Predmet T-502/19
Francesca Corneli
protiv
Europske središnje banke
Presuda Općeg suda (četvrto prošireno vijeće) od 12. listopada 2022.
„Ekonomska i monetarna unija – Bankarska unija – Oporavak i sanacija kreditnih institucija – Mjere rane intervencije – Odluka ESB-a o stavljanju Bance Carige pod privremenu upravu – Tužba za poništenje – Tužba koju je podnio dioničar – Procesna legitimacija – Interes različit od interesa banke – Dopuštenost – Pogreška koja se tiče prava prilikom određivanja pravne osnove – Usklađeno tumačenje nacionalnog prava od strane suda Unije – Ograničenje – Zabrana tumačenja nacionalnog prava contra legem”
1. Tužba za poništenje – Fizičke ili pravne osobe – Akti koji se na njih izravno i osobno odnose – Izravan utjecaj – Kriteriji – Odluka o stavljanju kreditne institucije pod privremenu upravu – Utvrđivanje izravne naravi utjecaja te odluke na pravni položaj dioničara te institucije – Utjecaj na prava dioničara na sudjelovanje u upravljanju tom institucijom – Izravan utjecaj na tužitelja
(čl. 263. st. 4. UFEU-a)
(t. 33.-35., 37., 38., 40., 41., 43., 45., 47.-54.)
2. Tužba za poništenje – Fizičke ili pravne osobe – Akti koji se na njih izravno i osobno odnose – Osobni utjecaj – Kriteriji – Odluka o stavljanju kreditne institucije pod privremenu upravu – Utvrđivanje osobne naravi utjecaja te odluke na pravni položaj dioničara te institucije – Pripadnost skupini odredivih osoba – Stečena prava – Izravan utjecaj na tužitelja
(čl. 263. st. 4. UFEU-a)
(t. 56., 58.-64., 70. , 74.-76.)
3. Tužba za poništenje – Fizičke ili pravne osobe – Pravni interes – Tužba protiv odluke o stavljanju kreditne institucije pod privremenu upravu – Znatna promjena pravnog položaja – Pojedinačna prava dioničara – Dopuštenost
(čl. 263. st. 4. UFEU-a)
(t. 78.-83.)
4. Ekonomska i monetarna politika – Ekonomska politika – Nadzor Unijina financijskog sektora – Jedinstveni nadzorni mehanizam – Bonitetni nadzor nad kreditnim institucijama – Odluka Europske središnje banke (ESB) o stavljanju kreditne institucije pod privremenu upravu – Uvjeti koji opravdavaju stavljanje pod privremenu upravu – Znatno pogoršanje položaja institucije – Isključenost
(Direktiva 2014/59 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 28. i 29.)
(t. 95., 98., 100.)
5. Akti institucija – Direktive – Izvršenje od strane država članica – Nužnost osiguranja učinkovitosti direktiva – Obveze nacionalnih sudova – Obveza usklađenog tumačenja – Granice – Poštovanje općih načela prava – Contra legem tumačenje nacionalnog prava
(čl. 288. st. 3. UFEU-a; Direktiva 2014/59 Europskog parlamenta i Vijeća)
(t. 103.-108.)
Kratak prikaz
Tužiteljica F. Corneli manjinski je dioničar Bance Carige SpA (u daljnjem tekstu: banka). Budući da je potonja bila suočena s financijskim poteškoćama, Europska središnja banka (ESB) odlučila je 1. siječnja 2019. staviti je pod privremenu upravu. Ta je odluka u tri navrata produljena, posljednji put do 31. siječnja 2020.
Odlučujući o tužbi za poništenje, osobito protiv odluke ESB-a o stavljanju banke pod privremenu upravu i različitih odluka o produljenju, Opći sud, odlučujući u proširenom vijeću, odlučuje o pravnom interesu i procesnoj legitimaciji dioničara te kreditne institucije za pokretanje postupka protiv tih odluka. U tom pogledu tužiteljičinu tužbu proglašava dopuštenom kad je riječ o odluci o stavljanju pod privremenu upravu i prvoj odluci o produljenju (u daljnjem tekstu: pobijane odluke). Nadalje, Opći sud prvi put tumači članke 28. i 29. Direktive 2014/59(1), kako su provedeni na temelju pravila nacionalnog prava kojima ih se prenosi(2), te zahtijeva poništenje pobijanih odluka.
Ocjena Općeg suda
Opći sud najprije ispituje dopuštenost tužiteljičine tužbe te utvrđuje da je tužba dopuštena jer tužiteljica ima aktivnu procesnu legitimaciju i pravni interes za pobijanje pobijanih odluka.
Što se tiče njezine aktivne procesne legitimacije, Opći sud utvrđuje da se te odluke izravno odnose na tužiteljicu. Naime, s jedne strane, pobijane odluke u ovom slučaju utječu na tužiteljičinu pravnu situaciju a da se pritom ne primjenjuje nikakav međuakt, jer one same po sebi mijenjaju prava kojima ona raspolaže kako bi u svojstvu dioničara sudjelovala u upravljanju bankom u skladu s primjenjivim pravilima.
S druge strane, Opći sud odbija argumente ESB-a i Komisije, koji se odnose na privremeni karakter navedenog utjecaja, nepostojanje utjecaja pobijanih odluka na najvažnija prava dioničara i na činjenicu da prava na koja se navodno utjecalo pripadaju glavnoj skupštini banke, a ne pojedinim dioničarima. U tom pogledu Opći sud ističe da pravo glasa omogućuje svakom dioničaru da pojedinačno sudjeluje u izboru članova upravnih i nadzornih tijela i da stavljanje pod privremenu upravu dioničare lišava ostvarivanja tog prava. Isto tako, Opći sud odbija argument prema kojem presuda Trasta(3) potvrđuje nedopuštenost tužiteljičine tužbe jer se ta presuda odnosila na drukčiju situaciju. Naime, u tom predmetu odluka o povlačenju odobrenja dotičnoj instituciji koju je donio ESB nije izravno utjecala na pravni položaj dioničara, nego na pravni položaj same institucije. Samo je odluka nacionalnog suda o pokretanju postupka likvidacije koja je uslijedila, a koja nije predviđena pravom Unije u slučaju povlačenja odobrenja, utjecala na njihov pravni položaj.
Na temelju toga, Opći sud zaključuje da je u predmentom slučaju pravni odnos između banke i njezinih dioničara, među kojima se nalazi i tužiteljica, izmijenjen pobijanim odlukama, bez posredovanja bilo kakvog međuakta te se stoga te pobijane odluke izravno odnose na tužiteljicu.
Kao drugo, Opći sud smatra da se pobijane odluke osobno odnose na tužiteljicu jer je bila dio skupine čiji su članovi bili određeni ili odredivi na dan donošenja pobijanih odluka jer su se njihova imena nalazila na popisu dioničara na koje se moglo utjecati, a koji je taj dan bio zatvoren. Osim toga, utvrđuje da pobijani akti mijenjaju određena prava koja je tužiteljica stekla prije donošenja tih akata, odnosno ona koja proizlaze iz dionica koje je držala u kapitalu banke.
Što se tiče tužiteljičina pravnog interesa, Opći sud navodi da ona ističe utjecaj pobijanih odluka na prava koja ona ima osobno kao dioničar banke. On stoga smatra da se tužiteljica poziva na različit pravni interes za zahtijevanje poništenja tih odluka, koji se ne preklapa s interesom navedene banke. Naime, u slučaju poništenja pobijanih odluka, učinak na položaj dioničara ne bi bio istovjetan učinku poništenja na položaj banke.
Kao drugo, što se tiče merituma, u okviru ispitivanja tužbenog razloga koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava prilikom određivanja pravne osnove koja se koristi za donošenje pobijanih odluka, Opći sud prvi put tumači članke 28. i 29. Direktive 2014/59, naslovljene „Smjena višeg rukovodstva i upravljačkog tijela” i „Privremeni upravitelj”, kako su provedeni na temelju pravila nacionalnog prava koje ih prenosi(4).
U ovom slučaju ESB je odlučio raspustiti upravna i nadzorna tijela banke i zamijeniti ih s troje izvanrednih upravitelja i nadzornim odborom. U tom je pogledu smatrao da su ispunjeni uvjeti iz odredbi nacionalnog prava kojima se prenose članci 28. i 29. Direktive 2014/59, odnosno da je došlo do znatnog pogoršanja položaja banke.
U tom pogledu Opći sud presudio je da se mjere o kojima je riječ u člancima 28. i 29. Direktive 2014/59, kako su prenesene na temelju nacionalnog prava, odnosno smjena upravnih ili nadzornih tijela banaka i njihovo raspuštanje ne mogu smatrati ekvivalentnima ili alternativnima. U tom pogledu smatra da je prva mjera manje intruzivna od druge i da se potonja može donijeti samo ako je nadležno tijelo ocijenilo da je zamjena upravnih ili nadzornih tijela banaka, u skladu s postupcima nacionalnog prava ili pravom Unije, nedostatna za rješavanje situacije. Osim toga, uvjeti primjene odredbi nacionalnog prava kojima se prenose ta dva članka također se razlikuju. U tom pogledu, odredbe kojima se prenosi članak 29. ne predviđaju ni raspuštanje upravnih ili nadzornih tijela banaka ni uspostavu izvanredne uprave u slučaju kada bi došlo do znatnog pogoršanja položaja banke.
Međutim, Opći sud utvrđuje da je u pobijanim odlukama ovlast ESB-a za stavljanje banke pod privremenu upravu obuhvaćena odredbama nacionalnog prava kojima se prenosi članak 29. Direktive 2014/59.
Iz toga slijedi da je ESB povrijedio te odredbe time što se pozvao na „znatno pogoršanje položaja” banke, iako tom odredbom nije bio predviđen taj uvjet, kako bi raspustio upravna ili nadzorna tijela banke, uspostavio i zadržao privremenu upravu.
Taj zaključak Općeg suda ne može se oboriti s obzirom na argument ESB-a i Komisije prema kojem se predmetne odredbe nacionalnog prava trebaju tumačiti u skladu s pravom Unije koje se njima prenosi, stoga bi stavljanje pod privremenu upravu bilo dopušteno, čak i ako se znatno pogoršanje položaja banke ne navodi izričito u tim odredbama. Naime, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da obveza usklađenog tumačenja nacionalnog prava ne može služiti kao temelj za tumačenje koje bi bilo protivno pojmovima korištenima u nacionalnoj odredbi kojom se prenosi direktiva.