MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA

JEANA RICHARDA DE LA TOURA

od 12. listopada 2023.(1)

Predmet C‑566/22

Inkreal s. r. o.

protiv

Dúha reality s. r. o.

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Nejvyšší soud (Vrhovni sud, Češka Republika))

„Zahtjev za prethodnu odluku – Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Sudska nadležnost, priznavanje i izvršenje sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima – Uredba (EU) br. 1215/2012 – Područje primjene – Članak 25. – Klauzula o prenošenju nadležnosti – Ugovorne strane koje imaju domicil u istoj državi članici i koje su dogovorile nadležnost sudova druge države članice za odlučivanje o sporovima koji su nastali zbog tog ugovora – Međunarodni element”

I.      Uvod

1.        Zahtjev za prethodnu odluku u biti se odnosi na tumačenje članka 25. stavka 1. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima(2).

2.        Zahtjev je podnesen u okviru spora između dvaju društava s domicilom u istoj državi članici u pogledu određivanja mjesno nadležnog suda za odlučivanje o zahtjevu za isplatu potraživanja nastalih zbog neizvršenja dvaju ugovora o novčanom zajmu sklopljenih u toj državi članici kojima se određuje nadležnost suda druge države članice u slučaju spora.

3.        Sudu je upućeno pitanje o kojem još nije odlučivao u pogledu toga predstavlja li postojanje klauzule o prenošenju nadležnosti samo po sebi dovoljan međunarodni element za primjenu članka 25. stavka 1. Uredbe br. 1215/2012.

4.        Na temelju analize različitih argumenata iz pravne teorije i argumenata iz sudske prakse raznih europskih sudova predlažem Sudu rješenje kojim se daje prednost niječnom odgovoru na to pitanje i da pojasni u kojem trenutku treba ocijeniti uvjet međunarodnosti.

II.    Pravni okvir

A.      Pravo Unije

5.        U uvodnoj izjavi 3. Uredbe br. 1215/2012 navodi se:

„[Europska u]nija si je postavila za cilj održavanje i razvoj područja slobode, sigurnosti i pravosuđa, između ostalog, olakšavanjem pristupa pravosuđu, posebno načelom uzajamnog priznavanja sudskih i izvansudskih odluka u građanskim stvarima. S ciljem postupne uspostave tog područja, Unija usvaja mjere u vezi pravosudne suradnje u građanskim stvarima koje imaju prekogranične učinke, posebno ako je potrebno za valjano funkcioniranje unutarnjeg tržišta(3).”

6.        Člankom 25. stavkom 1. te uredbe(4) određuje se:

„Ako su se stranke neovisno o njihovu domicilu, sporazumjele da sud ili sudovi države članice imaju nadležnost u rješavanju sporova koji su nastali ili mogu nastati u vezi određenog pravnog odnosa, taj sud ili sudovi je nadležan/su nadležni, osim ako je sporazum ništav u pogledu njegove materijalne valjanosti prema pravu te države članice. Ta nadležnost je isključiva osim ako su se stranke drukčije sporazumjele […]”.

B.      Češko pravo

7.        Članak 11. stavak 3. zákona č. 99/1963 Sb., občanský soudní řád (Zakon br. 99/1963 o Zakoniku o građanskom postupku, u daljnjem tekstu: Zakonik o građanskom postupku) glasi kako slijedi:

„Ako je predmet u nadležnosti čeških sudova, a ne postoje pretpostavke za određivanje mjesne nadležnosti ili ih se ne može utvrditi, Nejvyšší soud [(Vrhovni sud, Češka Republika)] određuje koji će sud razmatrati i donijeti odluku u predmetu”.

III. Činjenice u glavnom postupku i prethodno pitanje

8.        Osoba FD, s domicilom u Slovačkoj, kao zajmodavac, i Dúha reality s. r. o., društvo s domicilom(5) u Slovačkoj, kao zajmoprimac, sklopili su 29. lipnja 2016. odnosno 11. ožujka 2017. dva ugovora o novčanom zajmu.

9.        Na temelju ugovora o ustupu tražbine od 8. prosinca 2021. osoba FD prenijela je svoja potraživanja proizašla iz tih ugovora o novčanom zajmu na Inkreal, društvo s domicilom u Slovačkoj.

10.      U svakom od navedenih ugovora strane su se sporazumjele da će se „sve nejasnoće ili sporovi koji proizlaze iz ovog ugovora i s njim su povezani rješavati prvenstveno međusobnim pregovorima kako bi se došlo do rješenja prihvatljivog za obje strane. Ako ugovorne strane ne mogu riješiti takav spor, spor će rješavati češki sud koji je stvarno i mjesno nadležan u skladu sa [Zakonikom o građanskom postupku], u verziji koja je na snazi”.

11.      Budući da društvo Dúha reality nije otplatilo novčane zajmove, društvo Inkreal pokrenulo je 30. prosinca 2021. postupak pred Nejvyšším soudom (Vrhovni sud) na temelju te odredbe koju smatra sporazumom o prenošenju nadležnosti češkim sudovima za odlučivanje o sporovima koji proizlaze iz ugovora o novčanim zajmovima. Zahtjevima društva Inkreal nastoji se ishoditi, s jedne strane, prije svega isplata njegovih potraživanja i, s druge strane, određivanje mjesne nadležnosti češkog suda za odlučivanje o meritumu na temelju članka 11. stavka 3. Zakonika o građanskom postupku.

12.      U prilog potonjem zahtjevu društvo Inkreal tvrdi da postupa na temelju klauzule o izboru suda u privatnopravnom odnosu s međunarodnim elementom, u skladu s člankom 25. stavkom 1. Uredbe br. 1215/2012, s obzirom na to da ne postoji druga posebna ili isključiva nadležnost bilo kojeg suda na temelju te uredbe.

13.      S obzirom na sudsku praksu Suda(6), sud koji je uputio zahtjev sumnja da je u situaciji u kojoj je jedini aspekt koji bi se mogao smatrati međunarodnim činjenica da su se ugovorne strane s domicilom u istoj državi članici sporazumjele o nadležnosti sudova druge države članice primjenjiva Uredba br. 1215/2012, a stoga i njezin članak 25. stavak 1.

14.      Konkretno, glavni su argumenti koji idu u prilog primjenjivosti te uredbe isticanje ugovorne autonomije stranaka, ujednačeno tumačenje i usklađena primjena članka 25. navedene uredbe te nelogične ili nerazumne posljedice do kojih bi došlo kada se ta odredba ne bi mogla primjenjivati.

15.      Suprotno tomu, glavni je razlog za zaključak da se ta uredba ne primjenjuje to što ne postoji međunarodni element i, slijedom toga, kvalifikacija predmeta kao potpuno nacionalnog. Taj se zaključak osobito temelji na stajalištu da sama volja stranaka da nadležnim odrede sud druge države članice ne može „učiniti međunarodnom” određenu situaciju.

16.      U tim okolnostima i s obzirom na razlike u pravnoj teoriji i sudskoj praksi koje proizlaze iz savjetovanja s određenim vrhovnim sudovima drugih država članica, Nejvyšší soud (Vrhovni sud) odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Može li se, s gledišta postojanja međunarodnog elementa koji je nužan uvjet za primjenu Uredbe [br. 1215/2012], primjena te uredbe temeljiti samo na tome da su se dvije stranke s domicilom u istoj državi članici sporazumjele o nadležnosti suda druge države članice Europske unije?”

17.      Pisana očitovanja podnijeli su društvo Dúha reality, češka i švicarska vlada te Europska komisija.

IV.    Analiza

A.      Uvodne napomene

18.      Kao prvo, valja pojasniti da su odredbe članka 25. Uredbe br. 1215/2012 koje se odnose na prorogaciju nadležnosti djelomično istovjetne odredbama prethodnih pravnih instrumenata(7). Slijedom toga, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, tumačenje koje je Sud iznio u pogledu jedne od tih odredbi vrijedi i za ostale odredbe(8).

19.      Kao drugo, s obzirom na to da se spor u glavnom predmetu odnosi na ustup tražbine, s jedne strane, čini mi se korisnim naglasiti da je Sud podsjetio na to da se člankom 25. stavkom 1. Uredbe br. 1215/2012 ne pojašnjava je li moguće klauzulu o prenošenju nadležnosti ustupiti, izvan kruga ugovornih strana, na treću osobu, koja je ugovorna strana kasnije sklopljenog ugovora i sljednik, u cijelosti ili dijelom, prava i obveza jedne od strana iz prvotnog ugovora(9). S druge strane, presudio je da bi samo u slučaju kada bi, sukladno nacionalnom pravu koje se primjenjuje na meritum, treća osoba preuzela prvotni ugovor i sva prava i obveze koje iz njega proizlaze, klauzula o prenošenju nadležnosti na koju ta treća osoba nije pristala za nju ipak mogla biti obvezujuća(10). U ovom slučaju, iz postupka koji je opisao sud koji je uputio zahtjev proizlazi da se društvo Inkreal, kao treća osoba u odnosu na ugovor koji sadržava klauzulu o prenošenju nadležnosti, smatra obvezanim tom odredbom.

B.      Meritum

20.      Zahtjevom za prethodnu odluku sud koji je uputio zahtjev u biti želi znati treba li članak 25. Uredbe br. 1215/2012 tumačiti na način da je u isključivo nacionalnoj situaciji primjenjiv samo zbog toga što su stranke koje imaju domicil u istoj državi članici odredile da su sud ili sudovi druge države članice nadležni za odlučivanje o sporovima koji su nastali ili mogu nastati između njih.

21.      Taj je sud pravilno iznio dvije suprotne teze koje se zastupaju u pravnoj teoriji i koje su primijenili sudovi država članica zbog toga što se uvjet međunarodnog elementa ne navodi u članku 25. stavku 1. Uredbe br. 1215/2012, koji nije izmijenjen u odnosu na prethodne članke koji su primjenjivi u pogledu klauzule o prenošenju nadležnosti od stupanja na snagu Briselske konvencije(11), koju je zamijenila Uredba br. 44/2001(12).

22.      Naime, iz teksta tih odredbi ne može se izvesti nijedan argument. Može se samo istaknuti da se u članku 25. stavku 1. Uredbe br. 1215/2012 ne navodi uvjet da barem jedna od stranaka ima domicil na državnom području države članice kako bi se mogla odrediti nadležnost suda ili sudova države članice. Usto, doseg klauzule o prenošenju nadležnosti i dalje obuhvaća samo sporove koji proizlaze iz pravnog odnosa u vezi s kojim je ta klauzula i sklopljena(13).

23.      Prema tome, kako bi se sud države članice mogao odrediti kao nadležan, izbor stranaka nije uvjetovan nikakvim drugim zahtjevom kao što je, konkretno, postojanje povezanosti između suda koji je određen kao nadležan i spora(14). Dovoljno je da su u klauzuli navedeni objektivni elementi na temelju kojih su se stranke složile odabrati sud ili sudove pred kojima će rješavati sporove koji su među njima nastali ili bi mogli nastati. Ti elementi moraju biti dovoljno precizni da bi sudu pred kojim je pokrenut postupak omogućili da utvrdi je li nadležan(15).

24.      Od donošenja Briselske konvencije ta se prilagodljivost temelji na odluci da se u potpunosti dâ učinak autonomiji volje stranaka(16) u području prorogacije nadležnosti a da pritom, prema mojem mišljenju, ipak ne predstavlja iznimku od uvjeta za primjenu Uredbe br. 1215/2012, među kojima je zahtjev međunarodnog elementa(17).

25.      U tom pogledu najprije valja naglasiti da, za razliku od nekih drugih uredbi(18), ali poput većine njih koje se odnose na građansku suradnju u obiteljskim stvarima, stvarima koje se odnose na uzdržavanje ili nesolventnost, Uredba br. 1215/2012 ne sadržava nijednu odredbu o međunarodnoj prirodi situacije o kojoj je riječ, iako se njome uvjetuje njezina primjenjivost(19).

26.      Nadalje, Sud je u tom kontekstu pojasnio da „sama primjena pravila o nadležnosti iz Briselske konvencije […] zahtijeva postojanje međunarodnog elementa”(20). Kad je riječ o uredbama br. 44/2001(21) i br. 1215/2012(22) to je načelo ponovno potvrđeno u nekoliko drugih presuda.

27.      Naposljetku, takvo se tumačenje nalaže s obzirom na pravne osnove te uredbe(23), iako je cilj preinake Uredbe br. 44/2001 koja se tom uredbom provodi da se poboljša protok i priznavanje odluka u europskom pravnom prostoru a da pritom ne postoji ograničenje zbog međunarodne prirode spora(24) te, kad je riječ o sporazumima o prenošenju nadležnosti, njihova opća primjena, što je novost(25).

28.      Naime, člankom 81. UFEU‑a, koji je pravna osnova Uredbe br. 1215/2012, u njegovu stavku 1. prvoj rečenici predviđa se da „Unija razvija pravosudnu suradnju u građanskim stvarima s prekograničnim implikacijama, na temelju načela uzajamnog priznavanja presuda i odluka u izvansudskim predmetima”(26).

29.      Budući da je cilj te uredbe objedinjavanje pravila o sukobu nadležnosti, a ne da se njome zamijene nacionalna pravila država članica kojima se uređuju nacionalni sporovi, njezina primjenjivost i stoga primjenjivost njezina članka 25. pretpostavljaju da je situacija o kojoj je riječ međunarodna u granicama utvrđenima u pravu Unije(27).

30.      Koje kriterije treba primijeniti u tim okolnostima?

31.      Zagovaram tezu koju su razvili određeni autori na njemačkom(28), engleskom(29) i francuskom jeziku(30) i koju su primijenili vrhovni sudovi određenih država članica(31), prema kojoj se isključuje da sama volja stranaka učini međunarodnom situaciju o kojoj je riječ u sporu, i to zbog pet glavnih razloga.

32.      Na prvom mjestu, ako se prihvati da primjena odredbe Uredbe br. 1215/2012 pretpostavlja postojanje uvjeta međunarodnosti, nije logično priznati da je taj uvjet ispunjen a priori samom voljom stranaka u isključivo nacionalnoj situaciji. Drugim riječima, takvo bi tumačenje dovelo do toga da se iz primjene izuzme svaki uvjet međunarodnosti koji treba ispuniti u skladu s objektivnim kriterijima(32).

33.      Na drugom mjestu, u prekograničnoj situaciji, na koju se u teoriji primjenjuju posebna pravila o nadležnosti utvrđena Uredbom br. 1215/2012, prorogacija nadležnosti predviđena u njezinu članku 25. osmišljena je kao način na koji se strankama omogućuje da sporazumno odluče odstupiti od tih obvezujućih pravila(33). U nacionalnoj je situaciji stoga cilj ili učinak takve prorogacije nadležnosti odstupanje od nacionalnih pravila u području nadležnosti i izbora suda(34). Međutim, iako je ta uredba dio konteksta jačanja uzajamnog povjerenja i ujednačavanja pravila o sukobu zakona(35), ne može dovesti do otklanjanja svake razlike između nacionalnih i međunarodnih pravila o nadležnosti uređenih pravom Unije(36).

34.      Stoga mi se čini da četiri suprotna tekstualna ili teleološka argumenta koji se temelje na članku 25. Uredbe br. 1215/2012 treba odbiti. Kao prvo, zbog uvjetâ za primjenjivost te uredbe(37) iz činjenice da se sporazum o prenošenju nadležnosti može sklopiti, a da domicil jedne o stranaka nije povezan s državom članicom(38), može se zaključiti da je jedini međunarodni element koji zahtijeva zakonodavac Unije izbor suda države članice.

35.      Kao drugo, ni na autonomiju volje stranaka, kojom se tradicionalno opravdava pravilo o prorogaciji nadležnosti u slučaju izbora suda, ne može se pozivati tako široko da se njome strankama ostavi mogućnost da dovedu u pitanje područje primjene navedene uredbe koje se odnosi samo na međunarodne, a ne na isključivo nacionalne situacije.

36.      Kao treće, pojašnjenjem koje se odnosi na zakon primjenjiv na materijalnu valjanost sporazuma o prenošenju nadležnosti uvedenog člankom 25. Uredbe br. 1215/2012, koje je doista od velike važnosti, ipak se ne može opravdati primjenjivost te uredbe(39), a da se ne utvrdi tumačenje koje se temelji na rezultatu njezine primjene.

37.      Kao četvrto, iako je nedvojbeno da je cilj zakonodavca Unije prilikom izmjene članka 23. Uredbe br. 44/2001 Uredbom br. 1215/2012 bio povećati primjenu klauzula o izboru suda(40) i njihovu učinkovitost kako bi se zajamčila pravna sigurnost stranaka(41), time se ipak ne može opravdati da se strankama dopusti da odstupe od nacionalnih pravila o nadležnosti a da pritom ne postoje nikakva ograničenja ili povezani čimbenici(42). U tom pogledu naglašavam da je u ovom slučaju, iako se situacija o kojoj je riječ u glavnom predmetu može usporediti sa sporovima u području bankarstva(43), sud koji je uputio zahtjev izričito naveo da ne postoji nijedan drugi međunarodni element osim izbora suda druge države članice(44).

38.      Na trećem mjestu, kad je riječ o sudskoj praksi Suda u kojoj je utvrđeno da međunarodni element može proizlaziti iz predmeta spora kad se u situaciji o kojoj je riječ mogu javiti pitanja koja se odnose na određivanje nadležnosti sudova u međunarodnom poretku(45), ne slažem se ni s mišljenjem češke vlade ni s Komisijinim mišljenjem o zaključcima koje iz nje izvode. Naime, ta se sudska praksa temelji na objektivnim kriterijima (primjerice, na tome da su sporne činjenice nastale u trećoj državi(46) ili na stranom državljanstvu tuženika čiji domicil nije poznat(47)) kojima se može dodati mjesto izvršenja obveze(48).

39.      Stoga se iz toga ne može zaključiti da je postupak u glavnom predmetu obuhvaćen tom sudskom praksom samo zato što se u njemu nastoji odrediti koji je sud nadležan s obzirom na izbor suda druge države članice različite od države članice u kojoj stranke imaju domicil. Prema mojem mišljenju, u skladu sa zahtjevom koji mu je podnesen, sud koji je uputio zahtjev treba provjeriti može li se primijeniti članak 25. Uredbe br. 1215/2012. Drugim riječima, na njemu je da ocijeni međunarodnost situacije o kojoj je riječ, a ne da ispita zakonitost te klauzule osobito s obzirom na zaštitna pravila o nadležnosti predviđena Uredbom br. 1215/2012, kako bi odlučio o svojoj međunarodnoj nadležnosti(49).

40.      Na četvrtom mjestu, kad je riječ o uspoređivanju s drugim pravnim instrumentima, kao prvo, slažem se s mišljenjem određenih autora iz kojeg proizlazi da, u svrhu tumačenja članka 25. Uredbe br. 1215/2012, članak 3. stavak 3. Uredbe Rim I(50), koji se odnosi na izbor mjerodavnog prava u nacionalnoj situaciji, ne može služiti kao smjernica(51).

41.      Naime, s jedne strane, u članku 1. stavku 1. potonje uredbe naveden je kriterij koji se odnosi na situaciju „kada postoji sukob zakona”(52) koja nije nužno međunarodna, kao što to proizlazi iz predmeta članka 3. stavka 3. navedene uredbe(53). S druge strane, tom se odredbom ne mijenja priroda isključivo nacionalnih situacija u kojima je odabrano strano pravo jer se na njih i dalje primjenjuju obvezujuće nacionalne odredbe. Međutim, člankom 25. Uredbe br. 1215/2012 ne jamči se nadležnost određenog suda. Ukratko, u nacionalnim situacijama valja razlikovati Uredbu Rim I, koja se odnosi na sukob zakona koji proizlazi iz volje stranaka, od Uredbe br. 1215/2012 koja se zbog uvjetâ za primjenjivost ne odnosi na sukob nadležnosti koji je posljedica izbora stranaka.

42.      Kao drugo, zagovaram ideju da tumačenjem Suda treba uzeti u obzir izbore utvrđene u Haškoj konvenciji o sporazumima o izboru suda, sklopljenoj 30. lipnja 2005.(54). Zbog međusobnog utjecaja te konvencije i Uredbe br. 1215/2012, navedenog u uvodnim izjavama 4. i 5. Odluke 2014/887, valja dati prednost rješenju koje je u skladu s pravilom navedenim u članku 1. stavku 2. navedene konvencije prema kojem je „predmet […] međunarodan, osim ako stranke boravište imaju u istoj državi ugovornici te su odnos stranaka i svi drugi elementi relevantni za spor, bez obzira na mjesto izabranog suda, povezani samo s tom državom”(55).

43.      Na petom mjestu, dodajem da u tim okolnostima, s obzirom na to da međunarodnost može proizlaziti iz različitih elemenata(56), sud pred kojim je pokrenut postupak treba fleksibilno ili široko ocijeniti te elemente u svakom slučaju zasebno(57).

44.      Na temelju svih tih argumenata predlažem Sudu da odgovori sudu koji je uputio zahtjev da primjena članka 25. Uredbe br. 1215/2012 ovisi o uvjetu međunarodnosti koji nije ispunjen zbog samog izbora suda države članice.

45.      Zbog utjecaja koje takvo tumačenje ima u praksi, to bi rješenje, prema mojem mišljenju, trebalo u obrazloženju odluke Suda dopuniti pojašnjenjem o trenutku u kojem treba ocijeniti međunarodnu prirodu situacije(58) kako bi se u potpunosti ispunio cilj davanja korisnog odgovora sudu koji je uputio zahtjev(59).

46.      Naime, međunarodnost situacije može se s vremenom promijeniti. Ovdje razmatram mogućnost da situacija postane međunarodna u fazi spora(60). Napominjem da se zbog nedostatka pojašnjenja u Uredbi br. 1215/2012(61) analize iz pravne teorije i odluke sudova država članica razlikuju i u tom pogledu(62).

47.      Istaknuo sam da velika većina autora zauzima stajalište da sud treba provesti ocjenu u odnosu na trenutak sklapanja sporazuma o prenošenju nadležnosti(63), a ne u odnosu na trenutak pokretanja postupka pred sudom koji su stranke odredile kao nadležan(64). Čini mi se da su argumenti koji se temelje na ugovornoj prirodi određivanja nadležnosti(65) i pravnoj sigurnosti(66) uvjerljivi, za razliku od argumenta koji se temelji na predvidivosti(67). Također sam mogao zaključiti da je sudska praksa država članica podijeljena(68).

48.      Naime, isključujem kriterij ispitivanja međunarodnosti u fazi pokretanja postupka pred sudom jer mi se čini da ne ispunjava zahtjeve pravne sigurnosti i da povećava opasnost od forum shoppinga, s obzirom na to da je situacija o kojoj je riječ prvotno bila isključivo nacionalna(69).

49.      Međutim, s obzirom na postupovnu svrhu odredbe, odnosno izbor suda u okviru europske uredbe i njezinih ciljeva, čini mi se da je moguće alternativno rješenje(70). Stoga se može prihvatiti da se u nacionalnoj situaciji za koju postoji mogućnost da se postane međunarodna(71) stranke prilikom sklapanja sporazuma sporazumijevaju o određivanju nadležnosti suda države članice na dovoljno precizan način koji je izraz njihove namjere(72) i kojim se predviđa samo nadležnost nacionalnih sudova u slučaju dvojbe u pogledu postojanja kriterija međunarodnosti. Čini mi se da je samo u tim okolnostima očuvana pravna sigurnost(73). Stoga je na sudu koji je određen kao nadležan da u fazi u kojoj je pred njim pokrenut postupak ocijeni jesu li se predviđanja stranaka ostvarila.

V.      Zaključak

50.      S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodno pitanje koje je uputio Nejvyšší soud (Vrhovni sud, Češka Republika) odgovori na sljedeći način:

Članak 25. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima

treba tumačiti na način da:

u isključivo nacionalnoj situaciji taj članak nije primjenjiv samo zbog toga što su stranke koje imaju domicil u istoj državi članici odredile da su sud ili sudovi druge države članice nadležni za rješavanje sporova koji su nastali ili mogu nastati između njih.

1      Izvorni jezik: francuski

2      SL 2012., L 351, str. 1. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 11., str. 289. te ispravci SL 2014., L 160, str. 40. i SL 2016., L 202, str. 57.)

3      Moje isticanje

4      Vidjeti za podsjetnik na odredbe koje su prethodile tom članku bilješke 7., 11. i 12. ovog mišljenja.

5      Pretpostavljam da, prema mišljenju Nejvyššeg souda (Vrhovni sud), odnosno suda koji je uputio zahtjev, društva Dúha reality i Inkreal s. r. o. (vidjeti točku 9. ovog mišljenja) imaju „domicil” u smislu članka 63. stavka 1. Uredbe br. 1215/2012.

6      Sud koji je uputio zahtjev upućuje na presude od 1. ožujka 2005., Owusu (C‑281/02, EU:C:2005:120, t. 25. i 26.) i od 7. svibnja 2020., Parking i Interplastics (C‑267/19 i C‑323/19, EU:C:2020:351, t. 30. do 35.).

7      Vidjeti članak 17. Konvencije o [sudskoj] nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 1972., L 299, str. 32.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 15., str. 3.), potpisane u Bruxellesu 27. rujna 1968., kako je izmijenjena naknadnim konvencijama o pristupanju novih država članica toj konvenciji (SL 1998., C 27, str. 1.) (u daljnjem tekstu: Briselska konvencija), te članak 23. Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2001., L 12, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 30.).

8      Vidjeti presudu od 24. studenoga 2022., Tilman (C‑358/21, EU:C:2022:923, t. 34., koja se odnosi i na dosljednost tumačenja s obzirom na istovjetne odredbe Konvencije o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, potpisane 30. listopada 2007., čije je sklapanje u ime Europske zajednice odobreno Odlukom Vijeća 2009/430/EZ od 27. studenoga 2008. (SL 2009., L 147, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 13., str. 128.; u daljnjem tekstu: Luganska konvencija II).

9      Vidjeti osobito presudu od 18. studenoga 2020., DelayFix (C‑519/19, EU:C:2020:933, t. 40.).

10      Vidjeti presudu od 18. studenoga 2020., DelayFix (C‑519/19, EU:C:2020:933, t. 47. i navedena sudska praksa).

11      Vidjeti članak 17. prvi stavak prvu rečenicu Briselske konvencije, u njegovoj verziji izmijenjenoj člankom 11. Konvencije od 9. listopada 1978. o pristupanju Kraljevine Danske, Irske i Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske toj konvenciji (SL 1978., L 304, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 13., str. 5.), te člankom 7. Konvencije od 26. svibnja 1989. o pristupanju Kraljevine Španjolske i Portugalske Republike navedenoj konvenciji (SL 1989., L 285, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 4., str. 39.), u skladu s kojim će, „[a]ko se stranke, od kojih jedna ili više njih ima domicil u državi ugovornici, dogovore da će sud ili sudovi države ugovornice biti nadležni za sve sporove koji su nastali ili koji mogu nastati u vezi s određenim pravnim odnosom, isključivo […] nadležan biti taj sud ili ti sudovi”.

12      Vidjeti članak 23. stavak 1. te uredbe u kojem se navodi: „Ako se stranke, od kojih jedna ili više njih ima domicil u državi članici, sporazume da će sud ili sudovi države članice biti nadležni za sporove koji nastanu ili su nastali u vezi s određenim pravnim odnosom, nadležan će biti taj sud ili ti sudovi. Takva nadležnost je isključiva, osim ako su stranke postigle drugačiji sporazum […]”.

13      Vidjeti presude od 21. svibnja 2015., CDC Hydrogen Peroxide (C‑352/13, EU:C:2015:335, t. 68. i navedena sudska praksa) i od 8. ožujka 2018., Saey Home & Garden (C‑64/17, EU:C:2018:173, t. 30.).

14      Vidjeti presude od 17. siječnja 1980., Zelger (56/79, EU:C:1980:15, t. 4.) i od 16. ožujka 1999., Castelletti (C‑159/97, EU:C:1999:142, t. 50. i navedena sudska praksa). Vidjeti ipak isto opće pravilo navedeno u uvodnoj izjavi 8. odnosno uvodnoj izjavi 13. uredbi br. 44/2001 i br. 1215/2012. Vidjeti za usporedbu članak 5. Uredbe (EU) br. 650/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 4. srpnja 2012. o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršavanju odluka i prihvaćanju i izvršavanju javnih isprava u nasljednim stvarima i o uspostavi Europske potvrde o nasljeđivanju (SL 2012., L 201, str. 107.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 10., str. 296. i ispravak SL 2019., L 243, str. 9.). Vidjeti u istom smislu članak 7. Uredbe Vijeća (EU) 2016/1103 od 24. lipnja 2016. o provedbi pojačane suradnje u području nadležnosti, mjerodavnog prava te priznavanja i izvršenja odluka u stvarima bračnoimovinskih režima (SL 2016., L 183, str. 1. te ispravci SL 2017., L 113, str. 62. i SL 2018., L 167, str. 36.).

15      Vidjeti presude od 9. studenoga 2000., Coreck (C‑387/98, EU:C:2000:606, t. 15.) i od 7. srpnja 2016., Hőszig (C‑222/15, EU:C:2016:525, t. 43.).

16      Vidjeti uvodne izjave 14. i 15. Uredbe br. 1215/2012 te presude od 7. srpnja 2016., Hőszig (C‑222/15, EU:C:2016:525, t. 44.) i od 18. studenoga 2020., DelayFix (C‑519/19, EU:C:2020:933, t. 38.).

17      Vidjeti i kao podsjetnik na to da spor treba biti obuhvaćen građanskim i trgovačkim stvarima u smislu Uredbe br. 1215/2012 Nourissat, C., „L’avenir des clauses attributives de juridiction d’après le règlement ‚Bruxelles I bis’”, Mélanges en l’honneur du professeur Bernard Audit: les relations privées internationales, Librairie générale de droit et de jurisprudence, Issy‑les‑Moulineaux, 2014., str. 567. do 579., osobito str. 570.

18      Vidjeti članak 3. stavak 1. Uredbe (EZ) br. 1896/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2006. o uvođenju postupka za europski platni nalog (SL 2006., L 399, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 7., str. 94.) i Uredbe (EZ) br. 861/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. srpnja 2007. o uvođenju europskog postupka za sporove male vrijednosti (SL 2007., L 199, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 10., str. 100.). Vidjeti u pogledu Uredbe br. 1896/2006 i presudu od 7. svibnja 2020., Parking i Interplastics (C‑267/19 i C‑323/19, EU:C:2020:351, t. 33.). Za usporedbu vidjeti Uredbu (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I) (SL 2008., L 177, str. 6.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 6., str. 109. te ispravci SL 2015., L 66, str. 22. i SL 2019., L 149, str. 85.; u daljnjem tekstu: Uredba Rim I), Uredbu (EZ) br. 864/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. srpnja 2007. o pravu koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze („Rim II”) (SL 2007., L 199, str. 40.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 6., str. 73.; u daljnjem tekstu: Uredba Rim II) i Uredbu Vijeća (EU) br. 1259/2010 od 20. prosinca 2010. o provedbi pojačane suradnje u području prava primjenljivog na razvod braka i zakonsku rastavu (SL 2010., L 343, str. 10.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 13., str. 172.; u daljnjem tekstu: Uredba Rim III). U skladu s člankom 1. stavkom 1. tih uredbi kriterij za primjenjivost odnosi se na „situacij[e] kada postoji [ili uključuju, kako se navodi u Uredbi Rim III,] sukob zakona”. U njemačkoj jezičnoj verziji tih članaka upotrebljava se izraz „Verbindung zum Recht verschiedener Staaten”, odnosno povezanost s pravom nekoliko država.

19      Vidjeti presudu od 7. svibnja 2020., Parking i Interplastics (C‑267/19 i C‑323/19, EU:C:2020:351, t. 35.).

20      Vidjeti presudu od 1. ožujka 2005., Owusu (C‑281/02, EU:C:2005:120, t. 25.).

21      Vidjeti presudu od 17. studenoga 2011., Hypoteční banka (C‑327/10, EU:C:2011:745, t. 29.).

22      Vidjeti presude od 25. veljače 2021., Markt24 (C‑804/19, EU:C:2021:134, t. 32.) i od 8. rujna 2022., IRnova (C‑399/21, EU:C:2022:648, t. 27.).

23      Vidjeti za ciljeve navedene uredbe članak 3. stavak 2. UEU‑a i članak 67. UFEU‑a.

24      U skladu s uvodnom izjavom 26. Uredbe br. 1215/2012, „potrebno je sudsku odluku donesenu pred sudom države članice smatrati kao da je donesena pred sudom zamoljene države članice”.

25      Vidjeti točku 22. ovog mišljenja.

26      Moje isticanje. Vidjeti i uvodne izjave 3. i 5. Uredbe br. 1215/2012.

27      Vidjeti Audit, B. i d’Avout, L., Droit international privé, 9. izd., Librairie générale de droit et de jurisprudence, Pariz, 2022., t. 625. (str. 539. i 540.) i t. 628. (str. 544.). Vidjeti i Gaudemet‑Tallon, H. i Ancel, M.-E., Compétence et exécution des jugements en Europe, Règlements 44/2001 et 1215/2012, Conventions de Bruxelles (1968) et de Lugano (1998 et 2007), 6. izd., Librairie générale de droit et de jurisprudence, zbirka „Droit des affaires”, Pariz, 2018., t. 82. (str. 117.) i t. 141. (str. 189.). Vidjeti u pogledu potrebe da se pojasni taj uvjet studiju koju je za Komisiji pripremio Milieu SRL, naslovljenu „Study to support the preparation of a report on the application of Regulation (EU) n^o 1215/2012 on jurisdiction and the recognition and enforcement of judgments in civil and commercial matters (Brussels Ia Regulation)”, u daljnjem tekstu: studija za Komisiju, siječanj 2023., str. 14., 54. do 59., 263. i 264. Vidjeti dodatno detaljnu analizu naslovljenu „Regulation Brussels Ia: a standard for free circulation of judgments and mutual trust in the European Union” od 31. srpnja 2022. u pogledu nacionalnih praksi u svim sadašnjim državama članicama te u Ujedinjenoj Kraljevini koje se odnose na primjenu članka 25. Uredbe br. 1215/2012, koju je na temelju istih pitanja kao što su ona u studiji za Komisiju (pitanja 41. do 49.) proveo Internationaal Juridisch Instituut u okviru projekta JUDGTRUST koji je financirala Komisija, str. 34. do 38. i str. 163. do 176.

28      Vidjeti Mankowski, P., „Article 25 Brüssel Ia‑VO”, u Rauscher, T. i Leible, S., Europäisches Zivilprozess- und Kollisionsrecht: EuZPR/EuIPR: Kommentar. Band I, Brüssel Ia‑Verordnung, 5. izd., Otto Schmidt, Köln, 2021., osobito t. 32. i 35.; Hausmann, R., „Gerichtsstands‑und Schiedsvereinbarungen”, u Reithmann, C. i Martiny, D., Internationales Vertragsrecht, 9. izd., Otto Schmidt, Köln, 2022., t. 7.19. i sljedeće; Dörner, H., „Artikel 25 [Zulässigkeit und Form von Gerichtsstandsvereinbarungen]”, u Saenger, I., Zivilprozessordnung: familienverfahren, gerichtsverfassung, europäisches verfahrensrecht: handkommentar, 9. izd., Nomos, Baden‑Baden, 2021., osobito t. 6. U potporu suprotnom pristupu vidjeti Staudinger, H., „Gerichtsstands‑und Schiedsvereinbarungen”, Internationale Zuständigkeit für Vertragsklagen; Gerichtsstands- und Schiedsvereinbarungen, De Gruyter, Berlin, 2011., t. 241.; Geimer, R., „Artikel 25 EuGVVO”, Zöller, R., Zivilprozessordnung, 33. izd., Otto Schmidt, Köln, 2020., t. 3.

29      Vidjeti Brosch, M. i Kahl, L.-M., „Article 25”, u Requejo Isidro, M., Brussels I bis: A Commentary on Regulation (EU) n ^o 1215/2012, Edward Elgar Publishing, Cheltenham, 2022., str. 344. do 374., osobito t. 25.03., te, za suprotan pristup, Magnus, U., „Article 25”, u Magnus, U. i Mankowski, P., European Commentaries on Private International Law, Brussels Ibis Regulation, 2. izd., Otto Schmidt, Köln, 2023., str. 579. do 642., osobito t. 25. (str. 599.).

30      Vidjeti izvješće Schlosser o Konvenciji od 9. listopada 1978. o pristupanju Kraljevine Danske, Irske i Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske Konvenciji o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima i Protokolu o njezinom tumačenju od strane Suda (SL 1979., C 59, str. 71.), t. 174.; Gothot, P. i Holleaux, D., La Convention de Bruxelles du 27 septembre 1968: compétence judiciaire et effets des jugements dans la CEE, Jupiter, Pariz, 1985., t. 167. (str. 99.); Gaudemet‑Tallon, H. i Ancel, M.-E., op. cit., t. 141. (str. 189.); po analogiji, Sindres, D., „Compétence judiciaire, Reconnaissance et Exécution des décisions en matière civile et Commerciale. – Compétence. – Règles ordinaires de compétence. – Dispositions générales. – Article 4 du règlement (UE) n^o 1215/2012”, JurisClasseur Droit international, LexisNexis, Pariz, 2. studenoga 2021., svezak 584‑125, t. 27.; Audit, B. i d’Avout, L., op. cit., t. 675. (str. 587. i 588.). Za suprotan pristup vidjeti izvješće M. P. Jenarda o Briselskoj konvenciji (SL 1979., C 59, str. 1.), t. 38.; Droz, G., Compétence judiciaire et effets des jugements dans le Marché commun (Étude de la Convention de Bruxelles du 27 septembre 1968), Dalloz, Pariz, 1972., t. 207. (str. 129. i 130.); Beraudo, J.-P. i Beraudo, M.-J., „Convention de Bruxelles/Conventions de Lugano. Règlement (CE) n^o 44/2001/Règlement (UE) n^o 1215/2012. – Généralités et champs d’application”, JurisClasseur procédure civile, LexisNexis, Pariz, 24. ožujka 2023., svezak 2100‑15, t. 46.

31      Prema mojim saznanjima, iz sljedećih odluka osobito proizlazi da su se uzeli u obzir različiti elementi kako bi se utvrdilo da je situacija međunarodna: u Njemačkoj, u okviru Konvencije o sudskoj nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, potpisanoj u Luganu 16. rujna 1988. (SL 1988., L 319, str. 9.), presuda Bundesgerichtshofa (Savezni vrhovni sud, Njemačka) od 23. srpnja 1998. (II ZR 286/97); u Francuskoj, presude 1. građanskog vijeća Coura de cassation (Kasacijski sud, Francuska) od 4. listopada 2005. (br. 02‑12.959) i od 30. rujna 2020. (br. 19‑15.626); u Italiji, presude spojenih vijeća Cortea suprema di cassazione (Vrhovni kasacijski sud, Italija) od 30. prosinca 1998. (br. 12907), od 14. veljače 2011. (br. 3568, t. 5.2.) i od 10. svibnja 2019. (br. 12585, t. 5.), te u Portugalu, presude Supremo Tribunala de Justiça (Vrhovni sud, Portugal) od 26. siječnja 2016. (540/14.4TVLSB.S1) i od 4. veljače 2016. (536/14.6TVLSB.L1.S1). Suprotan pristup primijenjen je u sljedećim odlukama: u Austriji, rješenja Oberster Gerichtshofa (Vrhovni sud, Austrija) od 5. lipnja 2007. (10 Ob 40/07s) i od 29. lipnja 2020. (2 Ob 104/19m, t. 2.) te u Nizozemskoj, presuda Gerechtshofa Arnhem‑Leeuwarden (Žalbeni sud u Arnhem‑Leeuwardenu, Nizozemska) od 27. listopada 2015. (200.157.017/01, t. 3.10. i 3.12.) i odluka rechtbanka Rotterdam (Sud u Rotterdamu, Nizozemska) od 1. travnja 2016. (4080627 CV EXPL 15‑3441, t. 3.4.). Vidjeti ipak drukčiju odluku rechtbanka Amsterdam (Sud u Amsterdamu, Nizozemska) od 11. travnja 2019. (7342297 CV EXPL 18‑25262, t. 9. do 11.). Hoge Raad der Nederlanden (Vrhovni sud Nizozemske) nije donio nijednu odluku.

32      Vidjeti u tom pogledu Stark, L., L’internationalité en droit international privé, doktorsku disertaciju obranjenu 28. studenoga 2020., str. 27. i 28.

33      Vidjeti presude od 24. lipnja 1986., Anterist (22/85, EU:C:1986:255, t. 13.) i od 8. ožujka 2018., Saey Home & Garden (C‑64/17, EU:C:2018:173, t. 24.).

34      Vidjeti u tom pogledu Stark, L., op. cit., str. 261. i u tom smislu Sindres, D., op. cit., t. 27.

35      Vidjeti uredbe Rim I, II i III.

36      Vidjeti u tom pogledu Mailhé, F., „Convention attributive de juridiction”, Espace judiciaire civil européen, Arrêts de la CJUE et commentaires,Bruylant, Bruxelles, 2020., str. 476. do 480., osobito t. 571. (str. 478.), prema kojem „zamjenjivost’ sudova država članica i dalje vrijedi samo za pravne odnose koji zbog prisutnosti međunarodnih elemenata kao takvi više nisu u isključivoj nadležnosti sudova države članice”.

37      Vidjeti točku 29. ovog mišljenja.

38      Vidjeti Magnus, U., op. cit., t. 25. (str. 599.).

39      U pogledu važnosti širokog tumačenja članka 25. Uredbe br. 1215/2012 radi primjene tog jedinstvenog pravnog pravila, na koje se poziva Komisija, vidjeti Magnus, U., op. cit., t. 25. i 26. (str. 599. i 600.). Vidjeti u pogledu primjene nacionalnog prava i međunarodnih konvencija koja je ograničena na sporazume o izboru suda koji se odnose na sudove treće države, Mailhé, F., op. cit., t. 571. (str. 477.), pri čemu se u tom kritičkom osvrtu pretpostavlja da je ispunjen uvjet međunarodnosti iz sporazuma o izboru suda (vidjeti t. 571., str. 478.). Vidjeti i Gaudemet‑Tallon, H. i Ancel, M.-E., op. cit., t. 139. (str. 185. i 186.). Vidjeti kao podsjetnik na argument koji se temelji na toj važnosti i studiju za Komisiju, str. 263. i 264.

40      Vidjeti točku 27. ovog mišljenja.

41      Vidjeti točku 36. ovog mišljenja.

42      Vidjeti točku 33. ovog mišljenja. Vidjeti u pogledu nadzora moguće zlouporabe prava i Mankowski, P., op. cit., t. 35. te Stein, F. i Jonas, M., „Artikel 25”, Kommentar zur Zivilprozessordnung, sv. 12. EuGVVO, 23. izd., 2022., Mohr Siebeck, Tubingue, t. 23.

43      Vidjeti u pogledu posebnosti odredbi u području bankarstva Gaudemet‑Tallon, H., „Conflit de juridiction. – Contrat de prêt. – Clause attributive de juridiction. – Validité. – Conditions”, Journal du droit international (Clunet), LexisNexis, Pariz, br. 3., str. 734 do 743., osobito str. 739. i 740. Vidjeti i Kleiner, C., „L’élection du for en matière bancaire et financière: entre clauses asymétriques, clauses modèles et quasi‑réglementaires”, Les clauses attributives de compétence internationale: de la prévisibilité au désordre, akti kolokvija od 21. studenoga 2019. koji je organizirao Centre de recherche en droit international privé et du commerce international (Istraživački centar za međunarodno privatno pravo i međunarodnu trgovinu, CRDI), ur. Laazouzi, M., izdanje Panthéon‑Assas, Pariz, 2021., str. 47. do 73., osobito str. 48. do 55.

44      Vidjeti točku 13. ovog mišljenja.

45      Vidjeti presude od 1. ožujka 2005., Owusu (C‑281/02, EU:C:2005:120, t. 26.); od 17. studenoga 2011., Hypoteční banka (C‑327/10, EU:C:2011:745, t. 30.) i od 8. rujna 2022., IRnova (C‑399/21, EU:C:2022:648, t. 28.).

46      Vidjeti presude od 1. ožujka 2005., Owusu (C‑281/02, EU:C:2005:120, t. 26.) i od 8. rujna 2022., IRnova (C‑399/21, EU:C:2022:648, t. 26. i 31.).

47      Vidjeti presudu od 17. studenoga 2011., Hypoteční banka (C‑327/10, EU:C:2011:745, t. 34.). Usporediti s presudama od 7. svibnja 2020., Parking i Interplastics (C‑267/19 i C‑323/19, EU:C:2020:351, t. 33.) i od 3. lipnja 2021., Generalno konsulstvo na Republika Bulgaria, C‑280/20, EU:C:2021:443, t. 30. do 37.), u kojima je utvrđeno da barem jedna od stranaka ima domicil ili uobičajeno boravište u državi članici koja nije država članica u kojoj se nalazi sud pred kojim je pokrenut postupak.

48      Vidjeti Droz, G., „Synthesis of the Discussions of 11 and 12 March 1991”, Civil jurisdiction and judgements in Europe, Proceedings of the Colloquium on the Interpretation of the Brussels Convention by the Court of Justice Considered in the Context of the European Judicial Area, Luxembourg, 11. i 12. ožujka 1991., Butterworths, London , 1992., str. 253. do 271., osobito str. 263. Vidjeti i Gaudemet‑Tallon, H. i Ancel, M.-E., op. cit., t. 142. (str. 190.).

49      Vidjeti u tom smislu presudu od 17. studenoga 2011., Hypoteční banka (C‑327/10, EU:C:2011:745, t. 31.).

50      Vidjeti za pregled rasprava u pravnoj teoriji o tom članku Stark, L., op. cit., str. 137.

51      Vidjeti Magnus, U., op. cit., t. 26. (str. 599.) i t. 40. (str. 606.) te Calvo Caravaca, A.-L. i Carrascosa González, J., Tratado de derecho internacional privado, sv. II., Tirant lo Blanch, Valence, 2020., str. 2538. Za suprotan pristup vidjeti Francq, S., „La refonte du Règlement Bruxelles I: champ d’application et compétence”, Revue de droit commercial belge, 2013., str. 307. do 333., osobito str. 319. i bilješka 70.

52      Vidjeti u tom pogledu analizu Stark, L., op. cit., osobito str. 47. do 49.

53      Vidjeti i članak 14. stavak 2. Uredbe Rim II.

54      Konvencija navedena u Prilogu I. Odluci Vijeća 2009/397/EZ od 26. veljače 2009. o potpisivanju u ime Europske zajednice Konvencije o sporazumima o izboru suda (SL 2009., L 133, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 16., str. 182.), koja je odobrena Odlukom Vijeća 2014/887/EU od 4. prosinca 2014. o odobrenju, u ime Europske unije, Haške konvencije od 30. lipnja 2005. o sporazumima o izboru suda (SL 2014., L 353, str. 5.), te je stupila na snagu 1. listopada 2015. u državama članicama osim u Kraljevini Danskoj (1. rujna 2018.) (u daljnjem tekstu: Haška konvencija iz 2005.), dostupna na sljedećoj internetskoj adresi: https://www.hcch.net/en/instruments/conventions/full‑text/?cid=98. U članku 1. stavku 1. Haške konvencije iz 2005. navodi se da se ta konvencija primjenjuje u međunarodnim predmetima na sporazume o izboru isključivo nadležnog suda, sklopljene u građanskim ili trgovačkim stvarima. Vidjeti u pogledu odnosa između Uredbe br. 1215/2012 i navedene konvencije Magnus, U., op. cit., t. 10. (str. 590. do 592.).

55      Vidjeti u pogledu te koordinacije presudu od 27. travnja 2023., A1 i A2 (Osiguranje rekreacijskog plovila) (C‑352/21, EU:C:2023:344, t. 46.).

56      Vidjeti u tom pogledu točku 38. ovog mišljenja. Vidjeti za pregled različitih mogućih kriterija Stark, L., op. cit., str. 33. i 34. Vidjeti primjerice međunarodne elemente o kojima je Supremo Tribunal de Justiça (Vrhovni sud, Portugal) u okviru trećeg prethodnog pitanja pitao Sud u predmetu u kojem je doneseno rješenje predsjednika Suda od 10. ožujka 2017., Sociedade Metropolitana de Desenvolvimento (C‑136/16, neobjavljeno, EU:C:2017:237), koje je izbrisano iz upisnika Suda, te analizu Kleiner, C., op. cit., str. 59. do 61. Vidjeti u pogledu usklađivanja tumačenja uredbi br. 1896/2006 i br. 1215/2012 presudu od 7. svibnja 2020., Parking i Interplastics (C‑267/19 i C‑323/19, EU:C:2020:351, t. 34. i 35.).

57      Vidjeti u tom smislu presudu od 14. studenoga 2013., Maletic (C‑478/12, EU:C:2013:735, t. 25. do 29.). Vidjeti i analizu te presude koju je provela Stark, L., op. cit., osobito str. 32. i 33. Vidjeti i Audit, B. i d’Avout, L., op. cit., str. 586. do 596., osobito t. 675. (str. 588.) i bilješku 258. Vidjeti usto sažetak kriterija koje su primijenili određeni sudovi naveden u studiji za Komisiju, str. 58. i 59.

58      Prema mišljenju Stark, L., op. cit., str. 385., „ključno” je određivanje trenutka u kojem se ocjenjuje međunarodnosti. Vidjeti u tom pogledu pojašnjenja u članku 3. stavku 3. uredbi br. 1896/2006 i br. 861/2007.

59      Pojašnjavam da iz predmeta C‑136/16, navedenog u bilješci 56. ovog mišljenja (koji je izbrisan iz upisnika Suda), proizlazi da se u tom području može postaviti drugo pitanje. Riječ je o tome je li klauzulu o prenošenju nadležnosti moguće izuzeti iz primjene. U zahtjevu za prethodnu odluku sud koji je uputio zahtjev predvidio je slučaj u kojem izbor sudova države članice različite od države članice čiji su stranke državljani dovodi do ozbiljnih poteškoća za jednu od njih i da nikakav interes druge stranke ne opravdava taj izbor.

60      Vidjeti primjerice presudu od 30. rujna 2021., Commerzbank (C‑296/20, EU:C:2021:784, t. 39. i 59.).

61      To je slučaj i s Uredbom br. 650/2012 (članak 5.) i Uredbom 2016/1103 (članak 7.) te Haškom konvencijom iz 2005. (članak 1.). Vidjeti u pogledu nepostojanja konsenzusa prilikom pregovora o toj konvenciji Ancel, M.-E., „L’internationalité à la lumière de la convention d’electio fori”, Le monde du droit: écrits rédigés en l’honneur de Jacques Foyer, Economica, Pariz, 2008., str. 21. do 47., osobito t. 36., te u pogledu nepostojanja napomena o tom pitanju, Van Loon, H., „Quelques aspects de la mondialisation dans le domaine des conflits de juridictions”, Droit international privé: travaux du Comité français de droit international privé, 17. godina, 2004. – 2006., Éditions A. Pedone, Pariz, 2008., str. 227. do 253. Suprotno tomu, kad je riječ o Uredbi Vijeća (EZ) br. 4/2009 od 18. prosinca 2008. o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršenju sudskih odluka te suradnji u stvarima koje se odnose na obvezu uzdržavanja (SL 2009., L 7, str.1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 5., str. 138. i ispravak SL 2013., L 281, str. 29.), vidjeti članak 4. stavak 1. prvi i drugi podstavak kojim se predviđa da uvjeti za određivanje nadležnog suda moraju biti ispunjeni u trenutku sklapanja sporazuma o nadležnosti ili u trenutku dodjeljivanja predmeta sudu.

62      Rasprave su jednake onima koje su se odnosile na uvjet domicila iz članaka koji su preteče članka 25. Uredbe br. 1215/2012. Vidjeti u tom pogledu Droz, G., „Synthesis of the Discussions of 11 and 12 March 1991”, op. cit., osobito str. 262., te Gaudemet‑Tallon, H. i Ancel, M.-E., op. cit., t. 136. (str. 181. i 182.).

63      Vidjeti Gaudemet‑Tallon, H. i Ancel, M.-E., op. cit., t. 143. (str. 191.), Kleiner, C., op. cit., str. 61., Henriques, S., Os Pactos de Jurisdição, no Regulamento (CE) nº 44 de 2001, Coimbra Editora, Coimbra, 2006., str. 60. i 61., te Ferreira Pinto, F., A., „Contractos de swap concluídos entre entidades com sede em território nacional – jurisdição e lei aplicável”, u Lobo Moutinho, J., Henrique, S., Vaz de Sequeira, E. i Garcia Marques, P., Homenagem ao Professor Doutor Germano Marques da Silva, sv. I., Universidade Católica Editora, Lisabon, str. 799. do 824., osobito str. 805.

64      Vidjeti u prilog tom kriteriju Hausmann, R., op. cit., t. 7.23. podt. § 7., te Calvo Caravaca, A.-L. i Carrascosa González, J., Tratado de Derecho internacional privado, sv. I., op. cit., str. 122. i sljedeće (prema mišljenju tih autora, treba uzeti u obzir nestanak „međunarodnog” elementa nakon sklapanja sporazuma).

65      Vidjeti u tom smislu presudu od 24. lipnja 1986., Anterist (22/85, EU:C:1986:255, t. 14.).

66      Vidjeti uvodnu izjavu 3. Uredbe br. 1215/2012 i presudu od 10. ožujka 1992., Powell Duffryn (C‑214/89, EU:C:1992:115, t. 20.). Slijedom toga, ako je međunarodna situacija postala nacionalna tijekom spora, klauzula proizvodi učinke.

67      Vidjeti u tom smislu uvodnu izjavu 15. Uredbe br. 1215/2012 kojom se predviđa da „autonomija stranaka jamč[i] drukčije povezane čimbenike” različite od domicila tuženika, te Treppoz, E., „L’imprévisibilité du juge élu”, Les clauses attributives de compétence internationale: de la prévisibilité au désordre, op. cit., str. 91. do 105., osobito t. 1. i bilješku 1. Vidjeti ipak presudu od 24. listopada 2018., Apple Sales International i dr. (C‑595/17, EU:C:2018:854, t. 34.).

68      Moje se mišljenje temelji na sljedećim najdetaljnijim odlukama koje sam uspio pronaći: presuda Coura de cassation (Kasacijski sud) od 4. listopada 2005. (br. 02‑12.959) te rješenjima Sąda Apelacyjny w Katowicach (Žalbeni sud u Katowicama, Poljska) od 21. siječnja 2016. (V ACz 52/16). Međutim, sljedeći sudovi odlučili su u prilog ispitivanju u fazi podnošenja pravnog lijeka: u Njemačkoj, rješenje Oberlandesgerichta München (Visoki zemaljski sud u Münchenu, Njemačka) od 31. ožujka 1987. (6 W 788/87); u Austriji, rješenje Oberster Gerichtshofa (Vrhovni sud) od 5. lipnja 2007. (10 Ob 40/07s), nakon kojeg je utvrđeno pravno pravilo Rechtssatz; u Italiji presuda spojenih vijeća Cortea suprema di cassazione (Kasacijski sud) od 4. ožujka 2019. (br. 6280), u skladu s pravilom perpetuatio jurisdictionis u nacionalnom pravu.

69      Za suprotno mišljenje vidjeti Stark, L., op. cit., str. 394. Ako treba dati prednost postupovnom aspektu klauzule, potrebno je ispitati moguću usporedbu s presudom od 13. studenoga 1979., Sanicentral (25/79, EU:C:1979:255, t. 6. i 7. koje se odnose na tumačenje prijelaznih odredbi Briselske konvencije), na kojoj se temelje analize i odluke iz bilješki 64. i 68. ovog mišljenja, te s presudom od 24. studenoga 2022., Tilman (C‑358/21, EU:C:2022:923, t. 30., koja se odnosi na vremensku primjenu Luganske konvencije II na Ujedinjenu Kraljevinu). Naime, zbog predmeta tih odluka, njihov doseg može biti ograničen na tumačenje odredbi koje se odnose na vremensku primjenu prava Unije.

70      Vidjeti u pogledu razmatranja u pravnoj teoriji u tom smislu Ancel, M.-E., op. cit., osobito t. 18. in fine (str. 36.), te Stark, L., op. cit., osobito str. 393. do 396.

71      Vidjeti Gaudemet‑Tallon, H. i Ancel, M.-E., op. cit., t. 143. (str. 191.), koji u bilješci 67. upućuju na Gothot, P. i Holleaux, D., op. cit., t. 168. (str. 100.).

72      Vidjeti u pogledu zahtjeva preciznosti presudu od 16. ožujka 1999., Castelletti (C‑159/97, EU:C:1999:142, t. 48.), te sudsku praksu navedenu u bilješci 15. ovog mišljenja. Vidjeti kao primjer i Kleiner, C., op. cit., str. 61., prema kojoj relevantan kriterij može biti budući događaj kao što je mjesto izvršenja obveze koja nije ispunjena. Vidjeti za kritiku tog rješenja Stark, L., op. cit., str. 393.

73      Takvo rješenje može biti u skladu s pridržajima koje je iznio Geimer, R., „EuGVVO Art. 25”, u Geimer, R i Schütze, R, A, Europäisches Zivilverfahrensrecht, 4. izd., C. H. Beck, München, 2020., osobito t. 39.