MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
NILSA WAHLA
od 26. travnja 2018.(1)
Predmet C‑18/17
Danieli & C. Officine Meccaniche SpA
Dragan Panic
Ivan Arnautov
Jakov Mandic
Miroslav Brnjac
Nicolai Dorassevitch
Alen Mihovic
uz sudjelovanje:
Arbeitsmarktservice Leoben
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Verwaltungsgerichtshof (Visoki upravni sud, Austrija))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Pristupanje novih država članica – Hrvatska – Prijelazne mjere – Slobodno kretanje radnika – Članci 56. i 57. UFEU‑a – Slobodno pružanje usluga – Direktiva 96/71/EZ – Upućivanje radnika – Doseg – Upućivanje državljana Hrvatske i trećih zemalja u Austriju putem društva sa sjedištem u Italiji – Članak 1. stavak 3. – Upućivanje – Ustupanje radne snage”
1. U ovom postupku od Suda je zatraženo da odluči o tome ima li Republika Austrija pravo zahtijevati radnu dozvolu za radnike ustupljene talijanskom društvu koje pruža usluge u Austriji ako su (i) ti radnici hrvatski državljani zaposleni u hrvatskom društvu ili ako su (ii) ti radnici državljani trećih zemalja zakonito zaposleni u drugom talijanskom društvu.
2. U nastavku ću objasniti zašto, prema pravu Unije, Republika Austrija može zahtijevati radnu dozvolu, u skladu s člancima 56. i 57. UFEU‑a u vezi s prijelaznim odredbama utvrđenima u poglavlju 2. Priloga V. Aktu o pristupanju iz 2012.(2), od hrvatskih državljana ustupljenih talijanskom društvu koje pruža usluge u Austriji. S druge strane, na temelju članaka 56. i 57. UFEU‑a, ona to ne smije tražiti u pogledu državljana trećih zemalja ustupljenih talijanskom društvu koje pruža usluge u Austriji jer su ti državljani trećih zemalja zakonito zaposleni u Italiji.
I. Pravni okvir
A. Pravo Unije
1. Akt o pristupanju iz 2012.
3. Uvjeti pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji utvrđeni su Aktom o pristupanju iz 2012. Članak 18. tog akta propisuje da se mjere navedene u Prilogu V. primjenjuju pod uvjetima utvrđenima u tome prilogu.
4. Prilog V. Aktu o pristupanju iz 2012. naslovljen je „Popis iz članka 18. Akta o pristupanju: prijelazne mjere”. Poglavlje 2. Priloga V. uređuje prijelazne mjere koje se odnose na slobodno kretanje osoba. U njemu se navodi:
„1. Članak 45. i članak 56. prvi stavak UFEU‑a, kad je riječ o slobodi kretanja radnika i slobodi pružanja usluga koja uključuje privremeno kretanje radnika kako je određeno u članku 1. Direktive 96/71/EZ, između Hrvatske s jedne strane i svake od sadašnjih država članica s druge strane u cijelosti se primjenjuju samo podložno prijelaznim odredbama utvrđenima u stavcima 2. do 13.
2. Odstupajući od članaka 1. do 6. Uredbe (EU) br. 492/2011, do kraja razdoblja od dvije godine od dana pristupanja sadašnje države članice primjenjuju nacionalne mjere ili mjere koje proizlaze iz dvostranih sporazuma, koje uređuju pristup hrvatskih državljana njihovim tržištima rada. Sadašnje države članice mogu nastaviti primjenjivati te mjere do kraja razdoblja od pet godina od dana pristupanja.
Hrvatski državljani koji na dan pristupanja zakonito rade u sadašnjoj državi članici i kojima je odobren pristup tržištu rada te države članice u neprekinutom razdoblju od 12 mjeseci ili dulje uživaju pristup tržištu rada te države članice, ali ne i tržištima rada ostalih država članica koje primjenjuju nacionalne mjere.
Hrvatski državljani kojima je nakon pristupanja odobren pristup tržištu rada sadašnje države članice u neprekinutom razdoblju od 12 mjeseci ili dulje također uživaju ista prava.
Hrvatski državljani iz drugog i trećeg podstavka prestaju uživati prava iz tih podstavaka ako dobrovoljno napuste tržište rada dotične sadašnje države članice.
Hrvatski državljani koji na dan pristupanja ili tijekom razdoblja primjene nacionalnih mjera zakonito rade u sadašnjoj državi članici i kojima je odobren pristup tržištu rada te države članice u razdoblju kraćem od 12 mjeseci ne uživaju prava iz drugog i trećeg podstavka.
[…]
12. U svrhu rješavanja ozbiljnih poremećaja ili prijetnje od ozbiljnih poremećaja u određenim osjetljivim uslužnim sektorima na tržištima rada Njemačke i Austrije, koji bi se u određenim regijama mogli pojaviti kao posljedica transnacionalnog pružanja usluga, kako je određeno u članku 1. Direktive 96/71/EZ, a sve dok one, u skladu s gore utvrđenim prijelaznim odredbama, primjenjuju nacionalne mjere ili mjere koje proizlaze iz dvostranih sporazuma o slobodnom kretanju hrvatskih radnika, Njemačka i Austrija mogu, nakon što obavijeste Komisiju, odstupiti od članka 56. prvog stavka UFEU‑a kako bi, u kontekstu pružanja usluga od strane trgovačkih društava osnovanih u Hrvatskoj, ograničile privremeno kretanje radnika čije pravo na zasnivanje radnog odnosa u Njemačkoj i Austriji podliježe nacionalnim mjerama.”
5. Popis uslužnih sektora koji se mogu obuhvatiti odstupanjem utvrđenim u stavku 12. uključuje, među ostalim, građevinarske djelatnosti kako su definirane u toj odredbi.
2. Direktiva 96/71/EZ(3)
6. Direktiva 96/71 utvrđuje pravila koja uređuju upućivanje radnika u kontekstu pružanja usluga.
7. Članak 1. definira područje primjene Direktive. U njemu se navodi:
„1. Ova se Direktiva primjenjuje na poduzeća s poslovnim nastanom u državi članici koja, u okviru transnacionalnog pružanja usluga, upućuju radnike u skladu sa stavkom 3. na državno područje države članice.
[…]
3. Ova se Direktiva primjenjuje u mjeri u kojoj poduzeća iz stavka 1. poduzimaju jednu od sljedećih transnacionalnih mjera:
(a) upućuju radnike, za svoj račun i pod svojim vodstvom, na državno područje države članice na temelju ugovora sklopljenog između poduzeća koje upućuje i primatelja usluge koji posluje u toj državi članici, uz uvjet da postoji radni odnos između poduzeća koje obavlja upućivanje i radnika za vrijeme upućivanja; ili
(b) upućuju radnike u pogon ili poduzeće koje pripada skupini poduzeća na državnom području države članice, uz uvjet da postoji radni odnos između poduzeća koje obavlja upućivanje i radnika za vrijeme upućivanja; ili
(c) upućuju radnike, kao poduzeće za privremeno zapošljavanje ili poduzeće koje ustupa radnike, poduzeću korisniku koje ima poslovni nastan ili obavlja djelatnost na državnom području države članice, uz uvjet da postoji radni odnos između poduzeća za privremeno zapošljavanje ili poduzeća koje radnika ustupa i radnika za vrijeme upućivanja.”
8. U skladu s člankom 3. Direktive, države članice osiguravaju da, neovisno o pravu koje se primjenjuje na radni odnos, poduzeća iz članka 1. stavka 1. radnicima upućenima na njihovo državno područje jamče uvjete zaposlenja kako je definirano zakonom ili, ovisno o slučaju, kolektivnim ugovorima, u odnosu na maksimalno radno vrijeme i minimalno vrijeme odmora; minimalni plaćeni godišnji odmori; minimalne plaće, uključujući one uvećane za prekovremeni rad; uvjete ustupanja radnika; zdravstvene uvjete, sigurnost i higijenu na radu; zaštitne mjere u odnosu na uvjete zaposlenja trudnica ili žena koje su nedavno rodile, djece i mladih; jednako postupanje prema muškarcima i ženama i ostale odredbe u odnosu na nediskriminaciju.
B. Nacionalno pravo
9. Članak 18. Ausländerbeschäftigungsgesetza (Zakon o zapošljavanju stranaca)(4) propisuje:
„Upućeni strani državljani
Uvjeti za zapošljavanje; dozvola za upućivanje
(1) Stranci zaposleni kod stranog poslodavca koji nema sjedište u Austriji moraju imati radnu dozvolu, osim ako dalje u tekstu nije drukčije propisano. Ako takav rad ne traje dulje od šest mjeseci, strani državljani moraju imati dozvolu za upućivanje koja se može izdati za najviše četiri mjeseca.
[…]
(12) Stranci koje je u Austriju uputilo poduzeće sa sjedištem u drugoj državi članici Europskog gospodarskog prostora kako bi privremeno radili ne moraju imati ni radnu dozvolu ni dozvolu za upućivanje ako:
1. imaju valjanu dozvolu da tijekom razdoblja duljeg od trajanja upućivanja u Austriji obavljaju djelatnost u državi u kojoj se nalazi sjedište poslovanja i ako su zakonito zaposleni u društvu koje ih je uputilo, i ako
2. su poštovani uvjeti austrijskog prava koji se odnose na plaću i rad […] kao i odredbe iz područja socijalne sigurnosti.
Središnji koordinacijski ured za suzbijanje nezakonitog zapošljavanja […] Saveznog ministarstva financija mora odmah obavijestiti o zapošljavanju upućenih stranaca […] nadležni regionalni ured Službe za zapošljavanje. Po primitku obavijesti, regionalni ured za zapošljavanje mora obavijestiti društvo i poslodavca koji koristi usluge da su ispunjene sve pretpostavke (u daljnjem tekstu: potvrda o upućivanju u EU) ili odbiti upućivanje ako te pretpostavke nisu ispunjene. […].”
10. Članak 32.a Zakona o zapošljavanju stranaca, koji definira prijelazne odredbe o proširenju EU‑a, određuje:
(1) Državljani država članica Europske unije koje su pristupile Europskoj uniji 1. siječnja 2007. na temelju Ugovora o pristupanju Republike Bugarske i Rumunjske Europskoj uniji ne uživaju slobodu kretanja radnika osim ako su rođaci državljanina druge države članice EGP‑a s pravom zakonitog boravka prema zakonodavstvu Zajednice […].
[…]
(11) Na temelju [Akta o pristupanju iz 2012.], stavci 1. do 9. primjenjuju se mutatis mutandis od trenutka pristupanja Republike Hrvatske na državljane Republike Hrvatske i na poslodavce sa sjedištem u Republici Hrvatskoj.”
II. Činjenično stanje, postupak i prethodna pitanja
11. Ovaj predmet proizlazi iz spora između društva Danieli & C. Officine Meccaniche SpA (u daljnjem tekstu: Danieli), četiri hrvatska državljana te ruskog i bjeloruskog državljanina (u daljnjem tekstu zajedno: tužitelji), s jedne strane, i Arbeitsmarktservice Leoben (Regionalni ured službe za zapošljavanje u Leobenu, Austrija), sdruge strane.
12. Danieli, društvo sa sjedištem u Italiji, sklopio je ugovor s austrijskim društvom radi izgradnje pogona za proizvodnju žice u Austriji. Danieli je dio korporativne grupe koja uključuje DS d.o.o. sa sjedištem u Hrvatskoj (u daljnjem tekstu: hrvatski poslodavac) i DA‑S.p.A. sa sjedištem u Italiji (u daljnjem tekstu: talijanski poslodavac). Radi dovršetka izgradnje Danieli je namjeravao angažirati radnu snagu koju bi ustupili hrvatski i talijanski poslodavac.
13. Konkretno, Danieli je namjeravao angažirati četiri hrvatska državljanina koji su bili zaposleni kod hrvatskog poslodavca i socijalno osigurani u Hrvatskoj. Namjeravao je angažirati i dva državljanina trećih zemalja, ruskog i bjeloruskog državljanina koji su bili zaposleni kod talijanskog poslodavca i socijalno osigurani u Italiji.
14. Dana 18. siječnja 2016. Danieli je registrirao navedene radnike kod nadležnih tijela i za njih podnio zahtjev za izdavanje potvrda o upućivanju u EU.
15. Iz zahtjeva za prethodnu odluku vidljivo je da je Danieli pojasnio da ti radnici nisu zaposleni kod Danielija, nego bi ih Danieliju trebali ustupiti hrvatski odnosno talijanski poslodavac radi dovršetka projekta u Austriji.
16. Regionalni ured službe za zapošljavanje u Leobenu odbio je zahtjeve za izdavanje potvrda o upućivanju stranih državljana unutar EGP‑a u skladu s člankom 18. stavkom 12. Zakona o zapošljavanju stranaca i zabranio upućivanje.
17. Protiv te odluke podnesene su tužbe. Bundesverwaltungsgericht (Savezni upravni sud, Austrija) odbio je te tužbe kao neosnovane. Taj sud smatra da navedeno upućivanje nije obuhvaćeno područjem primjene Direktive 96/71. Prema mišljenju tog suda, Direktiva se ne primjenjuje jer se radnici koje je namjeravao uputiti radi projekta u Austriji ne nalaze u radnom odnosu kod Danielija.
18. Protiv te odluke podnesene su žalbe Verwaltungsgerichtshofu (Visoki upravni sud, Austrija). Budući da je dvojio oko pravilnog tumačenja relevantnih odredaba prava Unije, taj sud odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Treba li članke 56. i 57. UFEU‑a, Direktivu [96/71], [i stavke 2. i 12. iz poglavlja 2., „Slobodno kretanje osoba”] Priloga V. [Aktu o pristupanju iz 2012.] tumačiti tako da Austrija ima pravo ograničiti upućivanje radnika koji su zaposleni u društvu sa sjedištem u Hrvatskoj na način da zahtijeva radnu dozvolu ako do tog upućivanja dolazi ustupanjem radnika društvu sa sjedištem u Italiji kako bi ono pružilo usluge u Austriji i ako je djelatnost hrvatskih radnika za talijansko društvo u okviru izgradnje pogona za proizvodnju žice u Austriji ograničena na pružanje te usluge u Austriji i između njih i talijanskog društva ne postoji radni odnos?
2. Treba li članke 56. i 57. UFEU‑a i Direktivu [96/71] tumačiti tako da Austrija ima pravo ograničiti upućivanje ruskih i bjeloruskih radnika zaposlenih u društvu sa sjedištem u Italiji na način da zahtijeva radnu dozvolu ako do tog upućivanja dolazi ustupanjem radnika drugom društvu sa sjedištem u Italiji kako bi potonje pružilo usluge u Austriji i ako je djelatnost ruskih i bjeloruskih radnika ograničena na pružanje usluga tog društva u Austriji i između njih i drugog društva ne postoji radni odnos?”
19. Tužitelji te austrijska, njemačka i nizozemska vlada podnijeli su pisana očitovanja, kao i Europska komisija. Sve navedene stranke, osim nizozemske vlade, iznijele su usmena očitovanja na raspravi održanoj 28. veljače 2018.
III. Analiza
20. Prije nego što se posvetim prethodnim pitanjima, uvodno ću se očitovati posebno u vezi s pravnim okvirom koji uređuje pravo društava na pružanje usluga unutar Europske unije. U tom kontekstu objasnit ću i kako aranžman prema kojem Danieli koristi, radi pružanja usluga u Austriji, državljane Hrvatske i trećih zemalja koji su zakonito zaposleni kod hrvatskog odnosno talijanskog poslodavca u tim državama (u daljnjem tekstu: aranžman koji je predmet glavnog postupka), treba biti definiran prema pravu Unije. Kao što će biti opisano, to pitanje izravno utječe na ocjenu ponajprije prvog prethodnog pitanja.
A. Uvodne napomene
21. U Austriji moraju strani državljani zaposleni kod stranog poslodavca koji nema sjedište u Austriji ishoditi radnu dozvolu. Međutim, u slučaju takozvanih upućivanja u EU, to jest kada je strane radnike uputilo u Austriju društvo sa sjedištem u drugoj državi članici (EGP‑a) radi obavljanja privremenog rada, taj uvjet nije potreban. To vrijedi uz uvjet da ti radnici, među ostalim, imaju valjanu dozvolu da tijekom razdoblja koje prekoračuje trajanje upućivanja u Austriji obavljaju djelatnost u državi u kojoj se nalazi sjedište i da su zakonito zaposleni u društvu koje ih je uputilo. Međutim, u prijelaznom razdoblju koje završava 30. lipnja 2018. hrvatski državljani moraju ishoditi radnu dozvolu prema relevantnim nacionalnim pravilima (članci 18. i 32.a Zakona o zapošljavanju stranaca).
22. Talijansko društvo Danieli u ovom je predmetu podnijelo zahtjev za upućivanje u EU bez radne dozvole za hrvatske državljane i državljane trećih zemalja koje namjerava uputiti radi izgradnje pogona za proizvodnju žice u Austriji. Taj zahtjev je odbijen s obrazloženjem da ti radnici moraju ishoditi radne dozvole.
23. Postavlja se pitanje je li taj zahtjev u skladu s pravom Unije imajući na umu da su državljani Hrvatske i trećih zemalja privremeno ustupljeni talijanskom društvu (Danieli) koje pruža uslugu u Austriji. Hrvatske državljane je Danieliju ustupilo hrvatsko društvo, a državljane trećih zemalja talijansko društvo.
1. Pravni okvir: slobodno pružanje usluga i upućivanje radnika
24. Najprije treba podsjetiti da je usklađenost zahtjeva za radnu dozvolu s pravom Unije u ovom konkretnom slučaju uređena relevantnim pravilima Ugovora koja se odnose na slobodno pružanje usluga, navedenima u člancima 56. i 57. UFEU‑a(5). Osim toga, a što se konkretno odnosi na hrvatske državljane, također je potrebno uzeti u obzir posebna pravila kojima zakonodavac ograničava, za vrijeme prijelaznog razdoblja nakon pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, slobodno kretanje radnika i slobodno pružanje usluga koji uključuju privremeno kretanje radnika, kako je definirano u članku 1. Direktive 96/71. Ta pravila su navedena u poglavlju 2. Priloga V. Aktu o pristupanju iz 2012.
25. Direktiva 96/71, naprotiv, ovdje nema izravan značaj. Suprotno onome što mogu sugerirati prethodna pitanja i pažnja posvećena Direktivi na raspravi, Direktiva 96/71 je od sporednog značaja pri ocjeni usklađenosti predmetnog zahtjeva za radnu dozvolu s pravom Unije.
26. Direktiva 96/71 osmišljena je radi zaštite radnika omogućujući određena minimalna prava upućenim radnicima u posebnom kontekstu prekograničnog pružanja usluga. U njoj se navodi „jezgra prisilnih pravila za minimalnu zaštitu” — u odnosu na, među ostalim, minimalnu plaću i dopuste — kojih se moraju pridržavati društva u državi domaćinu koja upućuju radnike na obavljanje privremenog rada(6). Konkretno, država članica domaćin mora, u skladu s člankom 3. Direktive, osigurati da društva koja upućuju radnike na njezino državno područje poštuju minimalne uvjete navedene u toj odredbi.
27. Direktiva 96/71 ne sadržava pravila o administrativnim zahtjevima koje bi (strani) pružatelj usluga morao zadovoljavati u državi članici domaćinu. Ograničenja za takve zahtjeve su određena člancima 56. i 57. UFEU‑a (i, ako je primjenjivo, u prijelaznim odredbama priloženima Aktu o pristupanju iz 2012.).
28. Direktiva 96/71 je zbog drugih razloga ipak relevantna za rješavanje ovog predmeta. Kao što će biti detaljnije opisano poslije, sudska praksa Suda pravi razliku između različitih vrsta upućivanja: ovisno o tome upućuje li društvo koje pruža uslugu u državi članici domaćinu svoje radnike u državu članicu domaćina (tradicionalno upućivanje u smislu članka 1. stavka 3. točke (a) Direktive 96/71) ili ustupa radnike društvu u državi članici domaćinu (stavljajući radnu snagu na raspolaganje drugom društvu u smislu članka 1. stavka 3. točke (c) Direktive 96/71), ocjena tog aranžmana, iz perspektive pravila koja uređuju slobodno pružanje usluga i relevantnih prijelaznih odredbi, slijedi drukčiju logiku.
29. Konkretno, radnici ustupljeni u državu članicu domaćina, bez obzira na to je li riječ o tradicionalnom upućivanju ili stavljanju radne snage na raspolaganje, ulaze u područje primjene Direktive. Međutim, prema ustaljenoj sudskoj praksi, za razliku od radnika koje je uputio njihov poslodavac u smislu članka 1. stavka 3. točke (a) Direktive, za radnike koji su ustupljeni u državu članicu domaćina u smislu članka 1. stavka 3. točke (c) Direktive smatra se da su stavljeni na raspolaganje te da ostvaruju pristup tržištu rada države članice domaćina(7).
30. Ta razlika je osobito značajna prilikom primjene prijelaznih odredbi navedenih u poglavlju 2. stavcima 2. i 12. Priloga V. Aktu o pristupanju iz 2012. Naime, države članice uživaju više slobode u pogledu primjene nacionalnih pravila tijekom prijelaznog razdoblja u odnosu na stavljanje radnika na raspolaganje.
31. Na temelju stavka 2. država članica može ograničiti slobodno kretanje (hrvatskim) radnicima primjenom nacionalnih mjera tijekom prijelaznog razdoblja. Prema mišljenju Suda, slobodno kretanje radnika obuhvaća i situaciju u kojoj radnik traži izravni pristup tržištu rada države članice domaćina i situaciju kada je radnik stavljen na raspolaganje na tržištu rada te države u smislu članka 1. stavka 3. točke (c) Direktive 96/71(8). S druge strane, prema stavku 12. moguće je odstupiti od članka 56. UFEU‑a i ograničiti tradicionalno upućivanje u smislu članka 1. stavka 3. točke (a) Direktive 96/71 u odnosu na pružanje usluga. Međutim, to je moguće samo društvima sa sjedištem u Hrvatskoj koja djeluju u određenim osjetljivim sektorima spomenutima u stavku 12.(9).
32. Zbog toga je najprije nužno utvrditi kako treba aranžman koji je predmet glavnog postupka definirati prema pravu Unije.
2. Kako treba aranžman koji je predmet glavnog postupka promatrati prema pravu Unije?
33. U pogledu aranžmana koji je predmet glavnog postupka, treba najprije naglasiti da dotični radnici nisu izravno zaposleni kod Danielija nego kod drugih društava koja pripadaju istoj korporativnoj grupi: hrvatski državljani imaju sklopljen ugovor o radu s hrvatskim poslodavcem i socijalno su osigurani u Hrvatskoj, a državljani trećih zemalja imaju sklopljen ugovor o radu s talijanskim poslodavcem i socijalno su osigurani u Italiji.
34. Radnici su trebali biti ustupljeni Danieliju da bi to društvo moglo dovršiti izgradnju pogona za proizvodnju žice u Austriji, građevinski projekt u kojem je Danieli, čini se, bio glavni ugovaratelj. Za vrijeme upućivanja u Austriju radnici su trebali obavljati zadatke po uputama Danielija. Štoviše, iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da radnici nisu radili za Danielija u Italiji, nego su ih njihovi poslodavci izravno ustupili u Austriju. Drugim riječima, hrvatski državljani nisu bili aktivni na tržištu rada u Italiji. Državljani trećih zemalja, s druge strane, zakonito su zaposleni u Italiji gdje uobičajeno rade za talijanskog poslodavca.
35. U tom kontekstu, kako treba, prema pravu Unije, promatrati aranžman koji je predmet glavnog postupka?
36. U skladu s člankom 1. stavkom 1. Direktive 96/71, Direktiva se primjenjuje na društva sa sjedištem u državi članici koja, u okviru prekograničnog pružanja usluga, upućuju radnike, u skladu s člankom 1. stavkom 3. Direktive, na državno područje države članice.
37. Na temelju članka 1. stavka 3. točke (a), Direktiva se primjenjuje kada društvo upućuje radnike na državno područje države članice za račun i po uputama tog društva, na temelju ugovora sklopljenog između društva koje upućuje i primatelja usluge koji posluje u toj državi članici, uz uvjet da postoji radni odnos između društva koje upućuje i radnika za vrijeme upućivanja.
38. Kao što je već prethodno navedeno, članak 1. stavak 3. Direktive uređuje i ustupanje radne snage između društava. Posebno je u tom pogledu značajan članak 1. stavak 3. točka (c)(10).
39. Direktiva se primjenjuje i kada, u skladu s člankom 1. stavkom 3. točkom (c), društvo za privremeno zapošljavanje ili društvo koje ustupa radnike, ustupi radnika društvu korisniku koje ima sjedište ili posluje na državnom području države članice, ako postoji radni odnos između društva za privremeno zapošljavanje ili društva koje ustupa radnike i radnika za vrijeme upućivanja.
40. Jednostavno rečeno, Direktiva se primjenjuje na brojne situacije upućivanja u kojima su radnici ustupljeni iz jedne države članice u drugu u kontekstu prekograničnog pružanja usluga.
41. Aranžman koji je predmet glavnog postupka, kako se na prvi pogled čini, donekle se teško uklapa u situacije iz članka 1. stavka 3. točaka (a) i (c). Stoga ne iznenađuje da se stranke koje su podnijele očitovanja ne slažu ulazi li i na temelju čega aranžman koji je predmet glavnog postupka u područje primjene Direktive 96/71.
42. Detaljniji uvid otkriva međutim da – uz uvjet da sud koji je uputio zahtjev nužno provjeri činjenično stanje u ovom predmetu – aranžman koji je predmet glavnog postupka predstavlja ustupanje radne snage u smislu članka 1. stavka 3. točke (c) Direktive.
43. U predmetu Vicoplus i dr.(11) od Suda je zatraženo da odluči o usklađenosti s pravom Unije nizozemskog zakonodavstva prema kojemu su poljski državljani morali ishoditi radnu dozvolu u slučaju ustupanja poljskih radnika na nizozemsko državno područje nakon što je Poljska pristupila Europskoj uniji. Od suda je zatraženo i da razjasni kriterije prema kojima bi se utvrdilo jesu li radnici ustupljeni u smislu članka 1. stavka 3. točke (c) Direktive 96/71.
44. Sud je ocijenio da je ustupanje radne snage usluga koja se pruža uz naknadu, pri čemu radnik koji je ustupljen ostaje u radnom odnosu s društvom pružateljem usluge i ne sklapa ugovor o radu s društvom korisnikom (prvi uvjet). Štoviše, to ustupanje je karakterizirano činjenicom da odlazak radnika u državu članicu domaćina predstavlja sam cilj pružanja usluga koje obavlja društvo pružatelj usluga (drugi uvjet) i time da taj radnik obavlja posao pod nadzorom i po uputama društva korisnika (treći uvjet)(12).
45. U presudi Martin Meat(13) Sud je dodatno objasnio posebno drugi navedeni uvjet. Razjasnio je koji elementi mogu pokazivati da (prekogranično) pružena usluga predstavlja ustupanje radne snage, a ne upućivanje u smislu članka 1. stavka 3. točke (a) Direktive. Sud je u tom pogledu ocijenio da osobito treba uzeti u obzir svaki element koji navodi na to da pružatelj usluga ne snosi posljedice izvršenja ugovora koje nije u skladu s pružanjem usluga navedenim u ugovoru. Konkretno, ako je pružatelj usluga odgovoran za pravilno izvršenje pružanja usluge navedene u tom ugovoru, u načelu je manje vjerojatno da se radi o ustupanju radne snage nego u slučaju da pružatelj usluge nije odgovoran za posljedice neizvršenja pružanja usluge u skladu s ugovorom(14).
46. Svi ti uvjeti koje je u pogledu ustupanja radne snage postavila sudska praksa ispunjeni su u slučaju aranžmana koji je predmet glavnog postupka(15).
47. Prvo, nije sporno da su radnici iz Hrvatske i trećih zemalja ostali zaposleni u društvima koja su ih uputila u Austriju, to jest kod hrvatskog i talijanskog poslodavca (prvi uvjet). Na to ne utječe činjenica da Danieli i društva poslodavci pripadaju istoj korporativnoj grupi.
48. Drugo, u odnosu na samo ustupanje, na raspravi je pojašnjeno da odlazak radnika u Austriju predstavlja sam cilj aranžmana između Danielija te hrvatskog i talijanskog poslodavca (drugi uvjet). O tome svjedoči i okolnost da ti radnici nisu radili po uputama Danielija u Italiji kao dio njegove tamošnje radne snage. Osim toga, u skladu s objašnjenjem Suda u presudi Martin Meat, iz pisanih očitovanja tužiteljâ vidljivo je da je, umjesto hrvatskog i talijanskog poslodavca, Danieli bio odgovoran za izvršenje ugovornih obveza koje su proizlazile iz pružanja usluga u Austriji.
49. Treće, za vrijeme dok su ustupljeni u Austriju radnici obavljaju poslove pod nadzorom i po uputama društva korisnika, to jest Danielija (treći uvjet).
50. Doduše, može se prigovoriti da hrvatski i talijanski poslodavac nisu društva za privremeno zapošljavanje ili društva koja ustupaju radnike iz članka 1. stavka 3. točke (c) Direktive. S tim u vezi treba međutim napomenuti da je tom aspektu u sudskoj praksi Suda posvećeno malo pozornosti. Smatram da za to postoji dobar razlog.
51. Kao što je navedeno, Direktiva 96/71 osmišljena je radi zaštite radnika omogućujući im određena minimalna prava u posebnom kontekstu prekograničnog pružanja usluga. Da bi zaštitila te radnike država članica domaćin mora osigurati da društva koja upućuju ili ustupaju radnike na njezino državno područje poštuju određena minimalna prava(16).
52. S tim u vezi, iz preambule Direktive vidljivo je da koncept upućivanja mora biti shvaćen u širem smislu: Direktiva se primjenjuje bez obzira na to pruža li društvo usluge kroz obavljanje poslova za svoj račun i po svojim uputama na temelju ugovora sklopljenog između tog društva i primatelja usluga ili se radnici ustupaju za potrebe društva u okviru javnog ili privatnog ugovora(17).
53. Smatram da bi svrha jamstva minimalnog stupnja zaštite za radnike bila dovedena u pitanje kada se na aranžman koji je predmet glavnog postupka ne bi primjenjivala Direktiva 96/71 samo zato što ustupanje radne snage drugim društvima nije glavna djelatnost poslovanja društva koje ustupa dotične radnike.
54. Naposljetku, treba naglasiti da okolnost da se radi o talijanskom društvu koje namjerava pružati usluge u Austriji koristeći radnu snagu koja mu je ustupljena od društava sa sjedištem u Hrvatskoj odnosno u Italiji ne smije utjecati na ocjenu u odnosu na Direktivu 96/71. S aspekta Direktive relevantno je da su predmetni radnici u okviru prekograničnog pružanja usluga ustupljeni iz države članice društvu korisniku koje ima sjedište ili koje posluje u državi članici domaćinu, to jest Austriji(18). Očito je to ovdje tako.
55. S aspekta Direktive 96/71, naime, aranžman koji je predmet glavnog postupka ne razlikuje se od situacije gdje bi glavni ugovaratelj projekta u Austriji, umjesto Danielija, bilo austrijsko društvo koje zapošljava radnike izravno iz Hrvatske (u pogledu hrvatskih državljana) i Italije (u pogledu državljana trećih zemalja). Drugim riječima, radi se o ustupanju u smislu članka 1. stavka 3. točke (c) Direktive 96/71.
56. Ipak, tužitelji i Komisija smatraju posebno da, budući da društva poslodavci i Danieli pripadaju istoj korporativnoj grupi, aranžman koji je predmet glavnog postupka treba smatrati upućivanjem u smislu članka 1. stavka 3. točke (a) Direktive 96/71. Konkretno, zalažu se za široko tumačenje koncepta „radnog odnosa” koji se navodi u toj odredbi s obzirom na to da se ta odredba primjenjuje samo kada postoji radni odnos između društva koje upućuje i upućenih radnika.
57. U tom smislu nije sporno da u ovom slučaju ne postoji takav radni odnos između Danielija i dotičnih radnika. Shvaćanje koje zagovaraju tužitelji i Komisija predstavljalo bi stoga iznimno ekstenzivno tumačenje članka 1. stavka 3. točke (a) Direktive.
58. Ne bih savjetovao takav pristup. Ponajprije, takva interpretacija nije opravdana radi potrebe da se zaštite dotični radnici, što je primarna svrha Direktive. Neovisno o tome ulazi li aranžman koji je predmet glavnog postupka u područje primjene članka 1. stavka 3. točke (a) ili točke (c) Direktive, dotični radnici ulaze u područje primjene Direktive. Drugo, to bi dokinulo razliku koju pravi sudska praksa između upućivanja i stavljanja radnika na raspolaganje, koja je iznimno značajna u kontekstu primjene prijelaznih odredbi poput onih o kojima se ovdje radi.
59. Imajući u vidu navedena razmatranja, prijeći ću na ispitivanje prvog prethodnog pitanja.
B. Prvo prethodno pitanje: usklađenosts pravom Unije zahtjeva da hrvatski državljani moraju ishoditi radnu dozvolu
60. Prvim pitanjem se, u biti, pita trebaju li se članci 56. i 57. UFEU‑a u vezi sa stavcima 2. i 12. iz poglavlja 2. Akta o pristupanju iz 2012. tumačiti tako da je Republika Austrija ovlaštena zahtijevati radnu dozvolu za hrvatske državljane koje talijansko društvo koristi radi pružanja usluge u Austriji.
61. Smatram da na to pitanje treba odgovoriti potvrdno.
62. Prvo, kao što je prethodno objašnjeno, sudska praksa Suda je jasno potvrdila da postoji bitna razlika između upućivanja radnika i ustupanja radne snage. Zbog toga oni imaju različit tretman prema mjerodavnim prijelaznim odredbama.
63. To načelo je već potvrđeno u presudi Rush Portuguesa(19) u kojoj se radilo o portugalskim radnicima koje je portugalsko društvo poslalo u Francusku poslije pristupanja Portugala (tadašnjoj) Europskoj zajednici. U pogledu ustupanja radne snage – što predstavlja uslugu u smislu članka 57. UFEU‑a u skladu sa sudskom praksom Suda(20) – Sud je zaključio da je to aktivnost putem koje se ustupljenim radnicima omogućuje pristup tržištu rada države članice domaćina. U tom slučaju, prema Sudu, država članica domaćin je u načelu ovlaštena – u mjeri u kojoj relevantne prijelazne odredbe Akta o pristupanju dopuštaju – ograničiti pristup tih radnika svojem tržištu rada(21).
64. To stajalište Sud je nedavno primijenio u kontekstu prijelaznih odredbi koje su se primjenjivale nakon pristupanja novih država članica Europskoj uniji 2004. godine. Ta sudska praksa je ovdje osobito važna jer su relevantna prijelazna pravila sadržajno jednaka u ovom slučaju.
65. U presudi Vicoplus i dr.(22) Sud je u biti ponovio stajalište iz presude Rush Portuguesa zaključivši da je, za vrijeme na koje je stavljen na raspolaganje, radnik koji je ustupljen u smislu članka 1. stavka 3. točke (c) Direktive 96/71 uobičajeno raspoređen na radno mjesto kod društva korisnika koje bi inače bilo popunjeno osobom zaposlenom u tom društvu(23). Zbog toga je Sud smatrao da zahtjev za radnu dozvolu koji su u tom slučaju uvela nizozemska tijela predstavlja mjeru kojom se uređuje pristup poljskih državljana tržištu rada države domaćina u smislu poglavlja 2. stavka 2. Priloga XII. Aktu o pristupanju iz 2003.(24) te da je u skladu s člancima 56. i 57. UFEU‑a(25).
66. Drugim riječima, stare države članice mogle su se osloniti na tu odredbu da bi za vrijeme prijelaznog razdoblja zahtijevale radnu dozvolu za radnike koji su bili ustupljeni iz nove države članice. Ta odredba odgovara poglavlju 2. stavku 2. Priloga V. Aktu o pristupanju iz 2012.
67. U tom smislu čini se da dvojbe koje je iznio sud koji je uputio zahtjev o tome može li se stajalište Suda u tom slučaju prenijeti na aranžman koji je predmet glavnog postupka proizlaze iz posebnosti aranžmana koji je predmet glavnog postupka; naime, da su hrvatski radnici upućeni talijanskom društvu koje pruža uslugu u Austriji.
68. Ovdje valja podsjetiti da, kao i relevantna prijelazna odredba u Aktu o pristupanju iz 2003., poglavlje 2. stavak 2. Priloga V. Aktu o pristupanju iz 2012. uređuje pristup hrvatskih radnika tržištu rada drugih država članica tijekom prijelaznog razdoblja. U kontekstu proširenja Europske unije iz 2004., Sud je objasnio da je ova odredba osmišljena da bi se nakon pristupanja novih država članica Europskoj uniji izbjegli poremećaji na tržištu rada starih država članica zbog naglog dolaska velikog broja radnika koji su državljani tih novih država(26). Da bi se izbjegli takvi poremećaji, prijelazne odredbe dopuštaju državama članicama da ograniče kretanje radnika iz novih država članica.
69. Kako je Sud utvrdio, bilo bi neprirodno praviti razliku između priljeva radnika na tržište rada države članice ovisno o tome pristupaju li mu putem ustupanja ili mu pristupaju izravno i samostalno(27). U tom smislu nije važno žele li radnici ustupljeni u državu članicu domaćina tamo i ostati nakon što završe posao za društvo korisnika ili se vraćaju u državu članicu podrijetla neposredno nakon upućivanja. Umjesto toga, Sud smatra bitnim da su radnici ustupljeni u državu članicu domaćina raspoređeni na radna mjesta koja su mogla biti popunjena radnicima zaposlenima u državi članici domaćinu(28).
70. Smatram da bi bilo jednako neprirodno praviti razliku između situacije u kojoj austrijsko društvo želi koristiti hrvatske radnike koje je ustupio hrvatski poslodavac radi dovršetka projekta u Austriji i situacije u kojoj, kao što je ovdje slučaj, društvo korisnik koje želi pružati uslugu u Austriji ima sjedište u drugoj državi članici koja slučajno nije odlučila produžiti primjenu prijelaznih odredbi. U obje situacije hrvatski radnici stavljeni su na raspolaganje na tržištu rada države članice domaćina.
71. Pravljenjem takve razlike prijelaznim bi se odredbama koje uređuju slobodno kretanje radnika zapravo mogao oduzeti velik dio njihove učinkovitosti. Ne smije se zaboraviti naime da su u ovom slučaju hrvatski državljani upućeni, za vrijeme razdoblja na koje su stavljeni na raspolaganje, na radna mjesta u Austriju po uputama Danielija, i to na radna mjesta na koja su – barem potencijalno – mogle biti raspoređene osobe koje bi zaposlilo to društvo u Austriji.
72. Ta okolnost također razlikuje ovaj slučaj od situacije navedene u presudi Rush Portuguesa – i ponovljene u članku 3. stavku 1. točki (a) Direktive 96/71 – kada se pružatelj usluge sa svojom radnom snagom premješta u državu članicu domaćina za vrijeme obavljanja posla. U tom slučaju bi takav aranžman u pravilu bio obuhvaćen poglavljem 2. stavkom 12. Priloga V. Aktu o pristupanju iz 2012.
73. Na prvo prethodno pitanje stoga valja odgovoriti da članke 56. i 57. UFEU‑a i poglavlje 2. stavak 2. Priloga V. Aktu o pristupanju iz 2012. treba tumačiti na način da je Republika Austrija ovlaštena ograničiti upućivanje hrvatskih radnika zaposlenih u društvu sa sjedištem u Hrvatskoj na način da za njih zahtijeva radnu dozvolu, kad se to upućivanje obavlja ustupanjem tih radnika društvu sa sjedištem u Italiji da bi to talijansko društvo moglo pružiti uslugu u Austriji.
C. Drugo prethodno pitanje: usklađenost s pravom Unije zahtjeva da državljani trećih zemalja moraju ishoditi radnu dozvolu
74. Drugim pitanjem u bitnome se pita trebaju li se članci 56. i 57. UFEU‑a tumačiti tako da je Republika Austrija ovlaštena zahtijevati radnu dozvolu za državljane trećih zemalja koje je talijansko društvo ustupilo drugom talijanskom društvu koje želi pružati uslugu u Austriji.
75. Smatram da na to pitanje treba odgovoriti negativno.
76. Treba prije svega naglasiti da su državljani trećih zemalja zakonito zaposleni u Italiji kod talijanskog društva i socijalno su osigurani u Italiji.
77. U pogledu područja primjene članka 56. UFEU‑a, ova odredba izričito predviđa samo situaciju koja se odnosi na osobu koja pruža uslugu koja ima sjedište u državi članici različitoj od države u kojoj je sjedište primatelja usluge. Međutim u pozadini drugog prethodnog pitanja je situacija koja se odnosi na ustupanje radne snage od talijanskog poslodavca Danieliju drugom talijanskom društvu koje pruža uslugu u Austriji.
78. Kao što je Sud zaključio, smisao članka 56. UFEU‑a je ukidanje ograničenja slobodnom pružanju usluga osoba koje nemaju sjedište u državi članici u kojoj se usluga treba pružiti(29). Zato je Sud prihvatio široko tumačenje te odredbe: samo u slučaju kada su svi relevantni elementi predmetne aktivnosti ograničeni samo na jednu državu članicu ne primjenjuju se odredbe Ugovora u području slobodnog pružanja usluga(30). Nasuprot tomu, iz sudske prakse je vidljivo da se pravila kojima se uređuje slobodno pružanje usluga primjenjuju u svim slučajevima kada osoba koja pruža usluge nudi te usluge u državi članici različitoj od države članice u kojoj ima sjedište, bez obzira na to gdje je sjedište primateljima tih usluga(31).
79. Da bi se mogao primijeniti članak 56. UFEU‑a, dovoljno je da sama usluga prelazi iz jedne države članice u drugu(32).
80. Imajući na umu da se aranžman koji je predmet glavnog postupka odnosi na prekogranično pružanje usluge (u ovom predmetu: ustupanje radne snage i, samim time, usluge koju pruža Danieli u Austriji) u državi članici različitoj od one u kojoj osoba koja pruža uslugu ima sjedište, članak 56. UFEU‑a mora se primijeniti na situaciju koja je u pozadini drugog prethodnog pitanja(33).
81. Kada je to pojašnjeno, želio bih istaknuti da prema ustaljenoj sudskoj praksi nacionalna mjera kojom se upućivanje radnika u državu članicu domaćina uvjetuje ishođenjem radne dozvole predstavlja ograničenje u smislu članka 56. UFEU‑a(34). Kao što je Sud zaključio, zahtjev za ishođenje radne dozvole za državljane trećih zemalja koji su upućeni u državu članicu domaćina u okviru pružanja prekograničnih usluga je, zbog formalnosti i rokova postupanja koje podrazumijeva, takvoga karaktera da narušava interes slobodnog pružanja usluga na državnom području država članica posredstvom upućenih radnika državljana trećih zemalja(35).
82. Sud je svejedno prihvatio da zahtjev za radne dozvole može u načelu biti opravdan ako postoji važan razlog u općem interesu i ako taj interes nije već zaštićen pravilima kojima je pružatelj usluga podvrgnut u državi članici u kojoj ima sjedište, ako se njime može zajamčiti ispunjenje njegova cilja te ako ne prelazi ono što je nužno za ostvarenje tog cilja(36).
83. Unatoč toj napomeni, Sud je zahtjeve koji su stroži od davanja jednostavne prethodne izjave načelno smatrao neproporcionalnima u odnosu na cilj koji se želi postići, na primjer, stabilnost tržišta rada u državi članici domaćinu ili zaštita radnika, i stoga oprečnim pravilima o slobodnom pružanju usluga(37).
84. Nedavno je tako postupio i u specifičnom kontekstu ustupanja radne snage u smislu članka 1. stavka 3. točke (c) Direktive 96/71.
85. U predmetu Essent od Suda je zatraženo da odluči o usklađenosti s pravom Unije zahtjeva za radnu dozvolu u slučaju kada je društvo sa sjedištem u državi članici (Njemačkoj) ustupilo državljane trećih zemalja društvu korisniku sa sjedištem u državi članici domaćinu (Nizozemskoj). U tom predmetu Sud je objasnio da, iako želja da se izbjegnu poremećaji na tržištu rada predstavlja važan razlog u općem interesu, radnici koje zapošljava društvo sa sjedištem u državi članici, a koji se stavljaju na raspolaganje društvu u drugoj državi članici da bi tamo pružali usluge, nemaju namjeru pristupa tržištu rada te druge države jer se u pravilu vraćaju u svoju zemlju podrijetla ili boravišta nakon izvršenja zadatka(38). Naime, za razliku od državljana Unije koji mogu ostvariti pristup tržištu rada države članice domaćina putem ustupanja, s obzirom na to da ti državljani načelno uživaju pravo slobodnog kretanja, državljani trećih zemalja ne mogu se slobodno kretati unutar Europske unije.
86. U istom kontekstu — i nedvojbeno zbog toga što državljani trećih zemalja ne uživaju pravo slobodnog kretanja — Sud je prihvatio da država članica domaćin može poduzeti određene mjere da bi osigurala da društvo koje se koristi slobodnim pružanjem usluga ne čini to s ciljem koji nije pružanje usluge i da bi utvrdila da su radnici u zakonitom položaju i da izvršavaju svoju glavnu djelatnost u državi članici u kojoj društvo pružatelj usluge ima sjedište(39). Međutim, Sud je zaključio da taj nadzor mora poštovati granice koje postavlja pravo Unije, osobito one koje proizlaze iz slobodnog pružanja usluga, koje se ne može smatrati iluzornim i čije se izvršavanje ne može podvrgnuti diskrecijskom pravu upravnih tijela(40).
87. Drugim riječima, ovlast da izvršava provjere državi članici domaćinu ne dopušta nametanje neproporcionalnih zahtjeva.
88. Za ovaj predmet osobito je važno što je u presudi Essent Sud posebno zaključio da trajno zadržavanje zahtjeva za radnu dozvolu za državljane trećih zemalja koje na raspolaganje društvu sa sjedištem u toj državi članici stavlja društvo sa sjedištem u drugoj državi članici, prelazi ono što je potrebno za očuvanje stabilnosti tržišta rada(41).
89. U tom predmetu Sud je stajalište o dopuštenosti uvjeta radne dozvole za upućene državljane trećih zemalja koje zapošljava društvo koje pruža prekograničnu uslugu u državi članici domaćinu izričito proširio i na ustupanje radne snage.
90. Ne nalazim uvjerljiv razlog zašto se to stajalište također ne bi primjenjivalo u odnosu na aranžman koji je predmet glavnog postupka: kao što je prethodno objašnjeno, aranžman koji je predmet glavnog postupka sastoji se, kao u presudi Essent, u ustupanju radne snage u smislu članka 1. stavka 3. točke (c) Direktive.
91. U tom smislu, treba naglasiti da se prvo i drugo pitanje odnose na dvije bitno različite situacije.
92. Kao što je prethodno objašnjeno, Sud je u kontekstu primjene prijelaznih mjera ocijenio da ustupanje radne snage u smislu članka 1. stavka 3. točke (c) Direktive 96/71 predstavlja oblik pristupa tržištu rada te države članice domaćina. Zbog toga stavljanje radnika na raspolaganje može biti podvrgnuto zahtjevu za radnu dozvolu u prijelaznom razdoblju nakon pristupanja nove države članice Europskoj uniji, razdoblju koje je karakterizirano povećanim rizikom od trenutnog i značajnog poremećaja tržišta rada države članice domaćina(42). Da bi se izbjegli takvi poremećaji zakonodavac je osmislio specifične prijelazne odredbe koje dopuštaju državama članicama da, kada je potrebno, na određeno vrijeme zadiru u slobodno kretanje radnika i slobodno pružanje usluga iz Ugovora. Ovakva situacija je u pozadini prvog prethodnog pitanja.
93. Naprotiv, u odnosu na državljane trećih zemalja ne postoji sličan rizik. I to zato što državljani trećih zemalja ne uživaju pravo slobodnog kretanja i u pravilu moraju imati radnu dozvolu (i biti zakonito zaposleni) u državi članici boravišta. Ne smije se naime zaboraviti da se ustupanje radne snage, u pogledu državljana trećih zemalja, omogućava samo privremeni pristup tržištu rada države članice u koju su upućeni. U tim okolnostima bi iz perspektive slobodnog pružanja usluga bilo neproporcionalno zahtijevati ispunjavanje uvjeta koji uređuju pristup tržištu rada države članice domaćina ili ispunjavanje svih drugih uvjeta u pogledu zapošljavanja državljana trećih zemalja, dakle pitanja koja nisu usklađena na razini Unije. Ne smije se naime zaboraviti da – za razliku od radnika nove države članice – državljani trećih zemalja moraju zadovoljiti i formalnosti koje se odnose na useljavanje i pristup tržištu rada u državi članici boravišta. Dodatni zahtjevi koje bi postavila država članica domaćin stoga bi društvima znatno otežali slobodno pružanje usluga u državi članici domaćinu upućivanjem državljana trećih zemalja, kao što je slučaj u ovom predmetu.
94. U bitnome, ne smije se zaboraviti da su u ovom slučaju dotični državljani trećih zemalja zakonito zaposleni u državi članici boravišta u koju se vraćaju nakon što završe rad u državi članici domaćinu. U toj situaciji teško je reći kako bi trajno zadržavanje uvjeta radne dozvole za državljane trećih zemalja koje je društvo sa sjedištem u drugoj državi članici uputilo u državu članicu domaćina moglo predstavljati nužnu mjeru za zaštitu stabilnosti tržišta rada države članice domaćina.
95. U svakom slučaju, Sud prihvaća da države članice mogu od društva koje pruža usluge zahtijevati podatke koji pokazuju da su dotični radnici u zakonitom položaju, osobito u pogledu boravka, radne dozvole i socijalnog osiguranja u državi članici u kojoj su ti radnici zaposleni(43). Takvim zahtjevom se zapravo uspostavlja odgovarajuća ravnoteža između legitimnog interesa države članice domaćina i interesa društva sa sjedištem u drugoj državi članici koje želi pružati prekogranične usluge upućivanjem državljana trećih zemalja u državu članicu domaćina. Takva mjera nedvojbeno državi članici domaćinu pruža dovoljno jamstvo da su državljani trećih zemalja u zakonitom položaju i da oni izvršavaju svoju glavnu djelatnost u državi članici u kojoj društvo koje pruža usluge ima sjedište, bez nepotrebnog ometanja slobodnog pružanja usluga zajamčenog UFEU‑om(44).
96. Na drugo prethodno pitanje stoga valja odgovoriti da članke 56. i 57. UFEU‑a treba tumačiti na način da Republika Austrija nije ovlaštena ograničiti upućivanje ruskih i bjeloruskih radnika zakonito zaposlenih u društvu sa sjedištem u Italiji na način da zahtijeva radnu dozvolu kad se to upućivanje obavlja ustupanjem tih radnika drugom društvu sa sjedištem u Italiji da bi to drugo društvo pružilo uslugu u Austriji.
IV. Zaključak
97. S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem da Sud na prethodna pitanja koja je uputio Verwaltungsgerichtshof (Visoki upravni sud, Austrija) odgovori kako slijedi:
1. Članke 56. i 57. UFEU‑a u vezi s poglavljem 2. stavkom 2. Priloga V. Aktu o uvjetima pristupanja Republike Hrvatske i prilagodbama Ugovora o Europskoj uniji, Ugovora o funkcioniranju Europske unije i Ugovora o osnivanju Europske zajednice za atomsku energiju od 24. travnja 2012. treba tumačiti na način da je Republika Austrija ovlaštena ograničiti upućivanje hrvatskih radnika zaposlenih u društvu sa sjedištem u Hrvatskoj na način da za njih zahtijeva radnu dozvolu kad se to upućivanje obavlja ustupanjem tih radnika društvu sa sjedištem u Italiji da bi to talijansko društvo moglo pružiti uslugu u Austriji.
2. Članke 56. i 57. UFEU‑a treba tumačiti na način da Republika Austrija nije ovlaštena ograničiti upućivanje ruskih i bjeloruskih radnika zakonito zaposlenih u društvu sa sjedištem u Italiji na način da zahtijeva radnu dozvolu kad se to upućivanje obavlja ustupanjem tih radnika drugom društvu sa sjedištem u Italiji da bi to drugo društvo pružilo uslugu u Austriji.