeve propisa kojeg je ona dio (presuda od 20. listopada 2022., Centre public d’action sociale de Liège (Povlačenje ili suspenzija odluke o vraćanju), C‑825/21, EU:C:2022:810, t. 41. i navedena sudska praksa).
30 Najprije, kada je riječ o tekstu članka 14. stavka 4. točke (b) Direktive 2011/95 valja navesti da se u toj odredbi navode dva različita elementa koja se odnose na postojanje, s jedne strane, pravomoćne osude za osobito teško kazneno djelo i, s druge strane, prijetnje društvu države članice u kojoj se dotični državljanin treće zemlje nalazi.
31 Iako precizan odnos između ta dva elementa nije izričito naveden, oni se pojavljuju, kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 63. svojeg mišljenja, u svim jezičnim verzijama članka 14. stavka 4. točke (b) Direktive 2011/95, i to iako je zakonodavac Europske unije imao mogućnost pozvati se isključivo na postojanje takve osude ako je namjeravao da to bude dovoljno za opravdanje donošenja mjere iz te odredbe.
32 Nadalje, što se tiče konteksta članka 14. stavka 4. točke (b) Direktive 2011/95, važno je, prije svega, istaknuti da ta odredba predstavlja odstupanje od pravila navedenog u članku 13. te direktive, prema kojem države članice odobravaju status izbjeglice svakom državljaninu treće zemlje koji ispunjava uvjete da se može smatrati izbjeglicom. Ta se odredba stoga treba usko tumačiti (vidjeti po analogiji presudu od 13. rujna 2018., Ahmed, C‑369/17, EU:C:2018:713, t. 52.).
33 Kao drugo, izbor zakonodavca Unije da u članku 14. stavku 4. točki (b) Direktive 2011/95 navede postojanje kaznene osude i prijetnje društvu, umjesto da se poziva samo na prvi od tih uvjeta, ne može se zanemariti s obzirom na to da se u članku 12. stavku 2. točki (b) te direktive odlučio za drukčiju formulaciju, izričito propisujući da državljanin treće zemlje nema pravo na stjecanje statusa izbjeglice ako je počinio teško nepolitičko kazneno djelo izvan zemlje u koju je izbjegao prije nego li je bio prihvaćen kao izbjeglica, a da se pritom ne zahtjeva da predstavlja prijetnju za društvo države članice u kojoj se nalazi.
34 U tom pogledu, razlika u formulaciji između članka 12. stavka 2. točke (b) Direktive 2011/95 i njezina članka 14. stavka 4. točke (b) u biti odražava razliku između članka 1. odjeljka F Ženevske konvencije i članka 33. stavka 2. te konvencije koja predstavlja kamen temeljac međunarodnog pravnog režima zaštite izbjeglica (vidjeti u tom smislu presudu od 14. svibnja 2019., M i dr., (Opoziv statusa izbjeglice), C‑391/16, C‑77/17 i C‑78/17, EU:C:2019:403, t. 81. i navedenu sudsku praksu).
35 Sud je, štoviše, već primijetio da slučajevi predviđeni u članku 14. stavku 4. te direktive, u kojima države članice mogu opozvati ili odbiti odobriti status izbjeglice, u biti odgovaraju onima u kojima države članice mogu prisilno udaljiti ili vratiti izbjeglicu na temelju članka 33. stavka 2. Ženevske konvencije (vidjeti u tom smislu presudu od 14. svibnja 2019., M i dr., (Opoziv statusa izbjeglice), C‑391/16, C‑77/17 i C‑78/17, EU:C:2019:403, t. 93.).
36 Članak 33. stavak 2. Ženevske konvencije općenito se tumači, kako je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 73. svojeg mišljenja, na način da zahtijeva ispunjenje dvaju kumulativnih uvjeta koji se odnose na postojanje pravomoćne osuđujuće presude za osobito teško kazneno djelo ili prekršaj i prijetnje zajednici zemlje u kojoj se dotična osoba nalazi.
37 Kao treće, također je važno istaknuti da, u pogledu dodjele supsidijarne zaštite kojom se može ponuditi zaštita ograničenija od statusa izbjeglice, članak 17. stavak 1. Direktive 2011/95 upućuje u točki (b) na počinjenje teškog kaznenog djela i, u točki (d), na postojanje prijetnje društvu, pri čemu su ti elementi izričito predstavljeni kao alternativni uvjeti od kojih svaki, uzet zasebno, podrazumijeva isključenje iz korištenja supsidijarne zaštite.
38 Kao četvrto, s obzirom na to da je zakonodavac Unije odlučio koristiti iste izraze u članku 14. stavku 4. točki (b) i članku 21. stavku 2. točki (b) Direktive 2011/95, te se dvije odredbe moraju dosljedno tumačiti.
39 Iz ustaljene sudske prakse Suda koja se odnosi na članak 21. stavak 2. točku (b) te direktive proizlazi da je primjena te odredbe podređena ispunjenju dvaju različitih uvjeta (vidjeti u tom smislu presudu od 24. lipnja 2015., T., C‑373/13, EU:C:2015:413, t. 72.).
40 Kao peto, ne može se smatrati, suprotno onomu što tvrdi belgijska vlada, da bi tumačenje članka 14. stavka 4. točke (b) Direktive 2011/95 na način da bi se zahtijevanjem ispunjenja dvaju različitih uvjeta taj članak lišilo korisnog učinka jer se člankom 14. stavkom 4. točkom (a) te direktive već omogućuje ukidanje izbjegličkog statusa državljaninu treće zemlje koji predstavlja prijetnju, čak i ako on nije pravomoćno osuđen za osobito teško kazneno djelo.
41 Naime, iz usporedbe tih dviju odredbi proizlazi da se članak 14. stavak 4. točka (a) navedene direktive odnosi na prijetnju sigurnosti države članice u kojoj se dotični državljanin treće zemlje nalazi, dok se njezin članak 14. stavak 4. točka (b) odnosi na prijetnju društvu te države članice. Stoga se te dvije odredbe odnose na dvije različite vrste prijetnji.
42 Naposljetku, treba napomenuti da glavni cilj Direktive 2011/95, kao što to proizlazi iz članka 1. te direktive i njezine uvodne izjave 12., odnosno osiguranje da sve države članice primjenjuju zajedničke kriterije za utvrđivanje osoba kojima je zaista potrebna međunarodna zaštita i osiguranje da minimalna razina pogodnosti bude dostupna tim osobama u svim državama članicama, također zahtijeva usko tumačenje članka 14. stavka 4. točke (b) navedene direktive.
43 Iz svih tih razmatranja proizlazi da primjena te posljednje odredbe ovisi o ispunjenju dvaju različitih uvjeta koji se odnose, s jedne strane, na to da je dotični državljanin treće zemlje pravomoćno osuđen za osobito teško kazneno djelo i, s druge strane, da je utvrđeno da taj državljanin treće zemlje predstavlja prijetnju društvu države članice u kojoj se nalazi.
44 Stoga se ne može smatrati, a da se pritom ne zanemari izbor zakonodavca Unije, da je činjenica da je jedan od tih dvaju uvjeta zadovoljen dovoljna da se utvrdi da je i drugi također zadovoljen.
45 Posljedično, na prvo pitanje valja odgovoriti da članak 14. stavak 4. točku (b) Direktive 2011/95 treba tumačiti na način da se postojanje prijetnje društvu države članice u kojoj se dotični državljanin treće zemlje nalazi ne može smatrati utvrđenim samo zato što je on pravomoćno osuđen za osobito teško kazneno djelo.
Prvo i treće pitanje
46 Svojim drugim i trećim pitanjem, koja bi se trebala ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 14. stavak 4. točku (b) Direktive 2011/95 tumačiti na način da primjena te odredbe ovisi o utvrđenju nadležnog tijela da je prijetnja koju dotični državljanin treće zemlje predstavlja za društvo države članice u kojoj se nalazi stvarna, trenutačna i dovoljno ozbiljna te da opoziv statusa izbjeglice predstavlja mjeru razmjernu toj prijetnji.
47 Kao što je to utvrđeno u točki 43. ove presude, status izbjeglice može se opozvati samo ako su prema članku 14. stavku 4. točki (b) Direktive 2011/95 ispunjena dva uvjeta, pri čemu se drugi odnosi na utvrđenje da dotični državljanin treće zemlje predstavlja prijetnju društvu države članice u kojoj se on nalazi.
48 Kao prvo, radi određivanja dosega pojma „prijetnja društvu”, u smislu te odredbe, valja podsjetiti na to da iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da se može smatrati da građanin Unije koji se koristio svojim pravom na slobodno kretnje i određeni članovi njegove obitelji predstavljaju prijetnju javnom poretku samo ako njihovo pojedinačno ponašanje predstavlja stvarnu, trenutačnu i dovoljno ozbiljnu prijetnju koja utječe na neki od temeljnih interesa društva predmetne države članice (presuda od 12. prosinca 2019., G. S. i V. G. (Prijetnja javnom poretku), C‑381/18 i C‑382/18, EU:C:2019:1072, t. 53. i navedena sudska praksa).
49 Budući da sud koji je uputio zahtjev smatra da se koncept „prijetnja društvu” u smislu članka 14. stavka 4. točke (b) Direktive 2011/95 može definirati na temelju standarda utvrđenog tom sudskom praksom, važno je naglasiti da se ne može općenito smatrati da se svako pozivanje na prijetnju javnom poretku ili društvu mora shvatiti kao da se odnosi isključivo na ponašanje pojedinca koje predstavlja stvarnu, trenutačnu i dovoljno ozbiljnu prijetnju koja utječe na temeljni interes društva dotične države članice (vidjeti u tom smislu presudu od 12. prosinca 2019., G. S. i V. G. (Prijetnja javnom poretku), C‑381/18 i C‑382/18, EU:C:2019:1072, t. 54. i navedenu sudsku praksu).
50 Stoga je, radi pobližeg određivanja dosega pojma „prijetnja društvu”, u smislu članka 14. stavka 4. točke (b) Direktive 2011/95, nužno voditi računa o tekstu tih odredbi, njihovu kontekstu te ciljevima koji se nastoje postići zakonodavstvom kojeg su dio (vidjeti u tom smislu presude od 12. prosinca 2019., G. S. i V. G. (Prijetnja javnom poretku), C‑381/18 i C‑382/18, EU:C:2019:1072, t. 55. i navedenu sudsku praksu).
51 Kao prvo, kad je riječ o tekstu članka 14. stavka 4. Direktive 2011/95, valja primijetiti da se, za razliku od osobito članka 27. stavka 2. drugog podstavka Direktive 2004/38, njime izričito ne zahtijeva da ponašanje dotičnog državljanina treće zemlje predstavlja stvarnu, trenutačnu i dovoljno ozbiljnu prijetnju koja utječe na neki od temeljnih interesa društva kako bi se moglo smatrati da taj državljanin treće zemlje predstavlja prijetnju društvu.
52 Ipak, s jedne strane, iz samog teksta članka 14. stavka 4. točke (b) Direktive 2011/95 proizlazi da je ta odredba primjenjiva samo ako dotični državljanin treće zemlje „predstavlja” prijetnju društvu države članice u kojoj se nalazi, što ukazuje na to da ta prijetnja mora biti stvarna i trenutačna.
53 S druge strane, kao što to nezavisni odvjetnik navodi u točki 86. svojeg mišljenja, izričiti zahtjev da takav državljanin treće zemlje „predstavlja” takvu prijetnju bio bi u velikoj mjeri suvišan ako bi se potencijalna prijetnja društvu te države članice smatrala dovoljnom da se dopusti primjena tog članka 14. stavka 4. točke (b). Doista, postojanje pravomoćne osude za osobito teško kazneno djelo, što se također zahtijeva prema članku 14. stavku 4. točki (b), obično će samo po sebi biti dovoljno za utvrđivanje postojanja barem takve potencijalne prijetnje.
54 Što se pak tiče konteksta članka 14. stavka 4. Direktive 2011/95, svakako treba napomenuti da se članak 23. stavak 4., kao i članci 24. i 25. te direktive izravno pozivaju, suprotno njezinu članku 14. stavku 4. točki (b), na pojam „javnog poretka” na koji se odnosi sudska praksa navedena u točki 48. ove presude.
55 Iz sudske prakse Suda proizlazi da se, u vezi s tom formulacijom, člankom 24. stavkom 1. navedene direktive može dopustiti odbijanje izdavanja boravišne dozvole na temelju imperativnih razloga javnog poretka samo kad dotični državljanin treće zemlje predstavlja stvarnu, trenutačnu i dovoljno ozbiljnu prijetnju koja utječe na temeljni interes društva (vidjeti u tom smislu presudu od 24. lipnja 2015., T., C‑373/13, EU:C:2015:413, t. 77. do 79.).
56 Međutim, ne može se smatrati da upotreba izraza „prijetnja društvu” umjesto upućivanja na „javni poredak” podrazumijeva izbor da se postavi standard koji se bitno razlikuje od onog usvojenog u sudskoj praksi navedenoj u točki 48. ove presude s obzirom na to da izrazi korišteni u članku 14. stavku 4. Direktive 2011/95 i njezinu članku 21. stavku 2. odražavaju, kao što je to navedeno u točki 34. ove presude, izraze korištene u članku 33. stavku 2. Ženevske konvencije.
57 Naprotiv, iz sudske prakse Suda proizlazi da primjena članka 21. stavka 2. te direktive koji, kako to proizlazi iz točke 38. ove presude, valja tumačiti dosljedno s njezinim člankom 14. stavkom 4., podliježe uvjetima strožim od onih kojima se dopušta primjena članka 24. stavka 1. navedene direktive (vidjeti u tom smislu presudu od 24. lipnja 2015., T., C‑373/13, EU:C:2015:413, t. 72., 74. i 75.).
58 Nadalje, iz sudske prakse Suda proizlazi da, unutar opće strukture Direktive 2011/95, teška kaznena djela koje je počinio državljanin treće zemlje prije nego što je primljen kao izbjeglica opravdavaju primjenu klauzule isključenja predviđenu u članku 12. stavku 2. točki (b) te direktive, dok se njezinim člankom 14. stavkom 4. i člankom 21. stavkom 2. dopušta razmatranje trenutačne opasnosti koju predstavlja državljanin treće zemlje (vidjeti po analogiji presudu od 9. studenoga 2010., B i D, C‑57/09 i C‑101/09, EU:C:2010:661, t. 101.).
59 Naposljetku kako to proizlazi iz točke 42. ove presude, glavni cilj Direktive 2011/95 podrazumijeva da se članak 14. stavak 4. točka (b) te direktive usko tumači.
60 Iz svih tih razmatranja proizlazi da se mjera iz članka 14. stavka 4. točke (b) Direktive 2011/95 može usvojiti samo ako dotični državljanin treće zemlje predstavlja stvarnu, trenutačnu i dovoljno ozbiljnu prijetnju temeljnom interesu društva države članice u kojoj se nalazi.
61 Što se tiče, kao drugo, odnosnih uloga nadležnog tijela i dotičnog državljanina treće zemlje u okviru procjene postojanja takve prijetnje, iz sudske prakse Suda proizlazi da je na nadležnom tijelu da prilikom primjene te odredbe provede, za svaki pojedinačni slučaj, ocjenu svih okolnosti specifičnih za taj slučaj (vidjeti u tom smislu presude od 13. rujna 2018., Ahmed, C‑369/17, EU:C:2018:713, t. 48. i 50. i od 22. rujna 2022., Országos Idegenrendészeti Főigazgatóság i dr., C‑159/21, EU:C:2022:708, t. 72. i 92.).
62 U tom kontekstu, posebno s obzirom na to da se člankom 45. stavkom 3. Direktive 2013/32 propisuje da odluka nadležnog tijela o ukidanju međunarodne zaštite mora sadržavati činjenične i pravne argumente na kojima je ta odluka utemeljena, nadležno tijelo mora raspolagati svim relevantnim informacijama i u svjetlu tih informacija provesti vlastitu procjenu svih okolnosti specifičnih za predmetni slučaj, s ciljem utvrđivanja smisla svoje odluke i pružanja njezina obrazlaganja u cijelosti (vidjeti u tom smislu presudu od 22. rujna 2022., Országos Idegenrendészeti Főigazgatóság i dr., C‑159/21, EU:C:2022:708, t. 80.).
63 Što se tiče okolnosti koje se moraju uzeti u obzir za procjenu postojanja prijetnje društvu, iako, općenito, utvrđenje stvarne, trenutačne i dovoljno ozbiljne prijetnje temeljnom interesu društva kod dotičnog pojedinca podrazumijeva sklonost da se u budućnosti nastavi s ponašanjem koje predstavlja takvu prijetnju, može se dogoditi da se samom činjenicom ponašanja u prošlosti ispunjavaju uvjeti za takvu prijetnju (vidjeti u tom smislu presudu od 2. svibnja 2018., K. i H. F. (Pravo na boravak i optužbe za ratne zločine), C‑331/16 i C‑366/16, EU:C:2018:296, t. 56.). Činjenica da je dotični državljanin treće zemlje pravomoćno osuđen za osobito teško kazneno djelo od posebne je važnosti s obzirom na to da je zakonodavac Unije izričito uputio na postojanje takve osude i da se tom osudom, ovisno o okolnostima počinjenja tog kaznenog djela, doprinosi utvrđivanju postojanja stvarne i dovoljno ozbiljne prijetnje temeljnom interesu društva u dotičnoj državi članici.
64 Međutim, posebno što se tiče pitanja je li takva prijetnja trenutačna, iz odgovora na prvo pitanje i iz sudske prakse Suda proizlazi da se iz kaznene evidencije dotičnog državljanina treće zemlje ne može automatski izvesti zaključak da taj državljanin može biti predmetom mjere iz članka 14. stavka 4. točke (b) Direktive 2011/95 (vidjeti u tom smislu presudu od 13. rujna 2016., CS, C‑304/14, EU:C:2016:674, t. 41.). Posljedično, što se odluka prema toj odredbi donosi u vrijeme koje je udaljenije od konačne osude za osobito teško kazneno djelo, to je veća odgovornost nadležnog tijela da uzme u obzir, posebno, razvoj događaja nakon počinjenja takvog kaznenog djela, kako bi se utvrdilo postoji li stvarna i dovoljno ozbiljna prijetnja na dan kada mora odlučiti o eventualnom opozivu statusa izbjeglice.
65 Iz te perspektive, s obzirom na to da se člankom 45. stavkom 1. točkom (b) Direktive 2013/32 propisuje samo da državljanin treće zemlje kojemu nadležno tijelo namjerava oduzeti međunarodnu zaštitu mora imati „mogućnost” iznošenja razloga zbog kojih nema potrebe za povlačenjem te zaštite, ne može se smatrati da, u nedostatku informacija od tog državljanina treće zemlje o tome zašto on više ne predstavlja prijetnju društvu, nadležno tijelo može pretpostaviti da iz postojanje pravomoćne osude za osobito teško kazneno djelo proizlazi da navedeni državljanin treće zemlje predstavlja stvarnu, trenutačnu i dovoljno ozbiljnu prijetnju za temeljni interes društva države članice u kojoj se nalazi.
66 Kao treće, treba napomenuti da, u situaciji kada je dotična država članica utvrdila da su ispunjena dva uvjeta iz članka 14. stavka 4. točke (b) Direktive 2011/95, ta država članica ima mogućnost usvojiti mjeru predviđenu tom odredbom, ipak bez obveze da tu mogućnost koristi (vidjeti po analogiji presude od 24. lipnja 2015., T., C‑373/13, EU:C:2015:413, t. 72. i od 22. rujna 2022., Országos Idegenrendészeti Főigazgatóság i dr., C‑159/21, EU:C:2022:708, t. 81.).
67 Navedena se mogućnost mora koristiti uz poštovanje, posebno, načela proporcionalnosti koje uključuje odvagivanje, s jedne strane, prijetnje koju dotični državljanin treće zemlje predstavlja za društvo države članice u kojoj se nalazi i, s druge strane, prava zajamčenih, u skladu s tom direktivom, osobama koje ispunjavaju materijalne uvjete iz članka 2. točke (d) navedene direktive (vidjeti u tom smislu presude od 2. svibnja 2018., K. i H. F. (Pravo na boravak i optužbe za ratne zločine), C‑331/16 i C‑366/16, EU:C:2018:296, t. 62., od 12. prosinca 2019., G. S. i V. G. (Prijetnja javnom redu), C‑381/18 i C‑382/18, EU:C:2019:1072, t. 64. i od 9. veljače 2023., Staatssecretaris van Justitie en Veiligheid i dr. (Oduzimanje prava boravka turskom radniku), C‑402/21, EU:C:2023:77, t. 72.).
68 U okviru te procjene, nadležno tijelo također mora uzeti u obzir temeljna prava zajamčena pravom Unije i, posebno, provjeriti mogućnost donošenja drugih mjera koje su manje štetne za prava zajamčena izbjeglicama i za temeljna prava koja bi također bila učinkovita u osiguravanju zaštite društva države članice u kojoj se dotični državljanin treće zemlje nalazi (vidjeti u tom smislu presudu od 2. svibnja 2018., K. i H. F. (Pravo boravka i optužbe za ratne zločine), C‑331/16 i C‑366/16, EU:C:2018:296, t. 63. i 64.).
69 U svrhu te procjene, nadležno tijelo će morati uzeti u obzir činjenicu da su, u slučaju opoziva statusa izbjeglice, dotični državljani trećih zemalja lišeni tog statusa i stoga više nemaju sva prava i pogodnosti predviđene Direktivom 2011/95, ali da i dalje uživaju, u skladu s člankom 14. stavkom 6. te direktive, niz prava predviđenih Ženevskom konvencijom (vidjeti u tom smislu presudu od 14. svibnja 2019., M i dr. (Opoziv statusa izbjeglice), C‑391/16, C‑77/17 i C‑78/17, EU:C:2019:403, t. 99.).
70 Dakle, članak 14. stavak 6. Direktive 2011/95 valja, u skladu s člankom 78. stavkom 1. UFEU‑a i člankom 18. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, tumačiti na način da država članica koja se koristi mogućnošću predviđenom u članku 14. stavku 4. te direktive, mora izbjeglici obuhvaćenom jednom od situacija iz te potonje odredbe koja se nalazi na državnom području te države članice pružiti barem prava zajamčena Ženevskom konvencijom na koja se taj članak 14. stavak 6. izričito poziva te prava predviđena navedenom konvencijom čije ostvarivanje ne zahtijeva zakonit boravak pritom i to bez obzira na eventualne rezerve navedene države članice (vidjeti u tom smislu presudu od 14. svibnja 2019., M i dr. (Opoziv statusa izbjeglice), C‑391/16, C‑77/17 i C‑78/17, EU:C:2019:403, t. 107.).
71 Stoga, na drugo i treće pitanje valja odgovoriti na način da članak 14. stavak 4. točku (b) Direktive 2011/95 treba tumačiti na način da primjena te odredbe ovisi o utvrđivanju od strane nadležnog tijela da je prijetnja koju dotični državljanin treće zemlje predstavlja za temeljni interes društva države članice u kojoj se nalazi stvarna, trenutačna i dovoljno ozbiljna te da opoziv statusa izbjeglice predstavlja mjeru razmjernu toj prijetnji.
Troškovi
72 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (prvo vijeće) odlučuje:
1. Članak 14. stavak 4. točku (b) Direktive 2011/95/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o standardima za kvalifikaciju državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva za ostvarivanje međunarodne zaštite, za jedinstveni status izbjeglica ili osoba koje ispunjavaju uvjete za supsidijarnu zaštitu te sadržaj odobrene zaštite
treba tumačiti na način da se
postojanje prijetnje društvu države članice u kojoj se dotični državljanin treće zemlje nalazi ne može smatrati utvrđenim samo zato što je on pravomoćno osuđen za osobito teško kazneno djelo.
2. Članak 14. stavak 4. točku (b) Direktive 2011/95
treba tumačiti na način da
primjena te odredbe ovisi o utvrđivanju od strane nadležnog tijela da je prijetnja koju dotični državljanin treće zemlje predstavlja za temeljni interes društva države članice u kojoj se nalazi stvarna, trenutačna i dovoljno ozbiljna te da opoziv statusa izbjeglice predstavlja mjeru razmjernu toj prijetnji.
Potpisi