MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
MICHALA BOBEKA
od 2. srpnja 2019.(1)
Predmet C‑240/18 P
Constantin Film Produktion GmbH
protiv
Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO)
„Žalba – Žig Europske unije – Odbijanje registracije verbalnog znaka ‚Fack Ju Göhte’ – Apsolutni razlog za odbijanje – Prihvaćena moralna načela”
I. Uvod
1. Teško bi se moglo tvrditi da su djela Johanna Wolfganga von Goethea bila općeprihvaćena kada su prvi put objavljena. Ona su zasigurno odmah privukla određenu publiku. Međutim, istodobno su naišla na snažne kritike i odbijanje. Osobito je roman Die Leiden des jungen Werthers (Patnje mladog Werthera) zabranjen u nekoliko njemačkih zemalja i drugdje. Tu se knjigu, kako je navedeno, primjerice, u pismu kojim je danska dvorska kancelarija od danskog kralja zahtijevala njezinu zabranu u Danskoj, smatralo djelom koje „ismijava religiju, veliča poroke i može iskvariti javni moral”(2).
2. Pomalo je ironično da i nakon više od dvjesto godina još uvijek postoji prijetnja za javni moral povezana s Goetheom (to jest verzijom tog prezimena). Međutim, scena, kontekst i uloge znatno su se promijenili.
3. Društvo Constantin Film Produktion GmbH (u daljnjem tekstu: žalitelj) željelo je verbalni znak „Fack ju Göhte”, što je naziv uspješne njemačke komedije koju je proizvelo, registrirati pri Uredu Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO) kao žig Europske unije. Registracija je odbijena. Odluka o odbijanju temeljila se na članku 7. stavku 1. točki (f) Uredbe Vijeća (EZ) br. 207/2009 od 26. veljače 2009. o žigu [Europske unije] (u daljnjem tekstu: Uredba br. 207/2009)(3). EUIPO je taj verbalni znak smatrao protivnim „prihvaćenim moralnim načelima”.
4. Predmetnom se žalbom Sud poziva da pojasni, po prvi put koliko mi je poznato, koji pravni test treba primijeniti pri odlučivanju treba li prijavu za registraciju žiga odbiti na temelju članka 7. stavka 1. točke (f) Uredbe br. 207/2009: kada se prijavu za registraciju žiga može smatrati „protivnom javnom poretku ili prihvaćenim moralnim načelima”? Nadalje, od Suda se ujedno traži da odredi, u kontekstu predmetnog slučaja, opseg EUIPO‑ove obveze obrazlaganja kada želi donijeti odluku za koju se može smatrati da odstupa od njegovih ranijih odluka o sličnim pitanjima.
II. Pravni okvir
5. Članak 7. Uredbe br. 207/2009 predviđa:
„Apsolutni razlozi za odbijanje
1. Neće se registrirati sljedeće:
[…]
(f) žigovi koji su protivni javnom poretku ili prihvaćenim moralnim načelima.
[…]
2. Stavak 1. primjenjuje se neovisno o tome što razlozi za nemogućnost registracije postoje samo u jednom dijelu [Unije].
[…]”
III. Činjenično stanje i postupak
A. Pozadina spora
6. Činjenično stanje, kako je izloženo u pobijanoj presudi(4), moguće je sažeti na sljedeći način.
7. Žalitelj je 21. travnja 2015. podnio EUIPO‑u prijavu kako bi verbalni znak „Fack Ju Göhte” registrirao kao žig Europske unije. Prijava se odnosila na razrede 3., 9., 14., 16., 18., 21., 25., 28., 30., 32., 33., 38. i 41. Nicanskog sporazuma o međunarodnoj klasifikaciji proizvoda i usluga radi registracije žigova od 15. lipnja 1957., kako je izmijenjen i dopunjen.
8. Žaliteljeva je prijava 25. rujna 2015. odbijena na temelju članka 7. stavka 1. točke (f) Uredbe br. 207/2009 u vezi s člankom 7. stavkom 2. te iste uredbe.
9. Peto žalbeno vijeće je 1. prosinca 2016. odbilo žaliteljevu žalbu protiv te odluke (predmet R 2205/2015‑5, Fack Ju Göhte) (u daljnjem tekstu: sporna odluka). Peto žalbeno vijeće EUIPO‑a zaključilo je da relevantnu javnost čine potrošači iz Europske unije koji govore njemački (potrošači iz Njemačke i Austrije). Također je istaknulo da su proizvodi i usluge u pitanju bili upućeni općim potrošačima, ali da su neki od njih ciljali na djecu i adolescente. Što se tiče predodžbe koju je sporni znak stvarao kod relevantne javnosti, žalbeno je vijeće zaključilo da je izgovor verbalnog elementa „Fack ju” bio jednak izgovoru engleskog izraza „Fuck you” te da je njegovo značenje stoga bilo istovjetno. Žalbeno vijeće dalje je navelo da je izraz „Fuck you”, čak i ako mu relevantna javnost ne pripisuje seksualne konotacije, neukusna, šokantna i vulgarna uvreda. Žalbeno vijeće u tom je kontekstu uputilo na nekoliko svojih ranijih odluka koje je donijelo u pogledu verbalnih znakova s izrazom „Fuck” ili „Ficken” te na odluke Općeg suda, njemačkih sudova i njemačkog Ureda za patente i žigove.
10. Što se tiče dodatka elementa „Göhte”, peto žalbeno vijeće zaključilo je da činjenica da se pisac ugledan kao Johann Wolfgang von Goethe posthumno vrijeđa na tako sramotan i vulgaran način te da je njegovo ime k tomu pogrešno napisano ne ublažava narav povrede. Dapače, ona može činiti dodatnu razinu kršenja prihvaćenih moralnih načela.
11. Peto žalbeno vijeće ujedno je istaknulo da se iz činjenice da je naslov uspješnog filma jednak spornom znaku ne može zaključiti da žig u pitanju ne bi šokirao relevantnu javnost. Činjenica da su riječi „Fack ju” upotrijebljene u naslovu filma ne govori ništa o društvenom prihvaćanju riječi u pitanju. Žalbeno vijeće utvrdilo je da, iako se prijava za registraciju žiga mora razmotriti na temelju predodžbe koju potrošači imaju u vrijeme podnošenja prijave, prepreku koju je činio odnosni razlog za odbijanje nije bilo moguće svladati razlikovnim karakterom stečenim slijedom uporabe u smislu članka 7. stavka 3. Uredbe br. 207/2009. Uspjeh filma ne može dakle biti opravdanje za registraciju žiga koji je po svojoj naravi šokantan.
B. Pobijana presuda i postupak pred Sudom
12. Žalitelj je tužbom koju je tajništvu Općeg suda podnio 3. veljače 2017. pokrenuo postupak za poništenje sporne odluke. Opći sud je pobijanom presudom tu tužbu odbio.
13. Žalitelj je u prilog svojoj tužbi istaknuo dva tužbena razloga, kojima je navodio povredu točaka (f) i (b) stavka 1. članka 7. Uredbe br. 207/2009.
14. Što se tiče tužbenog razloga koji se odnosio na povredu točke (f) stavka 1. članka 7. Uredbe br. 207/2009, žalitelj je tvrdio da je žalbeno vijeće pogrešno primijenilo tu odredbu jer sporni znak nije bio ni vulgaran ni šokantan ni uvredljiv.
15. Kao prvo, Opći sud je prihvatio primjedbu žalbenog vijeća da relevantnu javnost čine opći potrošači (iz Njemačke i Austrije) te da u obzir treba uzeti predodžbu prosječnog potrošača koji je prosječno obaviješten i postupa s uobičajenom pažnjom(5).
16. Kao drugo, što se tiče predodžbe o spornom znaku, Opći sud je istaknuo da će prosječni potrošač primijetiti njegovu sličnost s često korištenim engleskim izrazom „Fuck you”, kojem je dodan element „göhte”, koji pak nalikuje imenu pisca Johanna Wolfganga von Goethea. Riječ „fuck” općenito se može koristiti kao imenica, pridjev, prilog ili usklik. Njezino se značenje s vremenom razvija te ovisi o kontekstu u kojem se koristi. Njezino primarno značenje ima vulgarnu seksualnu konotaciju, ali se može koristiti i za izražavanje ljutnje, otpora ili prijezira. Međutim, ona je unatoč tomu vulgarna po svojoj naravi, a dodatak elementa „göhte” ne ublažava tu vulgarnost(6).
17. Osim toga, prema navodu Općeg suda, činjenica da su film „Fack Ju Göhte” pogledali milijuni ljudi ne znači da sporni znak neće šokirati relevantnu javnost(7).
18. Opći sud se zbog tih razloga složio s obrazloženjem petog žalbenog vijeća. Ujedno je odbio daljnje žaliteljeve argumente.
19. Kao prvo, žalitelj je također tvrdio da je u pogledu javnog poretka, s jedne strane, i prihvaćenih moralnih načela, s druge, trebalo provesti zasebnu ocjenu. Međutim, Opći sud je zaključio da takvo razlikovanje ne proizlazi iz članka 7. stavka 1. točke (f) Uredbe br. 207/2009 te da je žalbeno vijeće sporni znak ionako odbilo iz razloga što se protivi prihvaćenim moralnim načelima(8).
20. Kao drugo, žalitelj je naveo da se specifičan način pisanja riječi „fack” i „ju” dostatno razlikuje od načina pisanja izraza „Fuck you”. Prema žaliteljevu mišljenju, sporni znak „u cijelosti čini složeni verbalni znak s razlikovnim karakterom koji je originalan i upečatljiv te ima satirični, ironični i zaigrani sadržaj koji relevantna javnost može lako uvidjeti”(9). Opći sud je u tom kontekstu istaknuo da će relevantna javnost sporni znak shvatiti kao njemačku fonetsku retranskripciju izraza „Fuck you” i doživjeti njegovu vulgarnost. Specifičan način pisanja ne daje spornom znaku satirično značenje(10).
21. Kao treće, žalitelj smatra da sporni znak u kombinaciji s filmom Fack ju Göhte naglašava, „kao šalu, povremenu frustraciju koju škola izaziva kod učenika te u tu svrhu koristi skup riječi preuzet iz tinejdžerskog slenga”(11). Međutim, Opći sud je istaknuo da treba ocijeniti sâm žig, to jest znak u odnosu na proizvode ili usluge za koje je registriran kao žig, kako bi se utvrdilo je li protivan javnom poretku ili prihvaćenim moralnim načelima. Dodao je da „u području umjetnosti, kulture i književnosti, za razliku od područja žigova, postoji stalno nastojanje očuvanja slobode izražavanja”(12). Nadalje, nije utvrđeno da bi relevantna javnost prepoznala šalu u znaku.
22. Kao četvrto, žalitelj je tvrdio da je spornom znaku pogrešno pripisana seksualna konotacija. Opći sud je tu tvrdnju smatrao bespredmetnom jer je žalbeno vijeće zaključilo da bi relevantna javnost, čak i bez seksualne konotacije, za sporni znak smatrala da je neukusan, šokantan i vulgaran(13).
23. Kao peto, što se tiče žaliteljeve tvrdnje da je sporni znak upućen adolescentima (konkretno učenicima) te da sugerira zabavu, Opći sud je naveo da u obzir ne treba uzeti predodžbu dijela relevantne javnosti koji ništa ne smatra uvredljivim ili predodžbu dijela te javnosti koji se vrlo lako uvrijedi, nego predodžbu razumne osobe s prosječnim razinama osjetljivosti i tolerancije(14).
24. Kao šesto, žalitelj je tvrdio da je četvrto žalbeno vijeće EUIPO‑a u odluci u predmetu Die Wanderhure(15) priznalo da uspjeh i ugled filma istog imena može biti razlog za to da se znak ne smatra protivnim prihvaćenim moralnim načelima. Međutim, Opći sud je odgovorio da situacija iz tog predmeta nije slična ovoj jer je znak koji se željelo registrirati u predmetu Die Wanderhure opisivao sadržaj filma istog naslova, što kod predmetnog znaka nije slučaj. Opći sud je ujedno dodao da je znak o kojem se radilo u predmetu Die Wanderhure bio manje šokantan(16).
25. Kao sedmo, Opći sud je odbio žaliteljevu tvrdnju da ništa nije upućivalo na to da se sporni znak, kao prvo, nije moglo smatrati nužnim pokazateljem podrijetla proizvoda i usluga u pitanju i, kao drugo, da ga se moglo smatrati protivnim prihvaćenim moralnim načelima u državama članicama različitima od Njemačke i Austrije(17).
26. Nakon što je odbio sve argumente koje je žalitelj istaknuo u prilog prvom tužbenom razlogu svoje tužbe, Opći sud je drugi tužbeni razlog, kojim se navodila povreda točke (b) stavka 1. članka 7. Uredbe br. 207/2009, odbio kao bespredmetan.
27. Žalitelj u prilog predmetnoj žalbi ističe tri žalbena razloga. Prvim žalbenim razlogom navodi da su prilikom tumačenja i primjene članka 7. stavka 1. točke (f) Uredbe br. 207/2009 počinjene pogreške. Drugi i treći žalbeni razlog odnose se na povredu načelâ jednakog postupanja, pravne sigurnosti i dobre uprave.
28. EUIPO je uložio odgovor kojim osporava sva tri žalbena razloga.
29. Žalitelj i EUIPO iznijeli su usmena očitovanja na raspravi održanoj 13. veljače 2019.
IV. Ocjena
30. Ovo je mišljenje strukturirano na sljedeći način. Započet ću s pitanjem koje čini bit prvog žalbenog razloga: koji test treba primijeniti pri ocjenjivanju apsolutnog razloga za odbijanje iz članka 7. stavka 1. točke (f) Uredbe br. 207/2009 (A)? Prvo ću razmotriti pitanje zaštite temeljnih sloboda, osobito slobode izražavanja i njezine uloge u pravu žiga (A.1). Potom ću se posvetiti razlici koju treba praviti između pojmova javnog poretka i prihvaćenih moralnih načela iz članka 7. stavka 1. točke (f) Uredbe br. 207/2009 i, osobito, posljedicama u smislu dokazivanja i standardâ obrazlaganja odluke o tome da se pri odbijanju registracije žiga pozove na jedno ili drugo (A.2).
31. Primjenjujući taj analitički okvir na predmetni slučaj, moram zaključiti da prvi žalbeni razlog treba prihvatiti te da pobijanu presudu stoga treba ukinuti (A.3). Ako Sud bude dijelio to stajalište, analiza predmeta tu se može zaključiti. Međutim, radi cjelovitosti i kako bih u potpunosti pomogao Sudu, također ću razmotriti drugi i treći žalbeni razlog, i to zajedno jer u biti otvaraju isto pitanje: opseg EUIPO‑ove obveze obrazlaganja u predmetima u kojima na slične činjenične okolnosti primjenjuje iste propise, a pritom odstupa od pristupa koji je koristio u ranijim sličnim predmetima (B).
A. Prvi žalbeni razlog: pogreške u tumačenju i primjeni članka 7. stavka 1. točke (f) Uredbe br. 207/2009
32. Prvi žalbeni razlog podijeljen je na četiri navoda. Iako nisu osobito jasno izloženi, moguće ih je shvatiti na sljedeći način.
33. Kao prvo, žalitelj tvrdi da je Opći sud povrijedio načelo pojedinačnog ispitivanja jer nije ispitao znak za koji je podnesena prijava, „Fack Ju Göhte”, nego drukčiji znak, to jest „Fuck you, Goethe”.
34. Osim toga, žalitelj tvrdi da su zbog razvoja jezika u društvu čak i izraz „Fuck” i „Fuck you” izgubili svoje vulgarno značenje. Ne postoji opća praksa odbijanja registracije verbalnih znakova koji se temelje na tim izrazima, čemu svjedoči registracija žigova kao što su „Fucking Hell” i „MACAFUCKER”(18).
35. Kao drugo, žalitelj navodi da je Opći sud preširoko primijenio apsolutni razlog za odbijanje iz članka 7. stavka 1. točke (f) Uredbe br. 207/2009 kada je utvrdio da je verbalni znak „Fack Ju Göhte” vulgaran po svojoj naravi te da element „Göhte” ne može ublažiti tu vulgarnost. Primjena tog razloga za odbijanje, koji se odnosi na prihvaćena moralna načela, mora biti stroga. Taj se razlog tiče subjektivnih vrijednosti koje je potrebno primjenjivati što je moguće objektivnije. Iako je Opći sud prepoznao to pitanje, nije ga dovoljno pomno razmotrio. Sporni znak je trebalo u cijelosti ispitati, uzimajući u obzir vizualni dojam koji stvara njemačka fonetska transkripcija izraza „Fuck you”. Posljedični znak je nedužan, veseo i djetinjast. On u kombinaciji s elementom „göhte” samo upućuje na nepopularne srednjoškolske predmete.
36. Kao treće, žalitelj smatra je Opći sud pogriješio zaključivši da nije utvrđeno da znak za koji je podnesena prijava u odnosu na proizvode i usluge u pitanju ne šokira germanofonu javnost. Žalitelj u tom kontekstu navodi da je Opći sud pogrešno primijenio teret dokazivanja. On dalje ističe da predodžba javnosti o znaku ima središnju važnost i da ocjenu te predodžbe nije moguće odvojiti od svake empirijske osnove. Žalitelj ponovno naglašava značaj jezičnog razvoja i uspjeh filma s istim imenom, kao i činjenicu da Goethe‑Institut taj film koristi u pedagoške svrhe.
37. Kao četvrto, žalitelj navodi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava prilikom odvagivanja žaliteljeva interesa da se sporni znak registrira s interesom javnosti da ne dođe u doticaj s uznemirujućim, vulgarnim, uvredljivim ili prijetećim žigovima.
38. EUIPO odbija sve te argumente. On smatra, kao prvo, da je Opći sud doista ispitao pravilan znak i kao drugo, da je tužbeni razlog koji se odnosio na nepravilno značenje spornog znaka činjenično pitanje koje nije moguće razmatrati u žalbenom postupku. Kao treće, Opći sud je pravilno uzeo u obzir razvoj jezika. Kao četvrto, EUIPO odbija i argument prema kojem je ocjena predodžbe o spornom znaku bila isključivo subjektivna. Mogućnost da sporni znak nije vulgaran (te da ga je moguće shvatiti kao šalu) izričito je ispitana.
39. Kao peto, navod da je pojam prihvaćenih moralnih načela nepravilno protumačen na način da nadilazi očito opscene ili veoma šokantne žigove bespredmetan je jer je utvrđeno da se sporni znak smatra vulgarnim po svojoj naravi i šokantnim te da stoga čini „očito opsceni žig”.
40. Kao šesto, EUIPO tvrdi da navod o pogrešnoj primjeni tereta dokazivanja nije osnovan. Kada mu se iznesu općepoznate činjenice ili ocjena koja upućuje na to da je znak neprikladan za registraciju, na podnositelju je prijave da ih opovrgne. Opći sud je u pobijanoj presudi istaknuo općepoznatu činjenicu da potrošači naslov filma i žig ne doživljavaju na isti način, s obzirom na razliku u njihovoj naravi i funkciji. Opći sud je u tom pogledu istaknuo da nije dokazano da bi relevantna javnost prepoznala šalu navodno sadržanu u spornom znaku vodeći računa o tome da je predodžba koju je trebalo uzeti u obzir bila predodžba potrošača koji još nisu pogledali film te nisu upoznati sa „žargonom mladih”.
41. Naposljetku, navod da Opći sud nije odvagnuo interese nije osnovan jer je zakonodavac to odvagivanje već proveo te ga je ugradio u tekst članka 7. stavka 1. točke (f) Uredbe br. 207/2009. Osim toga, Opći sud nije apstraktno ispitao sporni znak, nego konkretno i sveobuhvatno, s obzirom na relevantnu javnost te proizvode i usluge za koje je prijavljen.
42. Žaliteljevi argumenti razlikuju se po svojoj naravi. Neke se od tih argumenata doista može odbiti uz obrazloženje da se odnose na činjenična pitanja, koja, načelno, Sud ne može ocjenjivati u žalbenom postupku. Ipak, ne može se zanemariti da žalitelj, ostajući pritom unutar činjeničnog okvira predmetnog slučaja, osporava pravni test koji treba primijeniti za potrebe članka 7. stavka 1. točke (f) Uredbe br. 207/2009. (Ne)pravilno određenje okvira unutar kojeg određene činjenice treba ocjenjivati imalo bi izravan i odlučujuć utjecaj na ocjenu tih činjenica. Međutim, naravno, pitanje pravnog okvira unutar kojeg određene činjenice treba ocjenjivati nije činjenično.
43. Prema mojemu shvaćanju, ključno pitanje koje prvi žalbeni razlog ove žalbe otvara jest koje elemente treba uzeti u obzir pri odlučivanju treba li prijavu žiga odbiti na temelju članka 7. stavka 1. točke (f) Uredbe br. 207/2009. Osim toga, koliku važnost u takvoj ocjeni imaju društveni kontekst i utjecaj? Treba li se ocjena usredotočiti na „znak kao takav” (u smislu njegovih unutarnjih značajki) ili u obzir treba uzeti i društveni kontekst i dokazanu reakciju među relevantnom javnosti? Prvi žalbeni razlog otvara i pitanje koje se odnosi, konkretno, na ulogu koju sloboda izražavanja ima u području žigova.
44. Svoju ću analizu započeti sa zadnjim pitanjem, koje je možda i najjednostvanije (1), nakon čega ću se posvetiti razlici koju treba praviti između pojmova javnog poretka i prihvaćenih moralnih načela iz članka 7. stavka 1. točke (f) Uredbe br. 207/2009 (2), a potom ću ta mjerila primijeniti na ovaj predmet (3).
1. Zaštita koja proizlazi iz žiga i sloboda izražavanja
45. Žalitelj u četvrtom navodu svojeg prvog žalbenog razloga tvrdi da je Opći sud pogrešno odvagnuo interese. Kako je precizirano na raspravi, ta je kritika načelno usmjerena na točku 29. pobijane presude, u kojoj je Sud istaknuo da se sloboda izražavanja ne primjenjuje u području žigova. Žalitelj se na raspravi usprotivio tom navodu jer se, prema njegovu mišljenju, jamstva povezana sa slobodom izražavanja primjenjuju u području žigova.
46. EUIPO je u svojem pisanom odgovoru naveo da u ocjeni odvagivanja interesa nije počinjena pogreška te da je zakonodavac odvagnute interese već ugradio u članak 7. stavak 1. točku (f) Uredbe br. 207/2009. Međutim, kada se to pitanje izričito postavilo na raspravi, EUIPO se složio da je navod Općeg suda iz točke 29. pobijane presude netočan.
47. Sloboda izražavanja doista ima važnu ulogu u pravu žiga.
48. Kao prvo, poštovanje temeljnih prava uvjet je zakonitosti svih akata Europske unije. Povelja Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) i u njoj zajamčena temeljna prava primjenjuju se na sve aktivnosti ili propuste institucija i tijela Unije(19). Naravno, to mora vrijediti i u području žigova u pogledu aktivnosti i propusta tijela Unije, kao što je EUIPO.
49. Kao drugo, komercijalna narav možebitne aktivnosti nije razlog za to da se zaštita temeljnih prava ograniči ili čak isključi(20). Valja podsjetiti da je Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) naveo da se sloboda izražavanja, zajamčena člankom 10. EKLJP‑a, primjenjuje neovisno o vrsti poruke, uključujući kada se radi o komercijalnom oglasu(21). Taj je sud slobodu izražavanja primijenio konkretno na ocjenjivanje ograničenja koje nacionalno zakonodavstvo postavlja u pogledu žigova ili drugih oblika oglašavanja(22).
50. Kao treće, primjenjivost slobode izražavanja u području žigova izričito je potvrđena u preambuli Uredbe (EU) 2015/2424, kojom je izmijenjena Uredba br. 207/2009, te je danas priznata u Uredbi 2017/1001(23).
51. Kao četvrto i usputno, takvo shvaćanje prava ujedno je u skladu s ranijom sudskom praksom Općeg suda(24) i s EUIPO‑ovom praksom odlučivanja(25).
52. Očito je dakle da se sloboda izražavanja primjenjuje u području prava žiga. Međutim, taj navod otvara više pitanja nego što ih rješava. Neovisno o tome koliko je taj problem i njegovo apstraktno razmatranje fascinantno(26), pitanje je na koji točno način potvrda primjenjivosti slobode izražavanja doprinosi rješavanju predmetnog slučaja.
53. S jedne strane, teško je braniti EUIPO‑ovu tvrdnju da je zakonodavac temeljna prava i njihovo odvagivanje uzeo u obzir još prilikom sastavljanja članka 7. stavka 1. točke (f) Uredbe br. 207/2009. Ne postoji apsolutno nikakva naznaka načina na koji to odvagivanje treba provesti u pojedinačnim slučajevima. S obzirom na raznolikost prava i interesa u pitanju, smatram da tvrdnja da je to pitanje već adekvatno riješeno time što su u članak 7. stavak 1. točku (f) ubačeni pojmovi javnog poretka i prihvaćenih moralnih načela jednostavno nije održiva(27).
54. S druge strane, kada je o tome upitan na raspravi, žalitelj se također donekle mučio objasniti na koji bi točno način izričito uzimanje u obzir slobode izražavanja promijenilo test na temelju članka 7. stavka 1. točke (f). Žaliteljeva tvrdnja u biti se svela na to da bi EUIPO i Opći sud, da su u postupku registracije uzeli u obzir njegovu slobodu izražavanja, dopustili registraciju spornog žiga jer je EUIPO bio prestrog te je trebao biti više naklonjen slobodi izražavanja koja je bila sadržana u spornom žigu ili se njime ostvarivala.
55. Taj je argument usko povezan s kritikom – ili se čak s njome preklapa – koju je žalitelj načelno izrazio u pogledu načina na koji je EUIPO odredio osjetljivost za javni moral, koji se žalitelju čini odvojenim od stajališta koje relevantna javnost i njemačka tijela imaju u pogledu izraza „Fack Ju Göhte”. Sloboda izražavanja se stoga teško može smatrati neovisnim mjerilom u ocjeni, ali žalitelj smatra da je trebala EUIPO dovesti do drukčijeg (liberalnijeg) shvaćanja javnog morala. To nas pak dovodi do srži prvog žalbenog razloga, koja je gore već istaknuta: na što se pojmovi javnog poretka i prihvaćenih moralnih načela točno odnose te na koji ih način treba odrediti?
56. Ukratko, iako nije glavni cilj prava žiga, sloboda izražavanja njegov je dio. Ako ga tako promatramo, predmetnim navodom Općeg suda iz točke 29. njegova obrazloženja, se možda željela izraziti nešto drukčija ideja: ne da sloboda izražavanja nema apsolutno nikakvu ulogu u pravu žiga, nego da slobodi izražavanja u području prava žiga treba, u suprotnosti s područjima umjetnosti, kulture i književnosti, dati nešto drukčiji značaj, možda malo manji, u sveukupnom odvagivanju relevantnih prava i interesa.
57. Ako ga se shvati prema njegovu (prvom) doslovnom značenju, navod iz točke 29. pobijane presude očito je pogrešan. Ako ga se tumači prema upravo opisanom drugom značenju, takav je navod, prema mojemu mišljenju, moguće braniti: iako se slobodu izražavanja, kao i druga temeljna prava koja su možebitno u pitanju, mora uzeti u obzir u sveukupnom odvagivanju prava i interesa, zaštita slobode izražavanja nije glavni cilj zaštite koja proizlazi iz žiga.
2. Javni poredak i/ili prihvaćena moralna načela?
58. U postupku pred Općim sudom je pojašnjeno da je sporni znak osobito ispitan u svjetlu prihvaćenih moralnih načela, a ne u svjetlu javnog poretka(28). EUIPO je na raspravi izričito potvrdio taj navod.
59. Međutim, istovremeno, Opći sud je u pobijanoj presudi istaknuo da su pojmovi „javni poredak” i „prihvaćena moralna načela” različiti, ali da se često preklapaju(29). EUIPO ih stoga ne mora razlikovati.
60. Ne mogu se složiti s tim. Iz činjenice da se ti pojmovi u nekim slučajevima mogu preklapati ne proizlazi da ih se ne mora razlikovati. Međutim, kako predmetni slučaj jasno pokazuje, najvažnije je to da konceptualna razlika među njima ima posljedice u smislu toga što točno treba ispitati i kako to učiniti prilikom pozivanja na neki od tih pojmova.
61. Kako bih objasnio tu razliku, započet ću s iznošenjem nekoliko kratkih komentara o cilju zaštite koja proizlazi iz žiga i ulozi koju u tom pogledu igra članak 7. stavak 1. točka (f) Uredbe br. 207/2009 (a), nakon čega ću opisati način na koji se razlika između tih pojmova već očituje u praksi (b), a naposljetku ću predložiti kako ih treba razlikovati (c).
a) Cilj zaštite koja proizlazi iz žiga
62. Općenito se tvrdi da zaštita koja proizlazi iz žiga njegovu nositelju daje isključivo pravo nad vezom koju relevantna javnost prepoznaje između njega i povezanih proizvoda ili usluga(30). Ona trgovcima omogućuje da potrošači zapamte njihove proizvode ili usluge tako da kvalitetu, inovativnost ili druge značajke povežu s danim brendom. Sud je u tom smislu utvrdio da isključivo pravo koje proizlazi iz zaštite koju žig pruža služi tomu da osigura da žig može ispuniti svoju bitnu funkciju, a to je da potrošačima jamči podrijetlo proizvoda ili usluga, kao i druge funkcije, kao što su naznačivanje kvalitete tih proizvoda i usluga ili komunikacija, ulaganje ili oglašavanje(31)
63. Nekoliko se ograničenja primjenjuje u pogledu registracije znaka kao žiga. U ovom je predmetu relevantno to da se registracija može odbiti na temelju takozvanih relativnih ili apsolutnih razloga, koji štite „postojeća isključiva prava u pogledu znakova kao što su žigovi ili trgovačka imena […]” odnosno „razne vrste javnih interesa”(32).
64. Apsolutni razlog za odbijanje u pogledu „javne politike i prihvaćenih moralnih načela”, koji je relevantan u ovom predmetu, predviđen je člankom 7. stavkom 1. točkom (f) Uredbe br. 207/2009(33). Iako djeluje kao ograničenje u smislu toga koji znakovi mogu uživati posebnu zaštitu koju žig pruža, važno je istaknuti da njegova svrha nije potpuno spriječiti komercijalnu upotrebu odbijenih znakova. Svaka država članica zasebno određuje, u svojim nacionalnim propisima, hoće li upotreba znaka čija je registracija odbijena biti potpuno zabranjena(34). Naime, odbijanje registracije na temelju takvog razloga ne sprječava nužno njegovu upotrebu(35). Stjecanje isključivog prava na temelju zaštite koja proizlazi iz žiga i mogućnost stavljanja proizvoda i usluga obuhvaćenih tim žigom na tržište zasebna su pitanja uređena zasebnim propisima.
65. Ipak, pismena i usmena očitovanja stranaka, kao i rasprava, otkrili su poprilična neslaganja u pogledu mjere u kojoj EUIPO treba težiti ikakvim čvrstim vizijama javnog poretka i/ili morala u skladu člankom 7. stavkom 1. točkom (f) Uredbe br. 207/2009.
66. S jedne strane, žalitelj u biti tvrdi da nije na EUIPO‑u da širokim tumačenjem članka 7. stavka 1. točke (f) određuje što je dobrog, a što lošeg ukusa. S druge strane, EUIPO navodi da je zakonodavac Unije očito želio da EUIPO igra određenu ulogu u zaštiti javnog poretka i morala, samim time što je te pojmove uveo u članak 7. stavak 1. točku (f) Uredbe br. 207/2009.
67. U pogledi tog se pitanja slažem s EUIPO‑om, ali uz jednu važnu napomenu. EUIPO na temelju članka 7. stavka 1. točke (f) doista ima određenu ulogu u zaštiti javnog poretka i morala. Nadalje, ta uloga i njezin okvir specifični su i neovisni o ostalim regulatornim režimima u okviru kojih je vjerojatno korištenje takvih pojmova jer je područje prava žiga zaseban regulatorni režim.
68. Međutim, zaštita javnog poretka i morala nipošto nije ključna ili glavna uloga EUIPO‑a i prava žiga Europske unije. Apsolutni razlog za odbijanje iz članka 7. stavka 1. točke (f) u biti djeluje kao sigurnosna mreža, možebitno postavljajući granice ostvarenju drugih ciljeva(36). Ali on nipošto nije cilj sam po sebi.
b) Primjena pojmova „javni poredak” i „prihvaćena moralna načela” u praksi
69. Imaju li pojmovi „javni poredak” i „prihvaćena moralna načela” iz članka 7. stavka 1. točke (f) Uredbe br. 207/2009 isto značenje?
70. Opći sud je u pobijanoj presudi naveo da ih EUIPO ne mora razlikovati(37). Čini se da to stajalište zagovaraju neki autori koji te pojmove smatraju međusobno zamjenjivima(38). Neki smatraju da takvo razlikovanje u praksi nije potrebno jer su njihove pravne posljedice jednake(39).
71. Praktična primjena pokazuje da postoje razlike. Što se tiče, kao prvo, EUIPO‑ove prakse, čini se da on ispitivanja katkad provodi s obzirom na oba pojma zajedno(40), katkad je pak više ili čak isključivo usredotočen na javni poredak(41), dok katkad analizu provodi u svjetlu prihvaćenih moralnih načela(42).
72. Primjerice, EUIPO je odbio registraciju znaka „MECHANICAL APARTHEID” za računalne igre, povezane publikacije i zabavu, smatrajući ga protivnim javnom poretku Europske unije jer je bio u sukobu s „nedjeljivim, univerzalnim vrijednostima na kojima se Unija temelji, to jest ljudskom dostojanstvu, slobodi, tjelesnom integritetu, jednakosti i solidarnosti te načelima demokracije i vladavine prava”(43).
73. Čini se da su prihvaćena moralna načela bila temelj ocjene povodom koje je žalbeno vijeće dopustilo registraciju (te time odbacilo odluku kojom je prvi ispitivač odbio registraciju) žiga „JEWISH MONKEYS”(44). Taj je žig odražavao ime glazbene skupine koja je elemente jidiškog folklora kombinirala s pop glazbom(45). Pozivajući se na svoju odluku u predmetu Die Wanderhure(46), žalbeno vijeće istaknulo je „velik uspjeh u javnosti” i činjenicu da policija nije imala zamjerki na izvedbe odnosne skupine(47). Ocjenjujući vulgarnost spornog izraza, žalbeno vijeće je navelo, među ostalim, da su predmet rasprave „vrijednosti europskog prava kao pravnog sustava koji štiti temeljna i ljudska prava, a ne jezični pravilnik za suzbijanje nepoželjnog vokabulara”(48).
74. Postoje i predmeti u kojima su se „javni poredak” i „prihvaćena moralna načela” zajedno razmatrali. Žalbeno vijeće je u pogledu žiga „BIN LADIN” smatralo da je „sasvim jasno da je [taj žig] protivan javnom poretku i prihvaćenim moralnim načelima jer su teroristička djela apsolutno protivna etičkim i moralnim načelima koja su priznata ne samo u svim državama članicama Europske unije, nego i u svim civiliziranim narodima”(49).
c) „Javni poredak” i „prihvaćena moralna načela”: konceptualna razlika
75. Gore citirani primjeri pokazuju da se dva predmetna pojma, unatoč njihovu preklapanju (koje je logična posljedica preklapanja između pravnih i moralnih normi na koje se odnose), donekle i razlikuju. Smatram da između njih doista postoji konceptualna razlika u smislu toga kako se, od strane koga i u pogledu čega njihov sadržaj definira.
76. Javni poredak je normativna vizija vrijednosti i ciljeva za koje je odnosno javno tijelo odredilo da im treba težiti sada i u budućnosti, to jest prospektivno. Javni poredak je dakle izraz želja javnog regulatora u pogledu normi koje treba poštovati u društvu. Njegov sadržaj mora biti dokučiv iz službenih izvora prava i/ili političkih dokumenata. Kako god da ga se formulira, javni poredak mora odrediti javno tijelo, slično kao određivanje smjera, te ga je tek tada moguće ostvarivati(50).
77. Prihvaćena moralna načela odnose se, prema mojemu shvaćanju, na vrijednosti i uvjerenja kojih se dano društvo trenutno pridržava, a koja su utvrđena te se ostvaruju na temelju prevladavajućeg društvenog konsenzusa koji u danom trenutku postoji unutar tog društva. Za razliku od javnog poretka, koji određuje javna vlast, prihvaćena moralna načela nastaju iz društva. Ona se ujedno razvijaju s vremenom: međutim, prilikom njihove identifikacije prije svega se promatra prošlost i sadašnjost. Naravno, iz perspektive onoga što želi postići, moral je također normativan i prospektivan, u smislu da i taj skup pravila nastoji potaknuti i zadržati određeno ponašanje(51).
78. Ključnu razliku između dvaju predmetnih pojmova čini način na koji se oni utvrđuju i tako identificiraju. Sud EFTA‑e na slično je razlikovanje aludirao u kontekstu Direktive 2008/95/EZ(52) kada je naveo da se „odbijanje registracije žiga zbog razloga ‚javnog poretka’ mora temeljiti na ocjeni objektivnih kriterija, dok se odbijanje zbog ‚prihvaćenih moralnih načela’ temelji na ocjeni subjektivnih vrijednosti”(53).
79. Budući da javni poredak određuje javna vlast, njezin je sadržaj moguće „objektivno” identificirati jer je taj poredak zasigurno negdje izložen. Dakle, javni poredak je moguće proučavati „za stolom” u uredima javnih tijela, uvidom u propise, politike i službene izjave. Može biti potrebno pronaći točan izvor danog prijedloga politike kako bi njegova objava (odnosno odbijanje da se nešto pruži pozivanjem na javni poredak) zadovoljila kriterije predvidljivosti, neproizvoljnosti i dobre uprave. Međutim, nakon što su ti zahtjevi ispunjeni sve je stvar jednostrane upravne volje i želja.
80. Nasuprot tomu, to ne vrijedi za prihvaćena moralna načela. Njih nije moguće zapaziti izvan društvenih normi i konteksta. Njihova identifikacija zahtijeva barem nekakvo empirijsko istraživanje onoga što relevantno društvo (javnost u pitanju) u danom trenutku smatra prihvatljivim normama ponašanja. Drugim riječima, da bi se ocijenilo je li određeni znak protivan prihvaćenim moralnim načelima, potrebno je osloniti se na dokaze vezane uz konkretan slučaj kako bi se utvrdilo na koji bi način relevantna javnost vjerojatno reagirala na korištenje tog znaka na odnosnim proizvodima i uslugama.
81. Želim naglasiti, kada je riječ o samom ishodu, da će se ta dva pojma u nekim slučajevima preklapati(54). U idealnom scenariju, velik dio javnog poretka treba odražavati i učvršćivati javni moral. U drugim slučajevima, ono što je prvotno bio samo javni poredak postupno će se pretvoriti u prihvaćena moralna načela(55).
82. Načelno ne bih inzistirao na prevelikoj akademskoj analizi razlike između javnog poretka i prihvaćenih međunarodnih načela. Međutim, ta je razlika važna u kontekstu ovog predmeta. Važna je osobito u pogledu toga što su EUIPO i, neizravno, Opći sud trebali uzeti u obzir kada je prvonavedeni odbio žaliteljevu prijavu pozvavši se na poseban razlog prihvaćenih moralnih načela, a potonji podržao takav pristup.
83. Ukratko, ako se želi pozvati na (apsolutni) razlog za odbijanje prihvaćenih moralnih načela, EUIPO mora pokazati, s obzirom na prevladavajuću predodžbu kod javnosti u pitanju, zašto smatra da bi odnosni znak povrijedio ta načela. Nipošto se ne sugerira da bi EUIPO morao provesti dubinsko empirijsko istraživanje kako bi utvrdio koja prihvaćena moralna načela postoje u odnosu na taj znak. Naime, u potpunosti se slažem s EUIPO‑ovom tvrdnjom s rasprave da najbolje što može učiniti jest dati „informiranu ocjenu”. Međutim, ta se ocjena mora temeljiti na konkretnom društvenom kontekstu te ne smije zanemariti činjenične dokaze koji potvrđuju ili možda dovode u pitanje EUIPO‑ova vlastita stajališta o tome što u danom trenutku jest ili nije sukladno prihvaćenim moralnim načelima u danom društvu.
3. Predmetni slučaj
84. Prema mojemu mišljenju, ocjena koju je EUIPO proveo u predmetnom slučaju, a koju je Opći sud podržao, ne zadovoljava te standarde.
85. Popis kategorija proizvoda i usluga sadržan u žaliteljevoj prijavi veoma je raznolik(56). Međutim, nije se raspravljalo o tome je li se sporni verbalni znak mogao registrirati samo za neke kategorije, a za neke ne. Stoga ne vidim zašto se to pitanje ne bi otvorilo u žalbenom postupku.
86. Međutim, ono o čemu se jest raspravljalo i što je ključno jest činjenica da je EUIPO, pozivajući se i na članak 7. stavak 2. Uredbe br. 207/2009, relevantnu javnost definirao kao opću i germanofonu. Dakle, s jedne strane, relevantna je javnost definirana kako bi se uzeli u obzir ne samo srednjoškolski obožavatelji filma u pitanju, nego i ljudi koji možda nikada nisu čuli za taj film te koji bi se tijekom tjedne kupovine razumljivo mogli šokirati kada bi na polici pronašli štrucu kruha (razred 30.) ili proizvod za pranje rublja (razred 3.) s oznakom „Fack Ju Göhte”.
87. S druge strane, geografsko/jezično ograničenje relevantne javnosti na germanofonu javnost u Uniji jest, s obzirom na već citirani članak 7. stavak 2., zasigurno moguće. Međutim, ono ima poprilično važne implikacije. Prije svega, vulgarnost sama po sebi ili uvredljiva narav znaka u tom se slučaju mora ispitati isključivo s obzirom na opću javnost neizvornih govornika engleskog jezika. Ovisno o tome o kojem se konkretnom znaku radi, ono što se izvornom govorniku engleskog jezika može činiti vulgarnim samo po sebi ili uvredljivim, njemačkom (neizvornom) govorniku engleskog jezika možda se neće činiti takvim, osobito ako se radi o neuobičajenoj fonetskoj transkripciji uvrede koja potječe iz stranog jezika.
88. Neovisno o tome, na koji način treba ispitati je li takav znak sukladan prihvaćenim moralnim načelima? Nakon što regulator izabere taj razlog, smatram da ključna razlika u odnosu na pristup koji je podržao Opći sud jest činjenica da takvo ispitivanje nije moguće provesti uzimajući u obzir jedino i isključivo sam sporni znak, neovisno o široj društvenoj predodžbi i kontekstu, ako postoje ikakvi dokazi koji na njih upućuju.
89. Stranke su u tom pogledu intenzivno raspravljale o činjenici da je dopušteno da se film „Fack Ju Göhte” prikazuje pod tim naslovom te da, kako se čini, mladima ni na koji način nije ograničen pristup njegovu prikazivanju. Žaliteljevi argumenti u tom pogledu u biti navode da EUIPO nema razloga u procesu registracije žiga isticati nikakve primjedbe u vezi s njegovim nazivom ako odnosni regulatori u germanofonim zemljama Unije nisu takve primjedbe imali u pogledu naslova istoimenog filma. Nasuprot tomu, EUIPO tvrdi da je pitanje prikazivanja filma i njegove regulacije u državi članici naprosto različito od pitanja regulacije žigova na razini Unije.
90. Na strukturnoj i institucionalnoj razini se slažem s EUIPO‑om: ocjenjivanje i regulacija filmova u državi članici doista jest drukčiji regulatorni režim od prava žiga Europske unije. Stoga ono što je takav nacionalni regulator filmova odlučio u pogledu uvjeta objave i prikazivanja filmova samo po sebi nipošto nije presudno za ispitivanje koje treba provesti prema propisima o žigu i, konkretnije, prema članku 7. stavku 1. točki (f) Uredbe br. 207/2009.
91. Međutim, za razliku od EUIPO‑a, ne vjerujem da se analiza tu može zaključiti. Čak i ako se doista radi o drukčijim regulatornim režimima, takva se usporedna ispitivanja materijalno preklapaju: polaznu točku obaju okvira ispitivanja čini ista javnost i predodžba morala i vulgarnosti unutar te iste javnosti u istom ili vrlo sličnom trenutku. Na toj razini, kako i sam EUIPO uzgredno priznaje(57), moralna prosudba vulgarnosti izraza jest relevantna.
92. Unutar te dimenzije prijašnja ispitivanja koja su provela različita nacionalna tijela postaju relevantna. Ako postoje i ako se EUIPO‑u na njih skrene pozornost, ispitivanja takvih nacionalnih tijela, koja su nedvojbeno u boljem položaju od Ureda Unije za žigove da ocijene što je u danom trenutku (ne)moralno i vulgarno u danoj državi članici, treba adekvatno uzeti u obzir.
93. Naravno, to još uvijek ne sprječava EUIPO da utvrdi da je žig za koji je podnesena prijava protivan prihvaćenim moralnim načelima, osobito ako ta načela treba identificirati na razini Unije. Ipak, takva ispitivanja i empirijski dokazi, osobito kada se odnose na jezični i geografski prostor koji je potpuno jednak onomu koji je EUIPO izabrao za vlastito ispitivanje, podižu standarde u pogledu obrazloženja koje EUIPO mora pružiti ako želi odstupiti od onoga što su nacionalna tijela identificirala kao prihvaćena moralna načela unutar tog istog prostora i u odnosu na istu opću javnost i isti trenutak.
94. Taj standard u predmetnom slučaju nije zadovoljen. Žalitelj je u raznim fazama postupka, kako pred EUIPO‑om tako i pred Općim sudom, skrenuo pozornost, pri čemu mu se u tom pogledu nije proturječilo, na činjenicu da je odnosni film bio veoma uspješan u germanofonim zemljama te da njegov naslov nije stvorio prevelike kontroverze; da je njegov naslov propisno odobren te da je dopušteno da se prikazuje mlađim gledateljima; kao i da o pozitivnoj predodžbi o filmu svjedoči činjenica da je on uključen u obrazovni program Goethe‑Instituta.
95. Ponovno, nijedan od tih navoda sam po sebi ne može biti temelj za donošenje bilo kakvih konačnih zaključaka. Isto tako, sudbina filma nije relevantna za registraciju žiga. Međutim, s obzirom na tako snažne dokaze o društvenoj predodžbi moralnosti i možebitne vulgarnosti potpuno istog naziva, EUIPO mora pružiti mnogo uvjerljivije argumente da bi mogao zaključiti da, unatoč tomu što su razna tijela germanofone javnosti ocijenila da sporni izraz ne izaziva primjedbe kod te javnosti, istoimeni žig nije moguće registrirati zato što se protivi prihvaćenim moralnim načelima te iste javnosti.
96. Prema mojemu mišljenju, takva predodžba ujedno pravilno odražava ulogu koju prihvaćena moralna načela imaju u kontekstu prava žiga Unije. Budući da osmišljavanje i utvrđivanje prihvaćenih moralnih načela (kao i javnog poretka) nije glavna EUIPO‑ova uloga(58), teško je zamisliti da je EUIPO ovlašten da odjednom počne graditi jasnu viziju prihvaćenih moralnih načela, odvojenu (to jest mnogo strožu) od one koja, kako se čini, prevladava u državi članici odnosno državama članicama u pitanju.
97. Ukratko, smatram da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava pogrešno protumačivši članak 7. stavak 1. točku (f) Uredbe br. 207/2009 zato što nije uzeo u obzir kontekstualne elemente relevantne za ispitivanje sukladnosti spornog znaka s prihvaćenim moralnim načelima.
98. Prvi žalbeni razlog stoga treba prihvatiti i pobijanu presudu ukinuti.
B. Drugi i treći žalbeni razlog
99. Ako Sud u pogledu prvog žalbenog razloga donese isti zaključak, analizu drugog i trećeg žalbenog razloga moguće je smatrati suvišnom. Međutim, uloga je nezavisnog odvjetnika da Sudu u potpunosti pomogne, neovisno o tome koji smjer potonji odabere. U kontekstu ovog predmeta, drugi i treći žalbeni razlog osnažuju prvi žalbeni razlog: ocjenjivanje sukladnosti s prihvaćenim moralnim načelima uvijek će biti stvar prosudbe. Međutim, moralo bi barem donekle biti jasno, osobito u pogledu takvih vrijednosnih prosudbi, koji će se kriteriji uzeti u obzir pri donošenju takve prosudbe kako bi postojala barem razumna razina predvidljivosti mogućeg ishoda. Drugi i treći žalbeni razlog pokazuju da takva jasnoća i predvidljivost u određenoj mjeri nedostaju u predmetnom slučaju.
100. Drugi i treći žalbeni razlog odnose se na navodnu povredu načela jednakog postupanja (drugi razlog) i načela dobre uprave (treći razlog). Žalitelj u biti kritizira propust Općeg suda da sankcionira nejednako postupanje sa žaliteljevom prijavom u odnosu na jednu prijašnju EUIPO‑ovu odluku, onu u predmetu Die Wanderhure(59).
101. Žalitelj svojim drugim žalbenim razlogom kritizira činjenicu da je Opći sud potvrdio spornu odluku unatoč sličnostima između situacije u ovom predmetu i situacije u predmetu Die Wanderhure. Žalitelj ističe da je razlog koji je EUIPO pružio kao objašnjenje različitih ishoda, a koji je Opći sud prihvatio, bio taj da znak za koji je registracija zatražena i odobrena u predmetu Die Wanderhure opisuje naslov filma. To, prema EUIPO‑ovoj tvrdnji, nije tako sa znakom čiju registraciju žalitelj traži. Žalitelj se s time ne slaže te navodi da i sporni znak opisuje sadržaj filma jer izražava frustraciju koju kod učenika izaziva obveza pohađanja nepopularnih srednjoškolskih predmeta. Žalitelj dalje kritizira činjenicu da nije objašnjeno zašto se za sporni znak ne može smatrati da opisuje sadržaj filma. Osim toga, nema objektivnog razloga za navod Općeg suda da je znak „Die Wanderhure” mnogo manje šokantan i vulgaran od žaliteljeva znaka.
102. Trećim žalbenim razlogom samo se navodi da je Opći sud povrijedio i načelo dobre uprave ne primijenivši na žalitelja zaključke donesene u EUIPO‑ovoj odluci u predmetu Die Wanderhure te ne razmotrivši činjenične okolnosti predmetnog slučaja.
103. Što se tiče drugog žalbenog razloga, EUIPO odgovara da je žaliteljev navod o neuzimanju u obzir ranije odluke očito neosnovan jer je EUIPO izričito analizirao odnosnu raniju odluku (Die Wanderhure). Žaliteljeva tvrdnja u pogledu sličnosti dviju situacija odnosi se na činjenično pitanje te se stoga ne može razmatrati u žalbenom postupku.
104. EUIPO dalje ističe da se žaliteljeva tvrdnja odnosi na opseg obveze obrazlaganja u slučaju kada se u dvije slične situacije dođe do različitih zaključaka. Obveza obrazlaganja koju žalitelj navodi u stvarnosti bi rezultirala time da bi EUIPO morao naknadno priznati moguću pogrešku koja se tiče prava počinjenu u ranijoj odluci (koja je svejedno postala pravomoćna) a da stranke ranijeg postupka ne bi dobile priliku da se očituju o takvom priznanju. Takva bi obveza obrazlaganja bila problematična i ako bi se već registrirani žig kasnije poništio(60). Međutim, to je pitanje donekle hipotetsko u ovom predmetu jer je Opći sud prihvatio EUIPO‑ov navod o neusporedivosti dviju odnosnih situacija.
105. EUIPO treći žalbeni razlog odbacuje kao nedopušten u dijelu u kojem se njime, bez ikakvog objašnjenja, navodi da je povrijeđeno načelo pravne sigurnosti. Što se tiče navodne povrede načela dobre uprave, EUIPO smatra da taj navod ne ispunjava zahtjeve iz članka 168. stavka 1. točke (d) Poslovnika Suda prema kojima žalba mora sadržavati „žalbene razloge i argumente, kao i sažeti prikaz tih razloga”. EUIPO tvrdi da taj navod odgovara prvom žalbenom razlogu te da žalitelj nije iznio nikakve argumente kojima bi dokazao da je povrijeđeno načelo dobre uprave, osim što je navodno povrijeđen članak 7. stavak 1. točka (f) Uredbe br. 207/2009.
106. Prema mojemu mišljenju, argumenti koje žalitelj iznosi u okviru drugog i trećeg žalbenog razloga načelno se odnose na isto pitanje: navodnu nedosljednost u EUIPO‑ovoj praksi odlučivanja, osobito kada se sporna odluka u predmetnom slučaju usporedi s EUIPO‑ovom odlukom u predmetu Die Wanderhure. Tu je tvrdnju zapravo moguće tumačiti na oba načina, bilo u smislu da se njome navodi povreda načela jednakog postupanja (drugi žalbeni razlog) ili, u slučaju upravnih tijela, da upućuje na pitanje dobre uprave (treći žalbeni razlog)(61). Naime, načelo dobre uprave odnosi se na obvezu pružanja obrazloženja koje bi objasnilo EUIPO‑ovo odstupanje od njegove ranije prakse. U tom smislu, to načelo ide ruku pod ruku s načelom jednakog postupanja jer potonje zahtijeva da se u sličnim situacijama dođe do sličnih rezultata odnosno do različitih rezultata u različitim situacijama.
107. Stoga ću oba navodna razloga zajedno razmotriti.
108. Obveza obrazlaganja predviđena je i u članku 75. Uredbe br. 207/2009 i u članku 94. stavku 1. Uredbe br. 2017/1001, pri čemu je njezin opseg u tim odredbama određen jednako kao u drugom stavku članka 296. UFEU‑a(62). Sud je također naveo da je „EUIPO […] dužan izvršavati svoje ovlasti u skladu s općim načelima prava Unije, uključujući načela jednakog postupanja i dobre uprave”(63). To osobito znači da „[…] EUIPO mora […] uzeti u obzir odluke koje su već donesene o sličnim zahtjevima i posvetiti posebnu pozornost pitanju treba li odlučiti u istom smislu, pri čemu primjenu tih načela treba uskladiti […] s poštovanjem načela zakonitosti […]”(64).
109. Sud je dalje istaknuo da „u skladu s člankom 41. stavkom 2. Povelje […] pravo na dobru upravu uključuje, među ostalim, obvezu uprave da obrazloži svoje odluke. Ta obveza […] ima dvojaku svrhu: s jedne strane, omogućiti zainteresiranim osobama da se upoznaju s razlozima poduzimanja mjere kako bi mogle zaštititi svoja prava i, s druge strane, omogućiti sudu Unije da izvršava nadzor nad zakonitošću odnosne odluke”(65).
110. Upravo citirani nedavni navodi Suda u startu pobijaju nekoliko argumenata koje je EUIPO iznio u predmetnom postupku. Kao prvo, dosljedno donošenje odluka nipošto ne znači da ishodi moraju biti jednaki. Osim toga, ono ne podrazumijeva nepromjenjivost ili nemogućnost ispravljanja ranijih pogrešaka niti da nije moguće izvršiti izmjene u pristupu ili tumačenju. Ono jednostavno znači da pri donošenju odluka treba što je više moguće koristiti dosljedan pristup, što primjerice znači, u predmetnom slučaju, da je potrebno pridržavati se kriterija i elemenata koje treba uzeti u obzir pri ocjenjivanju kategorija iz članka 7. stavka 1. točke (f) Uredbe br. 207/2009 i strogosti ili popustljivosti s kojom se primjenjuju. Želim izričito naglasiti: dosljednost pristupa nije isto što i istovjetnost ishoda.
111. Kao drugo, nužnost korištenja dosljednog pristupa i kriterija ima postupovnu posljedicu: naravno, u svakom je trenutku moguće odstupiti od ranijeg pristupa u donošenju odluka, ali to odstupanje mora biti utemeljeno i smisleno objašnjeno.
112. Upravo u tom smislu odluka o „Fack Ju Göhte” nije dosljedna odluci u predmetu Die Wanderhure, kao i nekim drugim EUIPO‑ovim odlukama navedenima u ovom mišljenju.
113. Predmet Die Wanderhure odnosio se na znak „DIE WANDERHURE”, što je ujedno bio naziv njemačkog romana i njegove filmske adaptacije. Ispitivačica je utvrdila da se tom znaku, u skladu s člankom 7. stavkom 1. točkom (f), ne može priznati zaštita jer sadržava uvredljiv izraz; naime, riječ „hure” u njemačkom je jeziku sinonim za prostitutku te se kolokvijalno koristi za označavanje osobe s mnogo seksualnih partnera(66).
114. Žalbeno vijeće je odbacilo tu odluku. Istaknulo je da se ispitivačica ograničila na naglašavanje drugog verbalnog elementa u spornom znaku a da pritom nije prokomentirala prvi. Žalbeno vijeće je opisalo sadržaj romana i filma koji imaju isti naziv kao sporni znak te je istaknulo njihov velik uspjeh u javnosti. Roman i film opisuju priču o mladoj ženi lutalici koja pruža svoje usluge u 15. stoljeću, a relevantne primatelje tih usluga činili su svećenici na koncilu u Konstanzu. Žalbeno vijeće je navelo da je taj uspjeh bio dokaz toga da sadržaj knjige ili naslov javnosti nisu uvredljivi. Dalje je navelo da grad Konstanz nije vidio ništa problematično u svojoj ponudi posebnih pješačkih tura „stopama znaka za koji je podnesena prijava”(67).
115. Žalbeno vijeće je istaknulo da je žig „nemoralan” „ako se primatelj proizvoda, kada čita znak za koji je podnesena prijava […], osjeća uvrijeđenim ili omalovaženim ili ako se pojedinci ili skupine ljudi diskriminiraju ili ismijavaju”(68). Međutim, znak o kojem se radilo u tom predmetu nije imao takav učinak(69). Nadalje, „moguće je i da tekst koji je prema rječniku vulgaran ima sasvim humoristično značenje, ovisno o kontekstu”. Ispitivanje koje treba provesti na temelju članka 7. stavka 1. točke (f) Uredbe br. 207/2009 štiti, prema navodu žalbenog vijeća, „vrijednosti europskog prava kao pravnog sustava koji štiti temeljna i ljudska prava, [ali koji nije namijenjen da bude] jezični pravilnik za suzbijanje ružnih riječi”(70).
116. U ovom se predmetu upravo s obzirom na tu odluku i njezino obrazloženje navodi da je opći pristup koji je EUIPO prije koristio u vezi s člankom 7. stavkom 1. točkom (f) Uredbe br. 207/2009 bio poprilično liberalan te se predmet Die Wanderhure smatra ilustracijom tog pristupa(71). Žalitelj osobito naglašava da ako se za izraz „Die Wanderhure” moglo smatrati da nije ni šokantan ni vulgaran unatoč tomu što upućuje na ženu koja pruža seksualne usluge za naknadu, takav se zaključak tim više treba donijeti i u pogledu znaka „Fack Ju Göhte”.
117. U svjetlu tih navoda smatram, s obzirom na nesporne vanjske sličnosti između konteksta u kojem je za predmetni znak podnesena prijava, s jedne strane, i situacije o kojoj se radilo u predmetu Die Wanderhure, s druge strane, kao i s obzirom na činjenicu da se žalitelj u svojim očitovanjima više puta pozvao na odluku u tom predmetu, da se čini razumnim od EUIPO‑a očekivati da pruži (a od Općeg suda da zahtijeva) smisleno objašnjenje različitih ishoda do kojih se došlo u tim dvjema situacijama.
118. Opći sud je u tom pogledu u točki 40. pobijane presude naveo da prijavu za predmetni znak i prijavu podnesenu u predmetu Die Wanderhure nije moguće smatrati sličnima. Razlog tomu je, kako je Opći sud istaknuo (upućujući na zaključke žalbenog vijeća), bila, kao prvo, činjenica da je znak „Die Wanderhure” opisivao sadržaj filma istog naslova, dok kod znaka o kojem se radi u ovom predmetu to nije slučaj. Stoga, prema utvrđenju Općeg suda, na temelju velikog uspjeha filma Fack Ju Göhte nije bilo moguće zaključiti da će javnost u spornom znaku odmah prepoznati naslov tog filma te da je taj znak neće šokirati. Kao drugo, znak „Die Wanderhure” je u očima relevantne javnosti puno manje šokantan(72).
119. Nijedno od tih objašnjenja nije uvjerljivo.
120. Kao prvo, nije mi jasno na koji je način Opći sud došao do zaključka da je žig u predmetu Die Wanderhure opisivao sadržaj filma, a da znak „Fack Ju Göhte” nije. Iako je to pitanje moguće smatrati činjeničnim, ono što je tu bitno jest pravni test koji su EUIPO i Opći sud primijenili prilikom ispitivanja prijave za registraciju znaka s možebitno vulgarnim izrazom koji odgovara naslovu uspješnog filma (ili romana) te kada taj uspjeh inspirira javna tijela (bilo grad Konstanz ili Goethe‑Institut) da upotrijebljeni izraz usvoje za vlastite potrebe (razgledavanje odnosno učenje jezika).
121. Što se tiče, konkretno, pitanja je li „ekvivalentnost” između znaka za koji je podnesena prijava i naslova filma relevantna, ne vidim, kao prvo, zašto bi ta okolnost uopće trebala biti važna i, kao drugo, na koji je način ta „ekvivalentnost” utvrđena.
122. Naime, čak i ako bi se pojasnilo što se točno misli pod time da „naziv opisuje sadržaj filma”, nije mi jasno na koji način činjenica da žig odgovara sadržaju filma može kao takva i sama po sebi rezultirati time da se članak 7. stavak 1. točka (f) Uredbe br. 207/2009 ne primijeni na dani znak. Osim toga, obrazloženje u tom pogledu jednostavno proturječi općem pristupu ispitivanju koji je EUIPO predložio u pogledu „Fack Ju Göhte” (prema kojem za taj znak treba utvrditi da je kao takav, zasebno promatran, vulgaran sam po sebi, neovisno o tome postoji li istoimeni film), dok je u predmetu Die Wanderhure izabran upravo suprotan pristup (znak je ispitan s obzirom na njegov društveni kontekst, a uspjeh romana i filma istaknut je kao ključan argument u prilog njegovoj neuvredljivoj naravi).
123. U tom smislu ističem poprilično suprotne pristupe ocjenjivanju činjenično sličnih i pravno identičnih situacija, pri čemu uopće ne ulazim u (doista činjeničnu) raspravu o tome zašto bi opća javnost koju vjerojatno čine izvorni govornici njemačkog jezika, kada ugleda žig DIE WANDERHURE(73) na proizvodima ili (osobito) uslugama(74), izraz koji će svaki govornik njemačkog jezika odmah razumjeti, trebala kao takva biti mnogo manje šokirana od onih koji se, s obzirom na to da nisu pogledali odnosni film, počnu pitati što bi izraz „Fack Ju Göhte” trebao značiti.
124. Razumijem da je dosljednost u praksi odlučivanja dugoročni cilj, što je i EUIPO priznao na raspravi. S obzirom na raznolikost mogućih činjeničnih scenarija s kojima se EUIPO može susresti, zadaća nipošto nije laka. Unatoč tomu, te poteškoće ipak nije moguće istaknuti kao razlog za snižavanje ili čak odbacivanje standardâ kada je riječ o obrazlaganju odluke.
125. Samo se može ponoviti da takva obveza ne znači da u konkretnom predmetu nije moguće doći do drukčijeg ishoda, pod uvjetom da se razlika u predmetima propisno objasni, ili sasvim promijeniti interpretativni pristup, pod uvjetom da se ta promjena istakne i objasni. Analogija s odlučivanjem sudova u tom je pogledu poprilično očita, iako, naravno, standardi obrazlaganja nisu toliko visoki. Slično tomu, sudovi svoju sudsku praksu mogu mijenjati tijekom vremena(75), ali su obvezni objasniti potencijalnu promjenu u danoj sudskoj praksi(76).
126. U oba slučaja zajednički je nazivnik jednakost pred zakonom, ali ujedno, iz perspektive adresata odluke, njegova predvidljivost. Čak ni najrazboritiji gospodarski subjekt neće moći planirati svoju cjelokupnu poslovnu strategiju ako se u jednom slučaju određeni elementi uzimaju u obzir te je pristup ocjenjivanju u cjelini poprilično liberalan i otvoren, dok se u drugim činjenično sličnim okolnostima, koje uključuju primjenu istih pravnih odredbi na drukčiju situaciju, navodi da isti ili slični elementi nisu relevantni te je cjelokupni pristup mnogo stroži.
127. Naposljetku, svakako prihvaćam da pravo žiga čini specifičan regulatorni kontekst i činjenicu da je ranije registracije moguće naknadno osporavati, uključujući isticanjem pogrešne primjene članka 7. stavka 1. točke (f) Uredbe br. 207/2009(77). Svejedno ne razumijem na koji način taj argument ide u prilog odstupanju čak i od minimalnog zahtjeva dosljednosti u donošenju upravnih odluka, što je opće načelo primjenjivo na sva područja javne uprave, uključujući pravo žiga.
128. Ukratko, smatram da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava ne sankcioniravši EUIPO‑ov propust da adekvatno objasni odstupanje od svoje ranije prakse odlučivanja ili navede smislen razlog zbog kojeg se o prijavi spornog znaka moralo odlučiti drukčije u usporedbi s ishodom do kojeg je EUIPO došao u sličnom predmetu na koji mu je žalitelj skrenuo pozornost.
V. Zahtjevi stranaka u ovom predmetu
129. Žalitelj u predmetnom žalbenom postupku od Suda zahtijeva da ukine pobijanu presudu i naloži EUIPO‑u snošenje troškova. Pritom ne zahtijeva poništenje sporne odluke.
130. Unatoč tomu, u skladu s prvim stavkom članka 61. Statuta Suda Europske unije i načelom sudske ekonomije i efikasnosti postupka koje se u njemu odražava, ako se pobijana presuda ukine, Sud može sam konačno odlučiti o sporu ako stanje postupka to dopušta.
131. Smatram da je taj uvjet u ovom predmetu ispunjen
132. Zbog razloga navedenih u odjeljku A ovog mišljenja, smatram da je prvi žalbeni razlog osnovan. Opći sud je pogrešno protumačio članak 7. stavak 1. točku (f) Uredbe br. 207/2009, što se potom očitovalo u nepostojanju (relevantnog) obrazloženja u pobijanoj presudi. Neovisno o mogućim zaključcima Suda u pogledu drugog i trećeg žalbenog razloga, ako Sud prihvati prvi žalbeni razlog, Opći sud bi potom zbog istih razloga nužno morao ukinuti i spornu odluku EUIPO‑ova žalbenog vijeća.
133. U takvim okolnostima nova ocjena predmeta od strane Općeg suda ne bi bila potrebna.
VI. Troškovi
134. U skladu s člankom 184. stavkom 2. Poslovnika, kad je žalba osnovana i Sud sam konačno odluči o sporu, Sud odlučuje o troškovima.
135. U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika, koji se na žalbeni postupak primjenjuje na temelju članka 184. stavka 1. tog poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.
136. Žalitelj je zatražio da se EUIPO‑u naloži snošenje troškova. Ako Sud prihvati moj prijedlog u pogledu ishoda predmetnog žalbenog postupka, EUIPO će biti neuspješna stranka. EUIPO‑u bi se stoga naložilo snošenje i troškova prvostupanjskog postupka u predmetu T‑69/17 i troškova žalbenog postupka.
VII. Zaključak
137. Predlažem da Sud:
– ukine presudu Općeg suda Europske unije od 24. siječnja 2018., Constantin Film Produktion/EUIPO (Fack Ju Göhte), (T‑69/17, neobjavljena, EU:T:2018:27);
– poništi odluku petog žalbenog vijeća Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO) od 1. prosinca 2016. (predmet R 2205/2015‑5, Fack ju Göhte);
– naloži EUIPO‑u snošenje vlastitih troškova i troškova društva Constantin Film Produktion GmbH, kako onih u prvostupanjskom tako i onih u predmetnom žalbenom postupku.