Privremena verzija
MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
MANUELA CAMPOSA SÁNCHEZ-BORDONE
od 22. veljače 2024.(1)
Predmet C-76/22
QI
protiv
Santander Bank Polska S.A.
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Sąd Rejonowy dla Warszawy-Woli w Warszawie (Općinski sud u Varšavi – Wola, Poljska))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Zaštita potrošača – Direktiva 2014/17/EU – Ugovori o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine – Članak 25. stavak 1. – Prijevremena otplata kredita – Sniženje ukupnog troška kredita – Pojam ‚ukupni trošak kredita za potrošača’ – Metoda izračuna sniženja”
1. Člankom 25. stavkom 1. Direktive 2014/17/EU(2) utvrđuje se pravo potrošača, korisnika kredita koji se odnosi na stambene nekretnine, da kredit, u cijelosti ili djelomice, otplati prije isteka ugovora (uz sniženje kamata i troškova za preostalo trajanje ugovora).
2. Sud je već odlučivao o sniženju ukupnog troška kredita za potrošača zbog prijevremene otplate navedene u toj vrsti ugovora(3). Sad treba odlučiti i o drugom dijelu jednadžbe: (eventualnoj) kompenzaciji u korist vjerovnika za troškove koje mu izravno uzrokuje ta otplata(4).
3. Sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku o kojem je riječ traži određena pojašnjenja u pogledu prava koje ima potrošač. Konkretno, želi znati prema kojoj se metodi računa sniženje troškova koji čine ukupni trošak kredita kad dođe do prijevremene otplate.
I. Pravni okvir. Direktiva 2014/17
4. Njezina uvodna izjava 66. glasi:
„Sposobnost potrošača da otplati kredit prije isteka ugovora o kreditu može igrati bitnu ulogu u poticanju konkurentnosti na unutarnjem tržištu i u slobodnom kretanju građana Unije, kao i u pružanju pomoći u omogućavanju fleksibilnosti tijekom trajanja ugovora o kreditu koje je potrebno za promicanje financijske stabilnosti u skladu s preporukama Odbora za financijsku stabilnost. Međutim, značajne razlike postoje između državnih načela i uvjeta pod kojima potrošači imaju mogućnost otplatiti svoj kredit i uvjeta pod kojima se vrše takve prijevremene otplate. Premda se prepoznaje raznolikost u mehanizmima za financiranje hipoteka i asortiman dostupnih proizvoda, određeni standardi u pogledu prijevremene otplate kredita ključni su na razini Unije kako bi se osiguralo da potrošači imaju mogućnost ispuniti svoje obveze prije datuma dogovorenog u ugovoru te povjerenje za usporedbu ponuda kako bi pronašli proizvode koji najbolje odgovaraju njihovim potrebama. Države bi članice stoga trebale osigurati, bilo putem prava ili drugih sredstava poput ugovornih odredbi da potrošači imaju pravo na prijevremenu otplatu. Unatoč tome, države članice trebale bi biti u mogućnosti definirati uvjete za ostvarivanje takvog prava. Ti uvjeti mogu uključivati vremenska ograničenja za ostvarivanje prava, različito postupanje, ovisno o vrsti stope zaduživanja ili ograničenjima u pogledu okolnosti u kojima se pravo može ostvariti. Ako prijevremena otplata potpada pod vremensko razdoblje tijekom kojeg se primjenjuje fiksna stopa zaduživanja, ostvarivanje prava podložno je postojanju legitimnog interesa od strane potrošača koji navodi država članica. Takav legitimni interes može primjerice nastati u slučaju razvoda ili nezaposlenosti. Uvjeti koje određuju države članice također mogu omogućiti da je vjerovnik ovlašten na pravedno i objektivno opravdanu naknadu za moguće troškove izravno povezane s prijevremenom otplatom kredita. U slučajevima kada države članice osiguravaju da vjerovnik ima pravo na naknadu, takva bi naknada trebala biti pravedna i objektivno opravdana za moguće troškove izravno povezane s prijevremenom otplatom kredita u skladu s nacionalnim pravilima o naknadama. Naknada ne bi trebala premašiti financijski gubitak vjerovnika.”
5. U skladu s člankom 25.:
„1. Države članice osiguravaju da potrošač ima pravo da, u cijelosti ili djelomice, ispuni svoje obveze prema ugovoru o kreditu prije isteka tog ugovora. U takvim slučajevima, potrošač ima pravo na sniženje ukupnih troškova kredita za potrošača, a takvo sniženje sastoji se od kamata i troškova za preostalo trajanje ugovora.
2. Države članice mogu odrediti da je ostvarivanje prava iz stavka 1. podložno određenim uvjetima. Takvi uvjeti mogu uključivati vremenska ograničenja za ostvarivanje prava, različito postupanje ovisno o vrsti stope zaduživanja ili o trenutku kada potrošač ostvaruje pravo, ili ograničenjima u vezi s okolnostima pod kojima se pravo može ostvariti.
3. Države članice mogu odrediti da vjerovnik, ako je to opravdano, ima pravo na pravednu i objektivnu kompenzaciju za moguće troškove izravno povezane s prijevremenom otplatom, ali potrošaču ne nameće kaznu. U tom pogledu, kompenzacija ne prelazi financijski gubitak vjerovnika. Podložno tim uvjetima, države članice mogu odrediti da kompenzacija ne smije prelaziti određenu razinu ili biti dopuštena samo za određeno vremensko razdoblje.
4. Ako potrošač želi ispuniti svoje obveze prema ugovoru o kreditu prije isteka ugovora, vjerovnik po primitku zahtjeva bez odlaganja potrošaču dostavlja na papiru ili na nekom drugom trajnom mediju, informacije potrebne za razmatranje te mogućnosti. U tim se informacijama u najmanju ruku kvantificiraju posljedice za potrošača koji ispuni svoje obaveze prije isteka ugovora o kreditu i jasno navode sve primijenjene pretpostavke. Sve primijenjene pretpostavke moraju biti razumne i opravdane.
5. Ako prijevremena otplata potpada pod vremensko razdoblje tijekom kojeg se primjenjuje fiksna stopa zaduživanja, države članice mogu odrediti da je ostvarivanje prava iz stavka 1. podložno postojanju legitimnog interesa na strani potrošača.”
II. Činjenice, spor i prethodna pitanja
6. Osoba QI sklopila je 15. rujna 2017., u svojstvu potrošača, ugovor o stambenom kreditu u iznosu od 106 600 poljskih zlota (PLN) s pravnim prednikom društva Santander Bank Polska S.A. (u daljnjem tekstu: Santander Bank).
7. Ugovorom su bili predviđeni razdoblje otplate kredita od 360 mjeseci i „provizija za odobrenje kredita” u visini od 2,50 % iznosa kredita(5). Provizija je bila navedena kao dio ukupnog troška kredita.
8. Osoba QI prijevremeno je otplatila cijeli kredit 4. travnja 2019. (odnosno 19 mjeseci nakon sklapanja ugovora).
9. Prema mišljenju osobe QI, društvo Santander Bank trebalo joj je vratiti dio provizije za odobrenje kredita koji odgovara razdoblju od 341 mjeseca. Procijenila ga je na iznos od 2462,78 poljskih zlota, koji je zahtijevala od društva Santander Bank.
10. Društvo Santander Bank 20. srpnja 2020. odbilo je zahtjev osobe QI. Tvrdilo je da je provizija za odobrenje kredita jednokratna i da je isključena iz obveze razmjernog povrata.
11. Opreza radi, društvo Santander Bank navelo je da, kad bi provizija za odobrenje kredita dijelom podlijegala povratu, povrat dijela provizije ne bi trebao biti razmjeran odnosu razdobljâ, nego naknadi koju je vjerovnik očekivao za potrošačevo korištenje financiranja.
12. U tim okolnostima Sąd Rejonowy dla Warszawy-Woli w Warszawie (Općinski sud u Varšavi – Wola, Poljska), koji treba riješiti spor, Sudu upućuje sljedeća prethodna pitanja:
„1. Treba li članak 25. stavak 1. Direktive 2014/17/EU tumačiti kao i članak 16. stavak 1. Direktive 2008/48/EZ na način da pravo potrošača na sniženje ukupnog troška hipotekarnog kredita u slučaju njegove prijevremene otplate uključuje sve troškove nametnute potrošaču, uključujući proviziju za odobrenje kredita?
2. Treba li obvezu iz članka 25. stavka 1. Direktive 2014/17/EU kojom se predviđa sniženje ukupnog troška hipotekarnog kredita u slučaju njegove prijevremene otplate tumačiti na način da ukupni trošak navedenog kredita treba sniziti razmjerno odnosu između, s jedne strane, duljine razdoblja od dana prijevremene otplate kredita do dana prvotno ugovorene otplate kredita i, s druge strane, duljine razdoblja od dana prvotno ugovorene isplate kredita do dana potpune otplate kredita, ili pak da sniženje ukupnog troška hipotekarnog kredita treba biti razmjerno gubitku očekivane dobiti vjerovnika, odnosno odnosu nepodmirenih kamata nakon prijevremene otplate kredita (koje se duguju za razdoblje od dana stvarne potpune otplate do dana prvotno ugovorene potpune otplate) i kamata koje se duguju za cijelo prvotno ugovoreno razdoblje trajanja ugovora o kreditu (od dana isplate kredita do dana ugovorene potpune otplate kredita)?”
III. Postupak pred Sudom
13. Tajništvo Suda zaprimilo je zahtjev za prethodnu odluku 5. veljače 2022.
14. Postupak pred Sudom prekinut je do donošenja presude u predmetu C-555/21, UniCredit Bank Austria.
15. Nakon što je ta presuda donesena 9. veljače 2023., Sud je o njoj obavijestio sud koji je uputio zahtjev i pitao ga ostaje li, s obzirom na njezin sadržaj, pri svojem zahtjevu za prethodnu odluku.
16. Sud koji je uputio zahtjev 22. ožujka 2023. odgovorio je Sudu da zadržava svoj zahtjev za prethodnu odluku.
17. Pisana očitovanja podnijeli su osoba QI, društvo Santander Bank, češka, talijanska, poljska i portugalska vlada te Europska komisija.
18. Sud je odlučio da nije potrebno održati raspravu.
IV. Analiza
A. Metoda izračuna sniženja ukupnog troška kredita u slučaju da je iznos provizije za odobrenje kredita obuhvaćen obvezom povrata
19. U skladu s uputom Suda, ovo će se mišljenje odnositi samo na drugo prethodno pitanje.
20. Logično, Sud na to pitanje treba odgovoriti samo ako bude smatrao da je provizija za odobrenje kredita dio troškova na koje se primjenjuje sniženje predviđeno člankom 25. stavkom 1. Direktive 2014/17, na što se odnosi prvo prethodno pitanje.
21. Stoga, kao od radne pretpostavke polazim od potvrdnog odgovora na prvo pitanje. Ako je odgovor na njega niječan, moja su razmatranja suvišna.
22. Sud koji je uputio zahtjev želi znati treba li članak 25. stavak 1. Direktive 2014/17 tumačiti na način da se njime utvrđuje metoda izračuna sniženja(6) ukupnog troška kredita (ili određene stavke koja čini taj ukupni trošak) ako potrošač prijevremeno otplati svoj dug vjerovniku.
23. Konkretno, postavlja pitanje u pogledu toga jesu li u skladu s Direktivom 2014/17 dva kriterija ili metode kojima se utvrđuje koliko se razmjerno snižava provizija za odobrenje kredita u slučaju prijevremene otplate(7).
24. U skladu s prvim kriterijem, ratio sniženja kvocijent je koji se dobije nakon što se podijeli:
– duljina (u danima) razdoblja od prvog sljedećeg dana nakon prijevremene otplate do dana ugovorene potpune otplate kredita,
– s duljinom (u danima) razdoblja od dana isplate kredita do dana prvotno ugovorene potpune otplate kredita(8).
25. U skladu s drugim kriterijem, sniženje je razmjerno odnosu (kvocijentu) između:
– kamata koje je izgubio vjerovnik (kamata za razdoblje od dana prijevremene otplate do dana prvotno ugovorene potpune otplate kredita); i
– ukupnog iznosa kamata (za razdoblje od dana isplate kredita do dana ugovorene potpune otplate)(9).
26. Osoba QI zagovara prvu opisanu metodu, pri čemu tvrdi da druga nije izvediva. Ističe da na poljskom tržištu hipotekarni krediti imaju promjenjivu kamatnu stopu. Stoga se ne može sa sigurnošću odrediti iznos kamata koji je vjerovnik očekivao primiti nakon dana prijevremene otplate kredita(10).
27. Komisija, koja također zagovara istu metodu, svoje mišljenje temelji na činjenici da se u Direktivi 2014/17 ne upućuje konkretno ni na jednu metodu. Iz tog neupućivanja zaključuje da „zakonodavac Unije sniženje pojmi kao puku posljedicu prijevremene otplate, pa njegov izračun nije problematičan”(11).
28. Prema mišljenju talijanske, poljske i portugalske vlade, Direktivom 2014/17 nije se nastojao urediti navedeni aspekt, pa je ta zadaća povjerena svakoj državi članici(12). Na temelju te zajedničke primjedbe:
– Poljska vlada zagovara linearnu proporcionalnost, koja je, kao „najrazumljivija i potrošačima najtransparentnija, najjednostavnija za primjenu i najpredvidljivija” metoda, u skladu s ciljem da se potrošaču osigura visoka razina zaštite(13).
– Talijanska vlada ne iznosi svoje stajalište, osim u dijelu da se ne slaže s time da kriterij za izračun mora biti isti za sve troškove na koje se obračunava sniženje u skladu s člankom 25. Direktive 2014/17; protivi se i tomu da taj jedinstveni hipotetski kriterij mora odgovarati linearnoj proporcionalnosti(14).
– Portugalska vlada to pitanje ostavlja otvorenim(15).
29. Društvo Santander Bank zagovara primjenu druge metode jer je razmjerna gubitku dobiti vjerovnika(16).
30. Iz razloga koje objašnjavam u nastavku, smatram da se u Direktivi 2014/17 ne odabire nijedan od dva predložena kriterija. U njoj se metoda izračuna dijela ukupnog troška kredita koji treba odbiti (ili, po potrebi, vratiti) potrošaču kad prijevremeno ispuni svoje obveze zapravo ne uređuje.
31. To se stajalište djelomično podudara sa stajalištem suda koji je uputio zahtjev koje je iznio kad je odlučio da će zadržati svoj zahtjev za prethodnu odluku u dijelu koji se odnosi na drugo pitanje. U odgovoru od 22. ožujka 2023. tvrdi da je tu odluku donio „jer se obje iznesene opcije u pogledu sniženja troškova mogu smatrati valjanima”, iako dodaje da sam „naginje proporcionalnom sniženju”.
B. Tumačenje Direktive 2014/17
1. Doslovni argument
32. Na tekstualnoj razini, Direktiva 2014/17 ne sadržava nikakvu uputu kako izračunati sniženje ukupnog troška kredita koji se otplati prije dogovorenog roka.
33. U članku 25. stavku 1. Direktive 2014/17 samo se navodi predmet sniženja (ukupni trošak kredita), stavke na koje se sniženje primjenjuje (kamate i drugi troškovi) te vremensko ograničenje tih stavaka (preostalo trajanje ugovora).
34. U istom članku 25., ali stavku 4., nalaže se da se potrošaču koji želi izvršiti prijevremenu otplatu pruže „informacije potrebne za razmatranje te mogućnosti”. Potom se utvrđuje što te informacije u najmanju ruku moraju uključivati, pri čemu se ne navodi nikakav kriterij za izračun.
35. U članku 13. Direktive 2014/17, koji se odnosi na osnovne opće informacije koje vjerovnik mora pružiti u pogledu ugovora o kreditu, u njegovu stavku 1. točki (k) ističe se da te informacije uključuju „opis uvjeta koji se izravno odnose na prijevremenu otplatu”, ali se ne utvrđuje koji su to uvjeti.
36. Na nikakvu posebnu metodu izračuna ne upućuje se ni u Europskom standardiziranom informativnom obrascu (ESIS)(17), u čijoj se točki 9. navodi pravo na prijevremenu otplatu i obveza da se, po potrebi, utvrde uvjeti njegova ostvarivanja(18).
2. Pripremni akti
37. Europsko uređenje potrošačkih kredita općenito je započelo s Direktivom 87/102/EEZ(19), nakon koje je uslijedila Direktiva 2008/48/EZ(20). Međutim, do Direktive 2014/17 nije se uspostavio zajednički pravni okvir za ugovore o potrošačkim kreditima osigurane hipotekom ili drugim sličnim instrumentom osiguranja nad stambenim nekretninama.
38. U trima navedenim direktivama predviđa se pravo potrošača na prijevremenu otplatu kredita(21). U tom pogledu, pripremni akti podudaraju se dijelu koji se odnosi na to da:
– Bilo je sporno da se europskim instrumentom jamči takvo pravo s obzirom na, s jedne strane, različita rješenja u državama članicama i, s druge strane, teškoće u pogledu postizanja ravnoteže među svim postojećim interesima(22).
– Nije se raspravljalo o sniženju ukupnog troška kredita povezanom s njegovom prijevremenom otplatom. To sniženje, koje u skladu s Direktivom 87/102 treba biti „pravično”, u drugim se dvjema direktivama primjenjuje na kamate i troškove, što je Sud točno konkretizirao za svaku od direktiva(23).
39. Prijedlog da se donese jedinstven kriterij za izračun navedenog sniženja navodi se samo u pogledu Direktive 87/102 i njezine moguće izmjene(24). Ako ne griješim, o tom se prijedlogu nije ponovno raspravljalo tijekom pregovora o Direktivi 2008/48 ni Direktivi 2024/17, kojom se uređuju ugovori o kreditima koji se odnose na stambene nekretnine(25).
3. Kontekst
40. Ni sustavnim tumačenjem ne može se utvrditi poseban kriterij za izračun sniženja ukupnog troška kredita u članku 25. stavku 1. Direktive 2014/17.
41. Drugom sam prilikom objasnio da Direktiva 2014/17 sadržava nepotpuno uređenje ugovora o kreditu koji se odnose na stambene nekretnine i da se njome, uz određene iznimke, provodi minimalno usklađivanje(26).
42. Kad je riječ o prijevremenoj otplati kredita, europski zakonodavac potrošaču priznaje pravo na nju i na pripadajuće sniženje ukupnog dugovanog troška. Međutim, državama članicama prepušta da utvrde kako će to pravo osigurati(27) te im dopušta da odrede uvjete za njegovo ostvarivanje, za što im ostavlja široku marginu prosudbe(28).
43. Iako se metoda izračuna prilagodbe ukupnog troška kredita izričito ne navodi kao jedno od pitanja o kojima može odlučiti svaki nacionalni zakonodavac, smatram da je navedena metoda jedno od tih pitanja:
– s jedne strane, jer je popis tih pitanja ilustrativan(29);
– s druge strane, jer je nepostojanje navoda u pogledu tog izračuna u suprotnosti s time koliko je u samoj Direktivi 2014/17 detaljno uređen način za određivanje drugih vrijednosti(30).
44. Ni iz tumačenja članka 25. Direktive 2014/17, razmatranog u cjelini, ne može se izvesti posebna metoda izračuna sniženja, koje je sporno u ovom slučaju.
45. Smatram da se na temelju toga što se u članku 25. stavku 3. Direktive 2014/17 upućuje na pravo vjerovnika na kompenzaciju(31) ne može zaključiti da se propisuje kriterij „krivulje prinosa”(32). Tim se stavkom svakom nacionalnom zakonodavcu omogućuje da odluči postoji li navedeno pravo.
46. Čini mi se da se davanje prednosti drugoj metodi, odnosno linearnoj proporcionalnosti, zbog toga što je (navodno) jednostavna(33) ili čak „najjednostavnija” za potrošača(34), može isključiti s obzirom na članak 25. stavak 4. Direktive 2014/17.
47. U skladu s tom odredbom, na vjerovniku je da informira potrošača koji iznese svoju namjeru da prijevremeno otplati kredit. Na prodavatelju robe ili pružatelju usluge jest da, konkretno, kvantificira „u najmanju ruku […] posljedice za potrošača koji ispuni svoje obaveze prije isteka ugovora o kreditu i jasno nav[ede] sve primijenjene pretpostavke”.
48. Time što nalaže tu obvezu vjerovniku, europski zakonodavac priznaje poteškoće koje podrazumijevaju izračuni povezani s prijevremenom otplatom kredita. Ujedno isključuje mogućnost da te izračune treba izvršiti potrošač(35), što je, prema mojem mišljenju, u suprotnosti s time da se isključiva prednost određenom kriteriju za izračun daje samo zato što se smatra jednostavnim ili najjednostavnijim.
49. Naposljetku, sa šireg kontekstualnog stajališta, podsjećam na to da se ni u Direktivi 2008/48 ne odabire posebna metoda izračuna a ni Sud prilikom tumačenja te direktive nije donio odluku u tom pogledu(36).
4. Svrha
50. Direktivom 2014/17 usklađuju se aspekti ugovora o kreditu koji se odnose na stambene nekretnine „[k]ako bi se olakšalo uspostavljanje unutarnjeg tržišta koje nesmetano funkcionira i visoka razina zaštite potrošača” u pogledu tih ugovora. Njome se usto nastoji „osigura[ti] da su potrošači, koji žele [sklopiti te] ugovore, u mogućnosti učiniti to s povjerenjem, znajući da institucije s kojima surađuju postupaju na profesionalan i odgovoran način”(37).
51. U istom smislu, njome se nastoji „razviti transparentnije, djelotvornije i konkurentnije unutarnje tržište putem dosljednih, fleksibilnih i pravednih ugovora o kreditu koji se odnose na nekretnine, istodobno promičući održivo kreditiranje i zaduživanje te financijsku uključenost i na taj način omogućujući visoku razinu zaštite potrošača”(38).
52. U tom okviru, time što se dopušta da se kredit otplati prije isteka ugovora potiče se „konkurentnos[t] na unutarnjem tržištu i u slobodnom kretanju građana Unije” te omogućuje „fleksibilnos[t] […] koj[a] je potrebn[a] za promicanje financijske stabilnosti u skladu s preporukama Odbora za financijsku stabilnost”. Kako bi se ti ciljevi ostvarili, potrošaču se pronalazak proizvoda koji najbolje odgovaraju njegovim potrebama olakšava i tijekom trajanja ugovora(39).
53. Smatram da iz tih ciljeva ni neposredno ni posredno ne proizlazi posebna metoda izračuna sniženja ukupnog troška kredita. Tim manje što se u samoj Direktivi 2014/17 priznaje da postoje značajne razlike među državama članicama u pogledu „načela i uvjeta pod kojima potrošači imaju mogućnost otplatiti svoj kredit” i izričito ističe namjera da se one poštuju(40).
54. Konkretno, smatram da cilj ostvarivanja „visoke razine zaštite potrošača” nije dovoljna osnova za odabir jedne i isključenje druge metode. Ne smatram da iz tog cilja nužno slijedi da europski zakonodavac, među svim prihvatljivim kriterijima, daje prednost određenom kriteriju za izračun sniženja (u teoriji, onom koji je potrošaču razumljiviji i jednostavniji za primjenu).
55. Druga je stvar to što okolnosti koje se odnose na to sniženje, kao što je metoda njegova izračuna, ne smiju ni de iure ni de facto dovesti do ukidanja samog prava na otplatu ili do odvraćanja od njegova ostvarivanja(41).
56. U Direktivi 2014/17 priznaje se niska razina financijske pismenosti potrošača koji sklapa ugovor o kreditu koji se odnosi na stambene nekretnine(42). Polazeći od te pretpostavke, kvalitetna informacija koju mora pružiti prodavatelj robe ili pružatelj usluge postaje središnja točka zaštite potrošača(43).
57. Konkretno, Direktivom 2014/17 potrošač se oslobađa izračuna koji se odnose na prijevremenu otplatu kredita te se njegova zaštita u tom području osigurava pravnim pravilima kojima se utvrđuje obveza da mu se transparentno(44) objasni način određivanja sniženja ukupnog troška kredita.
58. Direktivom 2014/17 izričito se propisuje da vjerovnik, kad potrošač podnese zahtjev za ostvarivanje svojeg prava na prijevremenu otplatu kredita, bez odlaganja potrošaču dostavlja na papiru ili na nekom drugom trajnom mediju, informacije potrebne za razmatranje te mogućnosti. U tim se informacijama u najmanju ruku upućuje na financijske posljedice otplate i jasno objašnjava zašto nastaju(45).
59. Pružatelj usluge ili prodavatelj robe prilikom ispunjavanje te obveze, kao i bilo koje druge obveze povezane s izvršenjem ugovora, podliježe pravilima poslovnog ponašanja propisanima u članku 7. stavku 1. Direktive 2014/17(46). Osim toga, potrošaču zaštitu pružaju i druge direktive(47).
C. Potreba utvrđivanja metode izračuna sniženja u ugovoru o kreditu
60. Cilj Direktive 2014/17 nije da potrošač bude zadužen za izračun sniženja povezanog s prijevremenom otplatom kredita. U svakom slučaju, smatram da dužnik ima pravo unaprijed znati kako se taj izračun izvršava i, nakon što je on proveden, provjeriti kako je izvršen.
61. Obveza informiranja predviđena člankom 25. stavkom 4. Direktive 2014/17 sama po sebi ne jamči to pravo jer se ono ostvaruje samo kad potrošač zatraži prijevremenu otplatu kredita. Uzme li se doslovno, ESIS ne sadržava opis kriterija za izračun koji se primjenjuje na sniženje kad do njega dođe(48).
62. Kad je riječ o područjima bliskim području o kojem je ovdje riječ, a koje je uređeno Direktivom 2008/48:
– Sud je utvrdio da vjerovnik potrošaču mora dostaviti „primjerak ugovora o kreditu kao i [pružiti mu] sve informacije o otplati kredita koje nisu u samom ugovoru, ali su potrebne kako bi se, s jedne strane, provjerio izračun iznosa koji odgovara sniženju ukupnih troškova kredita koji taj potrošač može zahtijevati nakon njegove prijevremene otplate i kako bi mu se, s druge strane, omogućilo da eventualno podnese tužbu za povrat tog iznosa”(49).
– Kad je riječ o kompenzaciji povezanoj s prijevremenom otplatom kredita, Sud je istaknuo da se u ugovoru „mora navesti način njezina izračuna na konkretan i lako razumljiv način za prosječnog potrošača, tako da on može odrediti iznos kompenzacije koju treba platiti u slučaju prijevremene otplate na temelju informacija danih u tom ugovoru”(50).
63. Smatram da se ta sudska praksa može primijeniti na sniženje ukupnog troška kredita predviđeno člankom 25. stavkom 1. Direktive 2014/17. Potrošač bi tako od trenutka sklapanja ugovora sa sigurnošću bio upoznat sa sljedećim: (a) činjenicom da ima pravo na prijevremenu otplatu kredita te (b) načinom na koji će se prilagoditi ukupni trošak kredita, odnosno parametrima prilagodbe ukupnog troška kredita ako se u budućnosti odluči na prijevremeno ispunjavanje svojih obaveza.
D. Primjena navedenih razmatranja na ovaj slučaj
64. Ako Sud prihvati stajalište koje zagovaram, može utvrditi da se u Direktivi 2014/17 ne daje prednost (niti propisuje niti zabranjuje) nijednom od kriterija koje sud koji je uputio zahtjev opisuje u drugom prethodnom pitanju. Slijedom toga, odluka tog suda treba se temeljiti na drugim argumentima.
65. U odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, kao i u odluci kojom se potvrđuje zahtjev za prethodnu odluku, sud koji je uputio zahtjev zagovara sniženje koje je „razmjerno odnosu razdoblja neizvršenja ugovora (zbog ranije otplate) i prvotno ugovorenog razdoblja trajanja ugovora”(51).
66. Poljska vlada navodi da tu formulu primjenjuju drugi sudovi u toj državi članici, kao i da nacionalni pravni poredak ne sadržava nikakvu odredbu za izračun prilagodbe ukupnog troška kredita(52).
67. Činjenica da je ta formula, od dvije predložene, jednostavnija ili čak razumljivija prosječnom potrošaču(53) ne čini ju jedinom dopuštenom na temelju Direktive 2014/17. Ustrajem na tome da se navedenom direktivom ne propisuje jedno rješenje nauštrb drugoga, ali se njome niti ne zabranjuje da se „automatski” primijeni rješenje kojem, kako se čini, daje prednost sud koji je uputio zahtjev.
E. Vremensko ograničenje učinaka presude Suda
68. Prema mišljenju talijanske vlade, odluka Suda u kojoj se prihvaća tumačenje da se člankom 25. Direktive 2014/17 propisuje jedan poseban kriterij ili više njih za izračun iznosa sniženja ukupnog troška kredita mogla bi u neposrednoj budućnosti dovesti do ništavosti ili nepostojanja učinka odredbi iz ugovora o kreditu koji se odnose na nekretnine, kojima se predviđaju drugi kriteriji.
69. Prema mišljenju te vlade, takva odluka Suda dovela bi do novog niza sudskih i izvansudskih sporova. Stoga od Suda traži da ograniči vremenske učinke takve presude, na način da ona proizvodi učinke ex nunc(54).
70. Ako se Sud složi s mojim prijedlogom, zahtjev talijanske vlade postat će bespredmetan. U svakom slučaju, smatram da vremensko ograničenje koje ta vlada zagovara nije dopušteno jer, kao što je to bio slučaj u predmetu C-555/21, UniCredit Bank Austria(55), nije dokazano da su ispunjeni uvjeti koji se u tom pogledu zahtijevaju u sudskoj praksi Suda(56).
V. Zaključak
71. S obzirom na navedeno, predlažem da se na drugo prethodno pitanje koje je uputio Sąd Rejonowy dla Warszawy-Woli w Warszawie (Općinski sud u Varšavi – Wola, Poljska) odgovori kako slijedi:
„Članak 25. stavak 1. Direktive 2014/17/ЕU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010
treba tumačiti na način da se:
njime ne utvrđuje konkretna metoda izračuna sniženja ukupnog troška kredita u pogledu troškova za preostalo trajanje ugovora u slučaju da potrošač ostvaruje pravo na to da, u cijelosti ili djelomice, ispuni obveze koje proizlaze iz ugovora o kreditu prije dana njegova isteka.”