Predmet C‑110/14

Horațiu Ovidiu Costea

protiv

SC Volksbank România SA

(zahtjev za prethodnu odluku
koji je uputila Judecătoria Oradea)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Direktiva 93/13/EEZ – Članak 2. točka (b) – Pojam ‚potrošača‘ – Ugovor o kreditu koji sklapa fizička osoba koja obavlja odvjetničku djelatnost – Povrat kredita osiguranog nekretninom u vlasništvu odvjetničkog ureda korisnika kredita – Korisnik kredita koji ima potrebna znanja za ocjenu nepoštenosti ugovorne odredbe prije potpisivanja ugovora“

Sažetak – Presuda Suda (četvrto vijeće) od 3. rujna 2015.

1.        Prethodna pitanja – Nadležnost Suda – Granice – Nadležnost nacionalnog suca – Utvrđivanje i ocjena činjenica spora

(čl. 267. UFEU‑a)

2.        Zaštita potrošača – Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima – Direktiva 93/13 –Pojam potrošača – Fizička osoba koja obavlja odvjetničku djelatnost i koja s bankom sklapa ugovor o kreditu – Uključenost – Uvjet – Povrat kredita osiguranog nekretninom u vlasništvu odvjetničkog ureda korisnika kredita – Nepostojanje utjecaja

(Direktiva Vijeća 93/13, uv. izj. 10. i čl. 2. t. (b) i t. (c))

3.        Zaštita potrošača – Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima – Direktiva 93/13 – Cilj

(Direktiva Vijeća 93/13, uv. izj. 10. i čl. 6. st. 1.)

1.        Vidjeti tekst odluke.

(t. 13.)

2.        Članak 2. točku (b) Direktive Vijeća 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da se fizička osoba koja obavlja odvjetničku djelatnost i koja s bankom sklapa ugovor o kreditu u kojem nije naznačena namjena kredita može smatrati „potrošačem“ u smislu te odredbe kada taj ugovor nije u vezi s profesionalnom djelatnošću tog odvjetnika. S tim u vezi nije relevantna okolnost da je tražbina iz tog istog ugovora osigurana ugovorom o hipoteci, koji je ta osoba sklopila u svojstvu zastupnika svojeg odvjetničkog ureda i koji se odnosi na imovinu namijenjenu obavljanju profesionalne djelatnosti te osobe, kao što je nekretnina u vlasništvu tog odvjetničkog ureda.

Naime, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredaba trebali bi se primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „potrošača“ i „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“, pri čemu su ti pojmovi definirani u članku 2. točkama (b) i (c) te direktive. Stoga navedena direktiva ugovore na koje se primjenjuje određuje ovisno o svojstvu ugovornih stranaka, odnosno ovisno o tome postupaju li one ili ne u okviru svoje profesionalne djelatnosti.

Kad je riječ o pojmu „potrošača“ u smislu članka 2. točke (b) Direktive 93/13, on je objektivan i ne ovisi o možebitnim konkretnim saznanjima predmetne osobe ili informacijama kojima ona stvarno raspolaže. Nacionalni sud pred kojim se vodi spor o ugovoru koji može ulaziti u područje primjene te direktive dužan je, vodeći računa o svim dokazima, a osobito o odredbama tog ugovora, provjeriti može li se korisnika kredita kvalificirati kao „potrošača“ u smislu te direktive. U tu svrhu nacionalni sud mora voditi računa o svim okolnostima predmetnog slučaja, a osobito o prirodi robe ili usluga koje su predmet ugovora o kojem je riječ, iz kojih se može razabrati za koju se namjenu nabavljaju ta roba ili usluge.

S tim u vezi, odvjetnik, koji s fizičkom ili pravnom osobom koja djeluje u okviru svoje profesionalne djelatnosti sklopi ugovor, koji – osobito zato što nije povezan s djelatnošću njegova odvjetničkog ureda – nije u vezi s izvršavanjem odvjetničke djelatnosti, u odnosu na tu osobu nalazi se u podređenom položaju. Osim toga, na temelju činjenice da odvjetnik raspolaže visokom razinom tehničkih sposobnosti ne može se pretpostaviti da on nije slabija stranka u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga.

(t. 15., 17., 21.‑23., 26., 27., 30. i izreka)

3.        Vidjeti tekst odluke

(t. 18., 19.)