PRESUDA SUDA (treće vijeće)
11. travnja 2024.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Zračni prijevoz – Montrealska konvencija – Članak 19. – Popravljanje štete uzrokovane kašnjenjem u prijevozu prtljage – Ustupanje trgovačkom društvu potraživanja putnika prema zračnom prijevozniku – Ugovorna odredba kojom se zabranjuje takvo ustupanje – Direktiva 93/13/EZ – Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima – Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. – Nadzor po službenoj dužnosti nepoštenosti odredbe kojom se zabranjuje ustupanje pravâ putnikâ – Pravila tog nadzora u okviru spora između društva primatelja potraživanja i zračnog prijevoznika – Načela ekvivalentnosti i djelotvornosti – Načelo kontradiktornosti”
U predmetu C‑173/23,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Juzgado de lo Mercantil n.º 1 de Palma de Mallorca (Trgovački sud br. 1 u Palmi de Mallorci, Španjolska), odlukom od 10. ožujka 2023., koju je Sud zaprimio 20. ožujka 2023., u postupku
Eventmedia Soluciones SL
protiv
Air Europa Líneas Aéreas SAU,
SUD (treće vijeće),
u sastavu: K. Jürimäe (izvjestiteljica), predsjednica vijeća, K. Lenaerts, predsjednik Suda, u svojstvu suca trećeg vijeća, N. Piçarra, N. Jääskinen i M. Gavalec, suci,
nezavisni odvjetnik: M. Szpunar,
tajnik: A. Calot Escobar,
uzimajući u obzir pisani dio postupka,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za Eventmedia Soluciones SL, A.-M. Martínez Cuadros, abogada,
– za Air Europa Líneas Aéreas SAU, N. de Dorremochea Guiot, procurador, i E. Olea Ballesteros, abogado,
– za španjolsku vladu, A. Ballesteros Panizo, u svojstvu agenta,
– za Europsku komisiju, J. L. Buendía Sierra i N. Ruiz García, u svojstvu agenata,
odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da u predmetu odluči bez mišljenja,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 6. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24. i ispravci SL 2024./90009, L; SL 2024./90093, L).
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između društva Eventmedia Soluciones SL (u daljnjem tekstu: društvo Eventmedia), primatelja potraživanja putnika u zračnom prometu, i zračnog prijevoznika Air Europa Líneas Aéreas SAU (u daljnjem tekstu: zračni prijevoznik Air Europa) u vezi s popravljanjem štete nastale zbog kašnjenja u prijevozu prtljage tog putnika prilikom leta koji je izvršio zračni prijevoznik Air Europa.
Pravni okvir
Međunarodno pravo
3 Pod naslovom „Kašnjenje”, člankom 19. Konvencije o ujednačavanju određenih pravila za međunarodni zračni prijevoz, sastavljene u Montrealu 28. svibnja 1999., koju je Europska zajednica potpisala 9. prosinca 1999. i u čije je ime odobrena Odlukom Vijeća 2001/539/EZ od 5. travnja 2001. (SL 2001., L 194, str. 38.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 21., str. 5.) (u daljnjem tekstu: Montrealska konvencija), određuje se:
„Prijevoznik je odgovoran za štetu uzrokovanu kašnjenjem zračnog prijevoza putnika, prtljage ili tereta. Unatoč tomu, prijevoznik nije odgovoran za štetu uzrokovanu kašnjenjem ako dokaže da su on i njegovi službenici i agenti poduzeli sve mjere koje su se razumno mogle zatražiti da izbjegnu štetu ili ako nije bilo moguće poduzeti takve mjere.”
Pravo Unije
4 U dvadeset i četvrtoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13 navodi se da „sudovi [i] upravna tijela država članica moraju na raspolaganju imati odgovarajuća i djelotvorna sredstva za sprečavanje stalne primjene nepoštenih odredaba u potrošačkim ugovorima”.
5 U skladu s člankom 1. stavkom 1. te direktive, njezina je svrha uskladiti zakone i druge propise država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača.
6 U članku 2. točki (b) navedene direktive navodi se sljedeća definicija:
„‚potrošač’: znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije”.
7 Člankom 3. stavkom 1. iste direktive propisuje se:
„Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.”
8 Člankom 6. stavkom 1. Direktive 93/13 određuje se:
„Države članice utvrđuju da nepoštene odredbe upotrijebljene u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača, kako je predviđeno nacionalnim pravom, te da ugovor i dalje obvezuje stranke na temelju tih odredaba ako može i dalje važiti bez tih nepoštenih odredaba.”
9 Članak 7. stavak 1. te direktive glasi kako slijedi:
„U interesu potrošača i tržišnih konkurenata države članice osiguravaju da postoje primjerena i djelotvorna sredstva za sprečavanje stalnog korištenja nepoštenih odredaba u ugovorima koji prodavatelji robe i pružatelji usluga sklapaju s potrošačima.”
Glavni postupak i prethodna pitanja
10 Putnik u zračnom prometu kojem je kasnio prijevoz njegove prtljage prilikom leta s polaskom iz Madrida (Španjolska) i odredištem u Cancúnu (Meksiko) ustupio je trgovačkom društvu Eventmedia svoje potraživanje za naknadu štete od zračnog prijevoznika Air Europa.
11 Nakon toga je društvo Eventmedia pred Juzgadom de lo Mercantil n.º 1 de Palma de Mallorca (Trgovački sud br. 1 u Palmi de Mallorci, Španjolska), odnosno sudom koji je uputio zahtjev, podnijelo tužbu protiv zračnog prijevoznika Air Europa radi plaćanja 766 eura s osnove popravljanja štete nastale zbog tog kašnjenja, na temelju članka 19. Montrealske konvencije.
12 Zračni prijevoznik Air Europa osporava pred tim sudom aktivnu procesnu legitimaciju društva Eventmedia. On smatra da ustup potraživanja nije bio pravno valjan jer je njime povrijeđena zabrana ustupanja pravâ putnika predviđena odredbom 15.1. njegovih općih uvjeta prijevoza (u daljnjem tekstu: predmetna odredba). U skladu s tom odredbom, „[o]dgovornost zračnog prijevoznika Air Europa i odgovornost svakog prijevoznika u skladu s člankom 1. utvrđuje se prema uvjetima prijevoza prijevoznika koji je izdao kartu, osim ako nije drukčije određeno. Putnikova su prava osobna i njihov prijenos nije dopušten.”
13 Sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da je u slučaju kašnjenja u prijevozu prtljage odgovornost zračnog prijevoznika iz članka 19. Montrealske konvencije obuhvaćena tužbom za naknadu štete na temelju ugovorne odgovornosti. Slijedom toga, ustup potraživanja za naknadu štete u vezi s takvim kašnjenjem obuhvaćen je zabranom ustupa predviđenom predmetnom odredbom.
14 Podsjećajući na sudsku praksu Suda, taj sud smatra da nakon provedene kontradiktorne rasprave raspolaže dostatnim činjeničnim i pravnim elementima za nadzor sadržaja te odredbe i za proglašavanje njezine nepoštenosti, u smislu Direktive 93/13. Međutim, on se pita može li po službenoj dužnosti ispitati nepoštenost navedene odredbe. Naime, s jedne strane, postupak koji se pred njim vodi nije pokrenula jedna od stranaka ugovora o prijevozu na čijem se temelju zasniva tužba, nego primatelj odštetnog potraživanja putnika u zračnom prometu, pri čemu taj primatelj potraživanja nema svojstvo potrošača. S druge strane, budući da potrošač nije stranka u tom postupku, ne može se uzeti u obzir njegova volja da se, nakon što ga je na to navedeni sud upozorio, pozove na nepoštenost i neobvezatnost predmetne odredbe.
15 U tim je okolnostima Juzgado de lo Mercantil n.º 1 de Palma de Mallorca (Trgovački sud br. 1 u Palmi de Mallorci) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Treba li članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive [93/13] tumačiti na način da nacionalni sud, koji odlučuje o tužbi kojom se zahtijeva popravljanje štete prouzročene kašnjenjem u prijevozu prtljage iz članka 19. Montrealske konvencije, mora po službenoj dužnosti provesti nadzor nad eventualnom nepoštenosti odredbe iz ugovora o prijevozu kojom se putniku ne dopušta ustupanje njegovih prava ako je tužbu podnio primatelj potraživanja, koji, za razliku od ustupitelja, nema svojstvo potrošača ni korisnika?
2. U slučaju da treba provesti nadzor po službenoj dužnosti, može li se zanemariti obveza informiranja potrošača i utvrđivanja toga poziva li se na nepoštenost odredbe, ili se slaže s njome, uzimajući u obzir njegovo očitovanje volje koje je izraženo ustupanjem njegova potraživanja, čime je povrijeđena eventualno nepoštena odredba u skladu s kojom ustupanje potraživanja nije dopušteno?”
O prethodnim pitanjima
Prvo pitanje
16 Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da je nacionalni sud dužan po službenoj dužnosti ispitati eventualnu nepoštenost odredbe, koja se nalazi u ugovoru o prijevozu sklopljenom između putnika u zračnom prometu i zračnog prijevoznika te kojom se zabranjuje ustupanje pravâ koja taj putnik ima u odnosu na tog prijevoznika, u slučaju kada je tom sudu podnesena tužba za popravljanje štete koju protiv navedenog prijevoznika podnosi trgovačko društvo koje je primatelj potraživanja koje navedeni putnik zahtijeva radi naknade štete.
Uvodne napomene o području primjene Direktive 93/13
17 Što se tiče slučaja ustupanja potraživanja putnika u zračnom prometu društvu za naplatu potraživanja, Sud je već presudio da činjenica da se glavni postupak vodi isključivo između prodavateljâ robe ili pružateljâ usluga ne sprečava primjenu Direktive 93/13, s obzirom na to da područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u tom sporu, nego o svojstvu ugovornih stranaka (vidjeti u tom smislu presudu od 18. studenoga 2020., DelayFix, C‑519/19, EU:C:2020:933, t. 53. i 54.).
18 Naime, u skladu s člankom 1. stavkom 1. i člankom 3. stavkom 1. Direktive 93/13, ona se primjenjuje na odredbe koje se nalaze u ugovorima sklopljenima između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori (presuda od 18. studenoga 2020., DelayFix, C‑519/19, EU:C:2020:933, t. 55. i navedena sudska praksa).
19 U ovom slučaju ugovor o prijevozu, na kojem se temelji potraživanje na koje se poziva društvo Eventmedia i koji sadržava predmetnu odredbu, sklopljen je između prodavatelja robe ili pružatelja usluga, odnosno zračnog prijevoznika Air Europa, i putnika u zračnom prometu. Usto, ništa ne upućuje na to da je putnik u zračnom prometu kupio svoju zrakoplovnu kartu u okviru svoje profesionalne djelatnosti, tako da se čini da je, podložno provjeri suda koji je uputio zahtjev, taj putnik sklopio taj ugovor u svojstvu potrošača u smislu članka 2. točke (b) Direktive 93/13.
20 S obzirom na sudsku praksu navedenu u točki 17. ove presude, glavni postupak stoga ulazi u područje primjene Direktive 93/13.
21 Razlozi iz točke 63. presude od 1. listopada 2015., ERSTE Bank Hungary (C‑32/14, EU:C:2015:637) i točke 29. presude od 11. ožujka 2020., Lintner (C‑511/17, EU:C:2020:188), koji su u biti navedeni u zahtjevu za prethodnu odluku, ne mogu dovesti u pitanje takav zaključak.
22 Točno je da je Sud u tim točkama presudio da je za mogućnost pružanja zaštite potrošača koja se nastoji ostvariti Direktivom 93/13 nužno da jedna od ugovornih strana pokrene sudski postupak. Međutim, tu tvrdnju valja staviti u kontekst predmeta u kojima su donesene te presude, u kojima su doista bili suprotstavljeni potrošač i prodavatelj robe ili pružatelj usluga koji su sklopili ugovor.
23 Konkretnije, u predmetu u kojem je donesena presuda od 1. listopada 2015., ERSTE Bank Hungary (C‑32/14, EU:C:2015:637), Sudu je u biti postavljeno pitanje treba li sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 tumačiti na način da mu se protivi nacionalno zakonodavstvo kojim se javnom bilježniku, koji je u skladu s formalnim uvjetima sastavio javnu ispravu koja se odnosi na ugovor sklopljen između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, omogućuje da na tu ispravu stavi potvrdu o ovršnosti ili da je odbije ukinuti, a da pritom ne može provesti nadzor eventualne nepoštenosti odredbi navedenog ugovora. Razmatrajući to pitanje Sud je u biti razlikovao takav javnobilježnički i sudski postupak, naglašavajući da sustav zaštite koji se želi postići Direktivom 93/13 zahtijeva samo u potonjem postupku da nacionalni sud po službenoj dužnosti ispita nepoštenost ugovorne odredbe koja ulazi u područje primjene te direktive (vidjeti u tom smislu presudu od 1. listopada 2015., ERSTE Bank Hungary, C‑32/14, EU:C:2015:637, t. 33., 41. do 47. i 59.). Međutim, također je potrebno da se pred nacionalnim sudom postupak pokrene. Razlog naveden u točki 63. te presude upućuje upravo na to temeljno procesno načelo, prema kojem je samo na strankama inicijativa za pokretanje postupka.
24 Što se tiče točke 29. presude od 11. ožujka 2020., Lintner, (C‑511/17, EU:C:2020:188), ona je dio rasuđivanja posvećenog granicama predmeta spora i načelu dispozitivnosti. Tako iz zajedničkog tumačenja točaka 26. do 34. te presude proizlazi da Sud nije želio ograničiti područje primjene Direktive 93/13 na sporove između potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluga, već ustrajati na činjenici da zaštita potrošača koja se nastoji ostvariti Direktivom 93/13 pretpostavlja pokretanje sudskog postupka i da pozitivna intervencija nacionalnog suda ne može prekoračiti granice spora koji se pred njim vodi.
25 Iz toga slijedi da Sud dvjema presudama navedenima u točkama 23. i 24. ove presude nije namjeravao ograničiti područje primjene Direktive 93/13 samo na sporove između potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluga koji su sklopili ugovor.
26 U svjetlu tih uvodnih napomena valja utvrditi mora li nacionalni sud po službenoj dužnosti ispitati eventualnu nepoštenost odredbi tog ugovora u slučaju kada u sporu nisu suprotstavljeni potrošač i prodavatelj robe ili pružatelj usluga, nego taj prodavatelj robe ili pružatelj usluga i drugi prodavatelj robe ili pružatelj usluga, odnosno trgovačko društvo koje je primatelj potraživanja koje proizlazi iz prava potrošača.
Ispitivanje po službenoj dužnosti eventualne nepoštenosti odredbe
27 Valja podsjetiti na to da u skladu s ustaljenom sudskom praksom sustav zaštite koji provodi Direktiva 93/13 počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga kad je riječ o pregovaračkoj snazi i razini informacija (presude od 27. lipnja 2000., Océano Grupo Editorial i Salvat Editores, C‑240/98 do C‑244/98, EU:C:2000:346, t. 25. i od 17. svibnja 2022., SPV Project 1503 i dr., C‑693/19 i C‑831/19, EU:C:2022:395, t. 51.).
28 S obzirom na takav slabiji položaj, člankom 6. stavkom 1. te direktive propisuje se da nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača. Radi se o odredbi s obvezujućim učinkom kojoj je cilj zamijeniti formalnu ravnotežu koju ugovor uspostavlja između prava i obveza suugovaratelja stvarnom ravnotežom koja će između njih ponovno uspostaviti jednakost (presude od 26. listopada 2006., Mostaza Claro, C‑168/05, EU:C:2006:675, t. 36. i od 17. svibnja 2022., SPV Project 1503 i dr., C‑693/19 i C‑831/19, EU:C:2022:395, t. 52.).
29 U tom pogledu iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da je nacionalni sud dužan po službenoj dužnosti procijeniti nepoštenost ugovorne odredbe koja ulazi u područje primjene Direktive 93/13 i time ispraviti neravnotežu između potrošača i prodavača robe ili pružatelja usluga kada raspolaže za to potrebnim pravnim i činjeničnim elementima (presuda od 17. svibnja 2022., SPV Project 1503 i dr., C‑693/19 i C‑831/19, EU:C:2022:395, t. 53. i navedena sudska praksa).
30 Usto, Direktivom 93/13 nalaže se državama članicama, kao što to proizlazi iz njezina članka 7. stavka 1., u vezi s njezinom dvadeset i četvrtom uvodnom izjavom, da osiguraju primjerena i djelotvorna sredstva za sprečavanje stalnog korištenja nepoštenih odredaba u ugovorima koje prodavatelji robe ili pružatelji usluga sklapaju s potrošačima (presude od 14. lipnja 2012., Banco Español de Crédito, C‑618/10, EU:C:2012:349, t. 68. i od 17. svibnja 2022., SPV Project 1503 i dr., C‑693/19 i C‑831/19, EU:C:2022:395, t. 54.).
31 Iako je Sud tako već u više navrata utvrdio, s obzirom na zahtjeve iz članka 6. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Direktive 93/13, način na koji nacionalni sud mora osigurati zaštitu prava koja potrošači imaju na temelju te direktive, valja ipak navesti da se, u načelu, pravom Unije ne usklađuju postupci primjenjivi na razmatranje navodne nepoštenosti ugovorne odredbe. Ti su postupci stoga obuhvaćeni nacionalnim pravnim poretkom država članica na temelju načela njihove postupovne autonomije, pod uvjetom, ipak, da ne budu nepovoljniji od onih kojima se uređuju slične situacije na koje se primjenjuje nacionalno pravo (načelo ekvivalentnosti) i da u praksi ne onemogućuju ili pretjerano ne otežavaju ostvarivanje pravâ koja dodjeljuje pravo Unije (načelo djelotvornosti) (vidjeti u tom smislu presude od 26. lipnja 2019., Addiko Bank, C‑407/18, EU:C:2019:537, t. 45. i 46. i od 17. svibnja 2022., SPV Project 1503 i dr., C‑693/19 i C‑831/19, EU:C:2022:395, t. 55.).
32 U tim okolnostima valja utvrditi zahtijeva li se tim odredbama, u vezi s načelima ekvivalentnosti i djelotvornosti, da nacionalni sud – pred kojim se vodi postupak koji je pokrenulo trgovačko društvo koje je primatelj potraživanja za naknadu štete koju potražuje potrošač prema prodavatelju robe ili pružatelju usluga koji je njegov suugovaratelj – nadzire eventualnu nepoštenost odredbe u ugovoru sklopljenom između tog potrošača i tog prodavatelja robe ili pružatelja usluga.
33 Kao prvo, što se tiče načela ekvivalentnosti, na nacionalnom je sudu da provjeri, s obzirom na postupovna pravila koja se u nacionalnom pravu primjenjuju na pravna sredstva, poštuje li se to načelo uzimajući u obzir predmet, kauzu i bitne elemente predmetnih pravnih sredstava (presuda od 17. svibnja 2022., Unicaja Banco, C‑869/19, EU:C:2022:397, t. 23. i navedena sudska praksa).
34 Sud je u tom pogledu utvrdio da članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 valja smatrati pravnim pravilom koje je ekvivalentno nacionalnim pravilima koja unutar nacionalnog pravnog poretka imaju status pravnih pravila javnog poretka (presude od 6. listopada 2009., Asturcom Telecomunicaciones, C‑40/08, EU:C:2009:615, t. 52. i od 17. svibnja 2022., Unicaja Banco, C‑869/19, EU:C:2022:397, t. 24.).
35 Iz toga slijedi da, u skladu s načelom ekvivalentnosti, u slučaju kada nacionalni sud na temelju nacionalnog prava ima mogućnost ili obvezu po službenoj dužnosti ocijeniti je li ugovorna odredba protivna nacionalnim pravilima javnog poretka, on također mora imati mogućnost ili obvezu po službenoj dužnosti ocijeniti je li takva odredba protivna članku 6. Direktive 93/13, čim raspolaže pravnim i činjeničnim elementima koji su potrebni u tu svrhu (vidjeti u tom smislu presudu od 17. svibnja 2022., Unicaja Banco, C‑869/19, EU:C:2022:397, t. 25. i navedenu sudsku praksu).
36 U ovom slučaju zahtjev za prethodnu odluku ne sadržava nikakvu informaciju o tome može li, odnosno mora li, na temelju španjolskog prava sud kojem je podnesena tužba za naknadu štete koja se zasniva na članku 19. Montrealske konvencije ispitati po službenoj dužnosti je li odredba, poput predmetne odredbe, protivna nacionalnim pravilima javnog poretka. U skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 33. ove presude, na sudu je koji je uputio zahtjev da provjeri taj aspekt kako bi utvrdio može li, odnosno mora li, na temelju načela ekvivalentnosti, po službenoj dužnosti ispitati eventualnu nepoštenost odredbe o kojoj je riječ u glavnom postupku.
37 Kao drugo, što se tiče načela djelotvornosti, Sud je presudio da svaki slučaj, u kojem se postavi pitanje onemogućuje li se ili otežava li se pretjerano nekom nacionalnom postupovnom odredbom primjena prava Unije, treba ispitati uzimajući u obzir položaj te odredbe u cjelokupnom postupku, tijek postupka i njegove posebnosti i, prema potrebi, načela na kojima se temelji nacionalni pravni sustav, kao što su zaštita pravâ obrane, načelo pravne sigurnosti i dobro odvijanje postupka (presude od 14. prosinca 1995., Peterbroeck, C‑312/93, EU:C:1995:437, t. 14. i od 17. svibnja 2022., SPV Project 1503 i dr., C‑693/19 i C‑831/19, EU:C:2022:395, t. 60.).
38 Doista, kada je riječ o tužbi za popravljanje štete koju podnosi trgovačko društvo koje je primatelj potraživanja koje potrošač ima protiv svojeg suugovaratelja prodavatelja robe ili pružatelja usluga, valja utvrditi da tužbu između dvaju prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne obilježava neravnoteža koja postoji u okviru tužbe između potrošača i njegova suugovaratelja prodavatelja robe ili pružatelja usluga (vidjeti po analogiji presudu od 5. prosinca 2013., Asociación de Consumidores Independientes de Castilla y León, C‑413/12, EU:C:2013:800, t. 50.).
39 Iz toga slijedi da nije nužno, za razliku od slučaja iz sudske prakse navedene u točki 29. ove presude, da nacionalni sud pred kojim se vodi spor između dvaju prodavatelja robe ili pružatelja usluga, kao što su to društvo koje je primatelj potraživanja koje proizlazi iz prava potrošača i prodavatelj robe ili pružatelj usluga koji je suugovaratelj tog potrošača, po službenoj dužnosti ispita eventualnu nepoštenost odredbe potrošačkog ugovora kako bi se osigurala djelotvornost sustava zaštite potrošača koja se želi postići Direktivom 93/13.
40 Niti načelo djelotvornosti iz točke 31. ove presude ne nalaže nacionalnom sudu da po službenoj dužnosti provede takvo ispitivanje, pod uvjetom da, u skladu s nacionalnim postupovnim pravilima, trgovačko društvo koje je primatelj potraživanja potrošača raspolaže stvarnom mogućnošću da se pred nacionalnim sudom pozove na eventualnu nepoštenost odredbe sadržane u ugovoru koji je potpisao taj potrošač, odnosno pod uvjetom da je ono takvom mogućnošću raspolagalo.
41 Uzimajući u obzir sva prethodna obrazloženja, na prvo pitanje valja odgovoriti:
– članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13, u vezi s načelom djelotvornosti, treba tumačiti na način da nacionalni sud nije dužan po službenoj dužnosti ispitati eventualnu nepoštenost odredbe, koja se nalazi u ugovoru o prijevozu sklopljenom između putnika u zračnom prometu i zračnog prijevoznika te kojom se zabranjuje ustupanje prava koja taj putnik ima u odnosu na tog prijevoznika, u slučaju kada je tom sudu podnesena tužba za popravljanje štete koju protiv navedenog prijevoznika podnosi trgovačko društvo koje je primatelj potraživanja koje navedeni putnik zahtijeva radi naknade štete, pod uvjetom da to društvo raspolaže stvarnom mogućnošću da se pred navedenim sudom pozove na eventualnu nepoštenost predmetne odredbe, odnosno pod uvjetom da je ono takvom mogućnošću raspolagalo;
– načelo ekvivalentnosti treba tumačiti na način da ako taj isti sud na temelju pravila nacionalnog prava ima mogućnost ili obvezu da po službenoj dužnosti ocijeni je li takva odredba protivna nacionalnim pravilima javnog poretka, on također mora imati mogućnost ili obvezu da po službenoj dužnosti ocijeni je li takva odredba protivna članku 6. Direktive 93/13, čim raspolaže pravnim i činjeničnim elementima koji su potrebni u tu svrhu.
Drugo pitanje
42 Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li načelo kontradiktornosti tumačiti na način da je nacionalni sud, u slučaju kada po službenoj dužnosti utvrdi nepoštenost odredbe ugovora o prijevozu sklopljenog između putnika u zračnom prometu i zračnog prijevoznika povodom tužbe za popravljanje štete koju je protiv tog prijevoznika podnijelo trgovačko društvo koje je primatelj potraživanja koje taj putnik zahtijeva radi naknade štete od navedenog prijevoznika, dužan o tome obavijestiti navedenog putnika i pozvati ga da se očituje namjerava li isticati nepoštenost te odredbe ili pristaje li ipak na njezinu primjenu.
43 Uvodno valja utvrditi da je odgovor na ovo pitanje relevantan u slučaju da sud koji je uputio zahtjev, nakon ocjene načela ekvivalentnosti s obzirom na točke 33. do 36. ove presude ili ocjene načela djelotvornosti s obzirom na njezine točke 37. i 40., dođe do zaključka da može odnosno da mora po službenoj dužnosti ispitati nepoštenost predmetne odredbe.
44 U tom kontekstu valja podsjetiti na to da u skladu sa sudskom praksom Suda načelo kontradiktornosti općenito podrazumijeva, među ostalim, pravo stranaka da saznaju pravne razloge koje je sud istaknuo po službenoj dužnosti i na kojima namjerava temeljiti svoju odluku, kao i to da se o njima raspravlja. Sud je naglasio da je za ispunjavanje zahtjeva koji se odnose na pravo na pravično suđenje važno da su stranke bile upoznate kako s činjeničnim tako i s pravnim elementima koji su odlučujući za ishod postupka te da su o njima mogle raspravljati kontradiktorno (vidjeti u tom smislu presude od 2. prosinca 2009., Komisija/Irska i dr., C‑89/08 P, EU:C:2009:742, t. 55. i 56. i od 21. veljače 2013., Banif Plus Bank, C‑472/11, EU:C:2013:88, t. 30.).
45 Na taj način, pod pretpostavkom da nacionalni sud – nakon što je utvrdio, na temelju činjeničnih i pravnih elemenata kojima raspolaže ili koji su mu priopćeni nakon izvođenja dokaza po službenoj dužnosti u tu svrhu, da je odredba obuhvaćena područjem primjene Direktive 93/13 – utvrdi nakon ispitivanja po službenoj dužnosti da je riječ o nepoštenoj odredbi, on je u pravilu dužan o tome obavijestiti parnične stranke te ih pozvati da se o tome kontradiktorno raspravi, u obliku koji je u tom pogledu predviđen nacionalnim postupovnim pravilima (presuda od 21. veljače 2013., Banif Plus Bank, C‑472/11, EU:C:2013:88, t. 31.).
46 Iz prethodno navedenog proizlazi da u slučaju kada nacionalni sud u okviru spora između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i trgovačkog društva koje je primatelj potraživanja koje proizlazi iz prava potrošača utvrdi po službenoj dužnosti nepoštenost odredbe iz ugovora koji su sklopili potrošač i prodavatelj robe ili pružatelj usluga, on o tome mora obavijestiti obje stranke u sporu koji se pred njim vodi, to jest trgovačko društvo koje je primatelj potraživanja i prodavatelja robe ili pružatelja usluga koji je suugovaratelj navedenog potrošača. Naime, on im mora dati mogućnost da iznesu svoje odnosne argumente u okviru kontradiktorne rasprave.
47 Ta mogućnost očitovanja o tom pitanju, koja se daje trgovačkom društvu koje je primatelj potraživanja koje proizlazi iz prava potrošača, također odgovara obvezi nacionalnog suda da uzme u obzir, ako je potrebno, izražavanje volje tog potrošača u slučaju kada taj potrošač, svjestan neobvezatnosti nepoštene odredbe, ipak izjavi da se protivi njezinu isključenju, dajući tako slobodan i informiran pristanak u pogledu predmetne odredbe (vidjeti po analogiji presudu od 21. veljače 2013., Banif Plus Bank, C‑472/11, EU:C:2013:88, t. 35.).
48 U slučaju kada, kao u glavnom postupku, trgovačko društvo koje je primatelj potraživanja koje proizlazi iz prava potrošača pokrene postupak pred nacionalnim sudom unatoč odredbi koja se, poput predmetne odredbe, nalazi u ugovoru sklopljenom između tog potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluga i kojom se potrošaču zabranjuje ustupanje njegovih prava, razumno je pretpostaviti da se to trgovačko društvo ne protivi tomu da sud izuzme iz primjene tu odredbu nakon što utvrdi njezinu nepoštenost.
49 Nasuprot tomu, budući da potrošač koji je ustupio svoje potraživanje prema prodavatelju robe ili pružatelju usluga nije stranka u sporu između tog prodavatelja robe ili pružatelja usluga i primatelja tog potraživanja, nacionalni sud nije dužan obavijestiti tog potrošača o tom ispitivanju po službenoj dužnosti niti ga pozvati da se očituje u tom pogledu.
50 S obzirom na sva prethodna obrazloženja, na drugo pitanje valja odgovoriti tako da načelo kontradiktornosti treba tumačiti na način da nacionalni sud, u slučaju kada po službenoj dužnosti utvrdi nepoštenost odredbe ugovora o prijevozu sklopljenog između putnika u zračnom prometu i zračnog prijevoznika povodom tužbe za popravljanje štete koju je protiv tog prijevoznika podnijelo trgovačko društvo koje je primatelj potraživanja koje taj putnik zahtijeva radi naknade štete od navedenog prijevoznika, nije dužan o tome obavijestiti navedenog putnika niti ga pozvati da se očituje namjerava li isticati nepoštenost te odredbe ili pristaje li ipak na njezinu primjenu. Nasuprot tomu, navedeni sud mora o tome obavijestiti stranke u sporu koji se pred njim vodi kako bi im omogućio da iznesu svoje odnosne argumente u okviru kontradiktorne rasprave i uvjerio se u činjenicu da trgovačko društvo koje je primatelj potraživanja želi da se navedena odredba proglasi neprimjenjivom.
Troškovi
51 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (treće vijeće) odlučuje:
1. Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, u vezi s načelom djelotvornosti,
treba tumačiti na način da:
nacionalni sud nije dužan po službenoj dužnosti ispitati eventualnu nepoštenost odredbe, koja se nalazi u ugovoru o prijevozu sklopljenom između putnika u zračnom prometu i zračnog prijevoznika te kojom se zabranjuje ustupanje prava koja taj putnik ima u odnosu na tog prijevoznika, u slučaju kada je tom sudu podnesena tužba za popravljanje štete koju protiv navedenog prijevoznika podnosi trgovačko društvo koje je primatelj potraživanja koje navedeni putnik zahtijeva radi naknade štete, pod uvjetom da to društvo raspolaže stvarnom mogućnošću da se pred navedenim sudom pozove na eventualnu nepoštenost predmetne odredbe, odnosno pod uvjetom da je ono takvom mogućnošću raspolagalo.
Načelo ekvivalentnosti treba tumačiti na način da:
ako taj isti sud na temelju pravila nacionalnog prava ima mogućnost ili obvezu da po službenoj dužnosti ocijeni je li takva odredba protivna nacionalnim pravilima javnog poretka, on također mora imati mogućnost ili obvezu da po službenoj dužnosti ocijeni je li takva odredba protivna članku 6. Direktive 93/13, čim raspolaže pravnim i činjeničnim elementima koji su potrebni u tu svrhu.
2. Načelo kontradiktornosti treba tumačiti na način da:
nacionalni sud, u slučaju kada po službenoj dužnosti utvrdi nepoštenost odredbe ugovora o prijevozu sklopljenog između putnika u zračnom prometu i zračnog prijevoznika povodom tužbe za popravljanje štete koju je protiv tog prijevoznika podnijelo trgovačko društvo koje je primatelj potraživanja koje taj putnik zahtijeva radi naknade štete od navedenog prijevoznika, nije dužan o tome obavijestiti navedenog putnika niti ga pozvati da se očituje namjerava li isticati nepoštenost te odredbe ili pristaje li ipak na njezinu primjenu. Nasuprot tomu, navedeni sud mora o tome obavijestiti stranke u sporu koji se pred njim vodi kako bi im omogućio da iznesu svoje odnosne argumente u okviru kontradiktorne rasprave i uvjerio se u činjenicu da trgovačko društvo koje je primatelj potraživanja želi da se navedena odredba proglasi neprimjenjivom.
Potpisi