PRESUDA OPĆEG SUDA (treće vijeće)
15. srpnja 2015.(*)
„Tržišno natjecanje – Upravni postupak – Europsko tržište automobilskog stakla – Objava odluke kojom se utvrđuje postojanje povrede članka 81. UEZ‑a – Odbijanje zahtjeva za povjerljivo postupanje s podacima koji navodno predstavljaju poslovnu tajnu – Obveza obrazlaganja – Povjerljivost – Profesionalna tajna – Legitimna očekivanja“
U predmetu T‑462/12,
Pilkington Group Ltd, sa sjedištem u St. Helensu (Ujedinjena Kraljevina), koji zastupaju J. Scott, S. Wisking, K. Fountoukakos‑Kyriakakos, solicitors, i C. Puech Baron, avocat,
tužitelj,
protiv
Europske komisije, koju zastupaju M. Kellerbauer, P. Van Nuffel i G. Meessen, u svojstvu agenata,
tuženika,
povodom zahtjeva za djelomično poništenje Odluke Komisije C (2012) 5718 final od 6. kolovoza 2012. kojom se odbija zahtjev za povjerljivo postupanje koji je postavio Pilkington Group Ltd, na temelju članka 8. Odluke predsjednika Komisije 2011/695/EU od 13. listopada 2011. o funkciji i opisu posla službenika za usmene rasprave u određenim postupcima tržišnog natjecanja (predmet COMP/39.125 – Automobilsko staklo),
OPĆI SUD (treće vijeće),
u sastavu: S. Papasavvas, predsjednik, N. J. Forwood (izvjestitelj) i E. Bieliūnas, suci,
tajnik: L. Grzegorczyk, administrator,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 28. siječnja 2015.,
donosi sljedeću
Presudu
Okolnosti spora
1 Komisija Europskih zajednica 12. studenoga 2008. donijela je Odluku C (2008) 6815 final o postupku primjene članka 81. [UEZ‑a] i članka 53. Sporazuma o EGP‑u protiv različitih proizvođača automobilskog stakla, među kojima je tužitelj Pilkington Group Ltd (predmet COMP/39.125 – Automobilsko staklo) (u daljnjem tekstu: Odluka o automobilskom staklu).
2 Komisija je, među ostalim, utvrdila da su adresati Odluke o automobilskom staklu povrijedili članak 81. UEZ‑a i članak 53. Sporazuma o EGP‑u sudjelujući tijekom različitih razdoblja od ožujka 1998. do ožujka 2003. u protutržišnim sporazumima i usklađenim djelovanjima u sektoru automobilskog stakla unutar Europskoga gospodarskog prostora (EGP).
3 Prema Odluci o automobilskom staklu, riječ je o jedinstvenoj i trajnoj povredi koja uključuje usklađenu podjelu ugovorâ o opskrbi automobilskim staklima ili kompletima stakala – koji uobičajeno sadržavaju vjetrobransko staklo, stražnje staklo i bočna stakla – glavnim proizvođačima automobila u EGP‑u. To je usklađivanje, prema Komisijinu mišljenju, imalo oblik usklađivanja cjenovne politike i strategija opskrbe kupaca, s ciljem održavanja opće stabilnosti položaja sudionika u zabranjenom sporazumu na predmetnom tržištu. Ta se stabilnost pokušala postići osobito korekcijskim mehanizmima, uspostavljanima kad usklađivanja nisu davala željene rezultate.
4 Dopisom od 25. ožujka 2009. Glavna uprava (GU) Komisije za tržišno natjecanje (u daljnjem tekstu: GU COMP) obavijestila je tužitelja, među ostalim, o namjeri da na svojoj internetskoj stranici, u skladu s člankom 30. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima 81. i 82. Ugovora o EZ‑u (SL 2003., L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165.), objavi verziju Odluke o automobilskom staklu u kojoj su uklonjene povjerljive informacije, na vjerodostojnim jezicima u predmetnom slučaju, odnosno na engleskom, francuskom i nizozemskom. Osim toga, GU COMP pozvao je tužitelja da označi povjerljive informacije ili one koje predstavljaju poslovne tajne i da obrazloži svoju ocjenu u vezi s tim.
5 Nakon razmjene dopisa s tužiteljem, GU COMP u veljači 2012. donio je verziju Odluke o automobilskom staklu u kojoj su uklonjene povjerljive informacije s ciljem objavljivanja na Komisijinoj internetskoj stranici. Iz predmetne korespondencije proizlazi da GU COMP nije udovoljio tužiteljevim zahtjevima za prikrivanje informacija iz uvodne izjave 202. i bilješke 53. Odluke o automobilskom staklu.
6 Prema mišljenju GU COMP‑a, te informacije mogu se podijeliti u tri kategorije. Prva sadržava imena kupaca i opis dotičnih proizvoda kao i sve informacije s pomoću kojih je moguće identificirati kupca (u daljnjem tekstu: informacije iz I. kategorije). Druga sadržava količinu isporučenih dijelova, dodjelu kvota svakom proizvođaču automobila, sporazume o cijenama, njihovu izračunu i njihovim izmjenama i, naposljetku, brojke i postotke u vezi s raspodjelom kupaca na sudionike zabranjenog sporazuma (u daljnjem tekstu: informacije iz II. kategorije). Treća sadržava informacije u vezi s fizičkim osobama koje su članovi tužiteljeva osoblja (u daljnjem tekstu: informacije iz III. kategorije).
7 Dana 30. lipnja 2011. tužitelj je predmet uputio službeniku za usmene rasprave, u skladu s člankom 9. Odluke Komisije 2001/462/EZ, EZUČ od 23. svibnja 2001. o opisu posla službenika za usmene rasprave u određenim postupcima tržišnog natjecanja (SL L 162, str. 21.), protiveći se objavi svih spornih informacija.
Pobijana odluka
8 Službenik za usmene rasprave o tužiteljevu zahtjevu odlučio je Odlukom Komisije C (2012) 5718 final od 6. kolovoza 2012. kojom se odbija zahtjev za povjerljivo postupanje koji je podnio Pilkington Group, na temelju članka 8. Odluke predsjednika Komisije 2011/695/EU od 13. listopada 2011. o funkciji i opisu posla službenika za usmene rasprave u određenim postupcima tržišnog natjecanja (predmet COMP/39.125 – Automobilsko staklo) (u daljnjem tekstu: pobijana odluka).
9 Iz uvodne izjave 18. pobijane odluke proizlazi da se ona u biti temelji na ispitivanju dvaju argumenata koje je istaknuo tužitelj. Prvi argument, ispitan u uvodnim izjavama 19. do 42. pobijane odluke, odnosi se na informacije iz I. i II. kategorije, dok se drugi argument, ispitan u uvodnim izjavama 43. do 48. pobijane odluke, odnosi na informacije iz III. kategorije.
10 Što se tiče prvog argumenta, službenik za usmene rasprave zauzeo je stajalište, kao prvo, da su informacije iz I. i II. kategorije, same po sebi i vodeći računa o posebnostima tržišta automobilskog stakla, osim tužitelju bile poznate i ostalima, kao drugo, da su bile povijesne i, kao treće, da su obuhvaćale samu bit povrede, s obzirom na to da se njihovo otkrivanje osim toga temelji na interesima oštećenih osoba (uvodne izjave 19. do 32. pobijane odluke). Osim toga, budući da je tužitelj istaknuo posebne argumente kojima je cilj utvrditi povjerljivost informacija unatoč njihovim općim značajkama kao onim gore opisanima, službenik za usmene rasprave zaključio je da se uvodne izjave 198., 208., 367., 383. i 393. do 397. Odluke o automobilskom staklu mogu iznimno smatrati povjerljivima pod uvjetom da sadržavaju informacije iz I. i II. kategorije (uvodna izjava 32., posljednja rečenica do uvodne izjave 42. i članci 1. i 2. pobijane odluke).
11 U odnosu na drugi argument službenik za usmene rasprave oslonio se na članak 5. Uredbe (EZ) br. 45/2001 Europskog parlamenta i Vijeća od 18. prosinca 2000. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka u institucijama i tijelima Zajednice i o slobodnom kretanju takvih podataka (SL L 8, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 34., str. 6.) te prihvatio povjerljivo postupanje s informacijama sadržanima u uvodnim izjavama 98., 132., 160., 163. i u bilješkama 282. i 410. Odluke o automobilskom staklu (uvodne izjave 43. do 47. i članak 3. pobijane odluke).
12 Službenik za usmene rasprave odbio je tužiteljev zahtjev u preostalom dijelu (članak 4. pobijane odluke).
Postupak i zahtjevi stranaka
13 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 19. listopada 2012. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.
14 Rješenjem od 11. ožujka 2013. predsjednik Općeg suda odredio je djelomičnu suspenziju primjene pobijane odluke. Rješenjem od 10. rujna 2013., Komisija/Pilkington Group (C‑278/13 P(R), Zb., EU:C:2013:558) potpredsjednik Suda Europske unije odbio je žalbu koju je Komisija podnijela protiv rješenja predsjednika Općeg suda.
15 Rješenjem od 27. studenoga 2013. predsjednik trećeg vijeća Općeg suda odbio je zahtjeve za intervenciju koje je podnijelo četvero osiguravatelja, aktivnih u sektoru automobilskog stakla, u potporu Komisijinu zahtjevu.
16 U okviru mjera upravljanja postupkom, Opći sud postavio je Komisiji određena pisana pitanja. Komisija je na ta pitanja odgovorila dopisima od 7. listopada i 18. prosinca 2014.
17 Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi pobijanu odluku, osobito njezin članak 4.;
– naloži Komisiji snošenje troškova.
18 Komisija od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu;
– naloži tužitelju snošenje troškova.
Pravo
19 U prilog svojoj tužbi tužitelj ističe šest tužbenih razloga, koji se temelje na:
– nepostojanju obrazloženja i pogrešci koja je počinjena u pogledu uvodne izjave 115. Odluke o automobilskom staklu;
– povredi članka 339. UFEU‑a, članka 28. Uredbe br. 1/2003 i članka 8. Odluke predsjednika Komisije 2011/695/EU od 13. listopada 2011. o funkciji i opisu posla službenika za usmene rasprave u određenim postupcima tržišnog natjecanja (SL L 275, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 295.);
– povredi načela jednakog postupanja;
– povredi načela zaštite legitimnih očekivanja;
– povredi načela koja uređuju zaštitu identiteta pojedinaca;
– povredi načela proporcionalnosti i načela koja uređuju pristup javnosti dokumentima institucija.
Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na nepostojanju obrazloženja i pogrešci koja je počinjena u pogledu uvodne izjave 115. Odluke o automobilskom staklu
20 Tužitelj tvrdi da je službenik za usmene rasprave odbio njegov zahtjev pruživši sažeto i općenito obrazloženje, koje se temelji na kriterijima koji nisu relevantni. Osim toga, obrazloženje o kojem je riječ ne navodi jasno primijenjeno pravno pravilo, ne odgovara na nekoliko argumenata koji se temelje na povredi načela jednakog postupanja i ne navodi opravdanje za izrazitu proturječnost sa stajalištem GU COMP‑a. Međutim, tužitelj je ponajprije opravdao svoj zahtjev pojedinačnim upućivanjem na svaku dotičnu uvodnu izjavu. Zatim, općenito obrazloženje samo je po sebi nedovoljno, s obzirom na to da su sporne informacije, čak i one koje proizlaze iz jedne jedine kategorije, po naravi vrlo različite, o čemu svjedoči činjenica da su pojedinci ostvarili pogodnost povjerljivog postupanja, a drugi nisu. Naposljetku, općenito upućivanje na pojam činjenica kojima je ostvarena povreda kao na samostalan kriterij i na to da elementi dostavljeni Komisiji u okviru zahtjeva za primjenu pokajničkog programa nisu klasificirani oznakom tajnosti, kao i na nedosljednost definicija povjerljivosti, pokazuje da pobijana odluka nema valjano obrazloženje. U tim okolnostima, Komisija je povrijedila članak 296. UFEU‑a i načelo dobre uprave koje je utvrđeno člankom 41. Povelje Europske unije o temeljnim pravima.
Prigovor koji se odnosi na nepostojanje obrazloženja
21 Svrha obveze obrazlaganja pojedinačne odluke jest, osim omogućavanja sudskog nadzora, da pojedincu pruži dovoljno informacija da zaključi sadržava li odluka možda pogrešku na temelju koje se može osporavati njezina valjanost. Obvezu obrazlaganja treba ocjenjivati ovisno o okolnostima slučaja, osobito o sadržaju akta u pitanju, naravi razloga koji su navedeni i interesu koji bi adresati akta ili druge osobe na koje se akt izravno i osobno odnosi mogli imati za dobivanje objašnjenja. U obrazloženju nije potrebno podrobno navoditi sve relevantne činjenične i pravne elemente jer se pitanje ispunjava li obrazloženje akta zahtjeve članka 296. UFEU‑a mora ocjenjivati ne samo u odnosu na tekst obrazloženja nego i u odnosu na njegov kontekst i sva pravna pravila koja uređuju predmetno područje. Osim toga, obrazloženje nekog akta treba biti logično i pogotovo ne smije sadržavati unutarnje proturječnosti koje bi otežale dobro razumijevanje razloga na kojima se taj akt temelji (presuda od 29. rujna 2011., Elf Aquitaine/Komisija, C‑521/09 P, Zb., EU:C:2011:620, t. 148., 150. i 151.).
22 Prema članku 8. stavku 2. Odluke 2011/695, službenik za usmene rasprave ima pravo utvrditi da se informacija može objaviti jer nije poslovna tajna ili druga povjerljiva informacija, ili pak jer je ustanovio da prevladava argument za njezinu objavu. Posljedično, zaključak prema kojem se sporna informacija može objaviti mora biti obrazložen pozivanjem na razmatranja koja su službenika za usmene rasprave navela da ustanovi da ona ne predstavlja poslovnu tajnu ili drugu povjerljivu informaciju, ili pak da, ako je to slučaj, prevladava argument za njezinu objavu.
23 S tim u vezi, činjenica da je istaknut jedan razlog ili više njih na kojima se temelji odbijanje priznanja povjerljivog karaktera u odnosu na niz informacija koje, prema mišljenju službenika za usmene rasprave, imaju zajedničke značajke ne utječe na potpunost obrazloženja ako pobijana odluka omogućuje razumijevanje temelja za zaključke službenika za usmene rasprave. Ako razlozi o kojima je riječ nisu valjani u pogledu jedne ili više informacija, bit će dovedena u pitanje osnovanost obrazloženja, a ne je li ono dovoljno u smislu bitnog formalnog zahtjeva (vidjeti u tom smislu presudu od 22. ožujka 2001., Francuska/Komisija, C‑17/99, Zb., EU:C:2001:178, t. 35.).
24 U predmetnom slučaju iz uvodnih izjava 19. do 32. pobijane odluke proizlazi da je službenik za usmene rasprave najprije naveo određene zajedničke značajke informacija iz I. i II. kategorije, na temelju kojih se te informacije, prema njegovu mišljenju, ne mogu smatrati povjerljivima. Riječ je, kao prvo, o činjenici da su informacije o kojima se radi same po sebi poznate trećim osobama, kao drugo, da su povijesnog karaktera i, kao treće, da predstavljaju bit protupravnog ponašanja.
25 S tim u vezi, službenik za usmene rasprave zatim je ispitao je li tužitelj, unatoč tim značajkama, istaknuo posebne argumente koji dokazuju da su informacije o kojima je riječ bile povjerljive, u smislu da su bile poznate ograničenom broju osoba, da je njihova objava mogla nanijeti ozbiljnu štetu i da su interesi koji su mogli biti ugroženi objavom objektivno bili dostojni zaštite. U tom pogledu, službenik za usmene rasprave zaključio je da jedino uvodne izjave 198., 208., 367., 383. i 393. do 397. Odluke o automobilskom staklu sadržavaju informacije koje se ne smiju objaviti (uvodne izjave 33. do 42. pobijane odluke).
26 Naposljetku, što se tiče informacija iz III. kategorije, službenik za usmene rasprave u uvodnim izjavama 46. i 47. pobijane odluke naveo je da jedino uvodne izjave 98., 132., 160. i 163. i bilješke 282. i 410. Odluke o automobilskom staklu sadržavaju informacije na temelju kojih se s razumnom vjerojatnošću može identificirati fizička osoba. Nasuprot tomu, prema uvodnoj izjavi 48. pobijane odluke, druge uvodne izjave Odluke o automobilskom staklu koje prema tužiteljevu mišljenju sadržavaju informacije iz III. kategorije nemaju elemente na temelju kojih se s razumnom vjerojatnošću može identificirati fizička osoba.
27 Budući da sadržava takve razloge, pobijana odluka sadržava elemente koji kako Općem sudu tako i tužitelju omogućuju da utvrde razloge zbog kojih je službenik za usmene rasprave zaključio da sporne informacije nisu povjerljive, da su ti razlozi svojstveni pojedinoj informaciji ili da navode značajke niza informacija. Stoga okolnost da službenik za usmene rasprave nije iznio ocjenu zasebno za svaku uvodnu izjavu Odluke o automobilskom staklu na koju se odnosi tužiteljev zahtjev ne znači da pobijana odluka nije obrazložena. Tužitelju je, dakle, omogućeno da učinkovito osporava zakonitost analize službenika za usmene rasprave, a Opći sud raspolaže elementima nužnima da donese svoju ocjenu u tom pogledu.
28 Konačno, prigovori zbog činjenice da nisu navedena primijenjena pravna pravila, da navedeni razlozi nisu prilagođeni svim spornim informacijama, da pojam činjenica kojima je ostvarena povreda nije odgovarajući, da informacije iz II. kategorije nisu same po sebi osim tužitelju poznate i ostalima i da su definicije povjerljivosti koje sadržava pobijana odluka nedosljedne tiču se zakonitosti merituma pobijane odluke i ispitani su u okviru drugog i trećeg žalbenog razloga.
29 Što se tiče prigovora koji se temelji na tome da službenik za usmene rasprave nije odgovorio na argument koji se temelji na povredi načela jednakog postupanja, on nije osnovan. Naime, čak i da je to ispitivanje obveza službenika za usmene rasprave, on ju je ispunio u uvodnim izjavama 14. i 15. pobijane odluke, navodeći, kao prvo, da stajalište koje je usvojila Komisija u okviru prethodnih istraga može biti izmijenjeno novom, potpunijom objavom odluke kojom se utvrđuje povreda i, kao drugo, da se ne može pretpostaviti da svi elementi koji su izostavljeni iz objavljene verzije takve odluke predstavljaju profesionalnu tajnu. Pitanje pravilnosti tog obrazloženja tiče se osnovanosti razlogâ i bit će ispitano u okviru trećeg žalbenog razloga.
Prigovor koji se temelji na pogrešci koja je počinjena u pogledu uvodne izjave 115. Odluke o automobilskom staklu
30 Nasuprot tomu, jasno je da se tužitelj s pravom poziva na činjenicu da je službenik za usmene rasprave izričito odbio njegov zahtjev za povjerljivo postupanje što se tiče uvodne izjave 115. Odluke o automobilskom staklu, iako je GU COMP već usvojio taj zahtjev.
31 Konkretno, prema članku 8. stavku 2. Odluke 2011/695, predmetni poduzetnik može službeniku za usmene rasprave uputiti pitanje ako se „protivi objavi informacija“. Ako je Komisija namjerava objaviti, ponajprije je dostavlja poduzetniku u skladu s člankom 8. stavkom 1. iste odluke. Iz tih odredbi proizlazi da je nadležnost službenika za usmene rasprave ograničena zahtjevom koji mu je upućen i da nema ovlast dovođenja u pitanje odluka koje donosi GU COMP ako se njima prihvaća zahtjev za povjerljivo postupanje.
32 Međutim, u predmetnom slučaju iz stavka 4. Komisijina dopisa od 1. veljače 2012. proizlazi da je GU COMP prihvatio iz objavljene verzije Odluke o automobilskom staklu ukloniti imena tužiteljevih kupaca spomenuta u njezinoj uvodnoj izjavi 115., s ciljem zaštite identiteta određenih članova njegova osoblja. U tom pogledu, valja odbiti Komisijinu tezu da je stajalište izraženo u dopisu od 1. veljače 2012. bilo samo prethodno i bez utjecaja na donošenje konačne odluke službenika za usmene rasprave. Naime, kako je i istaknuto u točki 31. ove presude, službeniku za usmene rasprave pitanje se upućuje samo u slučaju kada se poduzetnik protivi namjeravanoj objavi. Nasuprot tomu, ako se uopće ne namjerava učiniti objava, intervencija službenika za usmene rasprave je bespredmetna. Suprotno onomu što tvrdi Komisija, dopis od 1. veljače 2012. u stavku 9. to zorno pokazuje tako što je tužitelj bio pozvan da se obrati službeniku za usmene rasprave ako se ne slaže s razmjerima namjeravane objave („[s]hould you not agree with the scope of the disclosure as described in this letter“).
33 Iako je točno da je tužitelj uvodnu izjavu 115. Odluke o automobilskom staklu uključio u svoje dopise službeniku za usmene rasprave od 30. lipnja i 7. studenoga 2011., to ne mijenja činjenicu da je do tog uključivanja došlo jer je GU COMP tek dopisom od 1. veljače 2012., odnosno nakon upućivanja pitanja službeniku za usmene rasprave, prihvatio da se relevantni dio navedene uvodne izjave 115. ne objavi. Unatoč ovoj situaciji, potonji je izričito odbio zahtjev za povjerljivo postupanje u odnosu na uvodnu izjavu 115. Odluke o automobilskom staklu (uvodna izjava 48. pobijane odluke), dok je samo trebao utvrditi da je DG COMP već prihvatio navedeni zahtjev i suzdržati se od izjašnjavanja u tom pogledu.
34 Stoga valja poništiti pobijanu odluku u dijelu u kojem se odnosi na odbijanje zahtjeva za povjerljivo postupanje koji je tužitelj podnio u odnosu na dio uvodne izjave 115. Odluke o automobilskom staklu. Prvi tužbeni razlog u preostalom dijelu treba odbiti.
Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 339. UFEU‑a, članka 28. Uredbe br. 1/2003 i članka 8. Odluke 2011/695
35 Prema tužiteljevu mišljenju, povjerljivim informacijama smatraju se poslovne tajne, druge informacije čija bi objava nanijela ozbiljnu štetu komercijalnim interesima poduzetnika i, naposljetku, osobni podaci. Informacija je povjerljiva sama po sebi ako je poznata samo ograničenom broju osoba i ako njezina objava može nanijeti štetu. Informacija koja ispunjava te kumulativne uvjete može se objaviti samo kada za to postoji prevladavajući interes koji se mora dokazati strogim odvagivanjem interesa. Međutim, službenik za usmene rasprave propustio je na temelju utvrđenih kriterija konkretno ocijeniti jesu li sporni elementi sami po sebi povjerljivi, prije odlučivanja o tome postoji li prevladavajući interes, koji je nužan za njezinu objavu.
36 Konkretno, što se tiče informacija iz I. kategorije, objava Odluke o automobilskom staklu u svojoj verziji iz pobijane odluke otkriva u konsolidiranom obliku glavne tužiteljeve kupce kao i modele dotičnih automobila i dijelove isporučene u posebnim razdobljima. Ta je objava jednakovrijedna objavi popisa kupaca popraćenog pojedinostima vezanima za odnose kupaca, odnosno informacijama koje su same po sebi povjerljive. Kada bi činjenica da tužiteljevi kupci imaju neku informaciju bila dovoljna da je se isključi od svakog povjerljivog postupanja, nijedna informacija koja se tiče odnosa kupaca ne bi se mogla smatrati povjerljivom, što je apsurdno. To bi se odnosilo i na informacije koje su razmijenili sudionici zabranjenog sporazuma. Što se tiče informacija iz II. kategorije, tužitelj tvrdi da one apsolutno predstavljaju poslovne tajne u koje ni specijaliziranoj javnosti nije omogućen uvid. Međutim, službenik za usmene rasprave nije obrazložio svoju ocjenu prema kojoj se ti povjerljivi elementi tiču također komercijalnih odnosa koji su u tijeku, kako o tome svjedoči uvodna izjava 36. pobijane odluke, da su oni osim tužitelju poznati i ostalima. Potonja je uvodna izjava, nadalje, proturječna jer ne omogućuje razumijevanje razloga na kojima se temelji razlikovanje koje je službenik za usmene rasprave izvršio između informacija koje se moraju zaštititi kao povjerljive i onih koje se mogu objaviti.
37 Tužitelj također osporava da su informacije iz I. i II. kategorije povijesne. Naime, svi dotični kupci i dan‑danas su kupci modela automobila spomenutih u Odluci o automobilskom staklu. Ocjene iz uvodne izjave 37. pobijane odluke dokazuju da će šteta biti nanesena u slučaju objave informacija iz I. kategorije. Osim toga, vodeći računa o značajkama ugovora o isporuci, o kojima se prije njihova sklapanja pregovara i po nekoliko godina i koji se izvršavaju tijekom dugog razdoblja, ne može se pretpostaviti da su informacije iz II. kategorije starije od pet godina povijesne, s obzirom na to da njihova objava može otkriti identitet sadašnjih kupaca i tržište definirano bilateralnim pregovaranjem učiniti transparentnim. Tužitelj je, nadalje, iznio posebne razloge koji dokazuju da su te informacije i dalje relevantne i stoga osjetljive prirode. Zato bi zajednička objava informacija iz I. i II. kategorije javnosti dala iznimno detaljan pogled na trenutačne tužiteljeve odnose s kupcima, što je pobijana odluka već priznala u pogledu određenih uvodnih izjava Odluke o automobilskom staklu.
38 Tužitelj dodaje da pobijana odluka odstupa od ustaljene prakse koju je Komisija prije provodila u pogledu povjerljivog postupanja sa sličnim informacijama i da ugrožava djelotvoran učinak odredbi koje se odnose na pristup javnosti dokumentima institucija.
39 Tužitelj nadalje osporava primjenu pojma činjenica kojima je ostvarena povreda koju primjenjuje službenik za usmene rasprave u predmetnom slučaju. Taj pojam, prema tužiteljevu mišljenju, uključuje održavanje sastanaka sudionika zabranjenog sporazuma, identitet poduzetnika sudionika i vrste komunikacije a da nije nužno imenovati kupce i opis proizvoda o kojima se posebno raspravljalo na svakom sastanku. U svakom slučaju, čak i ako se smatra da informacije iz I. i II. kategorije potpadaju pod taj pojam, one neće zbog toga izgubiti svoju povjerljivu narav jer ispunjavaju relevantne kriterije navedene u točki 35. ove presude. Različito postupanje u uvodnim izjavama 207., s jedne strane, i 394., s druge strane, Odluke o automobilskom staklu potvrđuje osnovanost tog stajališta i također otkriva da je nemoguće ocijeniti odnosi li se primjena tog pojma na sve ili samo na dio informacija iz I. i II. kategorije. S tim u vezi treba utvrditi da se radi o nepostojanju obrazloženja.
40 Službenik za usmene rasprave također je pogrešno primijenio kriterij vezan uz profesionalnu tajnu što se tiče informacija koje sadržava izjava dana u okviru pokajničkog programa, na čiju povjerljivost neće utjecati načelo otvorenosti djelovanja koje uređuje Komisijino postupanje ni interesi navodno oštećenih osoba.
41 Naposljetku, tužitelj tvrdi da se povjerljive informacije mogu objaviti jedino ako je objava nužna u svrhu ostvarivanja javnog interesa ili interesa stranaka oštećenih povredom. Međutim, u predmetnom slučaju objava spornih povjerljivih informacija nije nužna za ostvarivanje takvih interesa. Naime, te se informacije ne odnose na samo protupravno ponašanje, što proizlazi iz činjenice da je službenik za usmene rasprave prihvatio tužiteljev zahtjev u odnosu na određene elemente. Osim toga, već objavljena verzija u kojoj su uklonjene povjerljive informacije omogućuje javnosti da se upozna s razlozima zbog kojih je Komisija djelovala, a navodno oštećenim strankama da traže svoja prava pred nadležnim sudovima.
42 U tom pogledu, valja podsjetiti da Komisija na temelju članka 30. stavka 1. Uredbe br. 1/2003 ponajprije objavljuje odluke kojima utvrđuje povrede i kojima izriče novčane kazne ili periodične penale. Sukladno stavku 2. iste odredbe, objave sadržavaju imena stranaka u postupku, bitne elemente iz sadržaja odluke te kazne, ako su izrečene. Pri tome se uzima u obzir legitiman interes poduzetnika na zaštitu tajnosti podataka koji se smatraju poslovnom tajnom.
43 Članak 28. Uredbe br. 1/2003 predviđa da se informacije prikupljene na temelju članaka 17. do 22. iste uredbe smiju upotrijebiti samo u svrhu za koju su prikupljene i da je osobama koje rade pod nadzorom nadležnih tijela zabranjeno otkriti informacije koje su obuhvaćene obvezom čuvanja poslovne tajne.
44 Iz članka 8. stavka 2. Odluke 2011/695 proizlazi, međutim, da službenik za usmene rasprave ima pravo ustanoviti da informacija može biti objavljena jer ne predstavlja poslovnu tajnu ili neku drugu povjerljivu informaciju, odnosno zato što je ustanovio da prevladava argument za njezinu objavu.
45 Profesionalnom tajnom smatraju se, osim poslovnih tajni, informacije koje su poznate samo ograničenom broju osoba i čije otkrivanje javnosti može nanijeti ozbiljnu štetu osobi koja ih je dostavila ili trećim osobama. Naposljetku, nužno je da su interesi koji mogu biti ugroženi otkrivanjem takvih informacija javnosti objektivno dostojni zaštite. Za ocjenu povjerljivosti informacije nužno je odvagivanje legitimnih interesa koji se protive njezinu otkrivanju javnosti i općeg interesa da se djelatnosti institucija odvijaju poštujući, koliko je god to moguće, načelo otvorenosti djelovanja (vidjeti u tom smislu presudu od 30. svibnja 2006., Bank Austria Creditanstalt/Komisija, T‑198/03, Zb., EU:T:2006:136, t. 29. i 71.).
46 Dakako, u skladu s točkom 75. presude Bank Austria Creditanstalt/Komisija, točka 45. supra (EU:T:2006:136) i točkom 64. presude od 12. listopada 2007., Pergan Hilfsstoffe für industrielle Prozesse/Komisija (T‑474/04, Zb., EU:T:2007:306), s obzirom na to da je povjerljivost određenih informacija zaštićena izuzećem od prava na pristup dokumentima iz članka 4. Uredbe (EZ) br. 1049/2001 Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 2001. o javnom pristupu dokumentima Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije (SL L 145, str. 43.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 16., str. 70.), takva zaštita relevantna je za ocjenjivanje pitanja je li Komisija poštovala zabranu koja joj je propisana člankom 28. stavkom 2. Uredbe br. 1/2003 u pogledu otkrivanja informacija koje su same po sebi obuhvaćene obvezom čuvanja profesionalne tajne.
47 Ipak, nakon što je donio te presude, Sud je članak 4. Uredbe br. 1049/2001 protumačio na način da je dopušteno odluke u tom smislu temeljiti na općim pretpostavkama koje se primjenjuju na određene kategorije dokumenata, s obzirom na to da se općenita razmatranja slične vrste mogu suprotstaviti zahtjevima za otkrivanje dokumenata iste naravi. To se tumačenje nameće kad propis kojim se uređuje postupak također predviđa stroga pravila u pogledu postupanja s podacima koji su dobiveni ili utvrđeni u okviru takvog postupka (vidjeti u tom smislu presudu od 28. lipnja 2012., Komisija/Éditions Odile Jacob, C‑404/10 P, Zb., EU:C:2012:393, t. 108., 116. i 118.). Međutim, upravo je takav slučaj s člankom 27. stavkom 2. i člankom 28. Uredbe br. 1/2003 te člancima 6., 8., 15. i 16. Uredbe Komisije (EZ) br. 773/2004 od 7. travnja 2004. o postupcima koje Komisija vodi na temelju članaka [101. i 102. UFEU‑a] (SL L 123, str. 18) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 298.), kojima se na restriktivan način uređuje upotreba dokumenata iz spisa koji se odnosi na postupak primjene članka 101. UFEU‑a (presuda od 27. veljače 2014., Komisija/EnBW, C‑365/12 P, Zb., EU:C:2014:112, t. 86.). S tim u vezi, kada bi se članak 4. Uredbe br. 1049/2001 tumačio na način da se Komisiji zabrani objava svih informacija jer na temelju potonje odredbe ta institucija ima pravo odbiti pristup dokumentima u kojima se nalazi ta informacija pozivajući se na opću pretpostavku, to bi članku 30. Uredbe br. 1/2003 oduzelo bitan smisao. S jedne strane, učinak takvog tumačenja bilo bi uskraćivanje Komisiji mogućnosti da objavi čak i bitne elemente iz sadržaja svoje odluke jer bi oni nužno proizlazili iz elemenata spisa istrage. S druge strane, to bi tumačenje imalo i praktičan učinak prebacivanja tereta dokazivanja, koji u području povjerljivog postupanja leži na strani podnositelja zahtjeva za takvo postupanje jer bi on samo morao istaknuti opću pretpostavku na koju se institucije mogu pozvati u gore opisanim okolnostima i tako de facto obvezati Komisiju da dokaže da se sporna informacija može uključiti u objavljenu verziju njezine odluke. Posljedično, okolnost prema kojoj se Komisija, suočena s općenito naznačenim zahtjevom za pristup svim dokumentima i koji se nalazi u spisu istrage, može pozivati na opću pretpostavku koja se temelji na zaštiti jednog od interesa navedenih u članku 4. Uredbe br. 1049/2001 (vidjeti u tom smislu gore navedenu presudu Komisija/EnBW, EU:C:2014:112, t. 65. do 69.) uopće ne prejudicira opseg objave koju ta institucija može izvršiti u okviru članka 30. Uredbe br. 1/2003.
48 U predmetnom slučaju, što se tiče informacija iz I. kategorije, službenik za usmene rasprave podsjetio je da se one odnose na imena kupaca, imena i opise proizvoda kao i na sve druge informacije koje mogu identificirati kupca (uvodna izjava 21. pobijane odluke).
49 Međutim, kao prvo, te su informacije same po sebi poznate trećim osobama. Osim toga, Odluka o automobilskom staklu ne sadržava popis kupaca ili distributera, ali poziva se na imena kupaca u okviru opisa povrede. Identitet kupca proizvođača automobilskog stakla gubi svoj povjerljivi karakter, nadalje, zbog upućivanja na ime navedenog proizvođača na ugrađenom staklu (uvodne izjave 22. do 24. pobijane odluke).
50 Kao drugo, budući da se informacije o kojima je riječ tiču činjenica od prije 3. rujna 2002., one se više ne mogu smatrati povjerljivima, osim ako bi se dokazalo da, iako su povijesne, i dalje predstavljaju ključne elemente tužiteljeva poslovnog položaja. Međutim, ni općenit opis tržišta automobilskog stakla s dugoročnim ugovorima ni tvrdnja da se podaci iz povijesnih cijena mogu ekstrapolirati ne mogu poništiti učinak proteka vremena u predmetnom slučaju (uvodne izjave 25. do 28. pobijane odluke).
51 Kao treće, službenik za usmene rasprave naglasio je interes oštećenih osoba za ostvarivanje svojih prava protiv počinitelja povrede i podsjetio da, s tim u vezi, informacije iz I. kategorije potpadaju pod kategoriju činjenica kojima je ostvarena navedena povreda (uvodna izjava 29., posljednja rečenica do uvodne izjave 31. pobijane odluke).
52 Što se tiče informacija iz II. kategorije, službenik za usmene rasprave naglasio je da one obuhvaćaju količinu isporučenih dijelova, dodjelu kvota svakom proizvođaču automobila, sporazume o cijenama, njihovu izračunu i njihovim izmjenama i, naposljetku, brojke i postotke u vezi s raspodjelom kupaca na sudionike zabranjenog sporazuma (uvodna izjava 21. pobijane odluke).
53 U tom pogledu, sukladno uvodnim izjavama 22. do 31. pobijane odluke, elementi svojstveni informacijama iz I. kategorije opisani u točkama 49. do 51. ove presude također su svojstveni informacijama iz II. kategorije.
54 Iz toga proizlazi da se, sukladno uvodnoj izjavi 32. pobijane odluke, uzevši u obzir njihove opće značajke, informacije iz I. i II. kategorije ne mogu smatrati ni tajnima ni povjerljivima. U tim okolnostima, s informacijom bi se moglo postupati povjerljivo samo kada postoje posebni elementi koji dokazuju da su uvjeti nabrojeni u točki 45. ove presude ispunjeni. Nakon što je ispitao postojanje tih elemenata, službenik za usmene rasprave došao je do zaključaka iznesenih u točkama 25. i 26. ove presude.
55 Protivno onomu što tvrdi tužitelj, te ocjene nisu pogrešne.
56 Naime, što se tiče informacija iz I. kategorije, ne može se prihvatiti da identitet tužiteljevih kupaca predstavlja informaciju koja je poznata ograničenom broju osoba. U tom pogledu, ponajprije, s obzirom na to da je tužitelj sam dostavio svojim konkurentima popis kupaca u okviru tajnih dogovora, predmetna objava njegovim će kupcima samo omogućiti da saznaju identitet drugih tužiteljevih kupaca. Međutim, kao što je to istaknuo službenik za usmene rasprave, sukladno prevladavajućoj praksi na tržištu automobilskog stakla, staklo ugrađeno u vozilo ima vidljivu oznaku komercijalnog podrijetla, tako da je moguće lako povezati određeni model i dobavljača stakla. U tom pogledu, argument koji je tužitelj iznio na raspravi – da naznake o kojima je riječ ne daju informaciju o identitetu svih dobavljača nekog modela automobila – nije relevantan. Konkretno, informacija čijoj se objavi tužitelj protivi odnosi se na činjenicu da je potonji isporučivao staklo za određene marke ili modele automobila. Ona se ne odnosi na pitanje jesu li drugi proizvođači automobilskog stakla također opskrbljivali iste marke ili modele.
57 Nadalje, dvojbeno je je li neizvedivo utvrditi popis modela za koje je tužitelj isporučivao staklo tijekom određenog razdoblja zbog velikih praktičnih zapreka, s obzirom na mnoštvo modela automobila u prometu. Naime, čak i da se prizna da postoje takve zapreke, ne treba pretjerivati jer specijalizirana javnost proizvođača automobila već ima stručna znanja koja joj omogućuju da donese točne opće zaključke na temelju naznake na ugrađenom staklu. Iz uvodnih izjava 76. do 86. Odluke o automobilskom staklu, a osobito iz uvodnih izjava 77., 78. i 85., proizlazi da na tržištu automobilskog stakla postoji toliki stupanj transparentnosti u pogledu identiteta dobavljača da se ta informacija ne može smatrati povjerljivom.
58 Usto, tvrdnja službenika za usmene rasprave da su informacije o kojima je riječ povijesne također je točna. Konkretno, informacije od prije pet ili više godina, koje su prije bile tajne i povjerljive, to više nisu i stoga ih treba smatrati povijesnima, osim ako zainteresirana osoba iznimno dokaže da, unatoč njihovoj starosti, te informacije i dalje predstavljaju ključne elemente njezina poslovnog položaja ili poslovnog položaja treće osobe (vidjeti u tom smislu rješenje od 8. svibnja 2012., Spira/Komisija, T‑108/07, EU:T:2012:226, t. 65. i navedenu sudsku praksu). Budući da su informacije iz I. kategorije starije od pet ili više godina računajući od objave pobijane odluke, one su povijesnog karaktera, a tužitelj nije dokazao da njegov sadašnji poslovni položaj zahtijeva povjerljivo postupanje s njima, uzimajući u obzir ocjene iz točaka 56. i 57. ove presude.
59 Naposljetku, poput analize službenika za usmene rasprave, Komisija uz poštovanje profesionalne tajne ima pravo voditi računa o interesu osoba oštećenih povredom kako bi im olakšala pokretanje postupaka za naknadu štete, što je sastavni dio politike tržišnog natjecanja. Komisija stoga može objaviti verziju svojih odluka koja je potpunija od nužnog minimuma koji zahtijeva članak 30. Uredbe br. 1/2003 (vidjeti u tom smislu presudu Bank Austria Creditanstalt/Komisija, t. 45. supra, EU:T:2006:136, t. 78. i 79.).
60 Što se tiče informacija iz II. kategorije, valja istaknuti da je točna ocjena službenika za usmene rasprave da su one same po sebi poznate trećim osobama. Točno je da informacije o cijenama koje su dogovorene sa svakim kupcem, o količini isporučenih dijelova kao i o pojedinostima o poslovnoj politici koja je ostvarena sporazumima o prodaji načelno potpadaju pod poslovnu tajnu. Međutim, u predmetnom slučaju tužitelj je odlučio baš te elemente priopćiti osobama i subjektima kojima su oni bili tajni. Naime, upravo su te osobe i subjekti, kao tužiteljevi konkurenti, apsolutno u položaju da zlouporabe tajne o kojima je riječ s ciljem da mu nanesu štetu uzimajući ih u obzir u okviru svoje poslovne politike. Međutim, kao što to Komisija tvrdi, tužitelj je odlučio odreći se tajnog karaktera tih informacija kada ih je izravno priopćio svojim konkurentima u zamjenu za postizanje zabranjenog sporazuma o njihovu budućem ponašanju. Cilj je tog sporazuma otkloniti neizvjesnost svojstvenu uvjetima tržišnog natjecanja koja postoji upravo zbog tajnog karaktera ove vrste informacija, a osobito u odnosu na konkurente. Posljedično, nije utemeljena tužiteljeva tvrdnja da će objava elemenata o kojima je riječ u Odluci o automobilskom staklu neopravdano povećati krug osoba koje za njih znaju, s obzirom na to da ih je on sam izravno priopćio svojim glavnim konkurentima. S tim u vezi, rizik da će informacije o kojima je riječ pasti u ruke tužiteljevim konkurentima postao je bespredmetan samim tužiteljevim postupcima. Budući da šira javnost sama po sebi ne raspolaže sredstvima kojima može prouzročiti štetu tužiteljevim poslovnim interesima, to što će informacije o kojima je riječ biti javno dostupne bez pravnih je posljedica.
61 Nadalje, kako je to uočio službenik za usmene rasprave u uvodnim izjavama 30. i 31. pobijane odluke, s obzirom na to da sporne informacije nisu bile samo predmet međusobne komunikacije konkurenata, nego su i rezultat njihove komunikacije, primjerice dogovorene cijene ili raspodjela dodijeljenih kvota, one čine samu bit povrede. Konkretno, informacije o kojima je riječ posljedica su situacije u kojoj, protivno zahtjevima članka 101. UFEU‑a, nema tajni u odnosu s konkurentima i postoje upravo zahvaljujući tomu što nema tajnosti. Posljedično, vrijednost tih informacija za tužitelja upravo je u činjenici da su one bile proizvod sporazuma koji otklanja stalnu neizvjesnost sustava tržišnog natjecanja koji je uspostavljen Ugovorom. Službenik za usmene rasprave nije stoga počinio pogrešku u pravu kada je naglasio karakter tih informacija, koje čine samu bit povrede, kako bi otklonio argument da su poznate ograničenom broju pojedinaca.
62 Ovo razgraničenje profesionalne tajne također se odražava u članku 39. Sporazuma o trgovinskim aspektima prava intelektualnog vlasništva, koji je prilog 1. C Sporazumu o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije, potpisanom 15. travnja 1994. u Marakešu i potvrđenom Odlukom Vijeća 94/800/EZ od 22. prosinca 1994. o sklapanju u ime Europske zajednice, s obzirom na pitanja iz njezine nadležnosti, sporazuma postignutih u Urugvajskom krugu multilateralnih pregovora (1986. – 1994.) (SL L 336, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 74., str. 3.). U skladu s tom odredbom, članice Svjetske trgovinske organizacije obvezne su štititi, u skladu s propisima, „neobjavljene informacije“ sve dok su takve informacije:
– tajne u smislu da nisu, u svojoj cjelini ili u točnoj konfiguraciji i u sastavu svojih dijelova, opće poznate ili lako dostupne osobama unutar krugova koji se uobičajeno bave informacijama takve vrste;
– imaju komercijalnu vrijednost zbog tajnosti;
– bile predmet razumnih mjera koje je, u skladu s okolnostima, poduzela osoba koja ih punopravno kontrolira da bi ostale tajne.
63 Točno je da se ta odredba tiče intelektualnog vlasništva, ali ona također zorno pokazuje da povjerljivost treba prosuđivati u odnosu na krugove koji se uobičajeno bave informacijama takve vrste.
64 Međutim, priopćavanjem tih informacija svojim konkurentima tužitelj ih je otkrio upravo osobama koje su odgovorne za postupanje s odgovarajućim informacijama unutar poduzeća kojima ih je otkrio. Usto, tužitelj nije po definiciji uložio nikakav trud kako bi očuvao tajnost tih informacija u odnosu na osobe i subjekte glede kojih se one apsolutno smatraju povjerljivima (vidjeti točke 60. i 61. ove presude).
65 Vodeći računa o prethodnoj analizi, ne može se prihvatiti da su predmetne informacije poznate samo ograničenom broju osoba u smislu sudske prakse navedene u točki 45. ove presude. Treba odbiti tužiteljeve argumente, kao prvo, da su predmetne informacije poznate samo ograničenom broju osoba i, kao drugo, da kriterij službenika za usmene rasprave prema kojem su te informacije dio činjenica kojima je ostvarena povreda nije primjeren.
66 Također treba odbiti tužiteljev argument da se iz otkrivene cijene mogu ekstrapolirati podaci kako bi se odredile visine trenutačnih cijena. Naime, osim što je ta nepotkrijepljena tvrdnja malo uvjerljiva s obzirom na povijesni karakter tih cijena (vidjeti točku 58. ove presude), valja naglasiti da su one, kako je i izneseno u uvodnoj izjavi 28. pobijane odluke, bile dogovorene u okviru tajnog dogovora glavnih proizvođača automobilskog stakla. Posljedično, s obzirom na to da nema određenog pojašnjenja interesa koji ova vrsta informacije može imati u pokušaju izvođenja zaključka iz toga o visini aktualne cijene, tužiteljev argument ne može se prihvatiti.
67 Uostalom, stajalište koje je službenik za usmene rasprave zauzeo u pogledu informacija u odnosu na koje je odbio povjerljivo postupanje u skladu je s njegovim obrazloženjem kad je riječ o informacijama za koje je ustanovio da su dostojne zaštite.
68 Konkretno, iz uvodne izjave 37. pobijane odluke proizlazi da je službenik za usmene rasprave, kad je riječ o informacijama iz I. kategorije, prihvatio prikriti pozivanje na proizvođača automobila i na dva modela automobila određene marke, kako bi zaštitio informaciju da jedan od tih modela „[tužitelju] nije bio tržišno isplativ“ i da je potonji „očito bio sretan da ga se riješi“. Konkretno, budući da je ta ocjena, koja je u Komisijinoj nadležnosti i za koju se ne čini da je bila poznata i drugima osim tužitelju, već bila objavljena u privremenoj verziji Odluke o automobilskom staklu i da je njezino prikrivanje bilo bespredmetno, službenik za usmene rasprave prihvatio je prikriti pozivanja na proizvođača, na marku i modele spomenute u uvodnoj izjavi 394. iste odluke. Kako bi se sačuvao djelotvoran učinak tog prikrivanja, službenik za usmene rasprave također je prihvatio izostaviti iste podatke iz uvodnih izjava 383., 393., 396. i 397. Odluke o automobilskom staklu. Zbog istih razloga službenik za usmene rasprave prihvatio je prikriti imena proizvođača automobila i modela automobila u uvodnim izjavama 367. i 395. Odluke o automobilskom staklu, koje sadržavaju Komisijine ocjene u vezi s tehničkim poteškoćama pojedinih stakala, zbog toga što oni i nisu bili popularni među proizvođačima i jer su neke primijenjene cijene dovele do gubitaka.
69 Što se, nadalje, tiče informacija iz II. kategorije, službenik za usmene rasprave u uvodnim izjavama 35. i 36. pobijane odluke prihvatio je da se prikrije posebna stopa popusta koja se primjenjuje na cijene navedene u uvodnim izjavama 104., 134., 198., 208., 323. i 344. kao i u bilješci 294. Odluke o automobilskom staklu jer se jednaki popusti i dan‑danas odobravaju. U tim okolnostima, stajalište službenika za usmene rasprave u skladu je s iznimkom prema kojoj se načelno povijesne informacije mogu smatrati povjerljivima ako i dalje predstavljaju ključne elemente poslovnog položaja podnositelja zahtjeva za povjerljivo postupanje ili treće osobe (vidjeti točku 58. ove presude).
70 Posljedično, tužitelj ne može s uspjehom osporavati da su te ocjene dokaz nevaljanosti zaključaka službenika za usmene rasprave o povjerljivom karakteru informacija iz I. i II. kategorije.
71 Nastavno na prethodnu analizu, službenik za usmene rasprave u pogledu informacija iz II. kategorije pravilno se pozvao na Komisijinu dužnost da vodi računa o interesu osoba oštećenih povredom kako bi im se olakšalo pokretanje postupaka za naknadu štete (vidjeti točku 59. ove presude).
72 Što se tiče tužiteljevih argumenata da pobijana odluka odstupa od ustaljene prakse koju je Komisija prije provodila u pogledu povjerljivog postupanja sa sličnim informacijama i da ugrožava djelotvoran učinak odredbi koje se odnose na pristup javnosti dokumentima institucija, oni će se ispitati u okviru ocjene trećeg, četvrtog i šestog tužbenog razloga (vidjeti točke 77., 78. i 89. ove presude).
73 Naposljetku, budući da se ovaj predmet ne tiče informacija dostavljenih u okviru Obavijesti Komisije o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni u slučajevima kartela (SL 2002., C 45, str. 3.), bespredmetan je tužiteljev argument da je službenik za usmene rasprave pogrešno primijenio kriterij u vezi s profesionalnom tajnom što se tiče informacija sadržanih u izjavi koja je dana u okviru pokajničkog programa, iako se službenik za usmene rasprave u uvodnoj izjavi 29. pobijane odluke kratko i općenito pozvao na pokajnički program.
74 U tim okolnostima, valja odbiti tužiteljeve argumente u dijelu u kojem se oni odnose na tu vrstu informacija pa stoga i drugi tužbeni razlog.
Treći i četvrti tužbeni razlog, koji se temelje na povredi načela jednakog postupanja i zaštite legitimnih očekivanja
75 Tužitelj ističe da je, promijenivši svoju politiku u pogledu objave povjerljivih informacija u odnosu na praksu koju je prije provodila u takvim i sličnim slučajevima, Komisija povrijedila načelo jednakog postupanja. Nadalje, nije bilo nikakve izmjene zakonskog ili regulatornog okvira koja bi opravdala to novo stajalište.
76 Osim toga, Komisijina ustaljena praksa koja se sastojala od zaštite povjerljivih informacija poput onih koje ulaze u I. i II. kategoriju stvorila je kod tužitelja legitimna očekivanja. Stoga tužitelj navodi da je opravdano njegovo pozivanje na načelo legitimnih očekivanja u pogledu toga da informacije koje su profesionalna tajna u skladu s Uredbom br. 1/2003 neće biti otkrivene.
77 S tim u vezi, treba istaknuti da Komisija, kao što je to navedeno u točki 59. ove presude, ima pravo u okviru dodijeljenih joj ovlasti u području provedbe prava tržišnog natjecanja unutar Unije, poštujući pravila o zaštiti profesionalne tajne koja se navode u točkama 42. do 47. ove presude, objaviti verziju svojih odluka koja je potpunija od nužnog minimuma koji zahtijeva članak 30. Uredbe br. 1/2003. Stoga, kao što je to slučaj kada je riječ o općoj visini novčanih kazni (vidjeti u tom smislu presudu od 7. lipnja 1983., Musique Diffusion française i dr./Komisija, 100/80 do 103/80, Zb., EU:C:1983:158, t. 109.), Komisija ima pravo prilagoditi svoje stajalište što se tiče objave svojih odluka potrebama svoje politike u području tržišnog natjecanja. Naime, zadaća nadzora koju Komisiji povjeravaju članak 101. stavak 1. UFEU‑a i članak 102. UFEU‑a ne podrazumijeva samo zadatak istraživanja i kažnjavanja pojedinačnih povreda nego uključuje i dužnost da vodi opću politiku primjene Ugovorom određenih načela u području tržišnog natjecanja i da u tom smislu usmjeri ponašanje poduzetnika (presuda od 28. lipnja 2005., Dansk Rørindustri i dr./Komisija, C‑189/02 P, C‑202/02 P, C‑205/02 P do C‑208/02 P i C‑213/02 P, Zb., EU:C:2005:408, t. 170.). Stoga, čak i da pobijana odluka pokazuje promjenu Komisijina stajališta u pogledu stupnja podrobnosti objavljene verzije Odluke o automobilskom staklu u odnosu na prethodne predmete, sama ta činjenica, kao što je vidljivo iz analize drugog tužbenog razloga, ne može utjecati na zakonitost pobijane odluke.
78 Osim toga, kao što to proizlazi iz ocjena iznesenih u okviru drugog tužbenog razloga, informacije iz I. i II. kategorije nisu profesionalna tajna. Posljedično, budući da se tužitelj u svoju korist poziva na načelo zaštite legitimnih očekivanja utemeljenih na povjerljivom karakteru tih informacija, njegov argument temelji se na pogrešnoj pretpostavci. Nadalje, ako tužiteljev argument treba shvatiti kao pozivanje na načelo zaštite legitimnih očekivanja neovisno o povjerljivosti tih informacija, valja zaključiti da, uzimajući u obzir Komisijinu ovlast da svoje stajalište prilagodi potrebama politike tržišnog natjecanja koju je dužna provoditi unutar Unije, poduzetnici sudionici upravnog postupka koji može dovesti do donošenja odluke koju treba objaviti u skladu s člankom 30. Uredbe br. 1/2003 ne mogu steći takvo očekivanje u pogledu toga koliko podrobno treba objaviti nepovjerljive elemente (vidjeti analogijom presude Dansk Rørindustri i dr./Komisija, t. 77. supra, EU:C:2005:408, t. 171. do 173. i od 18. svibnja 2006., Archer Daniels Midland i Archer Daniels Midland Ingredients/Komisija, C‑397/03 P, Zb., EU:C:2006:328, t. 22.).
79 Stoga treći i četvrti tužbeni razlog treba odbiti.
Peti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela koja uređuju zaštitu identiteta pojedinaca
80 Tužitelj tvrdi da, uzimajući u obzir ocjenu službenika za usmene rasprave kad je riječ o informacijama iz I. kategorije, pobijana odluka ima za cilj objavu elemenata koji omogućuju identifikaciju nekih njegovih zaposlenika navođenjem njihovih radnih mjesta i upućivanjem na imena njegovih kupaca. Nadalje, objava Odluke o automobilskom staklu u verziji koja proizlazi iz provedbe pobijane odluke može također dovesti do pogrešne identifikacije koja utječe na odnos povjerenja koji treba krasiti odnos između tužiteljeva osoblja i njegovih kupaca. Međutim, Komisija ne dokazuje zašto bi, kada bi bila spriječena objaviti imena kupaca jer ta objava može olakšati neizravnu identifikaciju članova tužiteljeva osoblja upletenih u povredu, bila ugrožena mogućnost da osobe navodno oštećene povredom pokrenu privatne postupke protiv tužitelja.
81 S tim u vezi, valja odmah odbiti Komisijin argument da tužitelj nije ovlašten istaknuti argumente utemeljene na interesu svojih zaposlenika. Naime, članak 8. Odluke br. 2011/695 ne predviđa takvo ograničenje kad je riječ o upravnom postupku i stoga tužitelj ima pravo osporavati zakonitost ocjena službenika za usmene rasprave u tom pogledu.
82 Konačno, treba istaknuti da, ako Komisija objavi odluku upućenu poduzetniku koji je sudjelovao u tajnom dogovoru sa svojim konkurentima, kupci dotičnog poduzetnika zasigurno će zaključiti da su pojedini njegovi zaposlenici sudjelovali u razmjenama ili da su zaključili inkriminirane sporazume. Također je neizbježno da ti isti kupci pretpostave da su dotični zaposlenici oni koji su zaduženi za komercijalne odnose s njima. Kupci će donositi takve zaključke čak i ako Komisija objavi iznimno sažetu verziju svoje odluke koja sadržava jedino imena adresata, pozivanje na dotične proizvode i općenit opis povrede. Posljedično, tužitelj ne može zahtijevati da pozivanje na njegove kupce bude izostavljeno iz objavljene verzije Odluke o automobilskom staklu zato što bi navedeni kupci mogli iz nje izvući zaključak o imenima fizičkih osoba koje su sudjelovale u protutržišnim dogovorima.
83 Osim toga, tužitelj se pogrešno pozvao na nedostatak povjerenja kod svojih kupaca što se tiče određenih članova svojeg osoblja koji može proizići kao rezultat objave Odluke o automobilskom staklu u verziji koja proizlazi iz provedbe pobijane odluke. Naime, kao prvo, da se i pojavi taj nedostatak povjerenja, to bi bio proizvod tužiteljeva protutržišnog ponašanja koje je po svojem cilju moglo naštetiti financijskim interesima njegovih kupaca. Kao drugo, tužiteljevi kupci neizbježno će pretpostaviti da su osobe koje su odgovorne za konta tih kupaca sudjelovale u tajnim dogovorima, objavila Komisija imena dotičnih kupaca ili ne. Budući da su njegovi kupci, kao što to naglašava sam tužitelj, upoznati s pojedinim detaljima njegove unutarnje organizacije, osobito s imenima osoba zaduženih da prate njihov konto, ti će kupci sumnjati u pojedine od njih neovisno o opsegu sporne objave. Kao treće, budući da tužitelj izražava zabrinutost glede pogrešnih identifikacija, dovoljno je istaknuti da izostavljanje imena njegovih kupaca ne umanjuje mogućnost takvih pogrešaka. Konkretno, pozivanje na imena kupaca u okviru opisa stupanja u kontakt između konkurenata pojašnjava činjenicu da se taj kontakt tiče jednog ili više pojedinih kupaca. Učinak izostanka svih pozivanja na imena dotičnog ili dotičnih kupaca ili modela bit će da će svi tužiteljevi kupci sumnjati da su oni koji su zaduženi za njihov konto sudjelovali u tom kontaktu. S tim u vezi, pozivanje na imena dotičnih kupaca može čak i umanjiti nesigurnost i sumnje koji proizlaze iz izostavljanja svih imena iz objavljene verzije Odluke o automobilskom staklu.
84 S tim u vezi, službenik za usmene rasprave u uvodnoj izjavi 46. pobijane odluke pravilno je istaknuo da se moraju prikriti jedino informacije koje mogu dovoljno precizno dovesti do identifikacije nekog pojedinca. Iz uvodne izjave 47. pobijane odluke nadalje proizlazi da je to slučaj, prema mišljenju službenika za usmene rasprave, kod izravnog pozivanja na ime, radno mjesto i, ako je primjenjivo, na broj telefona nekog pojedinca, zajedno s imenima kupaca za koje je bio zadužen. Pod tom pretpostavkom, službenik za usmene rasprave prihvatio je da se prikrije ime i radno mjesto i da, ako je radno mjesto već objavljeno u verziji Odluke o automobilskom staklu u kojoj su uklonjene povjerljive informacije, treba prikriti ime dotičnog kupca.
85 Nasuprot tomu, kako je to ustanovio i službenik za usmene rasprave, ne mogu se prikriti informacije iz uvodnih izjava i bilješki na dnu stranice Odluke o automobilskom staklu navedene u uvodnoj izjavi 48. pobijane odluke jer su vezane uz zaštitu identiteta pojedinaca. Naime, te informacije upućuju na savjetovanja između konkurenata o pojedinim kupcima i modelima a da se ne navode imena ili radno mjesto upletenih pojedinaca. S tim u vezi, prikrivanje imena dotičnih kupaca ne može umanjiti sumnje koje tužiteljevi kupci mogu imati u pogledu identiteta upletenih osoba.
86 Stoga treba odbiti peti tužbeni razlog.
Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti i načela koja uređuju pristup javnosti dokumentima institucija
87 Tužitelj tvrdi da pobijana odluka proizvodi posljedice koje prelaze ono što je nužno za zaštitu interesa osoba koje žele utvrditi njegovu odgovornost pred nacionalnim sudovima. Budući da bi objava spornih informacija prouzročila veliku štetu tužiteljevim komercijalnim interesima i interesima određenih fizičkih osoba, bila bi protivna odredbama koje uređuju pristup javnosti spisu istrage. Osim toga, upravo su nacionalni sudovi nadležni forumi za rješavanje pitanja u vezi s objavom spornih informacija.
88 S tim u vezi, valja naglasiti da, zbog razloga iznesenih u okviru drugog tužbenog razloga, sporne informacije nisu profesionalna tajna. Stoga ih Komisija može uključiti u objavljenu verziju svoje odluke čak i ako nije dokazano da je to strogo nužno radi sudske zaštite osoba oštećenih povredom. Osim toga, ne može se ozbiljno osporavati to da objava dotičnih informacija pridonosi boljoj sudskoj zaštiti osoba oštećenih ponašanjem adresata Odluke o automobilskom staklu. Međutim, objava te odluke u Komisijinoj je nadležnosti na temelju članka 30. Uredbe br. 1/2003 i na nju nema nikakav utjecaj činjenica da pristup spornim informacijama može biti uređen u okviru sudskih postupaka pred nacionalnim sudovima.
89 Što se tiče, naposljetku, argumenta koji se temelji na odredbama koje uređuju pristup javnosti spisu istrage, dovoljno je istaknuti da se ta pravila tiču pristupa dokumentima koji su dio spisa istrage. Stoga, zbog razloga iznesenih u točki 47. ove presude, ona se ne primjenjuju na pitanje objave odluke koju je Komisija donijela nakon te istrage. Posljedično, taj se argument mora odbiti, kao i šesti tužbeni razlog.
90 Uzimajući u obzir prethodna razmatranja, pobijanu odluku treba djelomično poništiti u dijelu u kojem se odnosi na tužiteljev zahtjev glede uvodne izjave 115. Odluke o automobilskom staklu (vidjeti točke 30. do 34. ove presude) i u preostalom dijelu odbiti tužbu.
Troškovi
91 Sukladno odredbama članka 134. stavka 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku snosi troškove, ako je takav zahtjev postavljen.
92 Budući da tužitelj u bitnom dijelu nije uspio u postupku, valja mu naložiti snošenje troškova, sukladno Komisijinu zahtjevu.
Slijedom navedenoga,
OPĆI SUD (treće vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Poništava se Odluka Komisije C (2012) 5718 final od 6. kolovoza 2012. kojom se odbija zahtjev za povjerljivo postupanje koji je postavio Pilkington Group Ltd na temelju članka 8. Odluke predsjednika Komisije 2011/695/EU od 13. listopada 2011. o funkciji i opisu posla službenika za usmene rasprave u određenim postupcima tržišnog natjecanja (predmet COMP/39.125 – Automobilsko staklo) u dijelu u kojem se odnosi na zahtjev Pilkington Groupa u pogledu uvodne izjave 115. Odluke C (2008) 6815 final od 12. studenoga 2008. u vezi s primjenom članka 81. [UEZ‑a] i članka 53. Sporazuma o EGP‑u.
2. U preostalom dijelu tužba se odbija.
3. Društvu Pilkington Group nalaže se snošenje troškova.
Papasavvas | Forwood | Bieliūnas |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 15. srpnja 2015.
Potpisi