Predmet C-284/16
Slowakische Republik
protiv
Achmea BV
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Bundesgerichtshof)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Bilateralni ugovor o ulaganju koji su 1991. sklopile Kraljevina Nizozemska i Češka i Slovačka Federativna Republika i koji se i dalje primjenjuje između Kraljevine Nizozemske i Republike Slovačke – Odredba na temelju koje ulagatelj iz jedne ugovorne strane može pokrenuti postupak pred arbitražnim sudom u slučaju spora s drugom ugovornom stranom – Usklađenost s člancima 18., 267. i 344. UFEU-a – Pojam ‚suda’ – Autonomija prava Unije”
Sažetak - Presuda Suda (veliko vijeće) od 6. ožujka 2018.
1. Međunarodni sporazumi – Sklapanje – Obveza da se osigura poštovanje autonomije pravnog poretka Unije – Doseg
(čl. 2. UEU-a, čl. 4. st. 3. podst. 1. UEU-a i čl. 19. UEU-a; čl. 267. UFEU-a i čl. 344. UFEU-a)
2. Prethodna pitanja – Pokretanje postupka pred Sudom – Nacionalni sud u smislu članka 267. UFEU-a – Pojam – Arbitražni sud koji nije dio pravosudnog sustava države članice – Isključenost
(čl. 267. UFEU-a)
3. Međunarodni sporazumi – Sporazumi država članica – Sporazumi koji su prethodili pristupanju države članice Uniji – Bilateralni ugovor o ulaganju između Kraljevine Nizozemske i Slovačke Republike – Odredba na temelju koje ulagatelj iz jedne ugovorne strane može pokrenuti postupak pred arbitražnim sudom u slučaju spora s drugom ugovornom stranom – Nemogućnost upućivanja Sudu prethodnog pitanja o pitanjima koja se tiču prava Unije – Nedopuštenost – Povreda autonomije prava Unije
(čl. 267. UFEU-a i čl. 344. UFEU-a)
1. Vidjeti tekst odluke.
(t. 32., 34.-37.)
2. Pravo Unije naime obilježava okolnost da je ono autonoman izvor prava uspostavljen Ugovorima, da je nadređeno u odnosu na pravo država članica, kao i izravan učinak niza odredaba primjenjivih na njihove državljane i njih same. Takve su značajke dovele do strukturirane mreže načela, pravila i međuzavisnih pravnih odnosa koji uzajamno povezuju samu Uniju i njezine države članice kao i države članice međusobno (vidjeti u tom smislu, mišljenje 2/13 (Pristupanje Unije EKLJP-u) od 18. prosinca 2014., EU:C:2014:2454, t. 165. do 167. i navedenu sudsku praksu). Pravo Unije stoga počiva na temeljnoj pretpostavci prema kojoj svaka država članica S obzirom na prirodu i značajke prava Unije navedene u točki 33. ove presude, treba smatrati da je to pravo istodobno dio prava koje je na snazi u svakoj državi članici i da proizlazi iz međunarodnog sporazuma između država članica.
Iz toga slijedi da, zbog oba ta razloga, arbitražni sud iz članka 8. BIT-a, ovisno o slučaju, tumači ili čak primjenjuje pravo Unije i, konkretno, odredbe o temeljnim slobodama među kojim su odredbe o slobodi poslovnog nastana i slobodnom kretanju kapitala. Stoga, kao drugo, treba provjeriti je li arbitražni sud poput onog iz članka 8. BIT-a dio pravosudnog sustava Unije i osobito može li ga se smatrati sudom jedne od država članica u smislu članka 267. UFEU-a. Međutim, u glavnom predmetu, arbitražni sud nije dio pravosudnog sustava uspostavljenog u Nizozemskoj i Slovačkoj. Osim toga, upravo je posebnost nadležnosti tog suda u odnosu na onu sudova tih dviju država članica jedan od glavnih razloga postojanja članka 8. BIT-a. Posljedica te značajke arbitražnog suda o kojem je riječ u glavnom postupku jest da ga se, u svakom slučaju, ne može smatrati sudom „jedne od država članica”, u smislu članka 267. UFEU-a.
(t. 33., 41.-43., 45., 46.)
3. Članke 267. i 344. UFEU-a treba tumačiti na način da im se protivi odredba iz međunarodnog ugovora sklopljenog između država članica, poput članka 8. ugovora o uzajamnom poticanju i zaštiti ulaganja između Kraljevine Nizozemske i Češke i Slovačke Federativne Republike, u skladu s kojom ulagatelj iz jedne od tih država članica u slučaju spora o ulaganjima u drugu državu članicu protiv potonje države članice može pokrenuti postupak pred arbitražnim sudom, čiju nadležnost je ta država članica dužna prihvatiti.
Točno je da, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, međunarodni sporazum koji predviđa osnivanje suda zaduženog za tumačenje njegovih odredaba i čije odluke obvezuju institucije, uključujući Sud, načelno nije nespojiv s pravom Unije. Naime, nadležnost Unije u području međunarodnih odnosa i njezina ovlast za sklapanje međunarodnih sporazuma nužno sadrži mogućnost podvrgavanja odlukama suda osnovanog ili određenog na temelju takvih sporazuma u pogledu tumačenja i primjene njihovih odredaba, pod uvjetom da se poštuje autonomija Unije i njezina pravnog poretka (vidjeti u tom smislu mišljenje 1/91 (Sporazum o EGP-u – I), od 14. prosinca 1991., EU:C:1991:490, t. 40. i 70.; 1/09 (Sporazum o stvaranju ujednačenog sustava rješavanja sporova koji se odnose na patente), od 8. ožujka 2011., EU:C:2011:123, t. 74. i 76., i mišljenje 2/13 (Pristupanje Unije EKLJP-u), od 18. prosinca 2014., EU:C:2014:2454, t. 182. i 183.). Međutim, u ovom slučaju, osim činjenice da se sporovi u nadležnosti arbitražnog suda iz članka 8. BIT-a mogu odnositi na tumačenje kako tog ugovora tako i prava Unije, mogućnost upućivanja tih sporova tijelu koje nije dio pravosudnog sustava Unije predviđena je ugovorom koji nije sklopila Unija nego države članice. Navedeni članak 8. osim načela uzajamnog povjerenja među državama članicama može dovesti u pitanje i očuvanje posebne naravi prava uspostavljenog Ugovorima, koje je zajamčeno postupkom povodom zahtjeva za prethodnu odluku predviđenim člankom 267. UFEU-a, te stoga nije u skladu s načelom lojalne suradnje navedenim u točki 34. ove presude. U tim okolnostima, članak 8. BIT-a utječe na autonomiju prava Unije.
(t. 57.-60. i izreka)