MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
YVESA BOTA
od 6. rujna 2017.(1)
Predmet C‑367/16
Kazneni postupak
protiv
Dawida Piotrowskog
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio hof van beroep te Brussel (Žalbeni sud u Bruxellesu, Belgija))
„Okvirna odluka 2002/584/PUP – Europski uhidbeni nalog – Postupci predaje između država članica – Razlozi za obvezno neizvršavanje europskog uhidbenog naloga – Maloljetnik – Kaznena odgovornost – Načelo ‚odgojne prednosti’ – Pravo djece – Članak 24. stavak 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima”
1. Ovaj zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio hof van beroep te Brussel (Žalbeni sud u Bruxellesu, Belgija) podnesen je u okviru izvršenja europskog uhidbenog naloga u Belgiji koji su 17. srpnja 2014. izdala poljska tijela protiv Dawida Popławskog, poljskog državljanina koji boravi u Belgiji, u svrhu izvršenja dviju kazni oduzimanja slobode.
2. Točnije, u ovom predmetu Sud je pozvan prvi put tumačiti članak 3. točku 3. Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica(2), kako je izmijenjena Okvirnom odlukom Vijeća 2009/299/PUP od 26. veljače 2009.(3) (u daljnjem tekstu: Okvirna odluka 2002/584). Ta odredba predviđa razlog za obvezno neizvršavanje europskog uhidbenog naloga ako se, u skladu s pravom države članice izvršenja, osobu protiv koje je izdan taj nalog ne može, zbog njezine dobi, smatrati kazneno odgovornom za djela na kojima se temelji navedeni nalog.
3. U ovom mišljenju pojasnit ću zašto članak 3. točku 3. Okvirne odluke 2002/584 treba tumačiti na način da se razlog za obvezno neizvršavanje europskog uhidbenog naloga predviđen u toj odredbi ne primjenjuje samo zbog toga što je počinitelj kažnjivog djela protiv kojeg je izdan taj nalog maloljetnik.
4. Potom ću navesti razloge zbog kojih smatram da članak 3. točku 3. te okvirne odluke, u vezi s člankom 24. stavkom 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima(4), treba tumačiti na način da država članica izvršenja može odbiti predaju maloljetnika ako se prema pravu te države, uzimajući u obzir njegovu dob u vrijeme počinjenja kažnjivog djela, na njega uopće ne može primijeniti kazna. S druge strane, država članica izvršenja mora predati maloljetnika svaki put kad, uzimajući u obzir dob u vrijeme počinjenja kažnjivog djela, predviđena kazna u državi članici koja izdaje uhidbeni nalog prema svojoj naravi i razini odgovara kazni koja je također mogla biti predviđena ili izrečena u državi članici izvršenja.
5. Ako država članica izvršenja odbije predati maloljetnika, tada naspram istoga mora ispuniti obvezu pružanja brige u okviru mjere odgojne pomoći koja je obvezuje.
I. Pravni okvir
A. Pravo Unije
6. Uvodne izjave 5. do 8. i 10. Okvirne odluke 2002/584 glase kako slijedi:
„(5) Cilj koji si je postavila Unija, da postane područje slobode, sigurnosti i pravde, vodi prema ukidanju izručenja između država članica i njegovu zamjenjivanju sustavom predaje osoba između pravosudnih tijela. Nadalje, uvođenje novog pojednostavljenog sustava predaje osuđenih ili osumnjičenih osoba u svrhe izvršenja kaznenih presuda ili kaznenog progona omogućuje ukidanje zamršenosti i opasnosti od kašnjenja koji postoje kod sadašnjih postupaka izručivanja. Tradicionalni odnosi suradnje koji su do sada prevladavali između država članica trebali bi biti zamijenjeni sustavom slobodnog protoka sudskih odluka u kaznenim stvarima, kako prije, tako i poslije donošenja pravomoćnih odluka, u području slobode, sigurnosti i pravde.
(6) Europski uhidbeni nalog, predviđen ovom Okvirnom odlukom, prva je konkretna mjera u području kaznenog prava kojom se primjenjuje načelo uzajamnog priznavanja, koje Europsko vijeće smatra ‚kamenom temeljcem’ pravosudne suradnje.
(7) Budući da cilj ukidanja sustava multilateralnog izručivanja osoba, utemeljenog na Europskoj konvenciji o izručenju od 13. prosinca 1957., ne može biti dostatno postignut pojedinačnim djelovanjem država članica nego ga je, zbog njegovih učinaka i dosega, lakše ostvariti na razini Unije, Vijeće može donijeti mjere u skladu s načelom supsidijarnosti iz članka [3. UEU‑a] i članka 5. [UEU‑a]. U skladu s načelom proporcionalnosti, utvrđenom u spomenutom članku, ova Okvirna odluka ne prelazi ono što je nužno za postizanje tog cilja.
(8) Odluke o izvršavanju europskog uhidbenog naloga moraju biti podložne dostatnom nadzoru, a to znači da će pravosudno tijelo države članice u kojoj je tražena osoba uhićena morati donijeti odluku o njezinoj predaji.
[…]
(10) Mehanizam europskog uhidbenog naloga temelji se na visokoj razini povjerenja između država članica […].”
7. Sukladno članku 1. Okvirne odluke, naslovljenom „Definicija europskog uhidbenog naloga i obveza njegova izvršenja”:
„1. Europski uhidbeni nalog je sudska odluka koju izdaje država članica s ciljem uhićenja i predaje tražene osobe od strane druge države članice, zbog vođenja kaznenog progona, izvršenja kazne zatvora ili naloga za oduzimanje slobode.
2. Države članice izvršavaju svaki europski uhidbeni nalog na temelju načela uzajamnog priznavanja u skladu s odredbama ove Okvirne odluke.
3. Ova Okvirna odluka ne mijenja obvezu poštovanja temeljnih prava i temeljnih pravnih načela sadržanih u članku 6. [UEU‑a].”
8. U članku 3. navedene okvirne odluke navode se razlozi za obvezno neizvršavanje europskog uhidbenog naloga. U njemu stoji:
„Pravosudno tijelo države članice izvršenja (dalje u tekstu: pravosudno tijelo izvršenja) odbija izvršenje europskog uhidbenog naloga u sljedećim slučajevima:
[…]
3. ako osoba protiv koje je izdan europski uhidbeni nalog više ne može, zbog svoje dobi, kazneno odgovarati za kaznena djela na kojima se temelji uhidbeni nalog, u skladu s pravom države članice izvršenja.”
9. Sukladno članku 15. Okvirne odluke 2002/584:
„1. Pravosudno tijelo izvršenja odlučuje, u rokovima i pod uvjetima utvrđenima ovom Okvirnom odlukom, treba li osoba biti predana.
2. Ako pravosudno tijelo izvršenja utvrdi da su informacije koje je dostavila država članica izdavateljica uhidbenog naloga nedostatne i ne omogućavaju donošenje odluke o predaji tražene osobe, od nje zahtijeva da potrebne dopunske informacije, posebno one u vezi s člancima 3. do 5. te s odredbama članka 8., budu žurno dostavljene te može postaviti rok za njihov primitak, uzimajući u obzir potrebu poštovanja rokova iz članka 17.
3. Pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog u bilo koje doba može pravosudnom tijelu izvršenja poslati sve korisne dodatne informacije.”
B. Belgijsko pravo
10. Članak 3. točka 3. Okvirne odluke 2002/584 prenesen je u begijsko pravo putem članka 4. stavka 3. wet betreffende het Europees aanhoudingsbevel (Zakon o europskom uhidbenom nalogu od 19. prosinca 2003., u daljnjem tekstu: Zakon o europskom uhidbenom nalogu)(5). Ta odredba predviđa da se izvršenje europskog uhidbenog naloga odbija ako se, na temelju belgijskog prava, osobu protiv koje je izdan uhidbeni nalog, zbog njezine dobi, ne može smatrati kazneno odgovornom za djela na kojima se temelji navedeni nalog.
11. Sud koji je uputio zahtjev u tu svrhu pojašnjava da je prema belgijskom pravu kaznena odgovornost određena u dobi od 18 godina. Međutim, maloljetnik stariji od 16 godina može biti kazneno odgovoran za kažnjiva djela u cestovnom prometu ili ako se sud za mladež proglasio nenadležnim za odlučivanje u njegovu predmetu.
12. Naime, na temelju članka 36. točke 4. wet betreffende de jeugdbescherming, het ten laste nemen van minderjarigen die een als misdrijf omschreven feit hebben gepleegd en het herstel van de door dit feit veroorzaakte schade (Zakon o zaštiti mladeži, pružanju brige maloljetnicima koji su počinili djelo koje je pravno kvalificirano kao kažnjivo djelo i naknadi štete prouzročene tim djelom od 8. travnja 1965.))(6), u verziji koja se primjenjuje u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti mladeži), familie- en jeugdrechtbank (Obiteljski sud i sud za mladež, Belgija) upoznat je sa zahtjevima državnog odvjetništva u pogledu osoba protiv kojih se vodi kazneni progon za djelo koje je kvalificirano kao kažnjivo djelo počinjeno prije navršene dobi od 18 godina.
13. Članak 57.a stavak 1. tog zakona predviđa da se familie- en jeugdrechtbank (Obiteljski sud i sud za mladež) može obrazloženom odlukom proglasiti nenadležnim i predmet uputiti državnom odvjetništvu u svrhu progona ili posebnom vijeću koje je ustrojeno pri familie- en jeugdrechtbank (Obiteljski sud i sud za mladež) ili sudu za teža kaznena djela, s obzirom na počinjeno kažnjivo djelo, ako je osoba, protiv koje je pokrenut postupak pred familie- en jeugdrechtbank (Obiteljski sud i sud za mladež) zbog djela koje je kvalificirano kao kažnjivo djelo, u vrijeme počinjenja imala 16 ili više godina i ako familie- en jeugdrechtbank (Obiteljski sud i sud za mladež) mjeru nadzora, zaštite i odgoja smatra neprikladnom.
14. Međutim, ta odredba predviđa da se familie- en jeugdrechtbank (Obiteljski sud i sud za mladež) može proglasiti nenadležnim samo ako je jedan od sljedećih uvjeta ispunjen, odnosno ako je dotična osoba već bila obuhvaćena jednom mjerom ili više njih iz članka 37. stavka 2., 2.a ili 2.b Zakona o zaštiti mladeži ili rehabilitacijom poput one iz članaka 37.a do 37.n tog zakona ili ako se radi o djelu iz članaka 373., 375., 393. do 397., 400., 401., 417.ter, 417.quater, 471. do 475. Kaznenog zakonika ili pokušaju počinjenja djela iz članaka 393. do 397. tog zakonika.
15. Članak 57.a stavak 1. Zakona o zaštiti mladeži također predviđa da se obrazloženje familie- en jeugdrechtbank (Obiteljski sud i sud za mladež) odnosi na ličnost dotične osobe i njeno okruženje, kao i na stupanj zrelosti te osobe. Taj se članak može primijeniti iako je navedena osoba u vrijeme donošenja presude navršila 18 godina. U tom slučaju, osoba je izjednačena s maloljetnikom.
16. Sukladno članku 57.a stavku 2. tog zakona, familie- en jeugdrechtbank (Obiteljski sud i sud za mladež) može se na temelju tog članka proglasiti nenadležnim u predmetu samo nakon provedenog socijalnog istraživanja i liječničkog nalaza i mišljenja o obavljenom psihološkom pregledu. Cilj je nalaza i mišljenja procijeniti situaciju s obzirom na ličnost dotične osobe i njezino okruženje kao i stupanj zrelosti dotične osobe. U tu svrhu, narav, učestalost i težina djela koji se osobi pripisuju uzimaju se u obzir ako su relevantni za procjenu njezine ličnosti.
17. Pod određenim pretpostavkama familie- en jeugdrechtbank (Obiteljski sud i sud za mladež) može se proglasiti nenadležnim u predmetu bez provedenog socijalnog istraživanja i/ili raspoloživog liječničkog nalaza i mišljenja o obavljenom psihološkom pregledu.
II. Činjenice glavnog postupka
18. Sąd Okręgowy w Białymstoku (Okružni sud u Białystoku, Poljska) izdao je 17. srpnja 2014. europski uhidbeni nalog protiv D. Piotrowskog, poljskog državljanina, na temelju dviju pravomoćnih osuđujućih presuda.
19. Tako je taj sud u presudi od 15. rujna 2011. osudio D. Piotrowskog na kaznu oduzimanja slobode u trajanju od šest mjeseci za počinjenje krađa i, preciznije, krađe jednog bicikla, i u presudi od 10. rujna 2012. na kaznu oduzimanja slobode u trajanju od dvije godine i šest mjeseci za davanje lažnih informacija koje se odnose na težak napad. Obje izrečene kazne moraju se izdržati u cijelosti.
20. Onderzoekrechter van de Nederlandstalige rechtbank van eerste aanleg Brussel (istražni sudac Prvostupanjskog suda na nizozemskom jeziku u Bruxellesu, Belgija) rješenjem od 6. lipnja 2016. naložio je zadržavanje D. Piotrowskog u svrhu izvršenja europskog uhidbenog naloga i njegove predaje poljskim tijelima na temelju osuđujuće presude od 10. rujna 2012. Međutim, taj je istražni sudac u istom rješenju naveo da se europski uhidbeni nalog neće moći izvršiti u dijelu koji se odnosi na osuđujuću presudu od 15. rujna 2011. jer je D. Piotrowski u vrijeme počinjenja djela bio maloljetnik.
21. Procureur des Konings (Državni odvjetnik, Belgija) podnio je 7. lipnja 2016. žalbu protiv tog rješenja zbog odbijanja izvršenja europskog uhidbenog naloga koji se odnosi na osuđujuću presudu od 15. rujna 2011. On pojašnjava da belgijska tijela mogu izdati europski uhidbeni nalog protiv maloljetnika starijeg od šesnaest godina ako se familie- en jeugdrechtbank (Obiteljski sud i sud za mladež), u skladu sa Zakonom o zaštiti mladeži, proglasi nenadležnim u tom predmetu. U tom slučaju, potonji ocjenjuje in concreto situaciju maloljetnika kako bi utvrdio može li kazneno odgovarati i biti predmet kaznenog progona.
22. S druge strane, on smatra da, kad se radi o izvršenju europskog uhidbenog naloga koji su izdala tijela druge države članice, nije potrebno provesti tu ocjenu in concreto te da samo treba uzeti u obzir dob, odnosno utvrditi je li osoba u vrijeme počinjenja djela navršila šesnaest godina. Prema mišljenju procureur des Konings (Državni odvjetnik), od te je dobi, naime, moguće kazneno odgovarati, bez obzira na dodatne pretpostavke, u okviru prava predaje ili izručenja, koje trebaju biti ispunjene za pokretanje kaznenog progona u skladu s belgijskim pravom. U tom smislu, procureur des Konings (Državni odvjetnik) precizira da belgijski sud nije nadležan odlučivati o kaznenom progonu i da također ne može tijelu koje je izdalo zahtjev za predaju ili izručenje nametati uvjete koje nacionalno pravo tog tijela ne poznaje.
23. Sud koji je uputio zahtjev, hof van beroep te Brussel (Žalbeni sud u Bruxellesu), zapravo je suočen s dvije kontradiktorne sudske prakse kada je riječ o tome može li, u okviru izvršenja europskog uhidbenog naloga, maloljetnik u dobi od šesnaest godina biti predan.
24. Naime, drugo vijeće francuskog odjela Hof van Cassatie (Kasacijski sud, Belgija) u presudi od 6. veljače 2013.(7) presudilo je da s obzirom na to da se, u biti, postupak u kojem se sud proglašava nenadležnim ne može primijeniti na osobu protiv koje tijela druge države vode progon, taj se postupak ne može primijeniti u okviru izvršenja europskog uhidbenog naloga koji se odnosi na maloljetnika. Stoga se predaja tog maloljetnika ne može provesti.
25. Međutim, Hof van Cassatie (Kasacijski sud), odlučujući na plenarnoj sjednici, u presudi od 11. lipnja 2013.(8) u biti je smatrao da načelo uzajamnog priznavanja na kojem se temelji europski uhidbeni nalog podrazumijeva da sud države članice izvršenja ne može odlučivati o pokretanju kaznenog postupka po službenoj dužnosti. Stoga, to znači da je isključena mogućnost da belgijski sud prethodno ocijeni prikladnost mjere nadzora, zaštite i odgoja kada je riječ o tome treba li se familie- en jeugdrechtbank (Obiteljski sud i sud za mladež) oglasiti nenadležnim. Posljedično, predaja osobe koja je navršila šesnaest ili više godina u vrijeme počinjenja kažnjivog djela - u ovom slučaju radi se o ubojstvu - nije uvjetovana odlukom o nenadležnosti i ta se osoba stoga može smatrati kazneno odgovornom, u smislu članka 4. točke 3. Zakona o europskom uhidbenom nalogu.
26. Suočen s tom nesigurnošću sudske prakse, sud koji je uputio zahtjev odlučio se, stoga, obratiti Sudu.
III. Prethodna pitanja
27. Imajući dvojbe u vezi s tumačenjem Okvirne odluke 2002/584, hof van Beroep te Brussel (Žalbeni sud u Bruxellesu) odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Treba li članak 3. točku 3. Okvirne odluke [2002/584] tumačiti na način da je predaja osoba dopuštena samo kada se te osobe prema pravu države članice izvršenja smatraju punoljetnima, ili pak gore navedeni članak državi članici izvršenja omogućuje da preda i maloljetnike, koji se na temelju nacionalnih propisa mogu od određene dobi (i ako je potrebno uz ispunjenje određenih uvjeta) smatrati kazneno odgovornima?
2. U slučaju da prema članku 3. točki 3. [te] okvirne odluke predaja maloljetnika nije zabranjena, treba li tu odredbu tada tumačiti:
a) na način da je postojanje (teoretske) mogućnosti kažnjavanja maloljetnika u skladu s nacionalnim pravom od određene dobi, dostatan kriterij da se predaja dopusti (drugim riječima, da je dovoljna apstraktna ocjena na temelju kriterija dobi od koje se neku osobu može smatrati kazneno odgovornom, a da se ne mora voditi računa od eventualnim dodatnim uvjetima), ili
b) na način da se ni načelu uzajamnog priznavanja iz članka 1. stavka 2. Okvirne odluke [2002/584] niti tekstu članka 3. točke 3. [te] okvirne odluke ne protivi to da država članica izvršenja provede konkretnu ocjenu od slučaja do slučaja, u okviru koje se može zahtijevati da se, kad je riječ o traženoj osobi u okviru predaje, poštuju iste pretpostavke kaznene odgovornosti kao i one koje su primjenjive na državljane države članice izvršenja, uzimajući u obzir njihovu dob u trenutku činjeničnog stanja i narav kažnjivog djela koje im se stavlja na teret, odnosno prethodne sudske intervencije u državi članici koja izdaje uhidbeni nalog koje su dovele do mjere odgojne naravi, čak i ako te pretpostavke ne postoje u određenoj državi članici koja izdaje uhidbeni nalog?
3. U slučaju da država članica izvršenja može izvršiti konkretnu ocjenu, treba li tada, kako bi se izbjeglo nekažnjavanje, ne činiti razliku između predaje radi kaznenog progona i predaje radi izvršenja kazne?”
IV. Moja analiza
28. Na početku valja navesti da, prema mom mišljenju, nema nikakve sumnje da se razlog za obvezno neizvršavanje europskog uhidbenog naloga predviđenog u članku 3. točki 3. Okvirne odluke 2002/584 ne primjenjuje samo zbog toga što je počinitelj kažnjivog djela protiv kojeg je izdan taj nalog maloljetnik.
29. Naime, iz pripremnih akata koji su doveli do donošenja te okvirne odluke proizlazi da je zakonodavac Unije doista uzeo u obzir položaj maloljetnika time što je tijekom zakonodavnog postupka uvrstio amandman kojim se predviđa da država članica može ne predati maloljetnika protiv kojeg je izdan europski uhidbeni nalog ako se on, zbog svoje dobi, ne može smatrati kazneno odgovornim prema pravu države članice izvršenja. Točnije, Europski parlament, koji je autor tog amandmana, opravdao je to argumentom da „[ako] se tražena osoba u državi članici izvršenja smatra maloljetnom osobom tada ta država članica mora imati mogućnost odbiti izvršenje uhidbenog naloga”(9).
30. Taj razlog za neizvršavanje, koji je u početku bio fakultativan, postao je jedan od razloga za obvezno neizvršavanje koji je danas naveden u članku 3. točki 3. navedene okvirne odluke.
31. Dodajem da se dob za kaznenu odgovornost ne smije poistovjećivati s minimalnom dobi za kaznenu odgovornost, što su dva vrlo različita pojma. Maloljetnici se mogu smatrati kazneno odgovornima za kažnjiva djela koja su počinili. Minimalna dob za kaznenu odgovornost pojam je koji definira dob od koje osoba podliježe općem pravu kaznene odgovornosti.
32. Stoga je razvidno da je zakonodavac Unije time što je precizirao u toj odredbi da pravosudno tijelo države članice izvršenja odbija predati tijelima države članice koja je izdala europski uhidbeni nalog osobu koja „se, zbog svoje dobi, ne može smatrati kazneno odgovornom” za kažnjiva djela koja je počinila, nije ciljao na osobe koje još nisu navršile minimalnu dob za kaznenu odgovornost nego na maloljetnike koji se prema pravu države članice izvršenja ne mogu smatrati kazneno odgovornima.
33. Stoga smatram da članak 3. točku 3. Okvirne odluke 2002/584 treba tumačiti na način da se razlog za obvezno neizvršavanje europskog uhidbenog naloga koji je predviđen u toj odredbi ne primjenjuje samo zbog toga što je počinitelj kažnjivog djela protiv koga je izdan taj nalog maloljetnik.
34. Sada valja utvrditi, kao što se to u biti pita sud koji je uputio zahtjev, omogućuje li pojam „kazneno odgovoran”, u smislu te odredbe, državi članici izvršenja da u svrhu predaje maloljetnika državi članici koja je izdala europski uhidbeni nalog ispita situaciju tog maloljetnika kako bi se utvrdilo jesu li ispunjene sve pretpostavke prema njezinu nacionalnom pravu kako bi se on mogao smatrati kazneno odgovornim.
35. Upućena prethodna pitanja odnose se na kazneno pravo koje se primjenjuje na maloljetnike. Na njih se jedino može odgovoriti uzimajući u obzir posebne značajke tog prava koje, s jedne strane, uključuje klasične mehanizme kaznene odgovornosti a, s druge strane, uvodi pravila koja radikalno mijenjaju njegovo funkcioniranje i pristup.
36. Što se tiče, prije svega, klasičnih pravila o mehanizmu odgovornosti u kaznenim stvarima, valja podsjetiti da, u skladu s pravom mjesta gdje je počinjeno kažnjivo djelo, počinitelj treba pokazati sljedeće karakteristike kako bi se mogao smatrati kazneno odgovornim za materijalno djelo:
– da ima svijest o tome što je počinio;
– da zna da je djelo koje je počinio zabranjeno;
– da ga je, međutim, htio počiniti.
37. Te karakteristike (svijest, rasuđivanje i volja) ocjenjuju se konkretno, u svakom slučaju zasebno, i, poštujući pravila o pravičnom postupku, sastavni su dio uloge pravosudnih tijela tijekom istraživanja, istrage i suđenja. Ovdje se radi o tijelima one države članice koja je izdala europski uhidbeni nalog.
38. Nadalje, što se tiče bitnih posebnosti uvedenih pravom maloljetnika, valja navesti što ih u osnovi čini.
39. Uzimajući u obzir opća pravila koja uređuju kaznenu odgovornost, jasno je da ih je teže isticati što je maloljetnik mlađi. U svrhu rješavanja te teškoće određene države članice imaju konkretan pristup, kako ga opisujem u točkama 36. i 37. ovog mišljenja, dok su druge uvele sustav koji u potpunosti isključuje kaznenu odgovornost ispod zakonske dobi.
40. Nadalje, što se tiče sankcije koja se primjenjuje, postoji bitna razlika u odnosu na pravo koje se primjenjuje na punoljetne prijestupnike koja se zapravo sastoji od uvođenja razlike između odgovornosti i kažnjivosti. Tako se maloljetni prijestupnik može smatrati odgovornim, ali zakon, zbog njegove dobi, priječi da se na njega primjenjuje kazna.
41. To rješenje, koje se može činiti neobičnim, odnosno neobično složenim, predstavlja zapravo primjenu jednog od temeljnih načela na kojima se temelji pravo maloljetnika, odnosno načelo odgojnog prvenstva.
42. Pojava tog načela posljedica je povijesne evolucije te grane kaznenog prava, evolucije koja se ubrzala nakon Drugog svjetskog rata pod utjecajem osobito teorija tzv. društvene obrane koja je naglašavala prevenciju, odgoj i reintegraciju.
43. Posebnost maloljetničkog kaznenog prava danas ističu brojni međunarodni instrumenti u kojima su države članice sudjelovale ili su im pristupile. Mogu navesti neke, poput Konvencije o pravima djeteta(10) i Standardnih minimalnih pravila Ujedinjenih naroda za provođenje postupaka prema maloljetnicima (Pekinška pravila)(11).
44. Europska unije već je integrirala tu posebnost i prati njenu integraciju u sve politike Unije. Tako Komisija u Programu Europske unije u području prava djece(12) pojašnjava da je „[prilagodba] pravosuđa djeci u Europi jedan od primarnih ciljeva [tog programa]” i navodi da „[bi] kazna oduzimanja slobode djece trebala biti krajnja odluka i to u najkraćem mogućem trajanju”(13) [neslužbeni prijevod]. Direktiva (EU) 2016/800 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2016. o postupovnim jamstvima za djecu koja su osumnjičenici ili optuženici u kaznenim postupcima(14) posebno ističe uzimanje u obzir te posebnosti maloljetničkog kaznenog prava u pravu Unije.
45. Vijeće Europe tu je istu potrebu naglasilo u izvješću „Maloljetničko kazneno pravosuđe prilagođeno djeci: od retorike do stvarnosti”(15). Vijeće Europe u tom je izvješću bilo još preciznije te je posebice pozvalo države članice da ograniče minimalnu dob za kaznenu odgovornost na najmanje četrnaest godina starosti na način da definiraju niz rješenja prilagođenih najmlađim prijestupnicima koja bi zamijenila tradicionalne kaznene progone i da osiguraju to da kazna oduzimanja slobode maloljetnika bude samo krajnja mjera i mjera najkraćeg mogućeg trajanja, među ostalim tako da prilagode mjere i alternativne sankcije kojima se ne oduzima sloboda zamjenjujući na taj način privremeno oduzimanje slobode i zatvaranje nakon postupka, kao što su upozorenja ili opomene, odgojne mjere, novčane kazne, rješenja o nadzoru, programi obuke itd. Sve te preporuke ponavljaju u biti pravila navedena u Konvenciji o pravima djeteta(16) i Pekinškim pravilima(17).
46. Iz prethodno navedenoga proizlazi da u području maloljetničkog kaznenog prava kazna ima samo supsidijarnu narav i da odgojna narav kazne mora imati prednost. Zbog toga spominjemo odgojno prvenstvo.
47. Ta je posebnost toliko značajna da se, prema mojem mišljenju, odnosi na pojam temeljnih prava. Potvrdu o tome nalazimo u članku 24. stavku 2. Povelje u kojem je propisano da „[u] svakom djelovanju koje se odnosi na djecu, bez obzira na to provode li ga tijela javne vlasti ili privatne institucije, primarni cilj mora biti zaštita interesa djeteta”.
48. Uostalom, upravo ta zaštita interesa opravdava i nameće to da se tradicionalna shema odgovora kaznenog prava izmijeni u skladu s onim što zaštita interesa djeteta nameće zbog njegove dobi i cilja koji se namjerava postići, odnosno tako da represivna sudska intervencija može maksimalno osigurati njegovu reintegraciju i odgoj.
49. Što se tiče čovjeka čija se ličnost zbog njene dobi još razvija, uzimanje u obzir zaštite njegova interesa, koja uostalom uključuje interes cijelog društva, opravdava poduzimanje pojedinačnih mjera, kako tijekom istraživanja i postupka istrage tako i suđenja, i raznolikost niza odgovora koji se primjenjuju do te mjere da se odgojna mjera izriče kao kaznena sankcija, ako to zakon dopušta.
50. Naime, zakon to može sprečavati ako smatra da je pojam kaznene sankcije, ispod određene dobi, sam po sebi neprikladan i da se mjera koja se primjenjuje prema mladom maloljetniku pruža isključivo unutar odgojnog okvira, a ne u kombinaciji koja istodobno uključuje sankciju i odgojnu mjeru jer se time riskira narušavanje njezina značenja, ugrožava sudjelovanje maloljetnika u toj mjeri i, na kraju, djelotvornost te mjere.
51. Uzimajući u obzir navedena načela koja sam spomenuo, potrebno je, prema mojem mišljenju, složiti se s time da svaki sustav koji ne razlikuje kazne koje se primjenjuju na punoljetnog delinkventa od onih koje se primjenjuju na maloljetnog delikventa krši temeljna prava dotičnog maloljetnika, pri čemu individualizacija kazne - nužan uvjet načela odgojne prednosti - nije moguća ako sam zakon paralizira slobodu ocjene suda.
52. Poredbeno pravo zapravo upućuje na to da je barem u pravu država članica Unije na snazi sustav koji omogućava sudovima da osiguraju tu individualizaciju dvama komplementarnim pristupima. Prije svega, putem raznolikosti kazni koje sud može izreći te, nadalje, mogućnosti izricanja onih koje su slične klasičnim kaznama oduzimanja slobode ili novčanoj kazni tek od određene dobi.
53. Također, ispod određene dobi nije moguće izreći nikakvu kaznu. Iznad određene dobi, za kažnjiva djela koja je počinila neposredno viša dobna skupina, izrečena kazna može se sastojati samo od odgojne mjere. Što se tiče sljedeće dobne skupine, kazne koje su uobičajeno predviđene, a smatraju se supsidijarnima zbog uzimanja u obzir načela odgojne prednosti, u svakom će se slučaju obvezno umanjiti, a načelo njihove primjene u određenom slučaju posebno će se obrazložiti. Tako se maloljetni prijestupnik malo‑pomalo približava dobnim granicama i postupno ulazi u kategoriju minimalne dobi za kaznenu odgovornost.
54. U okviru tog pristupa nalazimo se dakle u području u kojem referiranje na dob postaje usklađeno u svim državama članicama. S jedne strane, to područje svakoj od njih ostavlja slobodu izbora načina na koji će utvrditi kaznenu odgovornost maloljetnika, ali ih obvezuje na priznanje onog koji su utvrdile druge države članice i, s druge strane, u odnosu na predviđenu ili izrečenu kaznu, omogućava utvrđivanje objektivnog korelacijskog kriterija putem kojeg će se odrediti prihvat ili odbijanje predaje.
55. Iz navedenog proizlazi da u tom smislu valja tumačiti članak 3. točku 3. Okvirne odluke 2002/584. Referiranje na dob odnosi se na dob na koju se može primijeniti kazna za maloljetnog počinitelja. Naime, ne može se prihvatiti da određene države članice, zbog toga što njihovo nacionalno pravo u svakom slučaju zasebno primjenjuje tehniku ocjenjivanja kaznene odgovornosti maloljetnika na način da utvrđuje in concreto postoje li istodobno tri kriterija koja su navedena u točkama 36. i 37. ovog mišljenja, mogu preuzeti tu analizu u svojstvu države članice izvršenja. To bi zapravo dovelo do obnove sustava složenog izručenja koja uključuje potrebu da država članica izvršenja razmjenjuje informacije o cijelom spisu koji se odnosi na progon ili osuđujuću presudu te provjeri odgovaraju li svi elementi spisa elementima njezina vlastitog nacionalnog postupka.
56. Takva bi hipoteza bila nespojiva s načelom uzajamnog priznavanja. Ono obvezuje državu članicu izvršenja da prihvati analizu države članice koja je izdala europski uhidbeni nalog koja se odnosi na krivnju, eventualnu u slučaju progona ili utvrđenu u slučaju osuđujuće presude izrečene u državi članici koja je izdala europski uhidbeni nalog. Međutim, ta okvirna odluka utemeljena je na načelu uzajamnog priznavanja(18). Stoga se ona ne može tumačiti na način koji bi ga negirao.
57. Naprotiv, ključno je pitanje može li se na maloljetnika, s obzirom na njegovu dob, primijeniti kazna. To temeljno pitanje postavljeno je u članku 3. točki 3. navedene okvirne odluke pri čemu je negativan odgovor na njega automatski razlog odbijanja predaje. Ta odredba osigurava da se u svim državama članicama apsolutno poštuje jedan od temeljnih koncepata prava maloljetnika. Na taj način, navedena odluka poštuje temeljna prava koja proizlaze osobito iz članka 24. stavka 2. Povelje.
58. Radi potpunosti, valja dodati da je narav prava maloljetnika, koje je u osnovi usmjereno prema odgojnom prioritetu, takva da odluka o odbijanju predaje na temelju članka 3. točke 3. Okvirne odluke 2002/584 ne može dovesti do pukog „puštanja na slobodu” maloljetnika. Naprotiv, u smislu uzimanja u obzir zaštite interesa maloljetnika, iz navedenog proizlazi da se naspram istoga mora preuzeti obveza pružanja brige na neki drugi način, odnosno mjerom odgojne pomoći. Potonja je jedan od načina pružanja brige i zaštite maloljetnika, zaštite njegova interesa, svaki put kad su zdravlje, sigurnost i moralnost tog maloljetnika ugroženi.
59. Međutim, ako se postavlja pitanje predaje, to je upravo stoga što se radi o kažnjivom djelu počinjenom u državi članici koja je izdala europski uhidbeni nalog, kažnjivo djelo koje kaznena neodgovornost, bez obzira na to koja je definicija tog izraza, ne može otkloniti. Stoga se ne može smatrati da se počinjenje zabranjenog djela određene težine, zato što ispunjava kriterije na temelju kojih se izdaje europski uhidbeni nalog, smatra normalnim. Stoga je upravo obveza pružanja brige, koja je na državi članici izvršenja, utemeljena također na temeljnim pravima djeteta. Uostalom, podsjećam da se radi o odbijanju predaje jer je maloljetnik još uvijek premlad za izvršenje kazne, čak i kad bi se sastojala od odgojne mjere, u državi članici izvršenja. Obveza pružanja brige koja tereti tu državu stoga bi imala samo više smisla.
60. Čini mi se da je to tumačenje, koje je usmjereno prema komplementarnosti različitih aspekata prava maloljetnika, takve naravi da poštuje temelj posebnih pravila prava maloljetnika koje, povrh svega, izražava bitnu solidarnost između generacija i naroda. Iskreno smatram da se pravila koja omogućavaju stvaranje prostora slobode, sigurnosti i pravde ne mogu tumačiti u smislu koji je kontradiktoran tom idealu nego u onome koji ga podupire.
61. Što se tiče ovog slučaja, zahtjev za predaju odnosi se na maloljetnika u odnosu na kojeg, prema belgijskom pravu, nije isključeno izricanje sankcije. Međutim, to znači da bi tijela države članice izvršenja trebala provesti postupak ispitivanja ličnosti maloljetnika, njegovih okolnosti i utvrditi je li u vrijeme počinjenja kažnjivog djela postojala sposobnost rasuđivanja. Međutim, ta pitanja i osobito pitanje koja se sankcija može primijeniti na maloljetnika s obzirom na njegovu ličnost i njegovu dob također se postavljaju u državi članici koja je izdala europski uhidbeni nalog. Stoga je sud te države jedini koji može odgovoriti na navedena pitanja. Gledajući na to iz druge perspektive, odbijanje tog rješenja dovelo bi do neprihvaćanja načela uzajamnog povjerenja.
62. Prema tome, zbog svih prethodno navedenih razloga, smatram da članak 3. točku 3. Okvirne odluke 2002/584, u vezi s člankom 24. stavkom 2. Povelje, treba tumačiti na način da država članica izvršenja može odbiti predaju maloljetnika ako se prema pravu te države, uzimajući u obzir njegovu dob u vrijeme počinjenja kažnjivog djela, na njega uopće ne može primijeniti kazna. S druge strane, država članica izvršenja mora predati maloljetnika svaki put kad, uzimajući u obzir dob u vrijeme počinjenja kažnjivog djela, predviđena kazna u državi članici koja izdaje uhidbeni nalog prema svojoj naravi i razini odgovara kazni koja je također mogla biti predviđena ili izrečena u državi članici izvršenja.
63. Ako država članica izvršenja odbije predati maloljetnika tada naspram istoga mora preuzeti obvezu pružanja brige u okviru mjere odgojne pomoći koja je obvezuje.
V. Zaključak
64. S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je postavio hof van beroep te Brussel (Žalbeni sud u Bruxellesu, Belgija) odgovori kako slijedi:
1. Članak 3. točku 3. Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica, kako je izmijenjena Okvirnom odlukom 2009/299/PUP od 26. veljače 2009., u vezi s člankom 24. stavkom 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, treba tumačiti na način da:
– se razlog za obvezno neizvršavanje europskog uhidbenog naloga predviđen u toj odredbi ne primjenjuje samo zbog toga što je počinitelj kažnjivog djela protiv koga je izdan taj nalog maloljetnik;
– država članica izvršenja može odbiti predaju maloljetnika ako se prema pravu te države, uzimajući u obzir njegovu dob u vrijeme počinjenja kažnjivog djela, na njega uopće ne može primijeniti kazna;
– s druge strane, država članica izvršenja mora predati maloljetnika svaki put kad, uzimajući u obzir dob u vrijeme počinjenja kažnjivog djela, predviđena kazna u državi članici koja izdaje uhidbeni nalog prema svojoj naravi i razini odgovara kazni koja je također mogla biti predviđena ili izrečena u državi članici izvršenja.
2. Ako država članica izvršenja odbije predati maloljetnika, tada naspram istoga mora preuzeti obvezu pružanja brige u okviru mjere odgojne pomoći koja je obvezuje.