PRESUDA SUDA (šesto vijeće)
22. veljače 2024.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Članak 63. UFEU‑a – Slobodno kretanje kapitala – Direktiva 2008/7/EZ – Kreditne zadruge čija je neto imovina viša od određenog praga – Nacionalno zakonodavstvo kojim se tim kreditnim zadrugama nalaže plaćanje iznosa od 20 % neto imovine kako bi svoje bankovno poduzeće prenijele dioničkom društvu u zamjenu za vrijednosne papire tog društva – Članak 94. točka (c) Poslovnika Suda – Zahtjev za navođenje razloga koji opravdavaju potrebu za odgovorom Suda – Potpuno unutarnja situacija – Nedopuštenost”
U predmetu C‑660/22,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Corte suprema di cassazione (Vrhovni kasacijski sud, Italija), odlukom od 11. listopada 2022., koju je Sud zaprimio 20. listopada 2022., u postupku
Ente Cambiano società cooperativa per azioni
protiv
Agenzia delle Entrate,
SUD (šesto vijeće),
u sastavu: T. von Danwitz (izvjestitelj), predsjednik vijeća, P. G. Xuereb i I. Ziemele, suci,
nezavisni odvjetnik: A. M. Collins,
tajnik: A. Calot Escobar,
uzimajući u obzir pisani dio postupka,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za Ente Cambiano società cooperativa per azioni, A. Cevese, A. Dal Ferro, M. Miccinesi i F. Pistolesi, avvocati,
– za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju M. Cherubinija i G. M. De Socia, avvocati dello Stato,
– za Europsku komisiju, A. Armenia, M. Mataija i P. Messina, u svojstvu agenata,
odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da u predmetu odluči bez mišljenja,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 63. UFEU‑a kao i članaka 101., 102., 120. i 173. UFEU‑a.
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između zadruge Ente Cambiano società cooperativa per azioni i Agenzie delle Entrate (Porezna uprava, Italija) u vezi s povratom iznosa u visini od 20 % neto imovine te zadruge na dan 31. prosinca 2015. koji je isplaćen navedenoj poreznoj upravi radi očuvanja pravnog oblika zadruge prijenosom njezine bankarske djelatnosti dioničkom društvu u zamjenu za vrijednosne papire tog društva.
Pravni okvir
Pravo Unije
3 Direktiva 2008/7/EZ Vijeća od 12. veljače 2008. o neizravnim porezima na prikupljanje kapitala (SL 2008., L 46, str. 11.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 9., svezak 2., str. 159.), u skladu sa svojim člankom 16. stavila je izvan snage i zamijenila, počevši od 1. siječnja 2009., Direktivu Vijeća 69/335/EEZ od 17. srpnja 1969. o neizravnim porezima na prikupljanje kapitala (SL 1969., L 249, str. 25.).
4 Članak 1. Direktive 2008/7, naslovljen „Sadržaj”, glasi:
„Ova Direktiva uređuje obračunavanje neizravnih poreza s obzirom na sljedeće:
(a) priljev kapitala društvima kapitala;
(b) restrukturiranje koje uključuje društva kapitala;
(c) pitanje određenih vrijednosnih papira i zadužnica.”
5 U skladu s člankom 2. te direktive, naslovljenim „ Društvo kapitala”:
„1. Za potrebe ove Direktive ‚društvo kapitala’ jest:
(a) bilo koje društvo koje je strukturirano na jedan od načina navedenih u Prilogu I.;
(b) bilo koje društvo, udruga ili pravna osoba čijim se udjelima u kapitalu ili imovini može trgovati na burzi;
(c) bilo koje društvo, udruga ili pravna osoba koja ostvaruje profit, čiji članovi imaju pravo prenijeti svoje udjele na treće stranke bez prethodnog odobrenja i snose odgovornost isključivo za dugove društva, udruge ili treće osobe u smislu vlastitih udjela.
2. Za potrebe ove Direktive, bilo koje društvo, udruga ili pravna osoba koja ostvaruje profit, smatra se društvom kapitala.”
6 Člankom 3. te direktive, naslovljenim „ Priljev kapitala”, određuje se:
„Za potrebe ove Direktive i podložno članku 4., sljedeće se transakcije smatraju ‚priljevom kapitala’:
(a) osnivanje društva kapitala;
(b) pretvorba u društvo kapitala, udrugu ili pravnu osobu koja nije društvo kapitala;
(c) povećanje kapitala društva, ulaganjem sredstava bilo koje vrste;
[…]”
7 Članak 4. te direktive, naslovljen „Restrukturiranje”, u stavku 1. predviđa:
„Za potrebe ove Direktive, sljedeći se postupci restrukturiranja ne smatraju ulaganjima kapitala:
(a) prijenos svih sredstava i obveza jednog ili više društava kapitala, ili jedne ili više grana aktivnosti na jedno ili više društava kapitala koja su u postupku osnivanja, ili koja već postoje, pod uvjetom da se odluka o prijenosu sastoji barem djelomično od vrijednosnih papira koji predstavljaju kapital društva koje vrši preuzimanje;
[…]”
8 U članku 5. navedene direktive, naslovljenom „Transakcije koje ne podliježu neizravnim porezima”, u stavku 1. navodi se:
„Države članice ne oporezuju društva kapitala nikakvim oblikom neizravnih poreza s obzirom na sljedeće:
[…]
(d) izmjene instrumenata o osnivanju ili propisa društva kapitala, a posebno sljedećih:
[…]
iii. promjena predmeta poslovanja društva kapitala;
[…]
(e) postupke restrukturiranja navedene u članku 4.”
9 Članak 6. navedene direktive, naslovljen „Pristojbe i porez na dodanu vrijednost”, u stavku 1. predviđa:
„Bez obzira na članak 5., države članice mogu naplaćivati sljedeće pristojbe i poreze:
(a) pristojbe na prijenos vrijednosnih papira, bez obzira na to naplaćuju li se prema nepromjenjivoj stopi ili ne;
(b) pristojbe na prijenos, uključujući poreze na upis nekretnina, na prijenos poslovanja ili nekretnina koje se nalaze na njezinom državnom području, na društvo kapitala;
(c) pristojbe na prijenos za bilo kakav oblik imovine koja se prenosi na društvo kapitala, ako se ta imovina prenosi za naknadu koja nije u obliku udjela u društvu;
(d) pristojbe na zasnivanje, upis ili brisanje hipoteke ili drugih tereta;
(e) pristojbe u obliku naknada;
(f) porez na dodanu vrijednost.”
Talijansko pravo
10 Članak 2. stavci 3.a do 3.c Decreto‑leggea n. 18 – Misure urgenti concernenti la riforma delle banche di credito cooperativo, la garanzia sulla cartolarizzazione delle sofferenze, il regime fiscale relativo alle procedure di crisi e la gestione collettiva del risparmio (Uredba sa zakonskom snagom br. 18 o hitnim mjerama reforme kreditnih zadruga, jamstvima za sekuritizaciju nepodmirenih tražbina, poreznom sustavu koji se odnosi na postupke sanacije i kolektivnom upravljanju štednjom) od 14. veljače 2016. (GURI br. 37 od 15. veljače 2016.), koji je uz izmjene pretvoren u zakon putem Leggea n. 49 (Zakon br. 49) od 8. travnja 2016. (GURI br. 87 od 14. travnja 2016.), u verziji koja se primjenjuje u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: Uredba sa zakonskom snagom br. 18/2016) određuje:
„3.bis Odstupajući od članka 150.bis stavka 5. [decreto legislativo n. 385 – Testo unico delle leggi in materia bancaria e creditizia (Zakonodavna uredba br. 385 o pročišćenom tekstu zakonâ u području bankarstva i kreditiranja) od 1. rujna 1993. (GURI br. 230 od 30. rujna 1993., redovni dodatak br. 92)], prijenos se ne primjenjuje na kreditne zadruge koje u roku od 60 dana od stupanja na snagu zakona kojim se ova uredba pretvara u zakon, u skladu s člankom 58. [navedene Zakonodavne uredbe br. 385 od 1. rujna 1993.], [Banci d’Italia (Banka Italije)] podnesu zahtjev, uključujući i zajednički zahtjev, da se odgovarajuća bankovna poduzeća prenesu istom dioničkom društvu koje može biti i novoosnovano i koje ima odobrenje za obavljanje bankovne djelatnosti, pod uvjetom da kreditna zadruga koja podnosi zahtjev ili barem jedna od tih zadruga u slučaju da je zahtjev podnesen zajednički na dan 31. prosinca 2015. ima neto imovinu u vrijednosti većoj od 200 milijuna eura, kako ta vrijednost proizlazi iz financijskog izvještaja koji se odnosi na taj datum i u pogledu kojeg je računovodstveni revizor dao bezuvjetno mišljenje.
3.ter Kreditna zadruga koja se prenosi mora u trenutku prijenosa uplatiti u korist državnog proračuna iznos koji odgovara 20 % neto vrijednosti imovine na dan 31. prosinca 2015., kako ta vrijednost proizlazi iz financijskog izvještaja koji se odnosi na taj datum i u pogledu kojeg je računovodstveni revizor dao bezuvjetno mišljenje.
3.quater Nakon prijenosa kreditna zadruga koja se prenosi i koja zadržava nedjeljive rezerve koje preostaju nakon isplate iz stavka 3.ter mijenja svoj predmet poslovanja kako bi se isključilo obavljanje bankovne djelatnosti te se obvezuje da će zadržati odredbe članka 2514. Građanskog zakonika koje određuju da u zadruzi prevladava uzajamnost, te da će članovima osigurati usluge koje služe održavanju odnosa s dioničkim društvom koje je primatelj prijenosa, obrazovanju i informiranju o štednji i promicanju programa pomoći. […] U slučaju neispunjavanja obveza predviđenih ovim stavkom te stavcima 3.bis i 3.ter, imovina društva koje se prenosi ili, ovisno o slučaju, kreditne zadruge, prenosi se u skladu s člankom 17. Zakona br. 388 od 23. prosinca 2000. […]”
Glavni postupak i prethodno pitanje
11 Ente Cambiano, prije Banca di Credito Cooperativo di Cambiano società cooperativa per azioni, kreditna zadruga čija je neto imovina na dan 31. prosinca 2015. premašivala 200 milijuna eura, uplatila je talijanskoj državnoj riznici iznos od 54 208 740 eura, koji je predstavljao 20 % njezine neto imovine na navedeni dan, iskorištavajući opciju „izlaza” predviđenu člankom 2. stavkom 3.bis Uredbe sa zakonskom snagom br. 18/2016.
12 Nakon toga je zadruga Ente Cambiano podnijela zahtjev za povrat tog iznosa jer je smatrala da je obveza isplate tog iznosa protivna i talijanskom Ustavu i pravu Unije. Budući da je zahtjev za povrat tog iznosa koji je podnijela zadruga Ente Cambiano odbijen implicitnom odlukom, ona je Commissioneu tributaria provinciale di Firenze (Općinski porezni sud u Firenci, Italija) podnijela tužbu protiv te odluke. Budući da je taj sud odbio tu tužbu, zadruga Ente Cambiano podnijela je žalbu Commissioneu tributaria regionale della Toscana (Okružni porezni sud za Toskanu, Italija), koji je tu žalbu odbio presudom od 15. studenoga 2018.
13 Zadruga Ente Cambiano je protiv te presude podnijela žalbu u kasacijskom postupku pred sudom koji je uputio zahtjev, Corteom suprema di cassazione (Vrhovni kasacijski sud, Italija), pozivajući se kako na neustavnost nacionalnog zakonodavstva o kojem je riječ u glavnom postupku tako i na njegovu neusklađenost s pravom Unije.
14 Taj sud najprije navodi da je Corteu Costituzionale (Ustavni sud, Italija) uputio pitanja o ustavnosti koja se odnose na članak 2. stavke 3.ter i 3.quater Uredbe sa zakonskom snagom br. 18/2016, koji je presudom br. 149/2021 od 9. srpnja 2021. ta pitanja proglasio neosnovanima.
15 Sud koji je uputio zahtjev nadalje pojašnjava da su navedene odredbe dio reforme kreditnih zadruga kojoj je svrha otklanjanje strukturnih nedostataka koji proizlaze iz njihova gospodarskog modela i modela upravljanja kao i iz male veličine najvećeg broja njih, jačanjem njihove imovine kako bi odoljele mogućim krizama. U tu svrhu, glavni model koji je predvidio talijanski zakonodavac jest pristupanje tih zadruga grupi kreditnih zadruga na čijem se čelu nalazi matično holding društvo, osnovano u obliku dioničkog društva s temeljnim kapitalom od najmanje milijardu eura, u kojem većinski udio imaju navedene kreditne zadruge i koje ima ovlasti upravljanja i koordinacije u odnosu na njih. To pristupanje ne utječe na njihovu imovinu. Samo kreditne zadruge s neto imovinom iznad utvrđenog praga mogu izbjeći pristupanje takvoj grupi, podvrgavajući se obvezama iz članka 2. stavaka 3.bis do 3.quater Uredbe sa zakonskom snagom br. 18/2016, pod prijetnjom prijenosa njihove imovine na uzajamne fondove za promicanje i razvoj suradnje.
16 Sud koji je uputio zahtjev dodaje da se žalbeni razlozi koji se temelje na povredi prava Unije odnose, među ostalim, na načela slobodnog tržišnog natjecanja i očuvanja tržišta iz članaka 101., 102., 120. i 173. UFEU‑a kao i na načelo slobodnog kretanja kapitala, kako je navedeno u članku 63. UFEU‑a i pojašnjeno Direktivom 2008/7.
17 On pojašnjava da zadruga Ente Cambiano tvrdi da obveza isplate o kojoj je riječ povređuje tu direktivu jer se njome utvrđuje porezna neutralnost ulaganja u kapital, osim u slučajevima predviđenima u članku 6. navedene direktive, koji se u ovom slučaju ne primjenjuju.
18 U tom kontekstu taj se sud pita o usklađenosti članka 2. stavaka 3.ter i 3.quater Uredbe sa zakonskom snagom br. 18/2016 s pravom Unije, pri čemu pojašnjava, s jedne strane, da dijeli sumnje zadruge Ente Cambiano u pogledu usklađenosti te odredbe s načelima slobodnog kretanja kapitala, slobodnog tržišnog natjecanja i očuvanja tržišta koja priznaje to pravo i, s druge strane, da mu se čini da usklađeno tumačenje navedene odredbe s pravom Unije nije moguće.
19 U tim je okolnostima Corte suprema di cassazione (Vrhovni kasacijski sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:
„Protivi li se članku 63. i sljedećim člancima te člancima 101., 102., 120. i 173. UFEU‑a nacionalni propis poput članka 2. stavaka 3.ter i 3.quater [Uredbe sa zakonskom snagom br. 18/2016], kojim se uplata iznosa od 20 % neto imovine na dan 31. prosinca 2015. određuje kao uvjet za mogućnost da kreditne zadruge koje su na dan 31. prosinca 2015. imale neto imovinu u vrijednosti većoj od 200 milijuna eura ne pristupe grupi, nego da bankovno poduzeće prenesu nekom dioničkom društvu koje može biti i novoosnovano i koje ima odobrenje za obavljanje bankovne djelatnosti, mijenjajući svoje statute tako da isključe obavljanje bankovne djelatnosti, pri čemu istodobno zadržavaju odredbe članka 2514. Građanskog zakonika koje određuju da u zadrugama prevladava uzajamnost, osiguravajući članovima usluge koje služe održavanju odnosa s dioničkim društvom koje je primatelj prijenosa, obrazovanju i informiranju o štednji i promicanju programa pomoći?”
O prethodnom pitanju
20 Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, postupak uspostavljen člankom 267. UFEU‑a je instrument suradnje između Suda i nacionalnih sudova zahvaljujući kojem Sud nacionalnim sudovima daje elemente za tumačenje prava Unije koji su im potrebni za rješavanje spora koji se pred njima vodi (presuda od 26. ožujka 2020., Miasto Łowicz i Prokurator Generalny, C‑558/18 i C‑563/18, EU:C:2020:234, t. 44. i navedena sudska praksa).
21 S obzirom na to da odluka o upućivanju zahtjeva za prethodnu odluku predstavlja osnovu tog postupka, nacionalni sud dužan je u samoj odluci o upućivanju zahtjeva odrediti činjenični i zakonodavni okvir spora u glavnom postupku i pružiti potrebna objašnjenja o razlozima zbog kojih je odabrao odredbe prava Unije čije tumačenje traži kao i o vezi koju uspostavlja između tih odredaba i nacionalnog propisa koji je primjenjiv u sporu koji je pred njim pokrenut (vidjeti, u tom smislu, osobito presudu od 4. lipnja 2020., C. F. (Porezni nadzor), C‑430/19, EU:C:2020:429, t. 23. i navedenu sudsku praksu).
22 S tim u vezi valja također naglasiti da podaci koji su sadržani u odlukama o upućivanju zahtjeva za prethodnu odluku trebaju omogućiti, s jedne strane, Sudu da pruži korisne odgovore na pitanja koja je postavio nacionalni sud i, s druge strane, vladama država članica i drugim zainteresiranim osobama da iskoriste pravo koje im priznaje članak 23. Statuta Suda Europske unije u pogledu podnošenja očitovanja. Sud je dužan, vodeći računa o činjenici da se na temelju te odredbe zainteresirane osobe obavještava samo o odlukama kojima se upućuje prethodno pitanje, paziti da zaštiti to pravo (vidjeti, u tom smislu, osobito presudu od 2. rujna 2021., Irish Ferries, C‑570/19, EU:C:2021:664, t. 134. i navedenu sudsku praksu).
23 Ti se kumulativni zahtjevi u pogledu sadržaja odluke o upućivanju zahtjeva izričito navode u članku 94. Poslovnika Suda, a sud koji je uputio zahtjev u okviru suradnje uspostavljene u članku 267. UFEU‑a mora za njih znati i dužan ih se strogo pridržavati (rješenje od 3. srpnja 2014., Talasca, C‑19/14, EU:C:2014:2049, t. 21., presuda od 9. rujna 2021., Toplofikacia Sofia i dr., C‑208/20 i C‑256/20, EU:C:2021:719, t. 20. i navedena sudska praksa). Na zahtjeve u vezi s tim sadržajem podsjeća se u točkama 13., 15. i 16. Preporuka Suda Europske unije namijenjenih nacionalnim sudovima koje se odnose na pokretanje prethodnog postupka (SL 2019., C 380, str. 1.).
24 U ovom slučaju svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita protivi li se člancima 63., 101., 102., 120. i 173. UFEU‑a nacionalni propis kojim se mogućnost za kreditne zadruge čija je neto imovina na određeni dan bila veća od 200 milijuna eura da svoje bankovno poduzeće prenesu dioničkom društvu u zamjenu za njegove dionice, umjesto da pristupe grupi kreditnih zadruga, uvjetuje plaćanjem iznosa koji na taj dan predstavlja 20 % njihove neto imovine. Iz zahtjeva za prethodnu odluku također proizlazi da se zadruga Ente Cambiano u okviru glavnog postupka poziva na Direktivu 2008/7, kojom je stavljena izvan snage i zamijenjena Direktiva 69/335, u vezi sa slobodnim kretanjem kapitala o kojem taj sud dvoji.
25 Što se tiče članaka 101., 102., 120. i 173. UFEU‑a, navedeni sud ne objašnjava razloge zbog kojih traži tumačenje tih odredbi ni vezu koju uspostavlja između navedenih odredaba i nacionalnog zakonodavstva primjenjivog na spor o kojem odlučuje, što je suprotno zahtjevima iz članka 94. točke (c) Poslovnika Suda. Stoga je prethodno pitanje nedopušteno u dijelu u kojem se odnosi na te odredbe UFEU‑a.
26 Što se tiče članka 63. UFEU‑a, kao što je to istaknula Europska komisija u svojim pisanim očitovanjima, iz navoda iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da su svi elementi glavnog postupka, koji se vodi između društva sa sjedištem u Italiji i talijanske porezne uprave, ograničeni na tu državu članicu.
27 No, prema ustaljenoj sudskoj praksi, odredbe UFEU‑a u području slobodnog kretanja kapitala ne primjenjuju se u situaciji u kojoj su svi elementi ograničeni na jednu državu članicu. U takvoj situaciji sud koji je uputio zahtjev mora, u skladu sa zahtjevima iz članka 94. Poslovnika, navesti po čemu je, unatoč potpuno unutarnjoj naravi, spor koji se pred njim vodi povezan s odredbama prava Unije o temeljnim slobodama i prema tome čini zatraženo prethodno tumačenje potrebno za rješavanje tog spora (vidjeti, u tom smislu, presudu od 15. studenoga 2016., Ullens de Schooten, C‑268/15, EU:C:2016:874, t. 47. i 55. i navedenu sudsku praksu).
28 Konkretnije, iz tih zahtjeva proizlazi da se, kako bi se smatralo da takva povezanost postoji, u zahtjevu za prethodnu odluku moraju istaknuti konkretni elementi, odnosno izvjesne, a ne hipotetske indicije, iz kojih se sa sigurnošću može izvesti zaključak o postojanju zahtijevane veze te se sud koji je uputio zahtjev ne može zadovoljiti podnošenjem Sudu elemenata koji omogućuju da se postojanje takve veze ne isključi ili koji, razmatrani apstraktno, mogu u tom smislu predstavljati indicije, nego, naprotiv, mora pružiti objektivne i podudarne elemente koji Sudu omogućuju provjeru postoji li navedena veza (presuda od 2. ožujka 2023., Bursa Română de Mărfuri, C‑394/21, EU:C:2023:146, t. 51. i 52. i navedena sudska praksa).
29 U svojem zahtjevu za prethodnu odluku sud koji je uputio zahtjev samo navodi argumentaciju zadruge Ente Cambiano prema kojoj isplata, od strane kreditnih zadruga čija je neto imovina na dan 31. prosinca 2015. bila veća od praga od 200 milijuna eura, iznosa koji predstavlja 20 % njihove neto imovine na taj dan, penalizira najsolidnije kreditne zadruge, koje bi mogle privući ulagače iz drugih država članica. Međutim, taj sud ne navodi nijedan konkretni element koji bi omogućio da se potvrdi postojanje interesa državljana drugih država članica za korištenjem slobodom kretanja kapitala u situaciji o kojoj je riječ u glavnom postupku (vidjeti, po analogiji, presudu od 20. rujna 2018., Fremoluc, C‑343/17, EU:C:2018:754, t. 30.). Budući da taj zahtjev ne ispunjava zahtjeve sudske prakse navedene u točkama 27. i 28. ove presude, prethodno pitanje je također nedopušteno i u dijelu u kojem se odnosi na članak 63. UFEU‑a.
30 Što se tiče Direktive 2008/7, na koju se u glavnom sporu poziva zadruga Ente Cambiano, prema navodima koji se nalaze u zahtjevu za prethodnu odluku, u skladu s člankom 2. stavcima 3.bis do 3.quater Uredbe sa zakonskom snagom br. 18/2016 do plaćanja državnoj riznici koje osporava ta zadruga koje je – isto kao i njegova stopa i osnovica, koja ne odgovara njezinoj dobiti ili prihodu, već njezinoj neto imovini kako je upisana u njezinoj bilanci na dan 31. prosinca 2015. – predviđeno tom uredbom sa zakonskom snagom dolazi prilikom prijenosa bankovnog poduzeća društvu kapitala u zamjenu za njegove dionice. Stoga provedba te konkretne transakcije, a ne obavljanje određene djelatnosti, predstavlja činjenicu koja dovodi do tog plaćanja, dok njegova obvezatnost proizlazi iz sankcije za nepoštovanje koja je također predviđena tom odredbom.
31 Međutim, iako bi ti elementi omogućavali da se utvrdi primjenjivost ratione materiae Direktive 2008/7 na glavni postupak, tako da bi trebalo ispitati treba li navedenu isplatu kvalificirati kao „neizravni porez”, u smislu te direktive, koji se odnosi na postupak restrukturiranja iz njezina članka 4. stavka 1. točke (a), na koji upućuje njezin članak 5. stavak 1. točka (e), u slučaju da je bankovno poduzeće prenijelo društvo kapitala, na temelju navedenih naznaka ne može se zaključiti da se ta direktiva primjenjuje ratione personae na taj postupak. Naime, sud koji je uputio zahtjev nije razmotrio pitanje jesu li kreditne zadruge – kao što je to bio tužitelj u glavnom postupku prije svojeg restrukturiranja i izmjene statuta nakon što je iskoristio mogućnost predviđenu člankom 2. stavkom 3.bis Uredbe sa zakonskom snagom br. 18/2016 – obuhvaćene pojmom „društvo kapitala” u smislu Direktive 2008/7, kako je definiran u njezinu članku 2.
32 Taj sud u navedenom zahtjevu nije naveo ni elemente vezane uz to mogu li se iznimke od članka 5. te direktive, koje proizlaze iz njezina članka 6., primijeniti u ovom slučaju.
33 S obzirom na neizvjesnost u vezi s primjenjivosti Direktive 2008/7 u glavnom postupku kao i nedostatak bilo kakvih pojašnjenja u pogledu eventualne kvalifikacije kao „neizravan porez”, u smislu te direktive, valja utvrditi da zahtjev za prethodnu odluku ne sadržava elemente koji su potrebni kako bi se smatralo da je ta direktiva primjenjiva na taj spor, tako da Sud ne može ocijeniti u kojoj je mjeri odgovor na postavljeno pitanje potreban kako bi sud koji je uputio zahtjev mogao donijeti svoju odluku.
34 Iz toga slijedi da je zahtjev za prethodnu odluku nedopušten i u dijelu u kojem se odnosi na navedenu direktivu.
35 Međutim, valja podsjetiti na to da sud koji je uputio zahtjev zadržava mogućnost podnošenja novog zahtjeva za prethodnu odluku, na način da Sudu pruži sve elemente koji mu omogućuju donošenje odluke (vidjeti, u tom smislu, presudu od 11. rujna 2019., Călin, C‑676/17, EU:C:2019:700, t. 41. i navedenu sudsku praksu).
36 U tim okolnostima zahtjev za prethodnu odluku valja proglasiti nedopuštenim.
Troškovi
37 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (šesto vijeće) odlučuje:
Zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Corte suprema di cassazione (Vrhovni kasacijski sud, Italija) odlukom od 11. listopada 2022. nedopušten je.
Potpisi