PRESUDA OPĆEG SUDA (četvrto vijeće)
18. studenoga 2015.(*)
„Žig Zajednice – Postupak povodom prigovora – Prijava figurativnog žiga Zajednice HALAL MALAYSIA – Raniji neregistrirani figurativni žig HALAL MALAYSIA – Relativni razlog za odbijanje – Nepostojanje prava na raniji znak stečenih u skladu s pravom države članice prije datuma podnošenja prijave žiga Zajednice – Članak 8. stavak 4. Uredbe (EZ) br. 207/2009 – Uporaba ranijeg žiga kao oznake – Pravila common law tužbe zbog zavaravajućeg označivanja (action for passing off) – Nepostojanje ‚goodwilla'“
U predmetu T‑508/13,
Vlada Malezije, koju su u početku zastupali R. Volterra, solicitor, R. Miller, barrister, V. von Bomhard i T. Heitmann, odvjetnici, a zatim R. Volterra, R. Miller i V. von Bomhard,
tužitelj,
protiv
Ureda za usklađivanje na unutarnjem tržištu (žigovi i dizajni) (OHIM), koji zastupaju P. Bullock i N. Bambara, u svojstvu agenata,
tuženika,
a druga stranka u postupku pred žalbenim vijećem OHIM‑a bila je:
Paola Vergamini, sa stalnom adresom u Castelnuovu di Garfagnana (Italija),
povodom tužbe podnesene protiv odluke prvog žalbenog vijeća OHIM‑a od 27. lipnja 2013. (predmet R 326/2012‑1), koja se odnosi na postupak povodom prigovora između Vlade Malezije i Paole Vergamini,
OPĆI SUD (četvrto vijeće),
u sastavu: M. Prek, predsjednik, I. Labucka (izvjestiteljica) i V. Kreuschitz, suci,
tajnik: I. Dragan, administrator,
uzimajući u obzir tužbu podnesenu tajništvu Općeg suda 20. rujna 2013.,
uzimajući u obzir odgovor na tužbu podnesen tajništvu Općeg suda 17. prosinca 2013.,
uzimajući u obzir repliku podnesenu tajništvu Općeg suda 16. travnja 2014.,
nakon rasprave održane 6. veljače 2015.,
donosi sljedeću
Presudu
Okolnosti spora
1 Dana 25. svibnja 2010. Paola Vergamini, druga stranka u postupku pred žalbenim vijećem OHIM‑a, podnijela je prijavu žiga Zajednice Uredu za usklađivanje na unutarnjem tržištu (žigovi i dizajni) (OHIM), na temelju Uredbe Vijeća (EZ) br. 207/2009 od 26. veljače 2009. o žigu Zajednice (SL L 78, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 226.).
2 Žig za registraciju kojega je podnesena prijava sljedeći je figurativni znak:
3 Proizvodi i usluge za koje je zatražena registracija pripadaju razredima 5, 18, 25, 29, 30, 31, 32 i 43 Nicanskog sporazuma o međunarodnoj klasifikaciji proizvoda i usluga radi registracije žigova od 15. lipnja 1957., kako je revidiran i izmijenjen, i odgovaraju, za svaki od navedenih razreda, sljedećem opisu:
– razred 5: „farmaceutski i veterinarski proizvodi; higijenski proizvodi za upotrebu u medicini; dijetne tvari za medicinske potrebe, hrana za dojenčad; flaster, materijal za previjanje; materijali za plombiranje zubi i za zubne otiske; dezinfekcijska sredstva; proizvodi za uništavanje životinjskih štetočina; fungicidi, herbicidi“;
– razred 18: koža, imitacije kože, proizvodi od tih materijala koji nisu obuhvaćeni drugim razredima; životinjske kože; kovčezi i torbe; kišobrani, suncobrani i štapovi za hodanje; bičevi i sedlarsko remenarski proizvodi“;
– razred 25: odjeća, obuća, pokrivala za glavu“;
– razred 29: meso, riba, perad i divljač; mesni ekstrakti; konzervirano, sušeno i kuhano voće i povrće; hladetine (želei), džemovi, kompoti; jaja, mlijeko i mliječni proivodi; jestiva ulja i masti“;
– razred 30: kava, čaj, kakao, šećer, riža, tapioka, sago, nadomjesci kave; brašno i proizvodi od žitarica, kruh, kolači, slastice, bomboni, sladoled; med, sirup od melase; kvasac, prašak za dizanje; sol, slačica (senf); ocat, umaci (začini); mirodije; led za hlađenje“;
– razred 31: poljoprivredni, povrtlarski, šumski proizvodi i bobice, koji nisu obuhvaćeni drugim razredima; žive životinje; svježe voće i povrće; sjeme, prirodne biljke i cvijeće; hrana za životinje; slad“;
– razred 32: pivo; mineralne i gazirane vode te ostala bezalkoholna pića; pića od voća i voćni sokovi; sirupi i ostali preparati za pripremanje napitaka“;
– razred 43: usluge okrepe (hranjenje); privremeno primanje na stan“.
4 Prijava žiga Zajednice objavljena je u Glasniku žigova Zajednice br. 127/2007 od 13. srpnja 2010.
5 Dana 13. listopada 2010. vlada Malezije u svojstvu tužitelja podnijela je na temelju članka 41. Uredbe br. 207/2009 prigovor na zatraženu registraciju žiga u njezinoj cijelosti.
6 Razlozi na kojima se temelji prigovor su oni iz članka 8. stavka 1. točaka (a) i (b) i stavka 4. Uredbe br. 2007/2009.
7 Prigovor se temeljio na figurativnom znaku, kako je prikazan u daljnjem tekstu, koji je, u smislu članka 8. stavka 1. točaka (a) i (b) Uredbe br. 207/2009, prema navodima tužitelja, dobro poznat u smislu članka 8. stavka 2. točke (c) navedene uredbe, u vezi s člankom 6. bis Pariške konvencije za zaštitu industrijskog vlasništva od 20. ožujka 1883., kako je revidirana i izmijenjena te u smislu članka 8. stavka 4. te uredbe predstavlja neregistirirani žig u Ujedinjenoj Kraljevini na čiju uporabu se tužitelj poziva u odnosu na niz usluga i proizvoda, među kojima i onih prehrambenih:
8 Odjel za prigovore odbio je 16. prosinca 2012. prigovor u cijelosti. Najprije je ocijenio da činjenica da je raniji znak dobro poznat u smislu članka 8. stavka 2. točke (c) Uredbe br. 207/2009 nije dokazana u odnosu ni na jednu državu članicu Europske unije. Zatim je, ocjenjujući kriterije primjene članka 8. stavka 4. navedene uredbe, utvrdio da dokazi koje je podnio tužitelj nisu bili dostatni za zaključak da je na datum podnošenja prijave žiga neregistrirani žig tužitelja stekao „goodwill“ (snagu privlačenja klijenata) koji je potreban u Ujedinjenoj Kraljevini.
9 Tužitelj je 14. veljače 2012. na temelju članaka 58. do 64. Uredbe br. 207/2009 podnio žalbu OHIM‑u protiv odluke odjela za prigovore.
10 Prvo žalbeno vijeće OHIM‑a odbilo je žalbu odlukom od 27. lipnja 2013. (u daljnjem tekstu: pobijana odluka).
11 Kad je riječ, najprije, o razlogu prigovora iz članka 8. stavka 4. Uredbe br. 207/2009, žalbeno vijeće je utvrdilo da nije bilo dokazano da se delikt zavaravajućg označivanja u Ujedinjenoj Kraljevini primjenjuje na znakove koji imaju status oznaka. Ono je međutim navelo da se u odnosu na takozvani „prošireni“ oblik tužbe zbog zavaravajućeg označivanja, koju nacionalni sudovi priznaju te koja brojnim subjektima omogućava raspolaganje pravima na znak koji ima ugled na tržištu, može pozvati na navedeni delikt kad je riječ o stečenom „goodwillu“ znaka koji ima status oznake. Potom je utvrdilo da se u okolnostima predmetnog slučaja na temelju dokaza koje je podnio tužitelj nije moglo zaključiti, a da se pritom ne riskira pogrešno zaključivanje, da su aktivnosti komercijalizacije rezultirale zahtijevanim „goodwillom“ u relevantnoj javnosti. Naposljetku, ono je zaključilo da u nedostatku dokaza navedenog „goodwilla“, koji čini jednu od kumulativnih pretpostavki tog delikta, prigovor koji se temelji na navedenoj odredbi ne može biti prihvaćen.
12 U pogledu razloga prigovora iz članka 8. stavka 1. točaka (a) i (b) Uredbe br. 207/2009, žalbeno vijeće je u bitnome utvrdilo da tužitelj nije dokazao činjenicu da je raniji znak dobro poznat u Uniji te da, osobito, ni jednim od podnesenih dokaza nije u dovoljnoj mjeri dokazano da je relevantna javnost mjerodavnog datuma, odnosno 25. svibnja 2010., prepoznavala taj znak.
Zahtjevi stranaka
13 Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi pobijanu odluku;
– naloži OHIM‑u snošenje troškova.
14 OHIM od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu;
– naloži tužitelju snošenje troškova.
Pravo
Dopuštenost argumenata OHIM‑a
15 Tužitelj u replici navodi da su novi navodi koje je OHIM istaknuo u odgovoru na tužbu nedopušteni s obzirom na članak 135. stavak 4. Poslovnika Općeg suda od 2. svibnja 1991. kao i s obzirom na sudsku praksu. Time su obuhvaćeni osobito sljedeći navodi:
– njegova uporaba ranijeg znaka ne odgovara zahtjevima članka 8. stavka 4. Uredbe br. 207/2009;
– „goodwill“ koji se zahtijeva pravom Ujedinjene Kraljevine u pogledu delikta zavaravajućeg označivanja može postojati samo ako čini imovinu poduzetnika i pripada, u predmetnom slučaju, uvoznicima, distributerima i trgovcima na malo;
– sudska praksa iz 1984. odredila je minimalnu količinu prodaje potrebnu za nastanak „goodwilla“ zahtijevanog pravom Ujedinjene Kraljevine kad je riječ o tužbi zbog zavaravajućeg označivanja.
16 U tom smislu valja podsjetiti da se tužba podnesena Općem sudu odnosi na nadzor zakonitosti odluka žalbenih vijeća OHIM‑a u smislu članka 65. Uredbe br. 207/2009. Nadalje, članak 135. stavak 4. Poslovnika od 2. svibnja 1991. određuje da se podnescima stranaka ne može izmijeniti predmet spora pred žalbenim vijećem.
17 U predmetnom slučaju žalbeno vijeće je u pobijanoj odluci utvrdilo tek da raniji znak prije datuma podnošenja prijave žiga Zajednice nije stekao „goodwill“ koji zahtijeva pravo Ujedinjene Kraljevine kad je riječ o tužbi zbog zavaravajućeg označivanja pa nije ispitalo druge uvjete propisane člankom 8. stavkom 4. Uredbe br. 207/2009. Budući da žalbeno vijeće nije u meritumu ispitalo pitanje je li raniji znak, čija važnost nije samo lokalnog karaktera, bio rabljen u trgovačkom prometu, nije na Općem sudu da ga po prvi puta ispituje u okviru svojega nadzora zakonitosti pobijane odluke (vidjeti, u tom smislu, presudu od 14. prosinca 2011., Völkl/OHIM – Marker Völkl (VÖLKL), T‑504/09, Zb., EU:T:2011:739, t. 63. i navedenu sudsku praksu). Stoga je taj argument nedopušten.
18 Kad je riječ o drugim argumentima OHIM‑a, koji se odnose na pretpostavke za podnošenje tužbe zbog zavaravajućeg označivanja u Ujedinjenoj Kraljevini, valja utvrditi da oni nadopunjavaju pitanja koja je žalbeno vijeće razmotrilo te ih se stoga mora proglasiti dopuštenima.
Meritum
19 U prilog tužbi tužitelj navodi samo jedan tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 8. stavka 4. Uredbe br. 207/2009. Ovaj se tužbeni razlog sastoji od dva dijela.
Uvodna razmatranja
20 Na temelju članka 8. stavka 4. Uredbe br. 207/2009, nositelj znaka može podnijeti prigovor na registraciju žiga Zajednice ako isti ispunjava četiri uvjeta. Navedeni znak mora se rabiti u trgovačkom prometu i imati važnost koja nije samo lokalnog karatkera, pravo na taj znak moralo je biti stečeno u skladu s pravom države članice u kojoj je znak rabljen prije datuma prijave za registraciju žiga Zajednice te, naposljetku, taj znak mora svojemu nositelju priznati mogućnost zabrane uporabe kasnijeg žiga. Zbog ta četiri uvjeta ograničen je broj znakova koji nisu žigovi na koje je moguće pozvati se radi sprečavanja registracije žiga Zajednice na cijelom području Unije, u skladu s člankom 1. stavkom 2. Uredbe br. 207/2009 (vidjeti, u tom smislu, presudu od 24. ožujka 2009., Moreira da Fonseca/OHIM – General Óptica (GENERAL OPTICA), T‑318/06 do T‑321/06, Zb., EU:T:2009:77, t. 32.). Ti uvjeti su kumulativni na način da ako znak ne ispunjava jedan od njih, ne može se prihvatiti prigovor koji se temelji na postojanju neregistriranog žiga ili drugih znakova koji se rabe u trgovačkom prometu, u smislu članka 8. stavka 4. Uredbe br. 207/2009. (presuda od 30. lipnja 2009., Danjaq/OHIM – Mission Productions (Dr. No), T‑435/05, Zb., EU:T:2009:226, t. 35.).
21 Prva dva uvjeta, odnosno oni koji se odnose na uporabu i važnost ranijeg znaka koja nije samo lokalnog karaktera, rezultiraju iz same formulacije članka 8. stavka 4. Uredbe br. 207/2009 te se stoga moraju tumačiti primjenom prava Unije. Time se Uredbom br. 207/2009 utvrđuju jedinstveni standardi uporabe znakova i njihove važnosti, koji su u skladu s načelima kojima je nadahnut sustav uspostavljen tom uredbom (presuda GENERAL OPTICA, već citirana u t. 20., EU:T:2009:77, t. 33.).
22 S druge strane, iz izraza „kad i u opsegu u kojem, prema […] pravu države članice koje se primjenjuje na taj znak“ proizlazi da druga dva uvjeta, u nastavku navedena u članku 8. stavku 4. točkama (a) i (b) Uredbe br. 207/2009, čine uvjete utvrđene navedenom uredbom koji se za razliku od prethodnih ocjenjuju u odnosu na kriterije određene pravom koje uređuje navedeni znak. Upućivanje na to pravo u potpunosti je opravdano, jer Uredba br. 207/2009 priznaje mogućnost pozivanja na znakove izvan sustava žiga Zajednice protiv žiga Zajednice. Zato je samo pravom države članice koje uređuje navedeni znak moguće utvrditi je li taj znak stariji od žiga Zajednice i može li se njime opravdati zabrana uporabe kasnijeg žiga (presuda GENERAL OPTICA, već citirana u t. 20. gore, EU:T:2009:77, t. 34.).
23 Stranka koja podnosi prigovor mora dokazati da predmetni znak ulazi u područje primjene navedenog prava države članice te da ono omogućuje zabranu uporabe kasnijeg žiga (vidjeti, analogijom, presudu od 12. lipnja 2007., Budějovický Budvar/OHIM – Anheuser‑Busch (BUDWEISER), T‑53/04 do T‑56/04, T‑58/04 i T‑59/04, EU:T:2007:167, t. 74.).
Prvi dio tužbenog razloga, koji se odnosi na pogrešno tumačenje pretpostavki delikta zavaravajućeg označivanja u Ujednjenoj Kraljevini
24 Taj prvi dio sastoji se od tri prigovora.
25 U pogledu prvog prigovora, prema kojemu je žalbeno vijeće pogrešno protumačilo i primijenilo pretpostavke delikta zavaravajućeg označivanja u Ujedinjenoj Kraljevini time što nije priznalo da je raniji žig obuhvaćen „klasičnim“ oblikom navedenog delikta, tužitelj s jedne strane navodi da žalbeno vijeće nije priznalo da je tužitelj dokazao da se taj delikt primjenjuje na znakove koji imaju ulogu oznaka i, s druge strane, da je ocijenilo prigovor na temelju pretpostavke da se on temeljio na istom deliktu u njegovu „proširenom“ obliku, što je imalo negativne posljedice na ocjenu činjenica i dokaza u predmetnom slučaju.
26 Povrh toga, tužitelj navodi da u „klasičnom“ obliku delikta zavaravajućeg označivanja u Ujedinjenoj Kraljevini, ugled i „goodwill“ predmetnog žiga pripadaju isključivo tužitelju. Nasuprot tomu, u „proširenom“ obliku navedenog delikta, ugled i „goodwill“ predmetnog žiga ne pripadaju isključivo tužitelju, već ih zajedno uživa više samostalnih subjekata nekog sektora, pri čemu se svaki od njih ima pravo u potpunosti pozivati na svoja prava protiv trećih.
27 Tužitelj dodaje da se prigovor temeljio na „klasičnom“ deliktu zavaravjućeg označivanja u Ujedinjenoj Kraljevini jer su bila prisutna tri konstitutivna elementa navedenog delikta u tom obliku, odnosno stečeni „goodwill“, zavaravajući prikaz i šteta nanesena „goodwillu“ (tužba, t. 32.). Osim toga, tužitelj uopće ne sumnja u primjenjivost tog delikta na oznake.
28 OHIM osporava tu argumentaciju.
29 Najprije valja napomenti da je tužitelj na raspravi izjavio da je u međuvremenu registrirao i dostavio svoju oznaku na temelju članka 6 ter Pariške konvencije za zaštitu industrijskog vlasništva.
30 U tom smislu valja napomenuti da se, s jedne strane, s obzirom na to da OHIM nije mogao uzeti u obzir činjenice koje mu stranke nisu podnijele, zakonitost njegovih odluka ne može osporavati na temelju tih činjenica. Slijedom toga, Opći sud također ne može uzeti u obzir dokaze kojima je cilj utvrditi istinitost činjenice (presuda od 18. srpnja 2006., Rossi/OHIM, C‑214/05 P, Zb., EU:C:2006:494, t. 52.). S druge strane valja napomenuti da se, u skladu s formulacijom članka 8. stavka 4. Uredbe br. 207/2009, taj članak može primijeniti samo na prigovor nositelja neregistriranog žiga ili drugog znaka koji se rabi u trgovačkom prometu čija važnost nije samo lokalnog karaktera.
31 U predmetnom slučaju, propis države članice mjerodavan za raniji neregistrirani žig jest Trade Marks Act 1994 (zakon Ujedinjene Kraljevine o žigovima) čiji članak 5. stavak 4. određuje:
„Žig nije moguće registrirati ako, ili u mjeri u kojoj, njegova uporaba u Ujedinjenoj Kraljevini može biti onemogućena:
a) zbog bilo kojeg pravnog pravila (osobito na temelju prava u vezi sa zavaravajućim označivanjem (law of passing off)) kojim se štiti neregistrirani žig ili bilo koji drugi znak koji se rabi u trgovačkom prometu […]“
32 Iz članka 5. stavka 4. Trade Marks Acta iz 1994., kako ga tumače nacionalni sudovi, proizlazi da tužitelj mora dokazati, u skladu s pravnim pravilima koja za tužbe zbog zavaravajućeg označivanja predviđa pravo Ujedinjene Kraljevine, postojanje triju pretpostavki, odnosno stečeni „goodwill“, zavaravajući prikaz i štetu nanesenu „goodwillu“ (presuda od 18. siječnja 2012., Tilda Riceland Private/OHIM – Siam Grains (BASmALI), T‑304/09, Zb., EU:T:2012:13, t. 19.).
33 U predmetnom slučaju valja stoga najprije ispitati može li raniji znak, koji je tužitelj predstavio kao oznaku i koji razlikuje certificirane proizvode od onih koji to nisu, služiti kao osnova tužbe zbog zavaravajućeg označivanja u Ujedinjenoj Kraljevini. Žalbeno vijeće smatra da tužitelj nije dokazao da se delikt zavaravajućeg označivanja u Ujedinjenoj Kraljevini primjenjuje na znakove koji imaju ulogu oznaka, iako je bilo na njemu da to dokaže.
34 U tom pogledu Opći sud je već utvrdio da iz nacionalne sudske prakse proizlazi da je znak koji služi za označivanje proizvoda ili usluga mogao steći ugled na tržištu na temelju prava mjerodavnog za tužbu zbog zavaravajućeg označivanja (presude od 11. lipnja 2009., Last Minute Network/OHIM – Last Minute Tour (LAST MINUTE TOUR), T‑114/07 i T‑115/07, Zb., EU:T:2009:196, t. 84., i BASmALI, već citirano u t. 32., EU:T:2012:13, t. 28.).
35 Nadalje, već je presuđeno da iz nacionalne sudske prakse, među ostalim one spomenute u točki 34. ove presude, proizlazi da je znak koji služi za označivanje proizvoda ili usluga mogao steći ugled na tržištu na temelju prava mjerodavnog za tužbu zbog zavaravajućeg označivanja, iako ga je rabilo više subjekata. Iz toga proizlazi da ti subjekti mogu raspolagati svojim pravima na znak koji je stekao ugled na tržištu prema „proširenom“ obliku te tužbe koji priznaje nacionalna sudska praksa (presuda BASmALI, već citirano u t. 32. , EU:T:2012:13, t. 28.).
36 Slijedom toga, u predmetnom slučaju valja utvrditi da je u dijelu u kojem raniji znak služi za označivanje njime certificiranih proizvoda ili usluga, on u svojstvu oznake mogao steći „goodwill“ koji zahtijeva pravo Ujedinjene Kraljevine što se tiče delikta zavaravajućeg označivanja.
37 S obzirom na navedeno, postavlja se još i pitanje mora li tužitelj, u svojem svojstvu administratora sustava certificiranja, biti isključivi nositelj „goodwilla“ povezanog s komercijalizacijom proizvoda i usluga koji nose predmetnu oznaku.
38 Opći sud ocjenjuje da javna tijela mogu također biti zaštićena tužbom zbog zavaravajućeg označivanja u mjeri u kojoj njihove aktivnosti mogu proizvesti „goodwill“. Ako navedena tijela rabe određeni znak koji pripada isključivo njima, mogu se pozvati na „goodwill“ povezan s komercijalizacijom proizvoda i usluga koji nose tu oznaku. Također, ako ta tijela rabe bilo koji znak zajedno s drugim subjektima, na „goodwill“ bi se mogla pozvati i ta javna tijela i predmetni subjekti. U svakom slučaju, „goodwill“ je u ovom predmetu mogao nastati.
39 Ako raniji znak rabi više subjekata, vlasništvo „goodwilla“ mora se ocjenjivati s obzirom na okolnosti predmeta. Posljedično tomu, kako bi se utvrdilo je li tužitelj isključivi nositelj „goodwilla“, valja ocijeniti snagu privlačenja klijenata oznake.
40 U tom pogledu valja utvrditi da je tužitelj detaljno objasnio funkcioniranje svojega sustava certificiranja u odnosu na sukladnost predmetnih proizvoda šerijatskom pravu, svoju funkciju ispitivanja proizvodnih procesa koje su stranke razvile kako bi postale ovlašteni korisnici tužiteljeva žiga te svoju funkciju nadzora njihove uporabe tog žiga radi osiguranja poštovanja standarda kvalitete svojega sustava. Tužitelj smatra da ta objašnjenja moraju dovesti do utvrđenja da odobrenje za uporabu njegova žiga koje dodjeljuje korisnicima kao i njegov sustav certificiranja odgovaraju, s pravnog stajališta, licenciji za uporabu. Njegovo stajalište jest da su ti korisnici samo stjecatelji licencije. Na raspravi je tužitelj ustrajao na činjenici nepostojanja zajedničkog uživanja kako „goodwila“ tako i ugleda žiga.
41 Tužitelj smatra da je žalbeno vijeće stoga počinilo pogrešku utvrdivši da su on i ovlašteni korisnici zajedno uživali „goodwill“ ranijeg žiga te da se prigovor morao temeljiti na „proširenom“ obliku delikta zavaravajućeg označivanja. Time je žalbeno vijeće pogriješilo u određivanju točne aktivnosti na koju se odnosi „goodwill“.
42 Opći sud ocjenjuje da u predmetnom slučaju tužitelja treba smatrati vlasnikom „goodwilla“ s obzirom na njegov sustav certificiranja koji se odnosi na sukladnost proizvoda šerijatskom pravu, njegove funkcije ispitivanja proizvodnih procesa koje su razvili treći kako bi postali ovlašteni korisnici tužiteljeve oznake te njegove funkcije nadzora uporabe oznake od strane tih ovlaštenih korisnika radi osiguranja poštovanja standarda kvalitete.
43 Potrošači proizvoda i korisnici usluga su u trenutku primjećivanja oznake koju je dodijelio tužitelj obaviješteni o sukladnosti tih proizvoda i usluga pravilima halala prema sustavu nadzora zajamčenom u Maleziji. Osim toga, oznaka može uputiti na javno svojstvo, podrijetlo vezano uz državnu vlast, koje o tome informira potrošače, što naglašava isključivo pravo tužitelja nad tom oznakom i nepostojanje dijeljenja prava nad njome s drugim subjektima, čak i s onima koji su je ovlašteni rabiti.
44 Ipak, iz točke 41. pobijane odluke kao i iz ocjene žalbenog vijeća, proizlazi da nije dokazano postojanje „goodwilla“ zahtijevanog pravom Ujedinjene Kraljevine za delikt zavaravajućeg označivanja, kako u njegovu „proširenom“ tako i u njegovu „klasičnom“ obliku.
45 Kad je riječ o sustavu halal certifikacije na koji se poziva tužitelj, valja nadalje zapaziti da žalbeno vijeće nije dovelo u pitanje njegovo postojanje.
46 Žalbeno vijeće ustrajalo je na činjenici da nijedan dokaz, sam za sebe ili zajedno s drugima, ne dopušta sigurne i izravne zaključke o potrošačkoj percepciji tužiteljeve oznake predviđene u Ujedinjenoj Kraljevini i, posljedično tomu, o stjecanju „goodwilla“ zahtijevanog u relevantnoj javnosti koja kupuje konačni certificirani proizvod.
47 Nasuprot tomu, tužitelj je naglasio da je OHIM priznao da su dokazi podneseni žalbenom vijeću potvrdili određenu uporabu znaka, što potvrđuje postojanje određenog „goodwilla“.
48 U tom pogledu valja utvrditi da određena uporaba znaka, poput one koju je utvrdilo žalbeno vijeće u točki 41. pobijane odluke, ne dokazuje nužno postojanje „goodwilla“, odnosno određena uporaba točno određenog znaka može odgovarati njegovoj uporabi, ali ne u dovoljnoj mjeri za nastanak snage privlačenja klijenata koji bi u tom slučaju izvršili svoj izbor ovisno o dobrom ugledu koji je tužitelj eventualno stekao. Slijedom toga, neovisno o „klasičnom“ ili „proširenom“ obliku delikta zavaravajućeg označivanja u predmetnom slučaju, tužitelj nije dokazao postojanje „goodwilla“, odnosno snagu privlačenja klijenata svoje oznake.
49 Nijednim dokazom koji je podnio tužitelj nije utvrđeno da je potrošač stvarno poznavao tužiteljevu oznaku u dovoljnoj mjeri da bi je pretpostavio drugim znakovima koji se nalaze na proizvodima na koje je oznaka pričvršćena.
50 Slijedi da tužitelj nije dokazao nikakav „goodwill“ oznake, čije postojanje čini jednu od kumulativnih pretpostavki delikta zavaravajućeg označivanja u Ujedinjenoj Kraljevini. Prema tome, eventualna pogreška koju je počinilo žalbeno vijeće, koja bi se sastojala u primjeni „proširenog“ umjesto „klasičnog“ oblika navedenog delikta, ni u kojem slučaju ne može dovesti u pitanje pobijanu odluku.
51 Stoga prvi prigovor valja odbiti.
52 U okviru drugog prigovora tužitelj smatra da je žalbeno vijeće pogrešno tražilo minimalni „goodwill“ koji se „zahtijeva“ ili koji je „potreban“ radi ispunjenja prve pretpostavke delikta zavaravajućeg označivanja u Ujedinjenoj Kraljevini.
53 Kad je riječ o ocjeni postojanja „goodwilla“ ranijeg neregistriranog žiga i njegovoj dostatnosti, tužitelj naglašava da je na sudu da ocijeni njegov doseg. U slučaju da se za taj doseg utvrdi da je ograničen, može se pokazati da će podnositelju tužbe zbog zavaravajućeg označivanja biti teže dokazati da su druge pretpostavke delikta ispunjene.
54 Tužitelj u bitnome smatra da je žalbeno vijeće moralo ocijeniti doseg ugleda i „goodwilla“ ranijeg neregistriranog žiga kako bi provjerilo je li prva pretpostavka delikta zavaravajućeg označivanja ispunjena te da je potom moralo ocijeniti jesu li druge pretpostavke delikta zavaravajućeg označivanja u Ujedinjenoj Kraljevini ispunjene.
55 OHIM osporava tu argumentaciju.
56 Kad je riječ o zahtjevu za minimum „goodwilla“, valja utvrditi da sudovi Ujedinjene Kraljevine prilično oklijevaju presuditi da poduzetnik može imati klijente, ali ne i „goodwill“ (presuda od 9. prosinca 2010., Tresplain Investments/OHIM – Hoo Hing (Golden Elephant Brand), T‑303/08, Zb., EU:T:2010:505, t. 110. do 115.).
57 Također valja utvrditi, protivno onome što je naveo tužitelj, da žalbeno vijeće nije zahtijevalo minimum „goodwilla“ njegove oznake kad je izjavilo da je distribucija proizvoda koji nose tu oznaku bila ograničena te da nije bila prikladna, neovisno o takvoj minimalnoj količini.
58 Žalbeno vijeće usredotočilo se na činjenicu da se na temelju podnesenih dokaza ne može zaključiti, a da se pritom ne riskira pogrešno zaključivanje, da su tužiteljeve aktivnosti komercijalizacije dovele do „goodwilla“ značajnog za relevantnu javnost. Štoviše, valja utvrditi da kad se navedeno žalbeno vijeće u točki 37. pobijane odluke pozvalo na određeni stupanj „goodwilla“, odnosno „dostatni goodwill“, ono je samo željelo uputiti na potrebu postojanja „goodwilla“ tužiteljeva znaka u odnosu na njegove klijente kako bi tužba zbog zavaravajućeg označivanja bila prihvaćena.
59 Povrh toga valja utvrditi da je na raspravi OHIM izjavio da ne smatra da je pravilo de minimis relevantno, slijedeći isti način razmišljanja žalbenog vijeća, koje je u točki 33. pobijane odluke navelo „neovisno o eventualnoj minimalnoj količini“. Stoga je žalbeno vijeće jednostavno utvrdilo da je dokazani doseg „goodwilla“ bio prilično ograničen te da se na temelju njega, u okolnostima predmetnog slučaja, i neovisno o eventualnoj minimalnoj količini, nije moglo zaključiti, a da se pritom ne riskira pogrešno zaključivanje, da su aktivnosti komercijalizacije dovele do „goodwilla“ značajnog za relevantnu javnost.
60 Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi, protivno onome što tvrdi tužitelj, da žalbeno vijeće nije od njega nikada zahtijevalo dokazivanje minimalne količine „goodwilla“ njegove oznake. Žalbeno vijeće je samo zahtijevalo dokaz postojanja „goodwilla“ kao prve pretpostavke delikta zavaravajućeg označivanja jer bi nepostojanje te pretpostavke, prema sudovima Ujedinjene Kraljevine, izuzelo druge pretpostavke navedenog delikta iz ispitivanja i podrazumijevalo odbacivanje tužbe u cijelosti (predmet Assos of Switzerland Roger Maier v Asos Asos.com (2013) EWHC 2831 (ch)).
61 Stoga drugi prigovor treba odbiti.
62 Kad je riječ o trećem prigovoru, koji se odnosi na navodnu pogrešnu definiciju relevantne javnosti, tužitelj napominje da, u okviru tužbe zbog zavaravajućeg označivanja, valja voditi računa o ugledu i „goodwillu“ stečenom kod svih njegovih klijenata, odnosno kako kod stručnih osoba tako i kod krajnjih potrošača. Žalbeno vijeće je zanemarilo predmetne profesionalne klijente koji su u ovom predmetu uključivali trgovce na malo, veletrgovce i uvoznike koji se nalaze u Ujedinjenoj Kraljevini, s obzirom na to da su oni kupili proizvode s ranijim neregistriranim žigom.
63 Tužitelj navodi da su promidžba i reklamiranje njegova procesa certificiranja i kupovine proizvoda od strane trgovaca na malo i veletrgovaca kao i uvoz koji su ostvarili poduzetnici koji se nalaze u Ujedinjenjoj Kraljevini bili dokaz postojanja „goodwilla“ njegove oznake.
64 OHIM osporava tu argumentaciju.
65 Valja napomenuti da, kad je riječ o relevantnoj javnosti, iz nacionalne sudske prakse proizlazi da se, u slučaju delikta zavaravajućeg označivanja, zavaravajući karakter prikazivanja proizvoda i usluga tuženika u postupku po tužbi zbog zavaravajućeg označivanja mora ocjenjivati s obzirom na klijente tužitelja u tom postupku, odnosno tužitelja u ovom postupku (presuda LAST MINUTE TOUR, već citirana u točki 34., EU:T:2009:196, t. 60.).
66 Vlasništvo koje se štiti tužbom zbog zavaravajućeg označivanja ne odnosi se na riječ ili naziv čija je uporaba od strane trećih ograničena, već na same klijente na koje utječe sporna uporaba, s obzirom na to da ugled marke ima snagu privlačenja klijenata te predstavlja kriterij koji omogućava razlikovanje već etabliranog od novog poduzetnika (presuda LAST MINUTE TOUR, već citirano u točki 34., EU:T:2009:196, t. 61.).
67 U predmetnom slučaju žalbeno vijeće se u točki 33. pobijane odluke poziva na „klijente stranke koja podnosi prigovor koji kupuju certificirani proizvod [kao halal proizvod]“. Potrebno je navesti da žalbeno vijeće nije nikada potvrdilo da se relevantna javnost sastoji isključivo od krajnjih potrošača. Valja utvrditi da su posrednici, odnosno trgovci na malo, veletrgovci i uvoznici, kupovali proizvode s tužiteljevom oznakom te su stoga bili, po istoj osnovi kao krajnji potrošači, „klijenti stranke koja je podnijela prigovor“ i da stoga nisu bili isključeni iz pojma relevantne javnosti.
68 Povrh toga, Opći sud navodi da je žalbeno vijeće ispitalo dokaze koje je podnio tužitelj, odnosno popis malezijskih izvoznika i europskih uvoznika, carinske deklaracije o teretu, račun koji se odnosi na taj teret kao i račune upućene trgovcima na malo. Iz prethodnih razmatranja, protivno onome što tvrdi tužitelj, proizlazi da je žalbeno vijeće također uzelo u obzir profesionalne klijente.
69 Slijedom navedenoga, treći prigovor treba odbiti.
Drugi dio tužbenog razloga, koji se odnosi na pogrešnu ocjenu dokaza podnesenih kako bi se dokazao ugled i „goodwill“ ranijeg žiga u Ujedinjenoj Kraljevini
70 Tužitelj navodi da kod ocjene dokaza koje je podnio žalbenom vijeću potonje nije vodilo računa ni o važnosti koju su profesionalni i krajnji potrošači, bilo da se radilo o muslimanima ili ne, pridavali njegovu žigu, ni o dosegu istoga u Ujedinjenoj Kraljevini, kao niti o tužiteljevoj globalnoj i međunarodnoj aktivnosti.
71 Prema navodima tužitelja, žalbeno vijeće je pogrešno zanemarilo primarni cilj potrošača njegova žiga i njegova programa certificiranja, odnosno muslimanske potrošače te na taj način pobijana odluka nije ni u jednom trenutku predvidjela „goodwill“ koji njegova oznaka uživa kod tih potrošača za koje je halal svojstvo proizvoda odlučujući i glavni čimbenik odluke o kupovini istoga.
72 Povrh toga, žalbeno vijeće je prepoznalo brojne oglase u jednom časopisu, koji su svi prethodili datumu podnošenja prijave žiga Zajednice i kojih je većina bila upućena izvoznom malezijskom tržištu te koji su objavljeni i distribuirani u Ujedinjenoj Kraljevini. Posljedično tomu, oglasi sadržani u tom časopisu nedvojbeno su proizveli određeni oblik ugleda i „goodwilla“ predmetne oznake u relevantnoj javnosti i kod subjekata u Ujedinjenoj Kraljevini.
73 OHIM osporava tu argumentaciju.
74 Kao što je žalbeno vijeće navelo u točki 29. pobijane odluke, valja utvrditi da se postojanje „goodwilla“ načelno utvrđuje dokazivanjem trgovačkih i marketinških aktivnosti, računima klijenata itd. Dokaz o stvarnim trgovačkim aktivnostima koje rezultiraju stjecanjem ugleda i razvojem baze klijenata općenito je dostatan za dokazivanje „goodwilla“.
75 U tom pogledu, kao prvo, Opći sud smatra korisnim ispitati način na koji stručne osobe i krajnji potrošači, muslimani i nemuslimani, percipiraju tužiteljevu oznaku. Kao drugo, valjalo bi izvršiti ispitivanje dokaza kao što su oglasi, događaji i informacije o tužiteljevoj međunarodnoj aktivnosti kako bi se dokazao doseg žiga u Ujedinjenoj Kraljevini.
76 Kao prvo, što se tiče percepcije znaka od strane muslimanskih potrošača, bez obzira na to o kojem se znaku radilo, a kojim se označava poštovanje određenih proizvoda sukladnih šerijatskom pravu, valja utvrditi da ta vrsta znaka može osobito privući pažnju navedenih potrošača. Ipak, potonji će najprije voditi računa o proizvodu kao takvom i o razlikovnom žigu koji ga označava, i to samo nakon što se uvjere da proizvod poštuje pravila halala tražeći znak koji to potvrđuje, odnosno bilo raniji neregistrirani žig bilo drugi ekvivalentni znak. Zbog toga će isti potrošači primijetiti tužiteljevu oznaku, ali nakon primjećivanja drugih znakova koje proizvod ili usluga sadržavaju.
77 Stoga valja primijetiti, kao što je to učinilo žalbeno vijeće, da dokazi koje je podnio tužitelj ne utvrđuju da su muslimanski potrošači poznavali oznaku o kojoj je riječ i da je ista mogla utjecati na njihove odluke o kupovini.
78 OHIM je na raspravi naveo da je 2010. godine halal tržište u Ujedinjenoj Kraljevini iskazivalo značajan prihod zbog znatne prisutnosti muslimanske zajednice. Međutim malezijski proizvodi s tužiteljevom oznakom nisu jedini halal proizvodi koji se proizvode u svijetu, a nisu ni jedini halal proizvodi koji se stavljaju na tržište u Ujedinjenoj Kraljevini. Zbog toga je postojanje dokaza, primjerice podataka o prihodu, da su muslimanski potrošači u Ujedinjenoj Kraljevini poznavali posebnu tužiteljevu oznaku te je aktivno tražili na halal proizvodima koji su je nosili nužno za utvrđivanje postojanja „goodwilla“ navedene oznake.
79 Kad je riječ o percepciji tužiteljeve oznake od strane nemuslimanskih potrošača, valja primijetiti da je tužitelj na raspravi izjavio da su zbog toga što je Ujedinjena Kraljevina multikulturno društvo svi, uključujući navedene potrošače, izvrsno poznavali značenje riječi „halal“.
80 Prema tužiteljevim navodima, nemuslimanski potrošači tumače njegovu oznaku kao simbol kvalitete, a ne samo kao simbol sukladnosti šerijatskom pravu. On se u tom pogledu poziva na reklamne slogane iz časopisa, poput „The mark of Quality, Hygiene and Safety“, „Peace of mind for non‑Muslims too“ i „Besides the Brand, There’s One Symbol You Can Trust“. Na raspravi je tužitelj pojasnio da je navedeni časopis bio dostupan u čitavom svijetu u papirnatom i elektroničkom obliku te da nije bio dostupan samo pretplatnicima, kao što je to žalbeno vijeće pogrešno navelo u točki 38. pobijane odluke. Posljedično tomu, navedeno vijeće je pogrešno zaključilo da su potrošači koji nisu slijedili pravila halala ignorirali raniji žig te da je stoga bilo teže utvrditi njegov „goodwill“. Tužitelj se također poziva na brojne članke objavljene u tom časopisu kao i na više internetskih stranica. Naposljetku navodi da je sudjelovao u dvama događanjima u Ujedinjenoj Kraljevini tijekom kojih je promovirao svoju oznaku.
81 U tom pogledu valja podsjetiti da se prema sudskoj praksi članak 8. stavak 4. Uredbe br. 207/2009 ne odnosi na „stvarnu“ uporabu znaka navedenog u prilog prigovoru i da ništa iz formulacije članka 42. stavaka 2. i 3. navedene uredbe ne upućuje na to da se zahtjev dokazivanja stvarne uporabe primjenjuje na takav znak. Ipak, kako bi se mogla spriječiti registracija novog znaka na temelju gore navedenog članka, znak naveden u prilog prigovoru mora u trgovačkom prometu biti u značajnom opsegu stvarno rabljen (presuda od 29. ožujka 2011., Anheuser‑Busch/Budějovický Budvar, C‑96/09 P, Zb., EU:C:2011:189, t. 159.).
82 Kad je riječ o trenutku u kojem „goodwill“ mora biti utvrđen, na temelju članka 8. stavka 4. Uredbe br. 207/2009 relevantan datum je datum podnošenja prijave žiga Zajednice protiv kojeg je podnesen prigovor (presuda Golden Elephant Brand, već citirana u točki 56. EU:T:2010:505, t. 99.). Posljedično tomu, relevantan datum u predmetnom slučaju jest 25. svibnja 2010. Opći sud utvrđuje da se više dokaza koje je spomenuo tužitelj u odnosu na relevantno razdoblje ne može uzeti u obzir.
83 U ovom predmetu u svakom slučaju valja navesti da je žalbeno vijeće valjano utvrdilo da tužitelj nije podnio dokaz stvarne uporabe navedene oznake. Naime, dokazi koje je podnio nisu dostatni za utvrđivanje snage privlačenja klijenata njegove oznake i stoga njezina „goodwila“. Tužitelj ne podnosi dokaze koji bi omogućili razumijevanje percepcije te oznake od strane relevantne javnosti. On dokazuje da je osigurao oglašavanje i objavljivanje svoje oznake, ali ne podnosi dokaze koji se odnose na njezinu percepciju od strane muslimanskih i nemuslimanskih potrošača.
84 Naposljetku, u tom smislu valja naglasiti, kao što je to učinio OHIM, da je od svih halal organizacija kojima je tužitelj pristupio kako bi potvrdio njihovu senzibiliziranost za svoju oznaku, samo jedna odgovorila, što je očito nedovoljno za dokazivanje „goodwilla“ navedene oznake.
85 Kao drugo, valja utvrditi je li žalbeno vijeće pravilno ispitalo dokaze kojima je bio cilj dokazati doseg ranijeg žiga koji nije registriran u Ujedinjenoj Kraljevini.
86 Kao prvo, valja napomenuti da je tužitelj, kad je riječ o prihodima koji se odnose na „Global Halal food market“ (svjetsko tržište halal prehrambenih proizvoda), dostavio stvarne brojke za 2004., 2005. i 2009. i one koje su predviđene za 2010., a koje se odnose među ostalim na Francusku i Ujedinjenu Kraljevinu.
87 Međutim, kao što to naglašava žalbeno vijeće u točki 34. pobijane odluke, te brojke imaju slabu dokaznu vrijednost jer se na temelju njih ne može saznati koliki postotak prodaje proizvoda je ostvaren proizvodima koji su tijekom relevantnog razdoblja nosili raniji znak. Predmetni dokument naznačuje da „većina proizvoda“ nosi raniji žig, da niz poduzetnika certificiranih kao halal poduzetnici u Maleziji „nastavlja rasti svake godine (…)“ te da je potencijal tih poduzetnika koji izvoze u svijet, osobito u Europu, „golem“. Stoga te brojke nije moguće uzeti u obzir zbog njihove nepreciznosti jer, u okviru članka 8. stavka 4. Uredbe br. 207/2009, uporaba ranijeg znaka ne može biti dokazana na temelju vjerojatnosti i pretpostavki (vidjeti, u tom smislu, presudu od 23. listopada 2013., Dimian/OHIM – Bayer Design Fritz Bayer (Baby Bambolina), T‑581/11, EU:T:2013:553, t. 29.).
88 Kao drugo, kad je riječ o popisu malezijskih izvoznika i europskih uvoznika, tužitelj je u odnosu na Ujedinjenu Kraljevinu spomenuo tri subjekta. Također je podnio izvoznu deklaraciju za 1892 ambalažna pakiranja za prehrambene proizvode izdanu u korist uvoznika 10. svibnja 2008. Oznaka se pojavila na 1600 ambalažnih pakiranja za proizvode. On je osim toga podnio račun od 5. svibnja 2010. izdan u korist drugog uvoznika, a koji se odnosi na 14 različitih proizvoda, od kojih jedan nosi oznaku na 85 komada svojih pakiranja.
89 Najprije, kad je riječ o računu od 5. svibnja 2010. izdanom u korist uvoznika, žalbeno vijeće valjano je utvrdilo, u točki 35. pobijane odluke, da datum tog računa dovodi do pitanja jesu li proizvodi na koje se upućuje bili na raspolaganju potrošačima Ujedinjene Kraljevine prije relevantnog razdoblja, odnosno prije datuma podnošenja prijave žiga Zajednice. U svakom slučaju, čak i uračunavajući taj račun, u obzir valja uzeti samo 85 pakiranja proizvoda na kojima se pojavljuje tužiteljeva oznaka. Broj od 85 pakiranja odgovara količini koja je očito nedostatna da bi dokazala da relevantna javnost poznaje navedenu oznaku.
90 Isto vrijedi za 1600 komada ambalažnog pakiranja za proizvod koji je uvezlo drugo društvo. Tužitelj je dokazao prodaju u Ujedinjenoj Kraljevini samo u odnosu na ukupno 1685 proizvoda na čijem se pakiranju nalazila njegova oznaka, tijekom 2008. i 2010. – uz nesigurnost o datumu kad je riječ o prodaji 85 proizvoda u 2010., kao što je to žalbeno vijeće valjano spomenulo u točki 35. pobijane odluke. Takva količina je zapravo zanemariva i stoga ne može biti dovoljan dokaz da relevantna javnost poznaje navedenu oznaku.
91 Kao treće, kad je riječ o popisu trgovaca na malo, valja primijetiti da je tužitelj naveo supermarkete u Birminghamu (Ujedinjena Kraljevina), Manchesteru (Ujedinjena Kraljevina), Londonu (Ujedinjena Kraljevina), Croydonu (Ujedinjena Kraljevina), Romfordu (Ujedinjena Kraljevina), Enfieldu (Ujedinjena Kraljevina), u Surreyju (Ujedinjena Kraljevina), robne kuće u Londonu, Birminghamu i Manchesteru kao i lance supermarketa na različitim lokacijama u Ujedinjenoj Kraljevini.
92 Kad je riječ o robnim kućama, tužitelj spominje promidžbu malezijske kuhinje koju je izvršila malezijska agencija za poslovnu promidžbu između 11. i 19. rujna 2010. U tom pogledu citira članak naslovljen „Our food a hit at Selfridges“ (Uspjeh naših proizvoda u Selfridgesu) objavljen u časopisu 15. rujna 2010., u kojem se izričito spominje da je navedena promidžba započela u subotu, odnosno 11. rujna 2010. Valja utvrditi, kao što to naglašava žalbeno vijeće u točki 36. pobijane odluke, da taj članak ne dokazuje obujam eventualne prodaje prije relevantnog razdoblja u predmetnom slučaju. Čak i pod pretpostavkom da se u navedenom članku upućuje na promidžbu 22.000 prehrambenih proizvoda od strane šesnaest društava, ne može se utvrditi jesu li oni bili stavljeni na tržište prije ili poslije relevantnog razdoblja.
93 Povrh toga, kad je riječ o lancu supermarketa, tužitelj je spomenuo postojanje tjedna promidžbenih događaja 2007. koji su se odnosili na marketinšku promidžbu posjeta Maleziji. Valja utvrditi, kao što je to valjano istaknulo žalbeno vijeće u točki 36. pobijane odluke, da tužitelj nije podnio dokaze ni o proizvodima koji su promicani ni o činjenici jesu li se oni odnosili na njegovu oznaku, što ne dopušta utvrđivanje je li stvarno došlo do prodaje istih.
94 Valja također navesti da popis trgovaca na malo i fotografije nekih proizvoda koje su oni prodali i koji nose tužiteljevu oznaku ne dopuštaju spoznaju o stvarnom dosegu komercijalizacije te oznake i o njezinu poznavanju od strane relevantne javnosti. Osim toga, taj popis ne dopušta ni spoznaju o datumu stavljanja na tržište navedenih proizvoda.
95 Kao četvrto, valja primijetiti da je u odnosu na dva događaja spomenuta u točki 80. ove presude, u kojima je tužitelj sudjelovao, potonji podnio samo dvije fotografije koje se odnose na prospekt naslovljen „Malaysia – Your Reliable Trading Partner“ (Malezija – vaš pouzdani trgovački partner) i na njegov štand iz 2007. Kao što je to žalbeno vijeće naglasilo u točki 37. pobijane odluke, te fotografije ne omogućuju procjenu utjecaja tužiteljeva sudjelovanja u navedenim događajima na stručne osobe i krajnje potrošače u Ujedinjenoj Kraljevini.
96 Slijedom toga, u okviru drugog dijela tužbenog razloga ne mogu biti prihvaćeni argumenti koje je istaknuo tužitelj kako bi dokazao da je žalbeno vijeće pogrešno ocijenilo dokaze podnesene radi utvrđivanja ugleda i „goodwilla“ ranijeg žiga koji nije registriran u Ujedinjenoj Kraljevini.
97 S obzirom na sva prethodna razmatranja valja utvrditi da je žalbeno vijeće opravdano smatralo da postojanje „goodwilla“ ranijeg žiga koji nije registriran u Ujedinjenoj Kraljevini u predmetnom slučaju nije dokazano. Stoga tužbu valja odbiti u cijelosti.
Troškovi
98 U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika Općeg suda, svakoj stranci koja ne uspije u postupku nalaže se snošenje troškova, ako je postavljen takav zahtjev. Budući da tužitelj nije uspio u postupku, treba mu naložiti snošenje troškova OHIM‑a.
Slijedom navedenoga,
OPĆI SUD (četvrto vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Tužba se odbija.
2. Vladi Malezije nalaže se snošenje troškova.
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 18. studenoga 2015.
Potpisi