Privremena verzija
MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
MANUELA CAMPOSA SÁNCHEZ-BORDONE
od 18. travnja 2024.(1)
Predmet C-157/23
Ford Italia SpA
protiv
ZP,
Stracciari SpA
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Corte suprema di cassazione (Vrhovni kasacijski sud, Italija))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Odgovornost za neispravne proizvode – Direktiva 85/374/EEZ – Članak 3. stavak 1. – Pojam proizvođača – Proširenje odgovornosti na dobavljača – Ime, žig ili drugi znak raspoznavanja na proizvodu dobavljača koji se djelomično podudara s imenom, žigom ili drugim znakom raspoznavanja proizvođača – Članak 3. stavak 3. – Oslobođenje dobavljača od odgovornosti – Identifikacija proizvođača – Nacionalno pravno pravilo kojim se dobavljaču nalaže obveza da pozove proizvođača da sudjeluje u postupku koji je u tijeku”
1. Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na odgovornost gospodarskih subjekata (proizvođača i dobavljača) za naknadu štete pretrpljene u prometnoj nezgodi u Italiji u kojoj je zračni jastuk vozila marke Ford zakazao.
2. U glavnom se postupku raspravlja tko je, u skladu s člankom 3. Direktive 85/374/EEZ(2), odgovoran za tu štetu, proizvođač vozila u Njemačkoj (Ford Werke Aktiengesellschaft, u daljnjem tekstu: Ford WAG) ili dobavljač u Italiji (Ford Italia SpA, u daljnjem tekstu: Ford Italia).
I. Pravni okvir
A. Pravo Unije: Direktiva 85/374
3. Člankom 1. utvrđuje se:
„Proizvođač je odgovoran za štetu prouzročenu neispravnošću svojega proizvoda”.
4. Člankom 3. utvrđuje se:
„1. ‚Proizvođač’ znači proizvođač gotovog proizvoda, proizvođač sirovina ili proizvođač sastavnih dijelova, ili bilo koja osoba koja se obilježavanjem proizvoda svojim imenom, žigom ili drugim znakom raspoznavanja predstavlja kao proizvođač.
[…]
3. Ako se ne može identificirati proizvođač proizvoda, prema svakom dobavljaču proizvoda odnosi se kao prema njegovu proizvođaču, osim ako ovaj u razumnom roku obavijesti oštećenu osobu o identitetu proizvođača ili o osobi koja mu je isporučila proizvod. […]”.
5. Člankom 5. određuje se:
„Ako su, na temelju odredaba ove Direktive, dvije ili više osoba odgovorne za istu štetu, njihova je odgovornost zajednička i pojedinačna, ne dovodeći u pitanje odredbe nacionalnog zakona u vezi s pravima doprinosa ili regresa”.
B. Talijansko pravo: Uredba Predsjednika Republike br. 224 od 24. svibnja 1988.(3)
6. Člankom 3. stavkom 1. u biti se određuje da proizvođač znači proizvođač gotovog proizvoda ili njegovih dijelova odnosno proizvođač sirovina. Na temelju njegova stavka 3., proizvođačem se smatra i bilo koja osoba koja se predstavlja kao proizvođač time što proizvod ili njegovu ambalažu obilježava svojim imenom, žigom ili drugim znakom raspoznavanja.
7. U članku 4., koji se odnosi na odgovornost dobavljača, stavkom 1. utvrđuje se da, ako proizvođač nije identificiran, tu odgovornost ima dobavljač koji je proizvod stavio na tržište u okviru obavljanja poslovne djelatnosti, ako u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva nije obavijestio oštećenu osobu o identitetu i adresi proizvođača odnosno osobe koja mu je isporučila proizvod.
8. Istim člankom 4. stavkom 5. propisuje se da se treća osoba koja se navodi kao proizvođač ili dobavljač može pozvati da se uključi u postupak u skladu s člankom 106. Codicea di procedura civile (Zakonik o građanskom postupku), a tuženi dobavljač može se osloboditi odgovornosti ako navedena osoba stupi u postupak i ne osporava svoje navođenje.
II. Činjenice, spor i prethodno pitanje
9. Osoba ZP kupila je 4. srpnja 2001. automobil Ford Mondeo od društva Stracciari, sa sjedištem u Italiji, koje je ovlašteni trgovac automobilima marke Ford.
10. Vozilo je proizvelo društvo Ford WAG, društvo sa sjedištem u Njemačkoj koje svoja vozila distribuira u Italiji posredstvom društva Ford Italia. Potonje društvo uvoznik je unutar Zajednice te je vozilo isporučilo ovlaštenom trgovcu automobilima marke Ford (društvo Stracciari).
11. Društva Ford WAG i Ford Italia dio su iste grupe poduzetnika.
12. Osoba ZP sudjelovala je 27. prosinca 2001. u prometnoj nezgodi u kojoj je zračni jastuk vozila zakazao.
13. Podnijela je 8. siječnja 2004. Tribunaleu di Bologna (Sud u Bologni, Italija) tužbu za naknadu pretrpljene štete. Tužbu je podnijela protiv društva Stracciari, kao prodavatelja, i protiv društva Ford Italia.
14. Društvo Ford Italia sudjelovalo je u postupku te je tvrdilo da nije proizvelo vozilo, nego da je njegov proizvođač društvo Ford WAG. Tvrdilo je da kao dobavljač nije odgovorno za neispravnost vozila i da ga treba osloboditi od odgovornosti jer je proizvođač identificiran(4).
15. Tribunale di Bologna (Sud u Bologni) je 5. studenoga 2012. utvrdio izvanugovornu odgovornost društva Ford Italia za štetu prouzročenu neispravnim proizvodom.
16. Društvo Ford Italia pobijalo je(5) prvostupanjsku presudu pred Corteom d’appello di Bologna (Žalbeni sud u Bologni, Italija), koji je žalbu odbio 21. prosinca 2018.
17. Društvo Ford Italia pobijalo je presudu donesenu povodom žalbe pred Corteom suprema di cassazione (Vrhovni kasacijski sud, Italija) koji Sudu upućuje sljedeće prethodno pitanje:
„Je li u skladu s člankom 3. stavkom 1. Direktive 85/374/EEZ tumačenje kojim se odgovornost proizvođača proširuje na dobavljača iako dobavljač nije konkretno obilježio proizvod svojim imenom, žigom ili drugim znakom raspoznavanja, i to samo zato što dobavljač ima ime, žig ili drugi znak raspoznavanja koji se u potpunosti ili djelomično podudara s imenom, žigom ili drugim znakom raspoznavanja proizvođača te, ako to tumačenje nije u skladu s navedenim člankom, koji su razlozi te neusklađenosti?”
III. Postupak pred Sudom
18. Tajništvo Suda zahtjev za prethodnu odluku zaprimilo je 13. ožujka 2023.
19. Društva Stracciari(6) i Ford Italia te Europska komisija podnijeli su pisana očitovanja i prisustvovali raspravi koja je održana 8. veljače 2024.
IV. Ocjena
A. Uvodne napomene
20. Dvojbe suda koji je uputio zahtjev odnose se na tumačenje članka 3. stavka 1. druge rečenice Direktive 85/374 potrebno za utvrđivanje odgovornosti za štetu prouzročenu neispravnim proizvodom. Konkretno, želi doznati može li se ta odgovornost utvrditi u pogledu dobavljača koji nije konkretno obilježio proizvod svojim imenom, žigom ili drugim znakom raspoznavanja, ali čiji se identifikacijski podaci u potpunosti ili djelomično podudaraju s podacima proizvođača.
21. Zbog pristupa iz prethodnog pitanja, koji je svakako ograničen, prije svega valja razmotriti pojam prividnog proizvođača (koji se obilježavanjem proizvoda svojim imenom predstavlja kao takav) s obzirom na okolnosti slučaja.
22. Međutim, Sud može sudu koji je uputio zahtjev pružiti elemente tumačenja u pogledu sustava odgovornosti predviđenog Direktivom 85/374 ako smatra prikladnim odgovoriti na pristup koji zagovara društvo Ford Italia, utemeljen na primjeni članka 3. stavka 3. te direktive.
23. Ako je to slučaj, treba razmotriti ne samo razgraničenje pojma stvarnog ili prividnog „proizvođača” (članak 3. stavak 1. Direktive 85/374), nego i oslobođenje od odgovornosti dobavljača koji je identificirao stvarnog proizvođača (članak 3. stavak 3. te direktive).
B. Potpuno usklađivanje sustava odgovornosti predviđenog Direktivom 85/374
24. Prema ustaljenoj sudskoj praksi, „margina prosudbe kojom raspolažu države članice za uređenje odgovornosti za neispravne proizvode utvrđuje se isključivo u samoj Direktivi [85/374]”(7).
25. Na temelju ispitivanja teksta, predmeta i sustava Direktive 85/374, „Sud je zaključio da se Direktivom nastoji u područjima koja se njome uređuju postići potpuna usklađenost zakona i drugih propisa država članica”(8).
26. Konkretno, to je slučaj u odnosu na „[k]rug odgovornih osoba protiv kojih oštećenik ima pravo podnijeti tužbu na temelju sustava odgovornosti predviđenog Direktivom 85/374 [koji je] definiran […] njezinim člancima 1. i 3. Uzimajući u obzir činjenicu da se tom direktivom nastoji postići potpuno usklađivanje u pitanjima koja uređuje, određivanje kruga odgovornih osoba u tim člancima treba smatrati iscrpnim i ne može ovisiti o utvrđivanju dodatnih kriterija koji ne proizlaze iz teksta tih članaka”(9).
27. Osim proizvođača gotovog proizvoda, „samo se u taksativno navedenim slučajevima proizvođačima mogu smatrati druge osobe, odnosno osoba koja se obilježavanjem proizvoda svojim imenom, žigom ili drugim znakom raspoznavanja predstavlja kao proizvođač (članak 3. stavak 1. Direktive), osoba koja je uvezla u Zajednicu proizvod (članak 3. stavak 2.) i dobavljač proizvoda koji, ako se ne može identificirati proizvođač, u razumnom roku ne obavijesti oštećenu osobu o identitetu proizvođača ili o osobi koja mu je isporučila proizvod (članak 3. stavak 3.)”(10).
C. Pojam prividnog proizvođača: članak 3. stavak 1. Direktive 85/374
28. U ovom sporu, tužba je podnesena protiv dobavljača vozila (društvo Ford Italia) kao proizvođača. Navodna neispravnost odnosila se na vozilo marke Ford, koje je u Njemačkoj proizvelo društvo Ford WAG i koje je u Italiju isporučilo društvo Ford Italia, uvoznik tih vozila unutar Zajednice.
29. Budući da društvo Ford Italia ne proizvodi vozila, nego ih uvozi iz druge države članice i distribuira u Italiji, može ga se kvalificirati kao proizvođača u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 85/374 samo ako ima svojstvo prividnog proizvođača, odnosno „osob[e] koja se obilježavanjem proizvoda svojim imenom, žigom ili drugim znakom raspoznavanja predstavlja kao proizvođač”.
30. Sud koji je uputio zahtjev želi znati kako postupiti u situaciji u kojoj:
– s jedne strane, dobavljač nije konkretno obilježio proizvod svojim imenom, žigom ili drugim znakom raspoznavanja;
– s druge strane, ime dobavljača i proizvođača podudaraju se jer se oba društva koriste znakom raspoznavanja „Ford” koji se nalazi na vozilu i u nazivu obaju subjekata.
31. Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, rješenje za tu situaciju može proizaći ili iz uskog tumačenja izraza „obilježavanjem proizvoda svojim imenom” ili širim tumačenjem. Čini mu se da su oba prihvatljiva jer načelno(11):
– drugonavedeno, šire tumačenje, s obzirom na nacionalnu sudsku praksu, uzima u obzir zahtjev zaštite potrošača;
– prvonavedeno je tumačenje usko i podrazumijeva odvagivanje interesa različitih subjekata koji sudjeluju u postupcima proizvodnje i distribucije proizvoda.
32. Zbog razloga koje ću navesti u nastavku sklon sam zagovarati šire tumačenje koje je iznio sud koji je uputio zahtjev. Međutim, priznajem da postoje čvrsti argumenti i u prilog drugom tumačenju(12).
33. Proširenje pojma proizvođača, kako bi obuhvatilo prividnog proizvođača, u skladu je s ciljem iz četvrte u uvodne izjave Direktive 85/374: „budući da zaštita potrošača zahtijeva […] da […] odgovornost mora obuhvatiti i […] osobe koje se predstavljaju kao proizvođači time što stavljaju svoje ime, žig ili drugi znak raspoznavanja […]”. S tim je ciljem „zakonodavac Unije htio usvojiti široko tumačenje pojma ‚proizvođač’”(13).
34. Sud je odlučivao o „objektivnoj odgovornosti”(14) prividnog proizvođača u presudi Keskinäinen Vakuutusyhtiö Fennia, a činjenice iz tog predmeta imaju određene sličnosti s činjenicama iz ovog zahtjeva za prethodnu odluku(15).
35. U tom je slučaju tužba za naknadu štete prouzročene neispravnim proizvodom (aparat za kavu marke Philips Saeco, stavljen na tržište u Finskoj) podnesena protiv društva Koninklijke Philips, iako je proizvod u Rumunjskoj proizvelo društvo Saeco International Group SpA, društvo kći društva Koninklijke Philips.
36. Tada se raspravljalo ima li Koninklijke Philips svojstvo prividnog proizvođača, s obzirom na to da su „[z]nakovi Philips i Saeco, žigovi koje je registrirao Koninklijke Philips, bili […] otisnuti na navedenom aparatu za kavu i njegovu pakiranju. Osim toga, na istom aparatu za kavu nalazili su se oznaka CE, na kojoj je bio znak Saeco, talijanska adresa i tekst ‚proizvedeno u Rumunjskoj’. Koninklijke Philips u Finskoj ima društvo kćer Philips Oy, koje ondje prodaje kućanske uređaje obilježene žigom Philips, među kojima je i predmetni aparat za kavu”(16).
37. Stoga se mogu istaknuti sljedeća utvrđenja Suda iz te presude:
– „obilježavanjem […] proizvoda svojim imenom, žigom ili drugim znakom raspoznavanja, osoba koja se predstavlja kao proizvođač ostavlja dojam da je uključena u postupak proizvodnje ili da preuzima odgovornost za njega. Prema tome, upotreba tih obilježja znači da ta osoba koristi svoj ugled kako bi taj proizvod učinila privlačnijim u očima potrošača, zbog čega, u zamjenu za to, na temelju te upotrebe može nastati njezina odgovornost”(17).
– „suprotno onomu što sugerira sud koji je uputio zahtjev, s obzirom na to da se, s jedne strane, više osoba može smatrati proizvođačima i, s druge strane, potrošač može podnijeti svoj zahtjev protiv bilo koje od njih, nije relevantno pronaći samo jednu ‚najprikladniju’ odgovornu osobu protiv koje potrošač može podnijeti svoj zahtjev”(18).
38. Pitanje koje Corte di cassazione (Vrhovni kasacijski sud) sada postavlja odnosi se, kao što sam to već napomenuo, na doseg izraza „obilježavanjem proizvoda svojim imenom”. Konkretno želi znati i. odnosi li se taj pojam samo na to da osoba koja nije proizvođač materijalno obilježava proizvod znakom raspoznavanja, s namjerom da iskoristi dvosmislenost ili ii. pojam uključuje i puko nenamjerno podudaranje identifikacijskih podataka.
39. Kako bi se odgovorilo na to pitanje, treba razumjeti kako se neispravni proizvod predstavlja i prodaje. S tog stajališta, čini se da sve upućuje na to da društvo Ford Italia talijanskim potrošačima isporučuje vozila sa znakom raspoznavanja (Ford), čiji prestiž i ugled objektivno i s razlogom jačaju povjerenje potrošača. Dobavljač se tako koristi ugledom marke Ford, koja je uključena u njegov naziv društva (društvo Ford Italia), kako bi prodavao vozila.
40. Kao i u predmetu u kojem je donesena presuda Keskinäinen Vakuutusyhtiö Fennia, zaštita javnosti opravdan je razlog, prema mojem mišljenju, da se dobavljača kvalificira kao prividnog proizvođača, u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 85/374, kad se znakovi dobavljača (društvo Ford Italia) podudaraju(19) sa znakovima stvarnog proizvođača (društvo Ford WGA) i znakovima vozila (Ford Mondeo).
41. Točno je da dobavljač ne obilježava konkretno proizvod svojim imenom jer ga uvozi obilježenog već u tvornici. Međutim, smatram da, sa stajališta potrošača, ako se isto ime (Ford) nalazi na vozilu i u nazivu društva subjekta koji ga isporučuje, kupac može steći dojam(20) da dobavljač preuzima položaj (i odgovornost) predviđen u članku 3. stavku 1. Direktive 85/374. U tim se okolnostima ne može od potrošača zahtijevati da samostalno otkrije tko je (stvarni) proizvođač različit od dobavljača koji ima njegova obilježja.
42. Ključni je čimbenik, u slučajevima poput ovog, trostruko podudaranje imena dobavljača (društvo Ford Italia) s imenom koje se nalazi na proizvodu (Ford Mondeo) i imenom proizvođača (društvo Ford WGA). Tim se podudaranjem navodi potrošača na pretpostavku da kvalitetu vozila jamči dobavljač koji se, upravo zato što se „koristi [njegovim] ugled[om] kako bi taj proizvod učini[o] privlačnijim u očima potrošača”(21), predstavlja kao (prividni) proizvođač, a zauzvrat preuzima odgovarajuću odgovornost.
43. S tog gledišta, smatram da nije od velike važnosti pokušava li dobavljač iskoristiti navodnu dvosmislenost ili je namjerno odabrao to ime kako bi iskoristio prestiž znaka raspoznavanja stvarnog proizvođača (s kojim je uostalom povezan jer su istoj grupi poduzetnika).
44. Ponavljam, odlučujuće je pitanje stvara li se kod potrošača (i općenito javnosti), ako se na vozilu koji distribuira dobavljač nalazi znak raspoznavanja svojstven imenu obaju društava (Ford), ista razina povjerenja kao i da proizvođač, čiji se naziv podudara s nazivom dobavljača, vozilo prodaje izravno, bez posredovanja drugog gospodarskog subjekta.
45. U tim okolnostima potrošač može razumno smatrati, bez potrebe za većim ispitivanjima, da kupuje vozilo od dobavljača koji se predstavlja kao (prividni) proizvođač. Stoga, mora biti „oslobođen tereta utvrđivanja stvarnog proizvođača kako bi podnio svoj zahtjev za naknadu štete”(22).
46. Moglo bi se prigovoriti da je to tumačenje preširoko i da prekoračuje cilj iz članka 3. stavka 1. Direktive 85/374, u kojem se odgovornost za neispravni proizvod pripisuje proizvođaču a ne distributeru. Međutim, ne smatram da tom prigovoru, iako postoje argumenti koji mu idu u prilog, treba dati prednost u odnosu na dematerijalizirano tumačenje pojma prividnog proizvođača, u smislu te odredbe, koje zagovaram.
47. Stoga se slažem s Komisijom da se svojstvo prividnog proizvođača ne može ograničiti na osobu koja je konkretno na proizvod „stavila” svoj znak raspoznavanja: to svojstvo „također može biti posljedica pukog podudaranja imena dobavljača i imena proizvoda, osobito ako takvo podudaranje, kao što je to ovdje slučaj, nije slučajno nego proizlazi iz činjenice da dobavljač preprodaje u Italiji vozila marke Ford koje sam kupuje od proizvođača, odnosno društva Ford WAG”(23).
48. Na temelju te pretpostavke, osoba koja je pretrpjela štetu prouzročenu neispravnim proizvodom naknadu štete može zatražiti i od prividnog proizvođača i od stvarnog proizvođača, s obzirom na to da su solidarno odgovorni.
49. Naime, iz članka 5. Direktive 85/347 i iz njezine pete uvodne izjave „proizlazi da je odgovornost osobe koja se predstavlja kao proizvođač iste razine kao i ona stvarnog proizvođača te da potrošač može slobodno i bez razlike izabrati od koje od tih osoba će zahtijevati potpunu naknadu štete, s obzirom na to da je njihova odgovornost solidarna”(24).
50. Prethodna razmatranja imaju još više smisla kad se uzme u obzir činjenica da su u ovom predmetu dobavljač i stvarni proizvođač dio iste grupe poduzetnika, tako da prvonavedeni dobavljač sudjeluje u distribucijskom lancu automobila koje je proizveo drugonavedeni proizvođač, pa se oboje koriste znakom Ford.
51. Podsjećam na to da je dobavljač vozila (društvo Ford Italia) povezan s proizvođačem (društvom Ford WAG). Društvo Ford Italia teritorijalna je podružnica proizvodnog i distribucijskog lanca automobila marke Ford, pod vodstvom i koordinacijom društva majke.
52. U tom kontekstu potrošač odlučuje kupiti vozilo od društva Ford Italia upravo zbog sigurnosti koja proizlazi iz njegova podrijetla, odnosno zato što je riječ o vozilu koje na tržište stavlja ovlašteni dobavljač koji se pred potrošačem predstavlja (ili barem na njega ostavlja takav dojam) kao osoba odgovorna za kvalitetu proizvoda. Kupac se obraća dobavljaču mreže Ford koji posluje upravo pod tim imenom (društvo Ford Italia).
53. Sud je u pogledu relevantnosti te vrste povezanosti proizvođača s dobavljačem, iako u drukčijem kontekstu, u presudi O’Byrne utvrdio sljedeće:
– „U slučaju uske povezanosti jednog od sudionika u distribucijskom lancu s proizvođačem, primjerice ako je društvo kći u stopostotnom vlasništvu proizvođača, potrebno provjeriti je li zbog te povezanosti dotični subjekt u stvarnosti uključen u postupak proizvodnje proizvoda o kojem je riječ”(25).
– „Ocjena takve bliske povezanosti ne smije se temeljiti na tome je li riječ o različitim pravnim osobama. Suprotno tomu, relevantno je pitanje je li riječ o poduzećima koja se bave različitim proizvodnim djelatnostima ili pak o poduzećima od kojih jedno, i to društvo kći, djeluje samo kao distributer ili pohranitelj proizvoda koji proizvodi društvo majka. Nacionalni sudovi trebaju […] utvrditi jesu li proizvođač i drugi subjekt toliko usko povezani da pojam proizvođača […] obuhvaća i taj drugi subjekt […]”(26).
54. U predmetu O’Byrne raspravljalo se o tome je li došlo do „stavljanja proizvoda na tržište” u smislu članka 11. Direktive 85/374, od kojeg počinje teći rok (od deset godina) u kojem oštećena osoba može pokrenuti postupak protiv proizvođača.
55. Točno je da je Sud u presudi O’Byrne iznio svoja razmatranja o odnosima između društva majke i društva kćeri kako bi se razjasnilo kad je neispravni proizvod stavljen na tržište. Međutim, čini mi se da je za ovaj zahtjev za prethodnu odluku relevantno to što se u presudi O’Byrne dopušta široko tumačenje pojma proizvođača, koji obuhvaća međusobno povezane poduzetnike koji sudjeluju u lancu stavljanja proizvoda na tržište, neovisno o tome je li riječ o različitim pravnim osobama(27).
56. Međutim, to široko tumačenje ne bi moglo dovesti do neselektivnog pripisivanja odgovornosti za štetu prouzročenu neispravnim proizvodom bilo kojem sudioniku u postupku proizvodnje i stavljanja na tržište. Takvo je neselektivno proširenje odgovornosti Sud odbacio kad je riječ o danskom zakonodavstvu u presudama Skov i Bilka(28) i Komisija/Danska(29).
57. S tog stajališta, na temelju analize veza između društava Ford WAG i Ford Italia, koju treba provesti sud koji je uputio zahtjev, može se pokazati da postoji osobito uska veza koja bi, zajedno s podudaranjem u upotrebi općeg imena (Ford) u nazivima obaju društava i na samom neispravnom proizvodu, prevagnula u korist primjene članka 3. stavka 1. druge rečenice Direktive 85/374.
58. Prethodno navedenim razmatranjima odgovara se na doslovno shvaćeno pitanje suda koji je uputio zahtjev: u ovom sporu postoji prividni proizvođač (društvo Ford Italia) u odnosu na kojeg oštećena osoba može tražiti da se utvrdi njegova odgovornost za štetu nastalu zbog neispravnog proizvoda, na temelju članka 3. stavka 1. Direktive 85/374.
D. Utjecaj članka 3. stavka 3. Direktive 85/374
59. Dok sam u prethodnim točkama razmatrao poteškoće u pogledu tumačenja pojma prividnog proizvođača, u nastavku ću ispitati tvrdnje društva Ford Italia o primjeni članka 3. stavka 3. Direktive 85/374, iz čijeg teksta proizlazi da to društvo treba osloboditi od odgovornosti, na ovaj spor(30).
60. Društvo Ford Italia pred Sudom naglašava da sud koji je uputio zahtjev nije uzeo u obzir da je „potrošač pravodobno obaviješten o identitetu i adresi proizvođača, ali ipak protiv njega nije pokrenuo nikakav postupak”(31).
61. Društvo Ford Italia na temelju te okolnosti zaključuje da nije riječ o „zaštiti potrošača koji nije svojom krivicom doveden u zabludu zbog toga što oba subjekta koji su dio iste grupe poduzetnika upotrebljavaju iste znakove raspoznavanja, nego o potrošaču koji je odbio od suda tražiti odobrenje da pozove proizvođača unutar Zajednice, s čijim je identitetom i adresom u potpunosti upoznat, da sudjeluje u postupku […]”(32).
62. U članku 3. stavku 3. Direktive 85/374 predviđa se slučaj u kojem se „ne može identificirati proizvođač proizvoda”. U tom slučaju, „prema svakom dobavljaču proizvoda odnosi se kao prema njegovu proizvođaču, osim ako ovaj u razumnom roku obavijesti oštećenu osobu o identitetu proizvođača ili o osobi koja mu je isporučila proizvod”.
63. Prema mojem mišljenju, u ovom predmetu nisu ispunjeni uvjeti za primjenu članka 3. stavka 3. Direktive 85/374: nema „nepoznatog proizvođača” ako se prihvati da je društvo Ford Italia prividni proizvođač, kako je ranije navedeno. Osim toga, sud koji je uputio zahtjev ni u kojem slučaju od Suda ne traži da protumači tu odredbu, pa time ističe da ga ne smatra relevantnim za ovaj spor(33).
64. Kao što je to Komisija tvrdila na raspravi, članak 3. stavak 3. Direktive 85/374 polazi od pretpostavke da se proizvođača (neovisno o tome je li stvarni ili prividni) ne može identificirati. Pojam proizvođača iz članka 3. stavka 3. obuhvaća stvarnog i prividnog proizvođača: ako se utvrdi identitet jednog od njih, odredba postaje neprimjenjiva.
65. Podredno ću se očitovati o utjecaju članka 3. stavka 3. Direktive 85/374 na odgovor na prethodno pitanje.
66. Sud je protumačio tu odredbu, među ostalim, u presudi od 2. prosinca 2009.(34), i to na sljedeći način:
– „Tu odredbu treba tumačiti na način da se odnosi na slučajeve u kojima, uzimajući u obzir okolnosti konkretnog slučaja, strani koja je oštećena navodno neispravnim proizvodom nije bilo razumno moguće identificirati proizvođača tog proizvoda prije nego što je pokrenula postupak protiv dobavljača”(35).
„U tom slučaju iz članka 3. stavka 3. Direktive 85/374 proizlazi da treba smatrati da je dobavljač ‚proizvođač’ ako oštećenu osobu nije u razumnom roku obavijestio o identitetu proizvođača ili vlastitog dobavljača”(36).
– Dostava obavijesti nije bezuvjetna, s obzirom na to da „sama činjenica da dobavljač proizvoda o kojem je riječ osporava da je njegov proizvođač nije dovoljna, ako uz to osporavanje nije dostavio obavijest o identitetu proizvođača […], kako bi se smatralo da je taj dobavljač oštećenoj osobi pružio informacije na koje se odnosi članak 3. stavak 3. Direktive 85/374 niti, prema tome, kako bi se isključilo mogućnost da ga se smatra ‚proizvođačem’ na temelju te odredbe”(37).
– Kad je riječ o „zahtjevu da se takve informacije pruže u ‚razumnom roku’, u smislu članka 3. stavka 3. Direktive 85/374, on podrazumijeva obvezu dobavljača protiv kojeg je oštećena osoba podnijela tužbu da je na vlastitu inicijativu i uz dužnu pažnju obavijesti o identitetu proizvođača”(38).
67. Stoga se člankom 3. stavkom 3. Direktive 85/374 samo utvrđuje oslobođenje dobavljača od odgovornosti (ako se ne može identificirati proizvođač) ako on sam u razumnom roku obavijesti oštećenu osobu o identitetu proizvođača.
68. Međutim, u Direktivi 85/374 ne utvrđuju se mehanizmi (postupovne ili druge prirode) koje treba primijeniti kako bi se pružio taj podatak. Stoga se u pravilu dobavljača, ako u razumnom roku obavijesti oštećenu osobu o identitetu stvarnog proizvođača, oslobađa od odgovornosti.
69. Međutim, Direktivi 85/374 ne protivi se to da se nacionalnim pravom, ako se obavijest dostavi u sudskom postupku koji je već u tijeku(39), nekoj od stranaka naloži obveza da osobu koja se identificira kao stvarni proizvođač pozove da sudjeluje u postupku.
70. Ponavljam, riječ je o elementu koji se ne predviđa člankom 3. stavkom 3. Direktive 85/374 a koji država članica može uvesti kako bi zajamčila da je identifikacija stvarnog proizvođača vjerodostojna. Ta je postupovna obveza obuhvaćena postupovnom autonomijom država članica i nema razloga da se smatra da je protivna Direktivi 85/374.
71. Ta se postupovna obveza može temeljiti na cilju zaštite interesa potrošača dok se istodobno konkretno utvrđuje tko ima svojstvo proizvođača. Ako se dobavljača koji utvrđuje identitet stvarnog proizvođača automatski oslobodi od odgovornosti, to bi potrošača moglo dovesti u nepovoljnu situaciju: postupak u kojem se dostavila obavijest o tom identitetu bi se okončao (zbog nedostatka pasivne legitimacije tuženika), a oštećena bi osoba morala pokrenuti novi postupak protiv identificiranog proizvođača uz rizik da i on ospori da je proizvođač.
72. Kako bi se izbjeglo da potrošač mora pokrenuti dva postupka(40), čini se razumnim da nacionalni zakonodavac odredi da se sve riješi u istom sporu i da u tu svrhu predvidi da je obvezna intervencija (poziv na sudjelovanje u postupku) prikladan mehanizam. Ponavljam da svaka država članica ima pravo utvrditi način na koji će se provesti ta intervencija(41).
73. Nakon što tuženi dobavljač identificira proizvođača tijekom postupka, u nacionalnom pravnom poretku može se bez razlike odabrati (a) tužitelju dodijeliti obvezu da pozove proizvođača da sudjeluje u postupku tako da primjerice proširi svoju tužbu ili joj priloži dodatak ili (b) tuženiku dodijeliti tu obvezu, tako da on mora zatražiti da se proizvođača pozove da sudjeluje u postupku.
74. Logično je da je na sudu koji je uputio zahtjev da protumači svoje nacionalno pravo kako bi razjasnio koje je od ta dva prethodna rješenja odabrao talijanski zakonodavac ili je li primijenio neko treće rješenje. Kao što se to navodi u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, žalbeni sud protumačio je članak 4. stavak 5. Uredbe Predsjednika Republike br. 224 od 24. svibnja 1988. (u kojem se upućuje na članak 106. Zakonika o parničnom postupku) na način s kojim se Corte suprema di cassazione (Vrhovni kasacijski sud) ne slaže(42).
75. Ako bi se nacionalnim pravilima naložilo da nakon obavijesti koju dobavljač dostavlja oštećenoj osobi tijekom već pokrenutog postupka treba uslijediti obvezno pozivanje stvarnog proizvođača na sudjelovanje u postupku, smatram da se time ne bi povrijedili ni članak 3. stavak 3. Direktive 85/374 ni načela djelotvornosti i ekvivalentnosti:
– Tim se rješenjem, kojim se prije pridonosi postizanju odgovarajuće ravnoteže između interesa, ne dovodi u pitanje djelotvornost prava priznatih Direktivom 85/374. Prava oštećene osobe i dobavljača zajamčena su jer isti sud u jednom sporu ima na raspolaganju sve pravne odnose koji povezuju sve zainteresirane stranke. Na taj način može, ako su informacije istinite, dobavljača osloboditi od odgovornosti i pripisati je stvarnom proizvođaču (koji u postupku mijenja dobavljača u svojstvu tuženika).
– Kad je riječ o načelu ekvivalentnosti, čini se da se rješenje koje se u talijanskom postupovnom pravu predviđa za odgovornost proizvođača neispravnih proizvoda podudara s rješenjem utvrđenim za druge slučajeve obvezne intervencije u članku 106. talijanskog Zakonika o parničnom postupku(43), te se primjenjuje na sve intervenijente u sporovima u tom području.
76. Ukratko, odluka na temelju koje bi društvo Ford Italia moralo snositi negativne posljedice neispunjavanja svojih eventualnih postupovnih obveza, ako se one nalažu nacionalnim pravom, ne bi bila protivna članku 3. stavku 3. Direktive 85/374(44).
V. Zaključak
77. S obzirom na prethodno navedeno, predlažem da se Corteu suprema di cassazione (Vrhovni kasacijski sud, Italija) odgovori na sljedeći način:
„Članak 3. stavak 1. Direktive Vijeća 85/374/EEZ od 25. srpnja 1985. o približavanju zakona i drugih propisa država članica u vezi s odgovornošću za neispravne proizvode,
treba tumačiti na način da se:
može smatrati proizvođačem dobavljača vozila koji se, čak i ako nije konkretno obilježio vozilo svojim imenom, žigom ili drugim znakom raspoznavanja, pred potrošačima predstavlja kao takav proizvođač, uzimajući u obzir da se ime dobavljača, u dijelu koji je najrelevantniji, podudara s imenom, žigom ili drugim znakom raspoznavanja stvarnog proizvođača, da su oboje dio iste grupe poduzetnika te da je navodno neispravno vozilo obilježeno žigom svojstvenim obama društvima”.