PRESUDA SUDA (prvo vijeće)
26. siječnja 2017. (*)
„Žalba – Tržišno natjecanje – Zabranjeni sporazumi – Belgijsko, njemačko, francusko, talijansko, nizozemsko i austrijsko tržište kupaonske opreme – Usklađivanje prodajnih cijena i razmjena osjetljivih poslovnih informacija – Uredba (EZ) br. 1/2003 – Članak 23. stavak 2. – Gornja granica od 10 % od prihoda”
U predmetu C‑618/13 P,
povodom žalbe na temelju članka 56. Statuta Suda Europske unije, podnesene 26. studenoga 2013.,
Zucchetti Rubinetteria SpA, sa sjedištem u Gozzanu (Italija), koji zastupaju M. Condinanzi, P. Ziotti i N. Vasile, avvocati,
žalitelj,
druga stranka u postupku je:
Europska komisija, koju zastupaju L. Malferrari i F. Ronkes Agerbeek, u svojstvu agenata, s izabranom adresom za dostavu u Luxembourgu,
tuženik u prvom stupnju,
SUD (prvo vijeće),
u sastavu: A. Tizzano, potpredsjednik Suda, u svojstvu predsjednika prvog vijeća, M. Berger, E. Levits, S. Rodin (izvjestitelj) i F. Biltgen, suci,
nezavisni odvjetnik: M. Wathelet,
tajnik: K. Malacek, administrator,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 10. rujna 2015.,
odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da u predmetu odluči bez mišljenja,
donosi sljedeću
Presudu
1 Svojom žalbom Zucchetti Rubinetteria SpA zahtijeva ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 16. rujna 2013. Zucchetti Rubinetteria/Komisija (T‑396/10, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2013:446), kojom je odbijena njegova tužba za poništenje Odluka Komisije C (2010) 4185 final od 23. lipnja 2010. koja se odnosi na postupak primjene članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (predmet COMP/39092 — kupaonska oprema) (u daljnjem tekstu: sporna odluka), u dijelu u kojem se na njega odnosi i, podredno, ukidanje ili smanjenje novčane kazne koja mu je tom odlukom izrečena.
Pravni okvir
Uredba (EZ) br. 1/2003
2 Uredba Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima [101. i 102. UFEU‑a] (SL 2003., L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165.) u članku 23. stavcima 2. i 3. propisuje:
„2. Komisija može poduzetnicima i udruženjima poduzetnika odlukom propisati novčane kazne ako bilo namjerno ili nepažnjom:
(a) krše odredbe članka [101. ili 102. UFEU‑a] […]
[…]
Za svakog poduzetnika i svako udruženje poduzetnika koje sudjeluje u povredi propisa, novčana kazna ne smije prelaziti 10 % njegovog ukupnog prihoda u prethodnoj poslovnoj godini.
[…]
3. Pri određivanju iznosa novčane kazne uzet će se u obzir težina i trajanje povrede.”
3 Ta uredba u članku 31. određuje:
„Sud ima neograničenu nadležnost u nadzoru odluka Komisije kojima ista izriče novčane kazne ili periodične penale. Sud može takve odluke ukinuti, ili smanjiti ili povećati iznos novčane kazne ili periodičnog penala.”
Smjernice iz 2006.
4 Smjernice o metodi za utvrđivanje kazni koje se propisuju u skladu s člankom 23. stavkom 2. točkom (a) Uredbe br. 1/2003 (SL 2006., C 210, str. 2.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom, poglavlje 8., svezak 4., str. 58.; u daljnjem tekstu: smjernice iz 2006.) u točki 2. navode da „Komisija mora uzimati u obzir i težinu i trajanje povreda” i da „izrečena kazna ne smije premašivati ograničenja utvrđena u članku 23. stavku 2. drugom i trećem podstavku Uredbe (EZ) br. 1/2003”.
5 Točke 19., 21., 23., 29. i 37. smjernica iz 2006. navode:
„19. Osnovni iznos kazne povezan je s udjelom vrijednosti prihoda od prodaje, ovisno o stupnju težine povrede, pomnoženo s godinama trajanja povrede.
[…]
21. U pravilu se udio vrijednosti prihoda od prodaje koji se uzima u obzir utvrđuje u visini do 30 % vrijednosti prihoda od prodaje.
[…]
23. Horizontalni sporazumi o određivanju cijena […] koji su obično tajni, po svojoj su naravi među najtežim oblicima ograničavanja tržišnog natjecanja. Sa stajališta politike tržišnog natjecanja, njih se kažnjava visokim novčanim kaznama. Stoga je udio vrijednosti prihoda od prodaje koji se uzima u obzir u takvim slučajevima povreda u pravilu u gornjem dijelu tog raspona.
[…]
29. „Osnovni se iznos može sniziti ako Komisija utvrdi postojanje olakotnih okolnosti, kao što su:
[…]
– ako poduzetnik dokaže da je njegovo sudjelovanje u povredi znatno ograničeno i tako dokaže da je tijekom razdoblja u kojemu je sudjelovao u sporazumu koji predstavlja povredu zapravo izbjegavao provoditi takav sporazum opredjeljujući se za konkurentno ponašanje na tržištu: […]
[…]
37. Unatoč tome što ove Smjernice daju opću metodologiju za utvrđivanje kazni, pojedinosti danog slučaja ili potreba za postizanjem preventivnog učinka u pojedinom slučaju mogu opravdati odstupanje od takve metodologije ili od ograničenja navedenih u točki 21.”
Okolnosti spora i sporna odluka
6 Okolnosti spora izložene su u točkama 1. do 11. pobijane presude i mogu se sažeti kako slijedi.
7 Žalitelj je talijanski poduzetnik koji proizvodi i prodaje isključivo sanitarnu armaturu.
8 Komisija je u spornoj odluci utvrdila postojanje povrede članka 101. stavka 1. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru od 2. svibnja 1992. (SL 1994., L 1, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 106., str. 4.) u sektoru kupaonske opreme. Ta se povreda, u kojoj je sudjelovalo 17 poduzetnika, odvijala tijekom različitih razdoblja između 16. listopada 1992. i 9. studenoga 2004. u obliku niza protutržišnih sporazuma ili usklađenog djelovanja na području Belgije, Njemačke, Francuske, Italije, Nizozemske i Austrije.
9 Točnije, Komisija je u spornoj odluci navela da je utvrđena povreda obuhvaćala: kao prvo, usklađivanje između spomenutih proizvođača kupaonske opreme godišnjih povećanja cijena i drugih elemenata utvrđivanja cijena, u okviru redovitih sastanaka u nacionalnim strukovnim udruženjima; kao drugo, utvrđivanje ili usklađivanje cijena prilikom posebnih događaja, poput povećanja troškova sirovina, uvođenja eura i uvođenja naplate cestarine; i, kao treće, u otkrivanju i razmjeni osjetljivih poslovnih informacija. Osim toga, Komisija je zaključila da je određivanje cijena u sektoru kupaonske opreme slijedilo jednogodišnji ciklus. U tom kontekstu su proizvođači utvrđivali cjenike koji su, u pravilu, ostajali na snazi godinu dana i služili kao osnova za poslovne odnose s trgovcima na veliko.
10 Proizvodi obuhvaćeni spornom odlukom su kupaonska oprema, koja pripada nekoj od tri podskupine sljedećih proizvoda, to jest sanitarne armature, pregrade za tuš kabine i njihovi dodatni dijelovi te sanitarna keramika (u daljnjem tekstu: tri podskupine proizvoda).
11 Što se tiče protutržišnih djelovanja koja su se odvijala, osobito u Italiji, ona su se izvršavala u okviru dviju neformalnih grupa. Prvu, nazvanu „Euroitalia”, čine poduzetnici, među kojima i žalitelj, koji su se sastajali dva do tri puta godišnje između srpnja 1992. i listopada 2004. U okviru te grupe, koja se formirala prilikom stupanja njemačkih proizvođača na talijansko tržište, razmjena informacija odnosila se ne samo na sanitarne armature nego i na sanitarnu keramiku. Žalitelj je bio dio i druge neformalne grupe poduzetnika nazvane „Michelangelo”, koja se nekoliko puta sastala između kraja 1995. i početka 1996. godine te 25. srpnja 2003. Na tim su se sastancima rasprave odnosile na širok raspon sanitarnih proizvoda, osobito sanitarnu armaturu i sanitarnu keramiku.
12 Što se tiče sudjelovanja žalitelja na sastancima tih dviju neformalnih grupa, Komisija je utvrdila da iako žalitelj osporava pravnu ocjenu dotičnih djelovanja zabranjenog sporazuma, ipak priznaje da je sudjelovao u neprimjerenim raspravama svojih konkurenata. Osim toga, neovisno o tomu je li on primijenio predmetna povećanja cijena, žalitelj je imao aktivnu ulogu u organizaciji sastanaka i raspravama na njima.
13 Što se tiče sudjelovanja predmetnih poduzetnika u utvrđenoj povredi, Komisija je smatrala da nema dovoljno dokaza na temelju kojih bi se moglo zaključiti da su žalitelj, kao i drugi talijanski poduzetnici koji su sudjelovali na sastancima Euroitalia i Michelangelo, bili svjesni sveobuhvatnog plana.
14 Stoga je Komisija u članku 1. stavku 5. točki 18. sporne odluke utvrdila da je žalitelj sudjelovao u povredi vezanoj za kupaonsku opremu na talijanskom državnom području između 16. listopada 1992. i 9. studenoga 2004.
15 U skladu s člankom 2. stavkom 17. sporne odluke, Komisija je žalitelju izrekla novčanu kaznu u iznosu 3 996 000 eura.
16 Radi izračuna te kazne, Komisija se oslonila na smjernice iz 2006.
Postupak pred Općim sudom i pobijana presuda
17 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 8. rujna 2010. žalitelj je zatražio poništenje sporne odluke u dijelu u kojem se na njega odnosi i, podredno, smanjenje iznosa novčane kazne koja mu je izrečena.
18 U prilog svojoj tužbi naveo je tri tužbena razloga koja se temelje na, kao prvo, Komisijinim pogreškama prilikom određivanja relevantnog tržišta, kao drugo na tomu da je Komisija pogrešno smatrala da su predmetna djelovanja povreda članka 101. UFEU‑a odnosno, kao treće, na pogreškama koje je Komisija počinila prilikom izračuna iznosa novčane kazne.
19 Opći sud je odbio te tužbene razloge odlučujući, kao prvo, o zahtjevima za poništenje sporne odluke, u dijelu u kojem se odnose na žalitelja, osim dijela trećeg tužbenog razloga u vezi s Komisijinim obrazloženjem u pogledu primjene koeficijenata za „težinu povrede” i „dodatni iznos”. U tom pogledu Opći sud u točki 119. pobijane presude zaključio je da je Komisija počinila dvije pogreške pri utvrđivanju time što je primjenu koeficijenata za „težinu povrede” i „dodatni iznos” od 15 % opravdala žaliteljevim sudjelovanjem u jedinstvenoj povredi koja je obuhvaćala područja šest država članica i tri podskupine proizvoda.
20 Opći sud je u točkama 138. do 140. pobijane presude ipak smatrao da te pogreške u ocjeni ne uzrokuju ništavost tih članaka sporne odluke na koje se odnose zahtjevi kojima se traži djelomično poništenje te odluke.
21 Stoga je u točki 141. pobijane presude odlučio odbiti te zahtjeve.
22 Što se tiče, kao drugo, podredno istaknutih zahtjeva, kojima se traži ukidanje ili smanjenje iznosa novčane kazne koja je žalitelju izrečena, i njih je Opći sud odbio u točki 152. pobijane presude.
23 U tom je pogledu u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti smatrao da su, unatoč Komisijinim pogreškama koje su utvrđene u točki 119. spomenute presude, koeficijenti za „težinu povrede” i „dodatni iznos” od 15 % u potpunosti opravdani s obzirom na sve relevantne dokaze u ovom slučaju.
24 Stoga je Opći sud u cijelosti odbio tužbu.
Zahtjevi stranaka
25 Žalitelj od Suda zahtijeva da:
– ukine pobijanu presudu jer je Opći sud odbio tužbu;
– ukine ili umanji novčanu kaznu u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti, odlučujući konačno u sporu, i
– naloži Komisiji snošenje troškova.
26 Komisija od Suda zahtijeva da:
– odbije žalbu i
– žalitelju naloži snošenje troškova.
O žalbi
27 U prilog svojoj žalbi žalitelj iznosi dva žalbena razloga. Prvi žalbeni razlog temelji se na povredi prava Unije u pogledu izračuna novčane kazne koja mu je izrečena. Drugi žalbeni razlog temelji se na tomu da Opći sud prilikom izračuna te novčane kazne nije uzeo u obzir olakotne okolnosti.
Prvi žalbeni razlog
Argumentacija stranaka
28 Svojim prvim žalbenim razlogom, koji se odnosi na točke 118., 120. do 124., 127. i 128., žalitelj tvrdi da je Opći sud pri nadzoru izračuna novčane kazne koja mu je izrečena povrijedio pravo Unije jer je, s jedne strane, pogrešno ocijenio težinu predmetne povrede i, s druge strane, zato što je povrijedio načelo kontradiktornosti postupka i obvezu obrazlaganja. Točnije, Opći je sud prilikom primjene sankcija u predmetima koji se odnose na zabranjene sporazume povrijedio članak 23. stavke 2. i 3. Uredbe br. 1/2003 kao i načela osobne odgovornosti, proporcionalnosti i jednakog postupanja.
29 Žalitelj ističe da je Opći sud u točki 118. pobijane presude potvrdio tezu prema kojoj se ne može smatrati da je predmetna povreda koja obuhvaća područje šest država članica i tri podskupine proizvoda jednako teška kao i ona počinjena na području samo jedne države članice i koja obuhvaća dvije podskupine proizvoda. Isto tako je Opći sud u točkama 120., 127. i 128. pobijane presude pravilno podsjetio na doseg načela proporcionalnosti i načela jednakog postupanja. Na osnovi tih utvrđenja Opći je sud, u okviru svoje neograničene nadležnosti, trebao smanjiti izrečenu novčanu kaznu vodeći računa o manjoj težini povrede sudjelovanja žalitelja u povredi koja mu se stavlja na teret. Međutim, Opći je sud, utvrdivši u točki 119. pobijane presude da je Komisija počinila dvije pogreške u ocjeni prilikom ispitivanja koeficijenata za „težinu povrede” i „dodatni iznos”, potvrdio iznos novčane kazne, što je stoga potpuno nelogično i u suprotnosti s obrazloženjem u toj presudi.
30 Osim toga, takvo razlaganje krši načela proporcionalnosti, jednakog postupanja i individualizacije kazni, osobito s obzirom na ponašanje poduzetnika koji imaju sjedište izvan Italije na koje je primijenjena ista stopa množenja od 15 %, a koji su povrijedili pravila o tržišnom natjecanju na području dotičnih šest država članica za tri podskupine proizvoda.
31 Komisija najprije smatra da je prvi žalbeni razlog nedopušten zbog toga što žalitelj ne osporava dio pobijane presude u kojem je Opći sud izvršavajući svoju neograničenu nadležnost izmijenio novčanu kaznu. Međutim, taj dio je jedini relevantan za potrebe ove žalbe. Dakle, žalitelj se pozvao samo na točke spomenute presude koje se ne odnose na nadzor zakonitosti. Osim toga, nejasno je koju je pogrešku koja se tiče prava Opći sud počinio pri izvršavanju svoje neograničene nadležnosti. Žalitelj navodi načela proporcionalnosti, jednakog postupanja i individualizacije kazni na apstraktan i općenit način. Međutim, da bi bila dopuštena, žalba mora precizno navesti pravne argumente istaknute u prilog zahtjevu za ukidanje. Osim toga, iz sudske prakse proizlazi da Sud nema pravo zamijeniti ocjenu Općeg suda i odlučiti prilikom izvršavanja svoje neograničene nadležnosti o vlastitom iznosu novčane kazne, osim ako je taj iznos ne samo neprikladan nego i pretjeran do te mjere da je neproporcionalan.
32 Što se tiče merituma tog žalbenog razloga, Komisija podredno ističe da je Opći sud u točkama 146. do 150. pobijane presude detaljno analizirao sve razloge koji su ga doveli do toga da koeficijent za težinu povrede i dodatni iznos u ovom slučaju odredi na 15 %.
33 Komisija osobito naglašava da je koeficijent od 15 % minimalan za predmetnu vrstu povrede. U tom pogledu međutim u biti dodaje da, suprotno onomu što se čini da smatra Opći sud, težina takve povrede nije nužno drukčija ako se zabranjeni sporazum odnosi na dvije ili tri vrste proizvoda ili se tiče šest, a ne samo jedne države članice s obzirom na to da je riječ o teškoj povredi imajući u vidu cilj članka 101. UFEU‑a, čija je svrha i zaštita tržišnog natjecanja kao takvog. Osim toga, Komisija zaključuje da su se razlike o kojima Opći sud govori u točki 114. pobijane presude između, s jedne strane, žalitelja koji nije sudjelovao u povredi u Italiji, i to samo u pogledu dviju od tri podskupina proizvoda, i, s druge strane, ostalih članova zabranjenog sporazuma koji su sudjelovali u toj povredi na području šest država članica i to u pogledu triju podskupina proizvoda već očitovale u različitim iznosima s obzirom na prihod koji su osnova izračuna novčanih kazni. Usto, uloga žalitelja nije bila sekundarna. U tom pogledu, njegovo sudjelovanje u predmetnoj povredi trajalo je 12 godina i pri izračunu novčane kazne u obzir su uzeti čimbenici kao što su broj stanovnika i bruto domaći proizvod (BDP) Italije. Stoga nije došlo do povrede načela jednakog postupanja.
34 U svakom slučaju, žalitelj se ne može sebi u prilog pozivati na to da je pri izračunu novčane kazne potencijalno počinjena nezakonitost u korist drugih sudionika predmetnog zabranjenog sporazuma.
Ocjena Suda
35 Najprije valja odbiti prigovor nedopuštenosti koji je istaknula Komisija.
36 Naime, iz pismena proizlazi da Zucchetti Rubinetteria u bitnome tvrdi da je Opći sud zanemario načela proporcionalnosti, jednakog postupanja i individualizacije kazni jer nije ponovno ocijenio novčanu kaznu nakon što je u točki 119. pobijane presude zaključio da je Komisija počinila dvije pogreške u ocjeni u okviru izračuna novčane kazne. Stoga se u žalbi dovoljno jasno i precizno mogu utvrditi pogreške koje se tiču prava i koje sadržava pobijana presuda.
37 Stoga je prvi žalbeni razlog dopušten.
38 Što se tiče osnovanosti prvog žalbenog razloga, koji se temelji na tomu da je Opći sud prilikom izračuna novčane kazne zanemario načela osobne odgovornosti, proporcionalnosti i jednakog postupanja, valja na početku kao prvo podsjetiti da je načelo jednakog postupanja općeg načela prava Unije sadržano u člancima 20. i 21. Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Prema ustaljenoj sudskoj praksi, to načelo zahtijeva da se u usporedivim situacijama ne postupa na različit način i da se u različitim situacijama ne postupa na jednak način, osim ako je takvo postupanje objektivno opravdano. Kao drugo, iz ustaljene sudske prakse Suda također proizlazi da, što se tiče utvrđivanja iznosa novčane kazne, ne može postojati, primjenom različitih metoda izračuna, diskriminacija između poduzetnika koji su sudjelovali u sporazumu ili usklađenom djelovanju protivno članku 101. stavku 1. UEFU‑a. Kao treće, Sud je ipak u više navrata presudio da prethodna praksa Komisije pri donošenju odluka ne služi kao pravni okvir za novčane kazne u području tržišnog natjecanja te da odluke u drugim predmetima mogu služiti samo kao smjernice kada je u pitanju utvrđivanje postojanja diskriminacije (vidjeti u tom smislu presudu od 11. srpnja 2013., Ziegler/Komisija, C‑439/11 P, EU:C:2013:513, t. 132. do 134.).
39 Nadalje, ustaljena je sudska praksa da, kao prvo, Komisijina zadaća nadzora koja joj je dodijeljena člankom 105. stavkom 1. i člankom 106. UFEU‑a ne obuhvaća samo zadatak istrage i sankcioniranja pojedinih povreda nego i dužnost da vodi opću politiku primjene Ugovorom određenih načela u području tržišnog natjecanja i da u tom smislu usmjeri ponašanje poduzetnika.
Spomenutu politiku tržišnog natjecanja obilježava Komisijina široka diskrecijska ovlast, osobito kad je riječ o određivanju iznosa novčanih kazni (vidjeti u tom smislu presudu od 28. lipnja 2005., Dansk Rørindustri i dr./Komisija, C‑189/02 P, C‑202/02 P, C‑205/02 P do C‑208/02 P i C‑213/02 P, EU:C:2005:408, t. 170. i 172.).
40 Kao drugo, prilikom utvrđivanja novčane kazne valja uzeti u obzir težinu i trajanje povrede, zbog čega valja voditi računa o zakonodavnom i ekonomskom kontekstu ponašanja koje se stavlja na teret, prirodi ograničenja tržišnog natjecanja do kojih je došlo kao i o broju te važnosti dotičnih poduzetnika (vidjeti u tom smislu presudu od 16. prosinca 1975., Suiker Unie i dr./Komisija, 40/73 do 48/73, 50/73, 54/73 do 56/73, 111/73, 113/73 i 114/73, EU:C:1975:174, t. 612.).
41 Kao treće, valja uzeti u obzir sve elemente koji se ocjenjuju u pogledu težine povrede, kao i ponašanje poduzetnika tijekom upravnog postupka (presuda od 11. siječnja 1990., Sandoz prodotti farmaceutici/Komisija, C‑277/87, EU:C:1990:6, t. 27.).
42 Kao četvrto, radi utvrđivanja težine povrede, valja voditi računa o velikom broju elemenata čija obilježja i važnost ovise o vrsti predmetne povrede i posebnim okolnostima dotične povrede. Među tim elementima mogu biti, ovisno o slučaju, ponašanje svakog poduzetnika, uloga koju u stvaranju zabranjenog sporazuma ima svaki od njih, količina i vrijednost robe koja je predmet povrede, kao i veličina i gospodarska moć poduzetnika te stoga i utjecaj koji je on mogao imati na tržište (vidjeti u tom smislu presude od 7. lipnja 1983., Musique Diffusion française i dr./Komisija, 100/80 do 103/80, EU:C:1983:158, t. 120.; od 9. studenoga 1983., Nederlandsche Banden‑Industrie‑Michelin/Komisija, 322/81, EU:C:1983:313, t. 111., kao i od 11. srpnja 2013., Gosselin Group/Komisija, C‑429/11 P, neobjavljena, EU:C:2013:463, t. 89. i 90.).
43 Naposljetku, pogrešku koja se tiče prava koju je počinio Opći sud zbog neprikladnosti iznosa novčane kazne može se utvrditi samo u slučaju da Sud ocijeni da je iznos sankcije ne samo neprikladan nego i pretjeran do te mjere da je neproporcionalan (presuda od 22. studenoga 2012., E.ON Energie/Komisija, C‑89/11 P, EU:C:2012:738, t. 126.).
44 U ovom je slučaju Opći sud u točkama 145. do 150. pobijane presude analizirao posljedice koje proizlaze iz njegova utvrđenja u točki 119. te presude prema kojem je Komisija pri izračunu novčane kazne pogrešno smatrala da je žalitelj sudjelovao u povredi koja mu se stavlja na teret na području šest država članica u pogledu triju podskupina proizvoda te da je počinio dvije pogreške u ocjeni jer je primjenu koeficijenata za „težinu povrede” i „dodatni iznos” od 15 % utemeljio na takvoj povredi.
45 Dakle, Opći sud je u točki 145. pobijane presude najprije utvrdio da će se pri izvršavanju svoje neograničene nadležnosti osloniti na smjernice iz 2006. Zatim je u točki 146. te presude podsjetio da su koeficijenti primjenjivi na tu predmetnu vrstu povrede u skladu s načelom proporcionalnosti, u rasponu od 0 do 30 % za koeficijent „težina povrede” te od 15 do 25 % za koeficijent „dodatni iznos”. Naposljetku je Opći sud u točki 147. pobijane presude, u kojoj se u biti ponavljaju utvrđenja iz točaka 118. i 128. te presude, ocijenio da je povreda koja obuhvaća tri podskupine proizvoda u šest država članica i zbog svojeg zemljopisnog dosega i broja podskupina proizvoda teža od one u kojoj je sudjelovao žalitelj.
46 Osim toga, Opći je sud u točki 148. pobijane presude dodao da se činjenicom da se poduzetnicima koji su sudjelovali u jedinstvenoj povredi koja obuhvaća šest država članica i tri podskupine proizvoda trebala izreći novčana kazna izračunana na temelju koeficijenata za „težinu povrede” i „dodatni iznos” većih od koeficijenata od onih primijenjenih za sankcioniranje žalitelja ne može valjano opravdati da Opći sud potonjem u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti izreče novčanu kaznu u iznosu koji ne bi bio dovoljno odvraćajući s obzirom na težinu povrede u kojoj je sudjelovao. Stoga je u točki 149. spomenute presude smatrao da su koeficijenti za „težinu povrede” i „dodatni iznos” od 15 % prikladni s obzirom na utvrđenja iz točke 148. iste presude kao i s obzirom na smjernice iz 2006.
47 U tom pogledu valja utvrditi da, kao što u biti tvrdi Komisija, sadržavaju pogrešku koja se tiče prava obrazloženja koja se nalaze osobito u točkama 118. i 128. te točkama 147. i 148. pobijane presude, prema kojima je, s jedne strane, povreda koja obuhvaća tri podskupine proizvoda u šest država članica teža od one u kojoj je sudjelovao žalitelj, koja je počinjena na području samo jedne države članice i koja obuhvaća samo dvije podskupine proizvoda, te prema kojima se, s druge strane, poduzetnicima koji su sudjelovali u prvospomenutoj povredi trebala izreći novčana kazna izračunana na temelju koeficijenata za „težinu povrede” i „dodatni iznos” većih od onih primijenjenih za sankcioniranje žalitelja.
48 Naime, iako, da bi se ocijenila težina povrede a zatim utvrdio iznos novčane kazne, treba osobito voditi računa o zemljopisnom dosegu te povrede i broju proizvoda koji su njome obuhvaćeni, okolnost da povreda obuhvaća šire zemljopisno područje i veći broj proizvoda u odnosu na neku drugu povredu, ne može sama po sebi nužno značiti da se tu prvu povredu, razmatranu u cijelosti, te osobito s obzirom na njezinu prirodu treba kvalificirati kao težu od druge i daje stoga opravdano utvrditi koeficijente za „težinu povrede” i „dodatni iznos” veće od onih primijenjenih na izračun novčane kazne kojom se sankcionira ta druga povreda (vidjeti u tom smislu presudu od 10. srpnja 2014., Telefónica i Telefónica de España/Komisija, C‑295/12 P, EU:C:2014:2062, t. 178.).
49 Međutim treba podsjetiti da, ako obrazloženje odluke Općeg suda upućuje na povredu prava Unije, a njezina je izreka osnovana iz nekih drugih pravnih razloga, takva povreda ne može dovesti do ukidanja te odluke, nego valja provesti izmjenu obrazloženja (vidjeti u tom smislu presude od 9. lipnja 1992., Lestelle/Komisija, C‑30/91 P, EU:C:1992:252, t. 28., kao i od 9. rujna 2008. FIAMM i dr./Vijeće i Komisija, C‑120/06 P i C‑121/06 P, EU:C:2008:476, t. 187. i navedenu sudsku praksu).
50 Stoga valja utvrditi je li pogreška koja se tiče prava koju je počinio Opći sud takva da zahtijeva ukidanje pobijane presude.
51 U tom pogledu valja podsjetiti da osnovni iznos novčane kazne obuhvaća iznos s obzirom na težinu povrede i dodatni iznos.
52 Iznos s obzirom na težinu povrede određuje se prema postotku koji iznosi od 0 do 30 % vrijednost relevantne prodaje dotičnog poduzetnika u posljednjoj godini njegova sudjelovanja u zabranjenom sporazumu. Dakle, ta vrijednost je posebna za svakog poduzetnika koji je sudjelovao u povredi koja mu se stavlja na teret.
53 Kao što je Komisija pravilno smatrala u uvodnoj izjavi 1220. sporne odluke, radi utvrđivanja koeficijenta za „težinu povrede” i „dodatni iznos” valja osobito uzeti u obzir prirodu povrede o kojoj je riječ.
54 Kao što je Opći sud naglasio u točki 104. pobijane presude, zabranjeni sporazum koji ima za cilj usklađivanje cijena po svojoj je prirodi jedno od najtežih ograničenja tržišnog natjecanja. Posljedično, ne može se prigovoriti Komisiji i Općem sudu da su počinili pogreške koje se tiču prava time što su za takvu povredu utvrdili stopu na temelju koeficijenta za „težinu povrede” od 15 % i zato što su smatrali da je ta stopa u skladu s načelom proporcionalnosti.
55 Osim toga, što se tiče koeficijenta za „dodatni iznos”, kao što je Komisija utvrdila u uvodnim izjavama 1224. i 1225. sporne odluke, koeficijent od 15 % minimalna je stopa predviđena u smjernicama iz 2006. Stoga je utvrđena stopa najpovoljnija moguća za žalitelja, s obzirom na raspon utvrđen tim smjernicama.
56 Usto, iz sudske prakse Suda proizlazi da se razlike u iznosima novčanih kazni koje su nužne zbog načela jednakog postupanja prema poduzetnicima, s obzirom na široku marginu prosudbe koju Komisija ima kod izračuna novčane kazne, ne moraju nužno očitovati u utvrđivanju koeficijenata za „težinu povrede” i „dodatni iznos”, nego se razlike i okolnosti svojstvene dotičnim poduzetnicima mogu, ako je primjenjivo, uzeti u obzir u nekoj drugoj fazi izračuna novčane kazne, kao na primjer prilikom prilagodbe osnovnog iznosa ovisno o postojanju otegotnih ili olakotnih okolnosti, na temelju točaka 28. i 29. smjernica iz 2006. (vidjeti u tom smislu presude od 11. srpnja 2013., Gosselin Group/Komisija, C‑429/11 P, neobjavljena, EU:C:2013:463, t. 96. do 100., kao i od 11. srpnja 2013., Team Relocations i dr./Komisija, C‑444/11 P, neobjavljena, EU:C:2013:464, t. 104. i 105.) ili pak u okviru vrijednosti prihoda od prodaje uzete u obzir radi izračuna osnovnog iznosa novčane kazne, na način da ta vrijednost odražava za svakog poduzetnike koji je sudjelovao važnost njegova sudjelovanja u predmetnoj povredi, u skladu s točkom 13. smjernica iz 2006.
57 Naime, kao što je to Sud već utvrdio, cilj potonje točke je da se kao polazište za izračunavanje novčane kazne koja se izriče nekom poduzetniku uzme iznos koji odražava ekonomsku važnost povrede i veličinu poduzetnikova doprinosa toj povredi (vidjeti presudu od 11. srpnja 2013., Team Relocations i dr./Komisija, C‑444/11 P, neobjavljena, EU:C:2013:464, t. 76.).
58 Slijedom toga, budući da je nesporno da je osnovni iznos novčane kazne izrečene žalitelju utvrđen, kao što proizlazi iz uvodne izjave 1219. sporne odluke, s obzirom na vrijednost prodaje koju je žalitelj ostvario na talijanskom državnom području, Opći sud u točki 149. pobijane presude mogao, a da ne povrijedi načelo jednakog postupanja, radi izračuna novčane kazne koju valja izreći žalitelju, utvrditi koeficijente za „težinu povrede” i „dodatni iznos” po stopi od 15 %, istovjetnoj onoj primijenjenoj na poduzetnike koji su sudjelovali u jedinstvenoj povredi koja obuhvaća tri podskupine proizvoda i šest država članica.
59 Stoga valja izmijeniti obrazloženje i odbiti argument koji se temelji na tomu da Opći sud nije izveo nikakve zaključke iz utvrđenja navedenih u točki 119. pobijane presude te na tomu da je povrijedio načela proporcionalnosti i jednakog postupanja.
60 Iz prethodnih razmatranja proizlazi da prvi žalbeni razlog valja odbiti kao očito neosnovan.
Drugi žalbeni razlog
Argumentacija stranaka
61 Svojim drugim žalbenim razlogom žalitelj u biti tvrdi da je pogrešno obrazloženje kojim je Opći sud u točki 150. pobijane presude odbio njegove argumente koje je istaknuo protiv Komisijina odbijanja da mu u skladu s točkom 29. smjernica iz 2006. smanji novčanu kaznu zato što je imao samo minornu ulogu u predmetnoj povredi.
62 U tom pogledu smatra da je Opći sud pogrešno utvrdio da žalitelj nije dokazao da je njegova uloga u predmetnoj povredi bila minorna, s obzirom na to da je sama Komisija u spornoj odluci priznala da su određeni drugi poduzetnici imali glavnu ulogu u utvrđenim nezakonitim djelovanjima. Suprotno onomu što su tvrdili Komisija i Opći sud, drukčija ili minorna žaliteljeva uloga kao i drukčija razina ozbiljnosti sudjelovanja u predmetnoj povredi ne mogu se odraziti u vrijednosti prodaje dotičnih proizvoda koja je osnovica izračuna novčane kazne koja mu je izrečena jer je ta vrijednost samo izraz kvantitativnog parametra koji nema nikakve veze s kvalitativnom vrijednosti ponašanja dotičnih poduzetnika.
63 Stoga žalitelj smatra da su Komisija i Opći sud jasno povrijedili načela jednakog postupanja i osobne odgovornosti jer su na isti način postupali sa situacijama koje su zapravo bile potpuno drukčije s obzirom na to da se njegovu ulogu u tajnom sporazumu ne može poistovjetiti s onom koju su imali drugi poduzetnici koji su započeli s dotičnim djelovanjima.
64 Komisija smatra da drugi žalbeni razlog treba odbaciti kao nedopušten ili kao bespredmetan. Taj tužbeni razlog odnosi se samo na činjenice i njime se zahtijeva samo ponovna ocjena činjenica. Žalitelj nigdje nije objasnio zašto je Opći sud, kako se čini da on tvrdi, iskrivio činjenice. U svakom slučaju, spomenuti žalbeni razlog je preneodređen i neprecizan da bi bio dopušten.
65 Što se podredno tiče merituma drugog žalbenog razloga, Komisija primjećuje da je Opći sud u točkama 133. do 140. i 150. pobijane presude, analiziravši spornu odluku, utvrdio da se žalitelj nije mogao pozvati na olakotnu okolnost. Štoviše, uzimanje takvih okolnosti u obzir nije automatsko i žalitelj nije podnio dokaz o svojoj tezi prema kojoj je u zabranjenom sporazumu o kojemu je riječ imao pasivnu ulogu i da je samo slijedio druge. U svakom slučaju, ne može se tvrditi da je žaliteljeva uloga bila pasivna, s obzirom na to da je kontinuirano i vrlo redovito sudjelovao u protutržišnim djelovanjima, kao što je Opći sud utvrdio u točkama 52. i sljedećima pobijane presude, i da je iskoristio informacije koje su primili ostali sudionici u zabranjenom sporazumu.
66 Komisija osim toga primijećuje da i u slučaju da je žaliteljeva argumentacija osnovana, u svakom slučaju je bespredmetna jer čak i da je na žalitelja primijenila koeficijent od 14 %, njemu izrečena novčana kazna ne bi se smanjila zato što bi iznos novčane kazne izračunan primjenom tog koeficijenta u svakom slučaju bio iznad praga od 10 % žaliteljeva prihoda.
Ocjena Suda
67 Svojim drugim žalbenim razlogom žalitelj u biti dovodi u pitanje obrazloženje kojim je Opći sud u točki 150. pobijane presude odbio njegove argumente koje je istaknuo protiv Komisijina odbijanja da mu smanji novčanu kaznu zato što je imao samo minornu ulogu u povredi.
68 Glede toga dovoljno je podsjetiti da je, u skladu s člankom 256. stavkom 1. UFEU‑a i člankom 58. stavkom 1. Statuta Suda Europske unije, žalba ograničena na pitanja prava. Posljedično, Opći sud jedini je nadležan za utvrđivanje i ocjenu relevantnih činjenica kao i za ispitivanje dokaznih elemenata koji su mu podneseni. Ocjenjivanje činjenica i dokaza stoga nije, osim u slučaju njihova iskrivljavanja, pitanje prava koje je kao takvo podložno nadzoru Suda u okviru postupka povodom žalbe (vidjeti osobito rješenje od 11. lipnja 2015., Faci/Komisija, C‑291/14 P, neobjavljeno, EU:C:2015:398, t. 31. i navedenu sudsku praksu kao i, u tom smislu, presudu od 21. siječnja 2016., Galp Energía España i dr./Komisija, C‑603/13 P, EU:C:2016:38, t. 46. i navedenu sudsku praksu). Takvo iskrivljavanje mora jasno proizlaziti iz sadržaja spisa a da nije potrebno iznova ocjenjivati činjenice i dokaze (vidjeti osobito rješenje od 11. lipnja 2015., Faci/Komisija, C‑291/14 P, neobjavljeno, EU:C:2015:398, t. 32. i navedenu sudsku praksu).
69 U ovom se slučaju pod krinkom toga da Opći sud navodno nije poštovao načela jednakog postupanja i osobne odgovornosti žalbom zapravo zahtijeva to da Sud iznova ispita sadržaj spisa, osobito pitanje je li žalitelj aktivno sudjelovao u provedbi djelovanja koja mu se stavljaju na teret, kao što je to Opći sud utvrdio u točki 150. pobijane presude.
70 Budući da žalitelj nije naveo niti dokazao očito iskrivljavanje činjenica i dokaza, drugi žalbeni razlog je očito nedopušten.
71 S obzirom na to da nije prihvaćen nijedan od žalbenih razloga koje je žalitelj naveo, žalbu valja odbiti u cijelosti.
Troškovi
72 Na temelju članka 184. stavka 2. Poslovnika Suda, kad žalba nije osnovana, Sud odlučuje o troškovima.
73 U skladu s člankom 138. stavkom 1. istog poslovnika, koji se na temelju članka 184. stavka 1. tog poslovnika primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da je Komisija podnijela zahtjev da se žalitelju naloži snošenje troškova i da on nije uspio u svojem žalbenom zahtjevu, treba mu se naložiti snošenje troškova.
Slijedom navedenoga, Sud (prvo vijeće) proglašava i presuđuje:
1) Žalba se odbija.
2) Zucchetti Rubinetteriji SpA nalaže se snošenje troškova.
Potpisi