RJEŠENJE OPĆEG SUDA (šesto vijeće)
26. siječnja 2017.(*)
„Postupak – Odmjeravanje troškova”
U predmetu T‑181/14 DEP,
Nürburgring GmbH, sa sjedištem u Nürburgu (Njemačka), koji zastupaju M. Viefhues i C. Giersdorf, odvjetnici,
tužitelj,
protiv
Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO),
tuženika,
a druga stranka u postupku pred žalbenim vijećem EUIPO‑a, intervenijent pred Općim sudom, jest
Lutz Biedermann, sa stalnom adresom u Villingen‑Schwenningenu (Njemačka), kojeg zastupaju A. Jacob i M. Ziliox, odvjetnici,
povodom zahtjeva za odluku o troškovima nastavno na presudu od 26. studenoga 2015., Nürburgring/OHIM – Biedermann (Nordschleife) (T‑181/14, neobjavljena, EU:T:2015:889),
OPĆI SUD (šesto vijeće)
u sastavu: G. Berardis, predsjednik, S. Papasavvas i O. Spineanu‑Matei (izvjestiteljica), suci,
tajnik: E. Coulon,
donosi sljedeće
Rješenje
Činjenice, postupak i zahtjevi stranaka
1 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 20. ožujka 2014. tužitelj, društvo Nürburgring GmbH, pokrenuo je postupak protiv odluke četvrtog žalbenog vijeća Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo od 20. siječnja 2014. (predmet R 163/2013‑4), donesene u postupku povodom prigovora između Lutza Biedermanna i društva Nürburgring GmbH.
2 Intervenijent Lutz Biedermann stupio je u potporu zahtjevu EUIPO‑a u glavnom postupku. Zahtijeva od Općeg suda da odbije tužbu i naloži tužitelju snošenje troškova.
3 Presudom od 26. studenoga 2015., Nürburgring/OHIM – Biedermann (Nordschleife) (T‑181/14, neobjavljena, EU:T:2015:889) Opći je sud odbio tužbu kao neosnovanu i naložio tužitelju snošenje troškova, uključujući intervenijentove troškove, na temelju članka 134. stavka 1. Poslovnika Općeg suda.
4 Dopisima od 21. travnja i 3. svibnja 2016. intervenijentov zastupnik zatražio je od tužiteljeva zastupnika da mu naknadi troškove čiju je naknadu moguće tražiti. Dopisom od 4. svibnja 2016. tužiteljev je zastupnik odgovorio:
„Stečajni upravitelj ne može obaviti plaćanje bez formalne odluke, neovisno o iznosu troškova koji zahtijevate. Stoga ne možemo jednostavno postići dogovor i ugovornim putem naknaditi troškove koje zahtijevate.”
5 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 27. lipnja 2016. intervenijent je zahtijevao od Općeg suda da, u skladu s člankom 170. stavkom 1. Poslovnika, odredi naknadu troškova čiju je naknadu moguće tražiti, a koju tužitelj treba platiti, u iznosu od 11 885,87 eura, na temelju postupka u kojem je donesena presuda od 26. studenoga 2015., Nordschleife (T‑181/14, neobjavljena, EU:T:2015:889).
6 Tužitelj se nije očitovao na taj zahtjev za odmjeravanje troškova.
Pravo
7 Iz članka 170. stavka 3. Poslovnika proizlazi da, u slučaju spora o troškovima čiju je naknadu moguće tražiti, Opći sud o zahtjevu zainteresirane strane odlučuje rješenjem protiv kojeg nije dopušten pravni lijek, nakon što je stranci na koju se zahtjev odnosi dao priliku da podnese očitovanja.
8 S tim u svezi, valja podsjetiti da je u ovom slučaju prije podnošenja zahtjeva za odmjeravanje troškova tužitelj obavijestio intervenijenta da se ne može sporazumjeti ni o kakvom iznosu troškova čiju je naknadu moguće tražiti i izvršiti plaćanje bez formalne odluke Općeg suda. Uzimajući u obzir posebne okolnosti slučaja, tu izjavu treba tumačiti kao osporavanje likvidacije troškova čiju je naknadu moguće tražiti u smislu članka 170. stavka 1. Poslovnika. Nadalje, iz činjenice da je tužitelj nakon podnošenja zahtjeva za odmjeravanje troškova obavijestio Opći sud o tome da nema namjeru podnijeti očitovanja o navedenom zahtjevu ne može se zaključiti da je prihvatio iznos zahtijevanih troškova ili likvidaciju troškova čiju je naknadu moguće tražiti.
9 Na temelju članka 140. točke (b) Poslovnika, troškovi čiju je naknadu moguće tražiti su nužni troškovi stranaka nastali u svrhu postupka, posebice putni troškovi i troškovi boravka i naknade agentu, savjetniku ili odvjetniku. Iz te odredbe proizlazi da su troškovi čiju je naknadu moguće tražiti ograničeni, s jedne strane, na one nastale u svrhu postupka pred Općim sudom i, s druge strane, na one koji su bili nužni u tu svrhu (vidjeti rješenje od 17. ožujka 2016., Norma Lebensmittelfilialbetrieb/OHIM – Yorma’s (Yorma Eberl), T‑229/14 DEP, neobjavljeno, EU:T:2016:177, t. 9. i navedenu sudsku praksu).
10 Glede nagrada za rad odvjetnika, valja podsjetiti da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, sud Europske unije nije ovlašten odmjeriti nagrade za rad koje stranke duguju vlastitim odvjetnicima, nego utvrditi iznos naknada za rad koji se može tražiti od stranke kojoj je naloženo snošenje troškova. Pri odlučivanju o zahtjevu za odmjeravanje troškova Opći sud nije uzeo u obzir nacionalnu tarifu na temelju koje se odmjeravaju nagrade za rad odvjetnika ni eventualni sporazum koji su s tim u svezi sklopili zainteresirana strana i njezini agenti ili savjetnici (vidjeti rješenja od 11. prosinca 2014., Ecoceane/EMSA, T‑518/09 DEP, neobjavljeno, EU:T:2014:1109, t. 12. i navedenu sudsku praksu i od 17. ožujka 2016., Yorma Eberl, T‑229/14 DEP, neobjavljeno, EU:T:2016:177, t. 10. i navedenu sudsku praksu).
11 Također je u skladu s ustaljenom sudskom praksom da, u slučaju nepostojanja tarifnih odredaba, Opći sud mora slobodno ocijeniti predmetne podatke, vodeći računa o predmetu i prirodi spora, o njegovoj važnosti gledano u odnosu na pravo Unije kao i poteškoće predmeta, opseg posla koji je parnični postupak mogao prouzročiti agentima ili savjetnicima uključenima u postupak te gospodarskim interesima koje stranke imaju u tom sporu (vidjeti rješenja od 11. prosinca 2014., Ecoceane/EMSA, T‑518/09 DEP, neobjavljeno, EU:T:2014:1109, t. 13. i navedenu sudsku praksu i od 17. ožujka 2016., Yorma Eberl, T‑229/14 DEP, neobjavljeno, EU:T:2016:177, t. 11. i navedenu sudsku praksu).
12 Naposljetku, valja navesti da, kada je fizička ili pravna osoba obveznik poreza na dodanu vrijednost (PDV), ona ima pravo na povrat od poreznih tijela PDV‑a plaćenog za proizvode i usluge koje je kupila. PDV stoga za nju ne predstavlja trošak jer se iznosi obračunati na ime tog poreza ne trebaju uzeti u obzir u svrhe izračuna troškova čiju je naknadu moguće tražiti (vidjeti u tom smislu i po analogiji rješenje od 19. siječnja 2016., Copernicus‑Trademarks/OHIM – Blue Coat Systems (BLUECO), T‑685/13 DEP, neobjavljeno, EU:T:2016:31, t. 26 i navedenu sudsku praksu). Prema tome, iznos koji se zahtijeva na ime PDV‑a smatra se troškom čiju je naknadu moguće tražiti samo ako fizička ili pravna osoba koja zahtijeva taj iznos dokaže da nije obveznik PDV‑a (vidjeti po analogiji presudu od 21. svibnja 2014., Esge/OHIM – De’Longhi Benelux (KMIX), T‑444/10 DEP, neobjavljenu, EU:T:2014:356, t. 42.).
13 Iznos troškova čiju je naknadu moguće tražiti u konkretnom slučaju treba ocjenjivati s obzirom na te elemente.
14 Najprije, kada je intervenijent, kao nositelj žiga, fizička osoba koja može obavljati gospodarsku djelatnost i na temelju toga biti obveznik PDV‑a te uzimajući u obzir činjenicu da nije utvrđeno da je bio obveznik PDV‑a (vidjeti u tom smislu rješenje od 29. lipnja 2015., Reber/OHIM – Klusmeier (Wolfgang Amadeus Mozart PREMIUM), T‑530/10 DEP, neobjavljeno, EU:T:2015:482, t. 51.), iznos PDV‑a na troškove i nagrade za rad njegova zastupnika ne može se smatrati troškovima čiju je naknadu moguće tražiti, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 12. ovog rješenja. Prema tome, trebat će uzeti u obzir iznose bez PDV‑a iskazane na računima.
15 Nadalje, troškovi čiji povrat zahtijeva intervenijent iznose 9988,13 eura bez PDV‑a. S tim u svezi, intervenijent je podnio dva računa svojih odvjetnika, od 24. lipnja 2014. i 28. rujna 2015., glede nagrada za rad i troškova nastalih u razdobljima od 4. travnja do 24. lipnja 2014. (u daljnjem tekstu: prvo razdoblje) i od 6. kolovoza do 28. rujna 2015. (u daljnjem tekstu: drugo razdoblje). Troškovi koje intervenijent zahtijeva sastoje se od:
– nagrada za rad odvjetnika u iznosu od 5445 eura, u odnosu na prvo razdoblje, i u iznosu od 2648,50 eura, u odnosu na drugo razdoblje;
– putnih troškova i troškova boravka jednog od njegovih zastupnika radi sudjelovanja na raspravi od 16. rujna 2015., u iznosu od 1121,65 eura, u odnosu na drugo razdoblje;
– troškova „izrade”, fotokopiranja i poštarine u iznosu od 506,38 eura, u odnosu na prvo razdoblje, i u iznosu od 266,60 eura, u odnosu na drugo razdoblje.
Nagrade za rad odvjetnika
16 Iz dokumenata koje je intervenijent podnio proizlazi da zahtijeva ukupan iznos od 8093,50 eura, koji odgovara 29,431 satu rada za koje njegov odvjetnik navodi da je posvetio zadaćama vezanima za glavni predmet, a koje je naplatio po tarifi od 275 eura po satu, odnosno 5445 eura za 19,8 sati rada u prvom razdoblju i 2648,50 eura za 9,631 sat rada u drugom razdoblju.
17 Kao prvo, valja utvrditi da glavni predmet nije posebno složen glede svojeg predmeta i svoje naravi. Naime, u njemu je riječ o pitanju uobičajenom za sporove u području prava žiga, odnosno postojanju vjerojatnosti dovođenja u zabludu u smislu članka 8. stavka 1. točke (b) Uredbe Vijeća (EZ) br. 207/2009 od 26. veljače 2009. o žigu Europske unije (SL 2009., L 78, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 226.), postavljenom u okviru postupka povodom prigovora podnesenog protiv prijave žiga Europske unije. Tužitelj je, osim toga, u prilog svojoj tužbi istaknuo samo jedan tužbeni razlog, utemeljen na nepostojanju takve vjerojatnosti dovođenja u zabludu. Predmet o kojem je riječ ne odnosi se ni na novo pravno pitanje ni na složeno činjenično pitanje i, slijedom toga, ne može se smatrati osobito teškim. Isto tako, valja smatrati da predmet nema osobitu važnost u odnosu na pravo Unije, s obzirom na to da je presuda od 26. studenoga 2015., Nordschleife (T‑181/14, neobjavljena, EU:T:2015:889) dio dobro utvrđene sudske prakse. Štoviše, intervenijent u svojem zahtjevu za odmjeravanje troškova nije tvrdio da je predmet osobito složen ili važan.
18 Kao drugo, valja navesti da, iako je predmet očito od gospodarskog interesa za intervenijenta, potonji Općem sudu nije podnio nikakav dokaz na osnovi kojeg bi se taj interes mogao u ovom slučaju smatrati neuobičajenim ili značajno različitim od onoga na kojem se temelji bilo koji prigovor podnesen protiv prijave za registraciju žiga Europske unije (vidjeti u tom smislu rješenja od 19. ožujka 2009., House of Donuts/OHIM – Panrico (House of donuts), T‑333/04 DEP i T‑334/04 DEP, neobjavljeno, EU:T:2009:73, t. 15. i od 12. siječnja 2016., Boehringer Ingelheim International/OHIM – Lehning entreprise (ANGIPAX), T‑368/13 DEP, neobjavljeno, EU:T:2016:9, t. 19.).
19 Kao treće, glede količine posla koju bi postupak mogao stvoriti za intervenijenta, valja podsjetiti da sud mora ponajprije uzeti u obzir sve sate rada koji se mogu činiti objektivno nužnima u svrhu postupka pred Općim sudom. S tim u svezi, mogućnost da sud Unije ocijeni vrijednost obavljenog rada ovisi o točnosti podnesenih informacija (vidjeti rješenje od 12. siječnja 2016., ANGIPAX, T‑368/13 DEP, neobjavljeno, EU:T:2016:9, t. 15. i 20. i navedenu sudsku praksu).
20 U ovom slučaju, glede satnice, Opći sud smatra da je satnica od 275 eura koju je primjenjivao intervenijentov odvjetnik prekomjerna i smatra prikladnim njezino smanjenje na 250 eura jer se takva satnica smatra razumnom za vrstu spora o kojem je riječ u ovom predmetu (vidjeti u tom smislu rješenje od 15. rujna 2016., Giuntoli/EUIPO – Société des produits Nestlé (CREMERIA TOSCANA), T‑256/14 DEP, neobjavljeno, EU:T:2016:549, t. 13. i navedenu sudsku praksu). Međutim, treba istaknuti da se takva satnica može smatrati prikladnom samo za plaćanje usluga osobito iskusnog stručnjaka, sposobnog raditi vrlo učinkovito i brzo. Uzimanje u obzir nagrade takve visine, osim toga, mora uključivati nužno strogu ocjenu ukupnog broja sati rada nužnih za vođenje parničnog postupka (vidjeti u tom smislu rješenje od 18. rujna 2015., Autortiesību un komunicēšanās konsultāciju aģentūra/Latvijas Autoru apvienība i dr./Komisija, T‑414/08 DEP do T‑420/08 DEP i T‑442/08 DEP, neobjavljeno, EU:T:2015:726, t. 51. i navedenu sudsku praksu).
21 Stoga je na Općem sudu da utvrdi jesu li poduzete radnje i sastavljeni akti objektivno zahtijevali od intervenijentova odvjetnika 19,8 sati rada u prvom razdoblju i 9,631 sat rada u drugom razdoblju.
22 S tim u svezi, intervenijent navodi radnje koje je poduzeo i akte koje je sastavio njegov zastupnik u okviru glavnog postupka, a to su priprema odgovora na tužbu od 20. lipnja 2014., proučavanje odgovora na tužbu EUIPO‑a od 13. lipnja 2014., sastavljanje njegova zahtjeva od 8. listopada 2014. za održavanje rasprave, priprema odgovora od 6. kolovoza 2015. na mjeru upravljanja postupkom koju je donio Opći sud, proučavanje odgovora tužitelja i EUIPO‑a od 29. srpnja i 3. kolovoza 2015. na navedenu mjerom upravljanja postupkom, priprema za raspravu od 16. rujna 2015. i, naposljetku, sudjelovanje na njoj.
23 Međutim, dva računa koja je podnio intervenijent, od 24. lipnja 2014. i 28. rujna 2015., nisu precizno raščlanjena kako bi navodila vrijeme provedeno za izvršenje svake od tih usluga. Nepostojanje preciznijih informacija čini posebno teškom provjeru troškova nastalih u svrhu postupka pred Općim sudom i njihove nužnosti u tu svrhu. U tim je okolnostima nužno obaviti strogu ocjenu nagrada za rad (vidjeti u tom smislu rješenje od 1. kolovoza 2014., Phonebook of the World/OHIM – Seat Pagine Gialle (PAGINE GIALLE), T‑589/11 DEP, neobjavljeno, EU:T:2014:731, t. 17. i navedenu sudsku praksu).
24 Glede glavnog postupka, valja navesti da se pisani dio postupka sastojao u razmjeni pisanih podnesaka i da je rasprava održana 16. rujna 2015. Treba primijetiti da je stvarni rezultat intervenijentova sudjelovanja u postupku pred Općim sudom bilo očitovanje na dvije stranice na jeziku postupka, sastavljanje odgovora na tužbu na deset stranica, stajalište o održavanju rasprave na dvije stranice, sastavljanje odgovora na mjeru upravljanja postupkom Općeg suda na dvije stranice i sudjelovanje na raspravi.
25 Kao prvo, treba primijetiti da je intervenijentov odgovor na tužbu sadržavao argumentaciju posvećenu pobijanju tužiteljevih argumenata glede pitanja koja su već bila raspravljena pred žalbenim vijećem, odnosno usporedbe suprotstavljenih znakova. Stoga valja utvrditi da priprema navedenog odgovora na tužbu nije izazvala nikakve značajne poteškoće. Osim toga, potrebno je navesti da je intervenijentov zastupnik već imao široko znanje o predmetu jer ga je zastupao u upravnom postupku. Ta je okolnost djelomično olakšala njegov rad i skratila vrijeme provedeno za pripremu odgovora na tužbu. Naime, iz sudske prakse proizlazi da posao obavljen u okviru postupka pred žalbenim vijećem smanjuje količinu posla koji zahtijeva postupak pred Općim sudom, a time i iznose naknada koji se na temelju toga mogu dobiti (rješenje od 19. siječnja 2016., BLUECO, T‑685/13 DEP, neobjavljeno, EU:T:2016:31, t. 21.).
26 Kao drugo, valja utvrditi da su očitovanja glede jezika postupka, čija namjera nije bila osporavati taj jezik, obrazloženje stajališta glede održavanja rasprave i odgovor na mjeru upravljanja postupkom Općeg suda kratki dokumenti.
27 Kao treće, važno je navesti da je rasprava na kojoj je intervenijent sudjelovao trajala jedan sat i tri minute.
28 Kao četvrto, glede računa od 28. rujna 2015., koji se odnosi na drugo razdoblje, na njemu su prikazani i troškovi koji se odnose na razdoblje nakon 16. rujna 2015., datuma na koji je održana rasprava, a koji su povezani s izvješćem s potonje sastavljenim 18. rujna 2015., pri čemu se njihova visina ne može točno odrediti zbog nedostatka raščlambe troškova na navedenom računu (vidjeti točku 23. ove presude). Prema sudskoj praksi, treba odbiti naknadu troškova koji se odnose na razdoblje nakon usmenog dijela postupka ako, kao u ovom slučaju, nakon rasprave nije donesen nijedan postupovni akt (vidjeti u tom smislu rješenje od 17. ožujka 2016., Yorma Eberl, T‑229/14 DEP, neobjavljeno, EU:T:2016:177, t. 16. i navedenu sudsku praksu).
29 Iz prethodno navedenoga proizlazi da je broj sati rada koje je obračunao intervenijentov zastupnik viši od onoga koji se može smatrati nužnim u svrhu postupka pred Općim sudom u glavnom postupku, posebice jer računi koje je podnio intervenijent ne sadržavaju dovoljno pojedinosti na temelju kojih bi se moglo ocijeniti je li takav broj sati bio opravdan.
30 Prema tome, Opći sud smatra prikladnim da se ukupno vrijeme rada koje je intervenijentovu odvjetniku objektivno nužno u svrhu njegova zastupanja tijekom sudske faze postupka odredi u trajanju od 18 sati.
31 S obzirom na sva prethodna razmatranja, bit će riječ o pravednoj ocjeni okolnosti ovog slučaja ako se iznos troškova čiju naknadu može tražiti intervenijent na ime nagrade za rad odvjetnika odredi na 4500 eura.
Izdaci
32 Glede putnih troškova i troškova boravka intervenijentova zastupnika radi sudjelovanja na raspravi od 16. rujna 2015. i troškova „izrade”, fotokopiranja i poštarine, intervenijentov zastupnik procijenio ih je, s jedne strane, na 1121,65 eura i, s druge strane, na 506,38 eura, u odnosu na prvo razdoblje, i na 266,60 eura, u odnosu na drugo razdoblje.
33 Glede putnih troškova i troškova boravka intervenijentova zastupnika, valja navesti da je on obračunao iznos od 1121,65 eura za prijevoz zrakoplovom i taksijem te boravak u hotelu. Međutim, treba utvrditi da ti različiti troškovi nisu detaljno navedeni i da intervenijent nije podnio nikakav dokaz, osim računa od 28. rujna 2015. koji mu je poslao njegov zastupnik, kako bi dokazao njihov iznos.
34 Na podnositelju zahtjeva je da podnese dokaze na temelju kojih se može utvrditi postojanje i visina putnih troškova i troškova boravka za koje traži naknadu. Ni stranka kojoj je naloženo plaćanje troškova ni Opći sud ne mogu, naime, biti dužni ocjenjivati takav trošak samo na osnovi vrijednosti koju je naznačio podnositelj zahtjeva, kao u ovom slučaju. Stoga je u ovom slučaju na intervenijentu da podnese, među ostalim, račun za kupnju zrakoplovne karte, a eventualno i ukrcajne propusnice, hotelski račun, a eventualno i dokaz o rezervaciji hotela, te jedan ili više računa za taksi.
35 Prema tome, Opći sud smatra da se, u nedostatku bilo kakvih dokaza ne temelju kojih bi se moglo utvrditi postojanje i visina putnih troškova i troškova boravka intervenijentova zastupnika, tužitelju ne može naložiti da intervenijentu naknadi takve troškove te valja utvrditi da ne postoje troškovi čiju je naknadu moguće tražiti na to ime.
36 Glede troškova „izrade”, fotokopiranja i poštarine, procijenjenih na 506,38 eura, u odnosu na prvo razdoblje, i na 266,60 eura, u odnosu na drugo razdoblje, Opći sud ih smatra pretjeranima i stoga ocjenjuje da je u konkretnim okolnostima slučaja primjereno odrediti paušalno iznos troškova čiju je naknadu moguće tražiti na to ime na 100 eura.
37 Uzimajući u obzir sva prethodna razmatranja, Opći sud smatra da će biti riječ o pravednoj ocjeni okolnosti ovog slučaja ako se iznos troškova čiju naknadu intervenijent može tražiti na ime postupka pred Općim sudom odredi na 4600 eura, iznos koji uzima u obzir sve okolnosti slučaja do trenutka donošenja ovog rješenja.
Slijedom navedenoga,
OPĆI SUD (šesto vijeće)
rješava:
Ukupan iznos troškova koje društvo Nürburgring GmbH mora nadoknaditi Lutzu Biedermannu određuje se u iznosu od 4600 eura.
U Luxembourgu 26. siječnja 2017.