PRESUDA OPĆEG SUDA (treće vijeće)
9. rujna 2015.(*)
„Tržišno natjecanje – Zabranjeni sporazumi – Svjetsko tržište katodnih cijevi za televizore i zaslone računala – Odluka kojom se utvrđuje povreda članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u – Sporazumi i usklađena djelovanja u području cijena, podjele tržišta, mogućnosti i proizvodnje – Pravo na obranu – Dokaz sudjelovanja u zabranjenom sporazumu – Jedinstvena i trajna povreda – Smjernice o metodi za utvrđivanje novčanih kazni za 2006. – Proporcionalnost – Novčane kazne – Neograničena nadležnost“
U predmetu T‑82/13,
Panasonic Corp., sa sjedištem u Kadomi (Japan),
MT Picture Display Co. Ltd, sa sjedištem u Matsuochu (Japan),
koje zastupaju R. Gerrits i A.‑H. Bischke, odvjetnici, M. Hoskins, QC, i S. K. Abram, barrister,
tužitelji,
protiv
Europske komisije, koju zastupaju A. Biolan, M. Kellerbauer i G. Koleva, u svojstvu agenata,
tuženika,
povodom, ponajprije, zahtjeva za poništenje Odluke Komisije C (2012) 8839 final od 5. prosinca 2012. koja se odnosi na postupak primjene članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (predmet COMP/39.437 – Katodne cijevi za televizore i zaslone računala), u dijelu u kojem se odnosi na tužitelja, ili, podredno, povodom zahtjeva za smanjenje iznosa novčane kazne izrečene tužiteljima,
OPĆI SUD (treće vijeće),
u sastavu: S. Papasavvas (izvjestitelj), predsjednik, N. J. Forwood i E. Bieliunas, suci,
tajnik: C. Kristensen, administratorica,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 11. studenoga 2014.,
donosi sljedeću
Presudu(1)
[omissis]
Postupak i zahtjevi stranaka
23 Podnošenjem tužbe tajništvu Općeg suda 13. veljače 2013. tužitelji su pokrenuli ovaj postupak.
24 Zbog promjene sastava vijećâ Općeg suda, sudac izvjestitelj raspoređen je u treće vijeće, kojemu je slijedom toga dodijeljen ovaj predmet.
25 Tužitelji su dopisom podnesenim tajništvu Općeg suda 18. veljače 2014. podnijeli pisana očitovanja na odgovor na repliku. Komisija je podnijela svoja očitovanja na taj dokument dopisom od 28. veljače iste godine. Ta dva dokumenta uložena su u spis odlukom predsjednika vijeća od 7. ožujka 2014.
26 Na temelju izvještaja suca izvjestitelja, Opći sud (treće vijeće) odlučio je otvoriti usmeni dio postupka i u okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih u članku 64. svojeg Poslovnika od 2. svibnja 1991. postaviti strankama određena pitanja. Tom je zahtjevu udovoljeno u za to određenom roku.
27 Na raspravi održanoj 11. studenoga 2014. saslušane su stranke i njihovi odgovori na pitanja Općeg suda. Tijekom te rasprave odlučeno je pozvati stranke da podnesu svoja eventualna očitovanja na presudu Suda od 12. studenoga 2014., Guardian Industries i Guardian Europe/Komisija (C‑580/12 P, Zb.) u roku od deset dana, računajući od dana objave te presude, a taj je rok, na Komisijin zahtjev, u odnosu na nju produljen do 28. studenoga 2014.
28 Dopisom podnesenim tajništvu Općeg suda 28. studenoga 2014. Komisija je udovoljila tom zahtjevu. Tužitelji nisu podnijeli očitovanja.
29 Odlukom od 28. studenoga 2014. odlučeno je da se dokument koji je podnijela Komisija, a koji se odnosi na zapisnik sa saslušanja, neće uložiti u spis.
30 Usmeni dio postupka zatvoren je 5. prosinca 2014.
31 Rješenjem od 26. svibnja 2015. Opći je sud, na temelju članka 62. Poslovnika od 2. svibnja 1991., odlučio ponovno otvoriti usmeni dio postupka.
32 U okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih člankom 64. svojeg Poslovnika od 2. svibnja 1991., Opći sud pozvao je stranke da podnesu eventualna očitovanja na mišljenje nezavisnog odvjetnika Watheleta u predmetu InnoLux/Komisija (C‑231/14 P, Zb.). Tom je zahtjevu udovoljeno u za to određenom roku. Stranke su zatim podnijele svoja očitovanja na odgovore dane u spomenutoj mjeri upravljanja postupkom i osobito na izračun i iznos novčanih kazni.
33 Pisani dio postupka zatvoren je 10. srpnja 2015.
34 Tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da:
– poništi pobijanu odluku u dijelu u kojem je odlučeno da su MEI ili MTPD povrijedili članak 101. UFEU‑a i članak 53. Sporazuma o EGP‑u;
– ukine ili na prikladan način smanji novčane kazne izrečene Panasonicu ili MTPD‑u;
– naloži Komisiji snošenje troškova.
35 Komisija od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu;
– naloži tužiteljima snošenje troškova.
Pravo
[omissis]
Druga točka tužbenog zahtjeva, kojom se traži ukidanje ili smanjenje iznosa novčane kazne izrečene tužiteljima
[omissis]
Metodologija primijenjena za utvrđivanje vrijednosti prihoda od prodaje
153 Tužitelji tvrde da je metodologija primijenjena u pobijanoj odluci za izračun vrijednosti izravnih prodaja u EGP‑u putem prerađenih proizvoda netočna te je dovela do neproporcionalne novčane kazne u odnosu na stvaran utjecaj tih prodaja na tržište. U vezi s time, tužitelji ponajprije ističu da je, u skladu s Komisijinim zahtjevom za davanje podataka od 4. ožujka 2011., vrijednost tih podataka trebala biti izračunata kao prosjek izravnih prodaja u EGP‑u u istom razdoblju, pomnožen s brojem CPT‑a (obojenih katodnih cijevi) o kojima je riječ. Također ističu da je Komisijina metodologija polazila od pogrešne pretpostavke prema kojoj je prosječna vrijednost CPT‑a ugrađenih u prerađene proizvode bila jednaka prosječnoj vrijednosti izravnih prodaja CPT‑a u EGP‑u. Međutim, takav pristup ne vodi računa o činjenici da su, kad je riječ o Panasonicu, CPT‑i ugrađeni u proizvode prerađene od strane grupe bili općenito manje veličine te stoga manje gospodarske vrijednosti u usporedbi s onima prodanima izravno trećima u EGP‑u, kao što je to utvrđeno u izvještaju savjetodavnog ureda za ekonomiju tržišnog natjecanja, priloženom odgovoru na Komisijin zahtjev za pružanje podataka, koji su podnijeli tužitelji 20. travnja 2011. Kao drugo, tužitelji tvrde da je, za razliku od pristupa koji zagovara Komisija, utemeljenom samo na razdoblju tijekom kojeg su CPT‑i prodavani trećima, metodologija koju su oni predložili bila preciznija, s obzirom na to da je bila utemeljena na ponderiranom prosjeku uzimajući u obzir kako razdoblje tako i veličinu CPT‑a ugrađenih u Panasonicove televizore. Iako Komisija nije zanijekala točnost podataka koje su pružili tužitelji, oni navode da ih nije uzela u obzir prilikom izračuna iznosa novčane kazne koju im je izrekla pobijanom odlukom.
154 Komisija ističe da, sukladno Smjernicama iz 2006., ne postoji obveza vođenja računa o stvarnom utjecaju povrede članka 101. UFEU‑a na tržište. Usto, Komisija je navela da tužitelji alternativnu metodu nisu predložili zato što je ona preciznija, nego samo zato što se pokazalo da ona daje nižu vrijednost prodaja te stoga nižu novčanu kaznu. Međutim, Komisija tvrdi da nipošto nije obvezna odabrati posebnu metodu koja bi dovela do niže novčane kazne, nego samo primijeniti Smjernice iz 2006. na način koji primjereno odražava stvarnost cjelokupne povrede.
155 U vezi s time, kad je riječ o nadzoru koji sud Unije provodi nad Komisijinim odlukama u području tržišnog natjecanja, valja podsjetiti da taj sud na temelju neograničene nadležnosti ima ovlast preinačiti pobijani akt, čak i ako ne dođe do njegova poništenja, vodeći računa o svim činjeničnim okolnostima, kako bi izmijenio, primjerice, iznos novčane kazne (vidjeti presudu Suda od 3. rujna 2009., Prym i Prym Consumer/Komisija, C‑534/07 P, Zb. str. I‑7415., t. 86. i navedenu sudsku praksu).
156 Točno je da iz sudske prakse Suda proizlazi da izvršavanje neograničene nadležnosti ne može prilikom određivanja iznosa novčanih kazni dovesti do diskriminacije između poduzetnika koji su sudjelovali u sporazumu protivnom članku 101. stavku 1. UFEU‑a (presude Suda Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./Komisija, t. 51. supra, t. 617. i od 25. siječnja 2007., Dalmine/Komisija, C‑407/04 P, Zb. str. I‑829., t. 152.). Ako Opći sud namjerava u pogledu jednog od tih poduzetnika posebno odstupiti od metode izračuna kojom se koristila Komisija i koju nije doveo u pitanje, to u presudi treba obrazložiti (presude Suda od 18. rujna 2003., Volkswagen/Komisija, C‑338/00 P, Zb., str. I‑9189., t. 146. i od 30. svibnja 2013., Quinn Barlo i dr./Komisija, C‑70/12 P, neobjavljena u Zborniku, t. 46.).
157 Zatim je potrebno podsjetiti da, na temelju točke 13. Smjernica iz 2006., s ciljem određivanja osnovnog iznosa novčane kazne koju valja izreći na temelju članka 23. stavka 2. točke (a) Uredbe br. 1/2003, Komisija koristi vrijednosti prihoda od prodaje roba ili usluga koje ostvari poduzetnik u izravnoj ili neizravnoj vezi s povredom na geografskom području unutar EGP‑a.
158 Kao što je to navedeno u točki 16. ove presude, iz pobijane odluke proizlazi da je Komisija prilikom određivanja osnovnog iznosa novčanih kazni uzela u obzir udio izravnih prodaja CPT‑a jednog od adresata spomenute odluke – prodanih kao takvih ili putem prerađenih proizvoda – u EGP‑u tijekom cijelog trajanja povrede, pomnoženih s brojem godina njihova sudjelovanja u povredi (uvodne izjave 1020., 1021., 1034., 1042. i 1056.).
159 Komisija je u uvodnoj izjavi 1022. pobijane odluke istaknula da je, iako je uzimanje u obzir izravnih prodaja u EGP‑u putem prerađenih proizvoda dovelo do uključivanja internih prodaja za određene stranke, uključujući zajednička društva majke poduzeća, činjenica usredotočenja na prvu prodaju u EGP‑u proizvoda na koji se odnosi povreda – prerađenog ili ne – kupcu ili poduzetniku koji nije dio poduzetnika dobavljača jamstvo nepostojanja diskriminacije između vertikalno povezanih poduzetnika i onih koji to nisu bili.
160 Nadalje, u uvodnoj izjavi 1026. pobijane odluke Komisija je istaknula da je cilj njezina usredotočenja na vrijednost prihoda od izravnih prodaja u EGP‑u kao i na vrijednost prihoda od izravnih prodaja u EGP‑u putem prerađenih proizvoda bio u vrijednost prihoda od prodaje trajno uključiti proizvode obuhvaćene zabranjenim sporazumom samo ako su bili prodani prvi put klijentu koji je izvan poduzetnika obuhvaćenih kartelom i smješten u EGP‑u. Nadalje, Komisija je naglasila da nije uzela u obzir vrijednost cjelokupnog prerađenog proizvoda, nego samo vrijednost u njega ugrađenih CPT‑a. Naposljetku, u uvodnim izjavama 1027. i 1028. pobijane odluke Komisija je istaknula da, s obzirom na to da se dogovaranje o opsegu i ograničenjima proizvodnje odnosilo na ukupnu proizvodnju i prodaje koje su ostvarili sudionici, prodaje povezanim kupcima bile su dio rasprava u zabranjenom sporazumu.
161 Potrebno je istaknuti da tužitelji ne osporavaju uzimanje u obzir prodaja povezanim kupcima ili izravnih prodaja putem prerađenih proizvoda prilikom izračuna iznosa novčane kazne koja im je izrečena, nego dovode u pitanje točnost Komisijina izračuna vrijednosti prihoda od tih prodaja, kako to proizlazi iz pobijane odluke. U vezi s time tvrde da su na to upozorili u svojem odgovoru od 20. travnja 2011. na Komisijin zahtjev za pružanje podataka od 4. travnja 2011.
162 Na raspravi tužitelji su pojasnili da su Komisiji dali precizne brojke koje su, u granicama mogućeg, vodile računa o broju ugrađenih CPT‑a, prema njihovoj veličini i cijeni, za godinu o kojoj je riječ. Usto, tužitelji su ponovili svoju argumentaciju prema kojoj, iako Komisija nije osporila točnost tih podataka, ona o njima nije vodila računa te za to nije pružila objašnjenje.
163 Komisija je potvrdila da nije osporila točnost podataka o kojima je riječ, ali je istaknula da bi činjenica da je na tužitelje primijenjena različita metodologija u odnosu na ostale adresate pobijane odluke koji nisu pružili takve podatke dovela do povrede načela jednakog postupanja. Nadalje, izjavila je da se, u slučaju da Opći sud zaključi da su brojke koje su predali tužitelji preciznije, ona ne protivi tomu da se pri ponovnom izračunu iznosa novčane kazne upotrijebi izračun koji su izvršili tužitelji.
164 Treba istaknuti da su, kao što je to naznačeno u uvodnoj izjavi 1032. pobijane odluke, njezini adresati dopisom od 4. ožujka 2011. bili pozvani da posebne podatke o svojim izravnim prodajama u EGP‑u i o svojim izravnim prodajama u EGP‑u putem prerađenih proizvoda upotrijebe kao osnovu za izračun vrijednosti svojih prihoda od prodaja te su bili obaviješteni o načinu na koji treba izračunati sve tražene brojke. Iz uputa u Prilogu I. tom dopisu proizlazi da je, kako bi mogla odgovoriti na upitnik predviđen u tu svrhu, metoda izračuna koju zagovara Komisija, kad je riječ o izravnim prodajama u EGP‑u putem prerađenih proizvoda, počivala na prosjeku vrijednosti izravnih prodaja u EGP‑u ostvarenih u istom razdoblju, pomnoženom s brojem CPT‑a o kojima je riječ. U nedostatku izravnih prodaja u EGP‑u tijekom relevantnog razdoblja ili u slučaju da one nisu reprezentativne, poduzetnici o kojima je riječ bili su pozvani obratiti se Komisiji kako bi se raspravilo o alternativnoj metodi izračuna.
165 Valja utvrditi da iz odgovora tužiteljâ od 20. travnja 2011. na Komisijin zahtjev za pružanje podataka proizlazi da su predložili alternativnu metodu izračuna vrijednosti prihoda od izravnih prodaja u EGP‑u putem prerađenih proizvoda, koja je bila izložena u gospodarskom izvještaju od 19. travnja 2011. što ga je sastavio RBB Economics (vidjeti točku 153. ove presude) i koji se nalazi u prilogu spomenutom odgovoru. Ta metoda izračuna sastojala se u uzimanju u obzir ponderiranog prosjeka CPT‑a iz tih prodaja, prema njihovoj stvarnoj veličini i razdoblju o kojem je riječ, koristeći se brojkama koje su pružili tužitelji. U tom izvještaju vrijednost izravnih prodaja u EGP‑u putem prerađenih proizvoda bila je izračunata pridruživanjem svakoj veličini televizora prodanog tijekom razdoblja povrede prosječne vrijednosti CPT‑a istih veličina. Ako u određenom razdoblju nije bilo prodaja CPT‑a iste veličine, podaci korišteni u spomenutom izvještaju temeljili su se na ponderiranom prosjeku vrijednosti svih CPT‑a prodanih u tom razdoblju, bez obzira na dimenzije, pri čemu je metoda bila jednaka Komisijinoj.
166 Prema mišljenju tužiteljâ, njihov bi pristup doveo do preciznijih rezultata, koji bi više odgovarali stvarnosti, dok bi Komisijina metodologija mogla imati za posljedicu dodjelu cijena CPT‑a velikih dimenzija televizorima manjih dimenzija.
167 U vezi s time, valja podsjetiti da se, prema stavcima 15. i 16. Smjernica iz 2006., za određivanje vrijednosti prihoda od prodaje poduzetnika Komisija koristi najboljim dostupnim podacima tog poduzetnika. Budući da je Komisija raspolagala podacima koji su preciznije odražavali vrijednost prihoda od izravnih prodaja u EGP‑u putem prerađenih proizvoda, što je, uostalom, i priznala na raspravi, dovoljno je utvrditi da je ona, ne dajući objašnjenje, prilikom izračuna osnovnog iznosa novčanih kazni izrečenih tužiteljima odstupila od tih smjernica.
168 Sud je već presudio da je Smjernicama propisano indikativno pravilo postupanja, od kojeg Komisija u određenom slučaju ne može odstupiti bez davanja razloga koji su u skladu s načelom jednakog postupanja. Naime, donošenjem tih pravila postupanja i najavom prilikom njihove objave da će ih od tog trenutka primjenjivati na slučajeve na koje se ona odnose, institucija o kojoj je riječ samoograničila se u izvršavanju svoje diskrecijske ovlasti i ne može odstupiti od tih pravila, pod prijetnjom sankcioniranja, ovisno o slučaju, na temelju povrede općih pravnih načela, poput načela jednakog postupanja ili zaštite legitimnih očekivanja (presuda Suda od 28. lipnja 2005., Dansk Rørindustri i dr./Komisija, C‑189/02 P, C‑202/02 P, C‑205/02 P do C‑208/02 P i C‑213/02 P, Zb., str. I‑5425., t. 209. i 211.). Međutim, iako je Komisija dužna poštovati načelo legitimnih očekivanja prilikom primjene indikativnih pravila koja si je nametnula, to načelo ne može pod istim uvjetima obvezivati sudove Unije ako ne namjeravaju primijeniti specifičnu metodu izračuna novčanih kazni u izvršavanju svoje neograničene nadležnosti, već oni situacije koje su im dane na rješavanje ispituju od slučaja do slučaja, vodeći računa o svim činjeničnim i pravnim okolnostima spomenutih situacija (vidjeti u tom smislu presudu od 30. svibnja 2013., Quinn Barlo i dr./Komisija, t. 156 supra, t. 53.).
169 Opći sud stoga je u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti prilikom određivanja iznosa novčanih kazni koje se izriču tužiteljima dužan voditi računa o brojkama koje su tužitelji pružili tijekom upravnog postupka, a čiju točnost Komisija nije osporila. Međutim, u vezi s time važno je istaknuti da su tužitelji u odgovoru na mjere upravljanja postupkom iz točke 32. ove presude pojasnili da su brojke navedene u tužbi koje se odnose na ukupnu vrijednost prihoda od Panasonicovih prodaja do 31. ožujka 2003. pogrešno obuhvaćale i prodaje izvršene u srpnju 1999. te su pružili ispravljene podatke o tom pitanju koje Komisija nije osporila.
170 Iz prethodno navedenog proizlazi da prvi dio tužbenog zahtjeva valja prihvatiti.
[omissis]
Slijedom navedenoga,
OPĆI SUD (treće vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Iznos novčanih kazni izrečenih člankom 2. stavkom 2. točkama (f), (h) i (i) Odluke Komisije C (2012) 8839 final od 5. prosinca 2012. koja se odnosi na postupak primjene članka 101. UFEU‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (predmet COMP/39.437 – Katodne cijevi za televizore i zaslone računala) određuje se na 128.866.000 eura u odnosu na Panasonic Corp., za njegovo izravno sudjelovanje u povredi koja se odnosi na katodne cijevi u boji za televizore, na 82.826.000 eura u odnosu na Panasonic, Toshiba Corp. i MT Picture Display Co. Ltd, zajedno i solidarno, te na 7.530.000 eura u odnosu na Panasonic i MT Picture Display, zajedno i solidarno.
2. U preostalom dijelu tužba se odbija.
3. Svaka stranka snosit će svoje troškove.
Papasavvas | Forwood | Bieliūnas |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 9. rujna 2015.
Potpisi