PRESUDA SUDA (šesto vijeće)
25. travnja 2024. (*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Pravosudna suradnja u građanskim i trgovačkim stvarima – Uredba (EU) br. 1215/2012 – Članak 25. stavak 1. – Ugovor o prijevozu robe zabilježen u teretnici – Klauzula o prenošenju nadležnosti unesena u tu teretnicu – Učinak prema trećoj osobi koja je nositelj teretnice – Primjenjivo pravo – Nacionalni propis kojim se zahtijeva da treća osoba koja je nositelj teretnice može pojedinačno i zasebno pregovarati o klauzuli o prenošenju nadležnosti”
U spojenim predmetima C‑345/22 do C‑347/22,
povodom zahtjevâ za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koje je uputio Audiencia Provincial de Barcelona (Provincijski sud u Barceloni, Španjolska), odlukama od 16. svibnja 2022., koje je Sud zaprimio 25. svibnja 2022., u postupcima
Maersk A/S
protiv
Allianz Seguros y Reaseguros SA (C‑345/22 i C‑347/22),
i
Mapfre España Compañía de Seguros y Reaseguros SA
protiv
MACS Maritime Carrier Shipping GmbH & Co. (C‑346/22),
SUD (šesto vijeće),
u sastavu: P. G. Xuereb, u svojstvu predsjednika vijeća, A. Kumin (izvjestitelj) i I. Ziemele, suci,
nezavisni odvjetnik: A. M. Collins,
tajnik: A. Calot Escobar,
uzimajući u obzir pisani dio postupka,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za Maersk A/S i MACS Maritime Carrier Shipping GmbH & Co., C. Lopera Merino, abogada, G. Quintás Rodriguez i C. Zubeldía Blein, procuradoras,
– za Allianz Seguros y Reaseguros SA, L. A. Souto Maqueda, abogado,
– za Mapfre España Compañía de Seguros y Reaseguros SA, J. Tojeiro Sierto, abogado,
– za španjolsku vladu, M. J. Ruiz Sánchez, u svojstvu agenta,
– za Europsku komisiju, S. Noë i C. Urraca Caviedes, u svojstvu agenata,
saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 16. studenoga 2023.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 25. točke 1. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2012., L 351, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 11., str. 289. i ispravci SL 2014., L 160, str. 40. i SL 2016., L 202, str. 57., u daljnjem tekstu: Uredba Bruxelles I.a).
2 Zahtjevi su upućeni u okviru triju sporova između, u predmetima C‑345/22 i C‑347/22, danskog prijevoznog društva Maersk A/S, s jedne strane, i španjolskog osiguravajućeg društva Allianz Seguros y Reaseguros SA (u daljnjem tekstu: Allianz) i, u predmetu C‑346/22, španjolskog osiguravajućeg društva Mapfre España Compañía de Seguros y Reaseguros SA (u daljnjem tekstu: Mapfre) i njemačkog društva MACS Maritime Carrier Shipping GmbH & Co. (u daljnjem tekstu: MACS), s druge strane, u vezi s naknadom štete, koju pred španjolskim sudom traže ta dva osiguravajuća društva pravni sljednici trećih strana kupaca robe koju su ove prijevozničke kompanije prevozile morem, na ime materijalne štete koju je ta roba navodno pretrpjela tijekom tih prijevoza, te osporavanje, od strane navedenih prijevozničkih tvrtki, nadležnosti španjolskih sudova zbog klauzule kojom se sudu Ujedinjenog Kraljevstva dodjeljuje nadležnost za rješavanje sporova proizišlih iz ugovora o prijevozu o kojem je riječ u glavnom postupku.
Pravni okvir
Pravo Unije
Sporazum o povlačenju
3 Odlukom (EU) 2020/135 od 30. siječnja 2020. o sklapanju Sporazuma o povlačenju Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske iz Europske unije i Europske zajednice za atomsku energiju (SL 2020., L 29, str. 1.), Vijeće Europske unije u ime Europske unije i Europske zajednice za atomsku energiju (EZAE) odobrilo je navedeni sporazum o povlačenju (SL 2020., L 29, str. 7., u daljnjem tekstu: Sporazum o povlačenju). Sporazum o povlačenju koji je priložen toj odluci stupio je na snagu 1. veljače 2020.
4 Člankom 67. Sporazuma o povlačenju, naslovljenim „Nadležnost, priznavanje i izvršenje sudskih odluka i s time povezana suradnja središnjih tijela”, u njegovu stavku 1., predviđa se:
„U Ujedinjenoj Kraljevini i u državama članicama u situacijama koje uključuju Ujedinjenu Kraljevinu, na sudske postupke pokrenute prije isteka prijelaznog razdoblja i na postupke ili mjere povezane s tim pravnim postupcima u skladu s člancima 29., 30. i 31. Uredbe [Bruxelles I.a] […] primjenjuju se sljedeći akti ili odredbe:
(a) odredbe o nadležnosti iz Uredbe [Bruxelles I.a];
[…]”
5 U skladu s člankom 126. tog sporazuma, naslovljenim „Prijelazno razdoblje”:
„Uspostavlja se prijelazno ili provedbeno razdoblje koje počinje na dan stupanja na snagu ovog Sporazuma i završava 31. prosinca 2020.”
6 Članak 127. Sporazuma o povlačenju, naslovljen „Područje primjene prijelaznog razdoblja”, glasi:
„(1) Ako ovim Sporazumom nije predviđeno drukčije, tijekom prijelaznog razdoblja na Ujedinjenu Kraljevinu i u Ujedinjenoj Kraljevini primjenjuje se pravo Unije.
[…]
3. Tijekom prijelaznog razdoblja, pravo Unije primjenjivo u skladu sa stavkom 1. proizvodi s obzirom na Ujedinjenu Kraljevinu i u Ujedinjenoj Kraljevini pravne učinke jednake onima koje proizvodi u Uniji i njezinim državama članicama te se tumači i primjenjuje u skladu s metodama i općim načelima jednakima onima koji se primjenjuju u Uniji.
[…]”
Briselska konvencija
7 Članak 17. stavak 1. Konvencije o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, potpisane u Bruxellesu 27. rujna 1968. (SL 1972., L 299, str. 32.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 15., str. 3.), kako je izmijenjena Konvencijom od 9. listopada 1978. o pristupanju Kraljevine Danske, Irske i Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske (SL 1978., L 304, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 13., str. 5.), Konvencijom od 25. listopada 1982. o pristupanju Helenske Republike (SL 1982., L 388, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 4., str. 3.) i Konvencijom od 26. svibnja 1989. o pristupanju Kraljevine Španjolske i Portugalske Republike (SL 1989., L 285, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 4., str. 39.; u daljnjem tekstu: Konvencija iz Bruxellesa), glasi kako slijedi:
„Ako se stranke, od kojih jedna ili više njih ima domicil u državi ugovornici, sporazume da će sud ili sudovi države ugovornice biti nadležni za sporove koji nastanu ili su nastali u vezi s određenim pravnim odnosom, taj sud ili sudovi imat će isključivu nadležnost. Takav sporazum o prenošenju nadležnosti postiže se:
(a) u pisanom obliku ili se potvrđuje u pisanom obliku;
odnosno
(b) u obliku koji je u skladu s praksom koja je ustaljena među strankama;
odnosno
(c) u međunarodnoj trgovini, u obliku koji je u skladu s običajima koji su poznati strankama ili bi im morali biti poznati, a koji su općepoznati u međunarodnoj trgovini i redovito ih poštuju stranke ugovora iste vrste u okviru trgovine o kojoj je riječ.
[…]”
Uredba Bruxelles I
8 Člankom 23. stavkom 1. Uredbe (EU) br. 44/2001 Europskog parlamenta i Vijeća od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2001., L 12, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 11., str. 289. i ispravci SL 2014., L 160, str. 40. i SL 2016., L 202, str. 57.; u daljnjem tekstu: Uredba Bruxelles I) određuje se:
„Ako se stranke, od kojih jedna ili više njih ima domicil u državi članici, sporazume da će sud ili sudovi države članice biti nadležni za sporove koji nastanu ili su nastali u vezi s određenim pravnim odnosom, nadležan će biti taj sud ili ti sudovi. Ta nadležnost je isključiva osim ako su se stranke drukčije sporazumjele. Takav sporazum o prenošenju nadležnosti postiže se:
(a) u pisanom obliku, ili se potvrđuje u pisanom obliku; ili
(b) u obliku koji je u skladu s praksom koja je ustaljena među strankama;
(c) u međunarodnoj trgovini, u obliku koji je u skladu s običajima koji su poznati strankama ili bi im morali biti poznati, a koji su općepoznati u međunarodnoj trgovini i redovito ih poštuju stranke ugovora iste vrste u okviru trgovine o kojoj je riječ.”
Uredba Bruxelles I.a
9 Poglavlje II. Uredbe Bruxelles I.a, naslovljeno „Nadležnost”, sadržava odjeljak 7., naslovljen „Ugovorena nadležnost”. U skladu s člankom 25. te uredbe, koji se nalazi u tom odjeljku:
„(1) Ako su se stranke, neovisno o njihovu domicilu, sporazumjele da sud ili sudovi države članice imaju nadležnost u rješavanju sporova koji su nastali ili mogu nastati u vezi određenog pravnog odnosa, taj sud ili sudovi je nadležan/su nadležni, osim ako je sporazum ništav u pogledu njegove materijalne valjanosti prema pravu te države članice. Ta nadležnost je isključiva osim ako su se stranke drukčije sporazumjele. Sporazum o nadležnosti se sklapa:
(a) u pisanom obliku ili se potvrđuje u pisanom obliku;
(b) u obliku koji je u skladu s praksom koja je ustaljena među strankama;
(c) u međunarodnoj trgovini, u obliku koji je u skladu s običajima koji su poznati strankama ili bi im morali biti poznati, a koji su općepoznati u međunarodnoj trgovini i redovito ih poštuju stranke ugovora iste vrste u okviru trgovine o kojoj je riječ.
[…]
5. Sporazum o nadležnosti koji je dio ugovora smatra se sporazumom neovisnim od drugih uvjeta ugovora.
Valjanost sporazuma o nadležnosti ne može se osporavati samo zbog nevaljanosti ugovora.”
Španjolsko pravo
10 Točka XI. preambule Leya 14/2014 de Navegación Marítima (Zakon 14/2014 o pomorskom prometu) od 24. srpnja 2014. (BOE br. 180 od 25. srpnja 2014., str. 59193., u daljnjem tekstu: LNM) glasi:
„[…] Poglavlje I. [glava IX.] sadržava posebna pravila o nadležnosti te mu je cilj, vodeći se načelom nadređenosti međunarodnih sporazuma i prava Europske unije u ovom području, spriječiti utvrđene zlouporabe propisujući ništavost odredbi o podvrgavanju stranoj sudskoj nadležnosti ili arbitraži u inozemstvu koje su sadržane u ugovorima o uporabi broda ili pomoćnim ugovorima o plovidbi ako se o njima nije pregovaralo pojedinačno i zasebno. […]”
11 U skladu s člankom 251. LNM‑a, naslovljenim „Prijenosni učinak”:
„Prijenos teretnice ima iste učinke kao i isporuka robe koja je u njoj navedena, ne dovodeći pritom u pitanje kaznene i građanske postupke koje može poduzeti svatko tko nezakonito čuva navedenu robu. Stjecatelj teretnice stječe sva prava i dionice prenositelja u odnosu na robu, osim sporazuma o nadležnosti i arbitraži za koje je potrebna suglasnost stjecatelja u skladu s poglavljem I. glavom IX.”
12 Članak 468. LNM‑a, naslovljen „Odredbe o nadležnosti i arbitražne klauzule”, koji se nalazi u glavi IX. poglavlju I. tog zakona, u svojem prvom stavku određuje:
„Ne dovodeći u pitanje odredbe međunarodnih konvencija koje su na snazi u Španjolskoj i pravila prava Unije, odredba o podvrgavanju stranoj sudskoj nadležnosti ili arbitraži u inozemstvu sadržana u ugovoru o uporabi broda ili pomoćnom ugovoru o plovidbi ništava je te se smatra da nije ugovorena ako se o njoj nije pregovaralo pojedinačno i zasebno.
[…]”
Glavni postupci i prethodna pitanja
Predmet C‑345/22
13 Maersk Line Perú SAC, trajno društvo kći u Maersku, sklopilo je kao prijevoznik ugovor o pomorskom prijevozu robe prema paritetu cost and freight (trošak i vozarina) s društvom Aquafrost Perú (u daljnjem tekstu: Aquafrost), kao pošiljatelja, koji potvrđuje teretnica izdana 9. travnja 2018. Na poleđini te teretnice nalazila se klauzula o prenošenju nadležnosti koja je glasila kako slijedi:
„[…] ova teretnica podliježe te se tumači prema engleskom pravu, a za eventualne sporove koji iz nje proiziđu nadležan je High Court of Justice [(England &Wales)] (Visoki sud, Engleska i Wales, Ujedinjena Kraljevina) u Londonu [(Ujedinjena Kraljevina)], uz isključenje nadležnosti sudova drugih zemalja. Nadalje, prijevoznik može protiv pošiljatelja pokrenuti postupak pred nadležnim sudom u mjestu u kojem pošiljatelj posluje.”
14 Predmetnu robu kupilo je društvo Oversea Atlantic Fish SL (u daljnjem tekstu: Oversea), koje je tako postala treća osoba nositelj teretnice. Budući da je navedena roba stigla oštećena u odredišnu luku, Allianz, kao društvo na koje su subrogacijom prenesena prava društva Oversea, pokrenulo je postupak pred Juzgadom de lo Mmerceantil n. 3 de Pontevedra (Trgovački sud br. 3 u Pontevedri, Španjolska) i zatražilo od Maerska iznos od 67 449,71 eura na ime naknade štete i kamata. Taj je postupak pokrenut prije isteka prijelaznog razdoblja iz članka 126. Sporazuma o povlačenju.
15 Na temelju klauzule o prenošenju nadležnosti navedene u točki 13. ove presude, društvo Maersk osporilo je nadležnost španjolskih sudova.
16 Juzgado de lo Mercantil n. 3 de Pontevedra (Trgovački sud br. 3 u Pontevedri) odbio je taj prigovor nadležnosti rješenjem od 26. svibnja 2020. Društvo Maersk je protiv tog rješenja podnijelo remonstrativni pravni lijek pred tim sudom, koji je odbijen rješenjem od 2. prosinca 2020. Osim toga, presudom od 7. srpnja 2021. navedeni sud prihvatio je tužbu društva Allianz.
17 Društvo Maersk je protiv te presude podnijelo žalbu Audienciji Provincial de Pontevedra (Provincijski sud u Pontevedri, Španjolska), koja je sud koji je uputio zahtjev, osporavajući nadležnost španjolskih sudova jer se na navedenu klauzulu o prenošenju nadležnosti može pozivati protiv treće osobe koja je nositelj teretnice. Naime, valja primijeniti članak 25. Uredbe Bruxelles I.a, a ne članak 251. LNM‑a, koji je protivan pravu Unije.
18 Sud koji je uputio zahtjev pita se može li se ista klauzula o prenošenju nadležnosti isticati protiv treće osobe koja je nositelj teretnice unatoč činjenici da ta osoba na to nije izričito, pojedinačno i zasebno pristala kada je stekla tu teretnicu. Iz presude od 18. studenoga 2020., DelayFix (C‑519/19, EU:C:2020:933) proizlazi da Uredba Bruxelles I.a jača autonomiju volje ugovornih stranaka prilikom izbora nadležnog suda u odnosu na ono što je bio slučaj na temelju Uredbe Bruxelles I.
19 Osim toga, osobito iz točke 27. presude od 16. ožujka 1999., Castelletti (C‑159/97, EU:C:1999:142) proizlazi da u sektoru međunarodnog pomorskog prometa postoji pretpostavka da je ugovorna stranka znala i dala pristanak u pogledu klauzula o prenošenju nadležnosti iz ugovora o prijevozu jer je riječ o odredbi koja se uobičajeno upotrebljava u tom sektoru.
20 Osim toga, sud koji je uputio zahtjev naglašava autonomnost i odvojivost sporazuma o prenošenju nadležnosti, tako da bi se na njih, kad je riječ o primjenjivom materijalnom pravu, mogao primijeniti pravni sustav različit od ostatka ugovora kojeg su dio. Ugovorna odredba o nadležnosti stoga može biti valjana čak i ako je sam ugovor ništav.
21 Članak 251. LNM‑a upućuje na članak 468. LNM‑a, za poseban slučaj teretnica koje se odnose na prijevoz robe, koje uključuju klauzulu o prenošenju nadležnosti i koje zatim stječe treća osoba, koji propisuje da je takva klauzula ništavna ako o njoj nije pojedinačno i zasebno pregovarala ta treća strana.
22 Taj je propis u obrazloženju LNM‑a opravdan potrebom zaštite interesa nacionalnih primatelja, nositelja teretnica u koje su izvorne stranke uvele klauzulu o prenošenju nadležnosti, koji se nalaze u slabijem ugovornom položaju, osobito u slučaju ugovora o linijskom prijevozu redovitim morskim linijama. Naime, ako bi nacionalni poduzetnici, pošiljatelji i primatelji robe morali utuživati potraživanja pred stranim sudovima, to bi u praksi moglo oslabiti njihovu sudsku zaštitu.
23 Sud koji je uputio zahtjev tvrdi da bi bilo problematično primijeniti članak 251. LNM‑a kako bi se popunile eventualne praznine koje postoje u pravu Unije. Štoviše, postoji proturječje između te odredbe i sudske prakse Suda koja proizlazi, među ostalim, iz presude od 9. studenoga 2000., Coreck (C‑387/98, EU:C:2000:606, t. 23.). Naime, budući da su na temelju španjolskog prava sporazumi o prenošenju nadležnosti i arbitražne klauzule obvezujući za stranke samo ako su dokazani rezultat pojedinačnih i zasebnih pregovora, prijenos prava koja proizlaze iz teretnice nije potpun.
24 Međutim, sud koji je uputio zahtjev pita se o mogućoj neprimjenjivosti nacionalnog propisa o kojem je riječ u glavnom postupku.
25 Naime, kao prvo, sud koji je uputio zahtjev smatra, temeljeći se kako na članku 25. stavku 1. Uredbe Bruxelles I.a tako i na sudskoj praksi koja proizlazi iz presuda od 3. srpnja 1997., Benincasa (C‑269/95, EU:C:1997:337) i od 18. studenoga 2020., DelayFix (C‑519/19, EU:C:2020:933), da valjanost klauzule o prenošenju nadležnosti treba ispitati s obzirom na zakon države kojoj se tom klauzulom dodjeljuje nadležnost, tako da u ovom slučaju valja primijeniti englesko pravo, a ne članak 468. LNM‑a. Kao drugo, pod pretpostavkom da je članak 251. LNM‑a primjenjiv na glavni postupak, taj sud smatra da je oblik suglasnosti za klauzulu o prenošenju nadležnosti uređen pravom Unije, a ne nacionalnim pravom, i to kako bi se izbjeglo da svaka država članica postavlja različite uvjete u tom pogledu. Kao treće, navedeni sud izražava sumnje u pogledu usklađenosti članka 251. LNM‑a sa sudskom praksom proizišlom iz presude od 9. studenoga 2000., Coreck (C‑387/98, EU:C:2000:606), s obzirom na to da su na temelju te odredbe prava i obveze koje se odnose na klauzulu o prenošenju nadležnosti sadržanu u teretnici isključeni iz prava i obveza koje su prenesene na treću osobu koja je nositelj te teretnice.
26 U tim je okolnostima Audiencia Provincial de Málaga (Provincijski sud u Malagi) odlučila prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„(1) Obuhvaća li pravilo iz članka 25. [Uredbe Bruxelles I.a], kad određuje da ništavost sporazuma o sudskoj nadležnosti treba ocijeniti u skladu sa zakonodavstvom države članice kojoj su ugovorne strane dodijelile nadležnost, u situaciji poput one u glavnom postupku, pitanje valjanosti proširenja odredbe na treću osobu koja nije strana ugovora u kojem je ta odredba utvrđena?
(2) U slučaju prijenosa teretnice na treću osobu primatelja robe koja nije sudjelovala u sklapanju ugovora između pošiljatelja i pomorskog prijevoznika, je li u skladu s člankom 25. [Uredbe Bruxelles I.a] i tumačenjem te odredbe u sudskoj praksi Suda pravilo poput onog iz članka 251. [LNM‑a], koji mogućnost pozivanja na tu ugovornu odredbu protiv treće osobe uvjetuje time da se o ugovornoj odredbi o nadležnosti ‚pojedinačno i zasebno’ pregovaralo s tom osobom?
(3) Omogućuje li pravo Unije da se u zakonodavstvu država članica utvrde dodatni uvjeti valjanosti koji moraju biti ispunjeni kako bi se na ugovorne odredbe o nadležnosti sadržane u teretnicama bilo moguće pozivati protiv trećih osoba?
(4) Podrazumijeva li pravilo poput onog iz članka 251. [LNM‑a] – kojim se utvrđuje da do subrogacije treće osobe imatelja teretnice dolazi samo djelomično, uz isključenje odredbi o prorogaciji nadležnosti – uvođenje dodatnog uvjeta valjanosti tih odredbi, koji se protivi članku 25. [Uredbe Bruxelles I.a]?”
Predmet C‑346/22
27 Društvo MACS, kao prijevoznik, i društvo Tunacor Fisheries Ltd, kao pošiljatelj, sklopili su ugovor o pomorskom prijevozu robe prema paritetu cost and freight (trošak i vozarina), koji potvrđuje teretnica izdana 13. travnja 2019. Na poleđini te teretnice nalazila se klauzula o nadležnosti koja je glasila kako slijedi:
„Ova teretnica podliježe engleskom pravu, a za eventualne sporove koji iz nje proiziđu nadležan je High Court of Justice [(England &Wales)] (Visoki sud, Engleska i Wales)”.
28 Predmetnu robu kupilo je društvo Fortitude Fishing SL (u daljnjem tekstu: Fortitude), koje je tako postala treća osoba nositelj teretnice. Budući da je navedena roba stigla oštećena u luku odredišta, društvo Mapfre, na koje su subrogacijom prešla prava društva Fortitude, pokrenulo je postupak pred Juzgadom de lo Merceantil br. 3 de Pontevedra (Trgovački sud br. 3. u Pontevedri, Španjolska) i zatražilo od društva MACS iznos od 80 187,90 eura na ime naknade štete. Taj je postupak pokrenut prije isteka prijelaznog razdoblja iz članka 126. Sporazuma o povlačenju.
29 Na temelju klauzule o prenošenju nadležnosti navedene u točki 27. ove presude, društvo MACS osporilo je nadležnost španjolskih sudova.
30 Juzgado de lo Mercantil n. 3 de Pontevedra (Trgovački sud br. 3 u Pontevedri) rješenjem se 3. svibnja 2021. proglasio nenadležnim.
31 Društvo Mapfre je protiv te odluke podnijelo žalbu Audienciji Provincial de Pontevedra (Provincijski sud u Pontevedri), koji je također sud koji je uputio zahtjev u predmetu C‑346/22, navodeći, s jedne strane, da su španjolski sudovi bili nadležni u mjeri u kojoj društvo Fortitude nije bilo stranka u ugovoru o prijevozu sklopljenom između društava MACS i Tunacor Fisheries niti je, s druge strane, bilo uključeno u taj prijevoz te da se, prema članku 251. LNM‑a, navedena klauzula o nadležnosti ne može primijeniti u odnosu na njega.
32 Suprotno tomu, MACS osporava nadležnost španjolskih sudova jer se na istu klauzulu o prenošenju nadležnosti može pozivati protiv treće osobe koja je nositelj teretnice. Naime, valja primijeniti članak 25. Uredbe Bruxelles I.a, a ne članak 251. LNM‑a, koji je protivan pravu Unije.
33 Budući da je imao iste sumnje kao i one navedene u predmetu C‑345/22, sud koji je uputio zahtjev odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu prethodna pitanja koja su u biti istovjetna onima koja su upućena u tom predmetu.
Predmet C‑347/22
34 Društvo Maersk Line Perú, kao prijevoznik, i društvo Aquafrost, kao pošiljatelj, sklopili su ugovor o pomorskom prijevozu robe prema paritetu cost and freight (trošak i vozarina), koji potvrđuje teretnica izdana 2. kolovoza 2018. Na poleđini te teretnice nalazila se klauzula o prenošenju nadležnosti koja je sastavljena na isti način kao i klauzula o o nadležnosti o kojoj je riječ u predmetu C‑345/22.
35 Predmetnu robu kupilo je društvo Oversea koje je tako postalo treća osoba imatelj teretnice. Budući da je navedena roba stigla oštećena u odredišnu luku, društvo Allianz, na koje su subrogacijom prešla prava društva Oversea, pokrenulo je postupak pred Juzgadom de lo Merceantil n. 3 de Pontevedra (Trgovački sud br. 3. u Pontevedri) i zatražilo od društva Maersk iznos od 106 093,65 eura na ime naknade štete i kamata. Taj je postupak pokrenut prije isteka prijelaznog razdoblja iz članka 126. Sporazuma o povlačenju.
36 Na temelju odredbe o nadležnosti iz točke 34. ove presude, društvo Maersk je osporilo nadležnost španjolskih sudova.
37 Juzgado de lo Mercantil n. 3 de Pontevedra (Trgovački sud br. 3 u Pontevedri) odbio je taj prigovor nadležnosti rješenjem od 20. listopada 2020. Društvo Maersk nije podnijelo remonstrativni pravni lijek protiv te odluke. Osim toga, presudom od 9. srpnja 2021. taj sud prihvatio je tužbu društva Allianz.
38 Društvo Maersk je protiv te odluke podnijelo žalbu Audienciji Provincial de Pontevedra (Provincijski sud u Pontevedri, Španjolska), koji je i sud koji je uputio zahtjev u predmetu C‑347/22, osporavajući nadležnost španjolskih sudova jer se na navedenu odredbu o nadležnosti može pozivati protiv treće osobe koja je nositelj teretnice. Naime, valja primijeniti članak 25. Uredbe Bruxelles I.a, a ne članak 251. LNM‑a, koji je protivan pravu Unije.
39 Budući da je imao sumnje iste onima navedenima u predmetu C‑345/22, sud koji je uputio zahtjev odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu prethodna pitanja koja su u biti istovjetna onima koja su upućena u tom predmetu.
Postupak pred Sudom
40 Odlukom predsjednika Suda od 15. srpnja 2022. predmeti C- 345/22, C‑346/22 i C‑347/22 spojeni su u svrhu pisanog i usmenog dijela postupka kao i u svrhu donošenja odluke kojom se završava postupak.
O prethodnim pitanjima
Uvodna očitovanja
41 Što se tiče pitanja obuhvaća li područje primjene Uredbe Bruxelles I.a, čije tumačenje traži sud koji je uputio zahtjev, situaciju poput one o kojoj je riječ u glavnim postupcima, valja istaknuti, s jedne strane, da je odredbama o nadležnosti o kojima je riječ u tim predmetima nadležnost za odlučivanje o sporovima koji se odnose na ugovore o pomorskom prijevozu o kojima je riječ u navedenim predmetima dodijeljena sudu Ujedinjene Kraljevine i, s druge strane, da je Sporazum o povlačenju stupio na snagu 1. veljače 2020.
42 Međutim, u skladu s člankom 67. stavkom 1. točkom (a) Sporazuma o povlačenju, odredbe o nadležnosti iz Uredbe Bruxelles I.a primjenjuju se u Ujedinjenoj Kraljevini i u državama članicama u situacijama u kojima se ta država uključuje u sudske postupke pokrenute prije isteka prijelaznog razdoblja predviđenog člankom 126. tog sporazuma (presuda od 24. studenoga 2022., Tilman, C‑358/21, EU:C:2022:923, t. 28.).
43 Osim toga, u skladu s člankom 127. stavcima 1. i 3. navedenog sporazuma, tijekom tog prijelaznog razdoblja pravo Unije primjenjuje se, s jedne strane, na Ujedinjenu Kraljevinu i, s druge strane, tumači i primjenjuje prema istim metodama i općim načelima koja se primjenjuju u Uniji.
44 Slijedom toga, budući da iz odluka kojima se upućuju prethodna pitanja proizlazi da su društva Allianz i Mapfre pokrenula svoje tužbe prije 31. prosinca 2020. i stoga prije kraja navedenog prijelaznog razdoblja, valja utvrditi, kao što su to učinile španjolska vlada i Europska komisija u svojim pisanim očitovanjima, da je, unatoč povlačenju Ujedinjene Kraljevine iz Unije, Uredba Bruxelles I.a primjenjiva na glavne postupke.
Prvo pitanje u svakom od spojenih predmeta
45 Svojim prvim pitanjem u svakom od spojenih predmeta sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 25. stavak 1. Uredbe Bruxelles I.a tumačiti na način da je mogućnost pozivanja na odredbu o nadležnosti protiv treće osobe koja je nositelj teretnice u koju je ta odredba unesena uređena pravom države članice čiji su jedan ili više sudova njome određeni.
46 U skladu s člankom 25. stavkom 1. prvom rečenicom Uredbe Bruxelles I.a, „[a]ko su se stranke, neovisno o njihovu domicilu, sporazumjele da sud ili sudovi države članice imaju nadležnost u rješavanju sporova koji su nastali ili mogu nastati u pogledu određenog pravnog odnosa, taj sud ili sudovi je nadležan/su nadležni, osim ako je sporazum ništav u pogledu njegove materijalne valjanosti prema pravu te države članice”.
47 Tako tekst te odredbe ne pojašnjava je li moguće odredbu o nadležnosti prenijeti, izvan kruga stranaka ugovora, na treću osobu, koja je ugovorna stranka kasnije sklopljenog ugovora i sljednik, u cijelosti ili dijelomično, prava i obveza jedne od stranaka iz prvotnog ugovora (presuda od 18. studenoga 2020., DelayFix, C‑519/19, EU:C:2020:933, t. 40. i navedena sudska praksa).
48 Osim toga, iako iz članka 25. stavka 1. Uredbe Bruxelles I.a proizlazi da se materijalna valjanost odredbe o nadležnosti ocjenjuje s obzirom na pravo države članice čiji je jedan ili više sudova određen tom odredbom, ostaje činjenica da se provedivost takve klauzule protiv treće strane ugovora, poput treće osobe nositelja teretnice, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točkama 54. do 56. svojeg mišljenja, ne odnosi na materijalnu valjanost te odredbe već njezinih učinaka, čija ocjena nužno slijedi onu njezine materijalne valjanosti, pri čemu se potonja mora provesti uzimajući u obzir izvješća između prvotnih strana ugovora.
49 Stoga, člankom 25. stavkom 1. Uredbe Bruxelles I.a ne preciziraju se učinci odredbe o nadležnosti prema trećoj osobi ni nacionalno pravo primjenjivo u tom pogledu.
50 S obzirom na navedeno, valja podsjetiti da iz sudske prakse Suda koja se odnosi na članak 17. prvi stavak Briselske konvencije i članak 23. stavak 1. Uredbe Bruxelles I proizlazi da se na odredbu o nadležnosti unesenu u teretnicu može pozivati protiv treće osobe ugovora ako je ona u odnosu između pošiljatelja i prijevoznika priznata kao valjana i ako je, na temelju primjenjivog nacionalnog prava, treća osoba nositelj stjecanjem te teretnice preuzela prava i obveze pošiljatelja. U takvom slučaju nije nužno da sud pred kojim se vodi postupak provjeri je li ta treća osoba dala svoju suglasnost na tu odredbu (presude od 19. lipnja 1984., Russ, 71/83, EU:C:1984:217, t. 24. i 25. i od 7. veljače 2013., Refcomp, C‑543/10, EU:C:2013:62, t. 34. i navedena sudska praksa).
51 Sud je iz toga zaključio, što se tiče tih odredaba Briselske konvencije i Uredbe Bruxelles I, da se samo u slučaju u kojem je, u skladu s nacionalnim pravom primjenjivim na meritum, kako je to određeno primjenom pravila međunarodnog privatnog prava suda pred kojim je pokrenut postupak, treća osoba nositelj teretnice naslijedila prvotnog ugovaratelja u svim njegovim pravima i obvezama, protiv te treće osobe ipak može pozvati na odredbu o nadležnosti na koju ona nije pristala (presude od 9. studenoga 2000., Coreck, C‑387/98, EU:C:2000:606, t. 24., 25. i 30. i od 21. svibnja 2015., CDC Hydrogen Peroxide, C‑352/13, EU:C:2015:335, t. 65.). Suprotno tomu, ako primjenjivo nacionalno pravo ne predviđa takav odnos zamjene, taj sud mora provjeriti je li treća osoba dala suglasnost na takvu ugovornu odredbu (presuda od 7. veljače 2013., Refcomp, C‑543/10, EU:C:2013:62, t. 36. i navedena sudska praksa).
52 Iako je točno da je članak 25. stavak 1. Uredbe Bruxelles I.a djelomično različit od članka 17. prvog stavka Briselske konvencije i članka 23. stavka 1. Uredbe Bruxelles I, ipak valja utvrditi, poput nezavisnog odvjetnika u točkama 51. do 54. svojega mišljenja i kao što to, u biti, proizlazi iz presude od 24. studenoga 2022., Tilman (C‑358/21, EU:C:2022:923, t. 34.), da se sudska praksa navedena u točkama 50. i 51. ove presude može primijeniti na tu odredbu Uredbe Bruxelles Ia.
53 Naime, s jedne strane, s obzirom na to da članak 25. stavak 1. Uredbe Bruxelles I.a više ne sadržava uvjet prema kojem barem jedna od stranaka mora imati domicil u državi članici, valja utvrditi da ukidanje tog zahtjeva osnažuje autonomiju volje stranaka u pogledu izbora nadležnog suda ili sudova a da to ukidanje nema nikakav utjecaj na određivanje učinaka odredbe o nadležnosti u odnosu na treću stranu ugovora. S druge strane, s obzirom na to da se tom odredbom sada određuje nacionalno pravo koje se primjenjuje za ocjenu valjanosti takve odredbe u meritumu, valja smatrati, s obzirom na ono što proizlazi iz točke 48. ove presude, da to novo kolizijsko pravilo, s druge strane, ne uređuje mogućnost pozivanja na dotičnu odredbu u odnosu na takvu treću osobu.
54 Slijedom toga, ako bi u ovom slučaju sud koji je uputio zahtjev utvrdio da su na društva Oversea i Fortitude, u svojstvu trećih osoba nositelja teretnica, u cijelosti prešla prava i obveze društava Aquafrost i Tunacor Fisheries, kao pošiljatelje i stoga prvotne stranke ugovora o prijevozu o kojima je riječ u glavnim postupcima, taj bi sud iz toga morao zaključiti, u skladu s člankom 25. stavkom 1. Uredbe Bruxelles I.a, kako je protumačen u sudskoj praksi Suda, da se na odredbe o nadležnosti o kojima je riječ u tim predmetima može pozivati protiv tih trećih osoba. Nasuprot tomu, ta odredba nije relevantna u okviru ispitivanja pitanja jesu li na navedene treće osobe u cijelosti prešla sva prava i obveze tih pošiljatelja, s obzirom na to da je ta subrogacija uređena nacionalnim pravom koje se primjenjuje na meritum, kako je to određeno u skladu s pravilima međunarodnog privatnog prava države članice čiji je sud koji je uputio zahtjev.
55 S obzirom na prethodna razmatranja, na prvo pitanje u svakom od spojenih predmeta valja odgovoriti tako da članak 25. stavak 1. Uredbe Bruxelles I.a treba tumačiti na način da mogućnost pozivanja na odredbu o nadležnosti protiv treće osobe nositelja teretnice u koju je ta odredba unesena nije uređena pravom države članice čiji je jedan ili više sudova određen tom odredbom. Na navedenu odredbu može se pozivati protiv te treće osobe ako su stjecanjem te teretnice na nju prenesena sva prava i obveze jedne od prvotnih stranaka ugovora, što valja ocijeniti u skladu s nacionalnim pravom primjenjivim na meritum, kako je to određeno na temelju pravila međunarodnog privatnog prava države članice u kojoj se nalazi sud pred kojim se vodi postupak.
Drugo, treće i četvrto pitanje u svakom od spojenih predmeta
56 Svojim drugim, trećim i četvrtim pitanjem u svakom od spojenih predmeta, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti želi znati treba li članak 25. stavak 1. Uredbe Bruxelles I.a tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis na temelju kojeg se na treću osobu ugovora o prijevozu robe sklopljenog između prijevoznika i pošiljatelja, a koja treća osoba stječe teretnicu koja potvrđuje taj ugovor i tako postaje treća osoba nositelj te teretnice, prenose sva prava i obveze tog pošiljatelja, osim onih koje proizlaze iz odredbe o nadležnosti unesene u navedenu teretnicu, s obzirom na to da se na tu odredbu može pozivati samo protiv te treće osobe ako ju je pojedinačno i zasebno ugovorila.
57 S obzirom na ono što proizlazi iz točaka 50. do 52. i 55. ove presude, članak 25. stavak 1. Uredbe Bruxelles I.a treba tumačiti na način da se na odredbu o nadležnosti unesenu u teretnicu može pozivati u odnosu na treću osobu nositelja te teretnice, pod uvjetom da je, s jedne strane, ona priznata kao valjana u odnosu između pošiljatelja i prijevoznika koji su sklopili ugovor o prijevozu koji sadržava navedenu teretnicu i da, s druge strane, na temelju primjenjivog nacionalnog prava, kako je to određeno na temelju pravila međunarodnog privatnog prava države članice suda pred kojim je pokrenut postupak, na tu treću osobu stjecanjem te teretnice prelaze sva prava i obveze jedne od tih prvotnih stranaka ugovora.
58 U ovom slučaju sud koji je uputio zahtjev nije dostavio informacije koje bi mogle dovesti u pitanje valjanost klauzula o prenošenju nadležnosti o kojima je riječ u glavnom postupku. Slijedom toga, na tom je sudu da provjeri prenose li se, na temelju primjenjivog nacionalnog prava, na svaku od trećih osoba nositelja teretnica o kojima je riječ u tim predmetima sva prava i obveze dotičnih pošiljatelja. Ako je to slučaj, ne treba provjeriti je li svaka od tih trećih osoba pristala na te odredbe.
59 U tom pogledu, kao što to proizlazi iz odluka kojima se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, čini se da sud koji je uputio zahtjev smatra da je španjolsko pravo primjenjivo nacionalno pravo. Međutim, članak 251. LNM‑a, u vezi s člankom 468. tog zakona, u biti predviđa da se na stjecatelja teretnice prenose sva prava i udjele prenositelja u pogledu robe, osim odredbe o nadležnosti za koje je potrebna suglasnost stjecatelja s obzirom na to da su te klauzule ništave i smatra se da nisu bile ugovorene ako se o njima nije pojedinačno i zasebno pregovaralo.
60 Stoga valja utvrditi, kao što su to učinili Komisija u svojim pisanim očitovanjima i nezavisni odvjetnik u točki 61. svojeg mišljenja, da takav nacionalni propis ima za učinak zaobilaženje članka 25. stavka 1. Uredbe Bruxelles I.a, kako se on tumači u sudskoj praksi Suda, i da je stoga protivan potonjoj odredbi.
61 Naime, prema informacijama koje je dostavio sud koji je uputio zahtjev, članak 251. LNM‑a, u vezi s člankom 468. tog zakona, nalaže predmetnim nacionalnim sudovima da provjere je li treća osoba dala suglasnost na odredbu o nadležnosti unesenu u teretnicu koju stječe, čak i ako su na nju prenesena sva prava i obveze pošiljatelja koji je sklopio ugovor koji sadržava tu teretnicu.
62 Osim toga, valja istaknuti da taj nacionalni propis zanemaruje sudsku praksu proizišlu iz presude od 9. studenoga 2000., Coreck (C‑387/98, EU:C:2000:606, t. 25.) jer za učinak ima dodjeljivanje više prava trećoj osobi nositelju teretnice nego li ih je imao pošiljatelj kojeg je naslijedio, s obzirom na to da ta treća osoba može odabrati ne biti vezana ugovorenom prorogacijom nadležnosti između prvotnih stranaka ugovora.
63 U tom pogledu valja podsjetiti na to da se, kako bi se osigurala djelotvornost svih odredaba prava Unije, načelom nadređenosti nacionalnim sudovima nalaže, među ostalim, da u najvećoj mogućoj mjeri tumače svoje nacionalno pravo u skladu s pravom Unije (presuda od 8. ožujka 2022., Bezirkshauptmannschaft Hartberg‑Fürstenfeld (Izravni učinak), C‑205/20, EU:C:2022:168, t. 35. i navedena sudska praksa).
64 Međutim, obveza usklađenog tumačenja nacionalnog prava ima određena ograničenja i ne može, među ostalim, služiti kao temelj tumačenju nacionalnog prava contra legem (presuda od 8. ožujka 2022., Sumal, C‑205/20, EU:C:2022:168, t. 36. i navedena sudska praksa).
65 Također valja podsjetiti na to da se načelom nadređenosti nacionalnom sudu koji u okviru svoje nadležnosti primjenjuje odredbe prava Unije nalaže obveza da, ako se nacionalni propis ne može tumačiti u skladu sa zahtjevima prava Unije, osigura puni učinak zahtjeva tog prava u sporu koji se pred njim vodi, tako što će, ako je to potrebno, bilo koji nacionalni propis ili praksu, čak i naknadnu, koja je u suprotnosti s odredbom prava Unije koja ima izravan učinak po službenoj dužnosti izuzeti iz primjene a da pritom ne mora zahtijevati ili čekati prethodno ukidanje tog nacionalnog propisa ili prakse kroz zakonodavni ili bilo koji drugi postupak predviđen ustavom (vidjeti u tom smislu presude od 21. siječnja 2021., Whiteland Import Export, C 308/19, EU:C:2021:47, t. 31. i od 8. ožujka 2022., Bezirkshauptmannschaft Hartberg‑Fürstenfeld (izravni učinak), C 205/20, EU:C:2022:168, t. 37. i 57. i navedenu sudsku praksu).
66 U ovom slučaju, u članku 251. LNM‑a poziva se na odredbe glave IX. poglavlja I. tog zakona u pogledu zahtjeva koji se odnosi na suglasnost stjecatela teretnice na odredbe o nadležnosti unesene u tu teretnicu. Članak 468. LNM‑a koji se nalazi u poglavlju I. predviđa da su „[n]e dovodeći u pitanje […] pravila prava [Unije], odredbe o podvrgavanju stranoj sudskoj nadležnosti ili arbitraži u inozemstvu sadržane u ugovoru o uporabi broda ili pomoćnom ugovoru o plovidbi ništave te se smatra da nisu ugovorene ako se o njima nije pregovaralo pojedinačno i zasebno.
67 Stoga je na sudu koji je uputio zahtjev da ocijeni može li se članak 251. LNM‑a, u vezi s člankom 468. tog zakona, tumačiti na način da se pravilo koje je njime predviđeno, u skladu s kojim stjecatelj teretnice stječe sva prava i udjele prenositelja u pogledu robe, osim odredbi o nadležnosti i odredbi o arbitraži ako o njima nije pojedinačno i zasebno pregovarao taj stjecatelj, primjenjuje samo na situaciju koja ne spada u područje primjene članka 25. stavka 1. Uredbe Bruxelles I.a. Ako bi taj sud utvrdio da to nije slučaj, trebao bi ne primijeniti to nacionalno pravilo u glavnim postupcima, u mjeri u kojoj je ono u suprotnosti s tom izravno primjenjivom odredbom prava Unije.
68 S obzirom na sva prethodna razmatranja na drugo, treće i četvrto pitanje u svakom od spojenih predmeta valja odgovoriti da članak 25. stavak 1. Uredbe Bruxelles I.a treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalno zakonodavstvo na temelju kojeg se na treću osobu u ugovoru o prijevozu robe sklopljenom između prijevoznika i pošiljatelja, a koja treća osoba stječe teretnicu koja potvrđuje taj ugovor i tako postaje treća osoba nositelj te teretnice, prenose sva prava i obveze tog pošiljatelja, osim onih koje proizlaze iz odredbe o nadležnosti unesene u navedenu teretnicu, pri čemu se na tu odredbu može pozivati protiv te treće osobe samo ako ju je ona pojedinačno i zasebno ugovorila.
Troškovi
69 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (šesto vijeće) odlučuje:
1. Članak 25. stavak 1. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima
treba tumačiti na način da se:
mogućnost pozivanja na odredbu o nadležnosti protiv treće osobe nositelja teretnice u koju je ta odredba unesena nije uređena pravom države članice čiji je jedan ili više sudova određen tom odredbom. Na navedenu odredbu može se pozivati protiv te treće osobe ako su stjecanjem te teretnice na nju prenesena sva prava i obveze jedne od prvotnih stranaka ugovora, što valja ocijeniti u skladu s nacionalnim pravom primjenjivim na meritum, kako je to određeno na temelju pravila međunarodnog privatnog prava države članice u kojoj se nalazi sud pred kojim se vodi postupak.
2. Članak 25. stavak 1. Uredbe br. 1215/2012
treba tumačiti na način da mu se:
protivi nacionalno zakonodavstvo na temelju kojeg se na treću osobu u ugovoru o prijevozu robe sklopljenom između prijevoznika i pošiljatelja, a koja treća osoba stječe teretnicu koja potvrđuje taj ugovor i tako postaje treća osoba nositelj te teretnice, prenose sva prava i obveze tog pošiljatelja, osim onih koje proizlaze iz odredbe o nadležnosti unesene u navedenu teretnicu, pri čemu se na tu odredbu može pozivati protiv te treće osobe samo ako ju je ona pojedinačno i zasebno ugovorila.
Potpisi