Privremena verzija
MIŠLJENJE NEZAVISNE ODVJETNICE
TAMARE ĆAPETA
od 22. veljače 2024.(1)
Predmet C-603/22
M. S.,
J. W.,
M. P.,
uz sudjelovanje:
Prokurator Rejonowy w Słupsku,
D. G., u svojstvu skrbnika osoba M. B. i B. B.
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Sąd Rejonowy w Słupsku (Općinski sud u Słupsku, Poljska))
(Zahtjev za prethodnu odluku – Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Direktiva (EU) 2016/800 – Postupovna jamstva za djecu koja su osumnjičenici ili optuženici u kaznenim postupcima – Članak 4. Direktive 2016/800 – Pravo na informacije – Članak 6. Direktive 2016/800 – Pravo na pristup odvjetniku – Dopuštenost dokaza)
I. Uvod
1. Kazneni postupci u Europskoj uniji pretežno su u nadležnosti država članica. Međutim, kako bi ojačala uzajamno povjerenje, Unija je donijela niz direktiva o minimalnom usklađivanju kojima se štite određena prava u takvim postupcima.(2)
2. Ovaj predmet pruža Sudu priliku da pojasni neka od tih prava u pogledu djece koja su osumnjičenici ili optuženici u kaznenom postupku.
3. Pitanja je Sudu uputio Sąd Rejonowy w Słupsku (Općinski sud u Słupsku, Poljska), koji odlučuje u kaznenom postupku povodom optužbe protiv triju osoba: M. S., J. W. i M. P. U trenutku pokretanja kaznene istrage sve su osobe bile maloljetne, ali je tijekom postupka (najmanje) jedna od njih navršila 18 godina.
4. Sud koji je uputio zahtjev traži tumačenje nekoliko odredbi Direktive (EU) 2016/800 (o pravima djece u kaznenom postupku),(3) u vezi s Direktivom 2013/48/EU (o pristupu odvjetniku),(4) Direktivom 2012/13/EU (o pravu na informacije)(5) i Direktivom (EU) 2016/343 (o pretpostavci nedužnosti i pravu sudjelovati na raspravi).(6)
II. Činjenično stanje, prethodna pitanja i postupak pred Sudom
5. Prokurator Rejonowy w Słupsku (općinski državni odvjetnik u Słupsku, Poljska) podignuo je pred sudom koji je uputio zahtjev optužbu protiv osobe M. S. zbog višekratnog provaljivanja u odmaralište u razdoblju između prosinca 2021. i siječnja 2022. Optužbe su zbog istog kaznenog djela, ali samo jedne provale, podignute i protiv osoba J. W. i M. P. U trenutku počinjenja kaznenih djela sva tri optuženika imala su 17 godina.
6. Policija nije informirala M. S.-a o njegovu pravu na prisutnost odvjetnika tijekom ispitivanja ni o njegovu pravu na pristup spisu predmeta. Isto tako, policija nije dopustila M. S.-ovoj majci da mu bude pratnja prilikom ispitivanja uskrativši joj i pristup informacijama o tijeku istrage.
7. Tijekom policijskog ispitivanja, koje nije bilo zabilježeno u obliku audiovizualnog zapisa, M. S. je iznio niz samoinkriminirajućih činjenica uz detaljan prikaz događaja koji su se dogodili u odmaralištu. Državno odvjetništvo zatim je preinačilo optužbu protiv M. S.-a na način da je optužbu jednokratnog provaljivanja u odmaralište zamijenilo višestrukim.
8. Na kraju ispitivanja, policija je M. S.-u predala dokument u kojemu su bila navedena njegova opća prava i obveze tijekom kaznenog postupka. M. S. je taj dokument potpisao, ali ga zbog njegove dužine i složenosti nije pročitao.
9. Slične su radnje bile poduzete i u pogledu J. W.-a i M. P.-a. Roditeljima tih dvaju optuženika je, za razliku od M. S.-ovih, bilo dopušteno da svojoj djeci budu pratnja na ispitivanju. Osim toga, radnje poduzete u oba njihova slučaja bile su vrlo slične onima poduzetima u odnosu na M.S.-a, osim što protiv tih osoba optužba nije bila preinačena u višekratno provaljivanje u odmaralište.
10. U fazi koja je prethodila suđenju nije bila provedena pojedinačna ocjena osumnjičenika u skladu s člankom 7. Direktive 2016/800.
11. Državno odvjetništvo potpisalo je optužnice protiv optuženika 31. svibnja 2022. i podnijelo ih sudu koji je uputio zahtjev. Budući da optuženici nisu imali imenovane odvjetnike, sud je svakom od njih dodijelio branitelja po službenoj dužnosti.
12. Branitelj svakog optuženika zatražio je da se izuzmu izjave dane u fazi koja je prethodila suđenju i naveo da je dokaz bio prikupljen nezakonito, odnosno tijekom policijskog ispitivanja bez prisutnosti odvjetnika čije je sudjelovanje bilo obvezatno. Smatrali su da tako prikupljeni dokazi ne mogu služiti kao osnova za utvrđivanje činjenica.
13. Sud koji je uputio zahtjev u svim je slučajevima prihvatio te zahtjeve i odbacio kao nedopuštene zahtjeve državnog odvjetnika za izvođenje dokaza na temelju izjava koje su optuženici dali u fazi koja je prethodila suđenju bez prisutnosti odvjetnika.
14. M. P. je u kolovozu 2022., tijekom faze suđenja, navršio 18 godina. Njegov je branitelj zatražio da ga nastavi zastupati, što je sud koji je uputio zahtjev odobrio. Nema konkretnih informacija o tome jesu li J. W. i M. S. navršili 18 godina tijekom postupka prije nego što je upućen zahtjev za prethodnu odluku.
15. Osim što je pitao Sud o tumačenju Direktive 2016/800 o tome kako se postupalo u fazi koja je prethodila suđenju, sud koji je uputio zahtjev, koji zasjeda kao sudac pojedinac, uputio je i pitanja o neovisnosti sudstva, s obzirom na događaje koji su prethodili glavnom postupku.
16. Kao što je to objašnjeno u odluci kojom se upućuje prethodno pitanje, isti je sudac, u drugom predmetu, rješenjem od 29. studenoga 2021. prihvatio zahtjev stranke za isključenje drugog suca koji se temeljio na nedostatku povjerenja u sud koji je sastavljen na način protivan pravu Unije i Europskoj konvenciji o ljudskim pravima (EKLJP). Rješenje je doneseno zato što je tog drugog suca imenovala Krajowa Rada Sądownictwa (Državno sudbeno vijeće, Poljska) oformljena 2018.
17. Kao odgovor na to, općinski državni odvjetnik u Słupsku o rješenju suca suda koji je uputio zahtjev obavijestio je okružnog državnog odvjetnika u Gdanjsku (Poljska), koji je zatim o tome obavijestio zamjenika dužnosnika za stegovni postupak protiv sudaca redovnih sudova kojeg je na tu dužnost imenovao ministar pravosuđa, a zamjenik je obavijestio ministra pravosuđa. Taj niz obavijesti doveo je do privremenog udaljenja od obavljanja dužnosti suca suda koji je uputio zahtjev od 9. veljače do 8. ožujka 2022., odnosno prije suđenja M. S.-u, J. W.-u i M. P.-u.
18. U tim je okolnostima sud koji je uputio zahtjev Sudu uputio sljedeća prethodna pitanja:
„1. Treba li članak 6. stavke 1. i 2., članak 6. stavak 3. točku (a), članak 6. stavak 7. i članak 18. u vezi s uvodnim izjavama 25., 26. i 27. [Direktive 2016/800] tumačiti na način da su, od trenutka optužbe osumnjičenika koji je mlađi od [18], nadležna tijela pred kojima se vodi postupak dužna osigurati djetetu pravo na pomoć branitelja po službenoj dužnosti, ako ono nema branitelja po vlastitom izboru (s obzirom na to da dijete ili nositelj roditeljske odgovornosti nisu sami osigurali takvu pomoć) i osigurati da branitelj sudjeluje u provođenju radnji u fazi koja prethodi suđenju kao što je ispitivanje maloljetnika u svojstvu osumnjičenika te da se njima onemogućuje ispitivanje maloljetnika bez sudjelovanja branitelja[?]
2. Treba li članak 6. stavke 6. i 8. u vezi s uvodnim izjavama 16., 30., 31. i 32. [Direktive 2016/800] tumačiti na način da odstupanje od prava na pomoć branitelja bez nepotrebne odgode nije dopušteno ni u kojem slučaju u predmetima povodom kaznenih djela za koja je propisana kazna oduzimanja slobode, a privremeno odstupanje od primjene prava na pomoć branitelja u smislu članka 6. stavka 8. Direktive moguće je samo tijekom faze koja prethodi suđenju i samo ako postoje okolnosti koje su izričito navedene u članku 6. stavku 8. točkama (a) i (b) i koje moraju biti izravno utvrđene odlukom o ispitivanju u odsutnosti odvjetnika koja se načelno može pobijati[?]
3. U slučaju potvrdnog odgovora na barem jedno od pitanja iz točaka 1. i 2., treba li navedene odredbe [Direktive 2016/800] tumačiti na način da im se protive nacionalne odredbe kao što su:
(a) članak 301. druga rečenica Kodeksa postępowania karnego (Zakonik o kaznenom postupku) prema kojem se, samo na njegov zahtjev, osumnjičenika ispituje uz sudjelovanje imenovanog branitelja, a nedolazak branitelja na ispitivanje osumnjičenika ne odgađa ispitivanje;
(b) članak 79. stavak 3. Zakonika o kaznenom postupku prema kojem, ako je riječ o osobi mlađoj od [18] (članak 79. stavak 1. točka 1. Zakonika o kaznenom postupku), sudjelovanje branitelja obvezno je tek na raspravi i onim saslušanjima na kojima je obvezno sudjelovanje osumnjičenika, odnosno u fazi sudskog postupka[?]
4. Treba li odredbe navedene u prvom i drugom pitanju, kao i načelo nadređenosti i načelo izravnog učinka direktiva tumačiti na način da ovlašćuju (odnosno obvezuju) nacionalni sud koji razmatra predmet u kaznenom postupku obuhvaćenom područjem primjene [Direktive 2016/800] i sva državna tijela da izuzmu iz primjene odredbe nacionalnog prava koje nisu u skladu s Direktivom, kao što su one navedene u trećem pitanju, i slijedom toga, zbog isteka roka za prijenos, nacionalnu odredbu zamijene navedenim odredbama Direktive koje imaju izravan učinak[?]
5. Treba li članak 6. stavke 1., 2., 3. i 7. te članak 18. u vezi s člankom 2. stavcima 1. i [3.], uvodnim izjavama 11., 25. i 26. [Direktive 2016/800 te] člankom 13. i uvodnom izjavom 50. [Direktive 2013/48], tumačiti na način da država članica jamči pravnu pomoć osumnjičenicima ili optuženicima u kaznenom postupku koji su bili djeca kada je protiv njih pokrenut postupak, ali su u međuvremenu navršili [18] te da je ta pomoć obvezna do pravomoćnog okončanja postupka[?]
6. U slučaju potvrdnog odgovora na peto pitanje, treba li navedene odredbe Direktive tumačiti na način da im se protive nacionalne odredbe kao što je članak 79. stavak 1. točka 1. Zakonika o kaznenom postupku u skladu s kojim u kaznenom postupku optuženik mora imati branitelja samo dok ne navrši [18][?]
7. Treba li odredbe navedene u petom pitanju, te načelo nadređenosti i načelo izravnog učinka direktiva tumačiti na način da ovlašćuju (odnosno obvezuju) nacionalni sud koji razmatra predmet u kaznenom postupku obuhvaćenom područjem primjene [Direktive 2016/800] i sva državna tijela da izuzmu iz primjene odredbe nacionalnog prava koje nisu u skladu s Direktivom, kao što su one navedene u petom pitanju, i primijene odredbu nacionalnog prava kao što je članak 79. stavak 2. Zakonika o kaznenom postupku prilikom tumačenja u skladu s Direktivom (tumačenje u skladu s pravom Unije), odnosno da se zadrži branitelj koji je po službenoj dužnosti dodijeljen optuženiku koji je u trenutku podizanja optužnice bio mlađi od [18], ali je u međuvremenu, tijekom postupka, navršio [18] i protiv kojeg se i dalje vodi kazneni postupak, do pravomoćnog okončanja postupka, pod pretpostavkom da je to potrebno s obzirom na okolnosti koje ugrožavaju obranu ili pak, zbog isteka roka za prijenos, da nacionalnu odredbu zamijene navedenim odredbama Direktive koje imaju izravan učinak[?]
8. Treba li članak 4. stavke 1. do 3. u vezi s uvodnim izjavama 18., 19. i 22. [Direktive 2016/800], i članak 3. stavak 2. u vezi s uvodnim izjavama 19. i 26. [Direktive 2012/13] tumačiti na način da su nadležna tijela (državno odvjetništvo, policija), najkasnije prije prvog službenog ispitivanja osumnjičenika koje provodi policija ili drugo nadležno tijelo, dužna odmah obavijestiti osumnjičenika, a istodobno i nositelja roditeljske odgovornosti, o pravima koja su ključna za osiguravanje pravičnosti postupka i o postupovnim koracima u sklopu postupka, uključujući osobito obvezu imenovanja branitelja za maloljetnog osumnjičenika, te o posljedicama neimenovanja branitelja po vlastitom izboru za maloljetnog optuženika (imenovanje branitelja po službenoj dužnosti), pri čemu djeci koja su osumnjičenici te informacije treba pružiti jednostavnim i pristupačnim jezikom, primjerenom dobi maloljetnika[?]
9. Treba li članak 7. stavke 1. i 2. u vezi s uvodnom izjavom 31. [Direktive 2016/343] u vezi s člankom 3. stavkom 1. točkom (e) i člankom 3. stavkom 2. Direktive [2012/13] tumačiti na način da su tijela države članice – koja vode kazneni postupak u kojem sudjeluje osumnjičenik [ili] optuženik koji je dijete – dužna poučiti dijete koje je osumnjičenik o pravu na šutnju i pravu osobe da samu sebe ne izloži kaznenom progonu na razumljiv način koji je primjeren dobi maloljetnika[?]
10. Treba li članak 4. stavke 1. do 3. u vezi s uvodnim izjavama 18., 19. i 22. [Direktive 2016/800] i članak 3. stavak 2. u vezi s uvodnim izjavama 19. i 26. [Direktive 2012/13] tumačiti na način da zahtjeve iz navedenih odredbi ne ispunjava uručivanje općenite obavijesti neposredno prije ispitivanja maloljetnog osumnjičenika, a da se pritom ne uzimaju u obzir posebna prava koja proizlaze iz područja primjene Direktive 2016/800, i da se takva obavijest uručuje samo osumnjičeniku bez branitelja, a ne i nositelju roditeljske odgovornosti i u situaciji u kojoj je ta obavijest u jezičnom smislu sastavljena neprimjereno dobi osumnjičenika [?]
11. Treba li članke 18. i 19. u vezi s uvodnom izjavom 26. Direktive 2016/800] i članak 12. stavak 2. u vezi s uvodnom izjavom 50. Direktive [2013/48] u vezi s člankom 7. stavcima 1. i 2. u vezi s člankom 10. stavkom 2. u vezi s uvodnom izjavom 44. [Direktive 2016/343] kao i načelo poštenog suđenja tumačiti na način da, u pogledu izjava koje je dao osumnjičenik tijekom policijskog ispitivanja koje je provedeno bez pristupa odvjetniku i bez pravilnog obavješćivanja osumnjičenika o njegovim pravima, bez obavješćivanja nositelja roditeljske odgovornosti o pravima i općenitim aspektima vođenja postupka na koje dijete ima pravo na temelju članka 4. Direktive, obvezuju (odnosno ovlašćuju) nacionalni sud koji razmatra predmet u kaznenom postupku obuhvaćenom područjem primjene navedenih direktiva i sva državna tijela da osiguraju da se osumnjičenika [ili] optuženika stavi u isti položaj u kojem bi bio da nije došlo do povrede i stoga izdvoje takav dokaz, osobito kada se inkriminirajuće izjave dane tijekom takvog ispitivanja mogu upotrijebiti za osudu te osobe[?]
12. Treba li stoga odredbe iz jedanaestog pitanja te načelo nadređenosti i načelo izravnog učinka tumačiti na način da se njima zahtijeva da nacionalni sud pred kojim se vodi kazneni postupak obuhvaćen područjem primjene navedenih direktiva i sva druga državna tijela izuzmu iz primjene odredbe nacionalnog prava koje nisu u skladu s navedenim direktivama, kao što je to članak 168.a Zakonika o kaznenom postupku, prema kojem se dokaz ne može smatrati nedopuštenim samo na temelju činjenice da je pribavljen kršenjem postupovnih odredbi ili kaznenim djelom iz članka 1. stavka 1. [Kaznenog zakonika], osim ako je dokaz pribavljen u okviru obavljanja službenih dužnosti javnoga službenika povodom ubojstva, namjernoga oštećivanja zdravlja ili lišavanja slobode?
13. Treba li članak 2. stavak 1. [Direktive 2016/800] u vezi s člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom UEU-a kao i načelo djelotvornosti u pravu [Unije] tumačiti na način da je državni odvjetnik, kao tijelo koje sudjeluje u provođenju pravosuđa i čuva vladavinu prava te pritom sudjeluje u fazi koja prethodi suđenju, dužan u toj fazi osigurati djelotvornu sudsku zaštitu u području obuhvaćenom primjenom prethodno navedene direktive i da je, u okviru djelotvorne primjene prava Unije, dužan jamčiti svoju neovisnost i nepristranost [?]
14. U slučaju potvrdnog odgovora na jedno od pitanja iz točaka [1. do 12.], a osobito u slučaju potvrdnog odgovora na trinaesto pitanje, treba li članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU-a (načelo djelotvorne sudske zaštite) u vezi s člankom 2. UEU-a, osobito u vezi s načelom poštovanja vladavine prava, kako ga se tumači u sudskoj praksi Suda (presuda od 21. prosinca 2021.[, Euro Box Promotion i dr., C-357/19, C-379/19, C-547/19, C-811/19 i C-840/19, EU:C:2021:1034]), i načelo neovisnosti sudstva iz članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU-a i članka 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, kako ga se tumači u sudskoj praksi Suda (presuda od 27. veljače 2018., Associação Sindical dos Juízes Portugueses, C-64/16, EU:C:2018:117) tumačiti na način da se tim načelima, s obzirom na mogućnost neizravnog izvršavanja pritiska na suce i mogućnost da glavni državni odvjetnik u tom pogledu izdaje obvezujuće naloge podređenim državnim odvjetnicima, protivi nacionalno zakonodavstvo iz kojeg proizlazi ovisnost državnog odvjetništva o tijelu izvršne vlasti, kao što je ministar pravosuđa, i da im se protivi postojanje nacionalnih odredbi kojima se ograničava neovisnost sudova i neovisnost državnog odvjetnika u primjeni prava [Unije], a osobito:
(a) članak 130. stavak 1. Ustawe z dnia 27 lipca 2001 r. Prawo o ustroju sądów powszechnych (Zakon od 27. srpnja 2001. o organizaciji redovnih sudova) kojim se ministru pravosuđa omogućuje da, u vezi s obvezom državnog odvjetnika da prijavi situaciju u kojoj sud odlučuje primjenjujući pravo [Unije], trenutačno suspendira suca s dužnosti do odluke stegovnog suda, koja se donosi u roku kraćem od jednog mjeseca, ako s obzirom na vrstu djela koje je sudac počinio, a koje uključuje izravnu primjenu prava Unije, ministar pravosuđa smatra da to zahtijevaju autoritet suda ili bitni interesi službe;
(b) članak 1. stavak 2., članak 3. stavak 1. točke 1. i 3. te članak 7. stavci 1. do 6. i stavak 8. te članak 13. stavci 1. i 2. Ustawe z dnia 28 stycznia 2016 roku Prawo o prokuraturze (Zakon od 28. siječnja 2016. o državnom odvjetništvu) koji, kada se razmatraju zajedno, upućuju na to da ministar pravosuđa, koji je ujedno i glavni državni odvjetnik i najviše tijelo državnog odvjetništva, može davati naloge koji obvezuju podređene državne odvjetnike, uključujući u mjeri u kojoj se ograničava ili sprečava izravna primjena prava [Unije][?]”
19. Pisana očitovanja podnijeli su Općinski državni odvjetnik u Słupsku, češka i poljska vlada te Europska komisija.
20. Rasprava je održana 15. studenoga 2023., na kojoj su poljska vlada i Komisija iznijele usmena očitovanja.
III. Mjerodavno pravo
21. Člankom 2. stavcima 1. i 3. Direktive 2016/800 utvrđuje se njezino područje primjene na sljedeći način:
„1. Ova se Direktiva primjenjuje na djecu koja su osumnjičenici ili optuženici u kaznenom postupku. Primjenjuje se do donošenja [pravomoćne] odluke o tome je li osumnjičena ili optužena osoba počinila kazneno djelo, uključujući, gdje je to primjenjivo, izricanje presude i rješavanje svih žalbi.
[…]
3. Iznimno od članka 5.,[(7)] članka 8. stavka 3. točke (b)[(8)] i članka 15.[(9)], u mjeri u kojoj se te odredbe odnose na nositelja roditeljske odgovornosti, ova Direktiva ili određene njezine odredbe primjenjuju se na osobe iz stavaka 1. i 2. ovog članka koje su bile djeca kada je protiv njih pokrenut postupak, ali su u međuvremenu navršile 18 godina, te je primjena ove direktive ili nekih njezinih odredaba prikladna s obzirom na okolnosti predmeta, uključujući zrelost i ranjivost dotične osobe. Države članice mogu odlučiti ne primjenjivati ovu direktivu kada dotična osoba napuni 21 godinu.”(10)
22. U članku 4. Direktive 2016/800 utvrđuje se pravo na informacije:
„1. Države članice osiguravaju da se djecu, kada ih se obavijesti da su osumnjičenici ili optuženici, odmah obavješćuje o njihovim pravima u skladu s Direktivom 2012/13/EU i o općim aspektima vođenja postupka.
Države članice također osiguravaju da su djeca obaviještena o pravima utvrđenima u ovoj direktivi. Te se informacije pružaju na sljedeći način:
(a) odmah u slučajevima kada se dijete obavijesti da je osumnjičenik ili optuženik, s obzirom na:
i. pravo da nositelj roditeljske odgovornosti bude obaviješten kako je predviđeno u članku 5.;
ii. pravo na pomoć odvjetnika, kako je predviđeno u članku 6.;
iii. pravo na zaštitu privatnosti, kako je predviđeno u članku 14.;
iv. pravo na pratnju nositelja roditeljske odgovornosti tijekom faza postupka koje nisu saslušanja pred sudom, kako je predviđeno u članku 15. stavku 4.;
v. pravo na pravnu pomoć, kako je predviđeno u članku 18.;
(b) u najranijoj prikladnoj fazi postupka o:
i. pravu na pojedinačnu ocjenu, kako je predviđeno u članku 7.;
ii. pravu na liječnički pregled, uključujući pravo na liječničku pomoć, kako je predviđeno u članku 8.;
iii. pravu na ograničenje lišenja slobode i korištenje alternativnih mjera, uključujući pravo na periodično preispitivanje pritvora, kako je predviđeno u člancima 10. i 11.;
iv. pravu na pratnju nositelja roditeljske odgovornosti tijekom saslušanja pred sudom, kako je predviđeno člankom 15. stavkom 1.;
v. pravu osobnog nazočenja suđenju, kako je predviđeno člankom 16.;
vi. pravu na učinkovite [djelotvorne] pravne lijekove, kako je predviđeno u članku 19.;
(c) nakon lišavanja slobode uz poštovanje prava na posebni tretman u slučaju lišavanja slobode, kako je previđeno u članku 12.
2. Države članice osiguravaju da se informacije iz stavka 1. daju u pismenom, usmenom ili u oba oblika, na jednostavnom i pristupačnom jeziku te da se takve informacije bilježe koristeći postupak bilježenja u skladu s nacionalnim pravom.
3. U slučaju kada se djeci dostavlja pismo o pravima u skladu s Direktivom 2012/13/EU, države članice osiguravaju da takvo pismo uključuje upućivanje na njihova prava iz ove direktive.”
23. Člankom 6. Direktive 2016/800 uređuje se pravo na pristup odvjetniku:
„1. Djeca koja su osumnjičenici ili optuženici imaju pravo na pristup odvjetniku u skladu s Direktivom 2013/48/EU. Ništa što je sadržano u ovoj Direktivi, posebno u ovom članku, neće ugroziti to pravo.
2. Države članice osiguravaju da djeci u skladu s ovim člankom pomaže odvjetnik kako bi im se omogućilo djelotvorno korištenje prava na obranu.
3. Od trenutka kad su saznala da su osumnjičenici ili optuženici za počinjenje kaznenog djela, države članice djeci osiguravaju pomoć odvjetnika bez [nepotrebne odgode]. U svakom slučaju, djeca imaju pravo na pomoć odvjetnika od bilo kojeg od sljedećih trenutaka, ovisno o tome koji je od njih najraniji:
(a) prije nego što su ispitana od strane policije ili drugog tijela zaduženog za [izvršavanje zakonodavstva] ili pravosudnog tijela;
(b) po izvršenju istražne radnje ili radnje prikupljanja dokaza, u skladu sa stavkom 4. točkom (c), od strane istražnih ili drugih nadležnih tijela;
(c) bez [nepotrebne odgode] nakon oduzimanja slobode;
(d) ako su pozvani na sud nadležan za kaznene stvari, pravovremeno prije nego što se pojave pred tim sudom.
4. Pomoć odvjetnika uključuje sljedeće:
(a) države članice osiguravaju da djeca imaju pravo na privatni sastanak i komunikaciju s odvjetnikom koji ih zastupa, uključujući prije ispitivanja od strane policije ili drugog tijela za izvršavanje zakonodavstva ili pravosudnog tijela;
(b) države članice osiguravaju da djeca imaju pravo na pomoć odvjetnika tijekom ispitivanja i da mu je na učinkovit način omogućeno sudjelovanje u ispitivanju. Takvo je sudjelovanje u skladu s postupcima utvrđenima nacionalnim pravom, pod uvjetom da takvi postupci ne dovode u pitanje učinkovito ostvarenje i bit dotičnog prava. Ako odvjetnik sudjeluje u ispitivanju, činjenica da se takvo sudjelovanje dogodilo bilježi se koristeći postupak bilježenja utvrđen nacionalnim pravom;
(c) države članice osiguravaju da djeca imaju, kao minimum, pravo da njihov odvjetnik prisustvuje sljedećim istražnim radnjama ili radnjama prikupljanja dokaza, ako su te radnje predviđene nacionalnim pravom i ako se od osumnjičenika ili optuženika zahtijeva ili mu je dopušteno da nazoči:
i. dokazne radnje prepoznavanja;
ii. suočavanja;
iii. rekonstrukcije zločina.
5. Države članice poštuju povjerljivost komunikacije između djece i njihova odvjetnika u ostvarivanju prava na pristup odvjetniku predviđenog ovom direktivom. Ta komunikacija uključuje sastanke, dopisivanje, telefonske razgovore i druge oblike komunikacije dopuštene nacionalnim pravom.
6. Pod uvjetom da je to u skladu s pravom na pošteno suđenje, države članice mogu odstupiti od stavka 3. ako pomoć odvjetnika nije razmjerna u svjetlu okolnosti predmeta, uzimajući u obzir težinu navodnog kaznenog djela, složenost predmeta i mjere koje bi se mogle poduzeti u pogledu takvog kaznenog djela, s time da se podrazumijeva da je najbolji interes djeteta uvijek na prvom mjestu.
U svakom slučaju, države članice djetetu osiguravaju pomoć odvjetnika:
(a) kada je dijete pozvano pred nadležni sud ili suca kako bi se odlučilo o pritvoru u bilo kojoj fazi postupka u okviru ove Direktive; i
(b) tijekom pritvora.
Države članice također osiguravaju da se oduzimanje slobode ne izriče kao kaznena presuda ako dijete nije imalo pomoć odvjetnika u smislu da je djetetu omogućeno da ostvaruje pravo na obranu na učinkovit način i, u svakom slučaju, tijekom sudske rasprave.
7. Kada djetetu treba pomoć odvjetnika u skladu s ovim člankom, a odvjetnik nije prisutan, nadležna tijela odgađaju ispitivanje djeteta ili druge istražne radnje ili radnje prikupljanja dokaza iz stavka 4. točke (c) za razumno vremensko razdoblje, kako bi omogućila dolazak odvjetnika ili, ako ga dijete nije angažiralo, kako bi djetetu angažirali odvjetnika.
8. U iznimnim okolnostima i samo tijekom faze koja prethodi sudskom postupku [faze koja prethodi suđenju], države članice mogu privremeno odstupiti od primjene prava iz stavka 3. u mjeri u kojoj je to opravdano, s obzirom na posebne okolnosti slučaja, na temelju jednog od sljedećih uvjerljivih razloga:
(a) ako postoji hitna potreba za sprječavanjem ozbiljnih štetnih posljedica po život, slobodu ili fizički integritet osobe;
(b) ako je poduzimanje trenutačnog djelovanja istražnih tijela nužno za sprječavanje bitnih opasnosti za kazneni postupak u vezi s teškim kaznenim djelom.
Države članice osiguravaju da prilikom primjene ovog stavka nadležna tijela u obzir uzimaju najbolji interes djeteta.
Odluku o nastavku ispitivanja u odsutnosti odvjetnika na temelju ovog stavka i isključivo na osnovi pojedinačnog slučaja može donijeti pravosudno tijelo ili drugo nadležno tijelo, pod uvjetom da se odluka može predati na sudsko preispitivanje.”
24. U članku 18. Direktive 2016/800 utvrđeno je pravo na pravnu pomoć:
„Države članice osiguravaju da se nacionalnim pravom povezanim s pravnom pomoći jamči učinkovito ostvarivanje prava na pomoć odvjetnika na temelju članka 6.”
25. Naposljetku, člankom 19. Direktive 2016/800 uređuju se pravni lijekovi:
„Države članice osiguravaju da djeca koja su osumnjičenici ili optuženici u kaznenom postupku, kao i djeca koja su tražene osobe, u okviru nacionalnog prava imaju [djelotvoran] pravni lijek u slučaju kršenja njihovih prava iz ove direktive.”
IV. Analiza
A. Uvodne napomene
26. Europska unija u području kaznenog postupka nema jedan zajednički propis. Upravo suprotno, uređivanje kaznenog postupka još uvijek je u nadležnosti država članica, što nužno dovodi do regulatornih razlika.
27. Međutim, iako se kazneni postupci razlikuju, pojedinci u Europskoj uniji mogu se osloniti na pretpostavku da su im zajamčena jednaka temeljna prava.(11)
28. Glavni razlog tomu je EKLJP, čije su stranke sve države članice. Europski sud za ljudska prava (ESLJP) je tumačenjem prava iz EKLJP-a, osobito prava na pošteno suđenje koje je zajamčeno njegovim člankom 6., uskladio prava u kaznenom postupku diljem europskog kontinenta.
29. Na temelju članka 52. stavka 3. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), prava kako su zajamčena EKLJP-om predstavljaju minimalnu razinu zaštite koja se u situacijama obuhvaćenima područjem primjene prava Unije mora osigurati pojedincima.
30. Međutim, zakonodavac Unije smatrao je da činjenica da su države članice stranke EKLJP-a sama po sebi ne osigurava uvijek dovoljan stupanj povjerenja u sustave kaznenog pravosuđa drugih država članica.(12) Takvo je povjerenje pak nužan preduvjet za uzajamno priznavanje u kaznenim stvarima i stoga temelj suradnje u području kaznenog prava, kako se razvija na temelju UFEU-a.(13)
31. Stoga je zakonodavac Unije, kako bi ojačao uzajamno povjerenje, usvojio niz direktiva o minimalnom usklađivanju kojima se uređuju kazneni postupci u državama članicama.(14)
32. Među tim direktivama je Direktiva 2016/800, koja ima jedinstveno mjesto. Djeca, kao ranjive osobe,(15) zaslužuju dodatnu skrb i veću zaštitu.(16) To proizlazi, među ostalim, iz članka 24. Povelje, kojim se predviđa obveza svih tijela javne vlasti i privatnih institucija da osiguraju da primarni cilj bude zaštita interesa djeteta.(17)
33. Stoga Direktivu 2016/800 treba shvatiti kao lex specialis(18) kojim se djeci koja su osumnjičenici ili optuženici osigurava zaštita i to barem jednaka, ako ne i veća, u usporedbi s onom koja se osigurava drugim direktivama o minimalnom usklađivanju kojima se uređuju prava u kaznenom postupku.
34. Za razliku od tih drugih direktiva, kojima se uređuju posebna postupovna prava, Direktiva 2016/800 usredotočena je na kategoriju osumnjičenika odnosno optuženika te obuhvaća višestruka prava.
35. Sud se s Direktivom 2016/800 dosad susreo samo u predmetu Piotrowski,(19) u kojem je njezin članak 17. tumačio u kontekstu europskog uhidbenog naloga u kojem je tražena osoba bila maloljetna. Ta odredba u ovom predmetu nije relevantna, što ovaj zahtjev za prethodnu odluku čini prvom prilikom za Sud da protumači niz postupovnih prava djece koja su osumnjičenici ili optuženici u kaznenom postupku.
B. Reorganizacija pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev i struktura mišljenja
36. Većina pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev odnosi se na tumačenje prava djece u kaznenom postupku kako su zajamčena direktivama o minimalnom usklađivanju, ponajprije Direktivom 2016/800.
37. Prije analiziranja merituma tih pitanja, osvrnut ću se na prigovore nedopuštenosti koje je u prvome redu istaknula poljska vlada (dio C).
38. U tom pogledu, dio trinaestog i cijelo četrnaesto pitanje nisu povezani s tumačenjem direktiva o jamstvima u kaznenom postupku, nego su općenitije prirode. Sud koji je uputio zahtjev traži tumačenje članka 2. i članka 19. stavka 1. UEU-a, članka 47. Povelje te načela neovisnosti sudstva. Kao što ću to objasniti, ta su pitanja u kontekstu ovog zahtjeva za prethodnu odluku nedopuštena te ih neću meritorno ispitati.
39. Kad je riječ o meritumu, izložit ću tumačenje dosega prava djeteta na pristup odvjetniku (dio D), kao što je to sud koji je uputio zahtjev zatražio svojim prvim dvama prethodnim pitanjima. To uključuje i razmatranje o odstupanjima od tog prava koja su dopuštena Direktivom 2016/800.
40. Zatim ću objasniti primjenjuje li se pravo na pristup odvjetniku i nakon što dijete tijekom kaznenog postupka navrši 18 godina te ostavlja li relevantna odredba državama članicama ikakvu mogućnost izbora s obzirom na način na koji će ga prenijeti u nacionalno zakonodavstvo (dio E). Time ću dati odgovor na peto pitanje suda koji je uputio zahtjev.
41. U nastavku ću odgovoriti na osmo, deveto i deseto pitanje, koja se odnose na doseg prava na obaviještenost o vlastitim postupovnim pravima djece i nositeljâ roditeljske odgovornosti (dio F). To će uključivati odgovor na pitanje imaju li tu obvezu i tijela kaznenog progona koja sudjeluju u fazi koja prethodi suđenju.
42. Potom ću objasniti u kojoj mjeri pravo Unije utječe na pravila o (ne)dopuštenosti dokaza pribavljenih povredom jednog ili više prava koja su djeci dodijeljena relevantnim direktivama (dio G), čime ću odgovoriti na jedanaesto pitanje.
43. Konačno, ukratko ću ponoviti posljedice koje proizlaze za nacionalne sudove iz izravnog učinka i nadređenosti prava Unije (dio H). Kako bi odgovorila na dio dvojbi koje je sud koji je uputio zahtjev iznio u okviru trinaestog pitanja, objasnit ću da je izravan učinak koncept koji se primjenjuje ne samo na sudove nego i na sve institucije država članica, uključujući državne odvjetnike.
44. Čitatelj će primijetiti da u tu strukturu nisam uključila treće, šesto i dvanaesto pitanje suda koji je uputio zahtjev. U okviru tih pitanja navode se određene odredbe poljskog prava i Sud se poziva da odgovori protivi li se pravo Unije njihovoj primjeni. Međutim, kao što je to dobro poznato, Sud je, na temelju članka 19. stavka 1. UEU-a i članka 267. prvog stavka UFEU-a, nadležan za tumačenje jedino prava Unije, dok su za tumačenje nacionalnog prava nadležni isključivo nacionalni sudovi.(20)
45. U skladu s tom strogom podjelom rada između Suda i nacionalnih sudova, Sud nije nadležan za odlučivanje o usklađenosti nacionalnog prava s pravom Unije.(21) Na sudu koji je uputio zahtjev je da, nakon što dobije odgovor Suda, izvede nužne zaključke o primjenjivom nacionalnom pravu.(22) U tom će smislu sud koji je uputio zahtjev, na temelju odgovora na preostala pitanja, moći odlučiti o odredbama nacionalnog prava navedenim u tim trima pitanjima.
C. Dopuštenost
46. Poljska vlada osporava dopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku uz obrazloženje da je sud koji je uputio zahtjev već otklonio sve eventualne povrede Direktive 2016/800 tako što je isključio dokaze pribavljene bez prisutnosti odvjetnika u fazi koja prethodi suđenju i optuženim maloljetnicima imenovao odvjetnika, kao i time što je to imenovanje produljio kada je jedan od optuženika navršio 18 godina. Drugim riječima, zahtjev za prethodnu odluku nije potreban kako bi sud koji je uputio zahtjev mogao odlučiti o predmetu koji se pred njim vodi.
47. Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, za pitanja nacionalnog suda „u pravnom i činjeničnom okviru koji je on sam odgovoran odrediti i čiju točnost Sud nije dužan provjeravati vrijedi pretpostavka relevantnosti.”(23) Međutim, ako Sud smatra da odgovor na upućena pitanja nije potreban kako bi se sudu koji je uputio zahtjev omogućilo da donese presudu u predmetu o kojem odlučuje, Sud će se proglasiti nenadležnim.(24)
48. To bi mogao biti slučaj kada je sud koji je uputio zahtjev već odlučio o pitanjima čije tumačenje traži od Suda. U takvom slučaju odgovor koji bi Sud dao možda više ne bi bio potreban. Međutim, ako u predmetu koji se pred njim vodi sud koji je uputio zahtjev još uvijek može izmijeniti svoju odluku o konkretnom pitanju prije konačnog odlučivanja o predmetu, odgovor na prethodna pitanja mogao bi se smatrati korisnim za taj konkretan postupak.(25)
49. Iako se čini da je sud koji je uputio zahtjev već odlučio isključiti dokaze pribavljene bez prisutnosti odvjetnika i da je jednom od okrivljenika koji je navršio 18 godina produljio imenovanje odvjetnika, Sudu nije podnesen nijedan dokaz o tome da sud koji je uputio zahtjev ne može izmijeniti svoju odluku prije zatvaranja predmeta.
50. Stoga, smatram da je tumačenje dosega postupovnih prava o kojima je riječ korisno kako bi se sudu koji je uputio zahtjev omogućilo da odluči o predmetu iz glavnog postupka.
51. Unatoč tome, smatram da dio trinaestog pitanja i cijelo četrnaesto pitanje otvaraju pitanje dopuštenosti.
52. Trinaesto pitanje može se podijeliti na dva dijela. U jednom dijelu pita se obvezuje li izravni učinak prava dodijeljenih djeci (na odvjetnika i na informacije) i državnog odvjetnika, koji bi stoga bio dužan osigurati ta prava i izuzeti iz primjene sva protivna pravila nacionalnog prava. Na temelju odgovora na to pitanje sud koji je uputio zahtjev moći će zaključiti je li državni odvjetnik povrijedio prava djece u fazi koja prethodi suđenju te je ono stoga dopušteno.
53. Međutim, u drugom dijelu postavlja se općenitije pitanje o neovisnosti državnog odvjetnika. To mi se ne čini izravno relevantnim za kazneni postupak koji se vodi pred sudom koji je uputio zahtjev. Državni odvjetnik je, neovisno o svojoj neovisnosti o izvršnoj vlasti, dužan osigurati prava koja djeca na temelju prava Unije uživaju u kaznenom postupku.
54. Naposljetku, sud koji je uputio zahtjev u četrnaestom pitanju pita protive li se članku 2. i članku 19. stavku 1. UEU-a, vladavini prava, načelu neovisnosti sudstva te članku 47. Povelje nacionalna pravila kojima se predviđa da ministar pravosuđa može naložiti trenutačnu suspenziju suca. Dvojba suda koji je uputio zahtjev proizlazi iz osobnog iskustva njegova suca koji je u ranijem predmetu bio privremeno suspendiran. U ovom slučaju postoji bojazan da će se zbog zahtjeva za prethodnu odluku kojim se dovodi u pitanje valjanost nacionalnog prava ponovno odrediti suspenzija.
55. Sud je već u dvama povredbenim postupcima protiv Republike Poljske objasnio da je, u skladu s pravom Unije, nacionalno pravo koje suce sprečava da Sudu upute pitanja o tumačenju prava Unije pod prijetnjom stegovnih sankcija, neprihvatljivo.(26)
56. Koliko god takve prijetnje neovisnosti sudaca bile neprihvatljive, čini se da su one u ovom slučaju samo hipotetske. Prijašnja suspenzija suca suda koji je uputio zahtjev nije povezana s predmetom u okviru kojeg su Sudu upućena pitanja.
57. Stoga, kao što je to Sud objasnio u presudi Miasto Łowicz i Prokurator Generalny,(27) odgovor na upućeno pitanje nije potreban za rješavanje predmeta pred sudom koji je uputio zahtjev, te je to pitanje stoga nedopušteno.(28)
58. Ova se situacija stoga razlikuje od one koja je dovela do donošenja presude YP i dr. (Ukidanje imuniteta i suspenzija suca), u kojoj je Sud odlučio da se u prethodnom postupku može odgovoriti na pitanja čiji je cilj da se in limine litis odluči o postupovnim poteškoćama, poput onih u pogledu nadležnosti suda koji je uputio zahtjev za odlučivanje u predmetu koji se pred njim vodi.(29) Sud koji je uputio zahtjev u tom predmetu imao je sumnje u pogledu svoje nadležnosti za rješavanje predmeta koji je na njega bio prenesen samo zato što je sudac kojemu je predmet prvotno dodijeljen bio suspendiran zbog upućivanja zahtjeva za prethodnu odluku Sudu.
59. Zaključno, predlažem Sudu da dio trinaestog pitanja i cijelo četrnaesto pitanje proglasi nedopuštenima. Međutim, ništa ne sprečava Sud da odgovori na preostala pitanja.
D. Pravo na pomoć odvjetnika (prva dva pitanja)
60. Prva dva pitanja suda koji je uputio zahtjev odnose se na doseg prava na pristup odvjetniku iz članka 6. Direktive 2016/800. Konkretno, sud koji je uputio zahtjev želi znati moraju li tijela u fazi koja prethodi suđenju osigurati djetetu pomoć odvjetnika (prvo pitanje) te je li od tog prava moguće odstupiti (drugo pitanje).
1. Doseg
61. Protiv osumnjičenika mlađeg od 18 godina podignuta je optužba: dovodi li to automatski do nastanka obveze tijelâ da djetetu osiguraju pomoć odvjetnika, odvjetnikovo sudjelovanje u fazi koja prethodi suđenju te da ga se ne može ispitati bez sudjelovanja tog odvjetnika?
62. Kao što sam to objasnila u dijelu A, u skladu s člankom 52. stavkom 3. Povelje, EKLJP predstavlja minimalnu razinu zaštite. To znači da svako tumačenje Direktive 2016/800 mora osigurati zaštitu barem na razini EKLJP-a. S druge strane, zaštita koju osigurava Unija može biti viša od one koja se osigurava EKLJP-om. EKLJP stoga predstavlja korisno polazište za određivanje dosega prava djece na pristup odvjetniku u kaznenom postupku.
63. Znamo da je, prema mišljenju ESLJP-a, pravo na branitelja bitan element poštenog suđenja.(30) Pristup odvjetniku mora biti djelotvoran i praktičan kako bi se moglo utjecati na odvijanje kaznenog postupka.(31)
64. ESLJP je u presudi Salduz protiv Turske(32) utvrdio da pravo na pošteno suđenje zahtijeva da se pristup odvjetniku osigura od prvog policijskog ispitivanja, osim ako ne postoje uvjerljivi razlozi koji iznimno opravdavaju to da se takav pristup uskrati; međutim, pravo na pošteno suđenje nepovratno je povrijeđeno kada osoba nema pravo na pristup odvjetniku u fazi koja prethodi suđenju, a tijekom koje da samoinkriminirajuće izjave, koje su poslije temelj za osudu.
65. Ta su utvrđenja, kao i opsežna sudska praksa ESLJP-a o pravima obrane, uključena u Direktivu 2013/48.(33)
66. U skladu s člankom 6. stavkom 1. Direktive 2016/800 doseg prava djeteta na odvjetnika jednak je onomu bilo kojeg drugog osumnjičenika ili optuženika na temelju Direktive 2013/48.
67. Prema mojem mišljenju, člankom 6. Direktive 2016/800 zahtijeva se sljedeće. Djeca bi trebala imati pristup odvjetniku bez nepotrebne odgode, što bi u pravilu trebalo značiti da bi djeca trebala imati pristup odvjetniku prije nego što su ispitana od strane policije ili drugog tijela za izvršavanje zakonodavstva ili pravosudnog tijela iz članka 6. stavka 3. točke (a) te direktive.
68. To znači da tijela uključena u fazu koja prethodi suđenju, kao što su državni odvjetnici i policija, ne mogu ispitivati dijete kao osumnjičenika bez prisutnosti odvjetnika.
69. Osim toga, tumačenje članka 6. s člankom 18. Direktive 2016/800 upućuje na to da, ako dijete nema odvjetnika, ta tijela tom djetetu moraju osigurati branitelja po službenoj dužnosti prije nego što počnu s ispitivanjem.(34)
70. Za razliku od članka 9. Direktive 2013/48, Direktiva 2016/800 ne sadržava odredbu prema kojoj se djeca mogu odreći svojeg prava na pristup odvjetniku. Na temelju toga zaključujem da se pravo odraslih na pravnu pomoć preobražava u obvezu osiguranja pravnog zastupanja djece u kaznenom postupku.
71. Zaključno, čini se da je doseg prava na pristup odvjetniku djece koja su osumnjičenici ili optuženici u kaznenom postupku vrlo širok: tijela javne vlasti obvezna su osigurati da djeca prije njihova prvog ispitivanja imaju odvjetnika, ako je potrebno i tako da im osiguraju branitelja po službenoj dužnosti.
2. Odstupanja
72. Međutim, na temelju nekoliko drugih stavaka članka 6. Direktive 2016/800, osobito stavaka 6. i 8., predviđaju se moguća odstupanja od prava na pomoć odvjetnika u fazi koja prethodi suđenju. S obzirom na to, sud koji je uputio zahtjev želi dobiti pojašnjenja o tome dopušta li se nekim od tih odstupanja policijsko ispitivanje maloljetnih osumnjičenika bez prisutnosti odvjetnika u fazi koja prethodi suđenju.
73. Kao što sam to već spomenula, člankom 6. stavkom 1. Direktive 2016/800 predviđa se da ništa sadržano u toj direktivi neće ugroziti pravo na pristup odvjetniku iz Direktive 2013/48. To znači da se nijedno odstupanje dopušteno drugim stavcima članka 6. Direktive 2016/800 ne može tumačiti na način da se njime umanjuju prava maloljetnika u odnosu na opća prava predviđena Direktivom 2013/48. Stoga ću prvo razmotriti moguća odstupanja na temelju potonje direktive.
74. Sud je Direktivu 2013/48 tumačio u presudi VW (Pravo na pristup odvjetniku u slučaju nedolaska pred sud), u kojoj je utvrdio da su člankom 3. stavcima 5. i 6. Direktive 2013/48 taksativno utvrđena ograničenja prava na pristup odvjetniku. To znači da pravo na pristup odvjetniku nije moguće ograničiti ni u jednoj drugoj situaciji.(35)
75. Usto, u skladu s člankom 8. stavkom 2. Direktive 2013/48, svaka odluka o odstupanju od prava na pristup odvjetniku mora biti propisno obrazložena te je donosi pravosudno tijelo ili drugo nadležno tijelo na pojedinačnoj osnovi, pod uvjetom da odluka može biti predmet sudskog nadzora.
76. Članak 3. stavak 6. Direktive 2013/48, koji se u presudi VW (Pravo na pristup odvjetniku u slučaju nedolaska pred sud) navodi kao jedno od dvaju mogućih odstupanja od prava na odvjetnika, odgovara članku 6. stavku 8. Direktive 2016/800. Tom se odredbom iznimno omogućuje da se privremeno odstupi od prava na pristup odvjetniku u slučaju postojanja hitne potrebe da se spriječe ozbiljne štetne posljedice po život, slobodu ili fizički integritet osobe odnosno u slučaju kada je trenutačno djelovanje nužno za sprečavanje opasnosti za kazneni postupak.
77. Međutim, kao što to tvrdi Komisija, članak 6. stavak 8. Direktive 2016/800 odnosi se na situaciju koja se razlikuje od one u glavnom predmetu, tako da on, stoga, nije primjenjiv. Doista, nije postojala hitna potreba za sprečavanje ozbiljne štetne posljedice po život, slobodu ili fizički integritet osobe, niti iz činjeničnog stanja predmeta proizlazi da je bilo nužno neposredno djelovanje istražnih tijela kako bi se spriječile opasnosti za kazneni postupak.
78. Drugo odstupanje od prava na odvjetnika, na temelju članka 3. stavka 5. Direktive 2013/48, glasi: „U iznimnim okolnostima i samo tijekom [faze koja prethodi suđenju], države članice mogu privremeno odstupiti od primjene stavka 2. točke (c) ako zemljopisna udaljenost [osumnjičenika ili optuženika] onemogućuje pravo na pristup odvjetniku bez [nepotrebne odgode] nakon oduzimanja slobode.” U uvodnoj izjavi 30. Direktive 2013/48 pojašnjava se: „Tijekom takvog privremenog odstupanja nadležna tijela ne bi trebala ispitivati dotičnu osobu niti provoditi ikakve istražne radnje ili radnje prikupljanja dokaza predviđene ovom Direktivom.”
79. Direktivom 2016/800 nije predviđeno slično odstupanje. U zakonodavnom postupku, u kojem je donesena ta direktiva, Vijeće je prihvatilo zahtjev Europskog parlamenta da se to odstupanje zbog „zemljopisne udaljenosti” ne prenese u Direktivu 2016/800.(36) U svakom slučaju, ne čini se da okolnosti predmeta zahtijevaju njezinu primjenu.
80. Preostaje nam članak 6. stavak 6. Direktive 2016/800.
81. Člankom 6. stavkom 6. Direktive 2016/800 uvedena je još jedna mogućnost odstupanja od prava na pomoć odvjetnika, koja svojim tekstom ne odgovara nijednom odstupanju dopuštenom na temelju Direktive 2013/48. Neovisno o tome kako tumačimo tu odredbu, člankom 6. stavkom 1. nalaže se da se to odstupanje ne može tumačiti na način da se, kada je riječ o maloljetnicima, njime sužava pravo na odvjetnika u usporedbi s dosegom koje to isto pravo ima na temelju Direktive 2013/48. Stoga je teško braniti dopuštenost dodatnih odstupanja od prava na pomoć odvjetnika kada je riječ o djeci.
82. Članak 6. se tijekom zakonodavnog postupka u kojem je donesena Direktiva 2016/800 pokazao kao „najkontroverzniji članak cijele direktive”.(37) Izvorni prijedlog predviđao je obvezno zastupanje po odvjetniku. Međutim, neke su države članice tijekom tog zakonodavnog postupka inzistirale na tome da u slučaju lakših i manje ozbiljnih kažnjivih djela djetetu nije potrebna pomoć odvjetnika.(38) Kao što to proizlazi iz pripremnog dokumenta Vijeća za osmi trijalog u okviru tog zakonodavnog postupka, Parlament „nije bio oduševljen” tim zahtjevom da se dodatno umanji obveza ispitivanja djeteta u prisutnosti odvjetnika.(39)
83. Tako je konačan tekst članka 6. ublažena verzija, prema kojoj analiza proporcionalnosti može dovesti do ograničavanja pristupa odvjetniku u fazi koja prethodi suđenju.(40)
84. Čini se da tekst članka 6. stavka 6. Direktive 2016/800 dodaje još jedno ograničenje prava na pristup odvjetniku koje se temelji na testu proporcionalnosti.(41)
85. Tomu je tako unatoč dvama sigurnosnim zahtjevima koji ostaju u toj odredbi: pravo na pošteno suđenje mora se poštovati te najbolji interes djeteta mora biti na prvome mjestu.
86. Stoga, tekst prvog podstavka članka 6. stavka 6. Direktive 2016/800 upućuje na to da države članice u fazi koja prethodi suđenju mogu odstupiti od obveze da se djetetu osigura pomoć odvjetnika. Ako odvjetnik nije prisutan, trećim podstavkom članka 6. stavka 6. propisano je da mu se ne može izreći kazna oduzimanja slobode.
87. Slijedom toga možemo zaključiti da se obvezan pristup odvjetniku, bez ikakve mogućnosti odstupanja, primjenjuje samo na slučajeve pritvora i slučajeve u kojima kazneni postupak dovodi do oduzimanja slobode.(42)
88. U ovom bi slučaju primjena te odredbe dovela do zabrane da se optuženiku izrekne kazna oduzimanja slobode. Međutim, čak je i to uvjetovano time da se činjenica da dijete nije imalo pristup odvjetniku može ispraviti samo ako je dijete imalo pomoć odvjetnika u smislu da mu je bilo omogućeno djelotvorno ostvarivanje prava na obranu te, u svakom slučaju, tijekom sudske rasprave.
89. Ne preostaje mi nego zaključiti, na temelju teksta članka 6. stavka 6. Direktive 2016/800, da se njime dopušta isključenje prava na odvjetnika koje na temelju Direktive 2013/48 ne bi bilo dopušteno. Članak 6. stavak 6. Direktive 2016/800 stoga je u suprotnosti s njezinim člankom 6. stavkom 1.
90. Vidim samo jedan način na koji bi se članak 6. stavak 6. Direktive 2016/800 moglo pomiriti s njezinim člankom 6. stavkom 1. te, naposljetku, i s Direktivom 2013/48.
91. Ako bi ispitivanje djeteta bez prisutnosti odvjetnika bilo u najboljem interesu tog djeteta, takva mogućnost odstupanja od obvezne prisutnosti odvjetnika ne bi bila u suprotnosti sa zahtjevom da se djeci osigura razina zaštite prava koja je barem jednaka onoj koja je osigurana drugim osumnjičenicima ili optuženicima. Članak 6. stavak 6. Direktive 2016/800 moglo bi se stoga tumačiti na način da se primjenjuje samo u slučaju kada je za dijete bolje da ga se ispituje bez odvjetnika, nego u njegovoj prisutnosti. Teško mi je zamisliti da bi do takve situacije moglo doći. Ipak, takvim bi se tumačenjem omogućila usklađenost članka 6. stavka 6. s ostatkom strukture Direktive 2016/800.
92. Zaključno, smatram da članak 6. Direktive 2016/800 sadržava pravo djeteta, s izravnim učinkom, na pomoć odvjetnika odnosno, po potrebi, branitelja po službenoj dužnosti, od trenutka njegova ispitivanja u fazi koja prethodi suđenju. Tijelo nadležno za ispitivanje može odlučiti provesti ispitivanje bez prisutnosti odvjetnika samo u fazi koja prethodi suđenju, nakon ocjene svakog pojedinačnog slučaja – uzimajući u obzir okolnosti iz prvog podstavka članka 6. stavka 6. – i to samo ako je to u najboljem interesu djeteta i ako se time jamče prava djeteta iz članaka 47. i 48. Povelje. Odluka o ispitivanju bez prisutnosti odvjetnika mora biti propisno obrazložena i ispunjavati uvjete iz članka 8. stavka 2. Direktive 2013/48.
E. Navršavanje 18 godina u tijeku postupka (peto pitanje)
93. U članku 3. točki 1. Direktive 2016/800, pojam „dijete” definiran je kao „osoba mlađa od 18 godina”.(43)
94. U ovom je predmetu u tijeku kaznenog postupka najmanje jedan od optuženika, M. P., navršio 18 godina. Sud koji je uputio zahtjev stoga se pita nastavljaju li se prava zajamčena djeci na temelju Direktive 2016/800 primjenjivati do pravomoćnog okončanja postupka, neovisno o tome što optuženik više nije dijete u smislu te direktive.
95. Iz zakonodavne povijesti članka 2. stavka 3. Direktive 2016/800 proizlazi da je Komisijin prvotni prijedlog predviđao automatsku primjenu direktive na sve osumnjičenike odnosno optuženike koji u tijeku kaznenog postupka navrše 18 godina. Međutim, taj je prijedlog tijekom zakonodavnog postupka naišao na protivljenje.(44)
96. Kompromis koji sada predstavlja konačan tekst članka 2. stavka 3. Direktive 2016/800 ne dovodi do automatskog produljenja primjene prava maloljetnika. Umjesto toga, njime se tijelu uključenom u postupak daje pravo da odluči je li takvo produljenje primjene prava – i kojih prava – prikladno s obzirom na sve okolnosti slučaja.
97. Mogu li države članice prenijeti tu odredbu tako da isključe mogućnost produljenja njezine primjene nakon što osumnjičenik ili optuženik navrši 18 godina?
98. Prema mojem mišljenju, ne mogu.
99. U tom se pogledu slažem s Komisijom. Člankom 2. stavkom 3. državama članicama nalaže se izričita i bezuvjetna obveza da u svojem zakonodavstvu predvide mogućnost za nadležno nacionalno tijelo da odluči da je produljenje primjene Direktive, ili nekih njezinih odredbi, primjereno s obzirom na okolnosti slučaja.
100. U skladu s tim, Komisija smatra da ta odredba ispunjava zahtjeve za izravni učinak. Slažem se s tom ocjenom. Člankom 2. stavkom 3. Direktive 2016/800 predmetnom se tijelu javne vlasti dodjeljuje pravo da ocijeni postoji li potreba za nastavak pravnog zastupanja osumnjičenika ili optuženika koji su u tijeku kaznenog postupka navršili 18 godina.
101. To tijelo ima obvezu ocijeniti postoji li, s obzirom na okolnosti pojedinačnog slučaja, potreba da se s osobom nastavi postupati kao s djetetom. Prilikom prenošenja te direktive države članice ne mogu ograničiti pravo osumnjičenika ili optuženika na to da nadležno tijelo ocijeni njihovu situaciju na pojedinačnoj osnovi.
102. Stoga je odgovor na peto pitanje suda koji je uputio zahtjev da članak 2. stavak 3. Direktive 2016/800 ima izravan učinak. Njime se djetetu koje je u tijeku kaznenog postupka navršilo 18 godina jamči pravo na to da nadležno tijelo, na pojedinačnoj osnovi, ocijeni potrebu da se s njim nastavi postupati kao s djetetom. To uključuje ocjenu nastavka primjene prava na pristup odvjetniku koje uživaju djeca. Države članice takvo pravo ne mogu isključiti.
F. Pravo na informacije u kaznenom postupku (osmo, deveto i deseto pitanje)
103. U okviru ova tri pitanja, sud koji je uputio zahtjev pita moraju li prema članku 4. Direktive 2016/800 nadležna tijela, najkasnije prije prvog službenog ispitivanja osumnjičenika, odmah istodobno obavijestiti i osumnjičenika koji je dijete i nositelja roditeljske odgovornosti o pravima koja su ključna za osiguravanje pravičnosti postupka i o postupovnim koracima u okviru postupka.
104. Osim toga, taj sud pita jesu li nadležna tijela dužna poučiti osumnjičenika koji je dijete o pravu na šutnju i pravu da sâmo sebe ne izloži kaznenom progonu, na način koji je razumljiv i primjeren dobi osumnjičenika.
105. Naposljetku, sud koji je uputio zahtjev pita kako te informacije treba priopćiti djetetu: protivi li se članak 4. Direktive 2016/800 tomu da mu se općenita obavijest uruči neposredno prije ispitivanja, bez uzimanja u obzir posebnih prava koja proizlaze iz te direktive, na način da je se uruči samo osumnjičeniku koji nema branitelja, u što nije uključen nositelj roditeljske odgovornosti, te u situaciji u kojoj je ta obavijest sastavljena na način koji nije primjeren dobi osumnjičenika.
106. U prvom podstavku članka 4. stavka 1. Direktive 2016/800 izričito se upućuje na razinu zaštite predviđenu Direktivom 2012/13 kao mjerilo kad je riječ o pravu na informacije u kaznenom postupku.
107. Stoga je korisno prisjetiti se da se člankom 3. stavkom 2. Direktive 2012/13 predviđa da „[d]ržave članice osiguravaju da se informacije pružene u skladu sa stavkom 1. daju usmeno ili u pisanom obliku, na jednostavnom i razumljivom jeziku, uzimajući u obzir posebne potrebe ranjivih osumnjičenika ili ranjivih okrivljenika.”
108. Člankom 5. stavkom 1. Direktive 2016/800 predviđa se da „[d]ržave članice osiguravaju da nositelj roditeljske odgovornosti u najkraćem mogućem roku dobije informacije koje dijete ima pravo primiti u skladu s člankom 4.”
109. Razni drugi instrumenti naglašavaju potrebu za time da se djecu o njihovim pravima obavijesti na primjeren način kao i za time da se iste informacije pruže osobama koje su nositelji roditeljske odgovornosti.
110. Tako se, na primjer, u Smjernicama Odbora ministara Vijeća Europe o pravosuđu prilagođenom djeci navodi da „od njihovog prvog kontakta s pravosudnim sustavom ili drugim nadležnim tijelima (poput policije, useljeničkih, obrazovnih, socijalnih ili zdravstvenih službi), i kroz taj proces, djecu i njihove roditelje treba obavještavati bez odgode i na primjeren način” o njihovim pravima, kao i dostupnim instrumentima za otklanjanje mogućih povreda tih prava.(45)
111. U ocjeni provedbe Direktive 2016/800 koju je provela Agencija Europske unije za temeljna prava naglašava se da bi zbog ranjivosti djece, osobito u ranijim fazama kaznenog postupka, države članice trebale posebno brinuti o tome da se djeci koja su osumnjičenici ili optuženici pružaju odgovarajuće i pravodobne informacije.(46)
112. ESLJP je u presudi Panovits protiv Cipra naveo da „nepružanje dostatnih informacija o tužiteljevu pravu na savjetovanje s odvjetnikom prije policijskog ispitivanja, osobito s obzirom na to da je on u to vrijeme bio maloljetan i da tijekom ispitivanja nije imao pomoć skrbnika, predstavlja povredu tužiteljevih prava obrane”.(47)
113. Jasno je da se drugim podstavkom članka 4. stavka 1. Direktive 2016/800 od nadležnih tijela zahtijeva da djecu u glavnom postupku obavijeste o njihovu pravu na pristup odvjetniku, o njihovu pravu na obaviještenost nositelja roditeljske odgovornosti i o svim preostalim potrebnim informacijama koje su navedene u toj odredbi.(48)
114. Osim toga, člankom 4. stavkom 2. Direktive 2016/800 zahtijeva se da se informacije daju jednostavnim i pristupačnim jezikom te da je zabilježeno koje informacije su pružene.
115. Zaključno, člancima 4. i 5. Direktive 2016/800 maloljetnicima se dodjeljuje pravo na to da se njih i nositelje roditeljske odgovornosti obavijesti o postupovnim pravima u kaznenom postupku. Te su odredbe dovoljno precizne i bezuvjetne te se maloljetnici na njih mogu pozivati pred nacionalnim sudovima. Također je jasno da je obveza obavješćivanja djece i nositelja roditeljske odgovornosti o njihovim postupovnim pravima na tijelu koje je nadležno za vođenje određene faze kaznenog postupka. U fazi koja prethodi suđenju, takvu obvezu obavješćivanja djeteta o kojem je riječ imaju policija i državni odvjetnik. Tim se pravom osigurava zaštita djetetovih prava obrane tijekom cijelog kaznenog postupka.
G. Posljedice mogućih povreda prava djece u kaznenom postupku: nedopuštenost dokaza?
116. Kazneni postupak je područje u kojem je nadležnost Unije, u skladu s člankom 82. stavkom 2. UFEU-a, ograničena na minimalno usklađivanje. Iako je Unija na temelju članka 82. stavka 2. točke (a) UFEU-a ovlaštena na provedbu minimalnog usklađivanja u području uzajamnog prihvaćanja dokaza, to se još uvijek nije dogodilo.
117. Državama članicama u svim direktivama kojima se usklađuju prava u kaznenom postupku izričito se nalaže obveza da osobama čija su prava koja proizlaze iz tih direktiva povrijeđena osiguraju djelotvorne pravne lijekove.(49) Međutim, te direktive ne određuju koji su pravni lijekovi primjereni, nego umjesto toga taj izbor ostavljaju državama članicama, pri čemu samo zahtijevaju da je odabrani pravni lijek djelotvoran.(50)
118. Svojim pitanjima o dopuštenosti dokaza pribavljenih na način kojim su eventualno povrijeđene relevantne direktive, sud koji je uputio zahtjev pridružio se sve većem broju predmeta u kojima nacionalni sudovi postavljaju pitanja u tom smislu.(51)
119. Kao što sam to već istaknula u drugom mišljenju,(52) trenutačno se nijednom odredbom prava Unije ne uređuje dopuštenost dokaza u nacionalnim kaznenim postupcima. Pitanje dopuštenosti dokaza zasad je stvar nacionalnog prava.
120. Međutim, kada se primjenjuje pravo Unije, relevantnim nacionalnim odredbama ne smiju se kršiti članci 47. i 48. Povelje(53) te primarni cilj svakako uvijek mora biti zaštita interesa djeteta u skladu s njezinim člankom 24. stavkom 2.
121. ESLJP slijedi sličan pristup, prema kojem dopuštenost dokaza nije uređena EKLJP-om,(54) pri čemu je na nacionalnim sudovima da ocijene je li sveukupna pravičnost postupka bila dovedena u pitanje.(55)
122. Sud je nedavno prihvatio sveukupnu pravičnost postupka kao relevantan standard, izravno se pozivajući na sudsku praksu ESLJP-a.(56)
123. Komisiji je na raspravi postavljeno pitanje o statusu prava Unije kad je riječ o dopuštenosti dokaza i o načinu na koji bi nacionalni sudovi trebali tomu pristupiti kada su suočeni s kršenjem bilo koje direktive o minimalnom usklađivanju. Ona je u odgovoru na to pitanje potvrdila da se pravom Unije doista ne propisuju zahtjevi u pogledu pravila o dopuštenosti dokaza; međutim, također je pojasnila da je, na temelju prava Unije, nužno da nacionalni sudovi ne budu spriječeni u donošenju takvog utvrđenja prilikom svoje slobode ocjene.
124. Slažem se s takvim stajalištem. Naime, poštovanje temeljnih prava, kako su utvrđena u člancima 47. i 48. Povelje, zahtijeva da nacionalni sudovi u fazi sudskog postupka raspolažu potrebnom fleksibilnošću kako bi ocijenili sveukupnu pravičnost postupka. Ako smatraju da bi neki dokaz trebao biti isključen jer je pribavljen na način kojim su prekršena postupovna prava, čime je došlo do povrede prava na obranu, trebali bi biti slobodni isključiti ga.
125. Drugim riječima, dopuštenost dokaza nije uređena pravom Unije, ali mu se protivi to da se nacionalnim pravom ograniče ovlasti sudaca koji odlučuju o meritumu da slobodno ocjenjuju dokaze i da iz te ocjene izvedu sve posljedice koje smatraju potrebnima.(57)
126. Kada se kazneni postupak vodi protiv djece, sud pred kojim se vodi postupak dužan je, na temelju članka 24. stavka 2. Povelje, osobito se brinuti o zaštiti djetetovih interesâ i odvagnuti ih u odnosu na druge interese kaznenog progona.
127. Zaključno, sud koji je uputio zahtjev mora osigurati puni učinak prava zajamčenih navedenim direktivama, kako ih tumači Sud. To se može postići isključivanjem dokaza pribavljenih na način kojim je došlo do povrede tih akata ako sud koji je uputio zahtjev smatra da bi prava iz članka 24. stavka 2. te članaka 47. i 48. Povelje u protivnom bila povrijeđena.
H. Izravni učinak i nadređenost prava Unije (četvrto, sedmo i jedanaesto pitanje)
128. U velikom dijelu svojih pitanja, osobito obrazloženo u četvrtom, sedmom i jedanaestom, sud koji je uputio zahtjev postavlja pitanje o posljedicama koje valja izvesti iz izravnog učinka relevantnih odredbi predmetnih direktiva. Budući da je Sud u tom pogledu već više puta pružio objašnjenja u svojoj sudskoj praksi, samo ću ponoviti najvažnije posljedice za predmetni slučaj.
129. U skladu s načelom izravnog učinka, pojedinci se radi ostvarivanja svojih prava na temelju prava Unije pred nacionalnim sudovima mogu izravno pozivati na odredbe prava Unije.(58)
130. Ako su ta prava u suprotnosti s onime što je predviđeno nacionalnim pravom, pravo Unije ovlašćuje nacionalne sudove da takve protivne odredbe nacionalnog prava izuzmu iz primjene. To ovlaštenje proizlazi iz zajedničkog učinka ustavnih načela Unije: izravnog učinka i nadređenosti prava Unije.(59)
131. Druga mogućnost koju nacionalni sudovi imaju na raspolaganju jest protumačiti nacionalno pravo na način koji bi za imatelja prava Unije doveo do istog rezultata kao da je pravo Unije bilo izravno primijenjeno. To nacionalnim sudovima omogućuje da izbjegnu svaki sukob između prava Unije i nacionalnog prava.(60)
132. Maloljetnici o čijoj kaznenoj odgovornosti odlučuje sud koji je uputio zahtjev mogu se pozivati na prava priznata navedenim direktivama. Među njima su pravo na pristup odvjetniku, na obavješćivanje o njihovim postupovnim pravima i na ocjenu potrebe da se Direktiva 2016/800 nastavi primjenjivati nakon navršenih 18 godina, čije je tumačenje sud koji je uputio zahtjev zatražio od Suda. Postoje i druga prava na temelju tih direktiva, kao i prava na pošteno suđenje i djelotvornu obranu koja proizlaze iz Povelje.
133. Sud koji je uputio zahtjev trebao bi ukloniti svaku eventualnu prepreku priznavanju takvih prava, na način da relevantne odredbe nacionalnog prava protumači na način koji je u skladu s tim pravima. Ako se usklađeno tumačenje pokaže nemogućim, sud koji je uputio zahtjev mora izuzeti iz primjene protivna nacionalna pravila i zaštititi prava koja proizlaze iz prava Unije.
134. Naposljetku, obveza da se odredbama prava Unije osigura pun učinak nije samo na nacionalnim sudovima, nego i na nacionalnim upravnim tijelima(61) i svim drugim državnim tijelima.(62) Stoga izravni učinak, usklađeno tumačenje i nadređenost prava Unije obvezuju sva državna tijela koja su također dužna priznati prava koja proizlaze iz prava Unije.
135. To znači da, u fazi koja prethodi suđenju, državni odvjetnik i policija moraju priznati prava djeteta i obveze koje za njih izravno proizlaze iz tih direktiva. Oni moraju tumačiti nacionalno pravo u skladu s rezultatima koji se tim direktivama zahtijevaju. Podredno, imaju obvezu izuzeti iz primjene pravila nacionalnog prava kako bi omogućili da se dijete zaštiti na način na koji se to zahtijeva tim direktivama. Ako to ne učine, sud pred kojim se vodi kazneni postupak mora utvrditi da su ta državna tijela povrijedila svoje obveze na temelju prava Unije.
V. Zaključak
136. S obzirom na prethodno navedeno, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio Sąd Rejonowy w Słupsku (Općinski sud u Słupsku, Poljska) odgovori na sljedeći način:
1. Trinaesto pitanje, u dijelu u kojem se odnosi na neovisnost državnog odvjetnika, i četrnaesto pitanje su nedopuštena.
2. Odgovor na prvo i drugo pitanje suda koji je uputio zahtjev je da članak 6. Direktive (EU) 2016/800 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2016. o postupovnim jamstvima za djecu koja su osumnjičenici ili optuženici u kaznenim postupcima sadržava pravo djeteta, s izravnim učinkom, na pomoć odvjetnika, po potrebi branitelja po službenoj dužnosti, od trenutka njegova ispitivanja u fazi koja prethodi suđenju. Tijelo nadležno za ispitivanje može odlučiti provesti ispitivanje bez prisutnosti odvjetnika samo u fazi koja prethodi suđenju, nakon ocjene svakog pojedinačnog slučaja – uzimajući u obzir okolnosti iz članka 6. stavka 6. prvog podstavka – i to samo ako je to u najboljem interesu djeteta i ako se time jamče prava djeteta iz članaka 47. i 48. Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Odluka o ispitivanju bez prisutnosti odvjetnika mora biti propisno obrazložena i ispunjavati uvjete iz članka 8. stavka 2. Direktive 2013/48/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2013. o pravu na pristup odvjetniku u kaznenom postupku i u postupku na temelju europskog uhidbenog naloga te o pravu na obavješćivanje treće strane u slučaju oduzimanja slobode i na komunikaciju s trećim osobama i konzularnim tijelima.
3. Odgovor na peto pitanje suda koji je uputio zahtjev je da članak 2. stavak 3. Direktive 2016/800 ima izravan učinak. Njime se djetetu koje je u tijeku kaznenog postupka navršilo 18 godina jamči pravo na to da nadležno tijelo, na pojedinačnoj osnovi, ocijeni potrebu da se s njim nastavi postupati kao s djetetom. To uključuje ocjenu nastavka primjene prava na pristup odvjetniku. Države članice takvo pravo ne mogu isključiti.
4. Odgovor na osmo, devet i deseto pitanje suda koji je uputio zahtjev je da se člancima 4. i 5. Direktive 2016/800 maloljetnicima dodjeljuje pravo na to da se njih i nositelje roditeljske odgovornosti obavijesti o postupovnim pravima u kaznenom postupku. Te su odredbe dovoljno precizne i bezuvjetne te se maloljetnici na njih mogu pozivati pred nacionalnim sudovima. Također je jasno da je obveza obavješćivanja djece i nositelja roditeljske odgovornosti o njihovim postupovnim pravima na tijelu koje je nadležno za vođenje određene faze kaznenog postupka. Takvu obvezu u fazi koja prethodi suđenju imaju policija i državni odvjetnik. Pravom na obaviještenost osigurava se zaštita djetetovih prava obrane tijekom cijelog kaznenog postupka.
5. Odgovor na jedanaesto pitanje suda koji je uputio zahtjev je taj da dopuštenost dokaza nije uređena pravom Unije, ali mu se protivi to da se nacionalnim pravom ograniče ovlasti sudaca koji odlučuju o meritumu da slobodno ocjenjuju dokaze i da iz te ocjene izvedu sve posljedice koje smatraju potrebnima. Kada se kazneni postupak vodi protiv djece, sud pred kojim se vodi postupak dužan je, na temelju članka 24. stavka 2. Povelje, osobito se brinuti o zaštiti interesa djeteta i odvagnuti ih u odnosu na druge interese kaznenog progona. Na sudu koji je uputio zahtjev je da osigura puni učinak prava zajamčenih navedenim direktivama, kako ih tumači Sud. To se može postići isključivanjem dokaza pribavljenih na način kojim je došlo do povrede tih akata ako sud koji je uputio zahtjev smatra da bi prava iz članka 24. stavka 2. te članaka 47. i 48. Povelje u protivnom bila povrijeđena.
6. Odgovor na četvrto i sedmo pitanje te na prvi dio trinaestog pitanja je taj da sud koji je uputio zahtjev mora priznati prava djece koja su osumnjičenici ili optuženici koja izravno proizlaze iz tih direktiva. Sud koji je uputio zahtjev trebao bi ukloniti svaku eventualnu prepreku priznavanju prava dodijeljenih tim direktivama tumačenjem nacionalnog prava u skladu s tim njima. Ako to nije moguće, sud koji je uputio zahtjev trebao bi, u skladu s izravnim učinkom i nadređenosti prava Unije, izuzeti iz primjene protivna pravila nacionalnog prava.
Izravni učinak, usklađeno tumačenje i nadređenost prava Unije obvezuju sva državna tijela koja su također dužna priznati prava koja proizlaze iz prava Unije. To znači da, u fazi koja prethodi suđenju, državni odvjetnik i policija moraju priznati prava djece i obveze koje za njih izravno proizlaze iz tih direktiva. Ako to ne učine, sud pred kojim se vodi kazneni postupak mora utvrditi da su ta državna tijela povrijedila svoje obveze na temelju prava Unije.