Predmet T-145/22
CEDC International sp. z o.o.
protiv
Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo
Presuda Općeg suda (šesto vijeće) od 28. lipnja 2023.
„Žig Europske unije – Postupak povodom prigovora – Prijava trodimenzionalnog žiga Europske unije – Oblik vlati trave u boci – Raniji nacionalni žigovi – Relativni razlog za odbijanje – Članak 8. stavak 3. Uredbe (EZ) br. 40/94 (koji je postao članak 8. stavak 3. Uredbe (EU) 2017/1001) – Pojam „trgovački zastupnik” ili „predstavnik” – Zahtjev izravnog ugovornog sporazuma”
1. Žig Europske unije – Definicija i stjecanje žiga Europske unije – Relativni razlozi za odbijanje – Nepostojanje suglasnosti nositelja žiga u pogledu registracije koju trgovački zastupnik ili predstavnik zahtijeva u svoje ime – Uvjet – Svojstvo nositelja ranijeg žiga podnositelja prigovora – Pojam
(Uredba Vijeća br. 40/94, čl. 8. st. 3.)
(t. 39., 42.-46.)
2. Žig Europske unije – Definicija i stjecanje žiga Europske unije – Relativni razlozi za odbijanje – Nepostojanje suglasnosti nositelja žiga u pogledu registracije koju trgovački zastupnik ili predstavnik zahtijeva u svoje ime – Trgovački zastupnik ili predstavnik – Pojam – Doseg – Postojanje ugovornog sporazuma o poslovnoj suradnji izravno između stranaka
(Uredba Vijeća br. 40/94, čl. 8. st. 3.)
(t. 51.-56.)
Kratak prikaz
Društvo Underberg AG (u daljnjem tekstu: intervenijent) podnijelo je 1996. Uredu Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO) prijavu za registraciju trodimenzionalnog žiga koji se sastoji od oblika vlati trave u boci, za žestoka alkoholna pića i likere(1). Pravni prednik društva tužitelja CEDC International sp. z o.o. podnio je 2003. prigovor protiv te prijave(2) na temelju više ranijih znakova zatraženih, među ostalim, u različitim državama članicama Europske unije. Odjel za prigovore i zatim četvrto žalbeno vijeće EUIPO-a odbili su prigovor odnosno žalbu.
Presudom od 11. prosinca 2014.(3) Opći sud poništio je odluku četvrtog žalbenog vijeća i vratio mu predmet na ponovno odlučivanje, a to je žalbeno vijeće, smatrajući da podneseni dokazi nisu dostatni za dokazivanje prirode uporabe ranijih žigova na koje se poziva, odbilo žalbu. Ta je odluka djelomično poništena presudom Općeg suda od 23. rujna 2020.(4) zbog nedostatka u obrazloženju. Nakon ponovne dodjele peto žalbeno vijeće također je odbilo žalbu uz obrazloženje da se, s jedne strane, ne može smatrati da intervenijent djeluje u svojstvu tužiteljeva trgovačkog zastupnika ili predstavnika i da, s druge strane, nije dokazana uporaba zatraženog neregistriranog žiga.
Nakon što mu je podnesena tužba, Opći sud ispitao je primjenu članka 8. stavka 3. Uredbe br. 40/94(5) o odbijanju registracije žiga kad trgovački zastupnik ili predstavnik nositelja žiga podnese prijavu za njegovu registraciju u svoje ime bez dopuštenja nositelja žiga, te pojasnio svoju sudsku praksu o podrijetlu ranijeg žiga, pojmu trgovačkog zastupnika ili predstavnika i zahtjevu izravnog ugovornog sporazuma.
Ocjena Općeg suda
Kao prvo, Opći sud ispitao je uvjet prema kojem je za uspjeh prigovora na temelju članka 8. stavka 3. Uredbe br. 40/94 potrebno da podnositelj prigovora bude nositelj ranijeg žiga. U tom pogledu najprije ističe da se u toj odredbi upućuje na „nositelja žiga” bez preciziranja vrste navedenog ranijeg žiga. Naime, pojam „žig” u smislu iste odredbe obuhvaća, osim registriranih žigova, i one koji to nisu, u mjeri u kojoj zakonodavstvo zemlje podrijetla priznaje prava te vrste. U tom pogledu nije važno primjenjuju li se prava povezana s ranijim žigom u Europskoj uniji s obzirom na to da navedena odredba ne sadržava nikakvo upućivanje na predmetno „državno područje”. Nadalje, Opći sud pojašnjava da je načelo prema kojem se člankom 8. stavkom 3. Uredbe br. 40/94 ne ograničava njezino područje primjene na žigove registrirane u državi članici ili koji proizvode učinke u toj državi već utvrđeno u presudi Adamowski/OHIM – Fagumit (FAGUMIT)(6), koja se odnosi na dva zahtjeva za proglašenje žiga ništavim. Naposljetku, pojam „nositelj” treba tumačiti uzimajući u obzir članak 6.f Pariške konvencije(7), koji se odnosi na registracije žigova koje je izvršio trgovački zastupnik ili predstavnik nositelja bez njegova odobrenja, tako da se nositelj ranijeg žiga koji je registriran u jednoj od država stranaka Konvencije može pozvati i na zaštitu iz članka 8. stavka 3. Uredbe br. 40/94 ako njegov trgovački zastupnik ili predstavnik zatraži registraciju žiga u Europskoj uniji bez njegova odobrenja.
Kao drugo, Opći sud odlučio je o uvjetu koji se odnosi na postojanje ugovornog sporazuma o trgovačkom zastupanju ili predstavljanju. U tom pogledu podsjeća da ostvarenje cilja izbjegavanja zlouporabe ranijeg žiga od strane trgovačkog zastupnika ili predstavnika nositelja tog žiga zahtijeva široko tumačenje pojmova „trgovački zastupnik” i „predstavnik”, kako bi se obuhvatili svi oblici odnosa koji se temelje na ugovornom sporazumu u skladu s kojim jedna od stranaka zastupa interese druge, i to neovisno o pravnoj kvalifikaciji uspostavljenog odnosa. Dovoljno je, dakle, da između stranaka postoji sporazum o trgovinskoj suradnji koji može stvoriti takozvani „fiducijarni” odnos povjerenja, određujući podnositelju prijave, izričito ili prešutno, opću obvezu povjerenja i lojalnosti u pogledu interesa nositelja ranijeg žiga.
Međutim, Opći sud pojašnjava da mora postojati pisani ili nepisani ugovorni sporazum, sklopljen izravno između stranaka, a ne posredstvom trećih osoba. Stoga činjenica da „implicitni” odnos može biti dovoljan znači samo da se odlučujući kriterij za primjenu članka 8. stavka 3. Uredbe br. 40/94 temelji na postojanju i naravi ugovornog sporazuma o poslovnoj suradnji koji je u biti uspostavljen, a ne na njegovoj formalnoj kvalifikaciji. Osim toga, postojanje ugovornog odnosa ne može se dokazati vjerojatnostima ili presumpcijama, nego se mora temeljiti na konkretnim i objektivnim elementima. Osim toga, nije potrebno da sporazum sklopljen između stranaka bude još uvijek na snazi u trenutku podnošenja prijave žiga, pod uvjetom, međutim, da je rok koji je protekao takav da se legitimno može pretpostaviti da je obveza povjerenja i povjerljivosti još uvijek postojala u trenutku podnošenja prijave.
U ovom slučaju, s obzirom na to da je teret dokazivanja postojanja ugovornog odnosa o trgovačkom zastupanju ili predstavljanju na podnositelju prigovora, odnosno na nositelju ranijeg žiga, na tužitelju je da dokaže da je takav ugovorni sporazum o trgovinskoj suradnji postojao izravno između intervenijenta i njega samog na dan podnošenja prijave žiga. S obzirom na prethodna razmatranja, Opći je sud najprije utvrdio da između tužitelja (ili njegova pravnog prednika) i intervenijenta (ili njegova pravnog prednika) nije postojao nikakav formalno sklopljen ugovorni sporazum. Nadalje podsjeća da se postojanjem poslovnih odnosa između intervenijenta i trećeg društva ne može dokazati da je intervenijent bio tužiteljev trgovački zastupnik ili predstavnik. Naposljetku, smatra da postojanje „implicitnog” ili „de facto” poslovnog odnosa između tužitelja (ili njegova pravnog prednika) i intervenijenta (ili njegova pravnog prednika) nije potkrijepljeno dokazima koje je podnio tužitelj. Prema tome, nije dokazan nikakav izravan ugovorni sporazum, čak ni prešutan ili de facto, o poslovnoj suradnji između tužitelja (ili njegova pravnog prednika) i intervenijenta (ili njegova pravnog prednika), tako da nije utvrđena nikakva obveza povjerenja i lojalnosti na teret intervenijenta (ili njegova pravnog prednika) prema tužitelju (ili njegovu pravnom predniku).
Slijedom toga, Opći sud potvrdio je ocjene žalbenog vijeća prema kojima tužitelj nije uspio dokazati postojanje fiducijarnog ugovornog odnosa između njega i intervenijenta, nije udovoljio zahtjevu tereta dokazivanja koji ima kako bi dokazao postojanje izravnog ugovornog sporazuma o trgovačkom zastupanju ili predstavljanju i stoga nije dokazao da je jedan od kumulativnih uvjeta iz članka 8. stavka 3. Uredbe br. 40/94 bio ispunjen. Budući da uvjet koji se odnosi na postojanje izravnog ugovornog sporazuma o trgovačkom zastupanju ili predstavljanju nije ispunjen, Opći sud zaključio je da žalbeno vijeće nije povrijedilo članak 8. stavak 3. Uredbe br. 40/94.