PRESUDA OPĆEG SUDA (osmo vijeće)
15. siječnja 2015. (*)
„Državne potpore – Potpora za sanaciju i restrukturiranje poduzetnika u teškoćama – Potpore za restrukturiranje koje su francuska tijela predvidjela u korist društva SeaFrance SA – Povećanje kapitala i zajmovi koje je SNCF odobrio društvu SeaFrance – Odluka kojom se potpore proglašavaju nespojivima s unutarnjim tržištem – Pojam državne potpore – Kriterij privatnog ulagača – Smjernice o državnim potporama za sanaciju i restrukturiranje poduzetnika u teškoćama“
U predmetu T‑1/12,
Republika Francuska, koju su zastupali E. Belliard, G. de Bergues i J. Gstalter, a zatim G. de Bergues, D. Colas i J. Bousin, u svojstvu agenata,
tužitelj,
protiv
Europske komisije, koju zastupaju V. Di Bucci, B. Stromsky i T. Maxian Rusche, u svojstvu agenata,
tuženika,
povodom zahtjeva za poništenje Odluke Komisije 2012/397/EU od 24. listopada 2011. o državnoj potpori SA 32600 (2011/C) – Francuska – Potpora SNCF‑a za restrukturiranje društva SeaFrance (SL 2012., L 195, str. 1.),
OPĆI SUD (osmo vijeće),
u sastavu: D. Gratsias, predsjednik, M. Kancheva i C. Wetter (izvjestitelj), suci,
tajnik: J. Weychert, administratorica,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 19. lipnja 2014.,
donosi sljedeću
Presudu
Okolnosti spora
1 Odlukom 2012/397/EU od 24. listopada 2011. o državnoj potpori SA 32600 (2011/C) – Francuska – Potpora SNCF‑a za restrukturiranje društva SeaFrance (SL 2012., L 195, str. 1.) (u daljnjem tekstu: pobijana odluka), Europska komisija proglasila je da su potpora za sanaciju i potpora za restrukturiranje društva SeaFrance koje je Francuska Republika provela odnosno predvidjela u korist društva SeaFrance SA nespojive s unutarnjim tržištem.
2 Društvo SeaFrance, koje je trenutačno likvidirano, bilo je dioničko društvo osnovano u skladu s francuskim pravom u stopostotnom vlasništvu društva SNCF Participations SA, holding društva grupe SNCF, koje je u stopostotnom vlasništvu javne ustanove koja obavlja industrijsku i trgovinsku djelatnost Société nationale des chemins de fer français (SNCF). Društvo SeaFrance pružalo je usluge pomorskog prijevoza putnika i tereta između luka Calais (Francuska) i Dover (Ujedinjena Kraljevina). Društvo SeaFrance tada je imalo u vlasništvu šest brodova. U prosincu 2009. zapošljavalo je 1550 osoba, a zatim 1100 u kolovozu 2010.
3 Od 2008. financijski položaj društva SeaFrance sustavno se pogoršavao osobito zbog nepovoljne konjunkture obilježene snažnom nestabilnošću valutnog pariteta između eura i funte, porastom cijene nafte i značajnim smanjenjem prijevoza putnika i tereta preko kanala La Manche. Te vanjske okolnosti naglasile su unutarnje poteškoće društva SeaFrance, koje su, među ostalim, posljedica viška kapaciteta i povišenog omjera troškova osoblja i prihoda. Nekoliko štrajkova radnika do kojih je došlo 2010. dodatno su pogoršali položaj društva.
4 U travnju 2010. društvu SeaFrance odobren je postupak sanacije, koji je 30. lipnja 2010. pretvoren u stečajni postupak. Iz pobijane odluke proizlazi da su, u okviru tog postupka, Tribunalu de commerce de Paris (Francuska) dostavljene tri ponude koje su se odnosile na održavanje djelatnosti prodajom ukupne imovine društva SeaFrance ili njezina dijela. U prvoj ponudi, koju su zajedno podnijela dva društva koja obavljaju djelatnosti u sektoru pomorskog prijevoza, predložilo se da se preuzmu tri broda i 460 radnika za simbolična tri eura. U drugoj ponudi, koju je podnio jedan sindikat, predložilo se da se zadrže svi zaposlenici, da se otkupe brodovi društva SeaFrance za simboličan jedan euro i da se ne preuzmu obveze poduzetnika. Pojedinosti treće ponude, koju je dostavio jedan poduzetnik iz pomorskog sektora, nisu sažete u pobijanoj odluci. Stečajni upravitelji društva SeaFrance niti jednu od tih ponuda nisu ocijenili zadovoljavajućom (uvodne izjave 10. do 15. pobijane odluke).
5 Nakon što je pobijana odluka donesena 24. listopada 2011., Tribunal de commerce de Paris otvorio je 16. studenoga 2011. postupak sudske likvidacije društva SeaFrance. U okviru tog postupka organiziran je novi postupak javne nabave za preuzimanje imovine i djelatnosti društva SeaFrance, no stečajni upravitelji tog društva ocijenili su nezadovoljavajućom jedinu ponudu koja je dostavljena u tom postupku javne nabave. Stoga je započet postupak likvidacije imovine društva SeaFrance, po završetku kojega je ta imovina prenesena na društvo Eurotunnel.
6 SNCF je od početka 2009. poduzimao razne mjere u potporu društva SeaFrance. Najprije je u veljači 2009. SNCF potpisao ugovor o upravljanju novčanim sredstvima s društvom SeaFrance, koji je produljen u veljači 2010. Osim toga, 15. srpnja 2010. odobrio je društvu SeaFrance zajam od [povjerljivo](1) milijuna eura, kako bi mu omogućio da izvrši opciju kupnje za svoj brod Berlioz i osigura vlasništvo nad tom imovinom.
7 Nadalje, SNCF je odobrio kreditnu liniju od [povjerljivo] milijuna eura u korist društva SeaFrance. Tu su mjeru francuska tijela 12. srpnja 2010. prijavila Komisiji kao potporu za sanaciju u smislu Smjernica Zajednice o državnim potporama za sanaciju i restrukturiranje poduzeća u teškoćama (SL 2004., C 244, str. 2., u daljnjem tekstu: Smjernice o potpori za restrukturiranje) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 3., str. 121.) te ju je Komisija prihvatila Odlukom C (2010) 5837 od 18. kolovoza 2010. o državnoj potpori N 309/2010 – Francuska.
8 Naposljetku, francuska su tijela 18. veljače 2011., u skladu s odredbama Smjernica o potpori za restrukturiranje, Komisiji prijavila nacrt potpore za restrukturiranje u korist društva SeaFrance s priloženim planom restrukturiranja. Planom restrukturiranja osobito je predviđeno smanjenje kapaciteta sa šest na četiri broda, preoblikovanje ponude prijevoza kojim bi se smanjio broj godišnjih prelazaka za gotovo 30 % i ukidanje 725 radnih mjesta u svrhu ograničenja omjera troškova osoblja i prihoda. To bi se prestrukturiranje uglavnom trebalo financirati državnom potporom u obliku povećanja kapitala društva SeaFrance u iznosu od 223 milijuna eura, koje bi u cijelosti platilo društvo SNCF Participations.
9 Konkurent društva SeaFrance podnio je 6. travnja 2011. Komisiji tužbu koja se odnosila na potporu za restrukturiranje tog društva. Dana 22. lipnja 2011. Komisija je francuskim tijelima priopćila svoju odluku o pokretanju formalnog istražnog postupka predviđenog u članku 108. stavku 2. UFEU‑a koja se odnosi, s jedne strane, na potporu za restrukturiranje društva SeaFrance prijavljenu 18. veljače 2011. i, s druge strane, na mjere koje je ranije poduzeo SNCF, odnosno ugovor o upravljanju novčanim sredstvima odobren 2009. i zajam od [povjerljivo] milijuna eura odobren 15. srpnja 2010. (u daljnjem tekstu: odluka o pokretanju formalnog istražnog postupka). Osim toga, Komisija je objavom sažetka te odluke u Službenom listu Europske unije 14. srpnja 2011. (SL C 208, str. 8.) pozvala zainteresirane stranke da podnesu očitovanja u skladu s člankom 108. stavkom 2. UFEU‑a.
10 Dopisima od 14. i 22. srpnja te 19. kolovoza 2011. francuska su tijela najprije podnijela Komisiji svoje komentare o dvojbama iznesenim u odluci o pokretanju formalnog postupka, odnosno o pritužbi i o očitovanjima zainteresiranih stranaka.
11 Nadalje, francuska su tijela dopisom od 12. rujna 2011. Komisiji prijavila izmijenjeni plan restrukturiranja. Tim se planom osobito predvidjela prodaja dodatnog broda, smanjenje ukupnog broja zaposlenih za 922, znatno smanjenje broja prelazaka i preoblikovanje prodajnih i marketinških djelatnosti što bi trebalo dovesti do dodatne uštede. Osim toga, kako bi se odgovorilo na dvojbe koje je Komisija izrazila u odluci o pokretanju formalnog postupka u pogledu nedostatne i nesigurne naravi vlastitog doprinosa društva SeaFrance financiranju njegova restrukturiranja, tim se planom predvidjela izmjena mjera za financiranje restrukturiranja: povećanje kapitala društva SeaFrance trebalo se ograničiti na 166,3 milijuna eura i uz njega se trebao dodijeliti zajam u iznosu od 99,8 milijuna eura namijenjen financiranju restrukturiranja. Također se predvidio i drugi zajam u iznosu od [povjerljivo] milijuna eura. Njime se trebao nadomjestiti postojeći zajam za brod Molière kako bi se prijevremeno izvršila opcija kupnje tog broda. Prijevremeno izvršenje opcije trebalo je društvu SeaFrance omogućiti da krajem [povjerljivo] godine, umjesto krajem [povjerljivo] godine, stekne potpuno vlasništvo nad tom imovinom. Dva zajma s kamatnom stopom od 6,05 % trebala su se odobriti na razdoblje od 12 godina uz neprestano otplaćivanje glavnice.
12 Konačno, francuska su tijela dopisom od 3. listopada 2011. Komisiji prijavila novu verziju izmijenjenog plana restrukturiranja. Prema toj novoj verziji, s jedne strane, iznos zajma od 99,8 milijuna eura smanjen je na 99,7 milijuna eura, i, s druge strane, kamatna stopa koja se primjenjuje na dva zajma predviđena u izmijenjenom planu restrukturiranja povećana je s 6,05 % na 8,55 %.
13 Dana 24. listopada 2011. Komisija je donijela pobijanu odluku i istog ju je dana priopćila francuskim tijelima. U uvodnim izjavama 16. i 17. te odluke Komisija pojašnjava da se pobijana odluka odnosi, s jedne strane, na mjere predviđene u izmijenjenom planu restrukturiranja, odnosno na povećanje kapitala društva SeaFrance i na dva zajma, od 99,7 milijuna eura i od [povjerljivo] milijuna eura, i, s druge strane, na potporu za sanaciju koju je odobrila u svojoj odluci od 18. kolovoza 2010. Nasuprot tomu, tom se odlukom ne obuhvaća ni ugovor o upravljanju novčanim sredstvima koji je SNCF odobrio društvu SeaFrance, ni zajam koji je tom društvu odobren u svrhu izvršenja opcije kupnje broda Berlioz (vidjeti gore navedenu točku 6.), na koje se odnosi drugi postupak predviđen u članku 108. stavku 2. UFEU‑a i pokrenut 22. lipnja 2011.
14 Izrekom pobijane odluke predviđa se, među ostalim, sljedeće:
„Članak prvi
Povećanje kapitala za 166,3 milijuna [eura], zajam od 99,7 milijuna [eura] i zajam od [povjerljivo] milijuna [eura], koje [Francuska] namjerava izvršiti preko SNCF‑a u obliku potpore za restrukturiranje u korist društva SeaFrance, čine državne potpore u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a i nespojivi su s unutarnjim tržištem.
Članak 2.
Zajam koji je Francuska odobrila preko SNCF‑a kao potporu za sanaciju društva SeaFrance, na koji se odnosi odluka Komisije od 18. kolovoza 2010., čini potporu nespojivu s unutarnjim tržištem.
Članak 3.
1. Francuska mora preko SNCF‑a od korisnika zahtijevati povrat potpore na koju se odnosi članak 2., uključujući dospjele ugovorne kamate koje na dan priopćenja ove odluke još nisu plaćene.
[…]“
Postupak i zahtjevi stranaka
15 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 2. siječnja 2012., Francuska Republika pokrenula je ovaj postupak.
16 Opći sud (osmo vijeće) odlučio je na temelju izvještaja suca izvjestitelja otvoriti usmeni dio postupka.
17 Izlaganja stranaka i njihovi odgovori na pitanja koja je postavio Opći sud saslušani su na raspravi održanoj 19. lipnja 2014.
18 Komisija je na raspravi podnijela dokument koji sadrži prepisku elektroničkom poštom između njezinih službi i francuskih tijela kako bi poduprla argumente iznesene u odgovoru na drugi tužbeni razlog. Predsjednik vijeća odlučio je uložiti taj dokument u spis te je pozvao Francusku Republiku da se izjasni o dopuštenosti i sadržaju tog dokumenta najkasnije do 26. lipnja 2014. Odluka o dopuštenosti tog dokumenta donijet će se naknadno.
19 Francuska Republika podnijela je svoja očitovanja u propisanom roku.
20 Usmeni postupak zaključen je 3. srpnja 2014.
21 Francuska Republika od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi pobijanu odluku u cijelosti,
– naloži Komisiji snošenje troškova.
22 Komisija od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu,
– naloži Francuskoj Republici snošenje troškova.
Pravo
23 Najprije treba istaknuti da se četiri tužbena razloga koja Francuska Republika ističe u prilog svojoj tužbi odnose na ocjenu Komisije u pogledu dvaju zajmova od 99,7 milijuna eura odnosno od [povjerljivo] milijuna eura predviđenih u izmijenjenom planu restrukturiranja (u daljnjem tekstu zajedno: predmetni zajmovi). Francuska Republika ne osporava da mjera povećanja kapitala društva SeaFrance za 166,3 milijuna eura čini državnu potporu.
24 Prva dva tužbena razloga Francuska Republika temelji na tome da je Komisija povrijedila članak 107. stavak 1. UFEU‑a jer je predmetne zajmove kvalificirala kao državnu potporu. Treći tužbeni razlog temelji se na tome da je Komisija učinila pogreške koje se tiču prava i činjenica jer je smatrala da je potpora za restrukturiranje nespojiva s člankom 107. stavkom 3. točkom (c) UFEU‑a tumačenog u skladu sa Smjernicama o potpori za restrukturiranje. Četvrti tužbeni razlog temelji se na povredi članka 345. UFEU‑a.
Prvi tužbeni razlog koji se temelji na tome da Komisija nije poštovala pojam državne potpore u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a jer je smatrala da bi razboritost predmetnih zajmova trebalo ocijeniti zajedno s potporom za sanaciju i s dokapitalizacijom
25 Ovim tužbenim razlogom Francuska Republika u biti navodi da je Komisija pogrešno smatrala da, za potrebe primjene testa privatnog ulagača, predmetne zajmove, potporu za sanaciju odobrenu društvu SeaFrance, kao i povećanje njegova kapitala predviđeno u izmijenjenom planu restrukturiranja treba ocijeniti zajedno.
26 Ovaj tužbeni razlog dijeli se u dva dijela koji se temelje na pogrešnom tumačenju i pogrešnoj primjeni, u ovom slučaju, presude od 15. rujna 1998., BP Chemicals/Komisija (T‑11/95, Zb., u daljnjem tekstu: BP Chemicals, EU:T:1998:199).
27 Prvim dijelom Francuska Republika u tužbi u biti navodi da se, s obzirom na to da se presuda BP Chemicals, točka 26. supra (EU:T:1998:199), odnosi samo na odbijanje pokretanja formalnog istražnog postupka, a ne na primjenu načela privatnog ulagača u meritumu, kriteriji koji se utvrđuju tom presudom ne mogu primijeniti u okviru formalnog istražnog postupka kako bi se odlučilo jesu li mjere koje se ispituju razdvojive. Republika Francuska je, s obzirom na presudu od 19. ožujka 2013., Bouygues i Bouygues Télécom/Komisija (C‑399/10 P i C‑401/10 P, Zb., EU:C:2013:175), na raspravi povukla taj dio, što je zabilježeno u zapisniku s rasprave.
28 Drugim dijelom Francuska Republika navodi da je Komisija u ovom slučaju pogrešno primijenila presudu BP Chemicals, točka 26. supra (EU:T:1998:199) i da je pogrešno zaključila da se predmetni zajmovi zaista ne mogu razdvojiti od potpore za sanaciju i dokapitalizacije.
29 Treba podsjetiti da, s obzirom na to da je pojam državne potpore, kako je definiran u članku 107. stavku 1. UFEU‑a, pravni pojam te da ga treba tumačiti na temelju objektivnih elemenata, sud Unije treba, načelno i uzimajući u obzir konkretne elemente spora koji su mu podneseni, kao i tehnički karakter ili složenost ocjena Komisije, provesti cjelokupan nadzor u pogledu toga ulazi li mjera u područje primjene članka 107. stavka 1. UFEU‑a (vidjeti presude od 22. prosinca 2008., British Aggregates/Komisija, C‑487/06 P, Zb., EU:C:2008:757, t. 111. i navedenu sudsku praksu i od 17. prosinca 2008., Ryanair/Komisija, T‑196/04, Zb., EU:T:2008:585, t. 40. i navedenu sudsku praksu).
30 Kako bi se mjera provedena u pogledu jednog poduzetnika kvalificirala kao državna potpora u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a moraju se ispuniti četiri uvjeta. Kao prvo, treba se raditi o državnoj intervenciji ili intervenciji putem državnih sredstava. Kao drugo, ta intervencija mora biti takva da može utjecati na trgovinu među državama članicama. Kao treće, treba davati isključivu prednost određenim poduzetnicima ili određenim sektorima djelatnosti. Kao četvrto, mora narušavati ili prijetiti da će narušiti tržišno natjecanje (vidjeti presudu od 29. rujna 2000., CETM/Komisija, T‑55/99, Zb., EU:T:2000:223, t. 39., i navedenu sudsku praksu; vidjeti također u tom smislu presudu od 23. ožujka 2006., Enirisorse, C‑237/04, Zb., EU:C:2006:197, t. 38. i 39. i navedenu sudsku praksu).
31 Međutim, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da uvjeti koje mjera treba ispuniti da bi spadala pod pojam potpore u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a nisu zadovoljeni ako je poduzetnik korisnik mogao steći istu prednost poput one koja je odobrena putem sredstava države u okolnostima koje odgovaraju redovnim tržišnim okolnostima, dok se za javne poduzetnike ta ocjena načelno vrši primjenom kriterija privatnog ulagača (vidjeti presudu od 5. lipnja 2012., Komisija/EDF i dr., C‑124/10 P, Zb., EU:C:2012:318, t. 78. i navedenu sudsku praksu).
32 Prema sudskoj praksi, kada Komisija ispituje primjenu kriterija privatnog ulagača, uvijek mora ispitati sve relevantne elemente i okolnosti sporne transakcije (vidjeti presudu od 13. rujna 2010., Grčka/Komisija, T‑415/05, T‑416/05 i T‑423/05, Zb., EU:T:2010:386, t. 172. i navedenu sudsku praksu).
33 Kada se radi o primjeni kriterija privatnog ulagača na dvije uzastopne državne intervencije, Komisija mora ispitati postoje li između tih intervencija toliko uske veze da ih je nemoguće razdvojiti i da se, s obzirom na to, za potrebe primjene članka 107. stavka 1. UFEU‑a te intervencije moraju promatrati kao jedna intervencija (vidjeti u tom smislu presudu Bouygues i Bouygues Télécom/Komisija, točka 27. supra, EU:C:2013:175, t. 103.).
34 Ispitivanje razdvojivosti nekoliko uzastopnih državnih intervencija treba se provesti prema kriterijima utvrđenima u sudskoj praksi, među kojima su osobito kronologija tih intervencija, njihova svrha i položaj društva korisnika u trenutku tih intervencija (vidjeti u tom smislu presude Bouygues i Bouygues Télécom/Komisija, točka 27. supra, EU:C:2013:175, t. 104., i BP Chemicals, točka 26. supra, EU:T:1998:199, t. 170. do 178.).
35 S druge strane, treba podsjetiti da ocjena Komisije u pogledu toga ispunjava li mjera kriterij privatnog ulagača u tržišnom gospodarstvu može zahtijevati složenu gospodarsku ocjenu. Pri donošenju akta koji uključuje takvu ocjenu Komisija ima široku diskrecijsku ovlast, a sudski je nadzor ograničen na provjeru poštovanja pravila postupka i obveze obrazlaganja, nepostojanja pogreške koja se tiče prava, materijalne točnosti utvrđenih činjenica i nepostojanja očite pogreške u ocjeni tih činjenica kao i zlouporabe ovlasti. Konkretno, nije na Općem sudu da svojom gospodarskom ocjenom zamijeni gospodarsku ocjenu donositelja odluke (vidjeti presudu Ryanair/Komisija, EU:T:2008:585, točka 28. supra, t. 41. i navedenu sudsku praksu).
36 U pogledu tih načela treba ispitati glavni argument istaknut u okviru drugog dijela prvog tužbenog razloga u kojem Francuska Republika prigovara Komisiji da nije ispitala sve činjenične i pravne elemente relevantne za ocjenu nerazdvojivosti mjera poduzetih u korist društva SeaFrance, osobito kamatnih stopa i jamstava u okviru predmetnih zajmova. Francuska Republika stoga prigovara Komisiji da je u pobijanoj odluci – s obzirom na to da su predmetni zajmovi imali istu svrhu kao dokapitalizacija društva SeaFrance i da su odobreni u istom trenutku kao i ta dokapitalizacija, premda se položaj društva SeaFrance nije promijenio – pretpostavila da su ti zajmovi nerazdvojivi od dokapitalizacije i potpore za sanaciju te da je, slijedom toga, pretpostavila da te zajmove ne bi odobrio privatni ulagač.
37 Ispitivanje osnovanosti tog argumenta treba provesti u dvije faze. Kao prvo, potrebno je provjeriti je li Komisija pravilno zaključila da su predmetni zajmovi nerazdvojivi od dokapitalizacije i potpore za sanaciju te da stoga ne mogu biti ocijenjeni kao autonomne mjere prema kriteriju privatnog ulagača. Drugim riječima, potrebno je provjeriti je li Komisija pravilno odredila predmet na koji će primijeniti navedeni kriterij. Kao drugo, potrebno je provjeriti je li Komisija pravilno primijenila kriterij privatnog ulagača na mjere na koje se odnosi pobijana odluka.
38 Kao prvo, što se tiče pitanja je li Komisija pravilno zaključila da su predmetni zajmovi nerazdvojivi od dokapitalizacije i potpore za sanaciju, potrebno je najprije istaknuti da je Komisija u uvodnoj izjavi 129. pobijane odluke, u odgovoru na argumente francuskih tijela prema kojima su predmetni zajmovi dodijeljeni pod tržišnim uvjetima i zbog čega su poštovali kriterij privatnog ulagača, navela sljedeće:
„[…U] ovom slučaju, SNCF je društvu SeaFrance već odobrio potpore, osobito potporu za sanaciju, te mu namjerava odobriti još jednu potporu, odnosno dokapitalizaciju. Svrha zajmova ista je kao svrha drugih potpora, odnosno potpore za sanaciju i potpore za restrukturiranje društvu SeaFrance. Ti će se zajmovi odobriti u trenutku u kojem društvo SeaFrance postane poduzetnik u teškoćama te istodobno s potporama za restrukturiranje. To se samo po sebi podrazumijeva u pogledu zajma od 99,7 milijuna [eura], koji ima za cilj, kao i dokapitalizacija, omogućiti društvu SeaFrance da zadovolji svoje trenutačne potrebe za kapitalom. Međutim, to vrijedi i za zajam od [povjerljivo] milijuna eura, koji je namijenjen ponovnom financiranju i prijevremenoj otplati duga iz ugovora o leasingu broda Molière. Naime, financiranje proizvodnih sredstava, u ovom slučaju broda, usko je povezano sa svakodnevnim djelatnostima društva SeaFrance. Refinanciranjem i prijevremenom otplatom leasinga, društvo SeaFrance želi smanjiti svoje troškove poslovanja, što je obuhvaćeno restrukturiranjem poduzetnika. Slijedom toga, zajam od [povjerljivo] milijuna eura također treba smatrati dijelom restrukturiranja društva SeaFrance“.
39 Nadalje, u uvodnim izjavama 130. do 132., Komisija je podsjetila na pravila iznesena u presudi BP Chemicals, točka 26. supra (EU:T:1998:199).
40 Naposljetku, u uvodnoj izjavi 133., Komisija je analizirala čini li dokapitalizacija državnu potporu i utvrdila da, „[s] obzirom na to da dva zajma imaju istu svrhu kao i dokapitalizacija, odnosno financiranje troškova restrukturiranja, da je gospodarski položaj poduzetnika nepromijenjen (u teškoćama je) i da su zajmovi odobreni u isto vrijeme kad i dokapitalizacija, ti zajmovi nisu [mogli] razumno biti razdvojeni od potpore za sanaciju i dokapitalizacije“.
41 Točno je da se ovo obrazloženje čini sažeto. Međutim, valja najprije utvrditi da su utvrđenja Komisije koja se odnose na kronologiju i svrhu mjera, kao i na položaj društva SeaFrance, izuzeta od pogreške u ocjeni.
42 Naime, što se tiče kronologije mjera, među strankama nije sporno da su predmetni zajmovi bili istodobni s dokapitalizacijom i da su te tri mjere predviđene u istom planu restrukturiranja koji je Komisiji podnesen na ocjenu šest mjeseci nakon provedbe potpore za sanaciju.
43 Što se tiče položaja društva korisnika, među strankama također nije sporno da je društvo SeaFrance od 2008. imalo velike financijske poteškoće, koje su 30. lipnja 2010. dovele do otvaranja stečajnog postupka, odnosno prije nego što je prijavljena potpora za sanaciju. Stečajni postupak bio je otvoren dok se nije pokrenuo postupak sudske likvidacije, koji je slijedio nakon donošenja pobijane odluke (vidjeti gore navedene točke 4., 5. i 7.). Prema tome, društvo SeaFrance imalo je velike financijske poteškoće u trenutku u kojem je primilo potporu za sanaciju, kao i u trenutku u kojem mu je SNCF namjeravao odobriti tri druge mjere predviđene planom restrukturiranja.
44 Što se tiče svrhe mjera, nije sporno da je svrha zajma od 99,7 milijuna eura bila ista kao svrha dokapitalizacije, odnosno financiranje restrukturiranja. Što se tiče zajma od [povjerljivo] milijuna eura, treba odbiti argument Francuske Republike, prema kojem je cilj tog zajma bio imovinske naravi, odnosno osigurati imovinu prijevremenim izvršenjem opcije kupnje broda Molière te da prema tome njegova svrha nije bila dokapitalizacija. Naime, Komisija je pravilno zaključila da taj zajam treba smatrati dijelom restrukturiranja društva SeaFrance, s obzirom na to da je bio namijenjen ponovnom financiranju i prijevremenoj otplati duga iz ugovora o leasingu za brod Molière te je stoga imao za cilj smanjenje troškova poslovanja povezanih s financiranjem proizvodnih sredstava. Štoviše, Komisija je u odgovoru na tužbu pravilno istaknula da Francuska Republika, iako je tvrdila da je jedini cilj tog zajma da se njime zamijeni izvanbilančna obveza povezana sa zakupima koje društvo SeaFrance treba platiti na temelju ugovora o leasingu, nije iznijela element kojim se može dokazati da je SNCF, prije tog zajma, već imao izravnu obvezu i da je bio dužan platiti te zakupe.
45 Nadalje, više elemenata koje je Komisija istaknula u pobijanoj odluci i koji su dio okolnosti restrukturiranja društva SeaFrance potvrđuju, u svakom slučaju, zaključak prema kojem predmetne zajmove, potporu za sanaciju i dokapitalizaciju, treba zajedno ocijeniti u pogledu kriterija privatnog ulagača.
46 U tom pogledu, s jedne strane, iz pobijane odluke proizlazi da su, nakon što je SNCF odobrio kreditnu liniju od [povjerljivo] milijuna eura u korist društva SeaFrance, koju je Komisija prihvatila kao potporu za sanaciju, francuska tijela 18. veljače 2011. podnijela početni plan restrukturiranja društva SeaFrance (uvodne izjave 1., 2. i 24. pobijane odluke). Taj plan, u kojem je predviđena samo jedna mjera potpore, odnosno povećanje kapitala društva SeaFrance u iznosu od 223 milijuna eura koje je u cijelosti platilo društvo SNCF Participations, Komisija je kritizirala u odluci o pokretanju formalnog postupka zbog toga što je vlastiti doprinos društva SeaFrance financiranju njegova restrukturiranja bio prenizak i nesiguran (uvodne izjave 4., 24. i 149. pobijane odluke). Iz pobijane odluke također proizlazi da su francuska tijela, kako bi odgovorila na te kritike, 12. rujna 2011. podnijela izmijenjeni plan restrukturiranja u kojem je prvotno predviđeno povećanje kapitala smanjeno na 166,3 milijuna eura, koje bi trebalo platiti društvo SNCF Participations, i u kojem je predviđeno da se to smanjenje nadoknadi zajmom u iznosu od 99,7 milijuna eura koji je dodijelio SNCF i koji je namijenjen financiranju restrukturiranja društva SeaFrance, kao jedan dio njegova vlastitog doprinosa (uvodne izjave 24., 27., 28. i 150. pobijane odluke). Čini se stoga da je dodjeljivanje predmetnih zajmova, konkretno zajma od 99,7 milijuna eura, rezultat preraspodjele prvotno predviđene jedne mjere potpore.
47 S druge strane, iz pobijane odluke proizlazi da je SNCF, u dvostrukom svojstvu davatelja potpora i osobe koja osigurava sredstva namijenjena tomu da budu dio vlastitog doprinosa, jedini priskrbio društvu SeaFrance sredstva nužna za financiranje restrukturiranja. Nijedan privatni ulagač izvan grupe SNCF, naime, nije sudjelovao u toj transakciji. U tom pogledu, Komisija je također istaknula da joj francuska tijela, unatoč njezinim zahtjevima, nisu dala primjer ponude zajma neke nezavisne financijske institucije (uvodna izjava 138. pobijane odluke).
48 Okolnosti restrukturiranja društva SeaFrance, konkretno promjena plana restrukturiranja, stoga pokazuju da su francuska tijela, kako bi umanjila gotovo nepostojeći vlastiti doprinos društva SeaFrance financiranju njegova restrukturiranja, umjesto da potraže vanjskoga ulagača ili, ako ga nisu našla, vanjskoga vjerovnika, predložila rješenje prema kojem SNCF plaća gotovo cijeli vlastiti doprinos, odnosno 99,7 milijuna eura od ukupnog iznosa vlastitog doprinosa od [povjerljivo] milijuna eura (vidjeti uvodnu izjavu 150. pobijane odluke i niže navedene točke 63. i 79.), posredujući kao da je vanjski vjerovnik. Međutim, takvo rješenje, koje se temelji na jednostavnoj preraspodjeli prvotno predviđene mjere potpore i na uklanjanju dvostrukog svojstva SNCF‑a, koji je djelovao, s jedne strane, posredstvom društva SNCF Participations, kao javno tijelo koje dodjeljuje potporu i, s druge strane, kao navodni privatni ulagač, koji je istodobno bio jedini privatni ulagač koji je sudjelovao u sanaciji i restrukturiranju društva SeaFrance, ne može se prihvatiti s obzirom na to da se njime sprječava primjena pravila koja se odnose na vlastiti doprinos, utvrđenih u Smjernicama o potpori za restrukturiranje.
49 Naposljetku, suprotno tvrdnjama Francuske Republike, kamatne stope i jamstva u okviru predmetnih zajmova nisu dio relevantnih elemenata koje Komisija treba uzeti u obzir prilikom ispitivanja toga jesu li ti zajmovi bili razdvojivi od dokapitalizacije i potpore za sanaciju. Naime, ispitivanje okolnosti dodjele predmetnih zajmova dio je ocjene isplativosti tih zajmova, odnosno primjene kriterija privatnog ulagača. Nasuprot tomu, ispitivanje razdvojivosti predmetnih zajmova od drugih dvaju mjera ima za cilj utvrditi treba li se kriterij privatnog ulagača primijeniti na te zajmove, koji se smatraju autonomnim ulaganjem, ili na sve mjere na koje se odnosi pobijana odluka, koje se smatraju cjelinom. To je ispitivanje dakle korak koji prethodi primjeni kriterija privatnog ulagača.
50 Isto tako, iz sudske prakse navedene u točki 33. ove presude proizlazi, suprotno tvrdnjama Francuske Republike, da se unatoč formalnim razlikama između zajma i dokapitalizacije može smatrati da su te mjere razdvojive. Presudan, naime, nije oblik predmetnih državnih intervencija, nego činjenica da među tim intervencijama, u pogledu njihove kronologije, njihove svrhe i položaja poduzetnika u trenutku tih intervencija, postoje toliko uske veze da ih je nemoguće razdvojiti.
51 Kao drugo, što se tiče primjene kriterija privatnog ulagača na mjere na koje se odnosi pobijana odluka, treba istaknuti da je Komisija u uvodnim izjavama 133. i 134. pobijane odluke navela sljedeće:
„(133) Francuska ne osporava činjenicu da dokapitalizacija čini potporu jer ni na koji drugi način ne može dobiti povrat koji odgovara onomu koji bi zahtijevao privatni ulagač. To također proizlazi iz tablice u uvodnoj izjavi 35. u kojoj se navodi potreba za financiranjem za razdoblje od 2011. do 2017. Naime, poduzetnik nije mogao isplatiti dividende u tom razdoblju. Uzimajući u obzir znatne troškove koje predstavlja plaćanje kamata i glavnice [predmetnih] zajmova i nisku profitnu maržu predviđenu u planu restrukturiranja, ta će se situacija vrlo vjerojatno produljiti i nakon 2017., sve do potpune otplate zajmova 2023. Međutim, privatni ulagač u klasičnoj industriji kao što je pomorski prijevoz ne bi prihvatio potpuni izostanak povrata ulaganja od 166,3 milijuna [eura] za razdoblje od [dvanaest] godina [...]
(134) Uzimajući ih zajedno u obzir, povrat potpore za sanaciju[,] dokapitalizaciju i dva zajma u cjelini manji su od povrata koji bi zahtijevao privatni ulagač u tržišnom gospodarstvu. Naime, kao što je objašnjeno, SNCF ne može očekivati nikakav povrat dokapitalizacije prije 2023. […]“
52 Valja utvrditi da je analiza povrata koji se mogao očekivati od mjera na koje se odnosi pobijana odluka, iznesena u uvodnim izjavama 133. i 134. pobijane odluke, sažeta i odnosi se na dokapitalizaciju.
53 Međutim, s jedne strane, Komisija je pravilno primijenila kriterij privatnog ulagača na sve nerazdvojive mjere koje se sastoje od predmetnih zajmova, dokapitalizacije i potpore za sanaciju. Naime, uzimajući u obzir utjecaj koji su plaćanje kamata i otplata predmetnih zajmova imali na isplativost dokapitalizacije, Komisija je provela cjelovitu analizu povrata koji je SNCF kao jedini privatni ulagač mogao očekivati od mjera koje je proveo ili predvidio u okviru sanacije i restrukturiranja društva SeaFrance, koje su ocijenjene kao cjelina. Stoga je Komisija mogla zaključiti, a da pritom ne počini očitu pogrešku u ocjeni, da očekivani ukupni povrat te nerazdvojive cjeline mjera nije odgovarao povratu koji bi očekivao privatni ulagač, a da nije morala provesti preciznu analizu toga jesu li okolnosti dodjele svakog od predmetnih zajmova bile u skladu s tržišnim uvjetima.
54 S druge strane, zbog razloga navedenih u točki 48. ove presude, elementi okolnosti restrukturiranja društva SeaFrance spomenuti u gore navedenim točkama 46. i 47. potvrđuju zaključak prema kojem privatni ulagač u tržišnom gospodarstvu ne bi odobrio društvu SeaFrance sve mjere koje mu je odobrio SNCF, na koje se odnosi pobijana odluka.
55 Iz prethodno navedenog proizlazi da je Komisija, u skladu sa sudskom praksom iz gore navedene točke 32., ispitala sve okolnosti dodjele predmetnih zajmova društvu SeaFrance. Iz toga također proizlazi da Komisija, suprotno tvrdnjama Francuske Republike, nije pretpostavila, nego je u pogledu svrhe, kronologije predmetnih zajmova i položaja društva korisnika, istodobno uzimajući u obzir druge relevantne elemente iz spisa, poput promjene plana restrukturiranja, udvostručenja uloge SNCF‑a i izostanka privatnog ulagača izvan grupe SNCF, dokazala da se predmetni zajmovi nisu mogli razumno razdvojiti od dokapitalizacije društva SeaFrance i odobrenja kreditne linije u pogledu tog društva na temelju potpore za sanaciju i da se, slijedom toga, nisu mogli smatrati autonomnim ulaganjem u pogledu kriterija privatnog ulagača.
56 Iz prethodno navedenog također proizlazi da je Francuska država, stavivši zajedno na raspolaganje društvu SeaFrance predmetne zajmove, dokapitalizaciju i potporu za sanaciju posredstvom SNCF‑a, društvu SeaFrance dala prednost koju to društvo ne bi dobilo pod redovnim tržišnim uvjetima. Komisija je, stoga, u uvodnoj izjavi 142. pobijane odluke pravilno kvalificirala te zajmove kao državne potpore.
57 Argumentima Francuske Republike koji se temelje na prethodnoj praksi Komisije ne može se dovesti u pitanje taj zaključak.
58 Naime, prema sudskoj praksi, narav državne potpore određene mjere treba ocijeniti samo u okviru članka 107. stavka 1. UFEU‑a, a ne s obzirom na navodnu prethodnu praksu odlučivanja Komisije (presuda od 15. studenoga 2011., Komisija/Vlada Gibraltara i Ujedinjena Kraljevina, C‑106/09 P i C‑107/09 P, Zb., EU:C:2011:732, t. 136.). Uostalom, bilo bi osobito teško pozvati se na prethodnu praksu Komisije u području potpora za sanaciju i restrukturiranje u kojem ocjena svakog slučaja uvelike ovisi o pojedinačnom financijskom položaju korisnika potpore, o općim gospodarskim uvjetima u sektoru u kojem djeluje i o zakonskom okviru u kojem se kreće.
59 Iz toga slijedi da se Francuska Republika ne može pozvati na prethodnu praksu Komisije kako bi dokazala pogrešku koju je Komisija počinila u svojoj ocjeni postojanja državne potpore u ovom slučaju.
60 U svakom slučaju, ispitivanjem osnovanosti tih argumenata iznesenih u daljnjem tekstu nije moguće utvrditi pogrešku u pobijanoj odluci.
61 S jedne strane, Francuska Republika tvrdi da se prethodnom praksom Komisije ne može opravdati poopćavanje rješenja primijenjenog u presudi BP Chemicals, točka 26. supra (EU:T:1998:199). Stoga Komisija u odluci od 26. svibnja 2010. koja se odnosi na potporu za restrukturiranje djelatnosti prijevoza tereta društva SNCB (N° 726/2009) (u daljnjem tekstu: odluka SNCB‑teret), koja uključuje društvo majku koje dodjeljuje potporu u okolnostima sličnim onima koje su ispitane u pobijanoj odluci, nije provela opću analizu mjera potpore te je, nasuprot tomu, priznala da je zajam koji je SNCB odobrio svojem novom društvu kćeri u okviru restrukturiranja djelatnosti prijevoza tereta, kojim je SNCB povećao kapital tom društvu kćeri, bio odobren pod tržišnim uvjetima. Taj zajam, stoga, nije predstavljao državnu potporu i mogao se uzeti u obzir kao vlastiti doprinos svojem restrukturiranju tog društva kćeri. Prema mišljenju Francuske Republike, ta razlika u analizi sličnih slučajeva, koja se ne može objasniti razlikama u primijenjenom pravnom okviru, protivna je načelima pravne sigurnosti, dobre uprave i jednakog postupanja.
62 Valja utvrditi da Francuska Republika svojim argumentom, koji se temelji na odluci SNBC‑teretnog prometa u biti prigovara Komisiji da u pobijanoj odluci nije priznala da zajam od 99,7 milijuna eura koji je SNCF dodijelio društvu SeaFrance može biti dio vlastitog doprinosa društva SeaFrance financiranju svojeg restrukturiranja, dok je u odluci SNCB‑teret smatrala da zajam koji je SNCB dodijelio svojem društvu kćeri za prijevoz tereta, s obzirom na to da je odobren pod tržišnim uvjetima, nije bio državna potpora i da je mogao biti uključen u vlastiti doprinos tog društva kćeri potrebama financiranja njegova restrukturiranja.
63 U tom pogledu najprije treba, osim činjenice da, za razliku od restrukturiranja društva SeaFrance, restrukturiranje djelatnosti prijevoza tereta društva SNCB nije provedeno u okviru sanacije poduzetnika u teškoćama, nego u okviru širokog plana industrijskog i trgovačkog restrukturiranja sektora, istaknuti veliku razliku u primjenjivom zakonskom okviru. Naime, restrukturiranje djelatnosti prijevoza tereta SNCB‑a podliježe Smjernicama Zajednice o državnim potporama za željezničke prijevoznike (SL 2008., C 184, str. 13.). Te smjernice čine poseban zakonski okvir u sektoru željezničkog prijevoza kojim se odstupa od sustava Smjernica o potpori za restrukturiranje, osobito u pogledu iznosa vlastitog doprinosa korisnika potpore. Naime, u stavku 82. tih smjernica predviđa se da će Komisija moći prihvatiti manje vlastite doprinose od onih koji se predviđaju u Smjernicama o potpori za restrukturiranje. Na tom je temelju Komisija prihvatila vlastiti doprinos društva kćeri SNCB‑a za prijevoz tereta od između 15 i 25 % potreba za financiranje restrukturiranja (vidjeti uvodne izjave 246. do 249. odluke SNCB‑teret). Nadalje, iako je točno da je Komisija u odluci SNCB‑teret priznala da jedan dio vlastitog doprinosa društva kćeri SNCB‑a za prijevoz tereta čini zajam koji je SNCB dodijelio pod tržišnim uvjetima, iz uvodne izjave 113. te odluke proizlazi da je, kako bi ispunilo potrebe za financiranje restrukturiranja, to društvo kći trebalo također ugovoriti vanjsku kreditnu liniju s kreditnom institucijom u iznosu od 50 milijuna eura. Stoga je, za razliku od plana restrukturiranja društva SeaFrance, u planu restrukturiranja djelatnosti prijevoza tereta SNCB‑a predviđena intervencija sudionika izvan grupe SNCB. Naposljetku, iznos zajma koji je SNCB trebao dodijeliti svojem društvu kćeri za prijevoz tereta predstavljao je relativno ograničen dio vlastitog doprinosa. Naime, taj je zajam iznosio 25 milijuna eura, a ukupan iznos vlastitog doprinosa društva kćeri za prijevoz tereta bio je 135 milijuna eura uz ukupan trošak restrukturiranja od oko 490 milijuna eura (vidjeti uvodnu izjavu 248. odluke SNCB‑teret). Nasuprot tomu, prema izmijenjenom planu restrukturiranja društva SeaFrance, zajam od 99,7 milijuna eura predstavljao je između 85 i 95 % doprinosa društva SeaFrance financiranju vlastitog restrukturiranja, s obzirom na to da je ukupan iznos tog doprinosa iznosio [povjerljivo] milijuna eura, uz ukupan trošak restrukturiranja od [povjerljivo] milijuna eura (vidjeti uvodne izjave 35. i 150. pobijane odluke).
64 Iz tih očitovanja proizlazi da, suprotno tvrdnjama Francuske Republike, slučajevi koje je Komisija ocijenila u odluci SNCB‑teret i pobijanoj odluci nisu bili slični. Navodna razlika u njihovoj analizi stoga se ne može smatrati protivnom načelima pravne sigurnosti, dobre uprave i jednakog postupanja.
65 S druge strane, Francuska Republika navodi da je u svojim prethodnim odlukama Komisija razdvojila različite mjere koje su istodobno najavljene te ih je odijelila jedne od drugih u svrhu primjene testa privatnog ulagača. U tom pogledu, Francuska Republika poziva se na odluku Komisije 2009/613/EZ od 8. travnja 2009. o mjerama C‑7/07 (prije NN 82/06 i NN 83/06) koje je Ujedinjena Kraljevina provela u korist društva Royal Mail (SL L 210, str. 16., u daljnjem tekstu: Royal Mail), u kojoj je Komisija razdvojila različite mjere potpore predviđene u korist društva Royal Mail zbog toga što su imale različite ciljeve, i na odluku Komisije 2009/973/EZ od 13. srpnja 2009. o potpori za restrukturiranje u korist društva Combus AS (SL L 345, str. 28., u daljnjem tekstu: odluka Combus), u kojoj je Komisija smatrala da se dva unosa kapitala izvršena u svibnju 1999. i siječnju 2001. trebaju smatrati dvjema različitim mjerama, dok je vlada koja je dodijelila potpore smatrala da te mjere imaju isti cilj, odnosno restrukturiranje i dokapitalizaciju društva Combus AS u svrhu njegove privatizacije.
66 Što se tiče odluke Royal Mail, iako je Komisija unatoč argumentima koje je istaknula Ujedinjena Kraljevina Velike Britanije i Sjeverne Irske zaključila da je za potrebe njihove analize u pogledu načela privatnog ulagača trebalo razdvojiti mjere koje je 2007. poduzela Ujedinjena Kraljevina u pogledu društva Royal Mail, odnosno izmjenu kreditnih sredstava, mjeru koja se odnosi na sustav mirovina zaposlenika društva Royal Mail i zajam dioničara, iz uvodnih izjava 101. i 102. te odluke proizlazi da se taj zaključak temeljio na detaljnom ispitivanju naravi, ciljeva i kronologije tih mjera, provedenom u točkama 5.2., 5.3. i 5.4. te odluke. Nakon tog ispitivanja, Komisija je zaključila da su kreditna sredstva iz 2007. predstavljala nastavak mjera odobrenih još 2003., dok je mjera koja se odnosi na mirovine uvedena 2007. Osim toga, zbog posebnih značajki potpora koje se odnose na financiranje mirovinskih sustava, ta posljednja mjera nije bila podložna pravilima koja se primjenjuju na potporu za restrukturiranje. Što se tiče zajma dioničara, Komisija je smatrala da je dodijeljen nakon drugih mjera i da je imao različit cilj.
67 Što se tiče odluke Combus, dovoljno je utvrditi da je Komisija u toj odluci odbila argumente Kraljevine Danske prema kojima su dva unosa kapitala izvršena 1999. i 2001. u korist društva Combus predstavljala jednu mjeru potpore i trebala su se ocijeniti zajedno, uglavnom zbog toga što se prvi od tih unosa kapitala, s obzirom na to da nije bio prijavljen Komisiji i da se na njega nije odnosio plan restrukturiranja u skladu s pravilima koja su se tada primjenjivala, trebao smatrati nezakonitom potporom nespojivom s unutarnjim tržištem (vidjeti uvodne izjave 287., 318. i 328. te odluke).
68 Stoga ispitivanje odluka na koje se poziva Francuska Republika dokazuje samo to da se činjenica da Komisija u odluci SNCB‑teret nije primijenila obrazloženje koje se temelji na presudi BP Chemicals, točka 26. supra (EU:T:1998:199), kao i činjenica da je u odlukama Royal Mail i Combus na temelju tog obrazloženja odbila argumente Ujedinjene Kraljevine i Kraljevine Danske te je odlučila razdvojiti predmetne mjere u tim odlukama za potrebe njihova ispitivanja, objašnjavaju posebnim okolnostima svake od tih odluka, koje nisu usporedive s okolnostima ovog slučaja.
69 Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da prvi tužbeni razlog treba odbiti.
Drugi tužbeni razlog koji se temelji na tome da je Komisija povrijedila pojam državne potpore u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a jer je pogrešno smatrala da francuska tijela nisu dokazala da su predmetni zajmovi, koji su ocijenjeni zasebno, bili odobreni po tržišnoj stopi
70 U drugom tužbenom razlogu, Francuska Republika u biti navodi da je Komisija pogrešno smatrala da predmetni zajmovi, ocijenjeni zasebno, nisu bili odobreni po tržišnoj stopi. Argumenti koje Francuska Republika iznosi u okviru ovog tužbenog razloga temelje se na tvrdnji da se zajam koji dodijeli javno tijelo, pri čemu se poštuje stopa koju je odredila Komisija u svojoj Obavijesti o reviziji metode za utvrđivanje referentnih i diskontnih stopa (SL 2008., C 14, str. 6., u daljnjem tekstu: Obavijest o referentnim stopama) od 19. siječnja 2008., treba smatrati zajmom koji se dodjeljuje po tržišnoj stopi. Takav zajam, stoga, korisniku ne daje nikakvu prednost i ne može biti kvalificiran kao državna potpora.
71 Ovaj tužbeni razlog dijeli se na dva dijela kojima Francuska Republika prigovara Komisiji da je, s jedne strane, odbila primjenu Obavijesti o referentnim stopama i da je, s druge strane, pogrešno zaključila da, kako bi bile u skladu s tržištem, stope zajmova trebaju iznositi oko 14 %.
72 U tom pogledu, treba pojasniti da je zasebna ocjena predmetnih zajmova s obzirom na primjerenost stope primijenjene na te zajmove u odnosu na tržišnu stopu u pobijanoj odluci sporedno provedena. Naime, nakon što je u uvodnoj izjavi 134. pobijane odluke zaključila da su zajmovi predstavljali državnu potporu s obzirom na to da su ocijenjeni zajedno s dokapitalizacijom i potporom za sanaciju i da SNCF‑u ne donose povrat koji bi zahtijevao privatni ulagač u tržišnom gospodarstvu, Komisija je u istoj uvodnoj izjavi navela da, „[i]ako je povrat tih dvaju zajmova svaki zasebno odgovarao tržišnim uvjetima – quod non – to nije dovoljno kako bi se mjere vratile u cijelosti u skladu s načelom privatnog ulagača u tržišnom gospodarstvu“. Komisija je zatim u uvodnim izjavama 135. do 141. pobijane odluke ispitala po kojim se stopama trebaju odobriti zasebno ocijenjeni predmetni zajmovi kako bi odgovarali tržišnim uvjetima. Nakon tog ispitivanja, Komisija je zaključila da te stope trebaju iznositi oko 14 %, prelazeći time 8,5 % koje predlažu francuska tijela.
73 Iz sudske prakse proizlazi da, kad određeni razlozi neke odluke sami po sebi u dovoljnoj mjeri opravdavaju tu odluku, nedostaci koje bi mogli imati drugi razlozi tog akta, u svakom slučaju, ne utječu na njegovu izreku. Osim toga, prema ustaljenoj sudskoj praksi, tužbeni razlog koji ne može dovesti do poništenja koje traži tužitelj, čak i ako je osnovan, treba odbiti kao bespredmetan (vidjeti rješenje od 26. veljače 2013., Castiglioni/Komisija, T‑591/10, EU:T:2013:94, t. 44. i 45. i navedenu sudsku praksu). U ovom slučaju, iz točaka 55. i 56. ove presude proizlazi da je Komisija pravilno zaključila da su predmetni zajmovi nerazdvojivi od dokapitalizacije i potpore za sanaciju i da te mjere zajedno predstavljaju državne potpore. Eventualne pogreške koje je Komisija počinila pri zasebnoj ocjeni predmetnih zajmova stoga ne mogu utjecati na zakonitost pobijane odluke. Drugi tužbeni razlog Francuske Republike stoga se treba odbiti kao bespredmetan, te nije potrebno odlučiti o dopuštenosti dokumenta koji je Komisija podnijela na raspravi (vidjeti točku 18. ove presude).
Treći tužbeni razlog koji se temelji na tome da je Komisija učinila pogreške koje se tiču prava i činjenica jer je smatrala da je potpora za restrukturiranje nespojiva s člankom 107. stavkom 3. točkom (c) UFEU‑a, tumačenim u skladu sa Smjernicama o potpori za restrukturiranje
74 Trećim tužbenim razlogom Francuska Republika u biti navodi da je Komisija počinila pogreške koje se tiču prava i činjenica u ocjeni spojivosti potpore za restrukturiranje društva SeaFrance s unutarnjim tržištem, s obzirom na to da je zaključila da nije ispunjen u Smjernicama o potpori za restrukturiranje predviđen zahtjev stvarnog vlastitog doprinosa koji mora biti dan bez potpore i mora biti što je moguće viši.
75 U tom pogledu treba podsjetiti na pravila koja uređuju vlastiti doprinos, utvrđena u stavcima 7., 43. i 44. Smjernica o potpori za restrukturiranje.
76 Kao prvo, u stavku 7. Smjernica o potpori za restrukturiranje predviđeno je da „[r]evidiranje [...] smjernica [o potpori za restrukturiranje iz 2004.] treba još jasnije potvrditi načelo da doprinos mora biti stvaran i dan bez potpore[, da d]oprinos korisnika ima dvojaku ulogu: s jedne strane pokazuje da tržišta (vlasnici, vjerovnici) vjeruju u izvedivost vraćanja održivosti unutar primjerenog roka[, a s] druge strane to osigurava da je potpora za restrukturiranje ograničena na minimum potreban za ponovnu uspostavu održivosti ograničavajući pritom narušavanje tržišnog natjecanja“.
77 Nadalje, u skladu sa stavkom 43. Smjernica o potpori za restrukturiranje, „[v]isina i intenzitet potpore moraju biti strogo ograničeni na najmanju razinu troškova restrukturiranja koji su potrebni da se restrukturiranje može poduzeti u okviru postojećih financijskih sredstava poduzeća, njegovih dioničara ili poslovne grupe kojoj pripada[; o]d korisnika potpore očekuje se značajan doprinos planu restrukturiranja iz njihovih vlastitih sredstava, uključujući prodaju imovine koja nije neophodna za opstanak poduzeća, ili iz vanjskog financiranja pod tržišnim uvjetima[; t]akav doprinos znak je da tržišta vjeruju u izvedivost ponovne uspostave održivosti[; t]akav doprinos mora biti konkretan, tj. stvaran, isključujući sve moguće buduće dobiti kao što je novčani tok, te mora biti što je moguće viši“.
78 Naposljetku, u stavku 44. Smjernica o potpori za restrukturiranje utvrđuju se pragovi traženog vlastitog doprinosa koji, u slučaju velikih poduzeća iznosi 50 % potreba za financiranjem restrukturiranja. Isto se tako predviđa da Komisija može u iznimnim okolnostima prihvatiti niži vlastiti doprinos.
79 U ovom slučaju, Komisija je u uvodnoj izjavi 150. pobijane odluke istaknula da je, prema izmijenjenom planu restrukturiranja, doprinos društva SeaFrance vlastitom restrukturiranju iznosio [povjerljivo] milijuna eura te da se sastojao od jednog zajma od 99,7 milijuna eura i utrška od prodaje triju brodova, koji je iznosio [povjerljivo] milijuna eura. Komisija je isključila zajam od 99,7 milijuna eura iz tog vlastitog doprinosa uzimajući u obzir dva elementa.
80 S jedne strane, u uvodnim izjavama 158. i 160. pobijane odluke Komisija je navela da je, kao i zajam od [povjerljivo] milijuna eura, zajam od 99,7 milijuna eura predstavljao državnu potporu i stoga ga se ne može uzeti u obzir kao vlastiti doprinos, koji mora biti dan bez potpore.
81 S druge strane, Komisija je u uvodnim izjavama 161. i 163. pobijane odluke navela da, u svakom slučaju, prema stavcima 7. i 43. Smjernica o potpori za restrukturiranje, vlastiti doprinos mora pokazati da tržišta vjeruju u izvedivost ponovne uspostave održivosti društva korisnika. Međutim, u ovom slučaju, zbog činjenice da su tijelo koje je odobrilo potporu i društvo majka korisnika potpore bili jedna i ista osoba, odnosno SNCF, i zbog istodobnosti predmetnih mjera, ta se svrha ne može ostvariti jer nema stvarnog doprinosa ulagača ili vjerovnika izvan SNCF‑a. Prema mišljenju Komisije, ponašanje tijela koje odobrava potporu ne dokazuje da tržišta vjeruju u ponovnu uspostavu održivosti korisnika.
82 Komisija je u uvodnoj izjavi 165. pobijane odluke zaključila da je vlastiti doprinos društva SeaFrance dan bez potpore iznosio [povjerljivo] milijuna eura, što je manje od [povjerljivo] % troškova njegova restrukturiranja, i da u pogledu odredbi stavka 44. Smjernica o potpori za restrukturiranje taj doprinos nije dovoljan.
83 U tom pogledu, Republika Francuska najprije navodi da zajam od 99,7 milijuna eura ne čini državnu potporu i tvrdi da je Komisija pogrešno isključila taj zajam iz vlastitog doprinosa društva SeaFrance.
84 Nadalje, Francuska Republika navodi da je, kako bi se ispunili uvjeti iz Smjernica Komisije, dovoljno dokazati da je financiranje predviđeno kao vlastiti doprinos stvarno, najviše moguće i dano bez potpore. Francuska Republika smatra da je, navodeći da vlastiti doprinos također mora dokazati da tržišta vjeruju u izvedivost ponovne uspostave održivosti korisnika, Komisija utvrdila to vjerovanje kao zaseban uvjet, dodatan onomu koji se odnosi na to da doprinos mora biti dan bez potpore, te da je, slijedom toga, povrijedila pojam vlastitog doprinosa.
85 Naposljetku, Francuska Republika navodi da je Komisija povrijedila pojam vlastitog doprinosa tvrdeći, u uvodnim izjavama 161., 163. i 164. pobijane odluke, da financiranje restrukturiranja društva SeaFrance od strane SNCF‑a ne može dokazati da tržišta vjeruju u izvedivost ponovne uspostave održivosti društva SeaFrance, osobito zbog činjenice da su tijelo koje je dodijelilo potporu i društvo majka korisnika potpore, koji su osobe koje osiguravaju sredstva, činili jednu i istu pravnu osobu.
86 Iz analize prvog tužbenog razloga proizlazi da je Komisija pravilno zaključila da predmetni zajmovi, dokapitalizacija i potpora za sanaciju, koji su zajedno ocijenjeni, čine državne potpore. Stoga valja utvrditi da je Komisija pravilno isključila zajam od 99,7 milijuna eura iz vlastitog doprinosa društva SeaFrance i da pritom nije potrebno ispitati druge argumente Francuske Republike.
87 Francuska Republika, naposljetku, navodi da je Komisija u uvodnoj izjavi 166. pobijane odluke pogrešno primijetila da francuska tijela nisu navela odredbu o iznimnim okolnostima predviđenu u stavku 44. Smjernica o potpori za restrukturiranje, niti predočila ijedan dokaz o postojanju takvog iznimnog slučaja.
88 Taj argument treba odbiti. Točno je da su se francuska tijela u prijavi od 18. veljače 2011. i u svojem dopisu od 12. rujna 2011. ukratko pozvala na stavak 44. Smjernica o potpori za restrukturiranje prema kojem Komisija, u iznimnim okolnostima i slučajevima osobitih teškoća koje treba dokazati država članica, može prihvatiti vlastiti doprinos niži od 50 % primjenjiv na velike poduzetnike.
89 Međutim, valja utvrditi da su ta tijela, kako bi obrazložila primjenu odredbe o iznimnim okolnostima predviđenu u tom stavku, navela samo, s jedne strane, da su gospodarska kriza koja pogađa tržište Ujedinjene Kraljevine, kao i pooštravanje uvjeta na financijskim tržištima, prouzročili osobite teškoće za društvo SeaFrance i, s druge strane, da je Komisija u odluci SNCB‑teret prihvatila vlastiti doprinos između 15 i 25 %. Međutim, s obzirom na to da gospodarska kriza i pooštravanje uvjeta na financijskim tržištima općenito utječu na poduzetnike, oni se ne mogu kvalificirati kao iznimne okolnosti ili osobite teškoće u pogledu samo jednog poduzetnika. Pozivanje na presedan koji se temelji na prethodnoj praksi Komisije također ne dokazuje postojanje iznimnih okolnosti ili slučaja osobitih teškoća društva korisnika potpore za restrukturiranje. Komisija je dakle mogla zaključiti da francuska tijela nisu predočila ni jedan dokaz postojanja takvih okolnosti.
90 Iz prethodno navedenog proizlazi da treći tužbeni razlog treba odbiti.
Četvrti tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 345. UFEU‑a
91 Četvrtim tužbenim razlogom Francuska Republika navodi da je Komisija povrijedila članak 345. UFEU‑a, u kojem je predviđeno da ugovori ni na koji način ne dovode u pitanje sustav vlasništva u državama članicama i kojim se, prema sudskoj praksi, utvrđuje načelo jednakog postupanja prema, s jedne strane, poduzetnicima u potpunom ili djelomičnom vlasništvu države ili javne ustanove te, s druge strane, poduzetnicima u vlasništvu privatnih osoba.
92 Glavnim argumentom istaknutim u okviru ovog tužbenog razloga Francuska Republika navodi da je Komisija povrijedila načelo jednakog postupanja jer iz pobijane odluke proizlazi da je, kako bi mogao upotrijebiti mjeru potpore za restrukturiranje, poduzetnik u teškoćama, koji je društvo kći javnog poduzetnika, obvezan među vjerovnicima izvan svoje grupe na tržištu pronaći sredstva za financiranje kako bi dopunio primljenu potporu. Međutim, društvo kći privatne grupe u istom položaju moglo bi se osloniti na državnu potporu i potporu svojeg dioničara u svrhu financiranja restrukturiranja, a da pritom ne treba dokazati razboritost tog financiranja. Stoga bi Komisija mogla temeljiti svoju odluku na pretpostavci o neusklađenosti ponašanja javnog dioničara s tržištem. Povreda načela jednakog postupanja prema javnim i privatnim poduzetnicima u pobijanoj se odluci očituje u odbijanju Komisije da uzme u obzir obilježja svojstvena zajmovima koje je predložio SNCF u svrhu provedbe kriterija privatnog ulagača. Stoga iz pobijane odluke proizlazi da poduzetniku kao što je društvo SeaFrance, koje je u stopostotnom vlasništvu javnog poduzetnika, njegov jedini dioničar ne može odobriti zajam kada taj dioničar također provodi dokapitalizaciju tog poduzetnika.
93 Taj argument Francuske Republike proizlazi iz pogrešnog tumačenja načela jednakog postupanja prema javnim i privatnim poduzetnicima i iz nepoštovanja uloge koju kriterij privatnog ulagača ima u primjeni tog načela, te ga treba odbiti.
94 Potrebno je podsjetiti da je kriterij privatnog ulagača izraz načela jednakog postupanja prema javnom i privatnom sektoru, prema kojem se kapital, koji je država izravno ili neizravno dala na raspolaganje poduzetniku, u okolnostima koje odgovaraju redovnim tržišnim okolnostima, ne može kvalificirati kao državna potpora (vidjeti presudu od 12. prosinca 1996., Air France/Komisija, T‑358/94, Zb., EU:T:1996:194, t. 70. i navedenu sudsku praksu). Stoga se primjenom tog kriterija omogućuje izbjegavanje diskriminacije koja se sastoji u tome da se prednost koja se dala poduzetniku putem državnih sredstava, no pod tržišnim uvjetima, smatra državnom potporom samo na temelju državnog podrijetla sredstava.
95 U ovom slučaju, Komisija nije temeljila svoju odluku na pretpostavci neusklađenosti ponašanja javnog dioničara s tržištem, nego na utvrđenju da predmetni zajmovi, zbog činjenice da su dodijeljeni iz državnih sredstava, mogu činiti državnu potporu. Kako bi izbjegla automatsko kvalificiranje tih zajmova kao državne potpore, a time i povredu načela jednakog postupanja koju je navela Francuska Republika, Komisija ih je ispitala s obzirom na kriterij privatnog ulagača. Slijedom toga utvrdila je da su ti zajmovi nerazdvojivi od drugih mjera koje je posredstvom SNCF‑a provela ili predvidjela francuska država u korist društva SeaFrance te da te mjere i navedeni zajmovi, ocijenjeni zajedno, nisu odgovarali kriteriju privatnog ulagača.
96 Stoga, činjenica da zajam društvu SeaFrance nije mogao odobriti njegov jedini dioničar, s obzirom na to da je taj dioničar također provodio dokapitalizaciju tog poduzetnika, nije posljedica povrede načela jednakog postupanja prema privatnim i javnim poduzetnicima, nego posljedica pravilne primjene kriterija privatnog ulagača.
97 Ni drugi argumenti koje Francuska Republika ističe u okviru ovog tužbenog razloga ne mogu se prihvatiti.
98 S jedne strane, prema mišljenju Francuske Republike, Komisija je povrijedila načelo jednakog postupanja prema javnim i privatnim poduzetnicima kada je, zbog toga što zajmove od 99,7 milijuna eura i od [povjerljivo] milijuna eura nije predložio sudionik izvan SNCF‑a, zatražila od francuskih tijela da dostave primjer ponude zajma nezavisne financijske institucije, kotaciju ili prijedlog stope poslovne banke, umjesto da je na te zajmove primijenila stopu koja proizlazi iz primjene Obavijesti o referentnim stopama.
99 Taj argument ni na koji način ne dokazuje da je Komisija povrijedila načelo jednakog postupanja. Zahtjevi Komisije trebaju se smatrati običnom provjerom toga odgovaraju li predmetni zajmovi kriteriju privatnog ulagača, izvršenom u skladu sa sudskom praksom kojom se obvezuje Komisiju da, s obzirom na to da se čini da taj kriterij može biti primijenjen, zatraži od dotične države članice da podnese sve relevantne činjenice koje bi joj omogućile da provjeri jesu li uvjeti primjenjivosti i primjene tog kriterija ispunjeni (vidjeti u tom smislu presudu Komisija/EDF i dr., točka 31. supra, EU:C:2012:318, t. 104.).
100 S druge strane, Francuska tvrdi da je Komisija povrijedila načelo jednakog postupanja prema javnim i privatnim poduzetnicima time što je zaključila da se predmetni zajmovi ne mogu smatrati doprinosom društva SeaFrance vlastitom restrukturiranju samo zbog toga što ih nije predložio sudionik izvan SNCF‑a.
101 Taj je argument posljedica pogrešnog tumačenja pobijane odluke. Naime, kao što je navedeno u točki 80. ove presude, Komisija je odbila prihvatiti zajam od 99,7 milijuna eura kao vlastiti doprinos zbog toga što se ne može smatrati da je taj zajam dan bez potpore.
102 Iz prethodno navedenog proizlazi da četvrti tužbeni razlog treba odbiti.
103 Prema tome, tužbu treba odbiti u cijelosti.
Troškovi
104 Sukladno odredbama članka 87. stavka 2. Poslovnika Općeg suda, stranka koja ne uspije u postupku snosi troškove, ako je takav zahtjev postavljen. Budući da tužitelj nije uspio u postupku, istom valja naložiti snošenje troškova sukladno zahtjevu Komisije.
Slijedom navedenoga,
OPĆI SUD (osmo vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Tužba se odbija.
2. Francuskoj Republici nalaže se snošenje troškova.
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 15. siječnja 2015.
Potpisi