PRESUDA OPĆEG SUDA (drugo vijeće)

16. ožujka 2016.(*)

„Državne potpore – Trošarine – Djelomičan otpis poreznog duga u okviru dogovora s vjerovnicima – Odluka kojom se potpora proglašava nespojivom s unutarnjim tržištem i nalaže njezin povrat – Prava obrane – Postupovna prava zainteresiranih stranaka – Kriterij privatnog vjerovnika – Teret dokazivanja“

U predmetu T‑103/14,

Frucona Košice a.s., sa sjedištem u Košicama (Slovačka), koju zastupaju K. Lasok, QC, B. Hartnett, barrister, O. Geiss, odvjetnik, i J. Holmes, barrister,

tužitelj,

protiv

Europske komisije, koju zastupaju L. Armati, P.-J. Loewenthal i K. Walkerová, u svojstvu agenata,

tuženik,

povodom zahtjeva za poništenje Odluke Komisije 2014/342/EU od 16. listopada 2013. o državnoj potpori SA.18211 (C 25/05) (ex NN 21/05) koju je Slovačka Republika dodijelila društvu FRUCONA Košice a.s. (SL L 176, str. 38.),

OPĆI SUD (drugo vijeće),

u sastavu: M. E. Martins Ribeiro, predsjednica, S. Gervasoni i L. Madise (izvjestitelj), suci,

tajnik: C. Heeren, administratorica,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 8. rujna 2015.,

donosi sljedeću

Presudu

 Okolnosti spora

 Razvoj položaja tužitelja i postupak dogovora s vjerovnicima

1        Tužitelj Frucona Košice a.s. društvo je osnovano u skladu sa slovačkim pravom koje posluje pretežito u sektoru proizvodnje alkoholnih pića i jakih alkoholnih pića.

2        U razdoblju od studenoga 2002. do studenoga 2003. tužitelj je dobio više odgoda plaćanja poreznog duga na ime neplaćenih trošarina. Te su mu odgode plaćanja odobrene nakon što je svojemu lokalnom poreznom tijelu, tj. poreznom uredu Košice IV (u daljnjem tekstu: lokalno porezno tijelo), ponudio financijska jamstva.

3        Zbog financijskih poteškoća s kojima je bio suočen dana 25. veljače 2004. tužitelj nije bio u stanju podmiriti trošarine koje je dugovao za siječanj 2004. godine. Nakon izmjene zakona koja je nastupila 1. siječnja 2004. tužitelj više nije mogao dobiti odgodu plaćanja tih trošarina.

4        Kao posljedica toga tužitelju je oduzeta dozvola za proizvodnju i preradu alkoholnih pića i jakih alkoholnih pića. Tužitelj je od onda svoju djelatnost ograničio na distribuciju, pod markom Frucona, jakih alkoholnih pića kupljenih od O. H., društva koje ih u skladu sa sporazumom s tužiteljem proizvodi pod licencijom u njegovim tvornicama jakih alkoholnih pića.

5        Tužitelj se isto tako zatekao u položaju zaduženosti s obzirom na zákon 328/1991 Zb. o konkurze a vyrovnaní (Zakon br. 328/1991 o stečajnom postupku i dogovoru s vjerovnicima).

6        Dana 8. ožujka 2004. tužitelj je podnio zahtjev za pokretanje postupka dogovora s vjerovnicima na Krajský súd v Košiciach (regionalni sud u Košicama (Slovačka)) i pritom svojim vjerovnicima predložio da svakom od njih isplati 35 % iznosa koji im duguje (u daljnjem tekstu: prijedlog dogovora s vjerovnicima). Ukupni iznos duga tužitelja iznosio je otprilike 644,6 milijuna slovačkih kruna (SKK), od kojih je oko 640,8 milijuna kruna bio porezni dug.

7        Odlukom od 29. travnja 2004. Krajský súd v Košiciach odobrio je pokretanje postupka dogovora s vjerovnicima.

8        Na raspravi o dogovoru održanoj 9. srpnja 2004. vjerovnici tužitelja, u koje se ubraja i lokalno porezno tijelo, prihvatili su prijedlog dogovora s vjerovnicima. U okviru tog postupka nagodbe lokalno porezno tijelo imalo je položaj razlučnog vjerovnika, i to zbog činjenice da su mu ponuđena jamstva za odgode plaćanja trošarina koje je tužitelj dugovao (vidjeti točku 2. ove presude).

9        Tužitelj navodi da je prije 9. srpnja 2004. lokalnom poreznom tijelu podnio izvješće o reviziji koje je izradilo neovisno revizorsko društvo (u daljnjem tekstu: izvješće E), kako bi mu omogućio da ocijeni prednosti dogovora s vjerovnicima, odnosno stečajnog postupka.

10      Dana 21. lipnja 2004. slovačka porezna uprava provela je terenski nadzor u uredima tužitelja. Prilikom tog nadzora izvršenog 17. lipnja 2004. utvrđeno je financijsko stanje tužitelja.

11      Odlukom od 14. srpnja 2004. Krajský súd v Košiciach odobrio je dogovor s vjerovnicima. U skladu s njim trebalo je podmiriti 35 % potraživanja slovačke porezne uprave, tj. iznos od oko 224,3 milijuna SKK.

12      Dopisom od 20. listopada 2004. porezno je tijelo obavijestilo tužitelja da uvjeti dogovora s vjerovnicima na temelju kojih dio poreznog duga ne treba podmirivati, čine neizravnu državnu potporu koja podliježe odobrenju Komisije Europskih zajednica.

13      Dana 17. prosinca 2004. tužitelj je naime lokalnom poreznom tijelu platio iznos od 224,3 milijuna SKK, što odgovara 35 % njegova ukupnog poreznog duga. Odlukom od 30. prosinca 2004. Krajský súd v Košiciach proglasio je zatvaranje postupka dogovora s vjerovnicima. Dana 18. kolovoza 2006. Krajský súd v Košiciach smanjio je iznos koji se treba platiti lokalnom poreznom tijelu na 224,1 milijun SKK.

 Upravni postupak

14      Dana 15. listopada 2004. Komisiji je podnesena pritužba u vezi s navodno nezakonitom državnom potporom tužitelju.

15      Slovačka je Republika dopisom od 4. siječnja 2005., obavijestila Komisiju – nakon što je potonja od nje zatražila zahtjev za informacije – o mogućnosti da je tužitelj primio nezakonitu potporu i od nje zatražila da tu potporu odobri kao pomoć dodijeljenu poduzetniku u teškoćama.

16      Nakon što je dobila dodatne informacije, Komisija je dopisom od 5. srpnja 2005. Slovačku Republiku obavijestila o svojoj odluci da o predmetnoj mjeri pokrene formalni istražni postupak predviđen u članku 88. stavku 2. UEZ‑a. Ta je odluka objavljena u Službenom listu Europske unije (SL 2005., C 233, str. 47.).

17      Dopisom od 10. listopada 2005. Slovačka Republika Komisiji je priopćila svoja očitovanja o spornoj mjeri. Isto tako, dopisom od 24. listopada 2005. tužitelj je Komisiji priopćio svoja očitovanja u vezi sa spornom mjerom. Ona su bila proslijeđena Slovačkoj Republici kako bi mogla na njih odgovoriti, što je i učinila u dopisu od 16. prosinca 2005.

 Prvotna odluka

18      Dana 7. lipnja 2006. Komisija je donijela odluku 2007/254/EZ o državnoj potpori C 25/05 (ex NN 21/05) koju je Slovačka Republika dodijelila društvu Frucona Košice a.s. (SL 2007., L 112, str. 14., u daljnjem tekstu: prvotna odluka). U izreci te odluke, u njegovu članku 1., navodi se da državna potpora u iznosu od 416 515 990 SKK koju je Slovačka Republika dodijelila tužitelju nije spojiva s unutarnjim tržištem te u članku 2. nalaže povrat te potpore.

 Postupci pred Općim sudom i Sudom

19      Dana 12. siječnja 2007. tužitelj je Općem sudu podnio tužbu za poništenje prvotne odluke.

20      Presudom od 7. prosinca 2010. Frucona Košice/Komisija (T‑11/07, Zb., EU:T:2010:498) Opći je sud tu tužbu odbio kao neosnovanu.

21      Nakon što mu je tužitelj podnio žalbu na temelju članka 56. Statuta Suda Europske unije, Sud je presudom od 24. siječnja 2013., Frucona Košice/Komisija (C‑73/11 P, Zb., EU:C:2013:32), ukinuo presudu Frucona Košice/Komisija, t. 20 supra (EU:T:2010:498). U okviru ocjene merituma spora u prvostupanjskom postupku Sud je zauzeo stajalište prema kojem je Komisija, time što pri ocjeni kriterija privatnog vjerovnika nije vodila računa o trajanju stečajnog postupka, počinila očitu pogrešku u ocjeni, odnosno da, ako je uzela taj element u obzir, nije u dovoljnoj mjeri obrazložila prvotnu odluku. Naposljetku, Sud je predmet vratio Općem sudu na odlučivanje o tužbenim razlozima o kojima nije odlučio.

22      Nakon presude Frucona Košice/Komisija, t. 21. supra (EU:C:2013:32), te kako bi riješila nedostatke koje je istaknuo Sud, Komisija je 16. listopada 2013. donijela Odluku 2014/342/EU o državnoj potpori SA.18211 (C 25/05) (ex NN 21/05) koju je Slovačka Republika dodijelila društvu Frucona Košice a.s. (SL L 176, str. 38., u daljnjem tekstu: pobijana odluka), u čijem se članku 1. navodi da se prvotna odluka „stavlja izvan snage“.

23      Nakon toga obrazloženim rješenjem od 21. ožujka 2014., Frucona Košice/Komisija (T‑11/07 RENV, EU:T:2014:173), Opći je sud u skladu s člankom 117. svojeg Poslovnika od 2. svibnja 1991., odlučujući povodom presude Frucona Košice/Komisija, t. 21. supra (EU:C:2013:32), obustavio postupak po tužbi za poništenje prvotne odluke.

 Pobijana odluka

24      Kako je navedeno u točki 22. ove presude, Komisija je donijela pobijanu odluku kojom se zamjenjuje ona prvobitna kako bi uklonila propuste koje je ta odluka sadržavala i koji su utvrđeni u presudi Frucona Košice/Komisija, t. 21. supra (EU:C:2013:32) (uvodna izjava 10. pobijane odluke).

25      Komisija je naime u pobijanoj odluci zaključila da je bilo potrebno u bitnome razmotriti pitanje je li lokalno porezno tijelo, time što je prihvatilo prijedlog dogovora s vjerovnicima te prema tome i otpis 65 % svojih potraživanja, s tužiteljem postupalo kao privatni vjerovnik u tržišnoj ekonomiji. Komisija je u tom pogledu pojasnila da je položaj vjerovnika koje je to tijelo imalo spram tužitelja bio neobično jak jer je to tijelo bilo u puno povoljnijem pravnom i ekonomskom položaju od privatnih vjerovnika tužitelja. Lokalno porezno tijelo imalo je naime više od 99 % svih registriranih potraživanja i bilo je razlučni vjerovnik čija su se potraživanja mogla namiriti u svakom trenutku tijekom stečajnog postupka prodajom osigurane imovine (uvodna izjava 80. pobijane odluke).

26      Kao prvo, što se tiče kriterija privatnog vjerovnika Komisija je, među ostalim, napomenula da primjenjivost tog kriterija ovisi o tome je li predmetna država članica poduzetniku dodijelila ekonomsku prednost u svojstvu koje nije svojstvo javnog tijela i je li, ako se država članica pozivala na taj kriterij tijekom upravnog postupka, dužna u slučaju sumnje nedvojbeno i na temelju objektivnih i provjerljivih elemenata dokazati da je provedena mjera bila povezana s njezinim svojstvom privatnog gospodarskog subjekta na tržištu. Komisija je u vezi s time uputila na presudu od 5. lipnja 2012. Komisija/EDF (C‑124/10 P, Zb., EU:C:2012:318, t. 81. do 85.) (uvodna izjava 82. pobijane odluke).

27      U uvodnoj izjavi 83. pobijane odluke Komisija je istaknula sljedeće:

„Ukratko, Slovačka Republika tvrdi da, prema njezinu mišljenju, predmetna mjera predstavlja državnu potporu. Priznala je da u vrijeme donošenja dogovora pitanje državne potpore jednostavno nije uzeto u obzir i zatražila je da se sa spornom mjerom postupi kao s potporom za sanaciju. Stoga se čini da u ovom predmetu nisu bili ispunjeni zahtjevi sudske prakse koji su gore navedeni i sporna mjera predstavlja državnu potporu u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a.“

28      Kao drugo, nakon što je u uvodnoj izjavi 84. pobijane odluke napomenula da je „[tužitelj] taj koji je tvrdio da mjera [nije državna potpora] i podnio dokumente koji su gore opisani, posebno izvještaje dvaju revizora“, Komisija je ispitala je li Slovačka Republika s tužiteljem postupala kao privatni vjerovnik.

29      U tu je svrhu Komisija najprije usporedila, uzimajući u obzir dokaze koje je podnio tužitelj, postupak dogovora s vjerovnicima sa stečajnim postupkom (uvodne izjave 88. do 119. pobijane odluke), a zatim je usporedila postupak dogovora s vjerovnicima s postupkom ovrhe radi naplate poreznog duga (uvodne izjave 120. do 127. pobijane odluke) te naposljetku ocijenila ostale dokaze koje su podnijeli slovačke vlasti i tužitelj (uvodne izjave 128. do 138. pobijane odluke). Komisija je u bitnome ocijenila da su i stečajni postupak i postupak ovrhe radi naplate poreznog duga sa stajališta lokalne porezne uprave bila povoljnija rješenja od prijedloga dogovora s vjerovnicima (uvodne izjave 119. do 124. i 127. pobijane izjave).

30      U točki 139. pobijane odluke Komisija je zaključila da kriterij privatnog vjerovnika nije bio ispunjen i da je Slovačka Republika tužitelju dala prednost koju ne bi mogao dobiti u tržišnim uvjetima. U uvodnoj izjavi 140. te odluke zaključila je da otpis duga na koji je u skladu s dogovorom pristao lokalni porezni ured predstavlja državnu potporu u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a. U uvodnoj izjavi 182. te iste odluke Komisija je naposljetku zaključila da ta državna potpora nije spojiva s unutarnjim tržištem.

31      Izreka pobijane odluke sadržava pet članka.

32      Prema članku 1. pobijane odluke: „[prvotna o]dluka […] stavlja se izvan snage“ (vidjeti točku 22. ove presude).

33      Prema članku 2. pobijane odluke državna potpora koju je Slovačka Republika dodijelila tužitelju ukupne vrijednosti 416 515 990 SKK nije spojiva s unutarnjim tržištem.

34      U članku 3. pobijane odluke Komisija Slovačkoj Republici nalaže da povrati iznos predmetne potpore, koja je tužitelju dodijeljena nezakonito, uvećan za zatezne kamate.

35      Prema članku 4. pobijane odluke Slovačka Republika obvezna je obavijestiti Komisiju u roku od dva mjeseca od objave te odluke o mjerama poduzetima radi usklađivanja s njome.

36      U skladu s člankom 5. pobijane odluke Slovačka Republika njezin je adresat.

37      Tužitelj je od slovačkih vlasti 24. listopada 2013. dobio primjerak pobijane odluke.

38      Dana 14. srpnja 2014. pobijana je odluka objavljena u Službenom listu.

 Postupak i zahtjevi stranaka

39      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 17. veljače 2014. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.

40      Zasebnim aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 18. veljače 2014. tužitelj je postavio zahtjev za privremenu pravnu zaštitu koji se u bitnome odnosi na suspenziju primjene članka 3. stavaka 1. i 2. te članka 4. pobijane odluke. Taj je zahtjev odbijen rješenjem predsjednika Općeg suda od 6. svibnja 2014., a odluka o troškovima odgođena do donošenja presude.

41      Zasebnim aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 28. srpnja 2014. tužitelj je postavio novi zahtjev za privremenu pravnu zaštitu koji se u bitnome odnosi na suspenziju primjene članka 3. stavaka 1. i 2. te članka 4. pobijane odluke. Taj je zahtjev odbijen rješenjem predsjednika Općeg suda od 18. rujna 2014., a odluka o troškovima odgođena do donošenja presude.

42      Na temelju prijedloga suca izvjestitelja Opći je sud (drugo vijeće) odlučio otvoriti usmeni dio postupka te u okviru mjera za upravljanje postupkom iz članka 64. Poslovnika od 2. svibnja 1991. pozvao tužitelja da podnese određene dokumente, a Komisiju da odgovori na pisano pitanje. Stranke su udovoljile tim zahtjevima u zadanim rokovima.

43      Na raspravi održanoj 8. rujna 2015. saslušana su izlaganja stranaka, kao i njihovi odgovori na pitanja koja im je postavio Opći sud.

44      Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi pobijanu odluku;

–        naloži Komisiji snošenje troškova.

45      Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu;

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

 Pravo

46      U prilog svojoj tužbi tužitelj iznosi četiri tužbena razloga. U bitnom oni proizlaze iz, prvi, povrede prava obrane, drugi, pogreške koja se tiče prava i koja zahvaća uvodnu izjavu 83. pobijane odluke, treći, pogreške koja se tiče činjenica i prava, a odnosi se na mišljenje prema kojem je stečajni postupak bio isplativiji od postupka dogovora s vjerovnicima i, četvrti, pogrešne ocjene koja se tiče činjenica i prava prema kojoj je postupak ovrhe radi naplate poreznog duga bio povoljniji od postupka dogovora s vjerovnicima.

 Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi prava obrane

47      U okviru prvog tužbenog razloga tužitelj u bitnome prigovara Komisiji da je povrijedila njegova prava obrane i prava obrane Slovačke Republike. Tužitelj, među ostalim, ističe da ga je Komisija trebala saslušati u vezi s određenim elementima spisa nakon presude Frucona Košice/Komisija, t. 21. supra (EU:C:2013:32), te u vezi s određenim elementima navedene presude i da je trebala saslušati zainteresirane strane i Slovačku Republiku u vezi s pravnim ocjenama i razmatranjima iznesenima u pobijanoj odluci. Tužitelj u replici dodaje da bi predmetni tužbeni razlog trebalo razumjeti u širem smislu na način da se u njemu ističu bitne povrede postupka na koje bi sud trebao paziti po službenoj dužnosti, i to zato što je Komisija prilikom donošenja pobijane odluke odbila razmotriti sve relevantne informacije i ograničila se, kako je i priznala u odgovoru na tužbu, samo na informacije kojima je raspolagala pri donošenju prvotne odluke.

48      Komisija osporava osnovanost svih tih argumenata.

49      Potrebno je odvojeno ispitati navode tužitelja u vezi s povredom prava obrane i navode koji se tiču bitnih povreda postupka.

50      Kao prvo, tužitelj u prvom redu navodi da su mu povrijeđena prava obrane.

51      Prema ustaljenoj sudskoj praksi poštovanje prava obrane u svakom postupku pokrenutom protiv neke osobe koji može rezultirati donošenjem odluke koja ima nepovoljan učinak na prava te osobe temeljno je načelo prava Europske unije koje mora biti zajamčeno, pa čak i onda kada ne postoje posebni propisi. To načelo zahtijeva da se osobi o kojoj je riječ omogući, već u upravnom postupku, da iznese svoje stajalište o događajima i relevantnosti činjenica, prigovora i okolnosti koje navodi Komisija (presude od 10. srpnja 1986., Belgija/Komisija, 234/84, Zb., EU:C:1986:302, t. 27.; od 9. srpnja 2008., Alitalia/Komisija, T‑301/01, Zb., EU:T:2008:262, t. 169.; od 15. prosinca 2009., EDF/Komisija, T‑156/04, Zb., EU:T:2009:505, t. 101., i od 12. svibnja 2011., Région Nord‑Pas‑de‑Calais i Communauté d’Agglomération du Douaisis/Komisija, T‑267/08 i T‑279/08, Zb., EU:T:2011:209, t. 70.).

52      Međutim, upravni postupak u području državnih potpora pokreće se samo protiv predmetne države članice. Poduzetnici kojima su potpore dodijeljene u predmetnom se postupku smatraju tek zainteresiranim stranama. Oni ne mogu zahtijevati kontradiktornu raspravu s Komisijom poput one predviđene za predmetnu državu članicu (presude od 24. rujna 2002., Falck i Acciaierie di Bolzano/Komisija, C‑74/00 P i C‑75/00 P, Zb., EU:C:2002:524, točke 81. do 83.; Alitalia/Komisija, t. 51. supra, EU:T:2008:262, t. 170., i EDF/Komisija, t. 51. supra, EU:T:2009:505, t. 102.).

53      U tom smislu sudska praksa zainteresirane strane u osnovi stavlja u ulogu izvora informacija za Komisiju u okviru upravnog postupka pokrenutoga na temelju članka 108. stavka 2. UFEU‑a. Iz toga slijedi da zainteresirane strane, koje se uopće ne mogu pozivati na prava obrane priznata osobama protiv kojih je pokrenut postupak, raspolažu samo pravom da budu uključene u upravni postupak u mjeri koja je potrebna s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja (vidjeti presude Alitalia/Komisija, t. 51. supra, EU:T:2008:262, t. 172. i navedenu sudsku praksu; EDF/Komisija, t. 51. supra, EU:T:2009:505, t. 103. i navedenu sudsku praksu, i Région Nord‑Pas‑de‑Calais i Communauté d’Agglomération du Douaisis/Komisija, t. 51. supra, EU:T:2011:209, t. 74. i navedenu sudsku praksu).

54      Iz toga proizlazi da se tužitelj ne može pozivati na povredu svojih prava obrane jer mu ta prava u okviru upravnog postupka u području državnih potpora uopće nisu priznata. Taj se zaključak nameće i onda kada država članica koja je državnu potporu dodijelila i tužitelj kao njezin primatelj imaju različite interese u okviru tog postupka (vidjeti u tom smislu presudu EDF/Komisija, t. 51. supra, EU:T:2009:505, t. 104.).

55      S druge pak strane valja ispitati je li tužitelj bio uključen u upravni postupak u mjeri koja je potrebna s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja (vidjeti u tom smislu i po analogiji presude Alitalia/Komisija, t. 51. supra, EU:T:2008:262, t. 173., i od 30. travnja 2014., Tisza Erőmű/Komisija, T‑468/08, EU:T:2014:235, t. 206.).

56      U tom pogledu potrebno je u prvom redu podsjetiti na to da prema ustaljenoj sudskoj praksi u okviru faze ispitivanja iz članka 108. stavka 2. UFEU‑a Komisija je zainteresirane strane obvezna pozvati da podnesu svoja očitovanja (vidjeti presudu od 8. svibnja 2008., Ferriere Nord/Komisija C‑49/05 P, EU:C:2008:259, t. 68. i navedenu sudsku praksu). Kada je riječ o toj obvezi Sud je zauzeo stajalište da je obavijest u Službenom listu prikladan način da sve zainteresirane strane budu obaviještene o otvaranju postupka, pojasnivši pritom da se tom obaviješću od svih zainteresiranih strana nastoje dobiti informacije kojima će se Komisiji pomoći u njezinu radu (vidjeti presudu od 6. ožujka 2003., Westdeutsche Landesbank Girozentrale i Land Nordrhein‑Westfalen/Komisija, T‑228/99 i T‑233/99, Zb., EU:T:2003:57, t. 124. i navedenu sudsku praksu; presuda Alitalia/Komisija, t. 51. supra, EU:T:2008:262, t. 171.).

57      U konkretnom je slučaju nesporno, s jedne strane, da se nakon objavljivanja u Službenom listu Komisijine odluke o pokretanju formalnog istražnog postupka tužitelj očitovao u dopisu od 24. listopada 2005. te se nakon toga usmeno očitovao 28. ožujka 2006., tj. prije usvajanja prvobitne odluke koju pobijana odluka zamjenjuje. Nadalje, tužitelj ne osporava činjenicu da je zbog odluke o pokretanju formalnog istražnog postupka bio dovoljno upoznat s relevantnim elementima i da je mogao propisno iznijeti svoja očitovanja u tom pogledu.

58      Slijedom toga, tijekom formalnog istražnog postupka koji je doveo do usvajanje prvobitne odluke Komisija nije povrijedila postupovna prava tužitelja, što on uostalom ni ne osporava.

59      Nesporno je i to da se pobijana odluka temelji isključivo na informacijama dostupnima na dan usvajanja prvobitne odluke, u vezi s kojima je tužitelj mogao iznijeti svoja očitovanja ili koje je sam podnio u svojim očitovanjima. Konkretnije govoreći, iako ističe da je Komisija u pobijanu odluku unijela nova obrazloženja i ocjene, tužitelj u replici svejedno priznaje, što je potvrdio i na raspravi, odgovarajući na pitanje Općeg suda koje je primio na znanje u zapisniku s rasprave, da Komisija nije razmotrila ni jednu drugu informaciju osim onih kojima je raspolagala prilikom usvajanja prvobitne odluke.

60      Međutim, valja uzeti u obzir to da se Komisija pri usvajanju pobijane odluke mogla koristiti tim informacijama, a da pritom nije bila obvezna, protivno tvrdnjama tužitelja, od njega ponovno tražiti očitovanja.

61      Kao drugo, treba kazati i to da se prema sudskoj praksi postupak kojim se zamjenjuje nezakonit akt može pokrenuti u točno onoj točki u kojoj je ustanovljena nezakonitost, tj. da Komisija pritom ne mora ponovno pokretati postupak od točaka koje navedenoj točki prethode (vidjeti u tom smislu presude od 12. studenoga 1998., Španjolska/Komisija, C‑415/96, Zb., EU:C:1998:533, t. 31.; od 3. listopada 2000., Industrie des poudres sphériques/Vijeće, C‑458/98 P, Zb., EU:C:2000:531, t. 82., i Alitalia/Komisija, t. 51. supra, EU:T:2008:262, točke 99. i 142.). Ta se sudska praksa o zamjenjivanju akta koji je poništio sud Unije primjenjuje i onda kada nije riječ o sudskom poništenju predmetnog akta, nego o tome da je nezakoniti akt povukao ili zamijenio njegov autor (vidjeti u tom smislu presudu Région Nord‑Pas‑de‑Calais i Communauté d’Agglomération du Douaisis/Komisija, t. 51. supra, EU:T:2011:209, t. 83.).

62      No, s jedne je strane u konkretnom slučaju nesporno da je u presudi Frucona Košice/Komisija, t. 21. supra (EU:C:2013:32, t. 101. do 103.), Sud zaključio da je Komisija, time što u okviru svoje ocjene privatnog vjerovnika nije vodila računa o trajanju stečajnog postupka, počinila očitu pogrešku u ocjeni ili da, ako je taj element uzela u obzir, svoju odluku nije u dovoljnoj mjeri obrazložila. S druge pak strane nigdje u toj presudi ne stoji da je Sud doveo u pitanje postupak ispitivanja sporne mjere niti točnost informacija prikupljenih tijekom tog postupka na kojima se predmetna mjera temelji.

63      Nadalje, nesporno je i to da je Komisija, kao što i proizlazi iz uvodne izjave 10. pobijane odluke, tu odluku usvojila kako bi uklonila propuste prvobitne odluke koje je utvrdio Sud. U tom smislu pobijana odluka sadržava, među ostalim, ocjenu trajanja stečajnog postupka u okviru ocjene kriterija privatnog vjerovnika.

64      U tim uvjetima, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 61. ove presude Komisija nipošto nije bila obvezna iznova pokrenuti formalni istražni postupak i ponovno zahtijevati tužiteljeva očitovanja.

65      Iz toga proizlazi da usvajanjem pobijane odluke na temelju informacija prikupljenih u okviru upravnog postupka koji je doveo do usvajanja prvotne odluke, a da pritom od tužitelja nije ponovno zatražila očitovanja, Komisija nije povrijedila njegovo pravo na to da bude uključen u predmetni postupak.

66      Nijedan od argumenata koje je ponudio tužitelj ne može dovesti u pitanje taj zaključak.

67      Kao prvo, tužitelj Komisiji prigovara da mu nije omogućila da iznese svoje stajalište o novim elementima pobijane odluke, o utjecaju presude Frucona Košice/Komisija, t. 21. supra (EU:C:2013:32), o stečajnom postupku društva L. koje posluje u istom sektoru te o određenim pitanjima iz presude Frucona Košice/Komisija, točka 20. supra (EU:T:2010:498). Tužitelj u replici dodaje da Komisija zainteresiranim stranama nije dala mogućnost da dostave informacije potrebne da se utvrdi je li njezino pravno tumačenje mjerodavno.

68      U tom pogledu valja najprije napomenuti da u točkama 141., 145., 146., 148., 177., 180., 181., 190., 191. i 198. presude Frucona Košice/Komisija, t. 20. supra (EU:T:2010:498), koje citira tužitelj, Opći sud u bitnome utvrđuje manjak određenih informacija i navoda koje je tužitelj podnio u okviru upravnog postupka i nepostojanje obveze za Komisiju da traži dodatne informacije. Osim toga, iz uvodne izjave 117. pobijane odluke proizlazi da tužitelj nije dokazao postojanje sličnosti između svojeg slučaja i slučaja društva L.

69      Tužitelj u svojoj argumentaciji Komisiji u bitnome prigovara da nije iznova pokrenula formalni istražni postupak i da ga nije saslušala u vezi sa svim informacijama koje je dostavio tijekom upravnog postupka koji je doveo do usvajanja pobijane odluke i za koje su Opći sud u presudi Frucona/Komisija, t. 20. supra (EU:T:2010:498), i Komisija u prvotnoj odluci zaključili da su nedostatne. No, ta je argumentacija protivna sudskoj praksi navedenoj u točki 52. ove presude, prema kojoj zainteresirane strane, u koje se ubraja primatelj potpora, ne mogu zahtijevati kontradiktornu raspravu s Komisijom. Naime, da se taj argument prihvati, došlo bi upravo do takve rasprave.

70      Nadalje, s obzirom na to da tužitelj Komisiji prigovara da nije saslušala zainteresirane strane u vezi s pravnom ocjenom i uvodnim izjavama iz pobijane odluke, treba napomenuti da već postoje sudske presude prema kojima ni iz jedne odredbe o državnim potporama niti iz sudske prakse ne proizlazi da je Komisija obvezna saslušati primatelja državnih sredstava u vezi s pravnom ocjenom predmetne mjere ili da je predmetnu državu članicu, te prema tome i primatelja potpore, obvezna obavijestiti o svojem stajalištu prije usvajanja odluke ako su zainteresirane strane i država članica bile pozvane da podnesu svoja očitovanja (presude od 8. srpnja 2004., Technische Glaswerke Ilmenau/Komisija, T‑198/01, Zb., EU:T:2004:222, t. 198., i od 1. srpnja 2010., Nuova Terni Industrie Chimiche/Komisija, T‑64/08, EU:T:2010:270, t. 168.; vidjeti u tom smislu i presudu od 21. siječnja 1999., Neue Maxhütte Stahlwerke i Lech‑Stahlwerke/Komisija, T‑129/95, T‑2/96 i T‑97/96, Zb., EU:T:1999:7, točke 230. i 231.).
No, u konkretnom je slučaju nesporno da je Komisija tužitelju omogućila da podnese svoja očitovanja u vezi s pokretanjem formalnog istražnog postupka.

71      Naposljetku, zbog tih istih razloga valja odbiti argument tužitelja da ga Komisija nije saslušala u vezi s utjecajem presude Frucona Košice/Komisija, t. 21. supra (EU:C:2013:32), na njezinu analizu.

72      Kao drugo, tužitelj Komisiji prigovara da nije prikupila sve relevantne informacije za usvajanje pobijane odluke i da se isključivo ograničila na informacije kojima je raspolagala prilikom usvajanja prvotne odluke.

73      Svakako treba istaknuti da je Sud zaključio, kako i ističe tužitelj, da u okviru nadzora ekonomski složenih ocjena koje Komisija izrađuje u području državnih potpora sud Unije mora ispitati sadržavaju li izneseni dokazi sve elemente koje treba uzeti u obzir pri ocjeni složenih situacija i mogu li se njima potkrijepiti zaključci koji su iz njih izvedeni (presuda Frucona Košice/Komisija, t. 21. supra, EU:C:2013:32, t. 76.). Točno je i to da, u skladu sa sudskom praksom koju je citirao tužitelj, kada postane jasno da bi se mogao primijeniti kriterij privatnog vjerovnika, Komisija ima obvezu od dotične države članice zatražiti sve relevantne informacije na temelju kojih može provjeriti jesu li ostvarene pretpostavke za primjenu tog kriterija (presuda od 21. ožujka 2013., Komisija/Buczek Automotive, C‑405/11 P, EU:C:2013:186, t. 33.).

74      Međutim, ta se razmatranja uzimaju u obzir prilikom ispitivanja utemeljenosti odluka Komisije u području državnih potpora. Razmatranja su u tom smislu iznesena u okviru ispitivanja razloga istaknutih u žalbenom postupku, a odnose se na utemeljenost ocjene Općeg suda u pogledu merituma spornih odluka, tj. kriterija privatnog vjerovnika. Suprotno tomu, u presudama prethodno navedenima u točki 73. ove presude Sud nije zauzeo stajalište u vezi s različitim pitanjem regularnosti postupka usvajanja takve odluke s obzirom na, u ovom slučaju, postupovna prava primatelja potpora.

75      Slijedom toga argumenti tužitelja sažeti u točki 72. ove presude odnose se na materijalnu zakonitost pobijane odluke i na temelju njih se nikako ne može utvrditi povreda njegovih postupovnih prava. Isto vrijedi i za tvrdnju, ako se pokaže istinitom, da prvotno Komisijino ispitivanje nije bilo pouzdano.

76      Kao treće, tužitelj tvrdi da, iako se uloge predmetne države članice i primatelja potpora tijekom formalnog istražnog postupka razlikuju, treba voditi računa o tome da se argumenti primatelja potpora, ako država članica ne brani njegove interese, saslušaju na drugi način.

77      Međutim, uzimajući u obzir, s jedne strane, sudsku praksu navedenu u točki 54. ove presude, treba utvrditi da činjenica da predmetna država članica ne brani interese primatelja potpore ne može promijeniti položaj potonjeg u upravnom postupku ni narav njegova sudjelovanja u tom postupku na način da mu se u pogledu prava obrane dodijele jamstva usporediva s onima koje ima država članica.

78      S druge pak strane, što se tiče prava primatelja potpora na to da u odgovarajućoj mjeri s obzirom na okolnosti u predmetnom slučaju bude uključen u postupak, dovoljno je napomenuti da je tužitelju u konkretnom slučaju nakon objave odluke o pokretanju formalnog istražnog postupka u Službenom listu dana mogućnost da podnese sve informacije za koje je smatrao da su relevantne i korisne. Iz očitovanja koja je tužitelj podnio u toj fazi razvidno je da je bio upoznat s činjenicom da slovačke vlasti nisu osporavale privremene nalaze iznesene u toj odluci u vezi s kvalifikacijom predmetne mjere kao državne potpore. On je dakle u svakom slučaju mogao podnijeti svoja očitovanja unatoč razilaženju u stajalištima.

79      Iz navedenih razmatranja proizlazi da treba odbiti sve argumente tužitelja kojima u bitnome nastoji utvrditi da ga je Komisija morala saslušati nakon presude Frucona Košice/Komisija, t. 21. supra (EU:C:2013:32). Isto tako, nije potrebno ispitivati argument prema kojem bi sadržaj pobijane odluke bio drukčiji da je tužitelj mogao podnijeti dodatna očitovanja.

80      Kao drugo, tužitelj je tijekom rasprave u odgovoru na pitanje Općeg suda potvrdio da se namjerava pozivati i na povredu prava obrane Slovačke Republike koju Komisija nije saslušala nakon presude Frucona Košice/Komisija, t. 21. supra (EU:C:2013:32), i na nova pitanja istaknuta u pobijanoj odluci.

81      Prema sudskoj praksi povreda prava obrane u svojoj je naravi povreda subjektivnih prava (vidjeti presudu od 8. srpnja 2004., JFE Engineering i dr./Komisija, T‑67/00, T‑68/00, T‑71/00 i T‑78/00, Zb., EU:T:2004:221, t. 425. i navedenu sudsku praksu) na koju se stoga može pozivati samo država članica na koju se to odnosi (presuda Nuova Terni Industrie Chimiche/Komisija, t. 70. supra, EU:T:2010:270, t. 186.; vidjeti u tom smislu i presudu Technische Glaswerke Ilmenau/Komisija, t. 70. supra, EU:T:2004:222, t. 203.).

82      Iz toga proizlazi da se tužitelj ne može pozivati na povredu prava obrane koju je pretrpjela Slovačka Republika.

83      Zatim treba ispitati tvrdnju iznesenu u replici prema kojoj bi predmetni razlog trebalo razumjeti u širem smislu na način da se u njemu iznose bitne povrede postupka na koje bi Opći sud trebao paziti po službenoj dužnosti, i to zato što je Komisija u odgovoru na tužbu priznala da je iz svoje analize isključila sve informacije primljene nakon postupka na temelju kojega je usvojena prvotna odluka.

84      U tom smislu treba istaknuti da bitne povrede postupka u smislu članka 263. UFEU‑a doista predstavljaju razlog javnog poretka na koji sud Unije treba paziti po službenoj dužnosti (presuda od 13. prosinca 2013., Mađarska/Komisija, T‑240/10, Zb., EU:T:2013:645, t. 70.; vidjeti u tom smislu i presude od 4. rujna 2014., Španjolska/Komisija, C‑192/13 P, Zb., EU:C:2014:2156, t. 103., i od 22. listopada 2014., Španjolska/Komisija, C‑429/13 P, Zb., EU:C:2014:2310, t. 34.).

85      S druge pak strane, tužbeni razlog koji se odnosi na materijalnu zakonitost pobijane odluke, na povredu Ugovora ili bilo kojeg pravila koje se odnosi na njihovu primjenu u smislu članka 263. UFEU‑a, sud Unije može ispitati samo ako se na njega pozove tužitelj (presude od 10. prosinca 2013., Komisija/Irska i dr., C‑272/12 P, Zb., EU:C:2013:812, t. 28., i od 20. ožujka 2014., Rousse Industry/Komisija, C‑271/13 P, EU:C:2014:175, t. 18.; vidjeti u tom smislu i presudu od 2. travnja 1998., Komisija/Sytraval i Brink’s France, C‑367/95 P, Zb., EU:C:1998:154, t. 7.).

86      U konkretnom slučaju valja napomenuti to da, kao što se i vidi u točkama 73. i 75. ove presude, pitanje je li Komisija pri ocjenjivanju kriterija privatnog vjerovnika vodila računa o svim relevantnim informacijama odnosi se na ocjenu utemeljenosti pobijane odluke, a ne na kakvu bitnu povredu postupka.

87      Stoga treba odbiti argumente tužitelja koji se temelje na bitnim povredama postupka, pri čemu nije potrebno ispitivati njihovu dopuštenost u pogledu toga što su prvi put istaknuti u replici.

88      U svjetlu svih iznesenih razmatranja prvi tužbeni razlog valja u cijelosti odbiti.

 Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na pogreški koja se tiče prava, a zahvaća uvodnu izjavu 83. pobijane odluke

89      U okviru drugog tužbenog razloga za poništenje tužitelj ističe da je uvodna izjava 83. pobijane odluke zahvaćena pogreškom koja se tiče prava zbog toga što je Komisija iz presude Komisija/EDF, t. 26. supra (EU:C:2012:318, točke 81. do 85.), u bitnome izvela pogrešan zaključak prema kojem sama činjenica da država članica nije zauzela stajalište o potpori u trenutku njezina dodjeljivanja ili da traži da se s tom mjerom postupa kao s potporom za sanaciju implicira da je nužno riječ o državnoj potpori. U tom pogledu tužitelj kao prvo napominje da su državne potpore objektivan pojam i da izjave države članice mogu biti nepouzdane te da ih se ne može isticati pred zainteresiranom stranom koja osporava kvalifikaciju mjere o kojoj je riječ kao državne potpore. Kao drugo, pitanje u kojem je svojstvu djelovala Slovačka Republika u konkretnom se slučaju ni ne postavlja jer je mogla djelovati samo u svojstvu vjerovnika. Prema tome, uzimajući u obzir kriterije navedene u točkama 70. i 73. iz presude Frucona Košice/Komisija, t. 21. supra (EU:C:2013:32), postavlja se samo pitanje je li očito da tužitelj tu prednost ne bi mogao dobiti od privatnog vjerovnika. Kao treće, Komisija ne raspolaže nijednim dokazom da lokalni porezni ured s poreznim dugom nije postupao kao vjerovnik koji nastoji optimizirati iznos koji se može povratiti. No, tužitelj smatra da je u tom smislu relevantna samo odluka tog tijela, a ne ocjena slovačkih vlasti, kako se navodi u uvodnoj izjavi 83. pobijane odluke. Kao četvrto, tužitelj tvrdi da iz sudske prakse proizlazi da je Komisija pogrešno ocijenila da je država članica ta koja ima obvezu pozivati se na kriterij privatnog vjerovnika.

90      Komisija osporava utemeljenost tih argumenata zbog toga što je uvodna izjava 83. pobijane odluke u bitnome u skladu sa sudskom praksom o primjenjivosti kriterija privatnog vjerovnika i zbog toga što je, u svakom slučaju, ispitala informacije kojima je raspolagala kako bi ocijenila jesu li u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za primjenu tog kriterija. Komisija je kao prvo istaknula da prema sudskoj praksi primjenjivost kriterija privatnog vjerovnika ovisi o svojstvu u kojemu predmetna država članica dodjeljuje ekonomsku potporu poduzeću, pojasnivši pritom da je na toj državi članici da jasno i na temelju objektivnih i provjerljivih elemenata dokaže da je odluku donijela u svojstvu gospodarskog subjekta, a ne javne vlasti, i da na to upozori. Komisija smatra da, iako treba priznati da se primatelj potpore može pozivati na kriterij privatnog vjerovnika, ta se sudska praksa primjenjuje na jednak način i a fortiori. Kao drugo, argumentacija tužitelja temelji se na pogrešnoj pretpostavci prema kojoj se kriterij privatnog vjerovnika može primjenjivati, a da se prethodno ne utvrdi njegova mjerodavnost, vodeći pritom računa o namjeri države članice da djeluje kao privatni subjekt. Pritom je Slovačka Republika u konkretnom slučaju podnijela dokaze na temelju kojih bi se mjerodavnost tog kriterija mogla isključiti. Kao treće, kada je riječ o argumentima tužitelja koji proizlaze iz razlike u stajalištima između slovačkih vlasti i lokalnog poreznog tijela, Komisija podsjeća na to da je samo država članica stranka u postupku ispitivanja državnih potpora.

91      Ponajprije treba podsjetiti na to da je u skladu s člankom 107. stavkom 1. UFEU‑a, osim ako je Ugovorima drukčije predviđeno, svaka potpora koju dodijeli država članica ili koja se dodjeljuje putem državnih sredstava u bilo kojem obliku – a kojom se narušava ili koja prijeti da će narušiti tržišno natjecanje stavljanjem određenih poduzetnika ili proizvodnje određene robe u povoljniji položaj – nespojiva s unutarnjim tržištem u mjeri u kojoj utječe na trgovinu među državama članicama.

92      Pojmom potpora obuhvaćena su ne samo pozitivna davanja kao što su subvencije već i intervencije kojima se u raznim oblicima smanjuju troškovi koji u normalnim uvjetima opterećuju proračun poduzetnika i koje su zbog toga, iako nisu subvencije u užem smislu te riječi, iste naravi i imaju istovjetne učinke (presude od 1. prosinca 1998., Ecotrade, C‑200/97, Zb., EU:C:1998:579, t. 34.; Frucona Košice/Komisija, t. 21. supra, EU:C:2013:32, t. 69., i Komisija/Buczek Automotive, t. 73. supra, EU:C:2013:186, t. 30.).

93      Međutim, pretpostavke koje određena mjera mora ispuniti da bi se smatrala „potporom“ u smislu članka 107. UFEU‑a nisu ispunjene ako je poduzetnik kojemu je potpora bila dodijeljena putem državnih sredstava istu prednost mogao ostvariti pod normalnim tržišnim uvjetima (presude Frucona Košice/Komisija, t. 21. supra, EU:C:2013:32, t. 70., i Komisija/Buczek Automotive, t. 73. supra, EU:C:2013:186, t. 31.; vidjeti u tom smislu i presudu Komisija/EDF, t. 26. supra, EU:C:2012:318, t. 78. i navedenu sudsku praksu).

94      To se ocjenjivanje provodi kada javni vjerovnik poduzetniku daje olakšice u plaćanju duga koji ovaj prema njemu ima, primjenjujući u pravilu kriterij privatnog vjerovnika. Naime, kada je taj kriterij primjenjiv navodi se među elementima koje je Komisija obvezna uzeti u obzir prilikom utvrđivanja postojanja takve potpore (presude Frucona Košice/Komisija, t. 21. supra, EU:C:2013:32, t. 71., i Komisija/Buczek Automotive, t. 73. supra, EU:C:2013:186, t. 32.; vidjeti u tom smislu i presude od 29. travnja 1999., Španjolska/Komisija, C‑342/9-6, Zb., EU:C:1999:210, t. 46., i od 29. lipnja 1999., DM Transport, C‑256/97, Zb., EU:C:1999:332, t. 24.).

95      U tom pogledu valja podsjetiti na to da je u kontekstu kriterija privatnog ulagača u tržišnom gospodarstvu Sud zauzeo stajalište da primjenjivost tog kriterija u konačnici ovisi o tome dodjeljuje li predmetna država članica ekonomsku prednost poduzetniku u svojstvu dioničara, a ne u svojstvu javne vlasti (presuda Komisija/EDF, t. 26. supra, EU:C:2012:318, t. 81.).

96      Isto tako, treba utvrditi da primjenjivost kriterija privatnog vjerovnika u konačnici ovisi o tome dodjeljuje li predmetna država članica ekonomsku prednost poduzetniku u nekom drugom svojstvu koje nije javna vlast (vidjeti u tom smislu presudu EDF/Komisija, t. 51. supra, EU:T:2009:505, t. 224.). Naime, prema sudskoj praksi kada javna vlast pruža olakšice u isplati duga koji joj poduzetnik duguje, njezino postupanje treba usporediti s postupanjem privatnog vjerovnika koji nastoji namiriti potraživanja koja mu duguju dužnici u financijskim teškoćama (presude od 11. srpnja 2002., HAMSA/Komisija, T‑152/99, Zb., EU:T:2002:188, t. 167., i od 17. svibnja 2011., Buczek Automotive/Komisija, T‑1/08, Zb., EU:T:2011:216, t. 70.; vidjeti u tom smislu i presude Španjolska/Komisija, t. 94. supra, EU:C:1999:210, t. 46., i DM Transport, t. 94. supra, EU:C:1999:332, t. 24.). U takvoj je situaciji kriterij privatnog gospodarskog subjekta, te stoga i privatnog vjerovnika, relevantan zato što bi privatni gospodarski subjekt radi ostvarivanja dobiti mogao makar načelno postupati kao država (u tom smislu vidjeti presudu EDF/Komisija, t. 51. supra, EU:T:2009:505, t. 224.).

97      U kontekstu kriterija privatnog ulagača u tržišnom gospodarstvu Sud je između ostalog zaključio da ako se država članica u okviru upravnog postupka poziva na taj kriterij, u slučaju dvojbe obvezna je jasno i na temelju objektivnih i provjerljivih elemenata dokazati da je provedenu mjeru donijela u svojstvu dioničara (presuda Komisija/EDF, t. 26. supra, EU:C:2012:318, t. 82.). Iz tih elemenata mora biti jasno vidljivo da je predmetna država članica prethodno ili u trenutku dodjeljivanja te ekonomske prednosti donijela odluku o tome da će preko mjere koja je doista provedena uložiti u kontrolirano javno poduzeće (vidjeti presudu Komisija/EDF, t. 26. supra, EU:C:2012:318, t. 83. i navedenu sudsku praksu). U tom se pogledu mogu zahtijevati dokazi iz kojih se vidi da se ta odluka zasniva na ekonomskim procjenama sličnim onima koje bi u konkretnom slučaju prije donošenja odluke o tom ulaganju donio razborit privatni ulagač u situaciji koja je gotovo istovjetna situaciji dotične države članice, i to kako bi procijenio buduću isplativost tog ulaganja (presuda Komisija/EDF, t. 26. supra, EU:C:2012:318, t. 84.). Međutim, ekonomske procjene provedene nakon dodjele te prednosti, retrospektivni zaključak da je ulaganje predmetne države članice doista profitabilno ili dodatni razlozi za odabir postupka koji se doista koristio nisu dostatni da bi se utvrdilo da je ta država članica tu odluku donijela, prije ili u trenutku tog dodjeljivanja, u svojstvu dioničara (vidjeti presudu Komisija/EDF, t. 26. supra, EU:C:2012:318, t. 85. i navedenu sudsku praksu).

98      Prema toj sudskoj praksi, ako predmetna država članica Komisiji podnese elemente koji se zahtijevaju, potonja mora provesti opću ocjenu u okviru koje uzima u obzir, uz dokaze koje joj je podnijela država članica u pitanju, svaki drugi relevantni dokaz na temelju kojeg će odrediti je li država članica predmetnu mjeru poduzela u svojstvu dioničara ili u svojstvu javne vlasti (vidjeti u tom smislu presudu Komisije/EDF, t. 26. supra, EU:C:2012:318, t. 86.).

99      U pobijanoj je odluci Komisija podsjetila na to da je u odluci o pokretanju formalnog istražnog postupka iznijela sumnje u pogledu tvrdnje da je Slovačka Republika s tužiteljem postupala kao privatni vjerovnik (uvodna izjava 78. pobijane odluke). Iako je naglasila da su uvjeti dogovora s vjerovnicima bili jednaki za privatne vjerovnike i za lokalno porezno tijelo (uvodna izjava 79. pobijane odluke), napomenula je i to da je položaj vjerovnika tog tijela bio neobično jak. Komisija je zaključila da je „[p]rema tome, potrebno ispitati je li porezni ured iskoristio sva raspoloživa sredstva da ostvari najveći mogući povrat svojih potraživanja kako bi to učinio vjerovnik u tržišnom gospodarstvu“ (uvodna izjava 80. pobijane odluke).

100    Komisija je u tu svrhu u uvodnim izjavama 81. i 82. pobijane odluke u prvom redu podsjetila na sudsku praksu u vezi s primjenom kriterija privatnog vjerovnika, koja je u bitnome navedena u točkama 93. i 94. ove presude, i u vezi s primjenom tog kriterija analogno sudskoj praksi iz točaka 95. i 97. ove presude. Zatim je Komisija primijenila taj kriterij, i to nakon što je u uvodnim izjavama 83. i 84. istaknula sljedeće:

„(83)      Ukratko, Slovačka Republika tvrdi da, prema njezinu mišljenju, predmetna mjera predstavlja državnu potporu. Priznala je da u vrijeme donošenja dogovora pitanje državne potpore jednostavno nije uzeto u obzir i zatražila je da se sa spornom mjerom postupi kao s potporom za sanaciju. Stoga se čini da u ovom predmetu nisu bili ispunjeni zahtjevi sudske prakse koji su gore navedeni i sporna mjera predstavlja državnu potporu u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a.

(84)      U konkretnom slučaju tužitelj je taj koji je tvrdio da mjera [nije državna potpora] i podnio dokumente koji su gore opisani, posebno izvještaje dvaju revizora“.

101    Prije svega treba napomenuti da iz pobijane odluke proizlazi da je Komisija, suprotno tumačenju koje je ta institucija ponudila u svojim pismenima i na raspravi, u bitnome smatrala da je kriterij privatnog vjerovnika primjenjiv. To se tumačenje poglavito nameće u pogledu uvodnih izjava 78. i 80. pobijane odluke, kako su iznesene u točki 99. ove presude. Ono se nameće i u svjetlu uvodne izjave 84. pobijane odluke u kojoj Komisija navodi da se sam tužitelj pozivao na taj kriterij jer je, prije nego što je Komisija taj kriterij odlučila primijeniti u odlučivanju o meritumu, podnio dokumente u tu svrhu.

102    To se tumačenje pobijane odluke ne dovodi u pitanje u uvodnoj izjavi 83. pobijane odluke. Naime, upućivanje u toj uvodnoj izjavi na „[navedenu] sudsku praksu“ zbog svoje općenitosti i neodređenosti može se odnositi i na sudsku praksu u vezi s primjenjivosti kriterija privatnog vjerovnika i na sudsku praksu u vezi s primjenom tog kriterija, navedene u uvodnoj izjavi 82., odnosno 81. pobijane odluke. Drugim riječima, zaključak Komisije prema kojemu se „stoga čini da u ovom predmetu nisu bili ispunjeni zahtjevi sudske prakse koji su gore navedeni i sporna mjera predstavlja državnu potporu“ može se razumjeti ne samo u smislu da kriterij privatnog vjerovnika nije bio primjenjiv, što u ovom trenutku tvrdi Komisija, već i u smislu da, vodeći računa o elementima koje je dostavila Slovačka Republika, pretpostavke za njegovu primjenu nisu bile ispunjene. Suprotno stajalištu Komisije to se tumačenje nameće uzmemo li u obzir uvodne izjave iznesene u točki 101. ove presude.

103    Međutim, iako Komisija u uvodnoj izjavi 83. pobijane odluke iz same kvalifikacije Slovačke Republike predmetne mjere kao državne potpore nije mogla izvesti zaključak da ta mjera doista predstavlja takvu potporu, činjenica je da je u svakom slučaju u meritumu ocijenila kriterij privatnog vjerovnika te ispitala sve bitne elemente državne potpore.

104    Iz toga proizlazi da je bespredmetan tužbeni razlog usmjeren protiv zaključka prema kojemu se predmetna mjera treba kvalificirati kao državna potpora jer je to tako protumačila Slovačka Republika. Taj se zaključak nameće, a da pritom nije ni potrebno ispitati druge argumente sažete u točki 89. ove presude, koje je tužitelj u prvom redu istaknuo u odgovoru na argumente Komisije. Tim se argumentima nastoji naime dokazati postojanje pogreške koja se tiče prava i zahvaća uvodnu izjavu 83. pobijane odluke te nemaju nikakav učinak na bespredmetnost te pogreške.

105    Iz toga proizlazi i to da Opći sud u konkretnom slučaju ne može, kako to od njega Komisija u bitnome zahtijeva u okviru ispitivanja drugog tužbenog razloga te trećeg i četvrtog tužbenog razloga koji se odnose na primjenu kriterija privatnog vjerovnika, utvrditi neprimjenjivost tog kriterija. Time bi zapravo Komisijinu ocjenu zamijenio svojom.

106    Međutim, prema sudskoj praksi u okviru nadzora zakonitosti iz članka 263. UFEU‑a Opći je sud nadležan u postupcima zbog nenadležnosti, bitne povrede postupka, povrede Ugovora o FEU‑u ili bilo kojeg pravnog pravila vezanog uz njegovu primjenu ili zloporabe ovlasti. Članak 264. UFEU‑a propisuje da ako je tužba osnovana, predmetni akt proglašava se ništavim. Opći sud dakle ne može ni u kojem slučaju svojim obrazloženjem zamijeniti obrazloženje donositelja pobijanog akta (vidjeti presude Frucona Košice/Komisija t. 21. supra, EU:C:2013:32, t. 89. i navedenu sudsku praksu, i od 28. veljače 2013., Portugal/Komisija, C‑246/11 P, EU:C:2013:118, t. 85. i navedenu sudsku praksu).

107    Kao drugo, važno je dodati da je uvodna izjava 83. pobijane odluke, pa čak i pod pretpostavkom da je treba tumačiti na način da je Komisija, kako ona u ovom trenutku tvrdi, u predmetnom slučaju odbacila primjenjivost kriterija privatnog vjerovnika, zahvaćena pogreškom koja se tiče prava, koja je, međutim, bespredmetna u pogledu zakonitosti pobijane odluke zbog razloga navedenih u točkama 103. i 104. ove presude te u točki 127. u daljnjem njezinu tekstu.

108    U tom pogledu valja napomenuti da analogno sudskoj praksi navedenoj u točki 97. ove presude, ako se država članica u okviru upravnog postupka poziva na kriterij privatnog vjerovnika, na njoj je da u slučaju dvojbe jasno i na temelju objektivnih i provjerljivih elemenata, poput onih iz te točke, dokaže da je mjeru provela u svojstvu privatnog subjekta.

109    Međutim, treba istaknuti da iz te sudske prakse ne proizlazi da se Komisija, kada se dotična država članica ne poziva na kriterij privatnog vjerovnika i smatra da predmetna mjera predstavlja državnu potporu, samo na temelju toga može osloboditi svakog ispitivanja tog kriterija ili smatrati da se ne primjenjuje. Suprotno tomu, na kriterij privatnog vjerovnika može se pozivati korisnik potpore.

110    Kao prvo naime, kada prema sudskoj praksi Komisija odluči pokrenuti formalni istražni postupak, na predmetnoj je državi članici i korisnicima mjere o kojoj je riječ da istaknu argumente na temelju kojih će dokazati da ta mjera ne predstavlja državnu potporu ili da je spojiva s unutarnjim tržištem, s obzirom na to da je svrha formalnog istražnog postupka Komisiji omogućiti da stekne cjelovit uvid u predmet (vidjeti presude od 28. studenoga 2008., Hotel Cipriani i dr./Komisija, T‑254/00, T‑270/00 i T‑277/00, Zb., EU:T:2008:537, t. 208. i navedenu sudsku praksu te od 20. rujna 2011., Regione autonoma della Sardegna i dr./Komisija, T‑394/08, T‑408/08, T‑453/08 i T‑454/08, Zb., EU:T:2011:493, t. 246. i navedenu sudsku praksu).

111    No, kriterij privatnog vjerovnika nije iznimka koja se primjenjuje isključivo na zahtjev države članice ako se utvrdi da su ostvareni svi sastavni elementi pojma državne potpore nespojive s unutarnjim tržištem iz članka 107. stavka 1. UFEU‑a. Naime, iz točke 94. ove presude proizlazi da se taj kriterij, ako je primjenjiv, ubraja u elemente koje je Komisija obvezna uzeti u obzir pri utvrđivanju postojanja takve potpore (vidjeti po analogiji presudu Komisija/EDF, t. 26. supra, EU:C:2012:318, t. 103.).

112    Prema tome, osim činjenice da, uzimajući u obzir sudsku praksu navedenu u točki 111. ove presude, mogućnost pozivanja na kriterij privatnog vjerovnika nipošto nije rezervirana samo za predmetnu državu članicu, tumačenje sudske prakse prema kojem korisnik potpore nije mogao isticati kriterij privatnog vjerovnika samo zato što se predmetna država članica na taj kriterij nije ni pozvala niti je osporavala kvalifikaciju predmetne mjere kao državne potpore nespojivo je sa sudskom praksom navedenom u točki 110. ove presude prema kojoj korisnik može isticati argumente kojima dokazuje da predmetna mjera ne predstavlja državnu potporu.

113    Nadalje, u točki 61. presude od 24. listopada 2013., Land Burgenland i dr./Komisija (C‑214/12 P, C‑215/12 P i C‑223/12 P, Zb., EU:C:2013:682), Sud je zaključio da se u tom predmetu, ni tijekom upravnog postupka niti pred Općim sudom, ni tijelo koje je dodijelilo ekonomsku potporu ni predmetna država članica i korisnik tih potpora nisu pozivali na elemente iz kojih bi bilo vidljivo da se ta mjera temeljila na ekonomskim procjenama koje je to tijelo izradilo kako bi odredilo njezinu isplativost, iz čega se može zaključiti da se na kriterij privatnog vjerovnika, osim predmetne države članice, pozivati može i korisnik potpore tako što će prema potrebi utvrditi da je o predmetnoj mjeri ta država odlučila u svojstvu gospodarskog subjekta.

114    Naposljetku, valja istaknuti da sudsku praksu navedenu u točkama 97. i 108. ove presude treba iščitavati u kontekstu okolnosti u predmetu u kojemu je donesena presuda Komisija/EDF, t. 26. supra (EU:C:2012:318, t. 82.), tj. pozivanja same države članice na kriterij privatnog ulagača u tržišnom gospodarstvu. S obzirom na to da Sud nije odlučivao o pitanju je li se korisnik mogao pozivati na taj kriterij kada je predmetna država članica tvrdila da se sporna mjera trebala kvalificirati kao državna potpora, iz te se presude ne može izvesti zaključak da se samo ta država članica može s pravom pozivati na navedeni kriterij.

115    Unatoč tomu, treba naglasiti da, kao i država članica koja je istaknula kriterij privatnog vjerovnika, kada se korisnik mjere poziva na taj kriterij, na njemu je da u slučaju sumnje jasno i na temelju objektivnih i provjerljivih elemenata dokaže da je ta država članica tu mjeru provela u svojstvu gospodarskog subjekta.

116    U konkretnom je slučaju točno da se Slovačka Republika nije pozivala na kriterij privatnog vjerovnika i da je predložila da se predmetna mjera kvalificira državnom potporom. Unatoč tomu, tužitelj je taj kriterij istaknuo tijekom formalnog istražnog postupka te podnio dokumente u prilog toj tvrdnji, što je i vidljivo iz uvodne izjave 84. pobijane odluke, a riječ je o, u prvom redu, izvješćima dvaju revizora.

117    U tim uvjetima, s jedne strane, posebno uzimajući u obzir točku 112. ove presude, Komisija nije smjela samo na temelju toga što je država članica ocijenila da sporna mjera predstavlja državnu potporu i što nije istaknula kriterij privatnog vjerovnika zaključiti da je taj kriterij u konkretnom slučaju bio neprimjenjiv.

118    S druge pak strane, uzimajući u obzir sudsku praksu iz točaka 95., 97. i 98. ove presude, te s obzirom na to da je tužitelj istaknuo taj kriterij i podnio dokumente u tu svrhu, treba utvrditi da je na Komisiji da ispita odgovaraju li ti dokumenti zahtjevima navedenima u toj sudskoj praksi i ako odgovaraju, da izradi opću ocjenu pri čemu će, osim o podnesenim dokumentima, računa voditi i o svim ostalim relevantnim informacijama u konkretnom slučaju na temelju kojih će moći utvrditi proizlazi li predmetna mjera države članice iz njezina svojstva dioničara ili iz svojstva javne vlasti. Međutim, iako je točno da je Komisija u uvodnim izjavama 47. i 107. pobijane odluke utvrdila da, suprotno navodima tužitelja, nije dokazano da je izvješće E bilo podneseno lokalnom poreznom tijelu prije nego što je ono prihvatilo dogovor s vjerovnicima, nužno je napomenuti da se Komisija nije izjasnila o karakteristikama tih dokumenata i da nije izradila tu opću ocjenu kako bi utvrdila je li taj kriterij u konkretnom slučaju bio primjenjiv.

119    K tomu je važno napomenuti da je presuda Komisija/EDF, t. 26. supra (EU:C:2012:318, točke 81. do 85.), u kojoj su pojašnjene pretpostavke za primjenu kriterija privatnog ulagača u tržišnom gospodarstvu i na kojoj Komisija temelji svoju tvrdnju da kriterij privatnog vjerovnika u konkretnom slučaju nije primjenjiv, donesena 5. lipnja 2012., tj. mjesec dana prije rasprave od 5. srpnja 2012. u predmetu u kojemu je donesena presuda Frucona Košica/Komisija, t. 21. supra (EU:C:2013:32). Nadalje, nesporno je da je Sud u potonjoj presudi u obzir uzeo određene zaključke iz presude Komisija/EDF, t. 26. supra (EU:C:2012:318).

120    Točno je da se u presudi Frucona Košice/Komisija, t. 21. supra (EU:C:2013:32), Sud nije izričito izjasnio u vezi s primjenjivosti kriterija privatnog vjerovnika, kako je to u bitnom istaknula Komisija. Nadalje, prema navodima koje je potonja dostavila, u žalbenom postupku to pitanje nije bilo razmatrano.

121    Međutim, nesporno je da je u točkama 68. do 91. i 100. do 104. presude Frucona Košice/Komisija, t. 21. supra Sud odlučivao o utemeljenosti ocjene Općeg suda i Komisije pretpostavki za primjenu kriterija privatnog vjerovnika u presudi Frucona Košice/Komisija, t. 20. supra (EU:T:2010:498), odnosno u prvotnoj odluci.

122    No, primjenjivost kriterija privatnog vjerovnika preduvjet je za njegovu primjenu, kako se između ostalog i iščitava iz točke 71. presude Frucona Košica/Komisija, t. 21. supra, u kojoj je Sud istaknuo da se taj kriterij, kada je primjenjiv, ubraja među elemente koje je Komisija obvezna uzeti u obzir kada utvrđuje postoji li potpora.

123    Stoga, s obzirom na to da je Sud ocijenio pretpostavke za primjenu kriterija privatnog vjerovnika, valja utvrditi da je implicitno, ali sigurno, utvrdio da je taj kriterij primjenjiv.

124    S jedne se strane taj zaključak tim više nameće jer je Sud, za razliku od Komisije koja je u prvotnoj odluci utvrdila da pretpostavke za primjenu kriterija privatnog vjerovnika nisu bile ispunjene, dok je Opći sud u meritumu odbacio tužbene razloge i argumente protiv jednog dijela zaključaka na kojemu se ta tvrdnja temeljila – odlučujući nakon ukidanja presude Frucona Košice/Komisija, t. 20. supra (EU:T:2010:498) u prvostupanjskom postupku u skladu s člankom 61. stavkom 1. Statuta Suda Europske unije – u bitnome zaključio da je ocjena tog kriterija u prvotnoj odluci zahvaćena očitom pogreškom ili da je, u najmanju ruku, nedovoljno obrazložena (presuda Frucona Košice/Komisija, t. 21., supra, EU:C:2013:32, t. 101. do 103.).

125    S druge pak strane zaključak izveden iz točke 123. ove presude nameće se neovisno o činjenici da prema informacijama koje je iznijela Komisija primjenjivost kriterija privatnog vjerovnika nije bila osporavana u predmetu u kojemu je donesena presuda Frucona Košice/Komisija, t. 21. supra (EU:C:2013:32). Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi, iako može odlučivati samo o zahtjevima stranaka, na kojima je da utvrde granice spora, sud Unije ne može biti obvezan razmatrati isključivo argumente na kojima stranke temelje svoje tvrdnje jer bi se inače njegova odluka, ovisno o slučaju, temeljila na pogrešnim pravnim razlozima (rješenje od 27. rujna 2004., UER/M6 i dr., C‑470/02 P, EU:C:2004:565, t. 69.; od 13. lipnja 2006., Mancini/Komisija, C‑172/05 P, Zb. SS, EU:C:2006:393, t. 41., i presuda od 21. rujna 2010., Švedska i dr./API i Komisija, C‑514/07 P, C‑528/07 P i C‑532/07 P, Zb., EU:C:2010:541, t. 65.). Iz toga proizlazi da je Sud, kako bi izbjegao da svoju presudu kojom je u bitnome poništio dio obrazloženja koji ide u prilog zaključku prema kojemu pretpostavke za primjenu kriterija privatnog vjerovnika nisu bile ispunjene i prema kojem se primjenjivost tog kriterija temelji na pogrešnim pravnim razlozima, pa i u izostanku bilo kakvog osporavanja, mogao utvrditi neprimjenjivost tog kriterija. S obzirom na to da Sud to nije učinio, valja utvrditi da je u konkretnom slučaju imao namjeru potvrditi primjenjivost tog kriterija.

126    Prema tome, ako se na prijedlog Komisije u ovom slučaju izuzme iz primjene primjenjivost kriterija privatnog vjerovnika na okolnosti predmeta o kojemu je riječ, to bi bilo protivno pravomoćnosti presude Frucona Košice/Komisija, t. 21. supra (EU:C:2013:32).

127    Iz toga proizlazi da se ne može prihvatiti argumentacija Komisije na temelju koje dokazuje neprimjenjivost kriterija privatnog vjerovnika. Stoga, s obzirom na to da uvodna izjava 83. pobijane odluke sadržava zaključak prema kojemu je taj kriterij u konkretnom slučaju neprimjenjiv, pobijana je odluka zahvaćena pogreškom koja se tiče prava. Međutim, s obzirom na to da je Komisija taj kriterij ispitala u meritumu, samo ta pogreška ne može opravdati poništenje pobijane odluke.

128    U svjetlu svih iznesenih razmatranja drugi tužbeni razlog koji je istaknuo tužitelj valja odbiti kao bespredmetan.

 Treći tužbeni razlog, koji se temelji na pogreškama koje se tiču činjenica i prava, a zahvaćaju zaključak prema kojemu je stečajni postupak bio isplativiji od dogovora s vjerovnicima

129    U okviru trećeg tužbenog razloga tužitelj osporava zaključak Komisije da bi se privatni vjerovnik bio opredijelio za stečajni postupak, a ne za dogovor s vjerovnicima. Ovaj se tužbeni razlog dijeli na šest skupina argumenata koje se odnose na, kao prvo, opći prigovor pristupu Komisije, kao drugo, ocjenu Komisije u vezi s prihodom od prodaje imovine tužitelja u okviru stečajnog postupka, kao treće do petog, na trajanje stečajnog postupka i, kao šesto, na pogrešku kojom je zahvaćena uvodna izjava 92. pobijane odluke.

 Uvodne napomene o sudskoj praksi

130    Prije nego što se u svjetlu argumenata tužitelja ispita utemeljenost Komisijine usporedne ocjene stečajnog postupka i dogovora s vjerovnicima, ponajprije se valja osvrnuti na relevantnu sudsku praksu u vezi s primjenom kriterija privatnog vjerovnika, raspodjelom tereta dokazivanja toga da su ispunjene pretpostavke za primjenu tog kriterija i sa sudskim nadzorom ocjene tog kriterija.

131    Kao prvo, kao što je to istaknuto u točkama 92. i 94. ove presude, pojmom potpora obuhvaćene su intervencije kojima se poduzetnicima na razne načine smanjuju troškovi koje bi obično morali snositi. Međutim, pretpostavke koje određena mjera mora ispunjavati da bi se smatrala državnom potporom nisu ispunjene ako je poduzetnik korisnik istu prednost mogao ostvariti pod normalnim tržišnim uvjetima, a ta se ocjena u pravilu provodi tako da se na javnog vjerovnika koji poduzetniku daje olakšice u plaćanju duga primijeni kriterij privatnog vjerovnika.

132    Takve olakšice u plaćanju predstavljaju državnu potporu u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a ako, uzimajući u obzir iznos gospodarske prednosti koja se na taj način dodjeljuje, poduzetnik korisnik te potpore usporedive olakšice očito ne bi mogao dobiti od privatnog vjerovnika koji se nalazi u situaciji najsličnijoj situaciji javnog vjerovnika i koji nastoji namiriti potraživanja prema dužnicima u financijskim problemima (vidjeti presude Frucona Košice/Komisja, t. 21. supra, EU:C:2013:32, t. 72. i navedenu sudsku praksu, i Komisija/Buczek Automotive, t. 73. supra, EU:C:2013:186, t. 46. i navedenu sudsku praksu).

133    Stoga je na Komisiji da provede opću ocjenu vodeći pritom računa o svim relevantnim informacijama u konkretnom slučaju na temelju kojih će moći odrediti jesu li poduzetniku korisniku očigledno dodijeljene olakšice koje mu u sličnoj situaciji ne bi dodijelio privatni vjerovnik (presude Frucona Košice/Komisija, t. 21. supra, EU:C:2013:32, t. 73., i Komisija/Buczek Automotive, t. 73. supra, EU:C:2013:186, t. 47.; vidjeti po analogiji presudu Komisija/EDF, t. 26. supra, EU:C:2012:318, t. 86.).

134    U tom pogledu relevantnom treba smatrati svaku informaciju koja bi mogla osjetno utjecati na odlučivanje razboritog i pažljivog privatnog vjerovnika koji se nalazi u situaciji koja je najsličnija situaciji javnog vjerovnika koji nastoji namiriti iznose koje potražuje od dužnika u financijskim problemima (presude Frucona Košice/Komisija, t. 21. supra, EU:C:2013:32, t. 78., i Komisija/Buczek Automotive, t. 73. supra, EU:C:2013:186, t. 54.).

135    Nadalje, iz sudske prakse proizlazi da kada razborit i pažljiv privatni vjerovnik koji se nalazi u situaciji koja je najsličnija situaciji slovačkih vlasti radi namirenja potraživanih iznosa, kao u predmetnom slučaju, mora odabrati između više postupaka s ciljem utvrđivanja koji je od njih najpovoljniji, tada mora ocijeniti prednosti i nedostatke svakog od tih postupaka (vidjeti u tom smislu presude Frucona Košice/Komisija, t. 21. supra, EU:C:2013:32, t. 79. i 80., i Komisija/Buczek Automotive, t. 73. supra, EU:C:2013:186, t. 56.).

136    Na tu odluku privatnog vjerovnika utječe niz čimbenika poput njegova položaja privilegiranog ili običnog hipotekarnog vjerovnika, naravi i opsega instrumenata osiguranja koje eventualno ima, njegove procjene izgleda da se poduzetnik ekonomski oporavi kao i pripadajuće dobiti u slučaju stečajnog postupka (presude HAMSA/Komisija, t. 96. supra, EU:T:2002:188, t. 168., i Buczek Automotive/Komisija, t. 96. supra, EU:T:2011:216, t. 84.; vidjeti u tom smislu i presudu Rousse Industry/Komisija, t. 85. supra, EU:C:2014:175, t. 61.), ali i rizika od toga da mu se gubici dodatno povećaju (vidjeti u tom smislu presudu od 12. rujna 2007., Olympiaki Aeroporia Ypiresies/Komisija, T‑68/03, Zb., EU:T:2007:253, t. 283.). Na odlučivanje privatnog vjerovnika može znatno utjecati i trajanje postupka zbog kojega se odgađa namirenje potraživanja, a koje isto tako u slučaju dugih postupaka može posebno utjecati na njihovu vrijednost (presuda Frucona Košice/Komisija, t. 21. supra, EU:C:2013:32, t. 81.).

137    Slijedom toga Komisija je u predmetnom slučaju trebala utvrditi bi li u svrhu namirenja potraživanih iznosa, uzimajući u obzir navedene čimbenike, razborit i pažljiv privatni vjerovnik koji se nalazi u situaciji koja je najsličnija situaciji slovačkih vlasti očito odbio prijedlog dogovora s vjerovnicima (vidjeti u tom smislu presudu Buczek Automotive/Komisija, t. 96. supra, EU:T:2011:216, t. 85.). Kako bi odabrala najpovoljniju mogućnost, Komisija je trebala usporediti prednosti i nedostatke svakog od navedenih postupaka u odnosu na interese privatnog vjerovnika (vidjeti u tom smislu presudu Komisija/Buczek Automotive, t. 73. supra, EU:C:2013:186, t. 57.).

138    Kao drugo, kada je riječ o utvrđivanju tereta dokazivanja toga da su ispunjene pretpostavke za primjenu kriterija privatnog vjerovnika, ponajprije valja napomenuti da prema sudskoj praksi kada Komisija u kontekstu privatnog vjerovnika provodi opću ocjenu navedenu u točki 133. ove presude osim o elementima koje su joj dostavile predmetne države članice računa vodi i o svim drugim relevantnim informacijama u predmetnom slučaju (vidjeti u tom smislu i po analogiji sudsku praksu navedenu u točki 98. ove presude). Isto tako, kada postane jasno da je kriterij privatnog ulagača primjenjiv, na Komisiji je da od dotične države članice zatraži sve relevantne informacije na temelju kojih može provjeriti jesu li ostvarene sve pretpostavke za primjenu tog kriterija (presuda Komisija/Buczek Automotive, t. 73. supra, EU:C:2013:186, t. 33.).

139    Iz toga proizlazi da je na Komisiji teret dokazivanja toga jesu li ostvarene sve pretpostavke za primjenu kriterija privatnog vjerovnika (vidjeti u tom smislu presudu Komisija/Buczek Automotive, t. 73. supra, EU:C:2013:186, t. 34.). Tim više je tomu tako kada se pobijana odluka ne temelji na nepodnošenju elemenata koje je od predmetne države članice zatražila Komisija, već na konstataciji da privatni vjerovnik ne bi postupao na jednak način kao i vlasti te države članice, što podrazumijeva da je Komisija raspolagala svim relevantnim informacijama nužnim za donošenje odluke (vidjeti u tom smislu presudu Komisija/Buczek Automotive, t. 73. supra, EU:C:2013:186, t. 35.).

140    Kao drugo, treba napomenuti da se prema sudskoj praksi na koju se ona sama pozvala, Komisiji ne može prigovoriti da nije vodila računa o eventualnim elementima koji se tiču činjenica ili prava i koji su joj mogli biti, ali nisu, podneseni u okviru upravnog postupka jer Komisija nije obvezna po službenoj dužnosti ispitivati i unaprijed ocjenjivati koji su to elementi koji su joj mogli biti podneseni (presuda od 14. siječnja 2004., Fleuren Compost/Komisija, T‑109/01, Zb., EU:T:2004:4, t. 49.; vidjeti u tom smislu i presudu Komisija/Sytraval i Brink’s France, t. 85. supra, EU:C:1998:154, t. 60.).

141    Međutim, Komisija je u interesu pravilne primjene temeljnih pravila o državnim potporama sadržanih u Ugovoru dužna pažljivo i nepristrano ispitati sporne mjere kako bi pri donošenju konačne odluke u tu svrhu raspolagala najiscrpnijim i najpouzdanijim elementima (presuda od 2. rujna 2010., Komisija/Scott, C‑290/07 P, Zb., EU:C:2010:480, t. 90.; vidjeti u tom smislu i presudu Komisija/Sytraval i Brink’s France, t. 85. supra, EU:C:1998:154, t. 62.).

142    Nadalje, zakonitost odluke iz područja državnih potpora ocjenjuje se uzimajući u obzir informacije kojima je Komisija mogla raspolagati u trenutku njezina donošenja (vidjeti presudu Komisija/Scott, t. 141. supra, EU:C:2010:480, t. 91. i navedenu sudsku praksu).

143    U tom pogledu iz sudske prakse u bitnome proistječe da Komisija može zanemariti informacije koje joj nisu bile dostavljene u okviru upravnog postupka s obzirom na to da može valjano tvrditi da je raspolagala pouzdanijim informacijama ili da te informacije nisu relevantne (vidjeti u tom smislu presudu Komisija/Scott, t. 141. supra, EU:C:2010:480, t. 95. do 98.).

144    Kao treće, valja napomenuti da Komisijino ispitivanje pitanja mogu li se određene mjere kvalificirati državnom potporom zbog toga što javne vlasti nisu postupale isto kao i privatni vjerovnik zahtijeva složenu ekonomsku analizu (presude od 22. studenoga 2007., Španjolska/Lenzing, C‑525/04 P, Zb., EU:C:2007:698, t. 59.; Frucona Košice/Komisija, t. 21. supra, EU:C:2013:32, t. 74., i Komisija/Buczek Automotive, t. 73. supra, EU:C:2013:186, t. 48.).

145    U vezi s time valja napomenuti da u okviru nadzora koji sudovi Unije provode nad složenim ekonomskim ocjenama koje Komisija donosi u području državnih potpora sud Unije ne može ekonomsku ocjenu Komisije nadomjestiti svojom (presude Frucona Košice/Komisija, t. 21. supra, EU:C:2013:32, t. 75. i Komisija/Buczek Automotive, t. 73. supra, EU:C:2013:186, t. 49.; vidjeti u tom smislu i presudu Komisija/Scott, t. 141. supra, EU:C:2010:480, t. 64. i 66. i navedenu sudsku praksu).

146    Stoga, s obzirom na to da Komisijina primjena kriterija privatnog vjerovnika u tržišnom gospodarstvu podrazumijeva složene ekonomske ocjene, prema ustaljenoj sudskoj praksi nadzor te primjene stoga obuhvaća samo provjeru u pogledu poštovanja postupovnih pravila i obveze obrazlaganja, sadržajne točnosti utvrđenih činjenica, postojanja očite pogreške u ocjeni tih činjenica ili zloporabe ovlasti (vidjeti u tom smislu presudu Španjolska/Lenzing, t. 144. supra, EU:C:2007:698, t. 59. do 61.).

147    Međutim, sud Unije mora u prvom redu ispitati ne samo sadržajnu točnost iznesenih dokaza, njihovu pouzdanost i dosljednost već i paziti na to da ti elementi sadržavaju sve relevantne informacije prije nego što ih se uzme u obzir pri ocjenjivanju složene situacije i da se njima mogu poduprijeti zaključci koji su iz njih izvedeni (vidjeti presude Komisija/Scott, t. 141. supra, EU:C:2010:480, t. 65. i navedenu sudsku praksu te Frucona Košice/Komisija, t. 21. supra, EU:C:2013:32, t. 76. i navedenu sudsku praksu; presuda Komisija/Buczek Automotive, t. 73. supra, EU:C:2013:186, t. 50.).

148    Utemeljenost pobijane odluke u pogledu argumenata tužitelja valja u prvom redu ispitati u svjetlu načela navedenih u toj sudskoj praksi.

149    U vezi s time treba napomenuti da je u uvodnoj izjavi 119. pobijane odluke Komisija zaključila da privatni vjerovnik ne bi prihvatio prijedlog dogovora s vjerovnicima. Taj se zaključak temelji na procjeni očekivanog iznosa koji je lokalno porezno tijelo moglo dobiti u okviru stečajnog postupka i trajanja tog postupka u usporedbi s iznosom predloženim u okviru dogovora s vjerovnicima.

150    Prema tome, Komisija je u bitnome s jedne strane ocijenila da je očekivani iznos koji je porezno tijelo moglo dobiti u okviru stečajnog postupka bio znatno veći od iznosa koji bi dobilo u okviru dogovora s vjerovnicima. Naime, nakon što je prilagodila procjene iz izvješća E, procijenila očekivani prihod od prodaje imovine tužitelja u okviru stečajnog postupka i od tog iznosa odbila troškove tog postupka, Komisija je u uvodnim izjavama 104. i 105. ocijenila da je u okviru stečajnog postupka to tijelo moglo doći do iznosa od 356,7 milijuna SKK, tj. 132,4 milijuna SKK više od iznosa predloženog u okviru dogovora s vjerovnicima (224,3 milijuna SKK). Nadalje, Komisija je u uvodnoj izjavi 106. pobijane odluke dodala da „čak i ako“ bi se prihvatio način ocjenjivanja iz izvješća E, to bi tijelo u okviru stečajnog postupka moglo dobiti iznos od 225,5 milijuna SKK, što je i dalje više od iznosa dobivenog u okviru dogovora s vjerovnicima.

151    S druge pak strane, kada je riječ o trajanju stečajnog postupka, Komisija je, kao prvo, u uvodnim izjavama 109. i 112. pobijane odluke zaključila da to trajanje ne bi znatno utjecalo na odluku privatnog vjerovnika s obzirom na to da bi se lokalno porezno tijelo, u bitnome, kao privilegirani vjerovnik moglo u svakom trenutku namiriti za iznos od najmanje 194 milijuna SKK od prodaje osigurane dugotrajne imovine. Kao drugo, u uvodnim izjavama 113. i 118. pobijane odluke Komisija je ipak, s jedne strane, procijenila očekivano trajanje stečajnog postupka, zaključivši da bi ono bilo vjerojatno kraće od prosječnog trajanja takvog postupka, te, s druge strane, utjecaj njegova trajanja na iznos koji bi vjerovnik mogao dobiti na kraju tog postupka (356,7 milijuna SKK nakon što se odbiju postupovni troškovi), u vezi s čime je Komisija pojasnila da zbog visine očekivanog iznosa prodaje aktive o kojoj je riječ ni razdoblje od četiri do pet godina ne bi imalo važnu ulogu u odluci privatnog vjerovnika.

152    Ne dovodeći u pitanje utemeljenost procjena Komisije čini se da je potonja, kako se to i zahtijeva u sudskoj praksi navedenoj u točkama 133. i 137. ove presude, u bitnome napravila analizu prednosti i nedostataka stečajnog postupka u usporedbi s postupkom dogovora s vjerovnicima, vodeći pritom u prvom redu računa o očekivanom prihodu od prodaje imovine tužitelja u okviru tog stečajnog postupka i utjecaju njegova očekivanog trajanja, kao i o statusu privilegiranog vjerovnika lokalnog poreznog ureda.

153    Tužitelj je unatoč tomu istaknuo da je ta analiza u bitnome pogrešna i da nije dovoljno potkrijepljena dokazima. Konkretno govoreći, tužitelj kritizira opći pristup Komisije i osporava uvodnu izjavu 92. pobijane odluke (prva i šesta skupina argumenata). Nadalje, dovodi u pitanje Komisijinu procjenu očekivanog prihoda od prodaje njegove imovine u okviru stečajnog postupka (druga skupina argumenata). Naposljetku, osporava procjenu očekivanoga trajanja takvog postupka i njegov utjecaj na odluku privatnog vjerovnika (treća do pete skupine argumenata).

154    Ponajprije valja ispitati utemeljenost procjene, s jedne strane, očekivanog prihoda od prodaje imovine tužitelja u okviru stečajnog postupka i, s druge strane, trajanje takvog postupka i njegov utjecaj na odluku privatnog vjerovnika.

 Utemeljenost procjene prihoda od prodaje imovine tužitelja u okviru stečajnog postupka (druga skupina argumenata)

155    Tužitelj osporava procjenu prihoda u visini od 435 milijuna SKK od prodaje imovine u okviru stečajnog postupka. Tužitelj u bitnome ističe da se Komisija, iako je to pitanje trebala ocijeniti iz perspektive privatnog vjerovnika te nije imala ni iskustvo ni potrebno znanje, ograničila na izradu procjene ne razmatrajući pritom pitanje vjerojatnosti dobiti od prodaje, niti je nastojala pribaviti stručna mišljenja niti ikakve druge dokaze koji bi poduprli njezinu procjenu, te da likvidacijske faktore iz izvješća E nije smjela zamijeniti drugim faktorima, osim ako za to nije pribavila relevantne dokaze od stručnjaka.

156    Konkretno govoreći, tužitelj osporava Komisijinu procjenu prihoda od prodaje dugotrajne imovine i zaliha, odnosno kratkoročnih potraživanja u okviru stečajnog postupka.

157    Kao prvo, tužitelj napominje da je Komisija, time što je minimalni očekivani prihod od prodaje dugotrajne imovine procijenila na iznos u visini od 194 milijuna SKK, dok se u izvješću E primjenjivao likvidacijski faktor od 45 %, primijenila faktor koji je izmišljen, proizvoljan, nerazuman i nedokazan, te pritom pojasnio da taj iznos ne odgovara procjeni prihoda od prodaje u okviru stečajnog postupka i da je iznos od 397 milijuna SKK koji su navele slovačke vlasti procijenjen na temelju njegove računovodstvene dokumentacije. Nadalje, zbog najma od strane O. H. njegova proizvodnog pogona ne mogu se izvesti nikakvi zaključci u pogledu očekivane dobiti od njegove prodaje u slučaju stečajnog postupka te da Komisija nije uzela u obzir stečajni postupak društva L. koji je još uvijek u tijeku.

158    Kao drugo, kada je riječ o prihodu od prodaje njegovih zaliha, tužitelj s jedne stane procjenjuje da bi privatni vjerovnik vodio računa o posljedicama povlačenja njegove licencije za jaka alkoholna pića na prodaju polugotovih proizvoda koji su činili najveći dio njegovih zaliha na dan 9. srpnja 2004. S druge pak strane tužitelj tvrdi da je Komisija pogriješila, te pritom nije oborila dokaze navedene u uvodnoj izjavi 108. pobijane odluke, kada je utvrdila da su uvjeti prodaje u okviru stečajnog postupka isti kao i oni pod kojima je mogao rasprodati zalihe u okviru dogovora s vjerovnicima.

159    Kao treće, kada je riječ o prihodu od prodaje njegovih kratkoročnih potraživanja tužitelj ocjenjuje da je Komisija pogriješila kada je odbila izvršiti drugu prilagodbu iz izvješća E, ne navodeći pritom razloge niti dokaze kojima bi tu prilagodbu osporila. No, privatni bi vjerovnik radi utvrđivanja očekivane vrijednosti preostalih naplativih potraživanja izvršio tu prilagodbu.

160    Komisija osporava osnovanost svih tih tužiteljevih argumenata. U bitnome je, s jedne strane, istaknula da je uzela u obzir i pomno ispitala dostupne relevantne informacije, pojasnivši pritom da nema obvezu cijelo stručno izvješće smatrati relevantnim ili tražiti stručno mišljenje. S druge strane, Komisija tvrdi da je došla do zaključka da elementi iz izvješća E nisu bili pouzdani te je izvršila prilagodbu likvidacijskih faktora iz tog izvješća, vodeći računa o informacijama i dokazima kojima su lokalne porezne vlasti u tom trenutku raspolagale. U odgovoru na repliku Komisija je dodala da nije obvezna poduzimati korake koje bi poduzimao privatni vjerovnik, već utvrditi je li javna vlast djelovala u tom svojstvu.

161    Konkretno govoreći, kada je kao prvo riječ o dugotrajnoj imovini tužitelja Komisija je zauzela stajalište da je, zbog nepostojanja objašnjenja u vezi s likvidacijskim faktorom iz izvješća E, bilo uputno razmotriti sve druge dostupne elemente koji se odnose na vrijednost te imovine i koje bi privatni vjerovnik ispitao. S obzirom na to da je na tužitelju da obrazloži utemeljenost svoje tvrdnje u vezi s logikom privatnog vjerovnika, Komisija nije obvezna iznijeti točan likvidacijski faktor, već ocijeniti sve dostupne elemente kako bi se utvrdilo jesu li tvrdnje tužitelja vjerodostojno potkrijepljene. Nadalje, kada je riječ o upućivanju na O. H., Komisija je istaknula da je u uvodnoj izjavi 96. pobijane odluke smatrala da je bilo dovoljno odbiti argument prema kojemu se nijedan kupac nije mogao pronaći. Uostalom, to upućivanje ukazuje na sklonost tužitelja da svoju pozornost usmjerava na određene detalje nauštrb konstatacije prema kojoj bi s jedne strane, kada bi se i uzeli u obzir likvidacijski faktori iz izvješća E, prihod od prodaje njegove dugotrajne imovine bio veći od iznosa predloženog u okviru dogovora s vjerovnicima, a s druge je strane nepovoljna narav dogovora s vjerovnicima razvidna u svjetlu procjena koje se u njemu prilagođavaju.

162    Kao drugo, kada je riječ o zalihama tužitelja, Komisija u prvom redu napominje da se u pobijanoj odluci odbacuje likvidacijski faktor iz izvješća E, jer se za njega ne nudi nikakvo objašnjenje, a razumnu procjenu prihoda od prodaje zaliha temelji na drugim dostupnim elementima, tj. na naznaci tužitelja prema kojoj bi mogao dobiti 110 milijuna SKK od prodaje zaliha i stvarnih promjena u njima. Međutim, prodaja zaliha u tim uvjetima radi financiranja dogovora s vjerovnicima može se usporediti s uvjetima prodaje u okviru stečajnog postupka, uz pojašnjenje da je tužitelju licencija već bila povučena u trenutku te prodaje. Kao drugo, jedini cilj uvodne izjave 108. iz pobijane odluke bio je odbiti izvješća podnesena kao dokaze.

163    Kao treće, kada je riječ o kratkoročnim potraživanjima Komisija smatra da iako je njihovu vrijednost trebalo prilagoditi kako bi odražavala stvarnu vrijednost, vodeći pritom računa o nenaplativim i teško naplativim potraživanjima, ta vrijednost nipošto nije smjela biti niža od vrijednosti koju je sam tužitelj očekivao da će dobiti od svojih dužnika. Nadalje, tužitelj još uvijek nije dostavio nikakvo opravdanje za drugu prilagodbu, pri čemu je Komisija pojasnila da činjenica da je poduzeće u stečajnom postupku ne dovodi u pitanje naplatu potraživanja od njegovih dužnika.

164    Kako bi se ispitala utemeljenost Komisijine procjene prihoda od prodaje dugotrajne imovine tužitelja u okviru stečajnog postupka, treba napomenuti da se ta procjena i u izvješću E i u pobijanoj odluci temelji na „likvidacijskim faktorima“ koji su se primjenjivali na razne elemente dugotrajne imovine tužitelja.

165    Kao što proizlazi iz uvodne izjave 94. pobijane odluke tim se faktorima u postocima izražava vrijednost dugotrajne imovine prodane u okviru stečajnog postupka u odnosu na njezinu knjigovodstvenu vrijednost. Njihov je cilj izračunati preostalu vrijednost dugotrajne imovine prodane u tom kontekstu, uzimajući u obzir narav prodaje, s obzirom na to da se procjenjuje da je vrijednost dobivena od prodaje u okviru stečajnog postupka, ovisno o vrsti dugotrajne imovine, znatno niža od njezine knjigovodstvene vrijednosti. U konkretnom se slučaju ne osporava ni primjena likvidacijskih faktora niti njihova definicija.

166    Procjena iznesena u izvješću E i procjena koju je izradila Komisija razlikuju se međutim u dva aspekta. Prema Komisiji to izvješće naime ne predstavlja vjerodostojan temelj za usporedbu stečajnog postupka i dogovora s vjerovnicima (uvodna izjava 89. pobijane odluke).

167    Dok se u izvješću E kao polazište, s jedne strane, uzima stanje imovine tužitelja na dan 31. ožujka 2004., Komisija je uzela stanje te imovine na dan 17. lipnja 2004. (uvodne izjave 90. i 103. pobijane odluke), što tužitelj ne osporava. Na taj potonji datum, kao što proizlazi iz tablice 5. iz pobijane odluke, računovodstvene vrijednosti raznih elemenata imovine tužitelja utvrđene su na sljedeći način:

–        dugotrajna imovina (zemljišta, objekti, strojevi i oprema, nematerijalna imovina, financijska imovina): 200 milijuna SKK;

–        zalihe: 84 milijuna SKK;

–        novčana sredstva: 161 milijun SKK;

–        kratkoročna komercijalna potraživanja: 63 milijuna SKK.

168    Komisija je, s druge strane, napomenula da ne može prihvatiti metodu koja se u izvješću E koristila za procjenu prihoda od prodaje imovine tužitelja u okviru stečajnog postupka (uvodna izjava 93. pobijane odluke). Drugim riječima, napomenula je da to izvješće ne sadržava nikakva objašnjenja u vezi s načinom na koji su likvidacijski faktori bili određeni (uvodna izjava 94. pobijane odluke) i da su faktori koji su se u tom izvješću primjenjivali na dugotrajnu imovinu (45 %), zalihe (20 %) i na kratkoročna potraživanja (20 %, primjenjivo na 59 % knjigovodstvene vrijednosti tih potraživanja) bili prenisko utvrđeni (uvodne izjave 95., 98. i 101. pobijane odluke).

169    U tim je okolnostima Komisija sama odredila relevantne likvidacijske faktore kako bi odredila očekivani prihod od prodaje imovine tužitelja u okviru stečajnog postupka.

170    Tužitelj osporava tu procjenu. U svrhu ispitivanja njezine utemeljenosti i uzimajući u obzir argumente stranaka, prije nego što se ocijeni sadržaj procjena koje je provela Komisija, valja precizirati kolika se važnost u procjeni Komisije pridaje stručnim mišljenjima.

171    Kao prvo, kada je riječ o stručnim mišljenjima valja napomenuti da je protivno argumentima tužitelja Komisija mogla u prvom redu odbaciti likvidacijske faktore iz izvješća E.

172    Naime, prema sudskoj praksi Komisija može, ali nije obvezna, koristiti se uslugama vanjskih stručnjaka, ali pritom mora ocijeniti njihov rad (presude od 16. rujna 2004., Valmont/Komisija, T‑274/01, Zb., EU:T:2004:266, t. 72., i od 13. rujna 2010., Grčka i dr./Komisija, T‑415/05, T‑416/05 i T‑423/05, Zb., EU:T:2010:386, t. 251.). Stručno mišljenje za Komisiju i sud dokaznu snagu može imati samo na temelju svojeg objektivnog sadržaja. Nadalje, na temelju puke nepotkrijepljene tvrdnje u tom dokumentu ne može se izvesti zaključak da postoji državna potpora (gore navedena presuda Valmont/Komisija, EU:T:2004:266, t. 71.).

173    No, u konkretnom je slučaju nužno utvrditi da izvješće E ne sadržava, kako je Komisija potvrdila u pobijanoj odluci (vidjeti točku 168. ove presude), nikakvo objašnjenje u vezi s likvidacijskim faktorima koji su se koristili pri utvrđivanju najvećeg mogućeg prihoda od eventualne prodaje imovine tužitelja u okviru stečajnog postupka. Iz toga proizlazi da se za likvidacijske faktore koji su se koristili u tom izvješću, uzimajući u obzir sudsku praksu navedenu u točki 172. ove presude, ne može smatrati da imaju dokaznu snagu.

174    S obzirom na to da tužitelj u tom pogledu tvrdi da se procjene poput onih provedenih u izvješću E temelje na iskustvu i prosudbi, valja dodati to da, uzimajući u obzir sudsku praksu navedenu u točki 172. ove presude, takva tvrdnja nije dostatna da bi se potvrdila dokazna snaga stručnih mišljenja i Komisiju obvezalo da vodi računa o procjenama iz njih.

175    Stoga je Komisija s pravom postupila kada nije prihvatila metodu koja se koristila u izvješću E. Ipak, treba napomenuti to da je Komisija o procjenama iz tog izvješća podredno vodila računa i za potrebe procjene de minimis.

176    Iz toga proizlazi i to da sve argumente tužitelja u vezi s likvidacijskim faktorima koji su se koristili u izvješću E, pri čemu Komisiji prigovara da ih nije uvažila ili ističe da bi ih privatni vjerovnik uzeo u obzir, treba odbiti kao neutemeljene.

177    Kao drugo, budući da tužitelj Komisiji prigovara da nije zatražila nova stručna mišljenja, valja istaknuti da prema sudskoj praksi prigovor upućen Komisiji da nije pribavila mišljenja vanjskih stručnjaka pri sastavljanju pobijane odluke ne može biti kao takav prihvaćen jer se nijednom odredbom iz Ugovora ili zakonodavstva Unije Komisiji takva obveza ne nameće (vidjeti u tom smislu presude od 25. lipnja 1998., British Airways i dr./Komisija, T‑371/94 i T‑394/94, Zb., EU:T:1998:140, t. 72., i od 16. ožujka 2000., Astilleros Zamacona/Komisija, T‑72/98, Zb., EU:T:2000:79, t. 55.).

178    U pogledu upućivanja tužitelja u tom kontekstu na točke 13., 14. i 20. do 28. presude od 21. studenoga 1991., Technische Universität München (C‑269/90, Zb., EU:C:1991:438), iz koje zaključuje da Komisija, pa čak i kada diskrecijski ocjenjuje činjenice i dokaze, mora pribaviti odgovarajuće stručno mišljenje, dovoljno je napomenuti to da se, za razliku od relevantnog propisa u konkretnom slučaju, propisom koji je bio mjerodavan u predmetu u kojemu je donesena presuda na koju se poziva tužitelj predviđa da se Komisija, prema potrebi, savjetuje sa skupinom stručnjaka. Prema tome, uzimajući u obzir sudsku praksu navedenu u točki 177. ove presude, ta presuda nema nikakav učinak na ovaj predmet.

179    Kao drugo, unatoč tomu valja ocijeniti utemeljenost procjena koje je provela Komisija. Konkretno, pritom valja napomenuti da iako pri sastavljanju pobijane odluke, kako je to u bitnome i vidljivo u točki 177. ove presude, Komisija načelno nije bila obvezna pribaviti mišljenja vanjskih stručnjaka, ona je i dalje dužna utvrditi bi li privatni vjerovnik očigledno odbio prijedlog nagodbe s vjerovnicima i na njoj leži teret dokazivanja da pretpostavke za primjenu kriterija privatnog vjerovnika u konkretnom slučaju nisu bile ispunjene (vidjeti t. 132., 133., 137. i 139. ove presude).

180    Stoga, prije ocjene toga jesu li te procjene, ponajprije u pogledu sudske prakse navedene u točkama 145. i 147. ove presude, kako u bitnome tvrdi tužitelj, zahvaćene očiglednim pogreškama u ocjeni, jesu li dovoljno pravno potkrijepljene elementima iz spisa i je li Komisija vodila računa o svim relevantnim informacijama, valja podsjetiti na glavna razmatranja koja je Komisija iznijela u pobijanoj odluci.

181    Komisija je u pobijanoj odluci očekivani prihod od prodaje imovine tužitelja procijenila na 435 milijuna SKK, od kojih je 194 bilo na ime dugotrajne imovine, 43 na ime zaliha, 37 na ime kratkoročnih potraživanja i 161 na ime novčanih sredstava (tablica 5. pobijane odluke). Komisija je prema tome primjenjivala likvidacijske faktore u visini od 97, 52, 59, odnosno 100 %, pri čemu se u konkretnom slučaju osporava određivanje prvih triju faktora.

182    Drugim riječima, Komisija je u prvom redu očekivani prihod od prodaje dugotrajne imovine tužitelja u okviru stečajnog postupka procijenila na 194 milijuna SKK. Taj iznos odgovara vrijednosti imovine koja je lokalnom poreznom tijelu dana kao jamstvo, kako je tužitelj utvrdio na temelju procjena koje su 2003. i 2004. izradili neovisni stručnjaci. Prema stajalištu Komisije takva stručno određena cijena trebala bi u pravilu odražavati opću vrijednost imovine koja odgovara cijeni po kojoj bi se u svakom trenutku mogla prodati. Ta je vrijednost naime bila utvrđena kako bi se odredila vrijednost te imovine kao jamstva (uvodna izjava 95. pobijane odluke). Riječ je o minimalnom iznosu s obzirom na to da su slovačke vlasti vrijednost dugotrajne imovine tužitelja procijenile na 397 milijuna SKK, kako se navodi u fusnoti br. 1 u tablici 5. pobijane odluke. Nadalje, u uvodnoj izjavi 96. pobijane odluke Komisija je odgovorila na navode tužitelja prema kojima je bilo teško pronaći kupca ocijenivši da za proizvodni pogon tužitelja postoji neposredan interes njegovih konkurenata.

183    Kao drugo, kada je riječ o zalihama tužitelja, Komisija je prihvatila likvidacijski faktor od 52 % obrazloživši u bitnome da je tužitelj od prodaje svojih zaliha 2004. mogao dobiti 110 milijuna SKK, a taj faktor odgovara udjelu tog iznosa u knjigovodstvenoj vrijednosti zaliha u relevantnom razdoblju. Komisija je dodala da se moglo pretpostaviti, uzimajući u obzir tužiteljevu djelatnost, da su njegove zalihe činili gotovi ili polugotovi proizvodi koji su se mogli lako prodati (uvodne izjave 98. i 99. pobijane odluke).

184    Kao treće, kada je riječ o kratkoročnim potraživanjima tužitelja, Komisija je prihvatila likvidacijski faktor od 59 %. Taj faktor odgovara prilagodbi koja se u izvješću E primijenila na knjigovodstvenu vrijednost tih potraživanja kako bi odražavala nenaplativost ili nisku kvalitetu određenih potraživanja, odnosno stvarnu vrijednost naplativih potraživanja. Međutim, time što je istaknula, prema informacijama koje su dostavile slovačke vlasti, da vrijednost određena na taj način odgovara naplativim potraživanjima, Komisija nije primijenila drugi faktor, za razliku od izvješća E u kojemu je primijenjena druga prilagodba u pogledu likvidacijskog faktora od 20 % (uvodne izjave 100. do 102. pobijane odluke).

185    Iz tih točaka pobijane odluke proizlazi da je Komisija likvidacijske faktore odredila izvodeći zaključke na temelju elemenata iz spisa upravnog postupka. Iako su ti zaključci nesumnjivo doneseni na temelju elemenata koje je tužitelj iznio ili koje nije osporavao, nesumnjivo je i to da Komisija nije napravila nikakvu metodološku ili ekonomsku analizu niti je u okviru upravnog postupka zatražila dodatne informacije na temelju kojih bi ispitala i potkrijepila zaključke koje je izvela iz tih elemenata.

186    Međutim, treba istaknuti da u konkretnom slučaju elementi iz spisa upravnog postupka ne mogu u dovoljnoj mjeri jednoznačno pravno potkrijepiti zaključke koje je Komisija izvela radi procjene iznosa od 435 milijuna SKK za prihod od prodaje imovine tužitelja u stečajnom postupku.

187    U tom smislu valja ponajprije napomenuti da, kada je riječ o procjeni očekivanog prihoda od prodaje dugotrajne imovine, tužitelj je u svojim očitovanjima o odluci o pokretanju formalnog istražnog postupka istaknuo da je vrijednost imovine dane u jamstvo bila oko 194 milijuna SKK. U vezi s time pojasnio je da je ta vrijednost bila izvedena iz neovisnih izvješća o procjeni sastavljenih tijekom 2003. i 2004. i da se mogla provjeriti u odlukama lokalnog poreznog tijela o odgodi plaćanja poreza donesenima između 2000. i 2003. Isto je tako dodao da se taj iznos ne može automatski poistovjetiti s očekivanim prihodom od prodaje založene imovine u okviru stečajnog postupka i da sudeći prema više neovisnih procjena najveći očekivani prihod iznosi između 20 i 50 % te vrijednosti.

188    Kao odgovor na mjeru upravljanja postupkom kojom je Opći sud od tužitelja zatražio da podnese izvješća navedena u točki 187. ove presude, tužitelj je podnio izvješće koje je sastavila gđa K., kao i trinaest odluka o odgodi plaćanja poreza usvojenih radi uspostavljanja jamstava između srpnja 2000. i rujna 2003.

189    Komisija je pak u odgovoru na pisano pitanje Općeg suda u vezi s organizacijom postupka navela da u okviru upravnog postupka nije zatražila da se podnesu izvješća navedena u točki 187. ove presude. Ona je međutim napomenula da je u posjedu odluka o odgodi plaćanja poreza navedenih u točki 188. ove presude te zaključaka nadzora provedenog u uredima tužitelja 21. lipnja 2004., kako je i navedeno u pismu slovačkih vlasti priloženom njezinu odgovoru. Komisija je još jednom istaknula da se mogla koristiti tim vrijednostima koje je utvrdio tužitelj jer su izvješća o procjenama navedena u točki 187. ove presude bila naručena izričito kako bi se utvrdila vrijednost imovine u kontekstu uspostave jamstava. Naime, prema njezinu mišljenju kada se vrijednost imovine utvrđuje u svrhu njezine uporabe kao jamstva, pri utvrđivanju te vrijednosti nužno se mora voditi računa o tome što bi se desilo kada bi se jamstvo isplatilo.

190    Na temelju elemenata iz točaka 188. i 189. ove presude točno je da se stranke u bitnome slažu oko toga da je procjena vrijednosti imovine tužitelja u visini od 194 milijuna SKK, što i sam tužitelj iznosi, bila izrađena u svrhu uspostave jamstava u korist lokalnog poreznog tijela u trenutku odgode plaćanja poreza koje je potonji dugovao.

191    Međutim, u prvom redu treba istaknuti da unatoč elementima iz točaka 188. i 189. ove presude na temelju elemenata iz spisa ne može se odrediti odražava li ta procjena imovine dane u jamstvo knjigovodstvenu vrijednost založene dugotrajne imovine, njezinu tržišnu vrijednost ili njezinu prodajnu cijenu u slučaju stečajnog postupka. Mišljenja stranaka u tom se pogledu razilaze. U vezi s time, iako je tužitelj, kako i proizlazi iz točke 187. ove presude, doveo u pitanje prilagodbu iznosa od 194 milijuna SKK i prihoda od prodaje svoje dugotrajne imovine u okviru stečajnog postupka, Komisija se u pobijanoj odluci i pred Općim sudom zadovoljila paušalnom ocjenom da se tim iznosom odražava opća vrijednost imovine koja odgovara cijeni koju se za nju može dobiti u trenutku njezine prodaje, pa i u okviru stečajnog postupka, a da pritom nije ispitala predmet, način niti pouzdanost procjene na koju se oslonila.

192    Nadalje, iako određene odluke o odgodi plaćanja poreznih dugova koje je tužitelj priložio sadržavaju kvantificiranu procjenu imovine dane u jamstvo referirajući se na procjene izrađene 2002., na temelju tih odluka, sagledanih u cijelosti, ne može se prihvatiti ukupan iznos od 194 milijuna SKK. Konkretno govoreći, više njih sadržava samo popis imovine dane u jamstvo, bez naznake njezine vrijednosti.

193    Nadalje, u pismu slovačkih vlasti iz točke 189. ove presude upućuje se na nadzor u uredima tužitelja koji je proveden 21. lipnja 2004. te se iznose njegovi rezultati. U pismu se navodi da prema stručnoj procjeni vrijednost dugotrajne imovine tužitelja iznosi 200 milijuna SKK. Međutim, čak i ako se pretpostavi da je riječ o istoj procjeni kao onoj koju navodi tužitelj, nužno je napomenuti da to pismo ne sadržava nikakve naznake u vezi s vrijednošću založene dugotrajne imovine. U njemu se ne navodi ni to da iznos od 194 milijuna SKK, koji se uostalom niti ne spominje, odgovara očekivanom prihodu od prodaje dugotrajne imovine tužitelja u okviru stečajnog postupka.

194    Nadalje, treba istaknuti da se u pogledu elemenata koje iznose stranke, procjena kojom se koristila Komisija, a koja datira s kraja 2003. ili početka 2004. godine, oslanja na procjene izrađene između 2000. i 2003. prilikom odgoda plaćanja. Iznos od 194 milijuna SKK prema tome nije dobiven na temelju nedavne procjene, što je tužitelj i napomenuo na raspravi. Pritom tužitelj ističe da se vrijednost založene imovine, a posebno vozila i strojeva, s vremenom smanjuje.

195    Naposljetku valja napomenuti da je likvidacijski faktor koji je Komisija primjenjivala prilično visok jer iznosi 97 % knjigovodstvene vrijednosti sveukupne dugotrajne imovine tužitelja (194 od 200 milijuna SKK). No, kao što tužitelj s pravom ističe, okolnosti prodaje u okviru stečajnog postupka smanjuju vrijednost imovine u odnosu na prodaju u normalnim tržišnim uvjetima pod kojima prodavatelj može naime odabrati trenutak prodaje. Komisija je između ostalog u uvodnoj izjavi 94. pobijane odluke sama napomenula da se pomoću likvidacijskih faktora „pretpostavlja da je knjigovodstvena vrijednost imovine dobivene likvidacijskom prodajom uobičajeno niža od knjigovodstvene vrijednosti ovisno o vrsti imovine.“

196    U pogledu uvodnih izjava iz točaka 191. do 195. ove presude valja napomenuti da se na temelju elemenata iz spisa upravnog postupka ne može dovoljno pravno potkrijepiti likvidacijski faktor koji je Komisija primjenjivala kako bi procijenila prihod od prodaje dugotrajne imovine tužitelja.

197    Kao drugo, što se tiče procjene prihoda od kratkoročnih potraživanja tužitelja, ponajprije valja utvrditi da tužitelj ne osporava prilagodbu od 59 % koju je izvršila Komisija. Ona smatra da je cilj te prilagodbe iz izvješća E odraziti nenaplativost ili nisku kvalitetu određenih potraživanja (vidjeti točku 184. ove presude).

198    U tom pogledu, pri čemu nema ni potrebe izjasniti se o pitanju, koje tužitelj nije istaknuo, je li se Komisija mogla, a da pritom ne proturječi sama sebi, koristiti faktorom od 59 % koji se primjenjivao u izvješću E koje je ona sama smatrala nepouzdanim, valja napomenuti da se zbog nepostojanja ikakvog objašnjenja u tom izvješću i s obzirom na primjedbe tužitelja utvrđenima ne mogu smatrati ni značenje ni utemeljenost tog faktora. Prema tome, iako Komisija u bitnome smatra da se na temelju tog faktora mogu odrediti kratkoročna potraživanja visoke kvalitete koja se mogu naplatiti ili ustupiti bez gubitka vrijednosti u stečajnom postupku, tužitelj smatra da je nužno napraviti drugu prilagodbu kako bi se u obzir uzele okolnosti likvidacije tijekom koje bi se naplata ili ustupanje kratkoročnih potraživanja izvršili u iznosu koji je niži od njihove naplatne vrijednosti i koji sa sobom nosi troškove, rizike i kašnjenja.

199    Međutim, tvrdnja Komisije prema kojoj je zbroj kratkoročnih potraživanja određen pomoću faktora od 59 % u cijelosti naplativ, a da pritom na to ne utječu okolnosti prodaje u okviru stečajnog postupka, ne može se potkrijepiti na temelju ni jednog elementa iz spisa.

200    U tim uvjetima treba zaključiti da na temelju elemenata iz spisa nije moguće u dovoljnoj mjeri utvrditi likvidacijski faktor od 59 % koji je Komisija primjenjivala na kratkoročna potraživanja.

201    Iz navedenoga, a posebno iz zaključaka izvedenih iz točaka 196. i 200. ove presude, proizlazi da se na temelju elemenata iz spisa upravnog postupka ne može dovoljno potkrijepiti Komisijinu procjenu očekivanog prihoda od prodaje dugotrajne imovine i kratkoročnih potraživanja u okviru stečajnog postupka. Stoga se može zaključiti da Komisija prilikom donošenja pobijane odluke nije raspolagala nužnim, najiscrpnijim i najpouzdanijim elementima za njezino donošenje i da je trebala, kao što u bitnome ističe tužitelj, nastojati dobiti dodatne informacije ne bi li ispitala i potkrijepila svoje zaključke.

202    Prema tome, ni ne ulazeći pritom u ispitivanje utemeljenosti Komisijine analize prihoda od prodaje zaliha tužitelja, na temelju elemenata iz spisa upravnog postupka ne može se u dovoljnoj mjeri utvrditi procjena prihoda u visini od 435 milijuna SKK od prodaje raznih elemenata tužiteljeve imovine u okviru stečajnog postupka.

203    Komisija taj zaključak nije dovela u pitanje svojim argumentima.

204    Kao prvo, Komisija tvrdi da, s obzirom na to da nije obvezna dokazati točnost svoje analize, već je na tužitelju da dokaže utemeljenost svoje tvrdnje u vezi s logikom privatnog vjerovnika, nije obvezna iznijeti točan likvidacijski faktor, već ocijeniti sve dostupne elemente kako bi utvrdila jesu li tvrdnje tužitelja vjerodostojno potkrijepljene.

205    Međutim, treba istaknuti da se taj argument protivi sudskoj praksi iz točke 139. ove presude. Naime, prema toj sudskoj praksi Komisija ima teret dokazivanja toga jesu li ispunjene pretpostavke za primjenu kriterija privatnog vjerovnika. Pritom se Komisija ne može osloboditi tog tereta dokazivanja iznošenjem pukih i u nedovoljnoj mjeri potvrđenih hipoteza u pogledu ocjenjivanja pretpostavki za primjenu kriterija privatnog vjerovnika.

206    U tim uvjetima, čak i ako se pretpostavi da, kao što je to Komisija napomenula na raspravi, primjena kriterija privatnog vjerovnika podrazumijeva prebacivanje tereta dokazivanja jer je na državi članici ili korisniku te mjere da obori dokaze koje ona iznosi i u pogledu kojih postoji sumnja da pretpostavke za primjenu tog kriterija nisu ispunjene, treba utvrditi da samo te nepotkrijepljene hipoteze koje iznosi Komisija nisu dovoljne da opravdaju to prebacivanje tereta dokazivanja.

207    Kao drugo, Komisija se i u pobijanoj odluci i u svojim pismenima poziva na činjenicu da je prihod od prodaje dugotrajne imovine procijenjen na 194 milijuna SKK samo minimalan iznos s obzirom na to da su slovačke vlasti vrijednost založene imovine procijenile na 397 milijuna SKK.

208    Međutim, s jedne strane, osim činjenice da tužitelj osporava tu procjenu slovačkih vlasti, valja napomenuti da su te vlasti, kao što to ističe tužitelj i kako proistječe iz uvodnih izjava 22. i 122. pobijane odluke, u okviru upravnog postupka napomenule da je iznos od 397 milijuna SKK dobiven na temelju knjigovodstvene dokumentacije tužitelja. U tim uvjetima taj iznos ne može poslužiti kao osnova za procjenu prihoda od prodaje dugotrajne imovine tužitelja u stečajnom postupku. Komisija je uostalom u odgovoru na pitanje koje je na raspravi postavio Opći sud priznala da ne raspolaže nikakvim dokazom o točnosti tog iznosa, tako da se ne može koristiti u izračunima. S druge pak strane treba istaknuti da taj iznos, koji je prema tužitelju utvrđen prije uspostave jamstava, više nipošto ne odgovara financijskom stanju tužitelja na dan 17. lipnja 2004. koje je Komisiji poslužilo kao osnova za izradu procjene. Na taj je datum naime knjigovodstvena vrijednost dugotrajne imovine tužitelja iznosila 200 milijuna SKK.

209    Kao treće, Komisija kritizira sklonost tužitelja da svoju pozornost usmjerava na određene pojedinosti pobijane odluke nauštrb konstatacije prema kojoj bi, pa i kada bi se uzelo u obzir likvidacijske faktore iz izvješća E, očekivani prihod od prodaje dugotrajne imovine tužitelja bio veći od iznosa predloženog u okviru dogovora s vjerovnicima i prema kojoj je nepovoljna narav dogovora s vjerovnicima razvidna u svjetlu procjena koje je ona prilagodila.

210    Međutim, s jedne strane treba istaknuti da Komisijina procjena očekivanog prihoda od prodaje imovine tužitelja u stečajnom postupku nije dovoljno potkrijepljena dokazima (vidjeti točke 201. i 202. ove presude). Iz toga proizlazi da Komisija pogrešno ističe da je u svjetlu procjena izrađenih na temelju njezine metode privlačnost stečajnog postupka u odnosu na dogovor s vjerovnicima razvidna. S druge pak strane, iako je točno da je prihod od prodaje imovine tužitelja, pa čak i ako se koriste likvidacijski faktori iz izvješća E, i dalje veći za 1,2 milijuna SKK od onoga dobivenoga u okviru dogovora s vjerovnicima, činjenica je da samo ta tvrdnja nije dovoljna da se utvrdi da bi se privatni vjerovnik između stečajnog postupka i dogovora s vjerovnicima očigledno opredijelio za stečajni postupak. Naime, taj zaključak ovisi i o utjecaju trajanja stečajnog postupka na odluku vjerovnika (vidjeti točke 222. do 234. ove presude).

211    Kao četvrto, argument Komisije da je O. H. zainteresiran za dugotrajnu imovinu tužitelja, s obzirom na to da se njime isključivo želi pokazati da tužitelj nije dokazao nepostojanje potencijalnih kupaca, ne utječe na ocjenu utemeljenosti procjene prihoda od prodaje dugotrajne imovine.

212    Kao peto, treba dodati da su argumenti Komisije u vezi s kratkoročnim potraživanjima tužitelja u bitnome odbijeni u točkama 198. i 199. ove presude.

213    U svjetlu navedenih razmatranja valja prihvatiti argumente tužitelja kojima osporava Komisijinu procjenu očekivanog prihoda od prodaje njegove imovine u okviru stečajnog postupka.

 Utemeljenost procjene očekivanoga trajanja stečajnog postupka i njegova utjecaja na odluku privatnog vjerovnika (treća do pete skupine argumenata)

214    Tužitelj osporava Komisijinu procjenu trajanja stečajnog postupka i njezina utjecaja na odluku privatnog vjerovnika.

215    Kao prvo, smatra da je tvrdnja prema kojoj je trajanje stečajnog postupka irelevantno zbog toga što lokalno porezno tijelo ima status privilegiranog vjerovnika zahvaćena istom pogreškom kao i ona istaknuta u presudi Frucona Košice/Komisija, t. 21. supra (EU:C:2013:32). S jedne strane ističe da činjenica da osoba ima pravo na to da odmah proda imovinu ne znači i da odmah može pronaći kupca. No, unatoč primjeru L., Komisija to pitanje nije ni ispitala niti je utvrdila postojanje potencijalnog kupca spremnog isplatiti očekivani iznos od prodaje koji je ona utvrdila. S druge pak strane, očekivani prihod od prodaje založene imovine bio je samo 90 milijuna SKK. U replici tužitelj dodaje da iako je svojstvo privilegiranog vjerovnika koje ima lokalni porezni ured bilo relevantno, taj element nije dovoljan da se opravda zaključak do kojega je Komisija došla u uvodnim izjavama 110. do 112. pobijane odluke te pritom pojašnjava da je teret dokazivanja bio na Komisiji.

216    Kao drugo, tužitelj osporava Komisijinu procjenu mogućeg trajanja stečajnog postupka. S jedne strane smatra da se to trajanje, uzimajući u obzir dostupne dokaze, ne može predvidjeti ni s najmanjom sigurnošću. S druge je pak strane primjer stečajnog postupka L., na koji se pozivala kao dokaz o težini pronalaska kupca njegove imovine, bio posebno relevantan. No, ako je upoznata s relevantnim činjenicama, Komisija je obvezna povesti odgovarajuću istragu. Nadalje, mogućnost brzog okončanja stečajnog postupka ne ovisi o broju vjerovnika, već o lakoći s kojom se imovina može unovčiti.

217    Kao treće, tužitelj osporava utemeljenost procjene iz uvodne izjave 118. pobijane odluke zbog toga što se čini, uzimajući u obzir točne iznose, tj. 225,5 milijuna SKK na ime očekivanog iznosa od prodaje njegove imovine i 90 milijuna SKK na ime trenutačne prodaje založene imovine, da je prijedlog dogovora s vjerovnicima bio očigledno privlačniji od stečajnog postupka.

218    Komisija osporava osnovanost svih tih argumenata.

219    Kao prvo, Komisija ponajprije tvrdi da iako je točno da postojanje prava na trenutačnu prodaju ne znači da je moguće odmah pronaći kupca, isto tako je točno da joj tužitelj ne može prigovarati da nije utvrdila postojanje kupca spremnog isplatiti cijenu koju je odredila, s obzirom na to da je na tužitelju da dokaže da javni vjerovnik postupa u skladu s ekonomski razumnom prosudbom. Komisija dodaje da iz uvodne izjave 96. pobijane odluke proizlazi da postoji interes za dugotrajnu imovinu tužitelja. Nadalje, Komisija ocjenjuje da, uzimajući u obzir elemente kojima raspolaže, nije postojao ni jedan razlog da zaključi da se tužitelj nalazio u istoj situaciji kao i L. Kao drugo, Komisija smatra da je drugi argument tužitelja ponavljanje argumenata na koje je već odgovorila u okviru drugog tužbenog razloga. Kao treće, Komisija naglašava da nije ponovila pogrešku koju je Sud istaknuo u presudi Frucona Košice/Komisija, t. 21. supra (EU:C:2013:32), već da je, naprotiv, dopunila obrazloženje prvotne odluke koje se smatralo nedovoljnim. No, uzimajući u obzir svojstvo privilegiranog vjerovnika koje ima lokalni porezni ured, trajanje stečajnog postupka u predmetnom slučaju ne bi imalo nikakvog utjecaja na odluku privatnog vjerovnika.

220    Kao drugo, Komisija ponajprije napominje da uvodne izjave 113. i 117. pobijane odluke sadržavaju analizu koja je podredna glavnom zaključku prema kojemu trajanje stečajnog postupka ne bi imalo primjetan utjecaj. Nadalje, kada je riječ o slučaju L., Komisija ocjenjuje da su informacije koje je tužitelj iznio u toj fazi nepotkrijepljene, nepravodobne, i u svakom slučaju nedovoljne. Naposljetku, osim činjenice da tužitelj nije objasnio razlog zbog kojega broj vjerovnika nije bio važan za ocjenu trajanja stečajnog postupka, Komisija smatra da se zaključak izveden iz uvodne izjave 117. pobijane odluke temelji na nizu elemenata.

221    Kao treće, Komisija napominje da je već odgovorila na argumente tužitelja kojima se dovodi u pitanje njezina procjena očekivanoga prihoda od prodaje imovine u slučaju stečajnog postupka. Dodaje da se čini da tužitelj priznaje da bi privatni vjerovnik o činjenici da može odmah realizirati založenu imovinu vodio računa kao o elementu koji povećava privlačnost stečajnog postupka.

222    U konkretnom slučaju, u uvodnim izjavama 109. do 112. pobijane odluke, Komisija je u prvom redu ocijenila da trajanje stečajnog postupka ne bi imalo znatnog utjecaja na odluku privatnog vjerovnika. Njezino je mišljenje da se neovisno o tom trajanju lokalno porezno tijelo kao privilegirani vjerovnik moglo u svakom trenutku naplatiti za iznos od najmanje 194 milijuna SKK od založene dugotrajne imovine. Komisija je u vezi s time dodala da je po okončanju stečajnog postupka, pa čak i da se na zalihe i kratkoročna potraživanja tužitelja primijenila metoda procjene iz izvješća E, to tijelo moglo računati na dodatnih 185 milijuna SKK. Komisija smatra da je lokalnom poreznom tijelu stoga trebalo biti jasno da bi dug naplaćen u okviru stečajnog postupka u konačnici bio puno viši od iznosa predloženog u okviru dogovora s vjerovnicima i da bi u usporedbi s dogovorom morao čekati samo na dio tog iznosa.

223    Iz tog dijela pobijane odluke proizlazi da se analiza Komisije temelji na pretpostavci da je lokalno porezno tijelo moglo ostvariti – odmah i neovisno o tijeku stečajnog postupka – iznos od 194 milijuna SKK od prodaje dugotrajne imovine tužitelja. No, prema onome što se navodi u zaključku izvedenom u točki 196. ove presude, ta pretpostavka nije u dovoljnoj mjeri potvrđena elementima iz spisa.

224    Iz toga proizlazi da je zaključak izveden u uvodnoj izjavi 112. pobijane odluke, prema kojemu trajanje stečajnog postupka nema znatnog utjecaja na odluku mogućeg privatnog vjerovnika, zahvaćen istim nedostatkom.

225    U uvodnim izjavama 113. do 118. pobijane odluke Komisija je međutim, radi cjelovitosti, procijenila očekivano trajanje stečajnog postupka i njegov utjecaj na iznos koji bi vjerovnik mogao dobiti po završetku takvog postupka. Prema njezinu mišljenju trajanje postupka bilo bi vjerojatno kraće od prosjeka s obzirom na ograničen broj tužiteljevih vjerovnika i na likvidacijsku vrijednost njegove imovine (uvodne izjave 113. do 117. pobijane odluke). Pritom dodaje da zbog iznosa prihoda od prodaje te imovine, koji je utvrdila primjenom svoje metodologije, u usporedbi s iznosom predloženim u okviru dogovora s vjerovnicima, ni trajanje stečajnog postupka, koje može biti od četiri do pet godina, ne igra nikakvu važnu ulogu u odluci privatnog vjerovnika. Trenutačna bi vrijednost bila niža od iznosa usuglašenog u okviru dogovora s vjerovnicima samo kada bi se prekoračilo razdoblje od devet godina, uzimajući pritom u obzir da u konkretnom slučaju na tako dugo trajanje ne bi računao nijedan privatni vjerovnik (uvodna izjava 118. pobijane odluke).

226    Kao prvo, nužno je utvrditi da se zaključak iz uvodne izjave 118. pobijane odluke temelji na pretpostavci da bi privatni vjerovnik u slučaju stečajnog postupka mogao dobiti iznos od 356,7 milijuna SKK, što odgovara prihodu od prodaje imovine koji je Komisija procijenila nakon odbitka troškova postupka. No, kao što to navodi tužitelj i kako je istaknuto u točki 201. ove presude, Komisijina procjena prihoda od prodaje imovine tužitelja nije u dovoljnoj mjeri potkrijepljena elementima iz spisa.

227    Kao drugo, u tim uvjetima nije potrebno ocjenjivati utemeljenost procjene, iz uvodnih izjava 113. i 117. pobijane odluke, očekivanoga trajanja stečajnog postupka. Naime, čak i pod pretpostavkom da je činjenica da se taj postupak mogao brzo odvijati utvrđena, treba istaknuti da ta činjenica sama nipošto nije dovoljna da opravda zaključak iz uvodne izjave 119. pobijane odluke prema kojemu bi se privatni vjerovnik između prijedloga dogovora s vjerovnicima i stečajnog postupka opredijelio za potonji.

228    Naime, kako je to već istaknuto u točki 201. ove presude, Komisijina procjena očekivanog prihoda od prodaje u okviru tog stečajnog postupka nije u dovoljnoj mjeri potvrđena. No, u skladu sa sudskom praksom iz točke 136. ove presude, na odluku privatnog vjerovnika, osim faktora trajanja, utječe i iznos koji bi mogao dobiti u okviru alternativnog postupka.

229    Nadalje, čak i pod pretpostavkom, unatoč zadrškama koje je u pogledu izvješća E s pravom iznijela Komisija (vidjeti točke 173. do 175. ove presude), da se ta institucija imala namjeru podredno osloniti na ažuriranu procjenu iz tog izvješća, ipak je nužno utvrditi da je privatni vjerovnik, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 106. pobijane odluke, mogao dakle očekivati iznos od 225,5 milijuna SKK u okviru stečajnog postupka, tj. tek 1,2 milijuna SKK više od iznosa predloženog u okviru dogovora s vjerovnicima. Međutim, osim činjenice da Komisija uopće nije ispitala utjecaj trajanja stečajnog postupka, koji je i kraći od prosječnog, na odluku privatnog vjerovnika koji je mogao očekivati da će ostvariti taj iznos, valja napomenuti da je, uzimajući u obzir tu malu razliku između velikih iznosa u igri, u svakom slučaju razumno utvrditi da bi se privatni vjerovnik, uključujući privilegiranog, očigledno odlučio za to da odmah dobije iznos od 224,3 milijuna SKK nego da čeka kraj stečajnog postupka u kojem bi mogao dobiti 1,2 milijuna SKK više, pa i onda kada bi se taj postupak mogao odvijati relativno brzo.

230    Iz toga proizlazi da treba prihvatiti argumente tužitelja kojima osporava ocjenu utjecaja trajanja stečajnog postupka.

231    Komisija svojim argumentima taj zaključak ne dovodi u pitanje.

232    Kao prvo, Komisija tvrdi da je na tužitelju da utvrdi da je postupanje javnog vjerovnika u skladu s ekonomski razumnom prosudbom.

233    Taj je argument protivan sudskoj praksi o raspodjeli tereta dokazivanja toga da su ispunjene pretpostavke za primjenu kriterija privatnog vjerovnika, kao što je izneseno u točkama 138. do 143. ove presude.

234    Kao drugo, s obzirom na to da Komisija odgovara na razne argumente tužitelja u vezi s mogućnošću brzog pronalaska kupca za njegovu dugotrajnu imovinu i interesom O. H. za tu imovinu, procjenom trajanja stečajnog postupka i vezi s društvom L., dovoljno je utvrditi da ti argumenti nisu povezani s razmatranjem prema kojem je Komisijina analiza utjecaja trajanja na odluku privatnog vjerovnika manjkava jer se temelji na procjeni očekivanog prihoda od prodaje imovine tužitelja koja je sama po sebi manjkava s obzirom na to da se oslanja na nedovoljne dokaze. Stoga su svi ti ostali argumenti u ovom stadiju irelevantni.

235    S obzirom na sva prethodna razmatranja valja zaključiti da se na temelju elemenata iz spisa ne može potkrijepiti zaključak iz uvodne izjave 119. pobijane odluke prema kojem bi se između prijedloga dogovora s vjerovnicima i stečajnog postupka tužitelja, privatni vjerovnik odlučio za potonji.

236    Prema tome, treći tužbeni razlog tužitelja valja prihvatiti, a pritom nije potrebno ispitivati argumente koje je istaknuo u vezi s procjenom očekivanog prihoda od prodaje svojih zaliha.

237    Međutim, valja dodati da se zaključak u uvodnoj izjavi 139. pobijane odluke prema kojem kriterij privatnog vjerovnika nije ispunjen, temelji ne samo na tvrdnji da bi se privatni vjerovnik između prijedloga dogovora s vjerovnicima i stečajnog postupka odlučio za stečajni postupak već i tvrdnji prema kojoj bi takav vjerovnik prednost nad dogovorom s vjerovnicima dao poreznoj ovrsi. Stoga je dovoljno da jedan od tih dvaju postupaka, stečajni postupak ili porezna ovrha, bude isplativiji od dogovora s vjerovnicima da se opravda zaključak prema kojem kriterij privatnog vjerovnika u konkretnom slučaju nije poštovan.

238    Suprotno tomu, proizlazi da bi zaključak iz uvodne izjave 139. pobijane odluke prema kojemu kriterij privatnog vjerovnika nije ispunjen bio nezakonit samo ako bi se i stečajni postupak i porezna ovrha pokazali manje isplativima od postupka dogovora s vjerovnicima.

239    Stoga sam zaključak iz točke 235. ove presude nije dostatan da opravda poništenje pobijane odluke. Naime, potrebno je i da četvrti tužbeni razlog u vezi s usporedbom postupka porezne ovrhe i dogovora s vjerovnicima bude utemeljen. Stoga ga valja ispitati.

 Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na pogreškama u zaključku da je porezna ovrha bila isplativija od dogovora s vjerovnicima

240    U okviru četvrtog tužbenog razloga tužitelj osporava zaključak iz pobijane odluke prema kojem bi postupak porezne ovrhe u bitnome bio isplativiji od dogovora s vjerovnicima. Nakon što je u uvodu izložio faze tog postupka kako su predviđene u slovačkom pravu, tužitelj je u prilog tom tužbenom razlogu istaknuo šest skupina argumenata. Može ih se raspodijeliti u dvije kategorije, i to prema tome odnose li se na, prva kategorija, primjenjivost kriterija privatnog vjerovnika radi usporedbe postupaka porezne ovrhe i dogovora s vjerovnicima (prva i druga skupina argumenata) i na, druga kategorija, primjenu tog kriterija (treće do šeste skupine argumenata).

 Primjenjivost kriterija privatnog vjerovnika radi usporedbe postupaka porezne ovrhe i dogovora s vjerovnicima (prva i druga skupina argumenata)

241    Tužitelj s jedne strane ocjenjuje da kriterij privatnog vjerovnika nije bio relevantan prilikom usporedbe postupaka porezne ovrhe i dogovora s vjerovnicima s obzirom na to da privatnom vjerovniku prvi nije bio dostupan. S druge pak strane osporava tvrdnju prema kojoj u svrhu utvrđivanja primjenjivosti tog kriterija u konkretnom slučaju nije bio podnesen nijedan dokaz.

242    Ta dva pitanja treba ispitati u obrnutom redoslijedu.

243    Kao prvo, tužitelj tvrdi da je Komisija, kako je izneseno u okviru drugog tužbenog razloga istaknutog u prilog ovoj tužbi, počinila pogrešku koja se tiče prava u uvodnoj izjavi 120. pobijane odluke.

244    Komisija osporava utemeljenost tog argumenta i u bitnome ponavlja argumente koje je iznijela kao odgovor na tužiteljev drugi tužbeni razlog. U tom smislu podsjeća na napomenu dotične države članice da se kriterij privatnog vjerovnika nikako ne može isticati jer pitanje predstavlja li sporna mjera državnu potporu nije bilo ispitano. Komisija pritom dodaje da, iako se korisnik te mjere može pozivati na taj kriterij, mora tim više jasno dokazati da je ta država prije ili u samom trenutku dodjeljivanja prednosti bila svjesna toga da potonju dodjeljuje u svojstvu privatnog subjekta.

245    U pobijanoj je odluci Komisija istaknula, u smislu sudske prakse navedene u točkama 95. i 97. ove presude koju je primijenila na privatnog vjerovnika u uvodnoj izjavi 82. te odluke, da nije podnesen nijedan dokaz o tome da je lokalno porezno tijelo razmotrilo postupak porezne ovrhe i došlo do zaključka da je taj postupak manje isplativ od dogovora s vjerovnicima (uvodna izjava 120. pobijane odluke). Unatoč tomu, iz pobijane odluke proizlazi da je Komisija, pojašnjavajući pritom da tužitelj dogovor s vjerovnicima nije uspoređivao s eventualnim ishodom porezne ovrhe, tu usporedbu izvršila zbog toga što je postupak porezne ovrhe, kao što su to potvrdile slovačke vlasti, predstavljao realnu mogućnost za porezno tijelo prije pokretanja postupka dogovora s vjerovnicima ili nakon veta koji je moglo uložiti na predloženi dogovor s vjerovnicima i da se „[t]a mogućnost stoga mora razmotriti kad se primjenjuje kriterij [privatnog] vjerovnika“ (uvodna izjava 121. pobijane odluke).

246    No, nužno je napomenuti da argumenti koje je tužitelj istaknuo u prilog drugom tužbenom razlogu ne mogu osporiti razmatranja iz uvodne izjave 120. pobijane odluke, a pritom nema ni potrebe izjašnjavati se o mogućnosti tužitelja da samo upućuje na argumente istaknute u prilog drugom tužbenom razlogu kojima bi osporio ostala razmatranja koja je Komisija iznijela u pobijanoj odluci. Naime, kao što to i proizlazi iz ispitivanja drugog tužbenog razloga, tužitelj u bitnom osporava zaključak iz uvodne izjave 83. pobijane odluke prema kojem zbog činjenice da se država članica nije pozvala na kriterij privatnog vjerovnika, već je naprotiv navela da sporna mjera predstavlja državnu potporu, ta mjera doista predstavlja državnu potporu. No, u uvodnoj izjavi 120. Komisija nije uopće izvela takav zaključak.

247    Nadalje, s obzirom na to da je Komisija napomenula da kriterij privatnog vjerovnika nije bio primjenjiv pri usporedbi postupka porezne ovrhe i dogovora s vjerovnicima te pod pretpostavkom da se uvodnu izjavu 120. pobijane odluke treba shvatiti na način da implicitno sadržava taj zaključak, valja napomenuti da je u okviru ocjene drugog tužbenog razloga koji je istaknuo tužitelj utvrđeno da je taj kriterij primjenjiv na okolnosti predmeta o kojemu je riječ. No, budući da je kriterij kao takav primjenjiv, valja utvrditi da Komisija ne može praviti razliku u pogledu njegove primjenjivosti s obzirom na druge različite mogućnosti naspram sporne mjere.

248    U vezi s time važno je dodati i to da, kao što je to vidljivo u točki 245. ove presude, iz uvodne izjave 121. pobijane odluke jasno se razabire da je Komisija ocijenila da pri primjeni kriterija privatnog vjerovnika valja razmotriti postupak porezne ovrhe jer taj postupak predstavlja realnu mogućnost za lokalni porezni ured. Drugim riječima, Komisija je utvrdila da je kriterij privatnog vjerovnika u tom kontekstu bilo nužno ispitati u meritumu s obzirom na to da je porezna ovrha predstavljala realnu mogućnost te, kao što je to potvrdila u svojim pismenima, kako bi potkrijepila pobijanu odluku.

249    Kao drugo, tužitelj ističe da je pobijana odluka zahvaćena pogreškom koja se tiče prava jer postupak porezne ovrhe nije dostupan privatnom vjerovniku, a u pobijanoj se odluci ne navodi nikakav sličan postupak kojim bi se takav vjerovnik mogao koristiti. Iz toga proizlazi da se taj postupak ne može uzeti u obzir u kontekstu kriterija privatnog vjerovnika.

250    Komisija osporava osnovanost tih argumenata.

251    Već je presuđeno da primjenjivost kriterija privatnog vjerovnika ne ovisi o obliku u kojemu je dodijeljena pogodnost, nego o ocjeni prema kojoj se ta mjera smatra odlukom privatnog subjekta (vidjeti po analogiji presudu od 3. travnja 2014., Komisija/Nizozemska i ING Groep, C‑224/12 P, Zb., EU:C:2014:213, t. 31.; vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu Komisija/EDF, t. 26. supra, EU:C:2012:318, t. 93.). U tom je pogledu od presudne važnosti utvrditi pridržava li se predmetna mjera kriterija ekonomske opravdanosti prema kojemu bi se privatni vjerovnik, koji u što većoj mjeri želi povećati izglede da naplati svoja potraživanja ili barem njihov najveći dio, isto tako odlučio za takvu mjeru (vidjeti u tom smislu i po analogiji gore navedenu presudu Komisija/Nizozemska i ING Groep, EU:C:2014:213, t. 36.).

252    U konkretnom je slučaju nesporno da se privatni vjerovnik u okviru dogovora, baš kao i lokalno porezno tijelo, može odreći dijela svojeg potraživanja. S druge pak strane, stranke se slažu oko toga da je samo lokalno porezno tijelo imalo mogućnost postupka porezne ovrhe.

253    Međutim, u skladu sa sudskom praksom navedenoj u točki 251. ove presude valja utvrditi da sama okolnost da postupak porezne ovrhe privatnom vjerovniku nije bio dostupan ne može biti prepreka tome da se kriterij privatnog vjerovnika ispita radi usporedbe tog postupka s postupkom dogovora s vjerovnicima. Naime, ta okolnost ne znači da se ne treba ispitati ekonomska opravdanost odluke lokalnog poreznog tijela da se opredijeli za dogovor s vjerovnicima.

254    U tom kontekstu valja još jednom odbiti kao irelevantnu sudsku praksu koju je tužitelj citirao prema kojoj, kako bi se ocijenilo pitanje bi li u normalnim tržišnim uvjetima privatni ulagač koji je u položaju najsličnijem onomu u kojemu je država donio istu mjeru, u obzir treba uzeti samo prednosti i obveze povezane s položajem države kao dioničara, isključujući pritom one povezane s njezinim svojstvom javne vlasti (vidjeti presudu Komisija/EDF, t. 26. supra, EU:C:2012:318, točku 79. i navedenu sudsku praksu).

255    Naime, neovisno o činjenici da u toj sudskoj praksi nema riječi o tome je li kriterij privatnog vjerovnika primjenjiv radi usporedbe prednosti i nedostataka tih dvaju postupaka za naplatu potraživanja, od kojih je samo jedan dostupan privatnom vjerovniku, dok javni vjerovnik ima na raspolaganju oba postupka, valja istaknuti da iz presuda koje su u prilog toj tvrdnji citirane u presudi Commission/EDF, t. 26. supra (EU:C:2012:318, t. 79.), u prvom redu iz presuda Belgija/Komisija, t. 51. supra (EU:C:1986:302, t. 14.), od 10. srpnja 1986., Belgija/Komisija (40/85, Zb., EU:C:1986:305, t. 13.), od 14. rujna 1994., Španjolska/Komisija (C‑278/92 do C‑280/92, Zb., EU:C:1994:325, t. 22.), i od 28. siječnja 2003., Njemačka/Komisija (C‑334/99, Zb., EU:C:2003:55, t. 134.), proistječe da pri primjeni kriterija privatnog ulagača u tržišnom gospodarstvu valja zanemariti svako razmatranje društvene, regionalne ili sektorske naravi i da u obzir ne treba uzimati druge troškove ili odgovornosti koje država članica snosi u svojstvu javne vlasti.

256    Uzimajući u obzir prethodna razmatranja, valja odbiti argumente tužitelja koji se odnose na primjenjivost kriterija privatnog vjerovnika radi usporedbe postupaka porezne ovrhe i dogovora s vjerovnicima.

 Primjena kriterija privatnog vjerovnika radi usporedbe postupaka porezne ovrhe i dogovora s vjerovnicima (treća do šesta skupina argumenata)

257    Treća do šesta skupina argumenata koje tužitelj ističe u prilog predmetnom tužbenom razlogu odnose se na usporednu ocjenu postupaka porezne ovrhe i dogovora s vjerovnicima u kontekstu kriterija privatnog vjerovnika.

258    Kao prvo, tužitelj Komisiji prigovara da je u uvodnim izjavama 121. i 123. pobijane odluke počinila pogreške koje se tiču i određivanja transakcija na koje je kriterij privatnog vjerovnika trebao biti primijenjen i određivanja trenutka primjene tog kriterija. Kao prvo, kada je riječ o uvodnoj izjavi 121. te odluke, tužitelj s jedne strane napominje da je postupak porezne ovrhe bio pravno nedostupan nakon prijedloga dogovora s vjerovnicima i tijekom njegova trajanja, što je Komisija implicitno priznala. S druge pak strane, jedino relevantno pitanje koje se postavlja jest to je li 9. srpnja 2004. postupak porezne ovrhe bio očigledno isplativiji od dogovora s vjerovnicima. Kao drugo, kada je riječ o uvodnoj izjavi 123. pobijane odluke tužitelj ističe da Komisija nije bila nadležna ocjenjivati odgode plaćanja za razdoblje od studenoga 2002. do studenoga 2003. i da se trebala držati ispitivanja jedine relevantne transakcije u konkretnom slučaju i suzdržati se od nagađanja o pitanjima koja ne ulaze u njezinu nadležnost.

259    Kao drugo, tužitelj napominje da uvodna izjava 123. pobijane odluke sadržava isključivo hipotetičke i pogrešne tvrdnje te spekulativna pitanja na koja Komisija nije ponudila odgovor, a koja ne mogu poslužiti kao obrazloženje takvoj odluci. Nadalje, smatra da Komisija nije razmatrala relevantno pitanje bi li privatni vjerovnik odgodio plaćanje poreznog duga.

260    Kao treće, tužitelj Komisiji u bitnome prigovara da je počinila očiglednu pogrešku u ocjeni i da je zanemarila navode koje je Sud iznio u presudi Frucona Košice/Komisija, t. 21. supra (EU:C:2013:32), jer nije ispitala sve dostupne informacije koje su mogle znatno utjecati na privatnog vjerovnika u trenutku donošenja odluke, i u pogledu iznosa koji se mogao dobiti poreznom ovrhom i u pogledu troškova tog postupka. Suprotno tvrdnjama Komisije tužitelj u replici dodaje da je ta institucija u pobijanoj odluci imala obvezu utvrditi činjenice na kojima se temelji njezin zaključak prema kojem bi porezna ovrha rezultirala prihodom većim od onoga iz dogovora s vjerovnicima.

261    Kao četvrto, tužitelj smatra da je Komisija počinila pogreške u vezi s mogućim trajanjem postupka porezne ovrhe. U vezi s time tužitelj s jedne strane ističe da Komisija, time što se bez analize i bez dokaza zadovoljila pretpostavkom da se taj postupak mogao odvijati brzo, to pitanje nije razmatrala, odnosno da pobijanu odluku u najmanju ruku nije u dovoljnoj mjeri obrazložila. S druge pak strane tužitelj tvrdi da bi privatni vjerovnik ispitao očekivani raspored postupka porezne ovrhe u svjetlu mjerodavnog zakonodavstva te bi vodio računa o svim učincima postupka porezne ovrhe, u što se ubraja rizik od toga da tužitelj proglasi stečaj tijekom tog postupka te vrijeme koje je potrebno da se pronađe kupac spreman isplatiti minimalni iznos u skladu s pragovima u slovačkom zakonodavstvu. Kao odgovor na argumente Komisije da je pri donošenju pobijane odluke vodila računa o svim dostupnim informacijama, tužitelj u replici ističe da prema sudskoj praksi ta institucija mora poduzeti nužne mjere kako bi dobila sve informacije relevantne za svoju analizu.

262    Komisija osporava osnovanost svih tih argumenata.

263    Kao prvo, Komisija s jedne strane odgovara da se postupak porezne ovrhe mogao pokrenuti prije početka postupka dogovora s vjerovnicima, pa i u slučaju da su nacionalni sudovi odbili taj dogovor. S druge pak strane argumentacija tužitelja u vezi s uvodnom izjavom 123. pobijane odluke temelji se na pogrešnom shvaćanju očitovanja u vezi s događajima koji su prethodili pristupu Slovačke Republike Uniji. Komisija se i prije samog sklapanja dogovora s vjerovnicima zadovoljila tvrdnjom da je usklađenost postupanja predmetne države članice s kriterijem privatnog vjerovnika sporna, a da pritom nije ocijenila nužnim osloniti se na taj element u zaključku da se privatni vjerovnik nikako ne bi odlučio za dogovor s vjerovnicima.

264    Kao drugo, Komisija tvrdi da pitanje jesu li odgode plaćanja koje su prethodile dogovoru s vjerovnicima bile oslobođene od svake potpore nije relevantno za zaključak prema kojem je dogovor predstavljao državnu potporu. Uvodne izjave 122. i 123. pobijane odluke sadržavaju očitovanja koja nisu bitna za obrazloženje na kojemu se temelji zaključak o postojanju potpore.

265    Kao treće, Komisija napominje da je prema sudskoj praksi tužitelj obvezan jasno i na temelju objektivnih i provjerljivih elemenata dokazati da predmetna država članica tu prednost nije dodijelila u svojstvu privatnog subjekta i da ju je mogao dobiti na tržištu. No, budući da tužitelj nije niti pokušao dostaviti nužne elemente, Komisija je ocijenila da mora razmotriti sve dostupne informacije i ocijeniti vjerodostojnost tvrdnje prema kojoj nije postojala nikakva državna potpora zbog toga što je država članica postupala kao privatni vjerovnik, pojasnivši pritom da je postupak porezne ovrhe ispitala kako bi potkrijepila pobijanu odluku. U svakom slučaju, nisu utemeljeni argumenti tužitelja u vezi s iznosom koji bi se mogao dobiti u okviru postupka porezne ovrhe te s troškovima nastalima u tom postupku. U vezi s tim posljednjim aspektom Komisija napominje da slobodno možemo utvrditi da postupak porezne ovrhe sa sobom nosi manje upravnih troškova od stečajnog postupka te pritom pojašnjava da ne raspolaže informacijama ni o kakvim drugim troškovima koje treba razmotriti.

266    Kao četvrto, Komisija je odgovorila da je ispitala trajanje stečajnog postupka i da je unatoč nedostatku informacija dostupnih u tom trenutku zaključila da bi, s obzirom na sporost koja karakterizira stečajni postupak, činjenica da postupak porezne ovrhe vodi sam vjerovnik povoljno utjecala na učinkovitost te stoga i trajanje tog postupka.

267    Utemeljenost Komisijine usporedne ocjene postupka porezne ovrhe i dogovora s vjerovnicima u svrhu primjene kriterija privatnog vjerovnika valja ispitati u svjetlu sudske prakse u točkama 131. do 147. ove presude.

268    U skladu s tom sudskom praksom Komisija je u konkretnom slučaju, uzimajući pritom u obzir faktore navedene u točki 136. ove presude, trebala utvrditi bi li se u svrhu naplate potraživanih iznosa razborit i pažljiv privatni vjerovnik koji se nalazi u situaciji koja je najsličnija situaciji slovačkih vlasti između prijedloga dogovora s vjerovnicima i postupka porezne ovrhe očito odlučio za potonji. Komisija je stoga, kako bi utvrdila najpovoljniju mogućnost, trebala usporediti prednosti i nedostatke svakog od tih postupaka s obzirom na interese privatnog vjerovnika (vidjeti točke 132. do 137. ove presude).

269    Komisija je nadalje pri izradi opće ocjene iz točke 133. ove presude u kontekstu kriterija privatnog vjerovnika povrh dokaza koje je dostavila predmetna država članica vodila računa i o svim drugim relevantnim dokazima u konkretnom slučaju. Stoga, kada postane jasno da bi se mogao primijeniti kriterij privatnog ulagača, Komisija ima obvezu od dotične države članice zahtijevati sve relevantne informacije na temelju kojih može provjeriti jesu li ispunjene sve pretpostavke za primjenu tog kriterija. Prema tome, Komisija ima obvezu dokazati da su ispunjene pretpostavke za primjenu kriterija privatnog vjerovnika. Tim više je tomu tako kada se pobijana odluka ne temelji na nepodnošenju elemenata koje je od predmetne države članice zatražila Komisija, već na konstataciji da privatni vjerovnik ne bi postupao na jednak način kao i vlasti te države članice, što podrazumijeva da je Komisija raspolagala svim relevantnim informacijama nužnima za donošenje odluke (vidjeti točke 138. i 139. ove presude).

270    Naposljetku, iz sudske prakse citirane u točki 147. ove presude proizlazi naime da je Opći sud obvezan ispitati čine li elementi na kojima Komisija temelji svoju ocjenu cjelovit skup relevantnih informacija koje treba uzeti u obzir te mogu li potkrijepiti zaključke koje je ona izvela, a pritom se u skladu sa sudskom praksom iz točke 134. ove presude pojašnjava da se relevantnom smatra svaka informacija koja bi mogla znatno utjecati na odlučivanje razboritog i pažljivog privatnog vjerovnika koji se nalazi u situaciji koja je najsličnija situaciji predmetnog javnog vjerovnika i koji nastoji namiriti potraživanja koja mu duguje dužnik u financijskim problemima.

271    U konkretnom je slučaju nesporno da tijekom upravnog postupka u kontekstu kriterija privatnog vjerovnika ni Slovačka Republika ni tužitelj dogovor s vjerovnicima nisu usporedili s postupkom porezne ovrhe. Naime, iz spisa se razabire da se tužitelj u očitovanjima o odluci o pokretanju formalnog istražnog postupka zadovoljio istaknuti da se postupak porezne ovrhe u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti jer su i pokretanje stečajnog postupka i dogovor s vjerovnicima bili prepreka odvijanju takvog postupka. Tužitelj je dodao da bi ga, da nije iznio prijedlog nagodbe s vjerovnicima, njegova financijska situacija u roku od nekoliko tjedana dovela u prezaduženost te bi stoga bio zakonski obvezan ili proglasiti stečaj ili izraditi prijedlog dogovora s vjerovnicima. Slovačke su vlasti u odgovoru na tu napomenu tužitelja u prvom redu pojasnile da se postupak porezne ovrhe može pokrenuti nakon što nacionalni sudovi odbiju potvrditi dogovor s vjerovnicima.

272    Unatoč tomu, iz pobijane odluke proizlazi da je Komisija napravila usporedbu postupka porezne ovrhe i dogovora s vjerovnicima jer je prva opcija predstavljala realnu mogućnost za porezno tijelo, ili prije dogovora s vjerovnicima ili nakon veta koje je moglo uložiti na predloženi dogovor. U bitnome je došla do zaključka da bi prihod od postupka porezne ovrhe bio veći od prihoda u okviru dogovora (uvodna izjava 127. pobijane odluke) i da bi se privatni vjerovnik, kada bi mu se ponudila ta mogućnost, između porezne ovrhe i dogovora odlučio za poreznu ovrhu (uvodna izjava 124. pobijane odluke).

273    U vezi s time, s obzirom na to da se slovačke vlasti i tužitelj razilaze oko vrijednosti založene dugotrajne imovine i smatraju da nije potrebno odrediti njezinu točnu vrijednost (uvodna izjava 122. pobijane odluke), Komisija ponajprije napominje da vrijednost imovine tužitelja iznosi zapravo samo polovicu vrijednosti jamstva, što znači da su jamstva koja su se između studenoga 2002. i studenoga 2003. morala dati radi odgoda plaćanja bila nedostatna. U tim uvjetima te odgode nikako ne bi ispunile kriterij privatnog vjerovnika. Unatoč tomu što je smatrala da nije bilo potrebno utvrditi predstavljaju li te mjere državnu potporu, Komisija je istaknula da ako te odgode već predstavljaju državnu potporu, više nije moguće upućivati na kriterij privatnog vjerovnika nakon što se odgođeni dug djelomično otpiše (uvodna izjava 123. pobijane odluke).

274    No, kao što s pravom ističe tužitelj i neovisno o tome je li Komisija bila nadležna izjasniti se o odgodama plaćanja između studenoga 2002. i studenoga 2003., valja utvrditi da čisto hipotetski razlog iz pobijane odluke sam po sebi nije dovoljan da opravda zaključak prema kojemu se djelomičnim otpisom poreznog duga tužitelju dodijelila prednost koju ne bi mogao dobiti pod tržišnim uvjetima. Naime, Komisija se u toj fazi ograničila na iznošenje pretpostavki, a da pritom nije razmotrila pitanja koja one sa sobom nose, niti ih je u najmanjoj mjeri potkrijepila, odnosno nije izvela nikakav konačan zaključak.

275    Nadalje, Komisija u svojim pismenima priznaje da pitanje jesu li odgode plaćanja koje su prethodile dogovoru s vjerovnicima bile oslobođene svakog oblika potpore nije relevantno za zaključivanje o tome predstavlja li dogovor državnu potporu i da uvodne izjave 122. i 123. pobijane odluke sadržavaju očitovanja koja su nebitna za podupiranje zaključka o postojanju državne potpore.

276    Kao drugo, Komisija je u pobijanoj odluci smatrala da bi se privatni vjerovnik, iako je iznos založene dugotrajne imovine iznosio tek 194 milijuna SKK, ipak odlučio za postupak porezne ovrhe (uvodna izjava 124. pobijane odluke). U tom je pogledu istaknula da je u okviru takvog postupka porezno tijelo imovinu moglo izravno prodati. Komisija smatra da je u trenutku sklapanja dogovora s vjerovnicima vrijednost tekuće imovine tužitelja, tj. 43 milijuna SKK u zalihama, najmanje 37 milijuna SKK u dospjelim potraživanjima i 161 milijun SKK u novčanim sredstvima, bila veća od iznosa predloženog u okviru dogovora s vjerovnicima. Komisija je dodala da je tužitelj imao dugotrajnu imovinu u vrijednosti od najmanje 194 milijuna SKK (uvodna izjava 125. pobijane odluke). Naposljetku je istaknula da za razliku od stečajnog postupka porezna ovrha ne bi sa sobom nosila upravne troškove i da je za očekivati da bi se taj postupak odvijao brže jer bi ga samo porezno tijelo pokrenulo i vodilo (uvodna izjava 126. pobijane odluke). Na temelju tih elemenata Komisija je zaključila da bi porezna ovrha rezultirala većim prihodom od dogovora s vjerovnicima (uvodna izjava 127. pobijane odluke).

277    U vezi s time ponajprije valja istaknuti da se ocjena Komisije temelji na ponovnom iznošenju procjena provedenih u okviru stečajnog postupka.

278    No, u točki 201. ove presude zaključeno je da ta procjena nije u dovoljnoj mjeri potkrijepljena elementima iz spisa.

279    Nadalje, kada je riječ o trajanju postupka porezne ovrhe, Komisija se zadovoljila tvrdnjom „da se može pretpostaviti da bi bio brzo proveden“, posebno u usporedbi sa stečajnim postupkom, i to zato što bi ga sama uprava pokrenula i vodila. Međutim, Komisija nije izvršila nikakvu procjenu tog trajanja, ni onu u okolnostima predmetnog slučaja, a ni u najmanju ruku procjenu prosječnog trajanja faza postupka kako je utvrđen slovačkim pravom. Nadalje, Komisija u svojim pismenima priznaje da ne raspolaže s dovoljno elemenata u vezi s trajanjem postupka porezne ovrhe.

280    No, nužno je napomenuti da je trajanje postupka element koji može uvelike utjecati na odluku privatnog vjerovnika (vidjeti u tom smislu presudu Frucona Košice/Komisija, t. 21. supra, EU:C:2013:32, t. 81.).

281    Naposljetku valja napomenuti da prema sudskoj praksi stanje u kojemu se nalazi poduzetnik korisnik te mjere može biti relevantan element u općoj ocjeni uvjeta primjene kriterija privatnog vjerovnika (vidjeti u tom smislu i po analogiji presude Westdeutsche Landesbank Girozentrale i Land Nordrhein‑Westfalen/Komisija, t. 56. supra, EU:T:2003:57, t. 251., i od 30. lipnja 2015., Nizozemska i dr./Komisija, T‑186/13, T‑190/13 i T‑193/13, EU:T:2015:447, t. 88.).

282    Međutim, iako je u okviru upravnog postupka tužitelj napomenuo da bi postupak porezne ovrhe mogao biti prekinut zbog toga što bi mogao dovesti do toga da proglasi stečaj uslijed pogoršanja financijske situacije, Komisija u pobijanoj odluci taj element uopće nije uzela u obzir, niti je procijenila izglede za to da se postupak porezne ovrhe, uzimajući u obzir te elemente, u predmetnom slučaju provede do kraja. Ta praznina ne može biti popunjena tvrdnjom pred Općim sudom da je tužiteljeva napomena čisto nagađanje.

283    Nadalje, kada je riječ o troškovima postupka porezne ovrhe treba dodati da se Komisija ograničila na navod da taj postupak, za razliku od stečajnog postupka, ne bi imao upravne troškove. Međutim, u pobijanoj odluci nigdje ne stoji da je Komisija razmotrila pitanje nosi li postupak porezne ovrhe sa sobom ikakve troškove. Nije razmotrila ni eventualnu važnost njihova utjecaja na iznos koji bi se mogao dobiti u okviru takvog postupka.

284    Prema tome, čini se da na dan donošenja pobijane odluke Komisija nije raspolagala materijalnim dokazima na temelju kojih je mogla utvrditi da bi se privatni vjerovnik na dan 9. srpnja 2004. očigledno opredijelio za postupak porezne ovrhe.

285    Taj se zaključak nameće i bez ispitivanja drugih argumenata tužitelja koji se u bitnome odnose na: mogućnost i vjerojatnost izravne prodaje u okviru porezne ovrhe, vrijednost imovine koju bi procjenitelj eventualno utvrdio, na uporabu vrijednosti određenih pri procjeni očekivanoga prihoda od prodaje imovine u okviru stečajnog postupka, na zakonske pragove primjenjive u slučaju porezne ovrhe i njihov utjecaj na mogućnost prodaje imovine prema iznosima koje je navela Komisija, na L.-ov stečajni postupak i na rizik od rasipanja tužiteljevih sredstava.

286    Komisija svojim argumentima ne dovodi u pitanje zaključak iz točke 284. ove presude.

287    Kao prvo, Komisija napominje da je prema sudskoj praksi tužitelj obvezan jasno i na temelju objektivnih i provjerljivih elemenata utvrditi da predmetna država članica tu prednost nije dodijelila u svojstvu privatnog subjekta i da ju je mogao dobiti na tržištu. Komisija dodaje da je usporedbu dvaju postupaka napravila isključivo na temelju elemenata kojima je raspolagala i da nije raspolagala elementima koje joj je tužitelj mogao dostaviti kako bi potkrijepio svoje stajalište prema kojemu je postupak porezne ovrhe bio manje isplativ od postupka dogovora s vjerovnicima.

288    Međutim, uzimajući u obzir sudsku praksu navedenu u točkama 138., 139., 141. i 269. ove presude treba istaknuti da s obzirom na to da je kriterij privatnog vjerovnika primijenila radi usporedbe postupaka porezne ovrhe i dogovora s vjerovnicima i da je u bitnome utvrdila da bi se privatni vjerovnik opredijelio za postupak porezne ovrhe, Komisija ne može samo iznositi nepotkrijepljene i neprovjerene pretpostavke pravdajući se pritom da nije raspolagala dostatnim informacijama. Ona se ne može osloniti ni na sudsku praksu u vezi s primjenjivošću tog kriterija, iz koje proizlazi da je dotična država članica ili zainteresirana strana koja se na taj kriterij poziva obvezna dokazati da je predmetna država članica spornu mjeru donijela u svojstvu gospodarskog subjekta, kako bi opravdala činjenicu da se u izostanku takvih elemenata prilikom primjene tog kriterija zadovoljila iznošenjem paušalnih zaključaka.

289    Kao drugo, zaključak izveden u točki 284. ove presude ne dovode u pitanje ni ostali argumenti koje je Komisija istaknula kao odgovor na tužiteljeve argumente. Ti se argumenti Komisije u bitnome odnose na: mogućnost i vjerojatnost izravne prodaje u okviru porezne ovrhe, vrijednost imovine koju bi procjenitelj eventualno utvrdio, uporabu iznosa određenih pri procjeni očekivanog prihoda od prodaje imovine u sklopu stečajnog postupka, L.-ov stečajni postupak, zakonske pragove primjenjive u slučaju porezne ovrhe i naposljetku rizik od rasipanja tužiteljevih sredstava.

290    Međutim, s jedne strane treba napomenuti da se zaključak izveden u točki 284. ove presude oslanja isključivo na tvrdnju da Komisija nije raspolagala materijalnim dokazima na temelju kojih je mogla utvrditi da bi se privatni vjerovnik na dan 9. srpnja 2004. očigledno opredijelio za postupak porezne ovrhe. S druge je pak strane taj zaključak – koji proistječe iz prihvaćanja argumenata tužitelja prema kojima Komisija, koja je obvezna utvrditi da pretpostavke kriterija privatnog vjerovnika u konkretnom slučaju nisu bile ispunjene, prilikom usporedbe postupaka porezne ovrhe i dogovora s vjerovnicima nije uzela u obzir trajanje i troškove, kao ni njegovu ekonomsku situaciju – izveden, a da uopće nije bilo potrebno ispitati druge argumente koje je istaknuo i naveo u točki 285. ove presude. No, s obzirom na to da su argumenti Komisije navedeni u točki 289. ove presude izneseni kao odgovor na potonje argumente tužitelja, oni nikako ne mogu oboriti zaključak izveden u točki 284. ove presude.

291    U svjetlu svih prethodnih razmatranja osnovan je četvrti tužbeni razlog koji je istaknuo tužitelj.

292    U skladu s time i posebno uzimajući u obzir zaključke iz točaka 236. i 291. ove presude pobijanu odluku treba poništiti.

 Troškovi

293    Sukladno članku 134. stavku 1. Poslovnika Općeg suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da Komisija nije uspjela u postupku, treba joj naložiti snošenje troškova postupka, uključujući postupak privremene pravne zaštite, sukladno zahtjevu tužitelja.

Slijedom navedenoga,

OPĆI SUD (drugo vijeće),

proglašava i presuđuje:

1.      poništava se Odluka Komisije 2014/342/EU od 16. listopada 2013. o državnoj potpori SA.18211 (C 25/05) (ex NN 21/05) koju je Slovačka Republika dodijelila društvu FRUCONA Košice a.s.

2.      Komisija će osim vlastitih snositi i troškove društva Frucona Košice, uključujući troškove postupka privremene zaštite.

Martins Ribeiro Gervasoni Madise

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 16. ožujka 2016.

Potpisi

Sadržaj

Okolnosti spora

Razvoj položaja tužitelja i postupak dogovora s vjerovnicima

Upravni postupak

Prvotna odluka

Postupci pred Općim sudom i Sudom

Pobijana odluka

Postupak i zahtjevi stranaka

Pravo

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi prava obrane

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na pogreški koja se tiče prava, a zahvaća uvodnu izjavu 83. pobijane odluke

Treći tužbeni razlog, koji se temelji na pogreškama koje se tiču činjenica i prava, a zahvaćaju zaključak prema kojemu je stečajni postupak bio isplativiji od dogovora s vjerovnicima

Uvodne napomene o sudskoj praksi

Utemeljenost procjene prihoda od prodaje imovine tužitelja u okviru stečajnog postupka (druga skupina argumenata)

Utemeljenost procjene očekivanoga trajanja stečajnog postupka i njegova utjecaja na odluku privatnog vjerovnika (treća do pete skupine argumenata)

Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na pogreškama u zaključku da je porezna ovrha bila isplativija od dogovora s vjerovnicima

Primjenjivost kriterija privatnog vjerovnika radi usporedbe postupaka porezne ovrhe i dogovora s vjerovnicima (prva i druga skupina argumenata)

Primjena kriterija privatnog vjerovnika radi usporedbe postupaka porezne ovrhe i dogovora s vjerovnicima (treća do šesta skupina argumenata)

Troškovi

* Jezik postupka: engleski