Predmet T-5/17
(objava u ulomcima)
Ammar Sharif
protiv
Vijeća Europske unije
Presuda Općeg suda (peto vijeće) od 4. travnja 2019.
„Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja protiv Sirije – Zamrzavanje financijskih sredstava – Prava obrane – Pravo na djelotvornu sudsku zaštitu – Očita pogreška u ocjeni – Pravo vlasništva – Proporcionalnost – Šteta za ugled”
Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Posebne mjere ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s obzirom na stanje u Siriji – Odluka 2013/255/ZVSP i Uredba br. 36/2012 – Presumpcija potpore sirijskom režimu u pogledu vodećih poslovnih osoba koje djeluju u Siriji – Dopuštenost – Pretpostavke – Proporcionalnost – Oboriva pretpostavka – Poštovanje prava obrane
(čl. 29. UEU-a; Odluka Vijeća 2013/255/ZVSP, kako je izmijenjena odlukom (ZVSP) 2015/1836, čl. 27. st. 2. t. (a), čl. 27. st. 3., čl. 28. st. 2. t. (a) i čl. 28. st. 3.; Uredba Vijeća br.o36/2012, kako je izmijenjena Uredbom 2015/1828, čl. 15. st. 1.a i 1.b)
(t. 91.-95., 97., 105., 106., 109., 110.)
Kratak prikaz
U presudi Sharif/Vijeće (T‑5/17) objavljenoj 4. travnja 2019. Opći je sud odbio tužbu za poništenje koju je podnio poslovni čovjek sirijskog državljanstva protiv akata na temelju kojih je njegovo ime uvršteno na popis osoba i subjekata na koje se odnose mjere ograničavanja protiv Sirijske Arapske Republike (odnosno Provedbena odluka (ZVSP) 2016/1897(1), Provedbena uredba (EU) 2016/1893(2), Odluka (ZVSP) 2017/917(3), Provedbena uredba (EU) 2017/907(4), Odluka (ZVSP) 2018/778(5) i Provedbena uredba (EU) 2018/774(6)). U toj je tužbi tužitelj također podredno tražio da se proglase neprimjenjivima u odnosu na njega odredbe kojima se uspostavlja kriterij za uvrštavanje koji se odnosi na „vodeće poslovne osobe koje djeluju u Siriji” (odnosno članak 28. stavak 2. točka (a) Odluke 2013/255, kako je izmijenjena Odlukom 2015/1836(7), i članak 15. stavak 1.a točka (a) Uredbe br. 36/2012, kako je izmijenjena Uredbom 2015/1828(8)). Tužitelj je tvrdio da navedeni kriterij nije proporcionalan u odnosu na legitimne ciljeve pobijanih akata jer obuhvaća sve „vodeće poslovne osobe koje djeluju u Siriji”, neovisno o tome postoji li veza između te osobe i sirijskog režima.
Opći je sud smatrao da se institucije mogu služiti presumpcijama koje odražavaju mogućnost administracije na kojoj je teret dokazivanja da donese zaključke na temelju pravila općeg iskustva koja proizlaze iz uobičajenog razvoja događaja. K tomu, smatrao je da se presumpcija, čak i kad je teško oboriva, nalazi u granicama dopuštenoga ako je proporcionalna legitimnom cilju kojem se teži, ako postoji mogućnost podnošenja dokaza o protivnom i ako su osigurana prava obrane. Takvu pretpostavku treba razumno ograničiti, pri čemu treba uzeti u obzir važnost uloga u pitanju i osigurati prava obrane.
U tom je pogledu Opći sud najprije istaknuo da, s obzirom na strogi nadzor koji sirijski režim provodi nad gospodarstvom, zamrzavanje financijskih sredstava i gospodarskih izvora koji pripadaju kategoriji „vodećih poslovnih osoba koje djeluju u Siriji” sprječava da ta kategorija osoba i dalje pruža materijalnu ili financijsku potporu sirijskom režimu i, s obzirom na utjecaj koji ima, povećava pritisak na režim da promijeni svoju politiku represije. K tomu, s obzirom na, najprije, autoritarnu prirodu sirijskog režima, zatim, međusobnu ovisnost koja je nastala između poslovnog okruženja i sirijskog režima zbog procesa liberalizacije gospodarstva koji je pokrenuo al Asad, i, naposljetku, strogi nadzor države nad sirijskim gospodarstvom, Vijeće moglo pravilno smatrati da je činjenica da osobe koje pripadaju kategoriji „vodećih poslovnih osoba koje djeluju u Siriji” mogu zadržati svoj status samo zahvaljujući povezanosti sa sirijskim režimom pravilo općeg iskustva. Stoga je Opći sud smatrao da je razumno pretpostaviti da je osoba koja ulazi u tu kategoriju povezana s režimom al Asada koji joj omogućuje razvijanje poslova te koristi od politike tog režima.
Nadalje, Opći je sud smatrao da je Vijeće uvelo oborivu pretpostavku povezanosti osoba koje pripadaju kategoriji „vodećih poslovnih osoba koje djeluju u Siriji” sa sirijskim režimom. Naime, imena osoba koje pripadaju toj kategoriji ne uvrštavaju se na popis osoba na koje se odnose mjere ograničavanja ako je utvrđeno da nisu, ili da više nisu, povezane s režimom te da na njega ne utječu ili ne predstavljaju stvaran rizik izbjegavanja.
Slijedom toga, Opći je sud smatrao da je sporni kriterij za uvrštavanje u skladu s načelom proporcionalnosti i da nije proizvoljan jer je Vijeće uvelo taj kriterij u Odluku 2015/1836 i Uredbu 2015/1828 opravdano i proporcionalno ciljevima koji se žele postići propisima kojima se uređuju mjere ograničavanja protiv Sirije, istodobno zadržavajući mogućnost za obuhvaćene osobe da obore pretpostavku povezanosti sa sirijskim režimom. Stoga je Opći sud odbio prigovor nezakonitosti.