PRESUDA SUDA (veliko vijeće)
21. prosinca 2023.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Europski uhidbeni nalog – Okvirna odluka 2002/584/PUP – Članak 1. stavak 3. – Članak 15. stavak 2. – Postupak predaje između država članica – Razlozi za neizvršenje – Povelja Europske unije o temeljnim pravima – Članak 7. – Poštovanje privatnog i obiteljskog života – Članak 24. stavci 2. i 3. – Uzimanje u obzir najboljeg interesa djeteta – Pravo svakog djeteta na održavanje redovitog osobnog odnosa i izravan kontakt s oba roditelja – Majka male djece koja žive s njom”
U predmetu C‑261/22,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Corte suprema di cassazione (Vrhovni kasacijski sud, Italija), odlukom od 19. travnja 2022., koju je Sud zaprimio 19. travnja 2022., u kaznenom postupku protiv
GN,
uz sudjelovanje:
Procuratore generale presso la Corte d’appello di Bologna,
SUD (veliko vijeće),
u sastavu: K. Lenaerts, predsjednik, L. Bay Larsen, potpredsjednik, K. Jürimäe (izvjestiteljica), C. Lycourgos, E. Regan, F. Biltgen i N. Piçarra, predsjednici vijeća, P. G. Xuereb, L. S. Rossi, I. Jarukaitis, A. Kumin, N. Jääskinen, N. Wahl, I. Ziemele i J. Passer, suci,
nezavisna odvjetnica: T. Ćapeta,
tajnik: C. Di Bella, administrator,
uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 28. ožujka 2023.,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za osobu GN, R. Ghini, avvocato,
– za Procuratore generale presso la Corte d’appello di Bologna, A. Scandellari, sostituto procuratore della Repubblica,
– za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju S. Faracija, avvocato dello Stato,
– za mađarsku vladu, M. Z. Fehér i K. Szíjjártó, u svojstvu agenata,
– za nizozemsku vladu, M. K. Bulterman, J. M. Hoogveld i P. P. Huurnink, u svojstvu agenata,
– za Vijeće Europske unije, K. Pleśniak i A. Ştefănuc, u svojstvu agenata,
– za Europsku komisiju, S. Grünheid i A. Spina, u svojstvu agenata,
saslušavši mišljenje nezavisne odvjetnice na raspravi održanoj 13. srpnja 2023.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se, s jedne strane, na tumačenje članka 1. stavaka 2. i 3. te članaka 3. i 4. Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica (SL 2002., L 190, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 83. i ispravak SL 2013., L 222, str. 14.), kako je izmijenjena Okvirnom odlukom Vijeća 2009/299/PUP od 26. veljače 2009. (SL 2009., L 81, str. 24.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 16., str. 169.) (u daljnjem tekstu: Okvirna odluka 2002/584), te, s druge strane, na ocjenu njihove valjanosti s obzirom na članke 7. i 24. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).
2 Zahtjev je upućen u okviru izvršenja u Italiji europskog uhidbenog naloga koji su protiv osobe GN izdala belgijska pravosudna tijela radi izvršenja kazne zatvora u Belgiji.
Pravni okvir
Međunarodno pravo
3 Konvencija o pravima djeteta usvojena je na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda 20. studenoga 1989. (Zbirka međunarodnih ugovora Ujedinjenih naroda, sv. 1577., str. 3.).
4 Člankom 3. stavkom 1. te konvencije određeno je:
„U svim akcijama koje u svezi s djecom poduzimaju javne ili privatne ustanove socijalne skrbi, sudovi, državna uprava ili zakonodavna tijela, mora se prvenstveno voditi računa o interesima djeteta.”
Pravo Unije
5 Uvodna izjava 6. Okvirne odluke 2002/584 glasi:
„Europski uhidbeni nalog, predviđen ovom Okvirnom odlukom, prva je konkretna mjera u području kaznenog prava kojom se primjenjuje načelo uzajamnog priznavanja, koje Europsko vijeće smatra ‚kamenom temeljcem’ pravosudne suradnje.”
6 Člankom 1. te okvirne odluke, naslovljenim „Definicija europskog uhidbenog naloga i obveza njegova izvršenja”, propisuje se:
„1. Europski uhidbeni nalog je sudska odluka koju izdaje država članica s ciljem uhićenja i predaje tražene osobe od strane druge države članice, zbog vođenja kaznenog progona, izvršenja kazne zatvora ili naloga za oduzimanje slobode.
2. Države članice izvršavaju svaki europski uhidbeni nalog na temelju načela uzajamnog priznavanja u skladu s odredbama ove Okvirne odluke.
3. Ova Okvirna odluka ne mijenja obvezu poštovanja temeljnih prava i temeljnih pravnih načela sadržanih u članku 6. [UEU‑a].”
7 U članku 3. navedene okvirne odluke nabrojeni su razlozi za obvezno neizvršenje europskog uhidbenog naloga, dok su u njezinim člancima 4. i 4.a predviđeni razlozi za njegovo moguće neizvršenje.
8 Članak 7. te okvirne odluke, naslovljen „Sudjelovanje središnjeg tijela”, u stavku 1. predviđa da svaka država članica može odrediti središnje tijelo ili, ako je to predviđeno u njezinu pravnom sustavu, više središnjih tijela za pružanje pomoći nadležnim pravosudnim tijelima.
9 Člankom 15. Okvirne odluke 2002/584, naslovljenim „Odluka o predaji”, propisuje se:
„1. Pravosudno tijelo izvršenja odlučuje, u rokovima i pod uvjetima utvrđenima ovom Okvirnom odlukom, treba li osoba biti predana.
2. Ako pravosudno tijelo izvršenja utvrdi da su informacije koje je dostavila država članica izdavateljica uhidbenog naloga nedostatne i ne omogućavaju donošenje odluke o predaji tražene osobe, od nje zahtijeva da potrebne dopunske informacije, posebno one u vezi s člancima 3. do 5. te s odredbama članka 8., budu žurno dostavljene te može postaviti rok za njihov primitak, uzimajući u obzir potrebu poštovanja rokova iz članka 17.
3. Pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog u bilo koje doba može pravosudnom tijelu izvršenja poslati sve korisne dodatne informacije.”
10 U članku 17. te okvirne odluke određeni su rokovi i postupci za donošenje odluke o izvršenju europskog uhidbenog naloga.
11 U skladu s člankom 23. navedene okvirne odluke, pod naslovom „Rokovi za predaju osobe”:
„1. Tražena se osoba predaje što je moguće ranije, na datum koji dogovaraju oba tijela o kojima je riječ.
2. Osoba se predaje najkasnije deset dana nakon donošenja pravomoćne odluke o izvršenju europskog uhidbenog naloga.
[…]
4. Predaja može [privremeno] biti odgođena, u izuzetnim okolnostima, zbog ozbiljnih humanitarnih razloga, npr. ako postoji osnovani razlog za uvjerenje da bi se time [očito] ugrozilo zdravlje ili život tražene osobe. Izvršenje europskog uhidbenog naloga obavlja se odmah po nestanku tih razloga. Pravosudno tijelo izvršenja odmah obavještava pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog i dogovara novi datum predaje. U tom slučaju, predaja se obavlja u roku od deset dana od novog dogovorenog datuma.
[…]”
Talijansko pravo
12 Člankom 2. leggea n. 69 – Disposizioni per conformare il diritto interno alla decisione quadro 2002/584/GAI del Consiglio, del 13 giugno 2002, relativa al mandato d’arresto europeo e alle procedure di consegna tra Stati membri (Zakon br. 69 o odredbama za usklađivanje nacionalnog prava s Okvirnom odlukom Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica) od 22. travnja 2005. (GURI br. 98 od 29. travnja 2005., str. 6., u daljnjem tekstu: Zakon br. 69/2005), u verziji koja proizlazi iz decreta legislativo n. 10 (Zakonodavna uredba br. 10) od 2. veljače 2021. (GURI br. 30 od 5. veljače 2021., u daljnjem tekstu: Zakonodavna uredba br. 10 iz 2021.), koja je primjenjiva na činjenice u glavnom postupku, određeno je:
„Izvršenje europskog uhidbenog naloga ni u kojem slučaju ne smije dovesti do povrede najviših načela ustavnog poretka države ili neotuđivih osobnih prava priznatih Ustavom, temeljnih prava i temeljnih pravnih načela sadržanih u članku 6. [UEU‑a] ili temeljnih prava zajamčenih [Europskom k]onvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisanom u Rimu 4. studenoga 1950. [u daljnjem tekstu: EKLJP] […]”
13 U skladu s člankom 18. tog zakona:
„[Ž]albeni sud odbija predaju u sljedećim slučajevima:
a) ako se kazneno djelo koje se stavlja na teret u europskom uhidbenom nalogu više ne progoni zbog amnestije na temelju talijanskog prava, kada je za to nadležna talijanska država;
b) ako se pokaže da je u odnosu na traženu osobu zbog istih kaznenih djela u Italiji donesena pravomoćna osuđujuća presuda ili presuda o obustavi postupka koja se više ne može pobijati ili je pravomoćna presuda donesena u nekoj drugoj državi članici Europske unije, pod uvjetom da je, u slučaju izricanja osuđujuće presude, ta kazna izdržana ili se trenutačno izdržava ili se više ne može izvršiti u skladu s pravom države članice u kojoj je osuđujuća presuda izrečena;
c) ako je osoba protiv koje je izdan europski uhidbeni nalog u trenutku počinjenja kaznenog djela bila mlađa od 14 godina.”
14 U verziji koja je prethodila stupanju na snagu Zakonodavne uredbe br. 10 iz 2021., članak 18. Zakona br. 69/2005 propisivao je:
„Žalbeni sud odbija predaju:
[…]
p) ako je osoba čija se predaja traži trudnica ili majka djece mlađe od tri godine koja žive s njom, osim ako, u slučaju europskog uhidbenog naloga izdanog tijekom postupka, postoje iznimno ozbiljni zahtjevi u pogledu zaštite na kojima se temelji ograničavajuća mjera pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog;
[…]”
Glavni postupak i prethodna pitanja
15 Belgijska pravosudna tijela izdala su 26. lipnja 2020. europski uhidbeni nalog protiv osobe GN u svrhu izvršenja kazne zatvora u trajanju od pet godina koju joj je u odsutnosti izrekao rechtbank van eerste aanleg Antwerpen, afdeling Antwerpen (Prvostupanjski sud u Antwerpenu, odjel u Antwerpenu, Belgija) zbog kaznenih djela trgovine ljudima i omogućavanja nezakonitog useljavanja, počinjenih u Belgiji između 18. rujna 2016. i 5. kolovoza 2017.
16 Osoba GN uhićena je u Bologni (Italija) 2. rujna 2021. U trenutku uhićenja bila je zajedno sa svojim sinom, rođenim u Ferrari (Italija) 10. studenoga 2018., s kojim je živjela. Usto, bila je trudna s drugim djetetom, koje je rođeno 10. svibnja 2022.
17 Tijekom ispitivanja provedenog 3. rujna 2021. osoba GN nije pristala na predaju belgijskim pravosudnim tijelima. Nakon rasprave održane 17. rujna 2021., Corte d’appello di Bologna (Žalbeni sud u Bologni, Italija), u svojstvu pravosudnog tijela izvršenja, zatražio je od belgijskih pravosudnih tijela dostavu informacija, kao prvo, o načinima izvršenja u Belgiji kazni izrečenih protiv majki koje žive s maloljetnom djecom, kao drugo, o zatvorskom tretmanu kojem će osoba GN biti podvrgnuta u slučaju predaje, kao treće, o mjerama koje bi bile poduzete u pogledu njezina maloljetnog djeteta te, kao četvrto, o mogućnosti obnove postupka koji je okončan izricanjem kazne u odsutnosti.
18 Službenim dopisom od 5. listopada 2021. parquet d’Anvers (Državno odvjetništvo u Antwerpenu, Belgija) obavijestio je Corte d’appello di Bologna (Žalbeni sud u Bologni) da su odgovori na postavljena pitanja u nadležnosti Service public fédéral Justice (Savezna javna služba za pravosuđe, Belgija).
19 Presudom od 15. listopada 2021. Corte d’appello di Bologna (Žalbeni sud u Bologni) odbio je predaju osobe GN belgijskim pravosudnim tijelima te je naložio njezino trenutačno puštanje na slobodu. Naime, prema mišljenju tog suda, s obzirom na to da belgijska pravosudna tijela nisu odgovorila na njegova pitanja, nije postojala nikakva sigurnost da pravni poredak države članice izdavateljice naloga poznaje sustav oduzimanja slobode usporediv s onim države članice izvršenja, kojim se štiti pravo majke da joj se ne uskrati odnos s djecom i da se o njima brine te kojim se djeci osigurava potrebna majčinska i obiteljska skrb, zajamčena kako talijanskim Ustavom tako i člankom 3. Konvencije o pravima djeteta i člankom 24. Povelje.
20 Procuratore generale presso la Corte d’appello di Bologna (opći državni odvjetnik pri Žalbenom sudu u Bologni, Italija) i osoba GN protiv te presude podnijeli su žalbu Corteu suprema di cassazione (Vrhovni kasacijski sud, Italija), sudu koji je uputio zahtjev.
21 Sud koji je uputio zahtjev utvrđuje da je odredba Zakona br. 69/2005 – koja je kao razlog za odbijanje izvršenja europskog uhidbenog naloga izričito predviđala slučaj u kojem je osoba na koju se odnosi taj nalog trudnica ili majka djece mlađe od tri godine koja žive s njom – stavljena izvan snage Zakonodavnom uredbom br. 10 iz 2021. kako bi se talijansko zakonodavstvo uskladilo s Okvirnom odlukom 2002/584, u kojoj se taj slučaj ne spominje među razlozima za obvezno ili moguće neizvršenje europskog uhidbenog naloga.
22 Međutim, taj sud smatra da bi predaja te majke – ako pravni poredak države članice izdavateljice naloga ne predviđa mjere zaštite prava djece da im se ne uskrati majčinska skrb usporediva s onima predviđenima talijanskim pravom – dovela do povrede temeljnih prava zaštićenih talijanskim Ustavom i EKLJP‑om.
23 Uzimajući navedeno u obzir, europski uhidbeni nalog obuhvaćen je područjem koje je potpuno usklađeno. U tim okolnostima, sud koji je uputio zahtjev pita se zabranjuje li se Okvirnom odlukom 2002/584 pravosudnom tijelu izvršenja da odbije izvršiti europski uhidbeni nalog koji se odnosi na majku male djece, ako bi njezina predaja bila u suprotnosti s njezinim pravom na poštovanje privatnog i obiteljskog života, ali i s najboljim interesom njezine djece. U slučaju potvrdnog odgovora, pita se o usklađenosti te okvirne odluke s člankom 7. i člankom 24. stavkom 3. Povelje, u vezi s, među ostalim, sudskom praksom Europskog suda za ljudska prava koja se odnosi na članak 8. EKLJP‑a.
24 U tim je okolnostima Corte suprema di cassazione (Vrhovni kasacijski sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Treba li članak 1. stavke 2. i 3. te članke 3. i 4. [Okvirne odluke 2002/584] tumačiti na način da se njima pravosudnom tijelu izvršenja ne dopušta da odbije ili barem odgodi predaju majke koja živi s maloljetnom djecom?
2. Jesu li, u slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje, članak 1. stavci 2. i 3. te članci 3. i 4. [Okvirne odluke [2002/584] u skladu s člankom 7. i člankom 24. stavkom 3. [Povelje], također s obzirom na sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava u pogledu članka 8. EKLJP‑a i ustavne tradicije zajedničke državama članicama, u dijelu u kojem se njima nalaže predaja majke, pri čemu se prekidaju veze s maloljetnom djecom koja žive s majkom i ne uzima u obzir najbolji interes djeteta?”
Postupak pred Sudom
25 Sud koji je uputio zahtjev zatražio je da se o ovom zahtjevu za prethodnu odluku odluči u ubrzanom postupku, predviđenom člankom 105. Poslovnika Suda.
26 Taj je sud istaknuo da glavni predmet odnosi na temeljna prava trudnice i njezina malog djeteta koje živi s njom te da je primjena ubrzanog postupka nužna kako bi se prekinula neizvjesnost u pogledu buduće skrbi nad tim djetetom. Upućena pitanja također otvaraju probleme koji su zajednički velikom broju predmeta u tijeku pred sudovima država članica i koji bi se trebali što hitnije rješavati.
27 Člankom 105. stavkom 1. Poslovnika predviđeno je da, na zahtjev suda koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku ili, iznimno, po službenoj dužnosti, predsjednik Suda može, kad priroda predmeta zahtijeva postupanje u kratkim rokovima, nakon što sasluša suca izvjestitelja i nezavisnog odvjetnika, odlučiti da se o tom zahtjevu, iznimno od odredaba tog Poslovnika, odluči u ubrzanom postupku.
28 U tom smislu, valja podsjetiti na to da je takav ubrzani postupak postupovni instrument koji treba odgovoriti na izvanrednu kriznu situaciju (presuda od 21. prosinca 2021., Randstad Italia, C‑497/20, EU:C:2021:1037, t. 37. i navedena sudska praksa).
29 U ovom slučaju predsjednik Suda, nakon što je saslušao sutkinju izvjestiteljicu i nezavisnu odvjetnicu, 11. svibnja 2022. odlučio je odbiti zahtjev iz točke 25. ove presude.
30 Naime, iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da je osoba GN, provedbom presude Cortea d’appello di Bologna (Žalbeni sud u Bologni) od 15. listopada 2021., bila odmah puštena na slobodu. Osim toga, informacije koje je Sudu podnio sud koji je uputio zahtjev ne dokazuju postojanje opasnosti u pogledu skrbi o djeci osobe GN tijekom odlučivanja o ovom zahtjevu za prethodnu odluku. Moguća nesigurnost kad je riječ o posljedicama odluke kojom se okončava glavni postupak na tu skrb ili činjenica da bi se upućena pitanja mogla odnositi na znatan broj osoba ili pravnih situacija ne mogu kao takve predstavljati razloge za utvrđivanje izvanredne hitnosti, koja je ipak nužna kako bi se opravdalo ubrzano postupanje (vidjeti u tom smislu presude od 22. rujna 2022., Bundesrepublik Deutschland (Administrativna suspenzija odluke o transferu), C‑245/21 i C‑248/21, EU:C:2022:709, t. 34. i od 9. studenoga 2023., Staatssecretaris van Justitie en Veiligheid (Pojam ozbiljne nepravde), C‑125/22, EU:C:2023:843, t. 30.).
O prethodnim pitanjima
Prvo pitanje
31 Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 1. stavke 2. i 3. Okvirne odluke 2002/584, u vezi s člankom 7. i člankom 24. stavcima 2. i 3. Povelje, tumačiti na način da mu se protivi to da pravosudno tijelo izvršenja odbije predaju osobe protiv koje je izdan europski uhidbeni nalog zbog toga što je ta osoba majka male djece koja žive s njom.
32 S obzirom na navode tog suda, to prvo pitanje valja razumjeti na način da se temelji na pretpostavci prema kojoj osoba na koju se odnosi europski uhidbeni nalog u glavnom postupku ima dvoje male djece koja žive s njom i interes kojih je nastaviti održavati redovite osobne odnose i izravan kontakt sa svojom majkom. U tom se kontekstu navedeni sud pita može li odbiti izvršenje tog uhidbenog naloga na temelju članka 1. stavka 3. Okvirne odluke 2002/584, u vezi s člankom 7. i člankom 24. stavcima 2. i 3. Povelje, zbog toga što bi njezina predaja mogla onemogućiti toj osobi takve odnose i takav kontakt s njezinom djecom.
33 Najprije valja podsjetiti na to da kako načelo uzajamnog povjerenja između država članica tako i načelo uzajamnog priznavanja, koje se i sâmo temelji na uzajamnom povjerenju između tih država, imaju ključnu važnost u pravu Unije, s obzirom na to da se njima omogućava stvaranje i održavanje područja bez unutarnjih granica. Konkretno, načelo uzajamnog povjerenja obvezuje svaku od tih država, osobito u kontekstu područja slobode, sigurnosti i pravde, da, osim u iznimnim okolnostima, smatra da sve ostale države članice poštuju pravo Unije i, posebice, njime priznata temeljna prava (presude od 22. veljače 2022., Openbaar Ministerie (Zakonom ustanovljen sud u državi članici izdavateljici naloga), C‑562/21 PPU i C‑563/21 PPU, EU:C:2022:100, t. 40. i od 31. siječnja 2023., Puig Gordi i dr., C‑158/21, EU:C:2023:57, t. 93.).
34 Stoga su, kad provode pravo Unije, države članice dužne pretpostaviti da druge države članice poštuju temeljna prava, tako da ne mogu ni od druge države članice zahtijevati višu nacionalnu razinu zaštite temeljnih prava od one koja se osigurava pravom Unije ni, osim u iznimnim slučajevima, provjeravati je li ta druga država članica u konkretnom slučaju doista poštovala temeljna prava koja jamči Europska unija (mišljenje 2/13 (Pristupanje Unije EKLJP‑u) od 18. prosinca 2014., EU:C:2014:2454, t. 192. i presuda od 31. siječnja 2023., Puig Gordi i dr., C‑158/21, EU:C:2023:57, t. 94.).
35 U tom kontekstu, Okvirnom odlukom 2002/584 nastoji se – uvođenjem pojednostavnjenog i učinkovitog sustava predaje osuđenih osoba ili osoba osumnjičenih da su prekršile kazneni zakon – olakšati i ubrzati pravosudna suradnja u svrhu pridonošenja ostvarenju cilja dodijeljenog Uniji da postane područje slobode, sigurnosti i pravde, zasnivajući se pri tome na visokoj razini povjerenja koje mora postojati između država članica (presuda od 22. veljače 2022., Openbaar Ministerie (Zakonom ustanovljen sud u državi članici izdavateljici naloga), C‑562/21 PPU i C‑563/21 PPU, EU:C:2022:100, t. 42. i navedena sudska praksa).
36 Načelo uzajamnog priznavanja – koje je, u skladu s uvodnom izjavom 6. te okvirne odluke, „kamen temeljac” pravosudne suradnje u kaznenom području – nalazi svoju primjenu u članku 1. stavku 2. navedene okvirne odluke, koji sadržava pravilo prema kojem su države članice obvezne izvršiti svaki europski uhidbeni nalog na temelju načela uzajamnog priznavanja i u skladu s odredbama te okvirne odluke (presuda od 22. veljače 2022., Openbaar Ministerie (Zakonom ustanovljen sud u državi članici izdavateljici naloga), C‑562/21 PPU i C‑563/21 PPU, EU:C:2022:100, t. 43. i navedena sudska praksa).
37 Iz toga slijedi, s jedne strane, da pravosudna tijela izvršenja mogu odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog samo zbog razloga koji proizlaze iz Okvirne odluke 2002/584, kako je tumači Sud. S druge strane, dok je izvršenje europskog uhidbenog naloga načelo, odbijanje izvršenja zamišljeno je kao iznimka koja se mora usko tumačiti (presuda od 18. travnja 2023., E. D. L. (Razlog za odbijanje zbog bolesti), C‑699/21, EU:C:2023:295, t. 34. i navedena sudska praksa).
38 Međutim, tom se okvirnom odlukom ne predviđa da pravosudno tijelo izvršenja može odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog samo zbog toga što je osoba protiv koje je takav nalog izdan majka male djece koja žive s njom. Naime, s obzirom na načelo uzajamnog povjerenja, na kojem se temelji područje slobode, sigurnosti i pravde, pretpostavlja se da su uvjeti oduzimanja slobode za majku takve djece i organizacija preuzimanja skrbi o toj djeci u državi članici izdavateljici naloga prilagođeni takvoj situaciji, bilo to u zatvorskoj sredini, bilo u okviru alternativnih načina kojima se omogućuje da ta majka ostane na raspolaganju pravosudnim tijelima te države članice odnosno da se ta djeca smjeste izvan te sredine.
39 Imajući u vidu navedeno, iz članka 1. stavka 3. Okvirne odluke 2002/584 proizlazi da ona ne može imati za učinak izmjenu obveze poštovanja temeljnih prava zajamčenih Poveljom.
40 U tom pogledu, valja podsjetiti na to da se, s jedne strane, člankom 7. Povelje utvrđuje pravo svake osobe na poštovanje njezina privatnog i obiteljskog života te da je, s druge strane, člankom 24. stavkom 2. Povelje predviđeno da u svakom djelovanju koje se odnosi na djecu, bez obzira na to provode li ga tijela javne vlasti ili privatne institucije, primarni cilj mora biti zaštita interesa djeteta.
41 Kao što to proizlazi iz članka 3. stavka 1. Konvencije o pravima djeteta, na koji se izričito upućuje u objašnjenjima koja se odnose na članak 24. Povelje, stavak 2. tog potonjeg članka primjenjuje se i na odluke čiji adresati, kao u slučaju europskog uhidbenog naloga izdanog protiv majke male djece, nisu ta djeca, ali na tu djecu imaju znatne posljedice (vidjeti u tom smislu presudu od 11. ožujka 2021., État belge (Vraćanje roditelja maloljetnika), C‑112/20, EU:C:2021:197, t. 36. i 37.).
42 Doista, mogućnost da roditelj i njegovo dijete budu zajedno temeljni je element obiteljskog života (presuda od 14. prosinca 2021., Stolična obština, rajon „Pančarevo”, C‑490/20, EU:C:2021:1008, t. 61.). Naime, člankom 24. stavkom 3. Povelje predviđa se pravo svakog djeteta na održavanje redovitog osobnog odnosa i izravan kontakt s oba roditelja, osim ako je to u suprotnosti s njegovim interesima. Kao što su to tvrdili Procuratore generale presso la Corte d’appello di Bologna (opći državni odvjetnik pri Žalbenom sudu u Bologni), Vijeće Europske unije i Europska komisija, utvrđivanje najboljeg interesa djeteta ovisi o ocjeni kojom se moraju uzeti u obzir sve okolnosti slučaja (vidjeti po analogiji presude od 26. ožujka 2019., SM (Dijete stavljeno pod skrb alžirske kafale), C‑129/18, EU:C:2019:248, t. 73.; od 14. siječnja 2021., Staatssecretaris van Justitie en Veiligheid (Vraćanje maloljetnika bez pratnje), C‑441/19, EU:C:2021:9, t. 46. i 60. te od 11. ožujka 2021., État belge (Vraćanje roditelja maloljetnika), C‑112/20, EU:C:2021:197, t. 27.).
43 Iako je prije svega na svakoj državi članici – kako bi se osigurala puna primjena načelâ uzajamnog povjerenja i priznavanja, na kojima se temelji funkcioniranje mehanizma europskog uhidbenog naloga – da pod krajnjim nadzorom Suda osigura očuvanje zahtjeva koji su svojstveni temeljnim pravima zajamčenima člankom 7. kao i člankom 24. stavcima 2. i 3. Povelje te da se pritom suzdrži od svake mjere koja bi mogla ugroziti ta načela, ako postoji stvarna opasnost da se osobi protiv koje je izdan europski uhidbeni nalog i/ili njezinoj djeci, u slučaju predaje te osobe pravosudnom tijelu koje izdaje uhidbeni nalog, povrijede ta temeljna prava, pravosudnom tijelu izvršenja ipak se može omogućiti da se na temelju članka 1. stavka 3. Okvirne odluke 2002/584 iznimno suzdrži od izvršenja tog europskog uhidbenog naloga (vidjeti u tom smislu presude od 22. veljače 2022., Openbaar Ministerie (Zakonom ustanovljen sud u državi članici izdavateljici naloga), C‑562/21 PPU i C‑563/21 PPU, EU:C:2022:100, t. 46. i od 31. siječnja 2023., Puig Gordi i dr., C‑158/21, EU:C:2023:57, t. 72. i 96.).
44 U tom pogledu valja naglasiti da ocjenu opasnosti iz prethodne točke ove presude treba provesti pravosudno tijelo izvršenja s obzirom na standard zaštite temeljnih prava zajamčen pravom Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 5. travnja 2016., Aranyosi i Căldăraru, C‑404/15 i C‑659/15 PPU, EU:C:2016:198, t. 88.). Slijedom toga, ne može se smatrati da je ta opasnost utvrđena ako to tijelo nije sigurno postoje li u državi članici izdavateljici naloga uvjeti usporedivi s onima koji postoje u državi članici izvršenja kad je riječ o oduzimanju slobode majke male djece i preuzimanju skrbi o toj djeci.
45 Nasuprot tomu, kad pravosudno tijelo izvršenja koje je pozvano odlučiti o predaji osobe protiv koje je izdan europski uhidbeni nalog raspolaže elementima kojima se nastoji dokazati postojanje takve opasnosti – bilo zbog sustavnih ili općih nedostataka u pogledu uvjeta oduzimanja slobode majki male djece ili preuzimanja skrbi o toj djeci u državi članici izdavateljici naloga, bilo zbog nedostataka u pogledu tih uvjeta koji konkretno utječu na objektivno odredivu skupinu osoba, kao što su djeca s invaliditetom – to tijelo mora konkretno i precizno provjeriti postoje li ozbiljni i dokazani razlozi za pretpostavku da će navedene osobe zbog takvih uvjeta biti izložene takvoj opasnosti.
46 Pravosudno tijelo izvršenja tako mora ocijeniti stvarnost postojanja opasnosti od povrede temeljnih prava zajamčenih člankom 7. i člankom 24. stavcima 2. i 3. Povelje u okviru ispitivanja u dvije faze, koje podrazumijeva analizu na temelju različitih kriterija, i to tako da se te faze ne mogu preklapati i moraju se provoditi jedna za drugom (vidjeti u tom smislu presudu od 31. siječnja 2023., Puig Gordi i dr., C‑158/21, EU:C:2023:57, t. 101., 109. i 110.).
47 U tu svrhu pravosudno tijelo izvršenja mora u okviru prve faze utvrditi postoje li objektivni, vjerodostojni, precizni i odgovarajuće aktualizirani elementi kojima se dokazuje postojanje stvarne opasnosti od povrede tih temeljnih prava u državi članici izdavateljici naloga zbog nedostataka poput onih iz točke 45. ove presude. Ti elementi mogu proizlaziti, među ostalim, iz međunarodnih pravosudnih odluka, odluka, izvješća i drugih dokumenata koje izrađuju tijela Vijeća Europe ili koji potječu iz sustava Ujedinjenih naroda kao i iz informacija navedenih u bazi podataka Agencije Europske unije za temeljna prava (FRA) o zatvorskim uvjetima u Uniji (Criminal Detention Database) (vidjeti u tom smislu presude od 5. travnja 2016., Aranyosi i Căldăraru, C‑404/15 i C‑659/15 PPU, EU:C:2016:198, t. 89. i od 31. siječnja 2023., Puig Gordi i dr., C‑158/21, EU:C:2023:57, t. 102.).
48 U okviru druge faze pravosudno tijelo izvršenja mora konkretno i precizno provjeriti u kojoj mjeri nedostaci utvrđeni u prvoj fazi ispitivanja iz prethodne točke ove presude mogu utjecati na uvjete oduzimanja slobode osobe protiv koje je izdan europski uhidbeni nalog ili preuzimanja skrbi o njezinoj djeci te postoje li, s obzirom na njihovu osobnu situaciju, ozbiljni i dokazani razlozi za pretpostavku da će ta osoba ili njezina djeca biti izloženi stvarnoj opasnosti od povrede navedenih temeljnih prava (vidjeti u tom smislu presude od 5. travnja 2016., Aranyosi i Căldăraru, C‑404/15 i C‑659/15 PPU, EU:C:2016:198, t. 94. i od 31. siječnja 2023., Puig Gordi i dr., C‑158/21, EU:C:2023:57, t. 106.).
49 U tu svrhu, ako pravosudno tijelo izvršenja smatra da ne raspolaže svim elementima potrebnima za donošenje odluke o predaji osobe o kojoj je riječ, ono mora, primjenom članka 15. stavka 2. Okvirne odluke 2002/584, zatražiti od pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog žurnu dostavu svih dopunskih informacija koje smatra potrebnima u pogledu uvjeta u kojima se toj osobi u toj državi članici namjerava oduzeti sloboda i organizirati preuzimanje skrbi o njezinoj djeci (vidjeti u tom smislu presudu od 5. travnja 2016., Aranyosi i Căldăraru (C‑404/15 i C‑659/15 PPU, EU:C:2016:198, t. 95.).
50 U tom pogledu, važno je naglasiti da se informacije koje pravosudno tijelo izvršenja ima pravo zatražiti mogu odnositi kako na prvu tako i na drugu fazu ispitivanja koje to tijelo mora provesti u skladu s točkom 46. ove presude. Međutim, navedeno tijelo ne može od pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog tražiti informacije koje se odnose samo na drugu fazu tog ispitivanja, ako smatra da nije utvrđeno postojanje sustavnih ili općih nedostataka ili nedostataka koji utječu na objektivno odredivu skupinu osoba kojoj pripada osoba o kojoj je riječ ili njezina djeca, kako su navedeni u točki 45. ove presude (vidjeti u tom smislu presudu od 31. siječnja 2023., Puig Gordi i dr., C‑158/21, EU:C:2023:57, t. 135.).
51 U skladu s člankom 15. stavkom 2. Okvirne odluke 2002/584, pravosudno tijelo izvršenja može postaviti rok za primitak dopunskih informacija zatraženih od pravosudnog tijela koje izdaje nalog. Taj rok mora biti prilagođen okolnostima slučaja, kako bi se tom potonjem tijelu dalo vrijeme potrebno za prikupljanje tih informacija ako u tu svrhu treba pomoć središnjeg tijela ili jednog od središnjih tijela države članice izdavateljice, u smislu članka 7. te okvirne odluke. Na temelju članka 15. stavka 2. navedene okvirne odluke, tim rokom mora se, međutim, voditi računa o nužnosti poštovanja rokova određenih u članku 17. te okvirne odluke (presuda od 5. travnja 2016., Aranyosi i Căldăraru, C‑404/15 i C‑659/15 PPU, EU:C:2016:198, t. 97.).
52 Pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog dužno je, pak, kako ne bi povrijedilo načelo lojalne suradnje, pravosudnom tijelu izvršenja dostaviti zatražene dopunske informacije (vidjeti u tom smislu presude od 5. travnja 2016., Aranyosi i Căldăraru, C‑404/15 i C‑659/15 PPU, EU:C:2016:198, t. 97. i od 25. srpnja 2018., Generalstaatsanwaltschaft (Uvjeti oduzimanja slobode u Mađarskoj), C‑220/18 PPU, EU:C:2018:589, t. 64.).
53 Naime, kako bi se osiguralo, među ostalim, da ne dođe do paralize funkcioniranja europskog uhidbenog naloga, obveza lojalne suradnje iz članka 4. stavka 3. prvog podstavka UEU‑a mora biti temelj dijaloga između pravosudnog tijela izvršenja i onoga koje izdaje uhidbeni nalog (presude od 25. srpnja 2018., Generalstaatsanwaltschaft (Uvjeti oduzimanja slobode u Mađarskoj), C‑220/18 PPU, EU:C:2018:589, t. 104. i od 31. siječnja 2023., Puig Gordi i dr., C‑158/21, EU:C:2023:57, t. 131.).
54 U slučaju da pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog ne odgovori na zadovoljavajući način na zahtjev za dopunskim informacijama koji je uputilo pravosudno tijelo izvršenja, potonje bi tijelo tada moralo provesti opću ocjenu svih elemenata kojima raspolaže u okviru svake od dviju faza navedenih u točkama 47. i 48. ove presude (vidjeti u tom smislu presudu od 25. srpnja 2018., Generalstaatsanwaltschaft (Uvjeti oduzimanja slobode u Mađarskoj, C‑220/18 PPU, EU:C:2018:589, t. 114.).
55 Pravosudno tijelo izvršenja mora se na temelju članka 1. stavka 3. Okvirne odluke 2002/584 suzdržati od izvršenja europskog uhidbenog naloga protiv osobe o kojoj je riječ samo kada, s obzirom na sve elemente kojima raspolaže, uključujući moguće nepostojanje jamstava koje pruža pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog, smatra, s jedne strane, da u državi članici izdavateljici postoje nedostaci poput onih iz točke 45. ove presude i, s druge strane, da postoje ozbiljni i dokazani razlozi za pretpostavku da bi, s obzirom na svoju osobnu situaciju, osoba o kojoj je riječ i/ili njezina djeca bili izloženi stvarnoj opasnosti od povrede temeljnih prava zajamčenih člankom 7. i člankom 24. stavcima 2. i 3. Povelje. U suprotnom slučaju, ono treba izvršiti taj nalog, u skladu s obvezom utvrđenom u članku 1. stavku 2. te okvirne odluke.
56 Naposljetku, kad je riječ o mogućnosti odgode predaje, koju sud koji je uputio zahtjev navodi u svojem prvom pitanju, važno je pojasniti da se ta mogućnost, premda je na temelju članka 23. stavka 4. Okvirne odluke 2002/584 moguće odgoditi predaju osobe protiv koje je izdan europski uhidbeni nalog, može primjenjivati samo privremeno, iznimno i zbog ozbiljnih humanitarnih razloga. S obzirom na tekst te odredbe kao i na opću strukturu članka 23. navedene okvirne odluke, takva odgoda, osim toga, ne može se primjenjivati tijekom duljeg razdoblja (vidjeti u tom smislu presudu od 18. travnja 2023., E. D. L. (Razlog za odbijanje zbog bolesti), C‑699/21, EU:C:2023:295, t. 51.).
57 S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 1. stavke 2. i 3. Okvirne odluke 2002/584, u vezi s člankom 7. i člankom 24. stavcima 2. i 3. Povelje, treba tumačiti na način da mu se protivi to da pravosudno tijelo izvršenja odbije predaju osobe protiv koje je izdan europski uhidbeni nalog zbog toga što je ta osoba majka male djece koja žive s njom, osim ako, kao prvo, to tijelo raspolaže elementima koji dokazuju postojanje stvarne opasnosti od povrede temeljnog prava na poštovanje privatnog i obiteljskog života te osobe, zajamčenog člankom 7. Povelje, i najboljeg interesa njezine djece, kako je zaštićen člankom 24. stavcima 2. i 3. Povelje, zbog sustavnih ili općih nedostataka u pogledu uvjeta oduzimanja slobode majki male djece i preuzimanja skrbi o toj djeci u državi članici izdavateljici naloga, te ako, kao drugo, postoje ozbiljni i dokazani razlozi za pretpostavku da će, s obzirom na svoju osobnu situaciju, osobe o kojima je riječ zbog takvih uvjeta biti izložene toj opasnosti.
Drugo pitanje
58 S obzirom na odgovor na prvo pitanje, na drugo pitanje nije potrebno odgovoriti.
Troškovi
59 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (veliko vijeće) odlučuje:
Članak 1. stavke 2. i 3. Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica, kako je izmijenjena Okvirnom odlukom Vijeća 2009/299/PUP od 26. veljače 2009., u vezi s člankom 7. i člankom 24. stavcima 2. i 3. Povelje Europske unije o temeljnim pravima,
treba tumačiti na način da mu se:
protivi to da pravosudno tijelo izvršenja odbije predaju osobe protiv koje je izdan europski uhidbeni nalog zbog toga što je ta osoba majka male djece koja žive s njom, osim ako, kao prvo, to tijelo raspolaže elementima koji dokazuju postojanje stvarne opasnosti od povrede temeljnog prava na poštovanje privatnog i obiteljskog života te osobe, zajamčenog člankom 7. Povelje o temeljnim pravima, i najboljeg interesa njezine djece, kako je zaštićen člankom 24. stavcima 2. i 3. Povelje, zbog sustavnih ili općih nedostataka u pogledu uvjeta oduzimanja slobode majki male djece i preuzimanja skrbi o toj djeci u državi članici izdavateljici naloga, te ako, kao drugo, postoje ozbiljni i dokazani razlozi za pretpostavku da će, s obzirom na svoju osobnu situaciju, osobe o kojima je riječ zbog takvih uvjeta biti izložene toj opasnosti.
Potpisi