PRESUDA SUDA (sedmo vijeće)
21. prosinca 2023.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Policijska i pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Okvirna odluka 2002/584/PUP – Europski uhidbeni nalog – Članak 4.a stavak 1. – Postupak predaje između država članica – Uvjeti izvršenja – Razlozi za moguće neizvršenje – Iznimke – Obvezno izvršenje – Kazna izrečena u odsutnosti – Pojam ‚suđenje koje je rezultiralo odlukom’ – Osoba o kojoj je riječ koja se nije osobno pojavila ni u prvostupanjskom ni u žalbenom postupku – Nacionalni propis kojim se predviđa apsolutna zabrana predaje osobe o kojoj je riječ u slučaju odluke donesene u odsutnosti – Obveza usklađenog tumačenja”
U predmetu C‑398/22,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Kammergericht Berlin (Visoki zemaljski sud u Berlinu, Njemačka), odlukom od 14. lipnja 2022., koju je Sud zaprimio 15. lipnja 2022., u postupku koji se odnosi na izvršenje europskog uhidbenog naloga izdanog u odnosu na
RQ
uz sudjelovanje:
Generalstaatsanwaltschaft Berlin
SUD (sedmo vijeće),
u sastavu: F. Biltgen (izvjestitelj), predsjednik vijeća, N. Wahl i M. L. Arastey Sahún, suci,
nezavisni odvjetnik: P. Pikamäe,
tajnik: A. Calot Escobar,
uzimajući u obzir pisani dio postupka,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za njemačku vladu, J. Möller, P. Busche, M. Hellmann i R. Kanitz, u svojstvu agenata,
– za poljsku vladu, B. Majczyna, u svojstvu agenta,
– za Europsku komisiju, S. Grünheid i H. Leupold, u svojstvu agenata,
odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da u predmetu odluči bez mišljenja,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članaka 4.a stavka 1. Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica (SL 2002., L 190, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 83.), kako je izmijenjena Okvirnom odlukom Vijeća 2009/299/PUP od 26. veljače 2009. (SL 2009., L 81, str. 24.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 16., str. 169.) (u daljnjem tekstu: Okvirna odluka 2002/584).
2 Zahtjev je upućen u okviru postupka koji se odnosi na izvršenje, u Njemačkoj, europskog uhidbenog naloga izdanog u odnosu na češkog državljanina radi izvršenja kazne zatvora u Češkoj Republici.
Pravni okvir
Pravo Unije
3 U članku 1. Okvirne odluke 2002/584, naslovljenom „Definicija europskog uhidbenog naloga i obveza njegova izvršenja”, određuje se:
„1. Europski uhidbeni nalog je sudska odluka koju izdaje država članica s ciljem uhićenja i predaje tražene osobe od strane druge države članice, zbog vođenja kaznenog progona, izvršenja kazne zatvora ili naloga za oduzimanje slobode.
2. Države članice izvršavaju svaki europski uhidbeni nalog na temelju načela uzajamnog priznavanja u skladu s odredbama ove Okvirne odluke.
3. Ova Okvirna odluka ne mijenja obvezu poštovanja temeljnih prava i temeljnih pravnih načela sadržanih u članku 6. [UEU‑a].”
4 Članak 4.a stavak 1. te odluke, naslovljen „Odluke donesene nakon suđenja na kojem se osoba nije osobno pojavila” propisuje:
„Pravosudno tijelo izvršenja može također odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog izdan radi izvršenja kazne zatvora ili mjere oduzimanja slobode ako se osoba nije osobno pojavila na suđenju koje je rezultiralo odlukom, osim ako se u europskom uhidbenom nalogu navodi da je osoba u skladu s dodatnim postupovnim zahtjevima utvrđenima u nacionalnom pravu države članice izdavanja:
(a) pravovremeno
(i) bila osobno pozvana te time obaviještena o predviđenom datumu i mjestu suđenja koje je rezultiralo odlukom, ili je na drugi način stvarno primila službenu obavijest o predviđenom datumu i mjestu suđenja tako da se nedvojbeno utvrdilo da je osoba bila upoznata s predviđenim suđenjem;
i
ii) bila obaviještena da se odluka može donijeti u slučaju njezinog nepojavljivanja na suđenju;
[…]”
Njemačko pravo
5 Članak 83. stavak 1. točka 3. Gesetza über die internationale Rechtshilfe in Strafsachen (Zakon o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima), od 23. prosinca 1982. (BGBl. 1982. I, str. 2071.), u verziji objavljenoj 27. lipnja 1994. (BGBl. 1994. I, str. 1537.) (u daljnjem tekstu: IRG), propisuje:
„Izručenje nije dopušteno ako:
[…]
3. u slučaju zahtjeva radi izvršenja kazne osuđena se osoba nije osobno pojavila na suđenju koje je rezultiralo presudom […]”
Češko pravo
6 Članak 64. zákona č. 141/1961 Sb. o trestním řízení soudním (trestní řád) (Zakon br. 141/1961 o kaznenom postupku (Zakonik o kaznenom postupku)), od 29. studenoga 1961., u biti predviđa da, nakon prvog pokušaja dostave, osoba kojoj treba biti dostavljen akt mora biti obaviještena o mjestu na kojem može preuzeti taj akt. Ako navedeni akt nije preuzet u roku od 10 dana, može biti ubačen u poštanski sandučić koji ta osoba upotrebljava, što predstavlja dostavu toj osobi.
Glavni postupak i prethodna pitanja
7 Kammergerichtu Berlin (Visoki zemaljski sud u Berlinu, Njemačka), sudu koji je uputio zahtjev, češka su tijela podnijela zahtjev za izvršenje europskog uhidbenog naloga koji je 15. lipnja 2021. u odnosu na češkog državljanina izdao Okresní soud v Ostravě (Općinski sud u Ostravi, Češka Republika). Taj europski uhidbeni nalog odnosi se na uhićenje i predaju osobe o kojoj je riječ tim tijelima radi izvršenja kazne zatvora od 15 mjeseci izrečene presudom od 19. lipnja 2020., kako je izmijenjena u žalbenom postupku presudom Krajskýog souda v Ostravě (Okružni sud u Ostravi, Češka Republika), od 25. kolovoza 2020. (u daljnjem tekstu: presuda donesena u žalbenom postupku).
8 Presudom donesenom u žalbenom postupku smanjena je kazna izrečena u prvostupanjskom postupku.
9 Nije sporno da se osoba o kojoj je riječ osobno pojavila na raspravi u prvostupanjskom postupku. Suprotno tomu, osoba o kojoj je riječ nije sudjelovala u žalbenom postupku niti ju je zastupao odvjetnik.
10 Poziv u žalbenom postupku, koji je poslan na adresu koju je dotična osoba o kojoj je riječ navela nadležnim češkim tijelima kao adresu svojeg stalnog boravišta, na kojoj je osobno primila poziv u prvostupanjskom postupku, ubačen je u njezin poštanski sandučić 17. kolovoza 2020., s obzirom na to da je ona nije osobno preuzela kako je pozvana da to učini 3. kolovoza iste godine. Iako ne postoje dokazi da je osoba o kojoj je riječ stvarno primila taj poziv u žalbenom postupku i da je izjavila da se preselila u Njemačku u kolovozu 2020. a da o tome nije obavijestila nadležna češka tijela, na temelju članka 64. Zakonika o kaznenom postupku, smatra se da je navedeni poziv u žalbenom postupku dostavljen osobi o kojoj je riječ desetog dana od kada je pozvana da ga preuzme.
11 Dana 10. listopada 2021. osoba o kojoj je riječ uhićena u Berlinu (Njemačka) na temelju europskog uhidbenog naloga o kojem je riječ u glavnom postupku te je privremeno zadržana. Tada je izjavila da ne pristaje na pojednostavljenu predaju češkim tijelima.
12 Dana 14. listopada 2021. sud koji je uputio zahtjev naložio je zadržavanje osobe o kojoj je riječ radi njezine predaje češkim tijelima.
13 Nakon što je od pravosudnog tijela koje je izdalo nalog o kojem je riječ ishodio pojašnjenja o točnim okolnostima pozivanja osobe o kojoj je riječ. Generalstaatsanwaltschaft (Glavno državno odvjetništvo u Berlinu, Njemačka), oslobodio je osobu o kojoj je riječ te je od suda koji je uputio zahtjev zahtijevao poništenje europskog uhidbenog naloga izdanog radi izručenja te proglašenje predaje osobe o kojoj je riječ nezakonitom jer se članak 83. stavak 1. točka 3. IRG‑a, kojim se u njemačko pravo prenosi članak 4.a Okvirne odluke 2002/584, protivi takvoj predaji.
14 Rješenjem od 4. studenoga 2021. sud koji je uputio zahtjev poništio je europski uhidbeni nalog izdan radi izručenja osobe o kojoj je riječ. Iako je smatrao da je u predmetnom slučaju ispunjen uvjet dvostruke kažnjivosti djela, kojim je uvjetovana takva predaja a koji se sastoji u provjeri toga da su djela koja se stavljaju na teret kazneno djelo u objema državama članicama koje su dužne surađivati, odlučio je prekinuti postupak o zahtjevu kojim se predaja osobe o kojoj je riječ proglašava nezakonitom.
15 Kao prvo, sud koji je uputio zahtjev pita se treba li članak 4.a stavak 1. Okvirne odluke 2002/584 tumačiti na način da se pojam „suđenje koje je rezultiralo odlukom” sadržan u toj odredbi odnosi na postupak koji je prethodio prvostupanjskoj odluci ako je ta odluka u žalbenom postupku izmijenjena u korist osobe o kojoj je riječ.
16 Sud koji je uputio zahtjev podsjeća na sudsku praksu Suda proizašlu iz presude od 10. kolovoza 2017., Tupikas (C‑270/17 PPU, EU:C:2017:628), u skladu s kojom se, u slučaju kaznenog postupka koji se sastoji od više stupnjeva, taj pojam odnosi na postupak u okviru kojeg je donesena odluka kojom se nakon ponovnog ispitivanja merituma predmeta u pogledu činjeničnih i pravnih okolnosti, odnosno posljednjeg stupnja merituma, pravomoćno odlučuje o krivnji osobe o kojoj je riječ i njezinoj osudi na kaznu.
17 Sud koji je uputio zahtjev iz toga zaključuje da je u predmetnom slučaju postupak pred žalbenim sudom, u kojem osoba o kojoj je riječ nije sudjelovala, odlučujuć za potrebe primjene članka 4.a stavka 1. Okvirne odluke 2002/584 i stoga, s obzirom na to da se dotična osoba o kojoj je riječ nije osobno pojavila u okviru tog postupka, valja proglasiti nezakonitom njezinu predaju i odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog o kojem je riječ u glavnom postupku.
18 Međutim, sud koji je uputio zahtjev dvoji o primjenjivosti sudske prakse proizašle iz te presude na situaciju poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku u kojoj se osoba o kojoj je riječ osobno pojavila u prvostupanjskom postupku, ali se nije odazvala pozivu na raspravu u okviru žalbenog postupka.
19 S tim u vezi, sud koji je uputio zahtjev ističe, s jedne strane, da postoje različitosti u organizaciji žalbenog postupka u različitim državama članicama, osobito kad je riječ o obvezi nacionalnog suda da, ako se osoba o kojoj je riječ ne pojavi, ispita meritum predmeta. Točno je da je to slučaj u češkom pravu i da bi to ispitivanje moglo, kao u predmetnom slučaju, dovesti do odluke kojom se mijenja prvostupanjska presuda u korist osobe o kojoj je riječ. Međutim, budući da, kao u mjerodavnom njemačkom pravu, nije predviđena takva obveza, donesena presuda nije obuhvaćena pojmom „suđenje”, u smislu članka 4.a stavka 1. Okvirne odluke 2002/584.
20 S druge strane, sud koji je uputio zahtjev smatra da, ako žalba bude odbijena bez ispitivanja njezina merituma, presuda donesena u prvostupanjskom postupku postaje pravomoćna i stoga izvršna, što podrazumijeva da se predaja osobe o kojoj je riječ zapravo zahtijeva za potrebe izvršenja te presude. On iz toga zaključuje da članak 4.a stavak 1. Okvirne odluke 2002/584 treba tumačiti na način da se pojam „suđenje” u smislu te odredbe, odnosi na odluku koju je potrebno izvršiti. Sud koji je uputio zahtjev smatra da se to tumačenje primjenjuje i u slučaju, kao što je predmetni, u kojem je prvostupanjska odluka izmijenjena u žalbenom postupku u korist osobe o kojoj je riječ, iako ta sama prvostupanjska odluka ne predstavlja, za razliku od presude donesene u žalbenom postupku koja je donesena bez ispitivanja merituma, odluku koju je potrebno izvršiti, nego je valja povezati s presudom donesenom u žalbenom postupku kojom je ona izmijenjena.
21 Kao drugo, sud koji je uputio zahtjev pita se protivi li se načelu nadređenosti prava Unije nacionalni propis, poput članka 83. stavka 1. točke 3. IRG‑a, koji osudu u odsutnosti smatra „apsolutnom zaprekom” za predaju osobe na koju se odnosi europski uhidbeni nalog iako članak 4.a stavak 1. Okvirne odluke 2002/584, koji taj nacionalni propis prenosi u njemačko pravo, s tim u vezi predviđa samo fakultativni razlog za odbijanje.
22 Prema mišljenju koji je uputio zahtjev, potonja odredba nije u cijelosti prenesena u njemačko pravo, s obzirom na to da članak 83. stavak 1. točka 3. IRG‑a ne predviđa mogućnost da pravosudno tijelo izvršenja izvršava direkcijsku ovlast u slučaju osude u odsutnosti.
23 Sud koji je uputio zahtjev ističe da je u presudi od 24. lipnja 2019., Popławski (C‑573/17, EU:C:2019:530, t. 69, 72., 73. i 76.), Sud presudio da iako je isključena izravna primjena Okvirne odluke 2002/584, s obzirom na to da ona nema izravan učinak, pravosudno tijelo izvršenja ipak mora protumačiti nacionalno pravo u skladu s tom okvirnom odlukom kako bi se ostvario rezultat koji se njome želi postići, pri čemu je ipak isključeno tumačenje tog prava contra legem.
24 Sud koji je uputio zahtjev smatra da on ne može protumačiti članak 83. stavak 1. točku 3. IRG‑a u smislu da mu on u okviru ispitivanja zapreke predaji osobe o kojoj je riječ, daje marginu prosudbe koja bi mu omogućavala da tu predaju proglasi zakonitom unatoč iznimkama predviđenima stavcima 2. do 4. tog članka. On smatra da bi, na temelju članka 4.a stavka 1. točaka (a) do (d) Okvirne odluke 2002/584 i margine prosudbe kojom bi u tom pogledu trebao raspolagati, on morao moći smatrati da je, s obzirom na okolnosti slučaja, pravo saslušanja osobe o kojoj je riječ pravilno poštovano iako se ona nije osobno pojavila u okviru žalbenog postupka i da je njezina predaja stoga zakonita. Naime, sama osoba o kojoj je riječ nije sudjelovala u žalbenom postupku, s obzirom na to da je nakon podnošenja žalbe bila nedostupna i nije primila poziv u žalbenom postupku koji joj je bio poslan na adresu koju je navela nadležnim češkim tijelima, unatoč činjenici da je znala za njega.
25 U tim je okolnostima Kammergericht Berlin (Visoki zemaljski sud u Berlinu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Treba li u slučaju provedenog žalbenog postupka pojam,suđenje’ iz članka 4.a stavka 1. [Okvirne odluke 2002/584], tumačiti na način da se odnosi na suđenje koje je prethodilo prvostupanjskoj odluci ako je samo okrivljenik podnio žalbu, a žalba je ili odbijena ili je prvostupanjska presuda izmijenjena u njegovu korist?
2. Je li u skladu s nadređenošću prava Unije činjenica da je njemački zakonodavac u članku 83. stavku 1. točki 3. IRG‑a slučaj osuđivanja u odsutnosti uredio kao apsolutnu prepreku za predaju iako se člankom 4.a stavkom 1. [Okvirne odluke 2002/584], u tom pogledu propisuje samo fakultativan razlog za odbijanje?”
O prethodnim pitanjima
O prvom pitanju
26 Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti želi saznati treba li članak 4.a stavak 1. Okvirne odluke 2002/584 tumačiti na način da se pojam „suđenje koje je rezultiralo odlukom” sadržan u toj odredbi odnosi na postupak u kojem je donesena prvostupanjska odluka ako je potonja u žalbenom postupku izmijenjena u korist osobe o kojoj je riječ.
27 Drugim riječima, sud koji je uputio zahtjev pita je li kada se, kao u predmetnom slučaju, osoba o kojoj je riječ nije pojavila u okviru žalbenog postupka u kojem je donesena presuda kojom je izmijenjena odluka donesena u prvostupanjskom postupku, taj postupak obuhvaćen pojmom „suđenje koje je rezultiralo odlukom”, u smislu članka 4.a stavka 1. Okvirne odluke 2002/584.
28 S tim u vezi, valja podsjetiti na to da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, pojam „suđenje koje je rezultiralo odlukom”, u smislu članka 4.a stavka 1. Okvirne odluke 2002/584, treba razumjeti kao autonoman pojam prava Unije i ujednačeno ga tumačiti na njezinu području, neovisno o kvalifikacijama u državama članicama (vidjeti u tom smislu presude od 10. kolovoza 2017., Tupikas, C‑270/17 PPU, EU:C:2017:628, t. 67. i od 22. prosinca 2017., Ardic, C‑571/17 PPU, EU:C:2017:1026, t. 63.).
29 Taj pojam treba razumjeti tako da određuje postupak koji je doveo do sudske odluke kojom je osoba čija se predaja traži u okviru izvršenja europskog uhidbenog naloga pravomoćno osuđena (presude od 10. kolovoza 2017., Tupikas, C‑270/17 PPU, EU:C:2017:628, t. 74. i od 23. ožujka 2023., Minister for Justice and Equality (Opoziv uvjetnih osuda), C‑514/21 i C‑515/21, EU:C:2023:235, t. 52.).
30 Sudska odluka kojom se pravomoćno odlučuje o meritumu predmeta, u smislu da se protiv nje ne može uložiti nijedan redovni pravni lijek, odlučujuća je za osobu o kojoj je riječ s obzirom na to da u pogledu utvrđenja krivnje i, ako je primjenjivo, određivanje kazne zatvora koju će trebati izdržati, izravno utječe na njezin osobni položaj (presuda od 10. kolovoza 2017., Tupikas, C‑270/17 PPU, EU:C:2017:628, t. 83.).
31 Dotična osoba, prema tome, u toj fazi postupka mora imati mogućnost u potpunosti ostvariti svoja prava obrane radi stvarnog iznošenja svojeg stajališta i time izvršavanja utjecaja na konačnu odluku koja može dovesti do oduzimanja njezine osobne slobode. Rezultat do kojeg navedeni postupak dovodi u tom je kontekstu bespredmetan (presuda od 10. kolovoza 2017., Tupikas, C‑270/17 PPU, EU:C:2017:628, t. 84.).
32 Kad je, konkretnije, riječ o slučaju poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku, u kojem se postupak odvija u dva uzastopna stupnja, to jest u prvom stupnju nakon kojeg slijedi žalbeni postupak, Sud je presudio da je samo stupanj koji je doveo do odluke donesene u žalbenom postupku relevantan za svrhe članka 4.a stavka 1. Okvirne odluke 2002/584, pod uvjetom da je taj stupanj sudovanja doveo do odluke protiv koje se ne može uložiti redovni pravni lijek i kojom je, prema tome, pravomoćno odlučeno o meritumu predmeta (presuda od 10. kolovoza 2017., Tupikas, C‑270/17 PPU, EU:C:2017:628, t. 90.).
33 Iz toga slijedi da je čimbenik koji je odlučujuć kako bi postupak bio obuhvaćen pojmom „suđenje koje je rezultiralo odlukom” u smislu članka 4.a točke 1. Okvirne odluke 2002/584, to da je riječ o postupku u kojem je donesena pravomoćna osuđujuća presuda i u kojem je, slijedom toga, pravomoćno odlučeno o meritumu predmeta.
34 Stoga je žalbeni postupak poput onog o kojom je riječ u glavnom postupku u kojem je donesena presuda kojom je izmijenjena odluka donesena u prvostupanjskom postupku i tako pravomoćno odlučeno o predmetu o kojem je riječ, provjera čega je ipak na sudu koji je uputio zahtjev, obuhvaćen tim pojmom.
35 Slijedom toga, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 4.a stavak 1. Okvirne odluke 2002/584 treba tumačiti na način da je žalbeni postupak u kojem je donesena presuda kojom je izmijenjena odluka donesena u prvostupanjskom postupku i tako pravomoćno odlučeno o predmetu obuhvaćen pojmom „suđenje koje je rezultiralo odlukom” u smislu te odredbe.
Drugo pitanje
36 Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti želi saznati protivi li se načelu nadređenosti prava Unije nacionalni propis, poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, kojim se prenosi članak 4.a stavak 1. Okvirne odluke 2002/584, a kojim se općenito isključuje mogućnost da pravosudno tijelo izvršenja izvrši europski uhidbeni nalog koji je izdan radi izvršenja kazne ako se osoba o kojoj je riječ nije osobno pojavila u okviru suđenja koje je rezultiralo odlukom o kojoj je riječ.
37 S tim u vezi valja podsjetiti na to da Okvirna odluka 2002/584 u članku 1. stavku 2. propisuje pravilo prema kojem su države članice obvezne izvršiti svaki europski uhidbeni nalog na temelju načela uzajamnog priznavanja u skladu s odredbama te okvirne odluke. Pravosudna tijela izvršenja mogu dakle, osim u iznimnim okolnostima, odbiti izvršiti takav nalog samo u taksativno navedenim slučajevima neizvršenja predviđenima navedenom okvirnom odlukom. Izvršenje europskog uhidbenog naloga može se uvjetovati samo jednim od uvjeta koji su njome taksativno propisani. Slijedom toga, dok je izvršenje europskog uhidbenog naloga načelo, odbijanje izvršenja zamišljeno je kao iznimka koja se mora usko tumačiti (presuda od 10. kolovoza 2017., Tupikas, C‑270/17 PPU, EU:C:2017:628, t. 50.).
38 Okvirna odluka 2002/584 tako, s jedne strane, izričito navodi razloge za obvezno (članak 3. te okvirne odluke) i moguće (članci 4. i 4.a navedene okvirne odluke) neizvršavanje europskog uhidbenog naloga. Osobito, članak 4.a te okvirne odluke ograničava mogućnost odbijanja izvršenja europskog uhidbenog naloga time što precizno i ujednačeno nabraja uvjete pod kojima se ne može odbiti priznavanje i izvršenje odluke donesene nakon suđenja na kojem se osoba o kojoj je riječ nije osobno pojavila (presuda od 10. kolovoza 2017., Tupikas, C‑270/17 PPU, EU:C:2017:628, t. 53.).
39 Iz teksta članka 4.a stavka 1. Okvirne odluke 2002/584 proizlazi da ta odredba predviđa fakultativni razlog za neizvršenje europskog uhidbenog naloga izdanog radi izvršenja kazne zatvora ili mjere oduzimanja slobode ako se osoba o kojoj je riječ nije osobno pojavila na suđenju koje je dovelo do njezine osude. Ta je ovlast ipak ograničena četirima iznimkama navedenima u točkama (a) do (d) te odredbe, koje pravosudnom tijelu izvršenja o kojem je riječ oduzimaju mogućnost odbijanja izvršenja europskog uhidbenog naloga koji mu je poslan (vidjeti u tom smislu presudu od 26. veljače 2013., Melloni, C 399/11, EU:C:2013:107, t. 40.).
40 Stoga pravosudno tijelo izvršenja ima mogućnost odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog izdan radi izvršenja kazne zatvora ili mjere oduzimanja slobode ako se osoba o kojoj je riječ nije osobno pojavila na suđenju koje je rezultiralo odlukom o kojoj je riječ, osim ako se u europskom uhidbenom nalogu navodi da su ispunjeni uvjeti utvrđeni u točkama (a) do (d) članka 4.a stavka 1. Okvirne odluke 2002/584 (presuda od 10. kolovoza 2017., Tupikas, C‑270/17 PPU, EU:C:2017:628 t. 54.).
41 Iz toga slijedi da je pravosudno tijelo izvršenja dužno izvršiti europski uhidbeni nalog, bez obzira na odsutnost osobe o kojoj je riječ na suđenju koje je rezultiralo odlukom o kojoj je riječ, ako se utvrdi postojanje jedne od okolnosti iz članka 4.a stavka 1. točaka (a), (b), (c) ili (d) te okvirne odluke (presuda od 10. kolovoza 2017., Tupikas, C‑270/17 PPU, EU:C:2017:628, t. 55.).
42 Sud je imao prilike pojasniti da, s obzirom na taj članak 4.a predviđa slučaj fakultativnog neizvršenja europskog uhidbenog naloga, pravosudno tijelo izvršenja može u svakom slučaju, čak i nakon što je utvrdilo da okolnosti navedene u prethodnoj točki ove presude ne obuhvaćaju situaciju osobe u odnosu na koju je izdan europski uhidbeni nalog, uzeti u obzir druge okolnosti na temelju kojih se može uvjeriti da predaja osobe ne predstavlja povredu njezinih prava obrane (vidjeti u tom smislu presude od 10. kolovoza 2017., Zdziaszek, C‑271/17 PPU, EU:C:2017:629, t. 107. i od 17. prosinca 2020., Generalstaatsanwaltschaft Hamburg, C‑416/20 PPU, EU:C:2020:1042, t. 51. i navedenu sudsku praksu).
43 U okviru takve ocjene pravosudno tijelo izvršenja bi tako moglo uzeti u obzir ponašanje osobe o kojoj je riječ. Naime, u toj fazi postupka predaje posebna bi se pozornost mogla posvetiti, među ostalim, činjenici da osoba o kojoj je riječ pokušava izbjeći dostavu upućene joj obavijesti (presuda od 17. prosinca 2020., Generalstaatsanwaltschaft Hamburg, C‑416/20 PPU, EU:C:2020:1042, t. 52. i navedena sudska praksa).
44 Iz toga proizlazi da, ako utvrdi da je ispunjen jedan od uvjeta predviđenih člankom 4.a stavkom 1. Okvirne odluke 2002/584, pravosudno tijelo izvršenja ne može biti spriječeno da se uvjeri u poštovanje prava obrane osobe o kojoj je riječ uzimajući u tom pogledu pravilno u obzir sve okolnosti predmeta o kojem odlučuje, uključujući informacije kojima samo može raspolagati.
45 U predmetnom slučaju iz informacija koje je dostavio sud koji je uputio zahtjev proizlazi da njemački propis o kojem je riječ u glavnom postupku općenito obvezuje pravosudno tijelo izvršenja o kojem je riječ da odbije izvršiti europski uhidbeni nalog u slučaju osude u odsutnosti. Taj propis tom pravosudnom tijelu izvršenja ne ostavlja nikakvu marginu prosudbe prilikom ispitivanja, na temelju okolnosti slučaja, toga postoji li jedna od situacija koje su predviđene točkama (a) do (d) članka 4.a stavka 1. Okvirne odluke 2002/584, u vezi s pitanjem može li se smatrati da su poštovana prava obrane osobe o kojoj je riječ, a posljedično i u pogledu donošenja odluke da će izvršiti europski uhidbeni nalog o kojem je riječ.
46 U tim okolnostima valja utvrditi da se takav nacionalni propis protivi članku 4.a stavku 1. Okvirne odluke 2002/584.
47 Valja podsjetiti na to da je Sud presudio da načelo nadređenosti prava Unije treba tumačiti na način da ne zahtijeva da nacionalni sud izuzme iz primjene odredbu nacionalnog prava koja je suprotna odredbama Okvirne odluke 2002/584, s obzirom na to da ona nema izravan učinak. Tijela država članica, uključujući sudove, ipak su dužna u najvećoj mogućoj mjeri usklađeno protumačiti svoje nacionalno pravo, što im omogućuje da osiguraju rezultat koji je usklađen sa svrhom koju slijedi dotična okvirna odluka (presuda od 24. lipnja 2019., Popławski, C‑573/17, EU:C:2019:530, t. 109.).
48 Naime, iako okvirne odluke ne mogu proizvesti izravan učinak, njihova obvezujuća priroda ipak obvezuje nacionalna tijela da usklađeno tumače nacionalno pravo od dana kada je istekao rok za prenošenje tih okvirnih odluka. Kada primjenjuju nacionalno pravo, ta su ga tijela stoga dužna tumačiti u najvećoj mogućoj mjeri u svjetlu teksta i svrhe okvirne odluke radi postizanja rezultata koji se njome želi ostvariti, pri čemu je ipak isključeno tumačenje nacionalnog prava contra legem. Tako načelo usklađenog tumačenja zahtijeva da se uzme u obzir cjelokupno unutarnje pravo i primijene metode tumačenja koje to pravo priznaje da bi se zajamčila puna djelotvornost predmetne okvirne odluke i da bi se došlo do rješenja koje je u skladu sa svrhom koja se njome nastoji postići (presuda od 24. lipnja 2019., Popławski, C‑573/17, EU:C:2019:530, t. 72. do 77.).
49 Iz toga slijedi da je nacionalni sud – uzimajući u obzir cjelokupno nacionalno pravo i primjenjujući njime priznate metode tumačenja – dužan protumačiti taj nacionalni propis u najvećoj mogućoj mjeri s obzirom na tekst i svrhu Okvirne odluke 2002/584.
50 Slijedom toga, na drugo pitanje valja odgovoriti tako da članak 4.a stavak 1. Okvirne odluke 2002/584 treba tumačiti na način da se navedenoj odredbi protivi nacionalni propis kojim se prenosi ta odredba, a kojim se općenito isključuje mogućnost da pravosudno tijelo izvršenja izvrši europski uhidbeni nalog koji je izdan radi izvršenja kazne ako se osoba o kojoj je riječ nije osobno pojavila u okviru suđenja koje je rezultiralo odlukom o kojoj je riječ. Nacionalni sud dužan je – uzimajući u obzir cjelokupno nacionalno pravo i primjenjujući njime priznate metode tumačenja – protumačiti taj nacionalni propis u najvećoj mogućoj mjeri s obzirom na tekst i svrhu te okvirne odluke.
Troškovi
51 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (sedmo vijeće) odlučuje:
1. Članak 4.a stavak 1. Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica, kako je izmijenjena Okvirnom odlukom Vijeća 2009/299/PUP od 26. veljače 2009., treba tumačiti na način da je žalbeni postupak u kojem je donesena presuda kojom je izmijenjena odluka donesena u prvostupanjskom postupku i tako pravomoćno odlučeno o predmetu obuhvaćen pojmom „suđenje koje je rezultiralo odlukom” u smislu te odredbe.
2. Članak 4.a stavak 1. Okvirne odluke 2002/584, kako je izmijenjena Okvirnom odlukom 2009/299, treba tumačiti na način da se navedenoj odredbi protivi nacionalni propis kojim se prenosi ta odredba, a kojim se općenito isključuje mogućnost da pravosudno tijelo izvršenja izvrši europski uhidbeni nalog koji je izdan radi izvršenja kazne ako se osoba o kojoj je riječ nije osobno pojavila u okviru suđenja koje je rezultiralo odlukom o kojoj je riječ. Nacionalni sud dužan je – uzimajući u obzir cjelokupno nacionalno pravo i primjenjujući njime priznate metode tumačenja – protumačiti taj nacionalni propis u najvećoj mogućoj mjeri s obzirom na tekst i svrhu te okvirne odluke.
Potpisi