PRESUDA SUDA (deveto vijeće)
21. rujna 2023.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Članci 102. i 106. UFEU‑a – Javna poduzeća – Sloboda poduzetništva – Sloboda poslovnog nastana – Poduzeće u potpunom vlasništvu države članice koje ima isključive koncesije za iskorištavanje prirodne mineralne vode slijedom dodjele bez poziva na nadmetanje – Nacionalni propis koji dopušta neograničeno produljenje koncesije”
U predmetu C‑510/22,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Înalta Curte de Casaţie şi Justiţie (Visoki kasacijski sud, Rumunjska), odlukom od 14. lipnja 2022., koju je Sud zaprimio 28. srpnja 2022., u postupku
Romaqua Group SA
protiv
Societatea Națională a Apelor Minerale SA,
Agenția Națională pentru Resurse Minerale,
SUD (deveto vijeće),
u sastavu: L. S. Rossi, predsjednica vijeća, J.-C. Bonichot (izvjestitelj) i S. Rodin, suci,
nezavisni odvjetnik: A. M. Collins,
tajnik: A. Calot Escobar,
uzimajući u obzir pisani dio postupka,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za Romaqua Group SA, L. Retegan i S. Tîrnoveanu, avocats,
– za rumunjsku vladu, M. Chicu i E. Gane, u svojstvu agenata,
– za Europsku komisiju, L. Armati, M. Mataija i I. Rogalski, u svojstvu agenata,
odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da u predmetu odluči bez mišljenja,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 16. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), članaka 49., 102., 106. i 119. UFEU‑a kao i članka 3. Direktive 2009/54/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 18. lipnja 2009. o iskorištavanju i stavljanju na tržište prirodnih mineralnih voda (SL 2009., L 164, str. 45.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 43., str. 150.).
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između društva Romaqua Group SA, s jedne strane, te društva Societatea Națională a Apelor Minerale SA (Državno društvo za mineralne vode, Rumunjska) (u daljnjem tekstu: SNAM) i Agențije Națională pentru Resurse Minerale (Nacionalna agencija za mineralne resurse, Rumunjska) (u daljnjem tekstu: ANRM), s druge strane, u vezi s odbijanjem njegova zahtjeva za provođenje postupka javne nabave radi dodjele dviju koncesija za iskorištavanje mineralnih voda.
Pravni okvir
Pravo Unije
3 Člankom 3. Direktive 2009/54 određuje se:
„Izvori prirodnih mineralnih voda smiju se iskorištavati i njihova voda puniti u boce samo u skladu s Prilogom II.”
Rumunjsko pravo
4 Članak 40. stavak 1. Legee nr. 219 privind regimul concesiunilor (Zakon br. 219 o sustavu koncesija) od 25. studenoga 1998. (Monitorul Oficial al României, br. 459 od 30. studenoga 1998.), u verziji primjenjivoj na činjenice u glavnom postupku, određivao je:
„Dobra koja su u javnom ili privatnom vlasništvu države, okruga, grada ili općine, kao i javne djelatnosti i javne usluge od nacionalnog ili lokalnog interesa, dodjeljuju se izravno, ugovorom o koncesiji, nacionalnim trgovačkim društvima ili društvima ili nacionalnim društvima osnovanima reorganizacijom samostalnih tijela koja su upravljala tim dobrima, djelatnostima ili uslugama. Ugovor o koncesiji sklapa se s nadležnim tijelom za koncesije na razdoblje koje se određuje odlukom vlade ili područnog ili gradskog vijeća kojim se osniva predmetno trgovačko društvo.”
5 Članak 46. Legee minelor nr. 61 (Zakon o rudarstvu br. 61) od 5. ožujka 1998. (Monitorul Oficial al României, dio I., br. 113 od 16. ožujka 1998.) predviđao je:
1. Javne ustanove, nacionalna rudarska poduzeća i trgovačka društva nastavit će poslovati samo unutar mjesta čije im je upravljanje povjereno i na kojima na dan objave ovog zakona obavljaju dopuštene radove istraživanja, razvoja ili iskorištavanja.
2. U roku od 90 dana od stupanja na snagu ovog zakona javne ustanove, nacionalna rudarska poduzeća i trgovačka društva koja obavljaju rudarske djelatnosti okončat će razgraničenje područja istraživanja, razvoja i iskorištavanja u svrhu ciljeva iz stavka 1. te će zahtijevati od nadležnog tijela da im dodijeli ta područja na upravljanje ili u koncesiju, u skladu s ovim zakonom.”
6 Zakon o rudarstvu br. 61 od 5. ožujka 1998. stavljen je izvan snage i zamijenjen Legeom minelor nr. 85 (Zakon o rudarstvu br. 85) od 18. ožujka 2003. (Monitorul Oficial al României, dio I., br. 197 od 27. ožujka 2003.). Članak 20. stavak 2. potonjeg zakona, kako je naknadno izmijenjen i dopunjen (u daljnjem tekstu: Zakon o rudarstvu br. 85/2003), glasi:
„Dozvola za iskorištavanje dodjeljuje se na najviše 20 godina s pravom produljenja za uzastopna razdoblja od pet godina.”
7 Članak 32. stavak 1. Normelea pentru aplicarea Legii minelor nr. 85/2003 din 14.10.2003 (Pravila za provedbu Zakona o rudarstvu br. 85/2003 od 14. listopada 2003.), kako su odobrena Hotărâreom Guvernului nr. 1208/2003 (Odluka Vlade br. 1208/2003, Monitorul Oficial al României, dio I., br. 772 od 4. studenoga 2003.), određuje:
„Nositelj dozvole za iskorištavanje može zatražiti produljenje valjanosti, u okviru dodijeljenog područja, podnošenjem ANRM‑u dokumenata iz članka 20. stavka 1. Zakona o rudarstvu [br. 85/2003].”
Glavni postupak i prethodna pitanja
8 Tijekom 1997. rumunjska vlada osnovala je SNAM kako bi on naslijedio Regiju Autonomă a Apelor Minerale din România (Samostalno tijelo rumunjskih mineralnih voda, Rumunjska), koja je raspuštena.
9 Tijekom 1999. godine ista je vlada odobrila da ANRM izravno dodijeli SNAM‑u koncesiju za iskorištavanje svih izvora mineralnih voda iskorištavanih u Rumunjskoj na razdoblje od 20 godina.
10 Presudom br. 136/2001 od 3. svibnja 2001. Curtea Constituțională (Ustavni sud, Rumunjska) utvrdila je da su odredbe članka 40. stavka 1. prve rečenice Zakona br. 219 o sustavu koncesija neustavne jer nalažu lokalnim javnim tijelima da ugovorom o koncesiji izravno dodijele dobra koja pripadaju javnom sektoru ili javne djelatnosti i javne usluge od lokalnog interesa pravnim osobama koje su poimence navedene.
11 Društvo Romaqua Group zatražilo je 19. srpnja 2016. od ANRM‑a, s jedne strane, da odmah prenese dozvole za iskorištavanje za područja Borsec i Stânceni (Rumunjska) i, s druge strane, da ne produlji, nakon njihova isteka predviđenog za kraj 2018., dozvole za iskorištavanje koje su prethodno izravno dodijeljene SNAM‑u te da provede postupak javne nabave za dodjelu novih dozvola za iskorištavanje.
12 ANRM je odbio prihvatiti te zahtjeve ističući, s jedne strane, da prijenos ugovora o koncesiji može izvršiti samo koncesionar (SNAM), uz prethodni pristanak davatelja koncesije (ANRM), u skladu s člankom 24. Zakona o rudarstvu br. 85/2003, i da se, s druge strane, organizacija postupka javne nabave za određivanje novih društava koncesionara može provesti samo ako SNAM ne zahtijeva, kao što to ima mogućnost svakih pet godina, produljenje postojećih ugovora, s obzirom na to da se davatelj koncesije ne može usprotiviti takvom zahtjevu.
13 SNAM je priopćio da ne želi prenijeti prava i obveze povezane s njegovim operativnim dozvolama za iskorištavanje.
14 Tužbom podnesenom 2. studenoga 2016. društvo Romaqua Group zatražilo je od Curtee de Apel București (Žalbeni sud u Bukureštu, Rumunjska) da utvrdi kako je odbijanje ANRM‑a da postupi po njegovu zahtjevu neopravdano i da mu naloži da po isteku ugovora o koncesiji organizira postupak javne nabave radi dodjele tih koncesija za sljedeće razdoblje.
15 Presudom od 11. lipnja 2019. taj je sud odbio tužbu društva Romaqua Group.
16 Društvo Romaqua Group podnijelo je žalbu pred Înaltom Curte de Casaţie şi Justiţie (Visoki kasacijski sud, Rumunjska), sudom koji je uputio zahtjev, pozivajući se na neusklađenost s nekoliko odredaba prava Unije nacionalnog propisa koji predviđa da se isključivo pravo dodijeljeno društvu čiji je kapital u cijelosti u državnom vlasništvu zadržava, bez vremenskog ograničenja, uzastopnim produljenjima koja su na raspolaganju korisniku izravne dodjele.
17 U tim je okolnostima Înalta Curte de Casație și Justiție (Visoki kasacijski sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Treba li članak 106. stavak 1. UFEU‑a tumačiti na način da mu se protive nacionalni propisi poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku i kojima se dozvole za iskorištavanje izvorâ mineralnih voda dodjeljuju na način kojim se zadržava izravna i početna dodjela dozvola izvan sustava tržišnog natjecanja društvu s isključivo državnim kapitalom na temelju uzastopnih i neograničenih produljenja isključivih dozvola (koja stoje na raspolaganju društvu u državnom vlasništvu)?
2. Treba li članak 16. [Povelje], članke 49. i 119. UFEU‑a te članak 3. Direktive [2009/54] tumačiti na način da im se protive nacionalni propisi poput onih prethodno navedenih o kojima je riječ u glavnom postupku i kojima se uspostavlja neopravdano ograničenje slobode poduzetništva i slobode poslovnog nastana?”
O prethodnim pitanjima
Prvo pitanje
Dopuštenost
18 Prema mišljenju rumunjske vlade, iz zahtjeva za prethodnu odluku u cijelosti proizlazi da se sud koji je uputio zahtjev u svojem prvom pitanju nije namjeravao pozvati na članak 106. stavak 1. UFEU‑a promatran zasebno, koji uostalom nema autonoman doseg, nego na taj članak u vezi s člankom 102. UFEU‑a, kojim se zabranjuje zlouporaba vladajućeg položaja na znatnom dijelu unutarnjeg tržišta ako može utjecati na trgovinu među državama članicama. Međutim, sud koji je uputio zahtjev nije pružio Sudu informacije koje su nužne kako bi mu se omogućilo da ocijeni postojanje takve zlouporabe vladajućeg položaja u ovom slučaju.
19 U tom pogledu valja podsjetiti na to da je isključivo na nacionalnom sudu pred kojim se vodi postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da uvažavajući posebnosti predmeta ocijeni nužnost prethodne odluke za donošenje svoje presude i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu. Posljedično, s obzirom na to da se upućena pitanja odnose na tumačenje pravnog pravila Unije, Sud je načelno dužan donijeti odluku (presude od 16. lipnja 2015., Gauweiler i dr., C‑62/14, EU:C:2015:400, t. 24. i od 7. veljače 2018., American Express, C‑304/16, EU:C:2018:66, t. 31.).
20 Iz navedenog proizlazi da pitanja koja se odnose na pravo Unije uživaju pretpostavku relevantnosti. Sud može odbiti odlučivati o zahtjevu za prethodnu odluku koji je uputio nacionalni sud samo ako je očito da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima za davanje korisnog odgovora na upućena pitanja (presude od 16. lipnja 2015., Gauweiler i dr., C‑62/14, EU:C:2015:400, t. 25. i od 7. veljače 2018., American Express C‑304/16, EU:C:2018:66, t. 32.).
21 U ovom je slučaju točno da Sud ne raspolaže svim elementima potrebnima za ocjenu predstavlja li SNAM‑ova situacija zlouporabu vladajućeg položaja nespojivu s člankom 102. UFEU‑a.
22 Međutim, valja istaknuti da se prvo prethodno pitanje ne odnosi na SNAM‑ovu situaciju, koju uostalom Sud nije nadležan ocjenjivati u okviru prethodnog postupka. Naime, iz obrazloženja zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da sud koji je uputio zahtjev u biti pita Sud treba li članak 106. stavak 1. UFEU‑a u vezi s člankom 102. UFEU‑a tumačiti na način da mu se protive nacionalni propisi koji se primjenjuju na to poduzeće. Iako nije na Sudu da se prilikom odlučivanja u prethodnom postupku sam izjasni o mogućoj neusklađenosti nacionalnog propisa o kojem je riječ u glavnom postupku s tim člancima UFEU‑a, on je, nasuprot tomu, nadležan za njihovo tumačenje.
23 Međutim, nije nužno da Sud u tu svrhu raspolaže potpunim informacijama o konkretnoj SNAM‑ovoj situaciji.
24 Iz toga slijedi da prigovor nedopuštenosti koji je istaknula rumunjska vlada treba odbiti.
Meritum
25 Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 106. stavak 1. UFEU‑a u vezi s člankom 102. UFEU‑a tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis koji nositelju isključivog prava iskorištavanja izvora mineralne vode daje mogućnost da bez postupka nadmetanja ishodi produljenje svoje dozvole za iskorištavanje za uzastopna razdoblja od pet godina.
26 Najprije valja podsjetiti na to da se takav nacionalni propis može protiviti članku 106. stavku 1. UFEU‑a u vezi s člankom 102. UFEU‑a samo ako on ulazi u područje primjene tih dvaju članaka.
27 U tom pogledu, kad je riječ o članku 106. stavku 1. UFEU‑a, on obvezuje države članice da ne donose i ne održavaju na snazi mjere koje su protivne pravilima Ugovorâ, osobito onom predviđenom u članku 102. UFEU‑a, u pogledu javnih poduzeća i poduzeća kojima države članice dodjeljuju posebna ili isključiva prava.
28 U tom pogledu, Sud je već presudio kako se može smatrati da državna mjera dodjeljuje isključivo ili posebno pravo u smislu članka 106. stavka 1. UFEU‑a kada dodjeljuje zaštitu ograničenom broju poduzetnika i kada je takve naravi da bitno utječe na mogućnost drugih poduzetnika da izvršavaju gospodarsku djelatnost o kojoj je riječ na istom području u bitno istovjetnim uvjetima (presuda od 27. ožujka 2019., Pawlak, C‑545/17, EU:C:2019:260, t. 43. i navedena sudska praksa).
29 U ovom slučaju, s obzirom na to da, prema navodima suda koji je uputio zahtjev, nacionalni propis o kojem je riječ u glavnom postupku određenim poduzetnicima dodjeljuje isključivo pravo iskorištavanja izvora mineralne vode koji se nalaze na državnom području Rumunjske, valja smatrati da on ulazi u područje primjene članka 106. stavka 1. UFEU‑a.
30 Kao drugo, što se tiče članka 102. UFEU‑a, njime se zabranjuju prakse koje se sastoje od zlouporabe vladajućeg položaja na unutarnjem tržištu ili njegovu znatnom dijelu.
31 U skladu s člankom 102. UFEU‑a, zlouporaba vladajućeg položaja pretpostavlja ispunjenje triju uvjeta.
32 Kao prvo, poduzetnik o kojem je riječ mora imati vladajući položaj na unutarnjem tržištu ili njegovu znatnom dijelu. U tom pogledu valja podsjetiti na to da se poduzetnika može staviti u takav vladajući položaj kada mu se dodijele posebna ili isključiva prava koja mu omogućuju da odredi mogu li i, ovisno o slučaju, pod kojim uvjetima drugi poduzetnici pristupiti predmetnom tržištu i ondje obavljati svoje djelatnosti (presuda od 1. srpnja 2008., MOTOE, C‑49/07, EU:C:2008:376, t. 38.). Međutim, Sud je također presudio da postojanje posebnih ili isključivih prava ne podrazumijeva nužno postojanje vladajućeg položaja na relevantnom tržištu (vidjeti u tom smislu presudu od 13. prosinca 2007., United Pan‑Europe Communications Belgium i dr., C‑250/06, EU:C:2007:783, t. 21.). U svakom slučaju, za ocjenu postojanja vladajućeg položaja potrebno je odrediti relevantno tržište, kako s gledišta predmetnog proizvoda ili usluge tako i sa zemljopisnog gledišta (vidjeti u tom smislu presudu od 1. srpnja 2008., MOTOE, C‑49/07, EU:C:2008:376, t. 31. i navedenu sudsku praksu). Na sudu koji je uputio zahtjev je da provede takvo ispitivanje na temelju činjeničnih i pravnih elemenata kojima raspolaže.
33 Kao drugo, vladajući položaj mora se zlorabiti. To je slučaj kada poduzetnik u vladajućem položaju otežava ulazak ili održavanje na predmetnom tržištu jednako učinkovitih konkurenata koristeći se sredstvima različitima od onih koja ulaze u tržišno natjecanje na temelju zasluga. Osobito se mora suzdržati od korištenja svojim vladajućim položajem kako bi se proširio na nekom drugom tržištu na drugi način osim sredstvima koja ulaze u tržišno natjecanje na temelju zasluga. Treba smatrati da je sredstvo različito od onih koja ulaze u tržišno natjecanje na temelju zasluga svaka praksa za čije provođenje poduzetnik u vladajućem položaju nema drugi ekonomski interes osim uklanjanja svojih konkurenata kako bi potom mogao podići svoje cijene iskorištavanjem svoje monopolističke situacije (presuda od 12. svibnja 2022., Servizio Elettrico Nazionale i dr., C‑377/20, EU:C:2022:379, t. 76. i 77.).
34 Usto, Sud je već presudio da država članica krši zabrane navedene u članku 106. stavku 1. UFEU‑a u vezi s člankom 102. UFEU‑a kada propiše zakonodavnu, regulatornu ili upravnu mjeru koja stvara situaciju u kojoj se neko javno poduzeće ili poduzetnik kojem je dodijelila posebna ili isključiva prava navodi da, samim korištenjem privilegiranim pravima koja su mu dodijeljena, zlouporabi svoj vladajući položaj ili kada ta prava mogu stvoriti situaciju u kojoj je taj poduzetnik naveden da počini takve zlouporabe (vidjeti u tom smislu presude od 10. prosinca 1991. Merci convenzionali porto di Genova SpA, C‑179/90, EU:C:1991:464, t. 17., i od 26. listopada 2017., Balgarska energiyna borsa, C‑347/16, EU:C:2017:816, t. 54.). U tom pogledu nije nužno da je do zlouporabe stvarno došlo (presude od 1. srpnja 2008., MOTOE, C‑49/07, EU:C:2008:376, t. 49. i od 17. srpnja 2014., Komisija/DEI, C‑553/12 P, EU:C:2014:2083, t. 41.).
35 Kao treće, zlouporaba vladajućeg položaja mora utjecati na trgovinu među državama članicama. Taj uvjet može biti ispunjen samo ako je na temelju skupa objektivnih činjeničnih i pravnih elemenata moguće s dovoljnim stupnjem vjerojatnosti predvidjeti da postupanje poduzetnika u vladajućem položaju može izravno ili neizravno, stvarno ili potencijalno utjecati na trgovinsku razmjenu među državama članicama, i to u mjeri u kojoj postoji opasnost da bi moglo omesti ostvarivanje jedinstvenog tržišta među državama članicama. Puki hipotetski učinci koje može imati postupanje tog poduzetnika ne ispunjavaju taj kriterij. Jednako tako, učinak na trgovinu unutar Zajednice ne smije biti neznatan (vidjeti u tom smislu presudu od 1. srpnja 2008., MOTOE, C‑49/07, EU:C:2008:376, t. 39. i navedenu sudsku praksu). Osim toga, rumunjska vlada pravilno ističe da je, kako bi se sa sigurnošću utvrdilo postojanje takvog učinka na trgovinu među državama članicama, također potrebno prethodno utvrditi predmetno tržište (vidjeti u tom smislu presudu od 10. prosinca 1991., Merci convenzionali porto di Genova, C‑179/90, EU:C:1991:464, t. 15. i 20.).
36 S obzirom na prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 106. stavak 1. UFEU‑a u vezi s člankom 102. UFEU‑a treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis koji nositelju isključivog prava iskorištavanja izvorâ mineralne vode daje mogućnost da bez postupka nadmetanja ishodi produljenje svoje dozvole za iskorištavanje za uzastopna razdoblja od pet godina, ako taj propis navodi tog nositelja na to da samim korištenjem privilegiranim pravima koja su mu dodijeljena zlouporabi svoj vladajući položaj na znatnom dijelu unutarnjeg tržišta ili ako ta prava mogu stvoriti situaciju u kojoj je taj nositelj naveden na to da počini takve zlouporabe, što je na sudu koji je uputio zahtjev da ocijeni na temelju činjeničnih i pravnih elemenata kojima raspolaže.
Drugo pitanje
37 Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita treba li članak 16. Povelje, članke 49. i 119. UFEU‑a kao i članak 3. Direktive 2009/54 tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku.
38 Najprije valja podsjetiti na to da na temelju članka 94. točke (c) Poslovnika Suda zahtjev za prethodnu odluku mora sadržavati, pod prijetnjom nedopuštenosti, prikaz razloga koji su naveli sud koji je uputio zahtjev na to da se zapita o tumačenju ili valjanosti određenih odredaba prava Unije kao i pojašnjenje poveznice koja prema mišljenju tog suda postoji između tih odredaba i nacionalnog zakonodavstva primjenjivog u glavnom postupku.
39 Kao prvo, sud koji je uputio zahtjev poziva se na članak 49. UFEU‑a a da ne navodi kako bi tumačenje tog članka moglo biti korisno za rješavanje spora u glavnom postupku, kao što to zahtijeva članak 94. točka (c) Poslovnika. Osim toga, odredbe UFEU‑a u području slobode poslovnog nastana ne primjenjuju se u situaciji u kojoj su svi elementi ograničeni na unutarnja pitanja jedne države članice (presuda od 20. ožujka 2014., Caixa d’Estalvis i Pensions de Barcelona, C‑139/12, EU:C:2014:174, t. 42.). Međutim, čini se da glavni postupak, koji se odnosi na iskorištavanje dvaju izvora mineralne vode koji se nalaze u Rumunjskoj i čije su stranke dva rumunjska društva i nadležno rumunjsko tijelo, ne sadržava prekogranični element koji bi opravdavao njegovo povezivanje sa slobodom poslovnog nastana zajamčenom člankom 49. UFEU‑a. Iz toga slijedi da je drugo prethodno pitanje, u dijelu u kojem se odnosi na tumačenje članka 49. UFEU‑a, nedopušteno.
40 Kao drugo, sud koji je uputio zahtjev nije pružio objašnjenja o razlozima koji su ga naveli na to da postavi pitanje Sudu o tumačenju članka 119. UFEU‑a i članka 3. Direktive 2009/54, s obzirom na to da ta direktiva uostalom ne propisuje nikakvo pravilo koje se odnosi na izdavanje dozvola nacionalnih tijela za iskorištavanje izvora mineralnih voda u državama članicama. U dijelu u kojem se poziva na te članke, drugo prethodno pitanje stoga ne ispunjava zahtjeve iz članka 94. točke (c) Poslovnika te ga stoga također treba odbaciti kao nedopušteno.
41 Kao treće i posljednje, pozivanje na članak 16. Povelje, kojim se jamči sloboda poduzetništva, također nije popraćeno nikakvim objašnjenjem. Stoga je i to drugo pitanje nedopušteno u dijelu u kojem se odnosi na taj članak.
42 Iz svega prethodno navedenog proizlazi da je drugo prethodno pitanje nedopušteno.
Troškovi
43 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (deveto vijeće) odlučuje:
Članak 106. stavak 1. UFEU‑a u vezi s člankom 102. UFEU‑a treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis koji nositelju isključivog prava iskorištavanja izvorâ mineralne vode daje mogućnost da bez postupka nadmetanja ishodi produljenje svoje dozvole za iskorištavanje za uzastopna razdoblja od pet godina, ako taj propis navodi tog nositelja na to da samim korištenjem privilegiranim pravima koja su mu dodijeljena zlouporabi svoj vladajući položaj na znatnom dijelu unutarnjeg tržišta ili ako ta prava mogu stvoriti situaciju u kojoj je taj nositelj naveden na to da počini takve zlouporabe, što je na sudu koji je uputio zahtjev da ocijeni na temelju činjeničnih i pravnih elemenata kojima raspolaže.
Potpisi