Privremena verzija

MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA

PRIITA PIKAMÄEA

od 3. veljače 2022.(1)

Predmet C-121/21

Češka Republika

protiv

Republike Poljske

„Povreda obveze države članice – Članak 259. UFEU-a – Produljenje odobrenja za iskopavanje rudnika Turów koji se nalazi u Poljskoj, blizu češke granice – Spor između Češke Republike i Republike Poljske o utjecaju na okoliš u Češkoj Republici – Direktiva 2011/92/EU – Procjena utjecaja određenih projekata na okoliš (PUO) – Suprotnost nacionalnog zakonodavstva, odluke PUO i odobrenja za iskopavanje pravu Unije”

I.      Uvod

1.        Tužbom podnesenom na temelju članka 259. UFEU-a Republika Češka, koju podupire Europska komisija, zahtijeva od Suda da utvrdi da je Republika Poljska prekršila više pravila Unije u području zaštite okoliša donijevši upravne mjere kojima se produljuje rudarska koncesija za rudnik lignita Turów (Poljska) do 2026.

2.        Predmetni spor se odnosi na prekogranične učinke koji proizlaze iz rudarskih djelatnosti poljskog operatora prethodno navedenog rudnika i čini sporno pitanje između dviju država članica. S jedne strane, Češka Republika tvrdi da su njezini građani koji se nalaze u blizini granice neopravdano izloženi ekološkim posljedicama rudarskih aktivnosti, to jest znatnom padu razine podzemnih voda i pomicanju tla. S druge strane, Republika Poljska tvrdi da bi zatvaranje rudnika dovelo do teških gospodarskih gubitaka, kako u pogledu energetske opskrbe, tako i radnih mjesta.

3.        Budući da se radi o prvom međudržavnom sporu koji se vodi pred Sudom, a koji se odnosi isključivo na pravo okoliša Unije, presuda koju će Sud donijeti u ovom predmetu može dati važan doprinos sudskoj praksi međunarodnih sudova(2). U tom kontekstu, za očekivati je da će utvrđenja Suda u navedenoj presudi činiti temelj na kojemu će dvije države članice moći sklopiti prijateljski sporazum koji će im omogućiti da pomire svoje interese u dobrosusjedskom duhu, osiguravajući pri tome puno poštovanje prava Unije.

II.    Pravni okvir

A.      Pravo Unije

1.      Direktiva 2000/60/EZ

4.        Članak 4. stavci 1., 4. i 5. Direktive 2000/60/EZ(3) propisuju:

„1.      Provodeći programe mjera utvrđene planovima upravljanja riječnim slivovima:

a)      za površinske vode

[...]

ii)      Države članice štite, poboljšavaju i obnavljaju sva tijela površinske vode, podložno primjeni podtočke iii. za umjetna i znatno promijenjena vodna tijela, s ciljem postizanja dobrog stanja površinskih voda najkasnije 15 godina od datuma stupanja na snagu ove direktive, sukladno odredbama iz Priloga V., podložno primjeni odgoda određenih u suglasnosti sa stavkom 4. i primjeni stavaka 5., 6. i 7., ne dovodeći u pitanje stavak 8.;

[...]

b)      za podzemne vode

[...]

ii)      Države članice štite, poboljšavaju i obnavljaju sve podzemne vode, osiguravaju ravnotežu između crpljenja i obnove podzemnih voda, s ciljem postizanja dobrog stanja podzemnih voda najkasnije 15 godina od datuma stupanja na snagu ove direktive, sukladno odredbama Priloga V., podložno primjeni odgoda određenih sukladno stavku 4. i uz primjenu stavaka 5., 6. i 7., ne dovodeći u pitanje stavak 8. ovog članka, te podložno primjeni članka 11. stavka 3. točke (j);

[...]

4.      Rokovi ustanovljeni na temelju stavka l. mogu se produžiti radi postupnog postizanja ciljeva, pod uvjetom da se ne događa daljnje pogoršanje stanja dotičnog vodnog tijela, kada su zadovoljeni sljedeći uvjeti:

a)       države članice utvrde da se potrebna poboljšanja stanja vodnih tijela ne mogu razumno postići […] unutar vremenskog okvira utvrđenog u tom stavku, zbog najmanje jednog od sljedećih razloga:

i)       poboljšanja se u traženoj mjeri mogu postići samo u fazama koje prelaze zadani vremenski okvir, iz tehničkih razloga;

ii)       postizanje poboljšanja u zadanom vremenskom okviru bilo bi nerazmjerno skupo;

iii)       prirodni uvjeti ne dozvoljavaju pravovremeno poboljšanje stanja vodenih tijela.

b)       Produljenje rokova i razlozi za to produljenje posebno su razrađeni i objašnjeni u planu upravljanja riječnim slivom iz članka 13.

c)       Produljenje je ograničeno na najviše dva daljnja ažuriranja plana upravljanja riječnim slivom, osim u slučajevima kada su prirodni uvjeti takvi da ciljevi ne mogu biti postignuti u tom razdoblju.

d)       U planu upravljanja riječnim slivom navodi se sažetak mjera koji se zahtijeva na temelju članka 11., koje su predviđene kao neophodne da bi se vodna tijela postupno dovela u traženo stanje do produljenog roka, razlozi za svako [bitno] odgađanje provođenja tih mjera i očekivani vremenski plan za njihovu provedbu. U nadopune plana upravljanja riječnim slivom treba uključiti pregled provedbe tih mjera i sažetak eventualnih dodatnih mjera.

5.      Države članice mogu se usmjeriti na postizanje manje strogih okolišnih ciljeva od onih koji se zahtijevaju stavkom l. za određena vodna tijela koja [su] izložena posljedicama ljudske aktivnosti, kako je određeno u skladu s člankom 5. stavkom 1., ili je njihovo prirodno stanje takvo da bi postizanje tih ciljeva bilo neprovedivo ili nerazmjerno skupo, i ako su zadovoljeni svi sljedeći uvjeti:

a)       okolišne i društveno-ekonomske potrebe, kojima ta ljudska aktivnost služi, ne mogu se zadovoljiti drugim sredstvima koja su znatno bolja ekološka opcija, a ne povlače za sobom nerazmjerne troškove;

b)       države članice osiguravaju:

–        za površinske vode, [postizanje najpovoljnijeg ekološkog i kemijskog stanja, s obzirom na] utjecaje koji se nisu mogli razumno izbjeći zbog prirode ljudskih aktivnosti ili onečišćenja,

–        za podzemne vode, najmanje moguće promjene dobrog stanja podzemnih voda, [s obzirom na] utjecaje koji se nisu mogli razumno izbjeći zbog prirode ljudskih aktivnosti ili onečišćenja;

c)       ne dolazi do daljnjeg pogoršanja stanja dotičnog vodnog tijela;

d)       uspostavljanje manje strogih okolišnih ciljeva, i razlozi za to, izričito su spomenuti u planu upravljanja riječnim slivom iz članka 13., i ti se ciljevi preispituju svakih 6 godina.”

2.      Direktiva 2003/4/EZ

5.        U skladu s člankom 7. stavcima 1. i 2. Direktive 2003/4/EZ:(4)

„1.      Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi osigurale da tijela javne vlasti organiziraju informacije o okolišu koje su relevantne za njihove funkcije i koje su pohranjene kod ili za njih, s ciljem njihovog aktivnog i sustavnog pružanja javnosti, posebno pomoću računalne telekomunikacije i/ili elektroničke tehnologije, ako je dostupna.

[...]

2.      Podaci koje je potrebno učiniti dostupnima i raširenima, ažuriraju se prema potrebi i sadržavaju barem:

[...]

f)      ovlaštenja sa značajnim utjecajem na okoliš i sporazume koji se odnose na okoliš ili uputu na mjesto gdje se takva informacija može zatražiti ili pronaći u okviru članka 3.;

[...]”

3.      Direktiva PUO

6.        Članak 1. Direktive 2011/92/EU(5) predviđa:

„1.      Ova se Direktiva odnosi na procjenu učinaka [utjecaja] na okoliš onih javnih i privatnih projekata koji bi mogli imati značajne učinke [utjecaje] na okoliš.

2.      Za potrebe ove direktive:

a)      ‚projekt’ znači:

–        izvođenje građevinskih radova ili ostalih instalacija ili sustava,

–        ostali zahvati u prirodnom okruženju i krajobrazu, uključujući i one koji uključuju vađenje mineralnih resursa;

[...]

c)      ‚odobrenje za provedbu projekta’ znači odluka nadležnog tijela ili više njih koja nositelju projekta daje pravo da nastavi s projektom;

[...]”

7.        Članak 2. stavci 1. i 2. te direktive određuju:

„1.      Države članice usvajaju sve potrebne mjere kako bi se prije davanja odobrenja za provedbu projekta osiguralo da se projekti koji bi mogli imati značajan utjecaj na okoliš, između ostalog na temelju njihove prirode, veličine ili lokacije, podvrgnu obvezi ishođenja odobrenja za provedbu projekta i procjeni u pogledu njihovih utjecaja na okoliš. Ti su projekti definirani u članku 4.

2.      Procjena utjecaja na okoliš može se uključiti u postojeće postupke izdavanja odobrenja za provedbu projekta za projekte u državama članicama, ili, ako to nije slučaj, u druge postupke ili postupke koje treba uspostaviti radi usuglašavanja s ciljevima ove direktive.”

8.      Na temelju članka 3. stavka 1. točke (c) navedene direktive, procjena utjecaja na okoliš utvrđuje, opisuje i procjenjuje na odgovarajući način u svakom pojedinom slučaju, značajne i neizravne utjecaje projekta, osobito na vodu.

9.        Članak 4. te direktive tako glasi:

„1.      U skladu s člankom 2. stavkom 4., projekti koji su navedeni u Prilogu I. podliježu procjeni u skladu s člancima od 5. do 10.

2.      U skladu s člankom 2. stavkom 4., za projekte koji su navedeni u Prilogu II. države članice određuju podliježu li procjeni u skladu s člancima 5. do 10. Države članice to određuju:

a)      pojedinačnim ispitivanjem;

ili

b)      pragovima ili kriterijima koje utvrđuje država članica.

Države članice se mogu odlučiti za primjenu oba postupka iz točaka (a) i (b).

[...]

4.      Ako države članice odluče tražiti odluku za projekte navedene u Prilogu II., nositelj projekta osigurava informacije o značajkama projekta i njegovu izglednom značajnom utjecaju na okoliš. Detaljan popis informacija koje treba dostaviti naveden je u Prilogu II.A. Nositelj projekta, ako je to primjenjivo, uzima u obzir dostupne rezultate drugih relevantnih procjena utjecaja na okoliš koje se provode na temelju zakonodavstva Unije različitog od ove direktive. Nositelj projekta također može osigurati opis svih elemenata projekta i/ili mjera predviđenih kako bi se izbjeglo ili spriječilo ono što bi u protivnom moglo predstavljati značajan štetan utjecaj na okoliš.

5.      Nadležno tijelo donosi svoju odluku na temelju informacija koje nositelj projekta dostavi u skladu sa stavkom 4., uzimajući u obzir, ako je to primjenjivo, rezultate prethodnih provjera ili procjen[u] utjecaja na okoliš, koj[a] se provod[i] na temelju zakonodavstva Unije različitog od ove direktive. Odluka se stavlja na raspolaganje javnosti i u njoj se:

a)      ako je odlučeno da je procjena utjecaja na okoliš obavezna, navode glavni razlozi zbog kojih se takva procjena zahtijeva uz upućivanje na odgovarajuće kriterije navedene u Prilogu III.; ili

b)      ako je odlučeno da procjena utjecaja na okoliš nije obavezna, navode glavni razlozi zbog kojih se takva procjena ne zahtijeva uz upućivanje na odgovarajuće kriterije navedene u Prilogu III. i ako to predloži nositelj projekta, navode svi elementi projekta i/ili mjera predviđeni kako bi se izbjeglo ili spriječilo ono što bi u protivnom moglo predstavljati značajan štetan utjecaj na okoliš.

6.      Države članice osiguravaju da nadležno tijelo odluku donese što je prije moguće i unutar razdoblja koje nije duže od 90 dana računajući od dana kada je nositelj projekta podnio sve tražene informacije na temelju stavka 4. U iznimnim slučajevima, ovisno na primjer o vrsti, složenosti, lokaciji i veličini projekta nadležno tijelo može produljiti rok za donošenje odluke; u tom slučaju nadležno tijelo pisanim putem obavješćuje nositelja projekta o razlozima zbog kojih je to produženje opravdano i o datumu kada se očekuje njegovo donošenje odluke.”

10.      Članak 5. stavci 1. i 2. Direktive PUO glase:

„1.      Ako se zahtijeva procjena utjecaja na okoliš, nositelj projekta priprema i podnosi izvješće o procjeni utjecaja na okoliš. Informacije koje nositelj projekta treba dostaviti uključuju barem:

[...]

2.      Ako nositelj projekta to zatraži, nadležno tijelo, uzimajući u obzir informacije koje dostavi nositelj projekta, a koje se naročito odnose na posebne značajke projekta uključujući njegovu lokaciju i tehnički kapacitet i njegov izgledni utjecaj na okoliš, donosi mišljenje o obuhvatu i razini detaljnosti informacija koje nositelj projekta treba navesti u izvješću o procjeni utjecaja na okoliš u skladu sa stavkom 1. ovog članka. Prije davanja mišljenja, nadležno se tijelo savjetuje s nadležnim tijelima iz članka 6. stavka 1.

Države članice mogu također zahtijevati od nadležnih tijela da donesu mišljenje kako je navedeno u prvom podstavku bez obzira na to je li nositelj projekta to zatražio.”

11.      Članak 6. te direktive glasi:

„1.      Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi osigurale da se nadležnim tijelima koja bi zbog svojih specifičnih odgovornosti s obzirom na okoliš ili zbog svoje lokalne i regionalne nadležnosti mogla biti zainteresirana za projekt omogući davanje mišljenja o informacijama koje je dostavio nositelj projekta i o zahtjevu za izdavanje odobrenja za provedbu projekta, prema potrebi uzimajući u obzir slučajeve navedene u članku 8.a stavku 3. U tu svrhu države članice određuju tijela s kojima se potrebno savjetovati, na općenitoj osnovi ili na temelju pojedinačnog slučaja. Informacije prikupljene na temelju članka 5. dostavljaju se tim tijelima. Pojedinosti postupka savjetovanja utvrđuju države članice.

2.      Kako bi se osiguralo djelotvorno sudjelovanje zainteresirane javnosti u postupcima donošenja odluka, javnost se obavješćuje elektroničkim putem i javnim obavijestima ili ostalim primjerenim sredstvima o sljedećim pitanjima u ranoj fazi postupaka donošenja odluka o okolišu iz članka 2. stavka 2., a najkasnije čim se informacije mogu dostaviti:

[...]

3.      Države članice moraju osigurati da sljedeće informacije budu dostupne zainteresiranoj javnosti u razumnom roku:

[...]

(c)      u skladu s odredbama [Direktive 2003/4], ostale informacije osim onih iz stavka 2. ovog članka koje su važne za odluku u skladu s člankom 8. ove direktive i koje postaju dostupne nakon što se zainteresirana javnost obavijesti u skladu sa stavkom 2. ovog članka.

4.      Zainteresirana javnost mora dobiti pravovremene i učinkovite mogućnosti sudjelovanja u postupku donošenja odluka vezanih za okoliš iz članka 2. stavka 2. i u tu svrhu može iznositi primjedbe i mišljenja u trenutku kada su nadležnom tijelu ili tijelima otvorene sve mogućnosti, prije donošenja odluke o zahtjevu za izdavanje odobrenja.

5.      Države članice utvrđuju detaljne načine informiranja javnosti, primjerice lijepljenjem oglasa unutar određenog radijusa ili objavom u lokalnim novinama i načine savjetovanja sa zainteresiranom javnosti, primjerice pisanim podnescima ili ispitivanjem javnosti. Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi javnosti osigurale elektroničku dostupnost relevantnih podataka, u najmanju ruku putem središnjeg portala ili lako dostupnih pristupnih točaka na odgovarajućoj administrativnoj razini.

6. Za različite faze predviđaju se razumni rokovi koji će omogućiti dovoljno vremena za:

a)      obavješćivanje tijela iz stavka 1. i javnosti; i

b)      pripremu te djelotvorno sudjelovanje u donošenju okolišnih odluka tijela iz stavka 1. i zainteresirane javnosti, podložno odredbama ovog članka.

7.      Rokovi za savjetovanje sa zainteresiranom javnosti o izvješću o utjecaju na okoliš iz članka 5. stavka 1. ne mogu biti kraći od 30 dana.”

12.      Članak 7. navedene direktive propisuje:

„1.      Ako je država članica svjesna da bi projekt mogao imati značajne učinke [značajan utjecaj] na okoliš u drugoj državi članici, ili kada država članica na koju bi projekt mogao imati značajan učinak [utjecaj] to zahtijeva, država članica na čijem se državnom području namjerava provesti projekt dostavlja dotičnoj državi članici što je ranije moguće, a najkasnije u trenutku kada obavješćuje vlastitu javnost, između ostalog sljedeće:

a)      opis projekta, zajedno sa svim dostupnim informacijama o njegovom mogućem prekograničnom učinku;

b)      informacije o vrsti moguće odluke.

Država članica na čijem se državnom području namjerava provesti projekt daje drugoj državi članici razuman rok u kojem ta država može navesti da želi sudjelovati u postupcima donošenja odluka vezanih za okoliš iz članka 2. stavka 2., a može uključiti informacije iz stavka 2. ovog članka.

2.      Ako država članica koja dobije podatke u skladu sa stavkom 1. navede da želi sudjelovati u postupcima donošenja odluka vezanih za okoliš iz članka 2. stavka 2., država članica na čijem se državnom području namjerava provesti projekt dostavlja, ako to već nije učinila, pogođenoj državi članici informacije koje se moraju dostaviti u skladu s člankom 6. stavkom 2. i informacije koje moraju biti dostupne u skladu s člankom 6. stavkom 3. točkama (a) i (b).

[...]

5.      Države članice utvrđuju pojedinosti postupka za provedbu stavaka od 1. do 4. ovog članka, uključujući uspostavu rokova za savjetovanje, na temelju sporazuma i rokova iz članka 6. stavaka od 5. do 7., i to takve da zainteresiranoj javnosti na državnom području pogođene države članice omogućuju djelotvorno sudjelovanje u postupcima donošenja odluka koje se odnose na okoliš iz članka 2. stavka 2. vezanih uz projekt.”

13.      Članak 8. te direktive predviđa:

„Rezultati savjetovanja i informacije prikupljene na temelju članaka od 5. do 7. odgovarajuće se uzimaju u obzir u postupku ishođenja odobrenja za provedbu projekta.”

14.      Sukladno članku 8.a Direktive PUO:

„1.      Odluka o davanju odobrenja za provedbu projekta sadrži barem sljedeće informacije:

[...]

b)      sve okolišne uvjete vezane uz odluku, opis svih elemenata projekta i/ili mjera predviđenih radi izbjegavanja, sprečavanja ili smanjivanja te, ako je moguće, radi neutraliziranja značajnih štetnih utjecaja na okoliš i, prema potrebi, mjera praćenja.

[...]

3.      Ako država članica primjenjuje postupke iz članka 2. stavka 2. različite od postupaka za ishođenje odobrenja za provedbu projekta, zahtjevi iz stavaka 1. i 2. ovog članka, prema potrebi se smatraju ispunjenima ako bilo koja odluka donesena u okviru tih postupaka sadrži informaciju iz tih stavaka te ako su uspostavljeni mehanizmi koji omogućuju ispunjavanje zahtjeva iz stavka 6. ovog članka.

[...]”

15.      Članak 9. te direktive propisuje kako slijedi:

„1.      Ako je donesena odluka o izdavanju ili odbijanju davanja odobrenja za provedbu projekta, nadležno tijelo ili tijela o tome odmah obavješćuju javnost i tijela iz članka 6. stavka 1., u skladu s nacionalnim postupcima te osiguravaju da su javnosti i tijelima iz članka 6. stavka 1. dostupne sljedeće informacije, uzimajući prema potrebi u obzir slučajeve iz članka 8.a stavka 3.:

a)      sadržaj odluke i svi uvjeti koji su joj priloženi kao što je navedeno u članku 8.a stavcima 1. i 2.;

b)      glavni razlozi i razmatranja na kojima se odluka temelji, uključujući informacije o postupku sudjelovanja javnosti. To također uključuje sažetak rezultata savjetovanja i informacije prikupljene na temelju članaka od 5. do 7. te način na koji su ti rezultati bili uključeni ili na drugi način razmotreni, a posebno primjedbe dobivene od pogođene države članice iz članka 7.

2.       Nadležno tijelo ili tijela obavješćuju svaku državu članicu s kojom su vođena savjetovanja u skladu s člankom 7., dostavljajući joj informacije iz stavka 1. ovog članka.

Država članica s kojom su vođena savjetovanja osigurava dostupnost tih informacija zainteresiranoj javnosti na vlastitom državnom području na odgovarajući način.”

16.      Članak 11. stavci 1. i 2. navedene direktive propisuju:

„1.      Države članice osiguravaju da se, sukladno odgovarajućem nacionalnom pravnom sustavu, članovima zainteresirane javnosti:

a)      koji imaju dovoljan interes ili alternativno;

b)      koji tvrde da im je povrijeđeno pravo, ako upravno postupovno pravo države članice to propisuje kao preduvjet;

omogući pristup postupku preispitivanja pred sudom ili nekim drugim nezavisnim i nepristranim tijelom koje je određeno pravom radi pobijanja materijalne ili postupovne zakonitosti odluka, radnji ili propusta, u skladu s odredbama ove direktive koje se odnose na sudjelovanje javnosti.

2.      Države članice određuju u kojoj je fazi moguće pobijanje odluka, radnji ili propusta.”

17.      Prilog I. Direktive PUO, naslovljen „Projekti iz članka 4. stavka 1.” u točki 19. spominje „[k]amenolom[e] i površinsk[e] kopov[e] na lokaciji površine iznad 25 hektara, ili vađenje treseta na lokaciji površine iznad 150 hektara”, a u točki 24. spominje „[s]vak[u] izmjen[u] ili proširenje projekata navedenih u ovom Prilogu ako ta izmjena ili proširenje prelazi neki od pragova navedenih u ovom prilogu”.

18.      Prilog II. te direktive, naslovljen „Projekti iz članka 4. stavka 2.” u točki 2. podtočki (a) spominje „[k]amenolom[e] i površinsk[e] kopov[e], te vađenje treseta (projekti koji nisu uključeni u Prilog I.)”, u točki 2. podtočki (e) navodi „[p]ovršinska industrijska postrojenja za vađenje ugljena, nafte, prirodnog plina i željezne rude te bituminoznog škriljevca”, a u točki 13. podtočki (a) navodi „[s]vak[u] izmjen[u] ili proširenje projekata iz Priloga I. ili ovog Priloga, [koja je] već odobrena, izvršena ili u postupku izvršenja, koja bi mogla imati značajne štetne učinke na okoliš (izmjene ili proširenja koja nisu uključena u Prilog I.)”.

B.      Poljsko pravo

1.      Zakon o informacijama o okolišu

19.      Članak 72. stavak 2. ustawe o udostępnianiu informacji o środowisku i jego ochronie, udziale społeczeństwa w ochronie środowiska oraz o ocenach oddziaływania na środowisko (Zakon o stavljanju na raspolaganje informacija o okolišu i o njegovoj zaštiti, o sudjelovanju javnosti u zaštiti okoliša i o procjeni utjecaja na okoliš) od 3. listopada 2008. (Dz. U. br. 199, pozicija 1227.; u daljnjem tekstu: Zakon o informacijama o okolišu) određuje:

„1.      Odluka o okolišnim uvjetima donosi se prije dobivanja:

[...]

4)      [...] koncesije za iskopavanje minerala u nalazištima [...] ;

[...]

2.      Uvjet u vezi s odlukom o okolišnim uvjetima ne primjenjuje se na izmjene:

[...]

2)      koncesije ili odluke iz odjeljka 1. točaka 4. i 5. uključujući:

[...]

k)      jedno produljenje do 6 godina valjanosti koncesije za iskopavanje lignita, ako je produljenje koncesije obrazloženo racionalnim upravljanjem nalazištem bez proširenja područja primjene koncesije;

[...]”

2.      Rudarski zakonik

20.      Članak 33. ustawe Prawo geologiczne i górnicze (Zakon o Geološkom zakoniku i Rudarskom zakoniku), od 9. lipnja 2011. (Dz. U. br. 163, pozicija 981.; u daljnjem tekstu: Rudarski zakonik), predviđa:

„[...] Ako je prije dodjele koncesije bila donesena odluka kojom se utvrđuju uvjeti za zaštitu okoliša, i to na temelju postupka uz sudjelovanje javnosti, odredbe o sudjelovanju javnih organizacija se ne primjenjuju na postupak dodjele koncesije.”

3.      Zakon o upravnom postupku

21.      Sukladno članku 50. stavku 1. ustawa Prawo o postępowaniu przed sądami administracyjnymi (Zakon o upravnom postupku), od 30. kolovoza 2002. (Dz. U. br. 150, pozicija 1270.):

„Pravo na podnošenje tužbe ima svaka osoba koja za to ima pravni interes, državno odvjetništvo, pravobranitelj, pravobranitelj za djecu i svako javno tijelo u okviru svoje zakonite djelatnosti u predmetnima koji se odnose na interese trećih, ako su sudjelovali u upravnom postupku.”

22.      U svojem odgovoru na tužbu, Republika Poljska iznosi određene izmjene svojeg zakonodavstva navedenog u gornjim točkama, koje su uvedene zakonom od 30. ožujka 2021. kojim se izmjenjuje Zakon o informacijama o okolišu. Te izmjene imaju za cilj zainteresiranoj javnosti olakšati ostvarivanje prava predviđenih člankom 11. Direktive PUO. Zainteresirana javnost na temelju tih izmjena može dobiti informacije o donošenju određenih odluka a da ne mora pokrenuti postupak pred tijelom koje je te odluke donijelo. Javnost dobiva novo pravo tužbe protiv odobrenja dodijeljenih nakon provedenoga postupka i odluke o okolišnim uvjetima, u kojima je sudjelovala. Članak 33. Rudarskog zakonika je izmijenjen kako bi se nova prava koja proizlaze iz Zakona o informacijama o okolišu jednako primjenjivala na postupak davanja odobrenja, koji se provodi primjenom tog Zakonika, i kojemu je prethodila odluka o okolišnim uvjetima.

III. Okolnosti spora i predsudski postupak

23.      Površinski rudnik lignita Turów nalazi se na poljskom državnom području, u blizini granica s Češkom Republikom i Saveznom Republikom Njemačkom.

24.      Dana 27. travnja 1994. nadležna poljska tijela dodijelila su, odobrenjem br. 65/94, društvu PGE Elektrownia Bełchatów S. A., koje je postalo društvo PGE Górnictwo i Energetyka Konwencjonalna S. A. (u daljnjem tekstu: operator), koncesiju za djelatnost iskopavanja za taj rudnik u trajanju od 26 godina, to jest do 30. travnja 2020.

25.      Operator je 2. ožujka 2015. od područnog ravnatelja za zaštitu okoliša u Wrocławu (Poljska) zatražio odluku o okolišnim uvjetima za provedbu projekta definiranog kao produljenje iskopavanja lignitnog sloja u Turówu do 2044. Češka Republika i Savezna Republika Njemačka sudjelovale su u postupku savjetovanja koji je pokrenut tim zahtjevom.

26.      Dana 24. listopada 2019. operator je na temelju članka 72. stavka 2. točke (k) Zakona o informacijama o okolišu podnio zahtjev za produljenje te koncesije za razdoblje od šest godina.

27.      Dana 21. siječnja 2020. područni ravnatelj za zaštitu okoliša u Wrocławu donio je odluku o procjeni utjecaja određenih projekata na okoliš (u daljnjem tekstu: odluka PUO) te je 23. siječnja 2020. proglasio tu odluku neposredno izvršivom. Dana 24. siječnja 2020. operator je priložio odluku PUO zahtjevu za produljenje koncesije za iskopavanje, podnesenom 24. listopada 2019.

28.      Odlukom od 20. ožujka 2020. ministar za klimu Republike Poljske izdao je odobrenje za iskopavanje lignita do 2026. (u daljnjem tekstu: Odluka 2026.).

29.      Više osoba iz Češke, uključujući nevladine organizacije, podnijele su upravne prigovore ili tužbe protiv odluka navedenih u gornjim dvjema točkama.

30.      Budući da je smatrala da je Republika Poljska izdavanjem tog odobrenja višestruko povrijedila pravo Unije, Češka Republika je 30. rujna 2020. uputila predmet Komisiji na temelju članka 259. UFEU‑a.

31.      Dana 30. listopada 2020. Republika Poljska dostavila je svoja očitovanja. Dana 13. studenoga 2020. te su dvije države članice iznijele svoja usmena očitovanja na raspravi koju je organizirala Komisija.

32.      Komisija je 17. prosinca 2020. izdala obrazloženo mišljenje u kojem je Republici Poljskoj prigovorila više povreda prava Unije. Konkretno, Komisija je smatrala da je donijevši članak 72. stavak 2. točku 2. podtočku (k) Zakona o informacijama o okolišu, koji omogućava da se odobrenje za iskopavanje lignita produlji do šest godina bez ishođenja procjene utjecaja na okoliš, ta država članica povrijedila članak 4. stavke 1. i 2. Direktive PUO.

33.      Dana 28. travnja 2021. donesena je odluka o produljenju valjanosti odobrenja br. 65/94 do 2044. (u daljnjem tekstu: Odluka 2044.).

IV.    Postupak pred Sudom i zahtjevi stranaka

34.      Dana 26. veljače 2021. Češka Republika podnijela je ovu tužbu zbog povrede obveze. Republika Poljska zahtijeva da se tužba odbije i da se Češkoj Republici naloži snošenje troškova.

35.      Odlučujući o zahtjevu Češke Republike za određivanje privremenih mjera, potpredsjednica Suda je rješenjem od 21. svibnja 2021.(6), naložila Poljskoj Republici da odmah i do objave presude kojom će se okončati predmet C‑121/21 prekine djelatnosti iskopavanja lignita u rudniku Turów.

36.      Predsjednik Suda odlukom od 1. srpnja 2021. dopustio je Komisiji da intervenira u postupak podupirući zahtjeve Češke Republike.

37.      Predsjednik Suda odlukom od 14. srpnja 2021. prihvatio je zahtjev Poljske Republike da se o ovoj tužbi odluči u ubrzanom postupku na temelju članka 133. Poslovnika Suda.

38.      Dopisima tajništva Suda od 20. srpnja 2021., u okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih u članku 62. stavku 1. Poslovnika, Republika Poljska pozvana je da se izjasni o obrazloženom mišljenju Komisije, a od Komisije je zatraženo da navedeno mišljenje dostavi na jeziku postupka, poljskom, kao i da se izjasni o određenim zahtjevima koji se nalaze u tužbi. Adresati tih zahtjeva su na njih uredno odgovorili.

39.      Odlučujući o zahtjevu Češke Republike za određivanje privremenih mjera, potpredsjednica Suda je rješenjem od 20. rujna 2021.(7) naložila Republici Poljskoj da Komisiji plati novčanu kaznu u iznosu od 500 000 eura dnevno, od dana dostave tog rješenja navedenoj državi članici pa dok ta država članica ne postupi u skladu s rješenjem potpredsjednice Suda od 21. svibnja 2021. Tom istom odlukom je potpredsjednica Suda odbila zahtjev Republike Poljske za ukidanje navedenog rješenja na temelju članka 163. Poslovnika Suda.

40.      Rasprava je održana 9. studenoga 2021., u nazočnosti Češke Republike, Republike Poljske i Komisije, koje su bile valjano zastupane.

41.      Tijekom rasprave, kao odgovor na postavljeno pitanje, Češka Republika pojasnila je da ostaje pri svojem zahtjevu za prestanak navodnih povreda.

V.      Pravna analiza

A.      Uvodne napomene

42.      Prije upuštanja u pojedinačno ispitivanje tužbenih razloga na koje se poziva Češka Republika smatram da je potrebno navesti zajednička pravila koja uređuju postupak za utvrđivanje povrede obveze na temelju članaka 258. i 259. UFEU-a, čiji je cilj utvrditi ponašanje države članice koje krši pravo Unije i dovesti do njegova prestanka(8). U tom pogledu, važno je uočiti da, unatoč određenim razlikama koje postoje na razini postupka, ovisno o tužitelju koji je pokrenuo tužbu zbog povrede obveze, Komisiji ili državi članici, postoje zajednička pravila kojima su stranke podvrgnute bez iznimke, među kojima se nalaze pravila o teretu dokaza, kao i pravila o mjerodavnom danu za ocjenu postojanja povrede obveze u određenom slučaju.

43.      Navođenje navedenih pravila mi se čini osobito relevantnim u okviru ove analize, vodeći računa o činjeničnoj složenosti ovog predmeta, kao i o činjenici da se povreda obveze koju navodi Češka Republika odnosi na mnoštvo aspekata koji se tiču poljskog pravnog poretka, to jest donošenja zakonodavnih akata, ali i upravnih odluka, koji su bili izmijenjeni tijekom vremena. Primjena tih zajedničkih pravila ima za cilj jamčiti točno i dosljedno ispitivanje sukladnosti navedenih nacionalnih akata s pravom Unije, čiju nadređenost su sve države članice obvezne poštovati(9).

1.      Pravila o teretu dokazivanja u okviru tužbe zbog povrede obveze

44.      U mjeri u kojoj je za postupak pred Sudom u okviru tužbe zbog povrede obveze na temelju članaka 258. i 259. UFEU-a svojstveno načelo kontradiktornosti, na tužitelju je da utvrdi postojanje navodne povrede obveze tako da Sudu podnese dokaze koji su mu potrebni da provjeri je li do te povrede obveze došlo. Stoga ne smije postojati nikakva postupovna razlika glede tretmana u dvjema vrstama postupaka predviđenih u Ugovorima(10).

45.      U tom je pogledu potrebno podsjetiti na to da iz članka 120. točke (c) Poslovnika Suda i sudske prakse koja se odnosi na tu odredbu proizlazi da se u svakoj tužbi kojom se pokreće postupak mora naznačiti predmet spora kao i sažeti prikaz tužbenih razloga i da ta naznaka mora biti dovoljno jasna i precizna kako bi se tuženiku omogućila priprema obrane, a Sudu obavljanje nadzora. Iz navedenoga slijedi da bitni činjenični i pravni elementi na kojima se tužba temelji moraju proizlaziti iz samog teksta tužbe na cjelovit i razumljiv način te da zahtjevi istaknuti u tužbi moraju biti formulirani na nedvosmislen način kako bi se izbjeglo da Sud odluči ultra petita ili da čak ne odluči o nekom tužbenom razlogu(11). S druge strane, na tuženoj državi članici je da utemeljeno i detaljno ospori podnesene podatke i posljedice koje iz njih proizlaze(12).

46.      Argumenti koje su iznijele stranke u ovom predmetu će u daljnjem tekstu biti podvrgnuti rigoroznom ispitivanju s obzirom na pravila o teretu dokazivanja koja sam upravo iznio u prethodnoj točki.

2.      Mjerodavni dan za ocjenu postojanja povrede obveze

47.      Drugi ključni čimbenik o kojem treba voditi računa u okviru ispitivanja je mjerodavni dan za ocjenu postojanja povrede. Iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da je, glede postupka predviđenog člankom 258. UFEU-a, mjerodavan dan isteka roka određenog u obrazloženom mišljenju koje je Komisija izdala na temelju te odredbe. Potreba za oslanjanje na takav mjerodavni dan za ocjenu postojanja povrede obveze posebno je očita u slučaju kada su se okolnosti predmeta promijenile tijekom postupka, često uslijed intervencije same države članice koja je počinila povredu, primjerice nakon izmjene nacionalnog zakonodavstva koje se smatra suprotnim pravu Unije.

48.      Kako bi se izbjeglo da tužba zbog povrede obveze postane bespredmetnom zbog takve promjene okolnosti, mjerodavni dan valja utvrditi u određenom stadiju postupka. Potreba da se predmet spora jasno odredi je očita ako se uzme u obzir cilj tužbe zbog povrede obveze, to jest da se Sudu omogući da utvrdi da je država članica povrijedila pravo Unije. Štoviše, prednost tog pristupa je da osigurava da će se poštovati postupovna prava država članica kada Komisija intervenira kako bi okončala takvu povredu prava Unije, što bi bilo teško kad bi države članice bile obvezne u svojoj obrani zauzeti stav o svim izmjenama predmeta spora koje su rezultat promjene okolnosti.

49.      Očito je da izravna primjena te sudske prakse na postupak predviđen člankom 259. UFEU-a nije zamisliva, s obzirom na to da je sama država članica, a ne Komisija, ta koja započinje postupak. Stoga se postavlja pitanje mjerodavnog dana za ocjenu postojanja povrede obveze u okviru takvog postupka. S tim u vezi, valja istaknuti da prethodno upućivanje Komisiji, predviđeno drugim stavkom navedenog članka, predstavlja postupovni zahtjev kako bi se kasnije mogla podnijeti tužba pred Sudom. Naime, ne smije se zaboraviti važnost tog stadija postupka, vodeći računa o pravnim posljedicama koje on proizvodi, to jest o obvezi Komisije da sasluša dvije stanke koje moraju iznijeti svoja pisana i usmena očitovanja, kao i o početku roka od tri mjeseca, nakon kojega država članica može uputiti predmet Sudu u slučaju da Komisija ne izda svoje obrazloženo mišljenje.

50.      Čini mi se da poštovanje načela kontradiktornosti koje je svojstveno tom stadiju postupka, kao što je izričito navedeno u trećem stavku navedenog članka, zahtijeva da država članica tužiteljica sve tužbene razloge utemeljene na navodnom kršenju prava Unije i sve dokaze koji se na njih odnose iznese već u dopisu kojim se pokreće postupak pred Komisijom. Nadalje, iz tog dopisa treba jasno proizlaziti da država članica tužiteljica namjerava podnijeti tužbu na temelju članka 259. UFEU-a, a ne da samo od Komisije traži pokretanje postupka na temelju članka 258. UFEU-a. Iz navedenog proizlazi da se u ovom stadiju postupka utvrđuje predmet spora(13).

51.      Budući da država članica tužiteljica, kao prvo, nije vezana utvrđenjima Komisije u obrazloženom mišljenju, i, kao drugo, nije obvezna proći kroz druge stadije postupka, za razliku od Komisije u okviru tužbe zbog povrede obveze na temelju članka 258. UFEU-a, čini mi se logičnim utvrditi da dan na koji je država članica tužiteljica pokrenula postupak pred Komisijom jest mjerodavni dan za ocjenu postojanja povrede obveze, u smislu postupovnog prava(14). Analogna primjena sudske prakse Suda, uzimajući u obzir posebnosti postupka predviđenog člankom 259. UFEU-a, čini mi se tim prikladnijom jer je takav pristup potreban iz istih razloga koji se odnose na postupak iz članka 258. UFEU-a i koji su navedeni u prethodnim točkama, to jest zbog potrebe za dovoljno jasnim utvrđenjem predmeta spora, neovisno o mogućoj promjeni okolnosti, kao i zbog obveze poštovanja postupovnih prava država članica.

52.      Iz gore navedenih razloga, čini mi se da se predmet ovog spora u načelu mora ograničiti na zakonodavnu i administrativnu situaciju koja je postojala u trenutku kad je Češka Republika pokrenula postupak pred Komisijom. To ne isključuje da se određene činjenice nakon tog dana također mogu smatrati relevantnima. Međutim, želim podsjetiti na to da je, sukladno sudskoj praksi Suda, to razmatranje naknadnih činjenica moguće samo iznimno, kad su te činjenice iste prirode kao i postupanje koje se prigovara državi članici ili kad suštinski ne mijenjaju bit elemenata koji se prigovaraju(15). Ova se sudska praksa temelji na logičnom argumentu da država članica ne može izbjeći tužbu zbog povrede prava Unije formalnim trikom, to jest izmjenom zakonodavstva ili donošenjem nove odluke koja međutim i dalje sadržava iste elemente protivne pravu Unije.

B.      Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 4. stavaka 1., 2., 4. i 6., članka 5. stavaka 1. i 2., kao i članaka 6. do 9. Direktive PUO (produljenje odobrenja za iskopavanje lignita za vrijeme od šest godina bez provođenja procjene utjecaja na okoliš)

1.      Argumenti stranaka

53.      Svojim prvim tužbenim razlogom Češka Republika tvrdi da, isključivši bilo kakvu procjenu utjecaja na okoliš u slučaju jednokratnog produljenja odobrenja za iskopavanje od šest godina, članak 72. stavak 2. točka 2. podtočka (k) Zakona o informacijama o okolišu krši članak 4. stavke 1. i 2. Direktive PUO jer navedeni Zakon dopušta odobrenje takvog produljenja bez poduzimanja bilo potpune procjene utjecaja na okoliš bilo takozvane „prethodne provjere” predviđene ovim odredbama. Nadalje, posljedica nepostojanja procjene jest da su zainteresirana javnost i, po potrebi, susjedne države članice na čije državno područje projekt može utjecati, isključeni iz sudjelovanja u postupcima predviđenima člankom 4. stavcima 4. do 6. i člancima 5. do 8. i 9. te direktive.

54.      Prema mišljenju ove države članice, navedena odredba poljskog prava očito je bila korištena za produljenje koncesija dodijeljenih za iskopavanje lignita u drugim dvama rudnicima u Poljskoj. Ta odredba u stvarnosti služi za odobravanje iskopavanja lignita u Turówu do 2026.

55.      Republika Poljska smatra da je ovaj tužbeni razlog postao bespredmetan, s obzirom na to da je 28. travnja 2021. donesena Odluka 2044. Zbog svojeg trajanja, potonja odluka nije mogla biti donesena na temelju članka 72. stavka 2. točke 2. podtočke (k) Zakona o informacijama o okolišu. Štoviše, Odluka 2044. donesena je na temelju odluke PUO, koju je operator priložio svojem zahtjevu.

56.      Prema mišljenju tužene države članice, navedeni tužbeni razlog stoga je očito neosnovan. Prije svega, ova država članica smatra kako iz tužbenih zahtjeva proizlazi da je sadržaj tužbe ograničen na pitanje valjanosti odobrenja za iskopavanje lignita do 2026. i da se stoga ne odnosi na neusklađenost poljskog prava s Direktivom PUO, osim u mjeri u kojoj je ono konkretno primijenjeno u okviru ovog odobrenja.

57.      Međutim, navedena država članica potvrđuje da članak 72. stavak 2. točka 2. podtočka (k) Zakona o informacijama o okolišu nije primijenjen tijekom donošenja navedenog odobrenja jer je tijelo nadležno za koncesije imalo obvezu, u svrhu donošenja odobrenja, uzeti u obzir odluku PUO zbog mogućnosti da predviđeni projekt ima značajan utjecaj na okoliš, kao što je to tijelo izričito objasnilo u obrazloženju samog odobrenja.

58.      U tom pogledu, Republika Poljska ističe da u je poljskom pravu donošenje „odobrenja” u smislu članka 1. stavka 2. točke (c) Direktive PUO postupak koji se sastoji od više stadija, među kojima je donošenje odluke o okolišnim uvjetima. Potonja odluka obvezuje tijela koja donose naknadne odluke o ulaganju. Ta odluka također izravno obvezuje operatora, kao i samo odobrenje, zbog čega, suprotno pretpostavci na koju se oslanja Češka Republika, navedena odluka ne treba biti ugrađena u ovo odobrenje.

59.      U predmetnom slučaju, odluka PUO, koju je operator tražio za provedbu projekta definiranog kao produljenje iskopavanja lignitnog sloja u Turówu do 2044., donesena je 21. siječnja 2020., nakon savjetovanja i sudjelovanja javnosti predviđenog Direktivom PUO. Odluka PUO priložena je 24. siječnja 2020. zahtjevu za produljenje koncesije za iskopavanje za vrijeme od šest godina. Međutim, davanje odobrenja za razdoblje kraće od onog koje je predviđeno odlukom PUO dopušteno je u poljskom pravu te je štoviše u skladu s načelom a maiori ad minus. Slijedom navedenog, davanju odobrenja za iskopavanje lignita do 2026. prethodila je procjena utjecaja na okoliš i zato ne dolazi do povrede odredbi Direktive PUO na koje se poziva u prvom tužbenom razlogu.

2.      Ocjena

a)      Povreda članka 4. stavaka 1. i 2. Direktive PUO

60.      Češka Republika svojim prvim tužbenim razlogom posebno se poziva na povredu članka 4. stavaka 1. i 2. Direktive PUO jer članak 72. stavak 2. točka 2. podtočka (k) Zakona o informacijama o okolišu isključuje procjenu utjecaja na okoliš u slučaju jednokratnog produljenja odobrenja za iskopavanje za šest godina.

61.      Potrebno je na početku pobliže navesti da se ovaj tužbeni razlog odnosi na donošenje zakonodavnog akta, a ne na upravnu praksu. Stoga, suprotno onomu što predlaže Republika Poljska, nije upitna primjena pravnog temelja navedenog u gornjoj točki na poseban slučaj. Posljedično, argument koji Republika Poljska ističe, prema kojemu je tužbeni razlog očito neosnovan jer navedena nacionalna odredba nije primijenjena tijekom donošenja odobrenja za iskopavanje lignita do 2026. u Turówu, čini mi se irelevantnim.

62.      Pravno pitanje u središtu ispitivanja ovog tužbenog razloga je osobito pitanje utvrđivanja toga može li država članica, zakonodavnim putem, ovlastiti nadležna tijela da se suzdrže od poduzimanja niza upravnih mjera povezanih s odobrenjem projekata za iskopavanje. Kako bi se odgovorilo na ovo pitanje, potrebno je najprije utvrditi nameće li pravo Unije, u ovom slučaju Direktiva PUO, državi članici obvezu usvajanja takvih upravnih mjera. U slučaju potvrdnog odgovora, država članica nedvojbeno nije ispunila svoje obveze.

63.      U tom pogledu, valja podsjetiti na to da „projekti” u smislu članka 1. stavka 2. točke (a) Direktive PUO moraju, prije nego što su odobreni, biti podvrgnuti procjeni njihova utjecaja na okoliš na temelju članka 2. stavka 1. ove direktive, ako mogu imati značajan utjecaj na okoliš, između ostalog na temelju njihove prirode, veličine ili lokacije. Naime, članak 2. stavak 1. Direktive PUO ne zahtijeva da svaki projekt koji može imati značajan utjecaj na okoliš bude podvrgnut postupku procjene utjecaja na okoliš koji ta direktiva predviđa, već to trebaju samo projekti koji su spomenuti u članku 4. te direktive, koji upućuje na projekte nabrojane u Prilozima I. i II. te direktive.

64.      Iz zajedničkog tumačenja članka 2. stavka 1. i članka 4. stavka 1. Direktive PUO proizlazi da projekti koji potpadaju pod Prilog I. te direktive sami po sebi predstavljaju rizik od značajnih utjecaja na okoliš te nužno moraju biti predmet procjene njihovih utjecaja na okoliš. U tom kontekstu, važno je napomenuti, kao prvo, da članak 1. stavak 2. točka (c) te direktive spominje pojam „odobrenje”, definirajući ga kao „odluku nadležnog tijela ili više njih koja nositelju projekta daje pravo da nastavi s projektom”. Kao drugo, treba skrenuti pažnju na činjenicu da točka 19. Priloga I. spominje „[k]amenolom[e] i površinsk[e] kopov[e] na lokaciji površine iznad 25 hektara”, to jest rudarske operacije s površinom sličnom onoj rudnika Turów. Točka 24. tog Priloga važna je u svrhu analize jer predviđa da „[s]vaka izmjena ili proširenje projekata navedenih u ovom Prilogu ako ta izmjena ili proširenje prelazi neki od pragova navedenih u ovom prilogu” mora biti podvrgnuta gore navedenom postupku procjene (moje isticanje). Drugim riječima, Direktiva PUO se ne ograničava samo na nametanje zahtjeva za provedbu procjene utjecaja na okoliš kada se mora donijeti prvotno odobrenje projekta, nego se primjenjuje i na određene povezane odluke.

65.      Članak 72. stavak 2. točka 2. podtočka (k) Zakona o informacijama o okolišu, koji je predmet prvog tužbenog razloga, može ući u područje primjene točke 24. Priloga I. Direktivi PUO jer se ta nacionalna odredba odnosi na produljenje odobrenja za iskopavanje. Također se postavlja pitanje može li se takvo „produljenje odobrenja” smatrati „proširenjem projekta” u smislu Direktive PUO. Načelno, na temelju jednostavnog doslovnog tumačenja, pojam „proširenje” može se shvatiti u smislu „povećanja teritorijalnog opsega”, kao i „vremenskog produljenja” određenog projekta.

66.      Prema mojem mišljenju, na to pitanje jasno treba odgovoriti potvrdno. Kao što je Sud presudio u presudi Inter-Environnement Wallonie i Bond Beter Leefmilieu Vlaanderen(16), mjere koje imaju učinak produljenja trajanja odobrenja za projekt koji se već nalazi u Prilogu I. Direktivi PUO potpadaju pod točku 24. tog priloga. Iz te presude proizlazi da se pravilo iz članka 4. stavka 1. Direktive PUO primjenjuje čak i ako produljenje trajanja predmetnog odobrenja ne prelazi deset godina(17), kao što je to upravo slučaj predviđen predmetnim poljskim zakonodavstvom. Iz toga slijedi da jednokratno produljenje odobrenja za iskopavanje za šest godina predstavlja projekt, koji u skladu s člankom 4. stavkom 1. Direktive PUO, zahtijeva procjenu utjecaja na okoliš.

67.      S obzirom na navedeno, valja utvrditi da članak 72. stavak 2. točka 2. podtočka (k) Zakona o informacijama o okolišu nije u skladu s pravom Unije jer ta nacionalna odredba predviđa upravo suprotno onomu što zahtijeva članak 4. stavak 1. Direktive PUO.

68.      Zatim valja ispitati postoji li također povreda članka 4. stavka 2. Direktive PUO.      

69.      U tom pogledu, valja napomenuti, kao prvo, da ta odredba upućuje na Prilog II., koji u točki 2. podtočki (a) među projektima koji mogu biti predmet procjene utjecaja na okoliš navodi „[k]amenolom[e]” i „površinsk[e] kopov[e]”, sve dok se radi o „projekti[ma] koji nisu uključeni u Prilog I.)”. Međutim, kao što ću objasniti, rudarske operacije koje imaju površinu sličnu površini rudnika Turów već su navedene u Prilogu I. Slijedom toga, ova vrsta rudarskih operacija već ulazi u područje primjene članka 4. stavka 1. Direktive PUO, što ima za posljedicu da je, barem što se tiče ove kategorije rudarskih operacija, isključeno pozivanje na članak 4. stavak 2. te direktive.

70.      S obzirom na navedeno, čini mi se da je članak 4. stavak 2. Direktive PUO relevantan za rudarske operacije koje se nalaze ispod pragova određenih u točki 19. Priloga I., to jest onih koje imaju površinu manju od 25 hektara. Naime, čini se da predmetno poljsko zakonodavstvo također cilja urediti upravljanje projektima manje površine. U tom kontekstu, primjećuje se da je članak 72. stavak 2. točka 2. podtočka (k) Zakona o informacijama o okolišu, s jedne strane sročen prilično općenito u pogledu vrste projekata izuzetih od obveze da budu predmetom procjene njihova utjecaja na okoliš i da, s druge strane, uopće ne pravi istu razliku kao Direktiva PUO između projekata koji moraju i onih koji eventualno mogu biti podvrgnuti takvoj procjeni. Stoga u ovom stadiju ispitivanja valja smatrati da je područje primjene te nacionalne odredbe vrlo široko.

71.      Kao drugo, važno je napomenuti da članak 4. stavak 2. Direktive PUO izričito ovlašćuje države članice da same utvrde mora li predmetni projekt biti podvrgnut procjeni utjecaja na okoliš(18). U skladu s uvodnom izjavom 9. te direktive, „[p]rojekti koji pripadaju drugim vrstama”, to jest projekti navedeni u Prilogu II., „ne moraju uvijek imati značajne učinke [značajan utjecaj] na okoliš”, što implicira da navedeni projekti nisu podvrgnuti procjeni osim „kada države članice smatraju da vjerojatno imaju značajne učinke [značajan utjecaj] na okoliš” (moje isticanje). Kao što to proizlazi iz članka 4. stavka 2. te direktive, države članice navedeno određuju pojedinačnim ispitivanjem ili na temelju pragova ili kriterija koje utvrđuje država članica. Države članice mogu se odlučiti za primjenu obaju navedenih postupaka. Članak 4. stavak 3. zahtijeva da se prilikom provođenja pojedinačnog ispitivanja ili postavljanja pragova ili kriterija uzmu u obzir relevantni kriteriji odabira navedeni u Prilogu III. Ove napomene jasno pokazuju da države članice u okviru prenošenja te odredbe u nacionalno pravo raspolažu velikom marginom prosudbe.

72.      Međutim, u trenutačnom kontekstu ne treba zaboraviti da, iako članak 4. stavak 2. Direktive PUO nadležnom tijelu daje određenu slobodu prilikom ocjene toga mora li određeni projekt biti podvrgnut procjeni ili ne, iz ustaljene sudske prakse Suda(19) proizlazi da margina prosudbe ima svoje granice u obvezi propisanoj u članku 2. stavku 1. Direktive PUO, da se prije davanja odobrenja projekti koji mogu imati značajan utjecaj na okoliš, osobito zbog njihove naravi, veličine ili lokacije podvrgnu „procjeni utjecaja”. Stoga bi država članica koja bi odredila kriterije ili pragove bez uzimanja u obzir lokacije projekata ili koja ih bi ih odredila na takvoj razini da u praksi svi projekti jedne vrste budu unaprijed izuzeti od obveze provođenja procjene utjecaja, prekoračila marginu prosudbe kojom raspolaže.

73.      Prema mišljenju Suda, činjenica da država članica raspolaže marginom prosudbe nije sama po sebi dovoljna da isključi određeni projekt iz postupka procjene u smislu Direktive PUO. U suprotnome bi države članice marginu prosudbe koju im priznaje članak 4. stavak 2. te direktive mogle koristiti kako bi određeni projekt oslobodile obveze procjene, iako bi zbog svoje naravi, veličine ili lokacije navedeni projekt mogao imati značajan utjecaj na okoliš. Stoga, koju god metodu država članica usvojila kako bi utvrdila zahtijeva li određeni projekt procjenu, bilo to određivanje specifičnog projekta zakonodavnim putem ili nakon pojedinačnog ispitivanja projekta, ta metoda ne smije narušiti cilj Direktive PUO, koji je usmjeren na to da se od procjene ne isključi nijedan projekt koji može imati značajne učinke na okoliš, u smislu te direktive, osim ako bi se za specifični projekt koji je isključen moglo na temelju ukupne ocjene smatrati da ne može imati značajan utjecaj na okoliš(20).

74.      Ova razmatranja vrijede tim više za nacionalne mjere koje se odnose na čitave vrste projekata. Preciznije, Sud je smatrao da članak 4. stavak 2. Direktive PUO državama članicama ne dodjeljuje ovlast da „općenito i definitivno isključe” mogućnost procjene jedne ili više vrsta projekata predviđenih tom odredbom, jer predmetni kriteriji i/ili pragovi nemaju za cilj unaprijed izuzeti od obveze procjene određene čitave vrste projekata navedenih u Prilogu II., čija provedba može biti predviđena na državnom području jedne države članice, već jednostavno olakšati ocjenu konkretnih karakteristika projekta sa svrhom određivanja je li taj projekt podložan navedenoj obvezi(21).

75.      U sadašnjem se kontekstu dakle postavlja pitanje zahtijeva li predmetno poljsko zakonodavstvo provedbu „studije o učincima”, predviđene sudskom praksom Suda, kad se takav pristup čini opravdanim, vodeći računa o karakteristikama određenih projekata, preciznije, zbog njihove naravi, veličine ili lokacije. Smatram da se na navedeno pitanje mora jasno odgovoriti niječno, s obzirom na to da se članak 72. stavak 2. točka 2. podtočka (k) Zakona o informacijama o okolišu nediskriminirajuće primjenjuje na sve rudarske operacije. Budući da ta nacionalna odredba ima učinak općenitog i definitivnog izuzimanja svih rudarskih operacija od obveze provođenja takve „studije o učincima” a da se uredno nije vodilo računa o svojstvenim karakteristikama svakog projekta koji može imati značajan utjecaj na okoliš, tu odredbu treba smatrati nespojivom sa zahtjevima koji zajedno proizlaze iz članka 4. stavka 2. i članka 2. stavka 1. Direktive PUO, kako su tumačeni u sudskoj praksi.

76.      Ovaj zaključak također vrijedi za očitu nemogućnost podvrgavanja rudarskih operacija koje pripadaju „drugim vrstama” projekata u smislu uvodne izjave 9. Direktive PUO bilo pojedinačnom ispitivanju bilo ocjeni pomoću prikladnih pragova ili kriterija odabira, kao što to propisuje članak 4. stavak 2. točke (a) i (b) te direktive, kako bi se utvrdilo moraju li projekti koji se nalaze u Prilogu II. biti predmet procjene utjecaja na okoliš. Želim istaknuti da gore navedena poljska odredba ima učinak izuzimanja nadležnih tijela od obveze provođenja takvog utvrđenja za cjelokupnost rudarskih operacija, ne dopuštajući im da uzmu u obzir posebitosti svakog slučaja. Dakle očito je da pristup koji je tako krut i nedovoljno svjestan utjecaja svih rudarskih operacija na okoliš ne može predstavljati pravilno zakonodavno prenošenje članka 4. stavka 2. Direktive PUO.

77.      Stoga, valja zaključiti da je Republika Poljska prekoračila marginu prosudbe kojom raspolaže na temelju zajedničkih odredbi članka 4. stavka 2. i članka 2. stavka 1. Direktive PUO jer njezino nacionalno zakonodavstvo ne poštuje postupke predviđene za procjenu utjecaja rudarskih operacija iz Priloga II. te direktive na okoliš.

78.      Iz razloga navedenih u gornjim točkama, smatram da je Republika Poljska također prekršila članak 4. stavak 2. Direktive PUO, time što je donijela članak 72. stavak 2. točku 2. podtočku (k) Zakona o informacijama o okolišu.

b)      Povreda postupovnih zahtjeva u području procjene utjecaja na okoliš

79.      Činjenica da je u okviru ove analize utvrđena povreda članka 4. stavaka 1. i 2. Direktive PUO nezaobilazno otvara pitanje kako s pravnog gledišta postupiti glede tužbenog razloga jer se tužbeni razlog također temelji na povredi članka 5. stavaka 1. i 2., kao i članaka 6. do 9. te direktive. U tom pogledu, valja podsjetiti na to da te odredbe propisuju postupovna pravila koja države članice moraju poštovati kada projekte navedene u Prilogu I. podvrgavaju procjeni utjecaja na okoliš. Preciznije, između ostalog se radi o obvezi nositelja projekta da pripremi i iznese izvješće o procjeni, obvezi savjetovanja s tijelima na koja bi se projekt mogao odnositi, kao i obvezi jamčenja pristupa javnosti informacijama o projektu, uključujući postupak odlučivanja.

80.      Kao i Komisija, smatram da utvrđenje povrede obveze podvrgavanja projekta procjeni utjecaja na okoliš, predviđenoj u članku 4. stavku 1. Direktive PUO, logički pokriva povredu posebnih postupovnih zahtjeva koje bi takva procjena morala ispuniti. Čini mi se da to također proizlazi iz pažljivog čitanja tužbe Češke Republike, jer je navođenje odredbi koje propisuju proceduralne zahtjeve za takvu procjenu očito učinjeno samo radi potpunosti.

81.      Štoviše, želim napomenuti da je članak 72. stavak 2. točka 2. podtočka (k) Zakona o informacijama o okolišu ograničen na općenito izuzimanje određenih rudarskih operacija od obveze provođenja procjene utjecaja na okoliš koju nameće pravo Unije, bez ciljanja na određene obveze, povezane s postupkom procjene iz članka 5. stavaka 1. i 2., kao i iz članaka 6. do 9. Direktive PUO, što bi eventualno moglo opravdati zasebno ispitivanje usklađenosti, s obzirom na svaku prethodno navedenu odredbu. Međutim, takav pristup mi se ne čini potrebnim u predmetnom slučaju jer nisu jasno ispunjeni uvjeti za takvo pojedinačno ispitivanje usklađenosti.

82.      U tim okolnostima, budući da odredbe na koje se poziva Češka Republika u osnovi sadržavaju postupovne zahtjeve koje treba poštovati u okviru procjene utjecaja na okoliš, valja zaključiti da povreda članka 4. stavaka 1. i 2. Direktive PUO nužno dovodi do povrede postupovnih zahtjeva.

c)      Zakonodavne izmjene nakon podnošenja tužbe

83.      Radi potpunosti, valja skrenuti pažnju na nedavne izmjene poljskog zakonodavstva, osobito na ukidanje članka 72. stavka 2. točke 2. podtočke (k) Zakona o informacijama o okolišu. Kao što to navodi Komisija u svojem očitovanju od 13. kolovoza 2021., jasno je da u budućnosti jednokratno produljenje valjanosti koncesije za iskopavanje lignita od šest godina nije moguće na temelju poljskog zakonodavstva bez prethodno provedene procjene utjecaja na okoliš. Prema informacijama koje je dostavila, Komisija trenutačno ispituje može li ova zakonodavna izmjena okončati nepravilnu primjenu Direktive PUO do koje dolazi primjenom članka 72. stavka 2. točke 2. podtočke (k) gore navedenog zakona.

84.      U tom pogledu, dovoljno je navesti da, s obzirom na to da su zakonodavne izmjene donesene u srpnju 2021., to jest nakon dana kada je Češka Republika pokrenula postupak pred Komisijom, nije ih moguće uzeti u razmatranje u ovom postupku a da se neopravdano ne izmijeni predmet spora(22). Stoga smatram da Sud prilikom ocjene povrede koju je počinila Republika Poljska ne smije voditi računa o tim naknadnim zakonodavnim izmjenama.

C.      Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 6. stavaka 2. do 7., članka 7. stavka 5., članaka 8. i 9., kao i članka 11. stavka 1. Direktive PUO (isključivanje zainteresirane javnosti iz postupka davanja odobrenja za iskopavanje)

1.      Argumenti stranaka

85.      Češka Republika ističe da se obveze određene ovim odredbama Direktive PUO, koje se odnose na sudjelovanje javnosti u postupcima predviđenima tom direktivom, kao i na nadzor nad odlukama koje iz tih postupaka proizlaze, primjenjuju na sve stadije tih postupaka, uključujući posljednji stadij, to jest postupak davanja odobrenja za projekt i rezultat tog postupka.

86.      To proizlazi, kao prvo, iz činjenice da određene odredbe, osobito članak 6. stavak 2. točke (a), (c) i (d) Direktive PUO, spominju ili „odobrenje”, u smislu članka 1. stavka 2. točke (c) te direktive, ili sve odluke donesene u sklopu postupka odobrenja. Kao drugo, ova direktiva ne predviđa niti jednu iznimku od obveza koje propisuje zato što su te obveze poštovane u ranijem stadiju postupka. Kao treće, cilj sudjelovanja javnosti u postupku davanja odobrenja za iskopavanje lignita do 2026. različit je od cilja sudjelovanja javnosti u postupku PUO jer je sudjelovanje u postupku davanja odobrenja usmjereno utvrđivanju toga jesu li rezultati procjene utjecaja na okoliš bili propisno uključeni u konačno odobrenje. Isto tako, mogućnost pristupa postupku preispitivanja, predviđena u članku 11. Direktive PUO, gubi svoj korisni učinak ako navedeno uključivanje procjene utjecaja na okoliš u konačno odobrenje ne može biti nadzirano.

87.      Češka Republika stoga smatra da je članak 33. Rudarskog zakonika, na temelju kojeg je, kad je donesena odluka PUO za ovaj projekt na kraju postupka procjene utjecaja na okoliš provedenog uz sudjelovanje javnosti, zainteresirana javnost isključena iz postupka davanja odobrenja za projekt, kao i iz sudske kontrole tog postupka, protivan gore navedenim odredbama Direktive PUO.

88.      Republika Poljska uzvraća da su, s obzirom na članak 2. stavak 2. Direktive PUO, koji predviđa mogućnost primjene integriranog postupka davanja odobrenja za projekt, države članice ovlaštene odrediti postupke na temelju kojih sudjelovanje javnosti mora biti osigurano u stadiju donošenja tog odobrenja, u okviru kojeg se ispituju učinci planiranog projekta na okoliš. Takvo sudjelovanje ipak ne mora biti osigurano u narednim stadijima postupka davanja odobrenja u kojima se ispituju drugi aspekti funkcioniranja planiranog projekta.

89.      Međutim, u Poljskoj se postupak davanja odobrenja za projekt sastoji od više stadija i tek nakon prethodnog donošenja odluke o okolišnim uvjetima operatoru može biti dodijeljeno takvo odobrenje, za koje je navedena odluka obvezujuća. Sukladno sudskoj praksi Suda, kada nacionalno pravo predviđa postupak dodjele odobrenja u više stadija, od kojih je jedan načelna odluka, a drugi stadij provedbena odluka, kojom se ne smiju prekoračiti granice utvrđene načelnom odlukom, mogući utjecaj tog projekta na okoliš treba utvrditi i procijeniti u postupku donošenja načelne odluke.

90.      Slijedom navedenog, u okviru postupka davanja odobrenja za iskopavanje lignita do 2026. nije bilo potrebno iznova osigurati sudjelovanje javnosti niti iznova provesti prekogranično savjetovanje, jer su relevantne obveze već bile poštovane u okviru postupka koji je završen odlukom PUO. Komisija je potvrdila ovaj pristup u svojem obrazloženom mišljenju, zaključivši da nije došlo do povrede relevantnih odredbi Direktive PUO.

91.      Glede tvrdnje države članice tužiteljice da članak 11. stavak 1. Direktive PUO zahtijeva mogućnost sudske kontrole uzimanja u obzir rezultata procjene utjecaja na okoliš u okviru postupka davanja odobrenja, Republika Poljska tvrdi, kao prvo, da poljsko pravo načelno osigurava mogućnost da zainteresirana javnost pokrene takvo preispitivanje. U tom pogledu, organizacije poput Greenpeace ČR podnijele su tužbe protiv odobrenja za iskopavanje lignita do 2026., u okviru kojih se meritorno ispitivalo pitanje odgode tog odobrenja.

92.      Kao drugo, iz stavka 2. navedenog članka, u skladu s kojim države članice određuju u kojem se stadiju odluke mogu pobijati, proizlazi da su one slobodne osigurati mogućnost preispitivanja samo u stadiju odluke o okolišnim uvjetima, jer je isključeno da odluka o odobrenju ne uzme u obzir prvu odluku. To je slučaj u Poljskoj, jer članak 86. Zakon o informacijama o okolišu predviđa da ova odluka veže tijela koja donose odluku iz članka 72. stavka 1. tog zakona. Budući da je odluka PUO izravno primjenjiva, neopravdano je i bespredmetno nevladinim organizacijama osigurati mogućnost pobijanja odluke o odobrenju iskopavanja lignita do 2026.

93.      Republika Poljska dodaje da je, u svakom slučaju, tvrdnja o povredi članka 11. stavka 1. Direktive PUO postala bespredmetna jer je članak 33. Rudarskog zakonika izmijenjen i od tada dopušta zainteresiranim strankama da podignu tužbu protiv odluke o ulaganju u svrhu nadziranja njezine usklađenost s odlukom o okolišnim uvjetima.

2.      Ocjena

94.      Svojim drugim tužbenim razlogom Češka Republika smatra da članak 33. Rudarskog zakonika, koji u osnovi predviđa izostanak sudjelovanja javnih organizacija u postupku davanja odobrenja kada su te organizacije sudjelovale u postupku procjene utjecaja na okoliš, krši više odredbi Direktive PUO. Ovaj tužbeni razlog također se odnosi na zakonodavni akt, a ne na određenu upravnu praksu.

95.      Obveze iz članka 6. stavaka 2. do 7., članka 7. stavka 5., članaka 8. i 9., kao i članka 11. stavka 2. Direktive PUO odnose se na sudjelovanje zainteresirane javnosti i drugih država članica na čijem području bi projekt mogao imati značajan utjecaj, u postupcima predviđenima Direktivom PUO, uključujući nadzor nad odlukama koje iz njih proizlaze. Navedene obveze tiču se provođenja i ishoda „postupka odlučivanja” u smislu članka 2. stavka 2. Direktive PUO, čiji je cilj davanje „odobrenja”, što na temelju članka 1. stavka 2. točke (c) Direktive PUO uključuje odluku koja daje pravo nastavljanja s projektom.

a)      Povreda prava na pristup javnosti i drugih država članica postupku donošenja odobrenja

96.      Želio bih odmah na početku istaknuti da nisam uvjeren u tumačenje koje brani Češka Republika, prema kojemu je cilj članaka 6. do 9. Direktive PUO osigurati apsolutni i neograničeni pristup javnosti i drugih država članica svim stadijima postupka donošenja odobrenja. Prema mojem mišljenju, potrebno je nijansirati ovo stajalište navođenjem procesne autonomije koju Direktiva PUO priznaje državama članicama. Kao što to valjano navodi Republika Poljska, članak 2. stavak 2. Direktive PUO predviđa mogućnost da država članica integrira procjenu utjecaja na okoliš u postojeće postupke davanja suglasnosti za projekte, ili u nedostatku toga, u druge postupke ili u postupke koje treba uspostaviti radi ispunjavanja ciljeva ove direktive.

97.      Drugim riječima, odredbe prava Unije ne dovode do unifikacije postupaka koji prethode davanju odobrenja za projekte. Štoviše, države članice raspolažu slobodom izbora oblika i sredstava koji bi trebali pridonijeti ciljevima Direktive PUO. Posljedično, nacionalna pravila različitih država članica mogu se znatno razlikovati glede načina organizacije upravnih postupaka za odlučivanje o odobravanju provedbe projekata koji mogu dovesti do značajnih utjecaja na okoliš.

98.      Prema informacijama koje je dostavila Republika Poljska, njezin unutarnji pravni poredak predviđa postupak odobravanja u više stadija koji započinje procjenom utjecaja projekta na okoliš. Republika Poljska objašnjava da, u slučaju projekata koji se sastoje u iskopavanju minerala iz sloja, poduzetnik koji planira obavljati tu vrstu djelatnosti mora ishoditi odluku o okolišnim uvjetima koji se primjenjuju na provedbu tog projekta i zatim samo jedno odobrenje za iskopavanje minerala iz sloja. Republika Poljska ističe da je odluka o okolišnim uvjetima obvezujuća za upravno tijelo koje dodjeljuje odobrenje za iskopavanje minerala iz sloja.

99.      U tom kontekstu valja podsjetiti na to da je Sud izričito priznao slobodu da država članica predvidi takav postupak odobrenja u više stadija. Sukladno sudskoj praksi Suda, kada nacionalno pravo predviđa postupak dodjele odobrenja u više stadija, od kojih je jedan načelna odluka, a drugi stadij provedbena odluka, kojom se ne smiju prekoračiti granice utvrđene načelnom odlukom, mogući utjecaj tog projekta na okoliš treba utvrditi i procijeniti u postupku donošenja načelne odluke(23). Samo ako je te učinke moguće identificirati jedino tijekom postupka koji se odnosi na provedbenu odluku, procjena bi morala biti provedena u okviru potonjeg postupka(24). Sud je pobliže naveo da procjena utjecaja projekta na okoliš mora u načelu biti provedena čim je moguće identificirati i procijeniti sav utjecaj koji taj projekt može imati na okoliš(25). Prethodni karakter takve procjene opravdava potreba da u postupku odlučivanja nadležno tijelo što je prije moguće uzme u obzir utjecaje na okoliš svih tehničkih postupaka planiranja i odlučivanja, kako bi se odmah na početku izbjeglo onečišćenje ili smetnje, umjesto da se kasnije suzbijaju njihovi učinci(26).

100. Čini mi se da je postupak davanja odobrenja predviđen u poljskom pravu, kako ga opisuje Republika Poljska, u skladu sa zahtjevima sudske prakse Suda, navedene u prethodnoj točki ovog mišljenja. Posebice, ne bismo mogli prigovoriti Republici Poljskoj što predviđa postupak odobrenja u više stadija, osobito vodeći računa o procesnoj autonomiji koju Direktiva PUO priznaje državama članicama. Gledajući iz tog kuta, čini se da je Republika Poljska donijela potrebne odredbe kako bi prije davanja odobrenja osigurala da se projekti koji bi mogli imati značajan utjecaj na okoliš, između ostalog na temelju njihove prirode, veličine ili lokacije, podvrgnu obvezi ishođenja odobrenja za provedbu projekta i procjeni u pogledu njihova utjecaja na okoliš, sukladno obvezi koju joj nameće članak 2. stavak 1. Direktive PUO.

101. Na temelju ovog zapažanja, čini mi se logičnim da, kada je procjena utjecaja projekta na okoliš već provedena u etapi upravnog postupka koji je prethodio davanju odobrenja, poštujući postupovne zahtjeve koje postavlja Direktiva PUO, ne postoji nikakvo objektivno opravdanje da se od države članice traži da ponovi tu etapu u stadiju davanja odobrenja. Takav bi se zahtjev sveo na povredu autonomije država članica u pogledu uspostave upravnih postupaka i predstavljao bi nekoristan formalizam koji može stvoriti nerazmjerne prepreke provedbi projekta. Stoga dijelim mišljenje koje je iznijela Komisija, prema kojemu se, kada su javnost, i po potrebi, druge države članice mogle sudjelovati u postupku procjene utjecaja na okoliš, ne čini potrebnim da to sudjelovanje bude ponovljeno u stadiju davanja odobrenja. Stoga, u okviru postupka produljenja odobrenja za iskopavanje u rudniku Turów do 2026., nije bilo potrebno iznova osigurati sudjelovanje javnosti niti iznova provesti prekogranično savjetovanje, jer su relevantne obveze u gore navedenom području već bile poštovane u okviru postupka koji je završen odlukom PUO.

102. Argumenti koje navodi Češka Republika koji upućuju na neusklađenost članka 33. Rudarskog zakonika s Direktivom PUO mi se ne čine uvjerljivima jer se temelje na jednostavnom doslovnom tumačenju članka 6. stavka 2. Direktive PUO, koje bi trebalo upućivati na konačno „odobrenje” a da ti argumenti precizno i detaljno ne objašnjavaju zašto upravni postupak u više stadija predviđen poljskim pravnim poretkom ne ispunjava zahtjeve Direktive PUO. Podržati ovu argumentaciju značilo bi tvrditi da uopće nije moguće predvidjeti upravni postupak za procjenu utjecaja projekta na okoliš u više stadija, što bi jasno proturječilo onomu što je Sud naveo u svojoj sudskoj praksi. Slijedom navedenoga, te argumente valja odbiti.

b)      Povreda prava na pokretanje sudskog preispitivanja

103. Glede navodne povrede članka 11. stavka 1. Direktive PUO, koji se odnosi na pravo pokretanja sudskog preispitivanja, valja odmah na početku napomenuti da je jasno da nije sâm članak 33. Rudarskog zakonika taj koji isključuje pokretanje takvog postupka protiv odluke o odobrenju kada zainteresirana osoba nije sudjelovala u postupku koji je vodio davanju tog odobrenja, već članak 50. stavak 1. Zakona o upravnom postupku, kao što to Češka Republika sama navodi u okviru svojeg sedmog tužbenog razloga.

104. Nadalje, treba podsjetiti na to da se, prema presudi Flausch(27), tužbe protiv same odluke o odobrenju u načelu ne odnose na pitanja sudjelovanja javnosti u postupku odlučivanja, ali da je drugačije osobito glede mogućih povreda u pogledu sudjelovanja javnosti koje treba istaknuti u okviru tužbe protiv konačne odluke o odobrenju.

105. Iz toga logično slijedi da, kad nacionalno pravo predviđa postupak u više stadija, koji se sastoji od stadija procjene utjecaja na okoliš i od stadija odobrenja projekta, kao što je to slučaj u poljskom pravnom poretku, države članice mogu valjano predvidjeti da povrede vezane uz sudjelovanje javnosti moraju biti istaknute tijekom prvog stadija.

106. Kao što to jasno proizlazi iz članka 11. stavka 2. Direktive PUO, države članice određuju u kojem je stadiju moguće pobijanje odluka, radnji ili propusta. Drugim riječima, suprotno navodima Češke Republike, država članica nije obvezna osigurati da eventualne povrede koje se odnose na sudjelovanje javnosti mogu biti osporavane još jednom, u stadiju odobrenja.

107. Konačno, u pogledu rizika koji navodi Češka Republika, da postupak procjene utjecaja na okoliš kasnije nije uzet u obzir, smatram da se ni članak 11. stavak 1. Direktive PUO, kao ni ijedna druga odredba prava Unije koja dodjeljuje ekvivalentno pravo, ne protive usvajanju postupka i nacionalnih odredbi koje predviđaju da je mogućnost pokretanja sudskog postupka osigurana samo u stadiju odluke o okolišnim uvjetima, ako je isključeno da odluka o odobrenju ne uzme u obzir rezultate postupka procjene utjecaja na okoliš.

108. S tim u vezi, valja istaknuti da, prema informacijama koje je dostavila Republika Poljska(28), njezino unutarnje pravo u načelu osigurava mogućnost zainteresiranoj javnosti da pokrene upravni postupak, kao i da podnese tužbu pred upravnim sudovima protiv odluka o odobrenju, osobito u svrhu nadzora njihove sukladnosti s uvjetima određenim u ranijim odlukama koje se odnose na okolišne uvjete.

109. Zbog nepostojanja konkretnih dokaza u prilog tezi da poljsko pravo ne dopušta traženje sudskog nadzora odluke o odobrenju projekta zato što ta odluka ne uzima u obzir rezultate postupka procjene utjecaja na okoliš, ovaj argument valja odbiti.

110. S obzirom na navedeno, predlažem da se drugi tužbeni razlog odbije kao neosnovan.

D.      Treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 11. stavka 1. Direktive PUO (proglašenje odluke PUO neposredno izvršivom)

1.      Argumenti stranaka

111. Svojim trećim tužbenim razlogom Češka Republika navodi da proglašenje odluke PUO neposredno izvršivom krši članak 11. stavak 1. Direktive PUO time što ga lišava njegova korisnog učinka. U tom pogledu, navedena država članica tvrdi da, iako ta odluka u poljskom pravu može podlijegati sudskom nadzoru, njezina neposredna izvršivost ima za učinak da dotični projekt može biti odobren i proveden prije nego što sudska odluka o zakonitosti odluke PUO može biti donesena. Ovaj problem je tim veći, s jedne strane, zbog nepostojanja mogućnosti da javnost pred sudovima ishodi privremene mjere protiv navedene neposredne izvršivosti, i s druge strane, zbog neopozivosti odobrenja projekta nakon isteka roka od jedne godine, računajući od početka djelatnosti.

112. U tom kontekstu, Češka Republika tvrdi da se tužbe podnesene protiv odluke PUO i protiv njezine neposredne izvršivosti još nalaze u upravnom stadiju, dok se djelatnosti iskopavanja u rudniku Turów nastavljaju. Također navodi da razine podzemnih voda padaju osjetno brže nego pod pretpostavkama na kojima se ta odluka temelji, i suprotno njezinim indikacijama, da je došlo do znatnog pomicanja naseljenog zemljišta na državnom području Češke Republike.

113. Republika Poljska ističe da u poljskom pravu odluka koja nije konačna može biti proglašena neposredno izvršivom u slučaju da se to pokaže nužnim zbog zaštite zdravlja ili života ljudi, kako bi se izbjegli veliki gubici za nacionalno gospodarstvo ili zbog drugog javnog interesa ili za stranku izuzetno važnog interesa. Međutim, ako se neposredna izvršivost priznaje odvojenim aktom, taj akt može biti predmet prigovora i zatim pravnog lijeka. Nadalje, primjenom članka 135. Zakonika o upravnom postupku, drugostupanjsko tijelo može obustaviti neposrednu izvršivost odluke, bilo po službenoj dužnosti bilo na zahtjev stranaka postupka.

114. Navedena država članica tvrdi da, u predmetnom slučaju, kao prvo, nije podnesen nikakav zahtjev na temelju tog članka 135. Kao drugo, postupak koji se odnosi na odluku PUO trajao je gotovo pet godina, do 21. siječnja 2020., a najveći dio tog vremena bio je posvećen prekograničnim učincima zbog intervencije čeških tijela i češke javnosti, zbog čega je znatno skraćen rok za davanje odobrenja operatoru, što je utjecalo na odluku da se odluka PUO proglasi neposredno izvršivom. Kao treće, potonja odluka je doista bila predmetom prigovora i zatim tužbe, koji su u tijeku pred upravnim sudom.

115. Republika Poljska također ističe da je treći tužbeni razlog bespredmetan jer, na temelju izmjene propisa do koje je došlo 30. ožujka 2021., prava koja su priznata javnosti nadoknađuju izostanak djelotvornosti sudskog nadzora do kojeg je navodno došlo zbog proglašenja neposredne izvršivosti odluke PUO. Drugostupanjsko tijelo od sada može na zahtjev i u opravdanim slučajevima obustaviti neposrednu izvršivost povodom tužbe protiv te odluke.

2.      Ocjena

116. Svojim trećim tužbenim razlogom, usmjerenim protiv proglašenja odluke PUO neposredno izvršivom, Češka Republika ističe povredu članka 11. stavka 1. Direktive PUO zbog navodne neučinkovitosti sudskih postupaka protiv takvog proglašenja predviđenih u poljskom pravnom poretku, s obzirom na to da takvo proglašenje može brzo dovesti do provedbe projekta unatoč pokretanju postupka preispitivanja protiv odluke PUO, pri čemu je ovaj problem potenciran nepostojanjem mogućnosti traženja privremenih mjera protiv te provedbe. Čini se da je ovaj tužbeni razlog, poput prvih dvaju tužbenih razloga, usmjeren protiv nacionalnog prava, a ne protiv navedenog proglašenja kao takvog.

117. U tom pogledu, čini mi se potrebnim odmah podsjetiti na sudsku praksu Suda, iz koje proizlazi obveza za države članice da osiguraju učinkovitost pravnih sredstava protiv nacionalnih upravnih odluka koje mogu imati štetan i nepovratan utjecaj na okoliš. Sud je smatrao da učinkovitost pravnih sredstava osobito ovisi o mogućnosti da zainteresirana javnost pred nacionalnim sudom koji odlučuje o predmetu koji se odnosi na pravo Unije traži izdavanje privremenih mjera koje privremeno obustavljaju primjenu odobrenja, u očekivanju konačne odluke o intervenciji(29). Potreba za osiguranje učinkovite sudske zaštite pokazala se posebno važnom kada je odluka, poput odluke PUO, proglašena neposredno izvršivom. U svrhu ispitivanja ovog tužbenog razloga koji se temelji na navodnoj neučinkovitosti sudskih postupaka previđenih u poljskom pravnom poretku, čini mi se potrebnim ocijeniti nacionalni pravni okvir, kao i trenutačni stadij postupaka koji su u tijeku.

a)      Nacionalni pravni okvir

118. Glede nacionalnog pravnog okvira, Republika Poljska objašnjava da odredbe poljskog prava dopuštaju da odluka koja nije konačna bude proglašena neposredno izvršivom u posebnim slučajevima, to jest kada se to pokaže nužnim zbog zaštite zdravlja ili života ljudi, kako bi se izbjegli veliki gubici za nacionalno gospodarstvo ili zbog drugog javnog interesa ili za stranku izuzetno važnog interesa. Prvostupanjsko tijelo može svojoj odluci priznati neposrednu izvršivost već u samoj toj odluci, ili nakon njezina donošenja. U ovom drugom slučaju priznavanje neposredne izvršivosti se izdaje rješenjem, protiv kojeg stranke mogu podnijeti prigovor i nakon toga tužbu pred upravnim sudom. Republika Poljska navodi da poljsko pravo predviđa i drugi način koji omogućuje preispitivanje neposredne izvršivosti: primjenom članka 135. Zakonika o upravnom postupku, drugostupanjsko tijelo može po službenoj dužnosti obustaviti neposrednu izvršivost odluke. To tijelo to također može učiniti nakon što je ispitalo zahtjev stranaka u postupku.

b)      Trenutačni stadij postupaka u tijeku

119. Što se tiče trenutačnog stadija postupaka, Češka Republika tvrdi da je više osoba iz Češke podnijelo tužbu protiv odluke PUO, kao i prigovor protiv odluke od 23. siječnja 2020. o neposrednoj izvršivosti odluke PUO. Ovu informaciju potvrđuje Republika Poljska, koja objašnjava da je više organizacija za zaštitu okoliša upravi za zaštitu okoliša podnijelo tužbu protiv odluke PUO od 21. siječnja 2020. koju je donio područni ravnatelj za zaštitu okoliša u Wrocławu. Prema objašnjenjima Republike Poljske, jednom kad je uprava za zaštitu okoliša donijela drugostupanjsku odluku, dotične su organizacije imale pravo podnijeti tužbu pred Wojewódzkim Sądom Administracyjnim w Warszawie (Vojvodski upravni sud u Varšavi, Poljska).

120. Što se posebno tiče odluke o neposrednoj izvršivosti odluke PUO, Republika Poljska ističe da je područni ravnatelj za zaštitu okoliša, nakon što je ispitao argumentaciju koju je iznijela češka stranka u okviru postupka prigovora, 14. travnja 2021. odlučio tu odluku ostaviti na snazi. Republika Poljska skreće pozornost na činjenicu da je do tog dana više organizacija za zaštitu okoliša podnijelo tužbu protiv potonje odluke pred Wojewódzkim Sądom Administracyjnim w Warszawie (Vojvodski upravni sud u Varšavi). U tom kontekstu, želim napomenuti da je Češka Republika tijekom rasprave obavijestila Sud da je taj postupak trenutačno u tijeku i da se rasprava treba održati krajem 2021.

121. Ocjena argumenta na koje se pozivaju stranke dovodi me do zaključka da poljski pravi poredak raspolaže učinkovitim pravnim sredstvima koja omogućuju ishođenje nadzora zakonitosti upravnih odluka, uključujući odluke PUO, od uprave i sudova. Posebice, zainteresirane stranke raspolažu mogućnošću obustave neposredne izvršivosti odluke. Zbog nepostojanja čvrstih dokaza, ne mogu dijeliti sumnje Češke Republike vezane uz učinkovitost postojećih pravnih sredstava. Činjenica da prethodno navedene organizacije za zaštitu okoliša nisu bile uspješne u svojim tužbama sama po sebi ne predstavlja dovoljan dokaz kako bi se zaključilo da je sustav neučinkovit, tim više što pravna sredstva još nisu bila iscrpljena.

122. S obzirom na prethodna razmatranja, sklon sam odbiti treći tužbeni razlog kao neosnovan.

E.      Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 4. stavka 1. točke (a) podtočke (ii.) i točke (b) podtočke (ii.) Direktive 2000/60 (neuvrštavanje mogućeg postupka u slučaju neodobravanja izuzeća za dotična vodna tijela u odluku PUO)

1.      Argumenti stranaka

123. Prema mišljenju Češke Republike, odluka PUO ne osigurava poštovanje obveza koje proizlaze iz članka 4. stavka 1. točke (a) podtočke (ii.) i točke (b) podtočke (ii.) Direktive 2000/60 glede površinskih i podzemnih voda koje su pod utjecajem djelatnosti iskopavanja u rudniku Turów tijekom čitavog predviđenog trajanja predmetne djelatnosti, do 2044., i stoga krši ove odredbe Direktive.

124. S tim u vezi, navedena država članica ističe da članak 4. stavci 4. i 5. Direktive 2000/60 predviđaju izuzeća od ostvarenja navedenih ciljeva s najvećom valjanosti do 2021. ili 2027. i osobito da je produljenje, na temelju stavka 4., trajanja izuzeća predviđenih u stavku 5. zamišljeno bez uzimanja u obzir mogućnosti da odobrenje takvog produljenja bude odbijeno zbog nepoštovanja uvjeta potrebnih za dodjelu izuzeća iz navedenog stavka 5.

125. Međutim, iako Republika Poljska u dokumentaciji PUO priznaje da neće biti moguće postići dobro stanje dotičnih vodnih tijela prije kraja iskopavanja nalazišta Turów 2044., odluka PUO ne navodi na koji način ta država članica predviđa, u slučaju odbijanja dodjele navedenih izuzeća, postizanje usklađenosti s pravom Unije. Osobito, ta odluka ne sadržava zabranu nastavljanja iskopavanja u takvom slučaju.

126. Republika Poljska odbacuje navode o kršenju članka 4. stavka 1. točke (a) podtočke (ii.) i točke (b) podtočke (ii.) Direktive 2000/60. Ističe da se ocjena prijave za dodjelu izuzeća predviđenih u članku 4. stavcima 4. i 5. te direktive provodi ne putem odobrenja pojedinih ulaganja, već u okviru ažuriranja konkretnih planova upravljanja riječnim slivovima, koje se provodi primjenom članka 13. navedene direktive. Takva će se ažuriranja provoditi za riječne slivove za godine 2021. do 2027., što uključuje i sliv Odre. U okviru takvog ažuriranja planova, ovisno o trenutačnoj situaciji, donose se odluke o održavanju i promjeni navedenih izuzeća, ili o njihovu ukidanju.

127. Ta država članica smatra, pozivajući se i na obrazloženo mišljenje Komisije, da Direktiva 2000/60 ne zahtijeva da odluka o odobrenju projekta u smislu Direktive PUO utvrdi obveze koje proizlaze iz mogućih budućih odluka o izuzećima od okolišnih ciljeva za pojedina vodna tijela. To stajalište nije dovedeno u pitanje sudskom praksom na koju se poziva Češka Republika, koja samo navodi da dokumentacija stavljena na raspolaganje javnosti u svrhu konzultacija prije davanja odobrenja mora sadržavati podatke koji su potrebni za ocjenu utjecaja tog projekta na vodu u smislu članka 4. stavka 1. Direktive 2000/60. Međutim, ta sudska praksa ne navodi da je u odluci o odobrenju projekta potrebno na obvezujući način odlučiti može li taj projekt biti ostvaren prema budućim odlukama o dodjeli gore navedenih izuzeća.

128. Republika Poljska također odbacuje navode Češke Republike da poštovanje obveza propisanih tom odredbom nije ni na koji drugi način osigurano. Republika Poljska tvrdi da u poljskom pravu postoje mehanizmi koji se odnose na tri aspekta djelatnosti koje mogu imati utjecaj na podzemne ili površinske vode, a koji osiguravaju poštovanje članka 4. stavka 1. Direktive 2000/60 u slučaju odbijanja odobravanja predmetnih izuzeća. Ti se mehanizmi tiču, kao prvo, postupaka povezanih s ishođenjem odluke koja dopušta provođenje takve djelatnosti, kao drugo, provjere utjecaja djelatnosti na vodu, i, kao treće, sankcije negativnih učinaka na vodu od strane osoba koje obavljaju djelatnost na temelju prethodno dobivene odluke. Osim toga, povreda uvjeta koji se odnose na zaštitu okoliša koju provodi operator razlog je za povlačenje odobrenja bez odštete.

129. Nadalje, Republika Poljska ističe, s jedne strane, da se četvrti tužbeni razlog odnosi na sadržaj odluke PUO. Budući da je ta odluka predmet upravnog prigovora nakon kojeg može uslijediti tužba pred upravnim sudom, a ti postupci mogu dovesti do poništenja ove odluke, presuda koju donosi Sud o usklađenosti odluke PUO s Direktivom 2000/60 krši podjelu uloga između Suda i nacionalnih sudova.

130. S druge strane, iz teksta članka 259. UFEU-a proizlazi da tužba podnesena na temelju te odredbe mora pokazati da je dotična država članica već povrijedila neku obvezu koju ima na temelju prava Unije, a ne da postoji hipotetska povreda takve obveze, do koje može doći u budućnosti. Stoga je četvrti tužbeni razlog nedopušten.

2.      Ocjena

131. Svojim četvrtim tužbenim razlogom Češka Republika u bitnom ističe da odluka PUO krši članak 4. stavak 1. točku (a) podtočku (ii.) i točku (b) podtočku (ii.) Direktive 2000/60 u pogledu okolišnih ciljeva koje valja ostvariti za površinske i podzemne vode, jer ta odluka ne utvrđuje mjere koje treba poduzeti u slučaju da izuzeća od tih odredbi koja su trenutačno primjenjiva na temelju članka 4. stavaka 4. i 5. te direktive nisu obnovljena tijekom trajanja projekta. Ovaj se tužbeni razlog razlikuje od prethodno ispitanih tužbenih razloga jer se ne tiče zakonodavnog akta, već određenog upravnog akta.

132. Suprotno onomu što navodi Republika Poljska, ne smatram da je ovaj tužbeni razlog nedopušten zbog toga što se odnosi na buduću hipotetsku povredu. Povreda koju navodi Češka Republika mi se čini itekako aktualna i dovoljno konkretna, s obzirom na to da se njome u bitnom prigovara poljskim tijelima da ne poštuju obveze koje im nameće Direktiva 2000/60 da učine sve što je potrebno kako bi ostvarili okolišne ciljeve utvrđene tom direktivom u propisanim rokovima, nego da se oslanjanju na izuzeća dok nije sigurno da će ona biti dodijeljena.

133. Što se tiče merituma tužbenog razloga koji iznosi Češka Republika, važno je najprije podsjetiti na to da je Direktiva 2000/60 okvirna direktiva koja je usvojena na temelju članka 175. stavka 1. UEZ-a (koji je postao članak 192. stavak 1. UFEU-a). Njome se postavljaju zajednička načela i opći okvir djelovanja za zaštitu voda te se osiguravaju koordinacija, integracija, a dugoročno i razvoj općih načela i struktura koje omogućuju zaštitu i ekološki održivo korištenje vodama u Europskoj uniji. Države članice moraju naknadno razviti zajednička načela i opći okvir propisan tom direktivom tako što trebaju donijeti niz pojedinačnih mjera u skladu s rokovima predviđenima tom direktivom. Međutim, navedena direktiva nema za cilj potpuno usklađivanje propisa država članica u području koje se tiče voda(30).

134. Na temelju članka 4. stavka 1. točke (a) podtočke (ii.) i točke (b) podtočke (ii.) Direktive 2000/60, države članice štite, poboljšavaju i obnavljaju sva tijela površinske i podzemne vode, podložno primjeni podtočke (iii.) za umjetna i znatno promijenjena vodna tijela, s ciljem postizanja dobrog stanja površinskih i podzemnih voda. U skladu s člankom 3. stavkom 1. točkom (c) Direktive PUO, dio procjene utjecaja na okoliš je i procjena utjecaja projekta na vodu. S tim u vezi, potrebno je da zaključci postupka procjene utjecaja na okoliš, u ovom slučaju u obliku Odluke PUO, također obuhvate obveze koje proizlaze iz Direktive 2000/60, koja predstavlja posebni propis u području vode, u odnosu na Direktivu PUO(31).

135. S obzirom na navedeno, želim napomenuti da, u skladu s člankom 4. stavkom 7. Direktive 2000/60, države članice ne krše tu direktivu kad su zadovoljeni svi uvjeti predviđeni u točkama (a) do (d) te odredbe. Kao što je Sud nedavno presudio u presudi Land Nordrhein-Westfalen, projekt koji može imati negativan utjecaj na vodu može se odobriti samo ako su ispunjeni navedeni uvjeti. Na tijelima koja su nadležna za odobrenje projekta jest da provjere jesu li ispunjeni ti uvjeti, prije nego što dodijele takvo odobrenje, neovisno o provedbi eventualnog sudskog nadzora(32). Stoga ispitivanje svakog tužbenog razloga koji se odnosi na povredu odredbi Direktive 2000/60 koju je počinila država članica načelno zahtijeva provjeru toga jesu li prethodno navedeni uvjeti bili uzeti u obzir.

136. Međutim, tužbeni razlog na koji se poziva Češka Republika odnosi se na različiti aspekt koji je potrebno pojasniti. Naime, država članica tužiteljica ne ističe povredu obveze uzimanja u obzir uvjeta iz članka 4. stavka 7. Direktive 2000/60. To što Češka Republika prigovara poljskim tijelima polazi od pretpostavke da će se zadržati izuzeća na temelju članka 4. stavaka 4. i 5. Direktive 2000/60, od kojih Republika Poljska ima koristi.

137. S tim u vezi, valja napomenuti da taj argument zanemaruje činjenicu da se prijava za dodjelu izuzeća predviđenih u članku 4. stavcima 4. i 5. Direktive 2000/60 provodi ne putem odluke o procjeni utjecaja na okoliš, već u okviru ažuriranja konkretnih planova upravljanja riječnim slivovima, koje se provodi primjenom članaka 13. do 15. Direktive 2000/60(33). Ti planovi upravljanja određuju ciljeve za sva vodna tijela. Za vodna tijela koja još nisu dostigla okolišni cilj „dobrog stanja” ili „potencijalnog dobrog stanja”, na temelju članka 4. stavka 4. te direktive, planovi upravljanja moraju predvidjeti rok za njihovo postizanje. Kada za vodno tijelo nije moguće ostvariti ovaj cilj, može se odrediti manje strogi okolišni cilj, pod uvjetom da su ispunjeni kriteriji iz članka 4. stavka 5. navedene direktive(34).

138. Prema informacijama koje su dostavile Komisija i Republika Poljska, idući plan upravljanja riječnim slivom trebao je biti usvojen prije 22. prosinca 2021., u skladu s člankom 13. stavkom 7. Direktive 2000/60. Republika Poljska navodi da su radovi ažuriranja navedenog plana bili u tijeku i da su poduzete sve potrebne upravne mjere s ciljem održavanja predmetnih izuzeća. Poljska tijela provela su javno savjetovanje o nacrtu plana, u skladu sa zahtjevima Direktive 2000/60.

139. Stoga valja zaključiti da poljska tijela prilikom donošenja odluke PUO nisu bila dužna uzeti u obzir mogućnost da se izuzeća predviđena u članku 4. stavcima 4. i 5. Direktive 2000/60 ne zadrže. S druge strane, bila su obvezna procijeniti je li postojao rizik od pogoršanja stanja vodnih tijela zbog rudarskih djelatnosti koje ne moraju biti odobrene imajući u vidu uvjete predviđene u članku 4. stavku 7. te direktive.

140. K tomu, čini mi se potrebnim skrenuti pažnju na objašnjenja Republike Poljske, prema kojima poljsko pravo predviđa učinkovite mehanizme koji osiguravaju usklađenost s člankom 4. stavkom 1. točkom (a) podtočkom (ii.) i točkom (b) podtočkom (ii.) Direktive 2000/60 u slučaju odbijanja odobrenja predmetnih izuzeća. Pobliže, navedeni mehanizmi ovlašćuju poljska tijela da ponove postupak dodjele odobrenja ili da povuku dodijeljena odobrenja. Stoga, suprotno navodu Češke Republike, čini se da poljska tijela raspolažu prikladnim sredstvima za osiguravanje poštovanja obveza koje proizlaze iz prava Unije.

141. S obzirom na prethodno navedene razloge, predlažem da se ovaj tužbeni razlog odbije kao neosnovan.

F.      Peti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 6. stavaka 2. do 7., članka 7. stavaka 1., 2. i 5., kao i članka 8. Direktive PUO (isključivanje zainteresirane javnosti i Češke Republike iz postupka davanja odobrenja za iskopavanje lignita do 2026.)

1.      Argumenti stranaka

142. Svojim petim tužbenim razlogom Češka Republika ističe da je, time što je isključila sudjelovanje zainteresirane javnosti i te države članice iz postupka davanja odobrenja za iskopavanje lignita do 2026., Republika Poljska prekršila članak 6. stavke 2. do 7., članak 7. stavke 1., 2. i 5., kao i članak 8. Direktive PUO.

143. Kao i u svojem drugom tužbenom razlogu, koji se temelji na povredi tih odredbi člankom 33. Rudarskog zakonika, Češka Republika smatra da je postupak koji je vodi do tog odobrenja „postupak odlučivanja” iz članka 2. stavka 2. Direktive PUO, zbog čega se obveze iz članka 6. stavaka 2. do 7., članka 7. stavaka 1., 2. i 5., kao i članka 8. te direktive također primjenjuju na taj postupak. Naime, sudjelovanje zainteresirane javnosti, kao i navedene države članice, bilo je potrebno za provjeru toga jesu li uvjeti iz odluke PUO bili uključeni u to odobrenje. Međutim, nijedna od tih obveza nije bila poštovana u postupku davanja odobrenja za iskopavanje lignita do 2026., koji se odvija bez sudjelovanja javnosti.

144. Republika Poljska ovaj tužbeni razlog smatra neosnovanim, upućujući na svoje argumente koji se odnose na drugi tužbeni razlog. Ističe da su obveze iz relevantnih odredbi Direktive PUO već bile ispunjene u stadiju postupka koji je doveo do donošenja odluke PUO.

145. Nadalje, te odredbe ne zahtijevaju mogućnost nadzora nad time je li odluka o ulaganju (dopuštenje) uzela u obzir uvjete odluke PUO, imajući na umu da se sudjelovanje zainteresirane javnosti i države članice u postupku donošenja odluka koje imaju utjecaj na okoliš sastoji, u skladu s člankom 6. stavkom 4. Direktive PUO, u iznošenju očitovanja i mišljenja tijelima prije donošenja odluke o zahtjevu za davanje odobrenja. Imajući u vidu ovaj cilj, takvo je sudjelovanje u stadiju postupka davanja odobrenja suvišno, tim više što je tijelo koje vodi taj postupak vezano odlukom PUO.

146. K tomu, Republika Poljska tvrdi da su donošenje Odluke 2044. i izmjene odredbi poljskog prava koje predviđaju tužbu protiv odobrenja koje prethode odluci PUO, u postupku u kojemu je javnost mogla sudjelovati, doveli do toga da je peti tužbeni razlog postao bespredmetan.

2.      Ocjena

147. Peti tužbeni razlog se odnosi na povredu obveza koje proizlaze iz članka 6. stavaka 2. do 7., članka 7. stavaka 1., 2. i 5., kao i članka 8. Direktive PUO, koja se sastoji u tome što je Republika Poljska navodno onemogućila sudjelovanje zainteresirane javnosti i Češke Republike u postupku davanja odobrenja za iskopavanje lignita do 2026.

148. Na početku, čini mi se potrebnim odbiti argument na koji se poziva Republika Poljska, prema kojemu je ovaj tužbeni razlog postao bespredmetan jer su poljska tijela donijela novu odluku, koja produljuje odobrenje do 2044. U tom pogledu, dovoljno je odgovoriti da je ta odluka donesena tek 24. travnja 2021., dakle nakon mjerodavnog dana za ocjenu postojanja povrede u okviru postupka na temelju članka 259. UFEU-a(35).

149. U mjeri u kojoj postoji sličnost s pravnim pitanjem koje je postavila Češka Republika u svojem drugom tužbenom razlogu, dopuštam si upućivanje na vlastitu analizu u točki 95. i sljedećim točkama ovog mišljenja, u kojoj sam objasnio da su obveze predviđene prethodno citiranim odredbama bile poštovane u stadiju procjene utjecaja projekta na okoliš, koji dovodi do donošenja odluke PUO, i da se Direktiva PUO ne protivi pravnoj konstrukciji, poput one predviđene u poljskom pravnom poretku, u okviru koje se te obveze ispunjavaju u etapi koja prethodi postupku dodjele odobrenja za projekt, to jest u etapi procjene utjecaja projekta na okoliš, te se završna etapa, to jest etapa donošenja odluke o projektu, odvija bez sudjelovanja zainteresirane javnosti i predmetne države članice.

150. Glede argumenta koji je istaknula Češka Republika, da je dodatno sudjelovanje u stadiju davanja odobrenja potrebno kako bi se kasnije „nadziralo” je li odluka o odobrenju projekta uzela u obzir uvjete iz odluke PUO, valja pobliže navesti da članak 11. Direktive PUO dodjeljuje pravo preispitivanja samo „radi pobijanja materijalne ili postupovne zakonitosti odluka, radnji ili propusta, u skladu s odredbama ove direktive koje se odnose na sudjelovanje javnosti”(36). S druge strane, članak 11. ne dodjeljuje pravo sudskog nadzora nad uzimanjem u obzir razmatranja na kojima se temelji odluka PUO.

151. Osim toga u tom kontekstu želim istaknuti da nijedna odredba na koju se poziva Češka Republika u prilog svojem drugom tužbenom razlogu ne dodjeljuje takvo pravo. Upravo suprotno, kao što to proizlazi iz članka 6. stavka 4. Direktive PUO, te odredbe imaju za cilj „ovlastiti zainteresiranu javnost na iznošenje primjedbi i mišljenja nadležnim tijelima” prije donošenja odluke o zahtjevu za davanje odobrenja. Nadalje, iz članka 8. te direktive proizlazi da se „[i]shodi savjetovanja i informacije prikupljene u skladu s člancima 5., 6. i 7. moraju [...] uzeti u obzir u postupku dobivanja odobrenja za provedbu projekta” (moje isticanje). Ta obveza nametnuta nacionalnim tijelima međutim ne stvara zainteresiranoj javnosti pravo „nadzora” odluke, kao što to insinuira Češka Republika. Drugi tužbeni razlog mi se stoga čini utemeljen na pogrešnom tumačenju odredbi Direktive PUO.

152. Ova utvrđenja o primjenjivosti Direktive PUO valjana su unatoč mogućnosti, koja prema informacijama koje je dostavila Republika Poljska postoji u njezinu unutarnjem pravu, da zainteresirana javnost pokrene upravni postupak, kao i da podnese tužbu pred upravnim sudovima protiv odluka o odobrenju, osobito u svrhu nadzora njihove sukladnosti s uvjetima određenim u ranijim odlukama koje se odnose na okolišne uvjete(37).

153. S obzirom na prethodna razmatranja, smatram da je peti tužbeni razlog koji se odnosi na povredu obveza koje proizlaze iz članka 6. stavaka 2. do 7., članka 7. stavaka 1., 2. i 5., kao i članka 8. Direktive PUO, koja se sastoji u tome što je Republika Poljska navodno onemogućila sudjelovanje zainteresirane javnosti i Češke Republike u postupku davanja odobrenja za iskopavanje lignita do 2026., neosnovan.

G.      Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 9. stavaka 1. i 2. Direktive PUO (nepostojanje objave odobrenja za iskopavanje lignita do 2026. i njegove dostave Češkoj Republici u razumljivom obliku)

1.      Argumenti stranaka

154. Prema mišljenju Češke Republike, Republika Poljska je u sklopu odobrenja iskopavanja lignita do 2026. povrijedila obveze obavještavanja koje ima na temelju članka 9. Direktive PUO, čiji je cilj, između ostalog, da zainteresirana javnost ima mogućnost ispitati jesu li uvjeti u odluci PUO bili propisno uključeni u to odobrenje.

155. Što se tiče članka 9. stavka 1. točke (a) te direktive, sadržaj odluke o odobrenju i uvjeti koji iz nje proizlaze nisu bili objavljeni. S obzirom na činjenicu da to odobrenje izmjenjuje odobrenje br. 65/94, koje je već mijenjano više puta, morala je biti objavljena konsolidirana verzija odobrenja kako bi se ispunile obveze iz te odredbe te je ono moralo navesti sve informacije predviđene u članku 8.a navedene direktive. Međutim, odobrenje dostavljeno javnosti u svojoj izreci sadržava samo informacije o produljenju izvornog odobrenja. Kasnija dostava Češkoj Republici svih odluka kojima je to odobrenje bilo izmijenjeno ne omogućuje jasno razumijevanje toga koja verzija odobrenja je trenutačno na snazi. U tom pogledu, odobrenje za iskopavanje lignita do 2026. ne navodi trenutačni opseg površine iskopavanja i samo po sebi ne sadržava jasno i obvezujuće upućivanje na uvjete sadržane u odluci PUO.

156. Što se tiče članka 9. stavka 1. točke (b) Direktive PUO, odluka PUO je logično trebala biti glavni element „razlog[a] i razmatranja na kojima se odluka [o odobrenju] temelji”, ali odobrenje ne sadržava nikakvu procjenu usklađenosti odobrenih djelatnosti iskopavanja s odlukom PUO.

157. Glede članka 9. stavka 2. Direktive PUO, potrebno je, s obzirom na cilj te direktive, dotičnoj državi članici podnijeti potrebne informacije u najkraćem roku. Međutim, Republika Poljska je Češkoj Republici dostavila odobrenje za iskopavanje lignita do 2026. tek pet mjeseci nakon njegova donošenja, a dostavljeni dokument nije udovoljio zahtjevima iz članka 9. stavka 1. navedene direktive.

158. Republika Poljska odgovara da su javne obavijesti koje se odnose na sve etape postupka produljenja odobrenja br. 65/94 objavljene na internetskoj stranici javnog glasnika dotične općine, kao i na internetskoj stranci tijela nadležnog za koncesije, što je omogućilo javnosti i Češkoj Republici da se s njima upozna.

159. Vezano uz tvrdnju da je morala biti dostavljena konsolidirana verzija tog odobrenja, mehanizam ažuriranja odobrenja koji je prihvaćen u Poljskoj isključuje takvu dostavu jer takva konsolidirana verzija predstavlja novu upravnu odluku čiji sadržaj prelazi podneseni zahtjev za izmjenu, što je protivno poljskom upravnom pravu. U tom kontekstu, Republika Poljska smatra da članak 9. Direktive PUO ne nameće određeni oblik za odluke o odobrenju.

160. Ta država članica smatra da je obveza pružanja javnosti informacija iz članka 8.a te direktive i druge rečenice članka 9. stavka 1. točke (b) te direktive ispunjena objavom odluke PUO i rješenja o priznavanju neposredne izvršivosti te odluke, posebno objavom na službenoj stranici ministarstva okoliša Češke Republike i u Njemačkoj.

161. Što se tiče članka 9. stavka 2. Direktive PUO, Republika Poljska smatra da su tražene informacije dostavljene Češkoj Republici na vrijeme kako bi zainteresiranoj javnosti omogućile korištenje prava na sudsko preispitivanje na temelju članka 11. stavka 1. te direktive.

162. Naposljetku, Republika Poljska smatra da je šesti tužbeni razlog bespredmetan jer je Odluka 2044. objavljena u skladu s člankom 9. stavcima 1. i 2. Direktive PUO.

2.      Ocjena

163. U okviru šestog tužbenog razloga, Češka Republika prigovara Republici Poljskoj, kao prvo, da kršeći time članak 9. stavak 1. Direktive PUO, nije objavila sadržaj odluke o odobrenju rudarskih djelatnosti do 2026. i uvjete priložene toj odluci, kao ni razloge i razmatranja na kojima je ta odluka utemeljena, i, kao drugo, da je Republika Poljska – kršeći time članak 9. stavak 2. Direktive PUO – sa zakašnjenjem dostavila Češkoj Republici tekst navedene odluke i da dostavljeni dokument ne ispunjava zahtjeve utvrđene u članku 9. stavku 1. točkama (a) i (b) Direktive PUO. Ovaj se tužbeni razlog tiče konkretnih upravnih mjera, to jest objave i dostave, koje Direktiva PUO nameće nacionalnim tijelima.

164. Na početku, valja odbiti argument na koji se poziva Republika Poljska, prema kojemu je ovaj tužbeni razlog postao bespredmetan jer su poljska tijela donijela novu odluku, koja produljuje odobrenje do 2044. Kao što sam to već objasnio u okviru ispitivanja petog tužbenog razloga, ova odluka je donesena tek nakon dana mjerodavnog za ocjenu postojanja povrede(38).

165. Iz članka 9. stavka 1. Direktive PUO proizlazi da ako je donesena odluka o izdavanju ili odbijanju davanja odobrenja za provedbu projekta, nadležno tijelo ili tijela o tome odmah obavješćuju javnost i tijela koja bi zbog svojih specifičnih odgovornosti mogla biti zainteresirana za projekt, u skladu s nacionalnim postupcima, te osiguravaju da su javnosti i prethodno navedenim tijelima dostupne potrebne informacije, to jest sadržaj odluke i svi uvjeti koji su joj priloženi, kao i glavni razlozi i razmatranja na kojima se odluka temelji, uključujući informacije o postupku sudjelovanja javnosti. To također uključuje sažetak rezultata savjetovanja i informacije prikupljene na temelju članaka od 5. do 7. Direktive PUO te način na koji su ti rezultati bili uključeni ili na drugi način razmotreni, a posebno primjedbe dobivene od predmetne države članice. Na temelju članka 9. stavka 2. te direktive, nadležno tijelo ili tijela obavješćuju svaku državu članicu s kojom su vođena savjetovanja u skladu s člankom 7. te direktive, dostavljajući joj gore navedene informacije.

166. Republika Poljska tvrdi da su informacije koje prethodno navedena odredba propisuje bile objavljene, posebice na službenim internetskim stranicama. Međutim, čini mi se da Češka Republika prigovara, u bitnome, zbog nerazumljivosti i nepotpunosti objavljenih informacija. Osobito, vodeći računa o činjenici da navedeno odobrenje predstavlja posljednju od više izmjena odobrenja br. 65/94, prema mišljenju Češke Republike, trebalo joj je dostaviti konsolidiranu verziju tog odobrenja, kako bi joj se omogućilo da utvrdi koje su odredbe odobrenja bile na snazi. Unatoč tomu, očito je da prethodne odluke o izmjeni odobrenja za iskopavanje lignita do 2026. nisu bile stavljene na raspolaganje javnosti.

167. S tim u vezi, želim utvrditi da Republika Poljska ne osporava sadržaj informacija koje su objavljene i dostavljene Češkoj Republici. Umjesto toga se ograničava na navođenje da stavljanje konsolidirane verzije na raspolaganje nije nužno kako bi se zadovoljili zahtjevi utvrđeni u članku 9. stavku 1. Direktive PUO. Republika Poljska ističe da način na koji upravna tijela država članica poimaju upravne odluke ne spada u nadležnost Unije. Objašnjava da je u poljskoj upravnoj praksi prihvaćeni mehanizam ažuriranja odobrenja istovrstan mehanizmu dopune pravnog akta, u skladu s kojim je pravni akt u izvornoj verziji taj koji je obvezujući, ali uz uzimanje u obzir naknadnih izmjena.

168. Republika Poljska objašnjava da se u poljskom upravnom pravu primjenjuje načelo prema kojemu, u slučaju donošenja upravne odluke kojom se mijenja prethodno donesena odluka, upravno tijelo nadležno za donošenje odluke o izmjeni ne samo da nije dužno, već ni ne može ponoviti čitavu izmijenjenu odluku u odluci koju je donijelo. Odluka o izmjeni mora precizno navesti elemente izmijenjene odluke koji su predmet izmjene. Ako je ostatak izmijenjene odluke još na snazi, tijelo koje donosi odluku o izmjeni ne može u svojoj odluci ponoviti elemente koji nisu izmijenjeni. Drugačija praksa bi dovela do toga da se, unatoč ograničenom sadržaju zahtjeva za izmjenu prethodne odluke, u stvarnosti donosi nova upravna odluka.

169. Tekst sporne odluke čiji je učinak produljenje trajanja odobrenja za iskopavanje lignita do 2026. potvrđuje upravnu praksu Republike Poljske opisanu u prethodnoj točki ovog mišljenja. Doista, čini se da je izmijenjena samo točka koja propisuje trajanje tog odobrenja kako bi se uzelo u obzir produljenje odobrenja. S obzirom na navedeno, čini mi se da su očitovanja Republike Poljske u ovom kontekstu irelevantna jer nema govora o dovođenju u pitanje određene nacionalne upravne prakse. U središtu ispitivanja šestog tužbenog razloga je pitanje koje se više odnosi na preciznost sadržaja informacija koje moraju biti stavljene na raspolaganje javnosti i dostavljene drugoj državi članici koja je sudjelovala u savjetovanju predviđenom u članku 7. Direktive PUO.

170. Ako su poljska tijela upoznata s posebnostima njihova upravnog prava, to nužno nije slučaj za širu javnost i tijela drugih država članica. Kao što je u ovom mišljenju već bilo navedeno, nacionalna pravila različitih država članica mogu se znatno razlikovati glede načina organizacije upravnih postupaka u pogledu odluka kojima se odobrava provedba projekata koji mogu dovesti do značajnih utjecaja na okoliš(39). Stoga mi se čini ne samo neprikladnim, već i nespojivim s duhom solidarnosti, suradnje i uzajamne potpore, na kojima se temelji članak 9. Direktive PUO, iznijeti šture informacije, tražeći od šire javnosti i tijela susjednih država članica, koje su pogođene utjecajima određenog projekta na okoliš, da sami provedu istraživanje stranog nacionalnog prava u svrhu dobivanja potrebnih informacija kako bi mogli ostvariti prava koja im dodjeljuje pravo Unije.

171. Prema mojem mišljenju, nema nikakve sumnje da, ako je svrha obveza objavljivanja omogućiti učinkovite pravne lijekove protiv dotičnih odluka, informacije koje su stavljene na raspolaganje javnosti i tijelima susjednih država članica, koje su pogođene utjecajima određenog projekta na okoliš, moraju biti potpune i razumljive. Drugim riječima, informacije moraju biti iznesene na dovoljno precizan način i prilagođene posebnim potrebama adresata kako bi se osigurao učinak objavljivanja. Zato smatram da se „sadržaj odluke” kojom se odobrava djelatnost iskopavanja u rudniku Turów namijenjen za objavu javnosti, kao i navedenim nacionalnim tijelima, u skladu s člankom 9. stavkom 1. točkom (a) Direktive PUO, ne može sastojati samo od odluke o produljenju, već mora uključiti sve dokumente koji čine bit odobrenja. Samo takva mjera može omogućiti javnosti i tijelima susjednih država članica da shvate sadržaj te upravne odluke i da po potrebi pravodobno i prikladno reagiraju.

172. S tim u vezi, valja dodati da, kao što to izričito proizlazi iz članka 9. stavka 1. točke (b) Direktive PUO, predmetna informacija mora uključiti „glavn[e] razlo[ge] i razmatranja na kojima se odluka temelji”, što prema mojem mišljenju isključuje da se država članica poput Republike Poljske može suzdržati od stavljanja na raspolaganje javnosti i tijelima susjednih država članica relevantnu dokumentaciju o odobrenju, koja pobliže navodi razloge davanja odobrenja i njegova produljenja, zbog činjenice da njezin unutarnji pravni poredak ne predviđa takvu upravu praksu. Budući da je jasno kako članak 9. Direktive PUO ima za cilj postaviti visoke standarde transparentnosti i suradnje među državama članicama Unije u posebno osjetljivom području kao što je to zaštita okoliša, koje, kao što između ostalog pokazuju okolnosti ovog predmeta(40), prelazi nacionalne granice, smatram da se država članica ne može valjano pozvati na svoja unutarnja upravna pravila i običaje kao ispriku da se oslobodi od svojih obveza objavljivanja i dostave prema zainteresiranoj javnosti.

173. Iz prethodno navedenih razloga, smatram da je Republika Poljska prekršila članak 9. stavak 1. Direktive PUO.

174. Što se tiče samog navoda o kršenju članka 9. stavka 2. Direktive PUO, koje se sastoji u tome da je Republika Poljska navedeno odobrenje dostavila Češkoj Republici tek pet mjeseci nakon njegova donošenja, i to na nepotpun način, želim ponoviti ono što sam objasnio u prethodnim točkama glede važnosti za susjednu državu članicu, pogođenu utjecajem određenog projekta na okoliš, da raspolaže svim potrebnim informacijama o odobrenju projekta, kako bi mogla po potrebi prikladno i pravodobno reagirati.

175. To posebice podrazumijeva mogućnost ostvarenja prava na učinkovito sudsko preispitivanje na temelju članka 11. stavka 1. Direktive PUO, što, uzimajući u obzir proteklo vrijeme, kao i činjenicu da se moraju poštovati rokovi predviđeni nacionalnim postupovnim pravom, može postati osobito teško, čak nemoguće(41). Ako je zainteresirana stranka bila lišena mogućnosti isticati svoja prava pred nacionalnim sudovima zbog nepravodobnosti tužbe uzrokovane ponašanjem nacionalnih tijela, smatram da bi valjalo zaključiti da je došlo do povrede članka 9. stavka 2. Direktive PUO.

176. Čini se da je upravo to slučaj u situaciji koja je dovela do predmetnog spora. Naime, vrijeme od pet mjeseci za običnu dostavu predmetnog odobrenja predstavlja znatno kašnjenje ako se uzmu u obzir, s jedne strane, važni interesi koji su u igri, i s druge strane čista upravna priroda takvog zadatka, koji zahtijeva samo jednostavnu dostavu dokumenata. Takva situacija je tim ozbiljnija jer je do stavljanja na raspolaganje informacija koje je tražila Češka Republika došlo tek na njezino inzistiranje, i to djelomično. Kao što to navodi Češka Republika, ona još ne raspolaže konsolidiranim dokumentom koji bi joj omogućio da jasno sazna točan opseg i karakteristike projekta. Želim istaknuti da Republika Poljska nije pružila nikakvo uvjerljivo opravdanje za takvo kašnjenje prilikom dostave tražene informacije.

177. S obzirom na prethodna razmatranja, smatram da je također došlo do povrede članka 9. stavka 2. Direktive PUO.

178. S obzirom na gore navedene razloge, predlažem da se šesti tužbeni razlog smatra osnovanim.

H.      Sedmi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 11. stavka 1. Direktive PUO (isključivanje sudskog nadzora nad odobrenjem za iskopavanje lignita do 2026.)

1.      Argumenti stranaka

179. Češka Republika tvrdi da, na temelju članka 11. stavka 1. Direktive PUO, zainteresirana javnost mora imati pristup postupku sudskog preispitivanja odluke kojom je odobrena provedba projekta, bez obzira na ranije sudjelovanje javnosti u postupku koji je doveo do davanja tog odobrenja. Međutim, tvrdi da na temelju poljskog prava, zainteresirana javnost ne može tražiti nadzor nad odobrenjem za iskopavanje lignita do 2026., jer nije sudjelovala u postupku davanja tog odobrenja.

180. Nadalje, s jedne strane, izostanak službene objave navedenog odobrenja također je ograničio zainteresiranu javnost u nadzoru nad tim odobrenjem. S druge strane, postupci koje su češke nevladine organizacije pokrenule pred poljskim sudom u svrhu nadzora nad tim istim odobrenjem prekinuti su u iščekivanju odluke o zakonitosti odbijanja sudjelovanja navedenih organizacija u samom postupku davanja odobrenja, uslijed čega nije sigurno da će u njima biti meritorno odlučeno. Štoviše, zabrana poništenja odobrenja nakon roka od jedne godine lišava članak 11. stavak 1. Direktive PUO njegova korisnog učinka.

181. Republika Poljska u odgovoru upućuje na svoju argumentaciju u okviru drugog tužbenog razloga, tvrdeći da se članak 11. stavak 1. Direktive PUO ne protivi tomu da je nacionalni postupak zamišljen na način da je mogućnost podnošenja pravnog lijeka osigurana samo u stadiju odluke o okolišnim uvjetima.

182. Također smatra da su argumenti Češke Republike proturječni: s jedne strane, ta država članica tvrdi da zainteresirana javnost nema mogućnost osporavati odobrenje za iskopavanje lignita do 2026., s druge strane, priznaje da su se nevladine organizacije zapravo koristile svojim pravima koja proizlaze iz navedene odredbe.

183. U tom pogledu, činjenica da su pokrenuti postupci prekinuti odražava slobodu izbora načina organizacije postupka koji uživa nadležni poljski sud i nema nikakav učinak na ograničavanje prava tužitelja.

184. Štoviše, nepostojanje mogućnosti poništenja odobrenja nakon roka od jedne godine odnosi se, u skladu s člankom 42. Rudarskog zakonika, samo na poništenje odobrenja nakon ponovnog otvaranja postupka davanja odobrenja, što je jedan od izvanrednih pravnih lijekova za poništenje pravomoćnih odluka. Ono se dakle ne odnosi na poništenje odobrenja nakon redovnog upravnog nadzora koji je rezultat pravodobno podnesenog pravnog lijeka.

185. Republika Poljska također ističe da je sedmi tužbeni razlog postao bespredmetan uslijed donošenja Odluke 2044. i izmjena poljskog prava koje omogućuju zainteresiranoj javnosti da podnese prigovore i tužbe protiv odluka o ulaganju.

2.      Ocjena

186. Češka Republika svojim sedmim tužbenim razlogom tvrdi da je Republika Poljska povrijedila članak 11. stavak 1. Direktive PUO jer nije dopustila pokretanje sudskog postupka povodom tužbe protiv odobrenja za iskopavanje lignita do 2026. Ovaj se tužbeni razlog tiče prakse državnih tijela, kao i pravnog okvira u tuženoj državi članici.

187. Na početku, valja odbiti argument na koji se poziva Republika Poljska, prema kojemu je ovaj tužbeni razlog postao bespredmetan jer su poljska tijela donijela novu odluku, koja produljuje odobrenje do 2044. Kao što je već objašnjeno, ova odluka je donesena tek nakon dana mjerodavnog za ocjenu postojanja povrede. Isto se odnosi i na zakonodavne izmjene provedene nakon mjerodavnog dana, koje, prema mišljenju Republike Poljske, od tada omogućuju zainteresiranoj javnosti da podnese prigovore i tužbe protiv odluka o ulaganju(42).

188. Nadalje, valja podsjetiti na to da je, u pogledu cilja članka 11. Direktive PUO, ta odredba u sudskoj praksi Suda tumačena u smislu da je njezino područje primjene ograničeno na aspekte spora koji se odnose na pravo javnosti na sudjelovanje u postupku odlučivanja sukladno detaljnim pravilima koja su u tom području utvrđena tom direktivom. Suprotno tomu, isključeni su postupci preispitivanja koji se odnose na svako drugo pravilo iz te direktive i, a fortiori, na svako drugo zakonodavstvo, bilo Unijino ili ono država članica(43). Stoga valja poći od pretpostavke da se argumentacija koju iznosi Češka Republika odnosi samo na nadzor zakonitosti glede poštovanja prava na sudjelovanje javnosti.

189. Što se tiče organizacije pravnih sredstava od strane država članica, već je u okviru ispitivanja drugog tužbenog razloga detaljno objašnjeno da se ni članak 11. stavak 1. Direktive PUO, ni ijedna druga odredba prava Unije koja dodjeljuje ekvivalentno pravo, ne protive usvajanju postupka i nacionalnih odredbi koje predviđaju da je mogućnost pokretanja sudskog postupka osigurana samo u stadiju odluke o okolišnim uvjetima, ako je isključeno da odluka o odobrenju ne uzme u obzir rezultate postupka procjene utjecaja na okoliš.

190. Stoga, kada je pravo sudjelovanja javnosti, predviđeno člancima 6. do 9. Direktive PUO, bilo osigurano tijekom postupka donošenja Odluke PUO, dovoljno je predvidjeti pravno sredstvo koje se odnosi na taj stadij. Drugim riječima, država članica nije obvezna osigurati da eventualne povrede koje se odnose na sudjelovanje javnosti mogu biti osporavane još jednom, u stadiju odobrenja(44). Smatram da su argumenti koje ću izložiti dovoljni da se sedmi tužbeni razlog odbije kao neosnovan.

191. Radi potpunosti, želim istaknuti određenu proturječnost u argumentaciji Češke Republike. S jedne strane, Češka Republika tvrdi da zainteresirana javnost nije imala mogućnost pobijati predmetno odobrenje, a s druge strane, sama navodi da su tri nevladine organizacije (Greenpeace ČR, Frank Bold i Eko-Unia) zapravo iskoristile prava koja uživaju kao zainteresirana javnost na temelju članka 11. stavka 1. Direktive PUO. Iako Češka Republika navodi da su postupci prekinuti dok ne bude pravomoćno odlučeno o odbijanju sudjelovanja navedenih organizacija u postupku davanja odobrenja za iskopavanje do 2026., valja istaknuti da to samo po sebi ne može isključiti provođenje sudskog nadzora. Naime, na upit Suda o ovom pitanju tijekom rasprave, Češka Republika priznala je da poljski sudovi još nisu pravomoćno odbili tužbe čeških udruga za zaštitu okoliša.

192. U tom kontekstu, nalazim osobito korisnima pojašnjenja koja je u svojem odgovoru na tužbu dostavila Republika Poljska glede mogućih odluka Wojewódzkog Sąda Administracyjnog w Warszawie (Vojvodski upravni sud u Varšavi) ako potonji odluči prihvatiti ili odbiti tužbe koje su podnijele prethodno navedene organizacije. Suprotno onomu što navodi Češka Republika u svojoj tužbi, ne čini se da članak 42. Rudarskog zakonika predstavlja prepreku mogućnosti da navedeni upravni sud poništi predmetno odobrenje. Zapravo, prema informacijama Republike Poljske, ne čini se da ta odredba predviđa ikakvo ograničenje glede poništenja, izmjene ili potvrde ništavosti odluke do koje dolazi u drugim postupcima različitima od postupka preispitivanja u poljskom pravu.

193. Zbog nepostojanja uvjerljivih dokaza u prilog tezi da pravni poredak Republike Poljske ne nudi nijedno učinkovito pravno sredstvo za osiguranje prava na sudjelovanje javnosti u postupcima donošenja odluka, posebno u okolnostima ovog predmeta, čini mi se neuvjerljivom argumentacija koju je iznijela Češka Republika. Smatram da činjenica da gore navedene organizacije za zaštitu okoliša nisu bile uspješne u svojim tužbama sama po sebi ne predstavlja dovoljan dokaz kako bi se zaključilo da je sustav neučinkovit, tim više što pravna sredstva još nisu bila iscrpljena.

194. S obzirom na prethodna razmatranja, smatram da sedmi tužbeni razlog valja odbiti kao neosnovan.

I.      Osmi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 7. Direktive PUO (nepostojanje objave odobrenja za iskopavanje lignita do 2026.)

1.      Argumenti stranaka

195. Češka Republika ističe da je, na temelju članka 7. stavka 2. točke (f) Direktive 2003/4, država članica obvezna učiniti javnosti dostupnim odobrenja koja imaju značajan utjecaj na okoliš. Budući da je odobrenje za iskopavanje lignita do 2026. takvo odobrenje, s obzirom na to da mora biti podvrgnuto postupku procjene utjecaja na okoliš na temelju članka 4. stavka 1. Direktive PUO, Republika Poljska prekršila je članak 7. Direktive 2003/4 time što nije objavila ni samo odobrenje ni mjesto gdje ga je moguće zatražiti.

196. Republika Poljska odgovara da je ministar za klimu svojim mišljenjem od 20. ožujka 2020. objavljenim u glasniku javnih informacija na svojoj internetskoj stranici, postavljenim na oglasnoj ploči Ministarstva klime i objavljenim na uobičajen način u gradskim službama i općini Bogatynia (Poljska), obavijestio javnost o donošenju odobrenja za iskopavanje lignita do 2026. i o mogućnostima za upoznavanje s njegovim sadržajem, kao i povezanom dokumentacijom.

197. Ta država članica stoga smatra da nije bilo povrede članka 7. Direktive 2003/4. Dodaje da je ovaj tužbeni razlog bespredmetan jer je Odluka 2004. bila podvrgnuta novim pravilima, osobito glede objave, te je njezin sadržaj objavljen na internetskim stranicama ministra za klimu.

2.      Ocjena

198. Svojim osmim tužbenim razlogom Češka Republika tvrdi da je nepostojanje objave navedenoga odobrenja ili mjesta na kojemu ga je moguće zatražiti protivno članku 7. Direktive 2003/4, dok Republika Poljska ustraje na činjenici da je na internetskim stranicama Ministarstva klime najavljeno donošenje odobrenja i da su navedene mogućnosti upoznavanja s odobrenjem.

199. Odmah na početku valja podsjetiti na to da je, kao što je to utvrđeno u okviru ispitivanja šestog tužbenog razloga, Republika Poljska prekršila članak 9. stavke 1. i 2. Direktive PUO jer nije objavila odobrenje za iskopavanje lignita do 2026. te ga nije dostavila Češkoj Republici u razumljivom obliku(45). Ova se povreda sastoji u tome što su poljska tijela propustila uključiti sve dokumente koji predstavljaju bit odobrenja, i ograničila se na objavu dokumenta koji najavljuje produljenje trajanja prethodnog odobrenja, bez objašnjavanja detalja o koncesiji koja je dodijeljena operatoru rudnika Turów.

200. Pitanje koje se konkretno postavlja u ovom kontekstu je može li ta povreda prava Unije također predstavljati povredu odredbi Direktive 2003/4. U skladu s člankom 2. stavkom 1. točkom (c) te direktive, u njezino područje primjene ulaze djelatnosti koje utječu ili mogu utjecati na elemente okoliša, kao što su zrak i atmosfera, voda, tlo, zemlja, krajolik i prirodna staništa, uključujući močvare, obalna i morska područja, biološku raznolikost i njezine sastavne dijelove. U okviru svojih djelatnosti, država članica je obvezna, na temelju članka 7. Direktive 2003/4, odobrenja koja imaju značajan utjecaj na okoliš učiniti dostupna javnosti i to bilo izravno njihovom objavom bilo navodeći mjesto gdje javnost može to odobrenje zatražiti.

201. Uzimajući u obzir činjenicu da aktivnosti iskopavanja u rudniku Turów ulaze u kategoriju djelatnosti koje su, zbog njihova značajnog utjecaja na okoliš, podvrgnute obveznom postupku procjene utjecaja na okoliš u skladu s člankom 4. stavkom 1. Direktive PUO(46), nema sumnje da je riječ o djelatnosti koja može imati utjecaje na elemente okoliša i da stoga ulazi u područje primjene Direktive 2003/4.

202. Odobrenje za iskopavanje do 2026. konačno je odobrenje u svrhu provedbe te djelatnosti i, kao takvo, predstavlja „ovlaštenj[e] sa značajnim utjecajem na okoliš” u smislu članka 7. stavka 2. točke (f) Direktive 2003/4. Na njega se stoga primjenjuju prethodno navedene odredbe, koje obvezuju državu članicu da takvo odobrenje učini dostupnim javnosti. U nedostatku suprotnih naznaka, u predmetnom slučaju nije primjenjivo nijedno od izuzeća predviđenih člankom 4. Direktive 2003/4, koja ovlašćuju države članice da u određenim slučajevima odbiju zahtjev za informacije o okolišu.

203. U interesu koherentnog tumačenja prava Unije, smatram da članak 9. stavke 1. i 2. Direktive PUO i članak 7. stavak 2. točku (f) Direktive 2003/4 treba tumačiti u smislu da su usmjereni postizanju istog cilja, to jest osiguravanju prava javnosti da bude obaviještena na najjasniji i najpotpuniji mogući način, osobito u slučaju produljenja odobrenja za iskopavanje.

204. Naime, valja istaknuti, s jedne strane, da članak 7. Direktive 2003/4 štiti javni interes i omogućuje svakom građaninu da ima pristup informacijama o okolišu koje drže javna tijela neovisno o bilo kakvom pojedinačnom interesu(47) i s druge stane da, u skladu s uvodnom izjavom 16. te direktive, pravo na informacije znači da bi objavljivanje informacija trebalo biti opće pravilo(48). Očito je da bi ti ciljevi bili ozbiljno ugroženi ako bi se informacije navedene u članku 7. stavku 2. Direktive 2003/4 učinile dostupnima javnosti samo na nerazumljiv i nepotpun način. Slijedom navedenog, smatram da ovi elementi također idu u prilog širenju informacija o okolišu koje mora uredno voditi računa o visokim standardima transparentnosti i suradnje koje nameće Direktiva PUO u području poput zaštite okoliša, koje nadilazi nacionalne granice(49).

205. S tog gledišta, sklon sam zaključiti, poput Komisije u obrazloženom mišljenju, da povreda članka 9. stavaka 1. i 2. Direktive PUO povlači povredu članka 7. stavka 2. točke (f) Direktive 2003/4.

206. S obzirom na gore navedene razloge, predlažem prihvaćanje osmog tužbenog razloga.

J.      Deveti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 4. stavka 3. UEU-a (nepostojanje objave potpunih informacija u vezi s postupkom davanja odobrenja za iskopavanje lignita do 2026.)

1.      Argumenti stranaka

207. Češka Republika podsjeća na to da su, na temelju načela lojalne suradnje navedenog u članku 4. stavku 3. UEU-a, države članice obvezne međusobno si pomagati kako bi ostvarile ciljeve utvrđene pravom Unije, uključujući sekundarnim pravom. Budući da je odobrenje za iskopavanje lignita do 2026. obuhvaćeno Direktivom PUO i Direktivom 2003/4, i vodeći računa o lokaciji rudnika Turów, iz tih direktiva proizlaze određene obveze i na teret Češke Republike, pri čijoj je provedbi Republika Poljska dužna pomoći.

208. Država članica tužiteljica potonjoj državi članici prigovara da joj je odbila, tijekom više mjeseci i unatoč ponovljenim zahtjevima, dostaviti detaljnije informacije o postupku davanja navedenog odobrenja, uključujući njegov tekst, što je onemogućilo izvršavanje njezinih obveza na temelju navedenih direktiva u pogledu njezine vlastite zainteresirane javnosti. Dodaje da su je djelovanja na koja se žali u okviru šestog tužbenog razloga, osobito kašnjenje dostave tog istog odobrenja i nepostojanje konsolidirane verzije odobrenja br. 65/74, također spriječile u ispunjavanju ovih obveza.

209. Republika Poljska tvrdi da je dopisima od 13. siječnja 2020., 5. ožujka 2020. i 28. svibnja 2020. odgovorila na zahtjeve za informacije Češke Republike u vezi s odobrenjem za iskopavanje lignita do 2026. godine. Dana 28. kolovoza 2020. toj je državi članici dostavila dokumente tražene 17. travnja 2020. i ponovno 24. srpnja 2020., to jest odobrenje do 2026. godine i odobrenje br. 65/94. S obzirom na razvoj epidemije bolesti COVID 19 od ožujka 2020., koja je otežala razmjenu korespondencije među strankama, pokazala je da Republici Češkoj marljivo dostavlja tražene informacije.

210. Tužena država članica nadalje ističe da Češka Republika od 2009. sudjeluje u postupcima procjene utjecaja na okoliš glede rudnika Turów i elektrane koja je s njim povezana.

211. Konačno, Republika Poljska smatra da je deveti tužbeni razlog bespredmetan jer je Češka Republika bila uredno obaviještena o donošenju Odluke 2044. i drugim bitnim okolnostima vezanima uz njezino donošenje.

2.      Ocjena

212. Svojim devetim tužbenim razlogom, Češka Republika ističe da je Republika Poljska, time što nije dostavila potpune informacije o postupku donošenja odluke kojom se odobrava iskopavanje do 2026., prekršila svoje obveze na temelju načela lojalne suradnje, navedenog u članku 4. stavku 3. UEU-a.

213. Na početku međutim valja odbiti argument na koji se poziva Republika Poljska, prema kojemu je ovaj tužbeni razlog postao bespredmetan jer je donesena nova odluka, koja produljuje odobrenje do 2044. i čiji je sadržaj dostavljen Češkoj Republici. Kao što je već objašnjeno u ovom mišljenju, ti su se događaji odvili tek nakon mjerodavnog dana za ocjenu postojanja povrede u okviru postupka na temelju članka 259. UFEU-a. Stoga su ti događaji irelevantni u svrhu ispitivanja ovog tužbenog razloga.

214. Prema načelu lojalne suradnje, navedenog u članku 4. stavku 3. UFEU-a, države članice su obvezne međusobno si pomagati kako bi osigurale ostvarenje ciljeva Unije. Kao što to proizlazi iz članka 4. stavka 3. drugog i trećeg podstavka UEU-a, to posebice podrazumijeva obvezu poduzimanja svih odgovarajućih mjera, općih ili posebnih, kako bi osigurale ispunjavanje obveza koje proizlaze iz sekundarnog prava, ali također suzdržavanja od svake mjere koja bi mogla ugroziti postizanje ciljeva Unije.

215. U okviru ispitivanja šestog tužbenog razloga(50), objasnio sam da obveza koju članak 9. stavak 2. Direktive PUO nameće svim državama članicama koje imaju namjeru provesti projekt koji može imati značajne utjecaje na okoliš i utjecati na druge države članice, koja se sastoji od obavještavanja potonjih o odluci o dodjeli ili odbijanju odobrenja, proizlazi iz ideala solidarnosti, suradnje i uzajamne potpore među državama članicama. Štoviše, istaknuo sam da ta suradnja počinje već u ranijem stadiju obvezom, predviđenom u članku 7. Direktive PUO, obavještavanja predmetnih država članica o planiranju predmetnog projekta, nakon koje slijedi obveza da ih se pozove da sudjeluju u postupcima donošenja odluka u području okoliša. Dakle očito je da je suradnja među državama članicama predviđena sekundarnim pravom u konačnici usmjerena zaštiti okoliša, drugim riječima, osiguravanju ostvarenja ovog cilja Unije navedenog, između ostalog, u članku 3. stavku 3. UEU-a, člancima 11. i 191. UFEU-a, kao i članku 37. Povelje Europske unije o temeljnim pravima.

216. Ovaj ideal solidarnosti, suradnje i uzajamne potpore među državama članicama u interesu ostvarenja ovog važnog cilja Unije je također temelj odredbi Direktive 2003/4 koja jamči pristup javnosti informacijama o okolišu. S jedne strane, kao što je već istaknuto u okviru ispitivanja osmog tužbenog razloga(51), članak 7. stavci 1. i 2. te direktive obvezuju države članice da poduzmu sve mjere potrebne za osiguravanje da relevantne informacije, uključujući odobrenja koja imaju značajan utjecaj na okoliš, budu raširene u javnosti. S druge strane, članak 3. Direktive PUO zahtijeva da države članice osiguravaju da tijela javne vlasti moraju učiniti dostupnim informacije o okolišu koje su pohranjene kod ili za njih, svakom podnositelju zahtjeva na njegov zahtjev, bez obveze iskazivanja interesa.

217. U mjeri u kojoj države članice pogođene određenim projektom također imaju pravo zahtijevati sve relevantne informacije vezane uz takav projekt, kao što je to predviđeno u članku 7. stavku 2. Direktive 2003/4, moraju se smatrati „korisnicima” odredbi sekundarnog prava navedenog u prethodnim točkama. Logična posljedica ovog nalaza je da je država članica koja je adresat navedenih obveza vezana načelom lojalne suradnje iz članka 4. stavka 3. UEU-a kada druga država članica traži pomoć u obliku zahtjeva za informacije.

218. Glede okolnosti predmetnog slučaja, nesporno je da je Republika Poljska Češkoj Republici dostavila odluku kojom se odobrava iskopavanje lignita do 2026. tek pet mjeseci nakon njezina donošenja. Štoviše, valja utvrditi da je država članica tužiteljica morala Republici Poljskoj uputiti više zahtjeva za podacima jer su dobivene informacije bile nepotpune, a da na te zahtjeve potonja država članica nije uvijek odgovorila. Tek nakon pokretanja postupka predviđenog člankom 259. UFEU-a Republika Poljska uputila je Češkoj Republici tražene dokumente, konkretno izvorni zahtjev za odobrenje za iskopavanje iz 1994. Češka Republika međutim još ne raspolaže konsolidiranim dokumentom koji bi joj omogućio da jasno sazna točan opseg i karakteristike projekta.

219. Nepravodobna i nepotpuna dostava traženih podataka od strane Republike Poljske, zajedno s odbijanjem odgovaranja na zahtjeve za pomoć Češke Republike, ne udovoljava zahtjevima duha solidarnosti, suradnje i uzajamne potpore među državama članicama koje postavlja pravo Unije kako bi se mogao postići cilj učinkovite zaštite okoliša.

220. Stoga smatram da takav stav prema susjednoj državi članici koja se nalazi u istoj situaciji u pogledu rizika za okoliš predstavlja povredu načela lojalne suradnje navedenog u članku 4. stavku 3. UEU-a.

221. S obzirom na prethodna razmatranja, deveti tužbeni razlog smatram osnovanim.

K.      Deseti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 2. stavka 1. Direktive PUO, u vezi s člankom 4. stavkom 1. te direktive (neuzimanje u obzir odluke PUO u odobrenju za iskopavanje lignita do 2026.)

1.      Argumenti stranaka

222. Češka Republika se poziva na povredu članka 2. stavka 1. Direktive PUO, u vezi s člankom 4. stavkom 1. te direktive jer odobrenje za iskopavanje lignita do 2026. nije uzelo u obzir odluku PUO.

223. Ova država članica podsjeća na to da su, sukladno tom članku 2. stavku 1., projekti utvrđeni u članku 4. Direktive PUO podvrgnuti „obvezi ishođenja odobrenja za provedbu projekta i procjeni u pogledu njihovih utjecaja na okoliš”. To znači da odobrenja za te projekte moraju sadržavati, ili barem uzeti u obzir takvu procjenu.

224. Međutim, poljska tijela od početka nisu predvidjela provedbu takve procjene za navedeno odobrenje. Ako je odluka PUO bila priložena uz zahtjev operatora, to se uopće nije odrazilo na postupak davanja tog istog odobrenja ni na samo odobrenje. Nadalje, taj je zahtjev bio podnesen na temelju članka 72. stavka 2. točke 2. podtočke (k) Zakona o informacijama o okolišu; unatoč tomu što mu nije bila priložena procjena utjecaja na okoliš, nadležno tijelo je zahtjev smatralo potpunim; nakon naknadnog pripajanja odluke PUO tom zahtjevu, to tijelo nije smatralo potrebnim pozvati zainteresirane osobe da nadopune svoja očitovanja; odobrenje za iskopavanje lignita do 2026. ne spominje nikakvo ispitivanje usklađenosti zahtjeva s odlukom PUO; to odobrenje ne ponavlja ni ne razvija uvjete postavljenje odlukom PUO i ne sadržava ni jedan pobliži navod u pogledu ograničenja površine iskopavanja, koje je određeno tom odlukom.

225. Češka Republika iz toga zaključuje da sadržaj odluke PUO nije odražen u postupku davanja navedenog odobrenja. Sama činjenica da je odobrenje obuhvaćeno odlukom PUO kako glede trajanja valjanosti odobrenja, tako i glede površine rudnika ne znači da se odobrenje zapravo temelji na odluci PUO. Prema mišljenju Češke Republike, ta dva dokumenta predstavljaju neovisne odluke.

226. Upućujući na svoj odgovor na prvi i drugi tužbeni razlog, Republika Poljska iznova ističe obvezujući karakter odluke PUO za operatora, koji mora izvršavati obveze koje mu ona nameće neovisno o bilo kakvom prenošenju u tekst odobrenja za iskopavanje lignita do 2026. i mora dostaviti informacije i rezultate ispitivanja koji se odnose osobito na koncentracije suspendiranih čestica, onečišćenje bukom i kvalitetu voda. Smatra da Češka Republika zanemaruje obveze koje proizlaze iz poljskog prava i donosi subjektivne zaključke o stavu i mišljenjima poljskih tijela.

227. Prema mišljenju Republike Poljske, činjenica da je operator priložio odluku PUO zahtjevu za produljenje odobrenja za rudnik Turów znači da je obvezan obavljati djelatnosti iskopavanja u skladu s tom odlukom. Iz tadašnjih okolnosti jasno proizlazi da odobrenje za iskopavanje lignita do 2026. obuhvaća isti projekt kao i odluka PUO koja mu je prethodila.

228. Glede kritike koja se odnosi na izostanak spominjanja površine projekta u tom odobrenju, tužena država članica ističe da su granice područja rudnika utvrđene odlukom ministra za klimu od 16. ožujka 2020., prije donošenja navedenog odobrenja i da su stoga obvezujuće, uslijed čega njihovo uključivanje u odobrenje nije bilo potrebno.

229. Prema mišljenju navedene države članice, ovaj tužbeni razlog je također bespredmetan zbog donošenja Odluke 2044. koja je bila utemeljena na odluci PUO.

2.      Ocjena

230. Svojim desetim tužbenim razlogom Češka Republika ističe povredu članka 2. stavka 1., u vezi s člankom 4. stavkom 1. Direktive PUO. Preciznije, Češka Republika osporava činjenicu da je projektu koji je bio predmet odluke kojom je odobreno iskopavanje do 2026. prethodila procjena utjecaja na okoliš, jer smatra da odluka PUO nije bila uzeta u obzir ni u okviru postupka o zahtjevu za produljenje valjanosti odobrenja br. 65/94 za šest godina, ni u samoj navedenoj Odluci 2026.

231. Čak i da shvaćam interes Češke Republike da Sud ispita ovaj tužbeni razlog, ipak se pitam ne ulazi li to prije u nadležnost poljskih sudova, koji će, čim budu pokrenuti postupci povodom tužbi koje su podnijeli članovi zainteresirane javnosti, imati priliku ispitati formalne aspekte postupka koji je doveo do donošenja odluke kojom je odobreno iskopavanje do 2026., kao i meritum te odluke s obzirom na obveze koje proizlaze iz odluke PUO. Naime, čini mi se da su nacionalni sudovi zbog njihova poznavanja činjeničnog konteksta, kao i nacionalnog pravnog okvira a priori u boljem položaju za odlučiti o pitanjima koja je postavila Češka Republika.  Unatoč tomu, ispitat ću ih u daljnjem tekstu radi potpunosti.

232. Na početku, valja odbiti argument na koji se poziva Republika Poljska prema kojemu je ovaj tužbeni razlog postao bespredmetan jer je donesena nova odluka, koja produljuje odobrenje do 2044. Budući da su se ti događaji odvili tek nakon mjerodavnog dana za ocjenu postojanja povrede u okviru postupka na temelju članka 259. UFEU-a, nisu relevantni u svrhu razmatranja tog tužbenog razloga(52).

233. U pogledu odredbi koje je Republika Poljska prekršila, valja napomenuti da članak 2. stavak 1. Direktive PUO zahtijeva da projekti utvrđeni u članku 4. te direktive budu podvrgnuti „obvezi ishođenja odobrenja za provedbu projekta i procjeni u pogledu njihovih utjecaja na okoliš”. Kao što to točno navodi Češka Republika, tu formulu treba shvatiti u smislu da odobrenja tih projekata moraju sadržavati procjenu njihovih utjecaja na okoliš, ili ih barem uzeti u obzir.

234. Projekt poput onog koji je bio odobren odlukom o produljenju iskopavanja do 2026. ispunjava uvjete iz članka 4. stavka 1. Direktive PUO (površinski kopovi površine iznad 25 hektara) (točka 19. Priloga I. toj direktivi), a isto vrijedi za sve izmjene ili proširenja dotičnih projekata koji sami po sebi ispunjavaju utvrđene pragove (točka 24. Priloga I. toj direktivi)(53). Stoga se članak 2. stavak 1. Direktive PUO primjenjuje na odobrenje poput predmetnog odobrenja.

235. Što se tiče navoda Češke Republike da odluka PUO nije uzeta u obzir u odluci kojom se odobrava iskopavanje do 2026., želim skrenuti pažnju na informacije koje je u tom pogledu dostavila Republika Poljska, prema kojima, u skladu s važećim poljskim zakonodavstvom, odluka o okolišnim uvjetima veže između ostalog tijela koja donose odluku kojom se odobravaju rudarske djelatnosti, kao i poduzetnika koji je adresat te odluke.

236. Kao što to objašnjava Republika Poljska, činjenica da je operator rudnika Turów priložio odluku PUO u postupku koji se odnosi na produljenje odobrenja znači da je on obvezan obavljati djelatnosti iskopavanja u rudniku u skladu s odredbama te odluke. Iz toga slijedi da je odluka PUO, kao svaka druga upravna odluka donesena u poljskom pravnom poretku, obvezujuća za svojeg adresata koji, na temelju te odluke, stječe prava te je vezan obvezama koje su određene u toj odluci. Štoviše, Republika Poljska osigurava da operator rudnika Turów učinkovito izvršava obveze koje proizlaze iz odluke PUO.

237. U nedostatku suprotnih naznaka, nemam nijedan razlog za pretpostaviti da upravna odluka koju su donijela nadležna tijela, poput odluke PUO, ne bi bila obvezujuća za operatora koji je dobio odobrenje za obavljanje rudarske djelatnosti. Želim utvrditi da Češka Republika ne dovodi u pitanje ni objašnjenja poljskog pravnog okvira koja su prenesena u prethodnim točkama ovog mišljenja.

238. K tomu, u pogledu navoda Češke Republike da ne postoji nikakva povezanost između odluke PUO i odluke kojom je odobreno iskopavanje do 2026. jer te odluke ne navode istu površinu projekta, valja uzeti u obzir određene važne činjenične aspekte koje ću iznijeti u daljnjem tekstu.

239. Kao prvo, valja napomenuti da je odluka PUO donesena za razdoblje rudarske djelatnosti od 24 godine, dok je odobrenje produljeno samo za 6 godina. Stoga je logično da se te odluke razlikuju, s obzirom na to da se odnose na različita razdoblja.
Budući da se odluka PUO odnosi na dulje razdoblje, to odobrenja rudarskih djelatnosti dovodi u njezino vremensko područje primjene.

240. Kao drugo, želim napomenuti da, iako predmetne odluke pokazuju manju razliku u pogledu površine na kojoj se rudarske djelatnosti mogu provoditi (31 014 698 m² u odobrenju, dok odluka PUO upućuje na površinu od oko 30,9 km²), nije sporno da su poljske vlasti 12. veljače 2020. donijele ispravak odluke PUO, u kojemu su izričito odredile koordinate relevantnog područja. Ti dokumenti pokazuju da se lokacija projekta obuhvaćena odobrenjem za iskopavanje nalazi unutar zemljopisnih granica predviđenih u odluci PUO. Iz toga slijedi da rudarska djelatnost koju su odobrila nadležna tijela ne prelazi sadržaj odluke PUO.

241. Iz tih zapažanja proizlazi da odobrenje na koje je usmjeren ovaj tužbeni razlog ne odstupa od onoga što predviđa odluka PUO u pogledu trajanja predviđene rudarske djelatnosti i relevantnog zemljopisnog područja. Posljedično, u nedostatku dokaza, ne može se valjano tvrditi da ne postoji nikakva povezanost između dviju upravnih odluka. Stoga smatram da treba odbiti argumente koje iznosi Češka Republika.

242. S obzirom na prethodna razmatranja dolazim do zaključka da Republika Poljska nije prekršila članak 2. stavak 1. Direktive PUO, u vezi s člankom 4. stavkom 1. te direktive.

243. Iz toga slijedi da deseti tužbeni razlog valja odbiti kao neosnovan.

L.      Jedanaesti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 8.a stavka 1. točke (b) Direktive PUO (nepostojanje utvrđivanja svih okolišnih uvjeta u odobrenju za iskopavanje lignita do 2026.)

1.      Argumenti stranaka

244. Češka Republika iznosi navode o postojanju povrede članka 8.a stavka 1. točke (b) Direktive PUO jer se određeni okolišni uvjeti predviđeni tom odredbom ne nalaze ni u odobrenju za iskopavanje lignita do 2026., ni u odluci PUO, kao što to ta odredba zahtijeva, u vezi sa stavkom 3. istog članka. To je osobito slučaj u pogledu površine iskopavanja, koju treba smatrati okolišnim uvjetom.

245. Nadalje, navedeno odobrenje ne spominje uvjete navedene u odluci PUO glede odobrenog projekta. K tomu, iz te odluke proizlazi da se određeni uvjeti moraju provoditi u razdoblju koje prelazi valjanost tog odobrenja, uslijed čega nije jasno na koji se način navedena provedba odvija tijekom valjanosti odobrenja.

246. Republika Poljska ističe, na prvom mjestu, da odluka PUO, sa svojim ispravkom od 12. veljače 2020. sadržava koordinate koje precizno ograničavaju područje projekta i da površina predviđene rudarske djelatnosti, koja je pobliže navedena u odluci ministra za klimu od 16. ožujka 2020., nije veća od površine utvrđene u odluci PUO.

247. Što se tiče drugog prigovora Češke Republike, tužena država članica smatra da, kao što je to navedeno u njegovu tekstu, članak 8.a stavak 1. točka (b) Direktive PUO određuje minimalne zahtjeve u pogledu sadržaja odobrenja projekta. Općenita narav obveza koje su u njemu navedene otežava da se unaprijed odredi koje konkretne informacije čine elemente koji moraju biti uključeni. Ne može se tvrditi da predmetno odobrenje krši ovu odredbu jer ono pobliže ne navodi mogućnost primjene pojedinih uvjeta koji se odnose na određeno razdoblje. U tom pogledu, detaljne informacije o različitim stadijima radova u vezi s napretkom djelatnosti iskopavanja predmet su kasnijih nalaza, strogo vezanih uz organizaciju radova iskopavanja i uz načine njihova izvođenja, i odražavaju se u operativnom planu rudarskog postrojenja, tehničkom dokumentu uređenom člancima 108. do 111. Rudarskog zakonika.

248. Zbog razloga iznesenih u odgovoru na druge tužbene razloge, Republika Poljska smatra da je jedanaesti tužbeni razlog bespredmetan.

2.      Ocjena

249. Svojim jedanaestim tužbenim razlogom, Češka Republika ističe da je Republika Poljska, time što u odluci kojom se odobrava iskopavanje do 2026. nije dovoljno uzela u obzir sve zahtjeve iz područja okoliša, prekršila svoje obveze na temelju članka 8.a stavka 1. Direktive PUO.

250. Ovaj se tužbeni razlog oslanja na dva navoda. Kao prvo, Češka Republika smatra da neke od traženih informacija koje se odnose na projekt obuhvaćen navedenom Odlukom 2026. nisu bile ispitane ni u toj odluci ni u odluci PUO, i kvalificira površinu iskopavanja kao jedan od bitnih okolišnih uvjeta, koji u osnovi određuje učinke projekta na okoliš. Kao drugo, prema mišljenju Češke Republike, odluka PUO ne određuje pobliže mogućnost primjene pojedinih uvjeta, koji se odnose na puno veći projekt, imajući u vidu njegovo dulje razdoblje rada od 18 godina i njegovu odgovarajuću vrijednost i površinu iskopavanja.

251. Članak 8.a stavak 1. Direktive PUO utvrđuje minimalne zahtjeve u pogledu sadržaja odobrenja, što se tiče prvenstveno zaključaka procjene utjecaja projekta na okoliš i okolišnih uvjeta za njegovu provedbu. Ti zahtjevi vezani uz sadržaj mogu, u skladu s člankom 8.a stavkom 3. Direktive PUO, između ostalog, također biti ispunjeni prilikom donošenja druge odluke u okviru onoga što nazivamo postupak donošenja odluka u smislu članka 2. stavka 2. Direktive PUO. Na temelju članka 8.a stavka 1. točke (b) Direktive PUO, među tim zahtjevima također se nalaze svi okolišni uvjeti vezani uz odluku, opis svih elemenata projekta i/ili mjera predviđenih radi izbjegavanja, sprečavanja ili smanjivanja te, ako je moguće, radi neutraliziranja značajnih štetnih utjecaja na okoliš i, prema potrebi, mjere praćenja.

252. Što se tiče prvog navoda, prema kojemu su poljska tijela navodno propustila utvrditi površinu iskopavanja u tekstu odobrenja za iskopavanje do 2026., čini mi se da je taj navod samo ponavljanje desetog tužbenog razloga. Stoga, dopuštam si uputiti na svoja razmatranja u okviru ispitivanja navedenog tužbenog razloga u točki 239. ovog mišljenja. Kao što sam već detaljno objasnio, odobrenje, kao upravna odluka, ne odstupa od onoga što predviđa odluka PUO u pogledu trajanja predviđene rudarske djelatnosti i relevantnog zemljopisnog područja. Stoga ovaj navod valja odbiti.

253. U pogledu drugog navoda koji se temelji na navodnoj pogrešnoj primjeni članka 8.a stavka 1. točke (b) Direktive PUO, zato što odobrenje za iskopavanje do 2026. pobliže ne navodi uvjete navedene u odluci PUO koji se odnose na odobreni projekt, valja napomenuti da, iako ta odredba utvrđuje minimalne zahtjeve („barem”) glede informacija koje treba dostaviti o odobrenom projektu, ta je odredba ograničena na određivanje obveze ugrađivanja tih informacija u odobrenje na vrlo općenit način („Odluka o davanju odobrenja za provedbu projekta sadrži […]”), ostavljajući time određeni manevarski prostor nadležnim tijelima. Kao što to proizlazi iz samog teksta ove odredbe („vezane uz”), obveza ugrađivanja se također primjenjuje na sve okolišne uvjete koji su temelj odluke o davanju odobrenja.

254. Takav pristup mi se čini prikladnim s obzirom na raznovrsnost projekata koji mogu ući u područje primjene Direktive PUO. Stoga mi se čini logičnim tumačiti navedenu odredbu na način da se ne traži da se predmetne informacije nalaze u specifičnom dokumentu i još manje u glavnom dokumentu koji je dio odobrenja projekta. Ako se općenito radi o vrlo tehničkoj informaciji, može se pokazati potrebnim da ona bude objašnjena u dokumentu koji je posebno namijenjen u tu svrhu, koji bi bio priložen odobrenju. Svi dokumenti koji su služili kao temelj upravne odluke koju su donijela nadležna tijela i koji su bili ugrađeni na gore opisan način stoga čine „odobrenje” u smislu članka 8.a stavka 1. Direktive PUO.

255. Čini mi se da je upravo to ono što je Republika Poljska napravila u predmetnom slučaju. S jedne strane, postoji odluka PUO, koja je bila priložena zahtjevu za davanje odobrenja i koju je operator rudnika Turów obvezan poštovati u okviru svojih rudarskih djelatnosti, na temelju poljskog zakonodavstva. Odluka PUO jasno određuje područje projekta i utvrđuje uvjete za njegovu provedbu. S druge strane, tu je plan rada rudarskog postrojenja, na koji upućuje Republika Poljska, koji pobliže određuje organizaciju i načine izvođenja radova iskopavanja. Kao što to objašnjava Republika Poljska, taj je plan tehnički dokument koji detaljno utvrđuje načine rada rudarskog postrojenja, uključujući iskopavanje sloja i plan koji je neizostavan kako bi se, između ostalog, osigurala opća sigurnost, zaštita okoliša i racionalnog iskopavanja sloja.

256. Češka Republika nadalje ističe da pristup koji su slijedila poljska tijela ne omogućuje da se utvrdi na koji način će se kontinuirana provedba prethodno navedenih uvjeta odvijati u okviru projekta čija je provedba 18 godina kraća. Međutim, suprotno onomu što navodi Češka Republika, ne vidim kako bi činjenica da odluka PUO predviđa dulje razdoblje iskopavanja od samog odobrenja projekta bila suprotna zahtjevima iz članka 8. stavka 1. točke (b) Direktive PUO. Ne čini mi se da ta odredba, koja je štoviše vrlo općenito formulirana, nužno nameće obvezu iznošenja plana koji u najmanji detalj pobliže navodi razvoj rudarskih djelatnosti i posebice točan način na koji će utvrđeni okolišni uvjeti morati biti ostvareni. Upravo suprotno, čini mi se da odluka PUO načelno dopušta predviđanje tog razvoja za razdoblje valjanosti jer je operator obvezan poštovati okolišne uvjete koje mu taj upravni akt nameće na temelju poljskog prava.

257. Štoviše, priznajem da sam sklon prikloniti se stajalištu koji je iznijela Republika Poljska glede relativno neodređenih navoda Češke Republike u okviru ovog tužbenog razloga. U nedostatku preciznijeg obrazloženja navodnih povreda, čini mi se da jedanaesti tužbeni razlog valja odbiti kao neosnovan.

M.      Sažetak analize

258. Analiza tužbe me dovela do zaključka da prvi, šesti, osmi i deveti tužbeni razlog valja smatrati osnovanima. U preostalom dijelu tužbu valja odbiti kao neosnovanu.

VI.    Troškovi

259. U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Na temelju članka 138. stavka 3. Poslovnika, ako stranke djelomično uspiju u svojim zahtjevima, svaka stranka snosi vlastite troškove. U ovom slučaju, s obzirom na to da su Češka Republika i Republika Poljska djelomično uspjele u određenim tužbenim razlozima, snosit će vlastite troškove.

260. U skladu s člankom 140. stavkom 1. Poslovnika, prema kojemu institucije koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove, Komisija snosi vlastite troškove.

VII. Zaključak

261. S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da odluči kako slijedi:

1)      Donijevši propis koji nadležnim upravnim tijelima dopušta da za šest godina produlje odobrenje za iskopavanja lignita bez provođenja procjene utjecaja na okoliš, Republika Poljska je prekršila članak 4. stavke 1. i 2. Direktive 2011/92/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o procjeni učinaka [utjecaja] određenih javnih i privatnih projekata na okoliš, kako je izmijenjena Direktivom 2014/52/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 16. travnja 2014., u vezi s člankom 4. stavcima 4. do 6., člankom 5. stavcima 1. i 2., kao i člancima 6. do 9. navedene direktive.

2)      Ne objavivši sadržaj odluke o odobrenju rudarskih djelatnosti do 2026. i uvjete priložene toj odluci, kao ni razloge i razmatranja na kojima je to odobrenje utemeljeno te dostavivši taj sadržaj Češkoj Republici tek nakon više od pet mjeseci i to na nepotpun način, Republika Poljska prekršila je članak 9. stavke 1. i 2. Direktive 2011/92, kako je izmijenjena Direktivom 2014/52.

3)      Ne objavivši sadržaj odluke o odobrenju rudarskih djelatnosti do 2026. ili mjesto na kojemu bi je bilo moguće zatražiti, Republika Poljska je prekršila članak 7. Direktive 2003/4/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 28. siječnja 2003. o javnom pristupu informacijama o okolišu i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 90/313/EEZ.

4)      Ne dostavivši potpune informacije o postupku donošenja odluke kojom se odobrava iskopavanje do 2026., Republika Poljska je prekršila svoje obveze na temelju načela lojalne suradnje, navedenog u članku 4. stavku 3. UEU-a.

5)      U preostalom dijelu tužba se odbija.

6)      Češkoj Republici, Republici Poljskoj i Europskoj komisiji nalaže se snošenje vlastitih troškova.

1      Izvorni jezik: francuski

2      Dugi niz godina u međunarodnoj sudskoj praksi predmeti iz područja okoliša bili su poprilično rijetki. Predmet Tuljani krznaši s otoka Pribiloff iz 1893., nakon kojeg je uslijedio predmet Talionica Trail iz 1941., ili, drugi primjer, predmet Jezero Lanoux iz 1956., postavili su temelje međunarodnog prava okoliša, osobito glede prekograničnoga onečišćenja i dijeljenih prirodnih resursa. Nasuprot tomu, posljednjih je godina došlo do važnog razvoja ovog područja. U predmetu iz 1997. koji se odnosi na branu na Dunavu Gabcikovo-Nagymaros, okoliš je prvi put imao središnju ulogu u sporu koji se vodio pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu. Taj je predmet Međunarodnom sudu pravde u Haagu dao priliku da proglasi temeljna načela međunarodnog prava okoliša, osobito načelo sprečavanja štete okolišu u drugim državama, načelo suradnje, kao i potrebu za evolutivnim tumačenjem konvencijskih pravila. Okoliš je imao istu središnju ulogu u predmetu Mlinovi za celulozu na rijeci Uruguay (Argentina protiv Urugvaja) iz 2010. Predmeti Određene aktivnosti koje Nikaragva provodi u pograničnoj zoni (Kostarika protiv Nikaragve) i Izgradnja ceste u Kostarici uzduž rijeke San Juan (Nikaragva protiv Kostarike) također su imali jaku dimenziju zaštite okoliša. Taj je kvalitativni razvoj sudske prakse proizašao primarno iz povećanja obveza država u području okoliša.

3      Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća od 23. listopada 2000. o uspostavi okvira za djelovanje Zajednice u području vodne politike (SL 2000., L 327, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 1., str. 48.)

4      Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća od 28. siječnja 2003. o javnom pristupu informacijama o okolišu i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 90/313/EEZ (SL 2003., L 41, str. 26.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 1., str. 128.)

5      Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o procjeni učinaka [utjecaja] određenih javnih i privatnih projekata na okoliš (SL 2012., L 26, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 27., str. 3.), kako je izmijenjena Direktivom 2014/52/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 16. travnja 2014. (SL 2014., L 124, str. 1.) (u daljnjem tekstu: Direktiva PUO)

6      Rješenje potpredsjednice Suda od 21. svibnja 2021., Češka Republika/Poljska (C-121/21 R, EU:C:2021:420)

7      Rješenje potpredsjednice Suda od 20. rujna 2021., Češka Republika/Poljska (C-121/21 R, EU:C:2021:752)

8      Vidjeti presude od 6. prosinca 2007., Komisija/Njemačka (C-456/05, EU:C:2007:755, t. 25.) i od 16. listopada 2012., Mađarska/Slovačka (C-364/10, EU:C:2012:630, t. 67.), u pogledu dviju vrsta postupaka predviđenih člancima 258. i 259. UFEU-a. Vidjeti također moje mišljenje u predmetu Slovenija/Hrvatska (C-457/18, EU:C:2019:1067, t. 99.).

9      Načelo nadređenosti prava Unije, koje utvrđuje prvenstvo prava Unije nad pravom država članica, zahtijeva da sva tijela država članica osiguraju puni učinak različitih odredaba Unije, pri čemu pravo država članica ne može utjecati na učinak koji se tim različitim odredbama priznaje na području navedenih država (vidjeti u tom smislu presude od 4. prosinca 2018., Minister for Justice and Equality i Commissioner of the Garda Síochána (C-378/17, EU:C:2018:979, t. 35. do 38.) i od 24. lipnja 2019., Popławski (C-573/17, EU:C:2019:530, t. 53. i 54.)).

10      Vidjeti u tom smislu Butler, G., „The Court of Justice as an inter-state court”, Yearbook of European law, sv. 36., br. 1,, 2017., str. 189.

11      Vidjeti presude od 11. srpnja 2013., Komisija/Češka Republika (C-545/10, EU:C:2013:509, t. 108.); od 23. veljače 2016., Komisija/Mađarska (C-179/14, EU:C:2016:108, t. 141.); od 22. rujna 2016., Komisija/Češka Republika (C-525/14, EU:C:2016:714, t. 16.); od 19. rujna 2017., Komisija/Irska (Porez na registraciju vozila) (C-552/15, EU:C:2017:698, t. 38.); od 31. listopada 2019., Komisija/Nizozemska (C-395/17, EU:C:2019:918, t. 52.), kao i od 28. svibnja 2020., Komisija/Bugarska (Istražno tijelo za željeznice) (C-33/19, neobjavljena, EU:C:2020:405, t. 82.).

12      Vidjeti presude od 26. travnja 2005., Komisija/Irska (C-494/01, EU:C:2005:250, t. 44.); od 28. ožujka 2019., Komisija/Irska (Sustav za prikupljanje i pročišćavanje otpadnih voda) (C-427/17, neobjavljena, EU:C:2019:269, t. 39.), kao i od 17. prosinca 2020., Komisija/Mađarska (Prihvat podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu) (C-808/18, EU:C:2020:1029, t. 112.).

13      Vidjeti u tom pogledu Burgi, M., Handbuch des Rechtsschutzes in der Europäischen Union Rengeling, H.-W, Middeke, A. i Gellermann, M. (izd.), München, 2014, t. 27.; Frenz, W., Handbuch Europarecht, svezak 5, t. 2685.; Karpenstein, U., „Članak 259. UFEU-a”, Das Recht der Europäischen Union (urednici: Grabitz/Hilf/Nettesheim), članak 259. UFEU-a; Pechstein, EU-Prozessrecht, t. 312.; Schwarze, J., EU-Kommentar, članak 259. UFEU-a; Thiele, A., EU-Prozessrecht, § 5, t. 29.

14      Vidjeti u tom smislu Burgi, M., Handbuch des Rechtsschutzes in der Europäischen Union (urednici: Rengeling/Middeke/Gellermann), 3. Aufl. 2014., t. 27. i 28.; Frenz, W., Handbuch Europarecht, svezak 5., t. 2684.; Kotzur, M., EUV/AEUV (urednici: Geiger/Khan/Kotzur), članak 259. UFEU-a, t. 5.; Pechstein, M., EU-Prozessrecht, t. 313. i 314.; Schwarze, J., EU-Kommentar, članak 259. UFEU-a, t. 5.

15      U pogledu izmjene zakonodavstva vidjeti presudu od 4. ožujka 2010., Komisija/Francuska (C-241/08, EU:C:2010:114, t. 12. i 13.); u pogledu izmjene upravnog akta vidjeti presudu od 18. svibnja 2006., Komisija/Španjolska (C-221/04, EU:C:2006:329, t. 28. i 29.).

16      Presuda od 29. srpnja 2019., (C-411/17, EU:C:2019:622)

17      Presuda od 29. srpnja 2019., Inter-Environnement Wallonie ASBL i Bond Beter Leefmilieu Vlaanderen (C-411/17, EU:C:2019:622, t. 79.)

18      Vidjeti u tom pogledu Messerschmidt, K., Europäisches Umweltrecht, Munich 2011., str. 535., t. 53.; Arabadjieva, K., „Vagueness and Discretion in the scope of the EIA Directive”, Journal of Environmental Law, 11/2017, sv. 29., br. 3, str. 417., 425.

19      Vidjeti presude od 24. listopada 1996., Kraaijeveld i dr. (C-72/95, EU:C:1996:404, t. 50.); od 4. svibnja 2006., Komisija/Ujedinjena Kraljevina (C-508/03, EU:C:2006:287, t. 88.); od 28. veljače 2008., Abraham i dr. (C‑2/07, EU:C:2008:133, t. 37.) od 20. studenoga 2008., Komisija/Irska (C-66/06, neobjavljena, EU:C:2008:637, t. 61.); od 28. veljače 2008., Abraham i dr. (C-2/07, EU:C:2008:133, t. 37.); od 21. ožujka 2013., Salzburger Flughafen (C-244/12, EU:C:2013:203, t. 29. i 30.), i od 11. veljače 2015., Marktgemeinde Straßwalchen i dr. (C-531/13, EU:C:2015:79, t. 40. i 41.).

20      Vidjeti presudu od 16. rujna 1999., WWF i dr. (C-435/97, EU:C:1999:418, t. 44. i 45.).

21      Vidjeti presudu od 2. svibnja 1996., Komisija/Belgija (C-133/94, EU:C:1996:181, t. 42. i 43.).

22      Vidjeti točku 52. ovog mišljenja.

23      Vidjeti presudu od 4. svibnja 2006., Barker (C-290/03, EU:C:2006:286, t. 47.).

24      Vidjeti presudu od 4. svibnja 2006., Komisija/Ujedinjena Kraljevina (C-508/03, EU:C:2006:287, t. 104.).

25      Vidjeti presudu od 28. veljače 2008., Abraham i dr. (C-2/07, EU:C:2008:133, t. 26.).

26      Presuda od 29. srpnja 2019., Inter-Environnement Wallonie ASBL i Bond Beter Leefmilieu Vlaanderen (C-411/17, EU:C:2019:622, t. 83.)

27      Presuda od 7. studenoga 2019., (C-280/18, EU:C:2019:928, t. 46. do 49.). Želim istaknuti da je Sud slijedio stroži pristup od nezavisne odvjetnice Kokott, koja je u svojemu mišljenju iznesenom u istom predmetu istaknula da bi se „ograničavanjem tužbe predviđene člankom 11. Direktive o procjeni [utjecaja] na okoliš na pitanja sudjelovanja javnosti, čime se ne dovodi u pitanje zakonitost odobrenja, [toj tužbi] oduzeo [...] smisao i praktični učinak” (EU:C:2019:449, t. 115. Moje isticanje). Međutim, valja ustvrditi da članak 11. stavak 1. Direktive PUO izričito upućuje na mogućnost da zainteresirana javnost ima „pristup postupku preispitivanja radi pobijanja materijalne ili postupovne zakonitosti odluka, radnji ili propusta, u skladu s odredbama ove direktive koje se odnose na sudjelovanje javnosti”, što načelno isključuje mogućnost pozivanja na članak 11. Direktive PUO u svrhu sudske kontrole odobrenja iz drugih razloga osim povrede prava na sudjelovanje javnosti (moje isticanje).

28      Republika Poljska upućuje na članak 31. stavke 1. i 3. ustawe z dnia 14 czerwca 1960 r. – Kodeks postępowania administracyjnego (Zakon od 14. lipnja 1960. o upravnom postupku; u daljnjem tekstu: Zakonik o upravnom postupku), od 14. lipnja 1960. (Dz. U. iz 2020., pozicija 256., kako je izmijenjen (u daljnjem tekstu: Zakonik o upravnom postupku), kao i članak 50. stavak 1. ustawe z dnia 30 sierpnia 2002 r. – Prawo o postępowaniu przed sądami administracyjnymi (Zakon od 30. kolovoza 2002. o uspostavi postupka pred upravnim sudovima, od 30. kolovoza 2002.; u daljnjem tekstu: Zakon PPSA) (Dz. U. iz 2019., pozicija 2325., kako je izmijenjen).

29      Presuda od 15. siječnja 2013., Križan i dr. (C-416/10, EU:C:2013:8, t. 110.)

30      Vidjeti presude od 1. srpnja 2015., Bund für Umwelt und Naturschutz Deutschland (C-461/13, EU:C:2015:433, t. 34.) i od 24. lipnja 2021., Komisija/Španjolska (Pogoršanje zaštićenog područja prirode Doñana) (C-559/19, EU:C:2021:512, t. 35.).

31      Vidjeti presudu od 28. svibnja 2020., Land Nordrhein-Westfalen (C-535/18, EU:C:2020:391, t. 81., 84. i 85.).

32      Presuda od 28. svibnja 2020., (C-535/18, EU:C:2020:391, t. 75.)

33      Vidjeti u tom pogledu Izvješće Komisije Europskom parlamentu i Vijeću od 14. studenoga 2012. o provođenju Okvirne direktive o vodama (2000/60/EZ) – Planovi za upravljanje riječnim slivovima COM(2012) 670 final, str. 7., iz kojeg proizlazi da Direktiva 200/60 „prepoznaje da postizanje dobrog stanja voda može trajati dulje za određena vodna tijela. Zato ta direktiva državama članicama daje mogućnost da iskoriste izuzeće na temelju prirodnih uvjeta vodnog tijela i da produlje taj rok do 2027. ili dulje”. Prema tom izvješću, kad su primijenjena izuzeća, Direktiva 2000/60 „zahtijeva od država članica da ih opravdaju i da objasne razloge za njegovu primjenu u planu upravljanja riječnim slivovima. To podrazumijeva objašnjenje temelja na kojemu je provedena procjena prirodnih uvjeta, nerazmjernih troškova i/ili tehničke neizvedivosti i načina napredovanja prema cilju dobrog stanja voda. To je objašnjenje ključno za donošenje transparentne i odgovorne odluke”. (moje isticanje)

34      Za različite vrste izuzeća predviđene Direktivom 2000/60 koja moraju biti navedena i objašnjena u planu upravljanja riječnim slivovima vidjeti Quevauviller, P., Protection des eaux souterraines – Législation européenne et avancées scientifiques, Lavoisier, Pariz 2010., str. 63.

35      Vidjeti točku 52. ovog mišljenja.

36      Vidjeti presudu od 7. studenoga 2019., Flausch i dr. (C-280/18, EU:C:2019:928, t. 46.), u kojoj je Sud tumačio članak 11. Direktive PUO u smislu da je „njegovo područje primjene ograničeno na aspekte spora koji se odnose na pravo javnosti na sudjelovanje u postupku odlučivanja sukladno detaljnim pravilima koja su u tom području utvrđena tom direktivom. Suprotno tomu, isključeni su postupci preispitivanja koji se odnose na svako drugo pravilo iz te direktive i, a fortiori, na svako drugo zakonodavstvo, bilo Unijino ili ono država članica” (moje isticanje), kao i točku 104. ovog mišljenja.

37      Vidjeti točku 107. ovog mišljenja.

38      Vidjeti točku 148. ovog mišljenja.

39      Vidjeti točku 97. ovog mišljenja.

40      Iz odluke PUO proizlazi da rudarske operacije u Turówu imaju utjecaj na okoliš na državnom području triju država članica, to jest Republike Poljske, Češke Republike i Savezne Republike Njemačke.

41      Presuda od 7. studenoga 2019., Flausch i dr. (C-280/18, EU:C:2019:928, t. 50. i 51.)

42      Vidjeti točku 52. ovog mišljenja.

43      Presude od 15. ožujka 2018., North East Pylon Pressure Campaign i Sheehy (C-470/16, EU:C:2018:185, t. 36. i 39.) i od 7. studenoga 2019., Flausch i dr. (C-280/18, EU:C:2019:928, t. 46.). Vidjeti također točke 104. i 150. ovog mišljenja.

44      Vidjeti točku 104. ovog mišljenja.

45      Vidjeti točke 163. do 178. ovog mišljenja.

46      Vidjeti točku 69. ovog mišljenja.

47      Vidjeti u tom pogledu mišljenje nezavisne odvjetnice Sharpston u predmetu East Sussex County Council (C-71/14, EU:C:2015:234, t. 52.).

48      Presude od 28. srpnja 2011., Office of Communications (C-71/10, EU:C:2015:525, t. 22.) i od 20. siječnja 2021., Land Baden-Württemberg (Interna komunikacija) (C-619/19, EU:C:2021:35, t. 33.)

49      Vidjeti točku 172. ovog mišljenja.

50      Vidjeti točku 170. ovog mišljenja.

51      Vidjeti točku 200. i sljedeće točke ovog mišljenja.

52      Vidjeti točku 52. ovog mišljenja

53      Vidjeti točke 62. do 67. ovog mišljenja.