MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
MACIEJA SZPUNARA
od 10. studenoga 2016.(1)
Predmet C-568/15
Zentrale zur Bekämpfung unlauteren Wettbewerbs Frankfurt am Main e.V.
protiv
comtech GmbH
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Landgericht Stuttgart (Okružni sud u Stuttgartu, Njemačka))
„Direktiva 2011/83/EU – Zaštita potrošača – Komunikacija telefonom – Telefonska linija kojom raspolaže trgovac kako bi ga potrošač mogao zvati u vezi sa sklopljenim ugovorom – Zabrana primjene tarife koja je viša od osnovne – Pojam ,osnovne tarife’“
I – Uvod
1. U ovom postupku od Suda su zatražena pojašnjenja u području zaštite potrošača, osobito glede komunikacije telefonom ili, konkretnije govoreći, trgovčeva stavljanja na raspolaganje potrošačima telefonske linije za postprodajne usluge.
2. Upućena prethodna pitanja odnose se na tumačenje pojma „osnovne tarife“ u smislu članka 21. Direktive 2011/83/EU(2) s obzirom na to da potonja ne definira taj pojam. Stoga je ovaj predmet prilika da se Sud prvi put izjasni o tumačenju spomenutog članka i osobito u njemu navedenog pojma „osnovne tarife“.
II – Pravni okvir
A – Pravo Unije
3. Članak 4. Direktive 2011/83, naslovljen „Razina usklađenosti“, glasi:
„Države članice ne smiju u svojem nacionalnom pravu održavati niti u njega uvesti odredbe koje odstupaju od odredaba utvrđenih u ovoj direktivi, uključujući i strože ili manje stroge odredbe za osiguranje različite razine zaštite potrošača, osim ako u ovoj Direktivi nije predviđeno drukčije.“
4. Članak 6. te direktive, naslovljen „Informiranje potrošača kod ugovora na daljinu i ugovora sklopljenih izvan poslovnih prostorija“, u stavku 1. određuje sljedeće:
„1. Prije nego što ugovor na daljinu ili ugovor sklopljen izvan poslovnih prostorija ili bilo koja odgovarajuća ponuda postanu obvezujući za potrošača, trgovac na jasan i razumljiv način pruža kupcu sljedeće informacije:
[…]
(f) trošak uporabe sredstva daljinske komunikacije za sklapanje ugovora kad se taj trošak izračunava na neki drugi način, a ne po osnovnoj stopi;
[…].“
5. U skladu s člankom 21. te direktive, naslovljenim „Komunikacija telefonom“:
„Države članice osiguravaju da kad trgovac raspolaže telefonskom linijom kako bi ga se u vezi sa sklopljenim ugovorom moglo zvati telefonom, potrošač koji zove trgovca nije obvezan platiti više od osnovne tarife poziva.
Prvim se podstavkom ne dovodi u pitanje pravo pružatelja telekomunikacijskih usluga da naplaćuju takve pozive.“
B – Njemačko pravo
6. Članak 312a Bürgerliches Gesetzbucha (Građanski zakonik, u daljnjem tekstu: BGB), naslovljen „Obveze i opća načela u potrošačkim ugovorima; granice sporazuma o troškovima“, kojim se prenosi članak 21. Direktive 2011/83, propisuje u stavku 5. sljedeće:
„Ništav je svaki sporazum kojim se potrošač obvezuje podmiriti troškove poziva koji upućuje trgovcu na telefonski broj koji je potonji stavio na raspolaganje kako bi odgovorio na pitanja ili dao pojašnjenja u vezi sa sklopljenim ugovorom ako su dogovoreni troškovi viši od troškova samog korištenja telekomunikacijskom uslugom. Ako je sporazum u skladu s prvom rečenicom ništav, potrošač također nije dužan podmiriti troškove poziva pružatelju telekomunikacijskih usluga. Potonji ima pravo zahtijevati da trgovac koji je s potrošačem sklopio ništavi sporazum podmiri troškove korištenja tom uslugom.“
III – Činjenično stanje u glavnom postupku, prethodna pitanja i postupak pred Sudom
7. Comtech GmbH njemačko je društvo koje se bavi trgovinom električnim i elektroničkim uređajima. Na svojoj internetskoj stranici navedeno društvo objavilo je telefonski broj korisničke podrške namijenjen klijentima koji su s njim već sklopili kupoprodajni ugovor, a žele dobiti pojašnjenja ili obrazloženja u vezi s potonjim. Taj broj telefona poseban je broj s predbrojem 0180 koji se u Njemačkoj koristi za usluge korisničke podrške po jedinstvenoj nacionalnoj tarifi. Trošak poziva na taj posebni (negeografski) broj viši je od iznosa koji bi potrošač platio za poziv na uobičajeni (geografski) broj fiksne ili mobilne mreže po standardnim tarifama(3).
8. Zentrale zur Bekämpfung unlauteren Wettbewerbs Frankfurt am Main e.V. (u daljnjem tekstu: udruga Zentrale) udruga je koja promiče gospodarske interese svojih članova, osobito udruga i poduzetnika. Udruga Zentrale podnijela je sudu koji je uputio zahtjev tužbu za propuštanje protiv društva comtech zbog povrede članka 312a stavka 5. BGB-a, kojim je prenesen članak 21. Direktive 2011/83. U okviru te tužbe navedena udruga tvrdi da stavljanje na raspolaganje telefonske linije za postprodajne usluge po tarifi višoj od one za uobičajene pozive predstavlja nepoštenu poslovnu praksu(4).
9. Društvo comtech protivi se podnesenoj tužbi. Ono navodi da članak 312a stavak 5. BGB-a, u vezi s člankom 21. Direktive 2011/83, podrazumijeva da trgovac ne ostvaruje prihode od telefonske linije za korisničku podršku. Stoga, prema mišljenju spomenutog društva, nije zabranjeno da troškovi poziva budu viši od tarife za takozvane „uobičajene“ pozive kako bi se telefonskom operateru podmirili troškovi stavljanja na raspolaganje linije za korisničku podršku ako trgovac time ne ostvaruje prihode(5).
10. Sud koji je uputio zahtjev navodi da mu je za odlučivanje u glavnom postupku nužno protumačiti pojam „troškova samog korištenja telekomunikacijskom uslugom“ iz članka 312a stavka 5. BGB-a. Budući da su tarife telefonskih linija poput one u glavnom postupku bile predmet usklađivanja na europskoj razini utvrđenog u članku 21. Direktive 2011/83, valja protumačiti i tu odredbu. Ona propisuje da potrošač nije obvezan platiti više od „osnovne tarife“ za telefonske pozive upućene nakon sklapanja ugovora.
11. Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, njemački je zakonodavac želio izbjeći to da trgovac ostvaruje prihode stavljanjem na raspolaganje negeografske telefonske linije. Takvo tumačenje članka 21. Direktive 2011/83 i, prema tome, članka 312a stavka 5. BGB-a ne isključuje mogućnost da potrošač za poziv na negeografsku liniju plati više nego za uobičajeni poziv, pod uvjetom da prihodi nisu viši od troškova stavljanja na raspolaganje takve linije.
12. Međutim, sud koji je uputio zahtjev gaji dvojbu o tom tumačenju i pita se nije li potrebnije uže tumačenje pojma „osnovne tarife“ od onoga koje je prihvatio njemački zakonodavac kako bi se osigurala viša razina zaštite potrošača. Taj sud smatra da tekst članka 21. Direktive 2011/83 i cilj koji se njime želi postići govore u prilog takvom užem tumačenju. Naime, iako sporna nacionalna odredba zabranjuje, kao što je pokazano, ostvarivanje prihoda od korištenja negeografskom telefonskom linijom, ona ne sprečava da se pozivi na navedenu liniju naplaćuju više od poziva na uobičajene linije.
13. Suočen s tim dvojbama, Landgericht Stuttgart (Okružni sud u Stuttgartu, Njemačka), odlukom od 15. listopada 2015., koju je tajništvo Suda zaprimilo 5. studenoga 2015., odlučio je prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Treba li članak 21. stavak 1. Direktive 2011/83 tumačiti na način da potrošaču prilikom pozivanja trgovca telefonom, kada taj trgovac raspolaže telefonskom linijom kako bi ga potrošač mogao zvati u vezi sa sklopljenim ugovorom, ne smiju nastati troškovi viši od onih koji bi mu nastali za poziv na uobičajeni (geografski) broj fiksne ili mobilne mreže?
2. Protivi li se članku 21. stavku 1. Direktive 2011/83 nacionalna odredba prema kojoj potrošač, u slučajevima kada trgovac raspolaže službom za pomoć na broju s predbrojem 0180 za zvanje telefonom u vezi sa sklopljenim ugovorom, treba snositi one troškove koje mu pružatelj telekomunikacijskih usluga obračunava za korištenje te telekomunikacijske usluge, čak i ako oni prelaze troškove koji bi potrošaču nastali prilikom zvanja telefonom na uobičajeni (geografski) broj fiksne ili mobilne mreže?
Treba li smatrati da se članku 21. stavku 1. direktive u svakom slučaju ne protivi takva nacionalna odredba ako pružatelj telekomunikacijskih usluga od naknade koju naplaćuje potrošaču za zvanje telefonom na broj s predbrojem 0180 trgovcu ne plaća nikakav udio u naknadi?“
14. Pisana su očitovanja podnijeli udruga Zentrale, estonska, litavska, nizozemska i finska vlada te Europska komisija. Budući da nijedna od zainteresiranih stranaka to nije zatražila, Sud je odlučio nastaviti s postupkom bez održavanja rasprave.
IV – Analiza
A – Zajedničko razmatranje prethodnih pitanja
15. Svojim prethodnim pitanjima sud koji je uputio zahtjev pita, s jedne strane, treba li pojam „osnovne tarife“ tumačiti na način da troškovi koji se naplaćuju od potrošača prilikom pozivanja trgovca na telefonsku liniju korisničke podrške ne mogu biti viši od troškova koje bi platio za poziv na uobičajeni (geografski) broj fiksne ili mobilne mreže i, s druge strane, koju važnost treba posvetiti pitanju ostvaruje li trgovac prihode od te telefonske linije.
16. Čini mi se prikladnim, kako je to implicitno predložila Komisija, razmotriti ta pitanja zajedno jer se odnose na tumačenje jednog i istog pojma.
17. Na taj način, svojim dvama prethodnim pitanjima, sud koji je uputio zahtjev u biti pita kako treba tumačiti pojam „osnovne tarife“ iz članka 21. Direktive 2011/83.
18. Naprije valja napomenuti da su udruga Zentrale, talijanska i estonska vlada te Komisija u svojim pisanim očitovanjima zauzeli stajalište da potrošač prilikom pozivanja trgovca na telefonsku liniju korisničke podrške ne treba za telefonski poziv platiti više od iznosa koji bi platio za poziv na uobičajeni (geografski) broj fiksne ili mobilne mreže.
B – Pojam „osnovne tarife“ u smislu članka 21. Direktive 2011/83
1. Tekst članka 21. Direktive 2011/83
19. Na temelju prvog stavka članka 21. Direktive 2011/83 „[d]ržave članice osiguravaju da kad trgovac raspolaže telefonskom linijom kako bi ga se u vezi sa sklopljenim ugovorom moglo zvati telefonom, potrošač koji zove trgovca nije obvezan platiti više od osnovne tarife poziva“.
20. Budući da pojam „osnovne tarife“ nije definiran ni u Direktivi 2011/83 ni u pravnom okviru što ga je Unijin zakonodavac uspostavio u području pružanja telekomunikacijskih usluga(6), utvrđivanje značenja i dosega pojmova za koje pravo Unije ne daje nikakvu definiciju treba provesti u skladu s njihovim uobičajenim smislom u svakodnevnom jeziku, uzimajući u obzir kontekst u kojem se oni koriste i ciljeve postavljene propisom kojem pripadaju(7).
21. Kada je riječ o uobičajenom značenju pojma „osnovne tarife“ u njemačkom jeziku, sud koji je uputio zahtjev navodi da ono upućuje na pojam „mjesne tarife“ koja označava troškove mjesnog poziva na uobičajeni broj. Sud koji je uputio zahtjev usto naglašava da se taj pojam u Njemačkoj ne tumači ujednačeno(8).
22. U tom pogledu, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da formulacija korištena u jednoj od jezičnih verzija neke odredbe prava Unije ne može služiti kao jedini temelj za tumačenje te odredbe niti imati prednost u odnosu na ostale jezične verzije. Odredbe prava Unije treba tumačiti i primjenjivati na ujednačen način, s obzirom na ostale verzije sastavljene na svim jezicima Europske unije. U slučaju neslaganja između različitih jezičnih verzija određenog teksta prava Unije, dotičnu odredbu treba tumačiti u odnosu na opću strukturu i krajnji cilj propisa kojih je ona dio(9).
23. U predmetnom slučaju, kao što je to pravilno uočila Komisija, iako tekstovi različitih jezičnih verzija načelno nisu dvosmisleni(10), s obzirom na različitost tarifa koje se nude krajnjim korisnicima prilikom pružanja telekomunikacijskih usluga u državama članicama(11) i s obzirom na brzi razvoj koji se zapaža u dinamičnom sektoru telekomunikacija, pokazuje se nemogućim definirati upotrebu pojma „osnovne tarife“ u svakodnevnom jeziku. Prema tome, uobičajeni smisao izraza upotrijebljenog u drugim jezičnim verzijama sam po sebi ne omogućuje dobivanje odgovora na postavljeno prethodno pitanje.
24. Stoga pojam „osnovne tarife“ valja tumačiti s obzirom na opću strukturu, ciljeve i normativni kontekst Direktive 2011/83. Nastanak te direktive također može poslužiti kao vjerodostojan izvor koji u određenoj mjeri može posvjedočiti o namjeri Unijina zakonodavca u tako osjetljivom području kao što je zaštita potrošača.
2. Tumačenje članka 21. Direktive 2011/83 u njegovu kontekstu
25. Tumačenje članka 21. Direktive 2011/83 treba dati s obzirom na ostale njezine odredbe.
26. U tom pogledu, valja naglasiti da članak 6. stavak 1. točka (f) Direktive 2011/83, koji se odnosi na obveze pružanja informacija prije sklapanja ugovora na daljinu i sklapanja ugovora izvan poslovnih prostorija, također upotrebljava pojam „osnovne [tarife] stope“. Ta odredba određuje da prije sklapanja ugovora trgovac mora potrošaču pružiti informacije o „troš[ku] uporabe sredst[a]va daljinske komunikacije za sklapanje ugovora kad se taj trošak izračunava na neki drugi način, a ne po osnovnoj [tarifi] stopi“(12).
27. Prema mišljenju Komisije, navedena obveza pružanja informacija omogućava potrošaču da se odluči hoće li prihvatiti sklapanje ugovora s trgovcem, pri čemu je upoznat s troškovima sredstava daljinske komunikacije(13). Komisija također tvrdi da se „osnovnom tarifom“ u smislu članka 6. stavka 1. točke (f) Direktive 2011/83 mogu smatrati samo oni troškovi koje potrošač može očekivati, to jest troškovi uobičajene komunikacije telefonom koji se naplaćuju za poziv na uobičajeni (geografski) broj fiksne ili mobilne mreže. Budući da je potrošač upoznat s tim troškovima na osnovi ugovora koji je sklopio sa svojim pružateljem telekomunikacijskih usluga, u tom članku trgovcu nije nametnuta nikakva obveza pružanja informacija. Suprotno tomu, ako se komunikacija telefonom između potrošača i trgovca uspostavlja putem telefonskog broja koji potrošaču uzrokuje troškove više od onih telefonskog poziva na uobičajeni (geografski) broj fiksne ili mobilne mreže, trgovac mora jasno i na razumljiv način informirati potrošača.
28. Ako tumačenje članka 6. stavka 1. točke (f) Direktive 2001/83 i u njemu sadržanog pojma „osnovne tarife“ govori u prilog činjenici da taj pojam obuhvaća isključivo troškove koji u pravilu nastaju telefonskim pozivom na uobičajeni (geografski) broj fiksne ili mobilne mreže, smatram da nije moguće postupiti drukčije prilikom tumačenja pojma „osnovne tarife“ u smislu članka 21. te direktive.
29. Prema tome, članak 21. Direktive, smješten u svoj kontekst, treba tumačiti na način da obuhvaća samo troškove koji su potrošaču nastali pozivanjem na uobičajeni (geografski) broj fiksne ili mobilne mreže.
30. Samo se takvim tumačenjem može osigurati ostvarenje ciljeva koji se žele postići Direktivom 2011/83, što ću pokušati pokazati u nastavku.
3. Pojam „osnovne tarife“ s obzirom na cilj zaštite potrošača
31. Cilj Direktive 2011/83, konkretiziran u njezinu članku 1., jest „pridonijeti pravilnom funkcioniranju unutarnjeg tržišta […] postižući visoku razinu zaštite potrošača“(14).
32. U tom pogledu, uvodne izjave 3.(15) do 5. te uvodna izjava 7. Direktive 2011/83 upozoravaju da je njezin cilj pridonijeti postizanju „visoke razine zaštite potrošača“. Konkretno, u uvodnoj izjavi 7. te direktive navedeno je da bi „potrošači […] diljem Unije trebali uživati visoku zajedničku razinu zaštite“(16).
33. Prema mišljenju nizozemske vlade, njemačko zakonodavstvo o kojem je riječ u glavnom postupku nije protivno članku 21. Direktive 2011/83 i osobito cilju zaštite potrošača priznatom u uvodnim izjavama 3. do 5., uvodnoj izjavi 7. i članku 1. te direktive. Naime, suprotno od estonske(17) i litavske vlade, nizozemska vlada smatra da pojam „osnovne tarife“ uključuje dodatne troškove informativne tarife koji proizlaze iz stavljanja na raspolaganje predmetnog broja korisničke podrške(18).
34. Smatram da taj argument nije uvjerljiv.
35. U uvodnoj izjavi 2. Direktive 2011/83 naglašeno je da se ona udaljava od pristupa minimalnog usklađivanja iz direktiva 85/577/EEZ(19) i 97/7 i ide u smjeru potpune usklađenosti. Tako se u interesu pravne sigurnosti cilj „uživa[nja] visok[e] zajedničk[e] razin[e] zaštite“ ostvaruje potpunim usklađivanjem nekih ključnih aspekata ugovora između poduzetnika i potrošača(20). Stoga u skladu s člankom 4. Direktive 2011/83 „[d]ržave članice ne smiju u svojem nacionalnom pravu održavati niti u njega uvesti odredbe koje odstupaju od odredaba utvrđenih u ovoj direktivi, uključujući i strože ili manje stroge odredbe za osiguranje različite razine zaštite potrošača, osim ako u ovoj Direktivi nije predviđeno drukčije“, a opažam da u njezinu članku 21. to nije slučaj(21).
36. Kao što su to s pravom istaknule estonska i litavska vlada te Komisija, članak 21. Direktive 2011/83 odnosi se na situaciju u kojoj se potrošač obraća trgovcu u vezi s ugovorom, a nakon njegova sklapanja, osobito radi toga da mu pojasni određene detalje u vezi s njegovim izvršenjem(22) ili, nakon što je ugovor izvršen, radi isticanja jamstvenih prava ili pripreme tužbe. Budući da je trgovac taj koji uspostavlja telefonsku liniju na kojoj je dostupan, on je u mogućnosti utjecati na iznos troškova koje potrošač snosi kada ga poziva. Naime, ako trgovac odabere uobičajeni (geografski) broj fiksne ili mobilne mreže, poziv koji mu upućuje potrošač dovodi isključivo do troškova izračunatih na osnovi njegova ugovora s pružateljem telekomunikacijskih usluga. Suprotno tome, ako trgovac odabere poseban telefonski broj čije su tarife poziva više od uobičajenih tarifa na tržištu, postoji opasnost da će se potrošač, radi uštede, na svoju štetu suzdržati od pozivanja trgovca jer mu to izaziva dodatne troškove.
37. Prema tome, tarifa viša od cijene poziva na uobičajeni telefonski broj mogla bi odvratiti potrošača od komunikacije s trgovcem zbog s tim povezanih dodatnih troškova(23). Nadalje, iz opće strukture Direktive proizlazi da se nedvojbeno pretpostavlja da je usluga telefonske podrške korisnicima uključena u očekivanja stranaka i stoga ulazi u cijenu koju je potrošač već platio. Korištenje brojem koje se naplaćuje po višoj cijeni značilo bi da potrošač za istu uslugu plaća dodatne troškove(24). To je još točnije u slučaju niske vrijednosti robe koja je predmet ugovora.
38. Takvo tumačenje članka 21. stavka 1. Direktive 2011/83 nije dovedeno u pitanje stavkom 2. tog članka koji jednostavno pojašnjava da se „prvim […] stavkom ne dovodi u pitanje pravo pružatelja telekomunikacijskih usluga da naplaćuju takve pozive“. Slažem se s argumentom litavske vlade i Komisije prema kojem je odlučujući čimbenik to da se potrošaču ne može naplatiti iznos viši od onog koji se plaća za standardni poziv po uobičajenim tržišnim cijenama.
39. Prema mojem mišljenju, koristan učinak sustava potpune usklađenosti uspostavljenog Direktivom 2011/83 i visoke razine zaštite potrošača mogao bi se izgubiti ako bi Sud u predmetnom slučaju prihvatio tumačenje članka 21. Direktive 2011/83 koje bi državama članicama omogućilo da na nacionalnoj razini uvedu odredbe poput one u glavnom postupku koje ne uključuju samo uobičajene tržišne troškove telefonskog poziva na uobičajeni (geografski) broj fiksne ili mobilne mreže.
40. Kao što ću objasniti u nastavku, takvo tumačenje nalazi svoje opravdanje i u nastanku članka 21. Direktive 2011/83.
4. Tumačenje članka 21. Direktive 2011/83 s obzirom na njegov nastanak
41. Sustavno i teleološko tumačenje članka 21. Direktive 2011/83, izneseni u točkama 29. i 39. ovog mišljenja, također su usklađeni s nastankom te odredbe.
42. Naime, nakon što je tijekom zakonodavnog postupka(25) utvrdio da ne postoje jednoobrazna pravila o pitanjima koja se tiču naplatnih telefonskih usluga podrške klijentima, Europski parlament predložio je u svojem amandmanu 1378. dodavanje (novog) članka 28.a, naslovljenog „Komunikacija i dostupnost“(26). Obrazloženje tog amandmana bilo je da „[t]rgovci sve više prenose svoje usluge korisničke podrške i podnošenja pritužbi na pozivne centre. Potrošačima se prilikom preusmjeravanja na posebne naplatne brojeve […] naplaćuju troškovi koji ponekad nisu zanemarivi. Komunikaciju i dostupnost stoga treba zakonodavstvom predvidjeti kao dodatne ugovorne obveze za koje se ne smije zahtijevati nikakva dodatna naknada u vrijeme važenja postojećeg ugovora ili tijekom jamstvenog razdoblja“(27).
43. U tom pogledu Komisija je u svojim pismenima istaknula da je pojam „osnovne tarife“ unesen nakon potvrđivanja i preoblikovanja prijedloga Parlamenta(28). Tako je u prvom čitanju, nakon što je postignut sporazum između Parlamenta i Vijeća Europske unije, prihvaćen prijedlog Direktive koji je uključivao članak 21.(29). Prema tome, cilj Unijina zakonodavca bio je zaštititi potrošače od naplaćivanja previsokih troškova telefonskog poziva koji žele uputiti trgovcu ili njegovoj korisničkoj službi u vezi s već sklopljenim ugovorom.
44. Takvu namjeru Unijina zakonodavca potvrđuju i smjernice Glavne uprave za pravosuđe u vezi s Direktivom 2011/83(30). U točki 10. tog dokumenta upozoreno je, kao prvo, da je cilj članka 21. te direktive „zaštititi potrošača od dodatnih troškova u slučaju da mora nazvati trgovca s kojim je sklopio ugovor jer, primjerice, želi uputiti prigovor i, kao drugo, da za takve telefonske pozive potrošač nije dužan platiti više od ,osnovne tarife’. Iako Direktivom nije izričito definiran pojam „osnovne cijene“, njezin je cilj obvezati trgovce na to da osiguraju da potrošači ne plaćaju više od neto troškova usluga elektroničke komunikacije za pozive obuhvaćene člankom 21.(31)“. U tom se dokumentu također precizira da bi se radi zadovoljavanja zahtjeva u pogledu osnovne tarife „trgovci trebali koristiti telefonskim brojevima poput uobičajenih (geografskih) brojeva fiksne ili mobilne mreže koji nisu podvrgnuti posebnom cjenovnom režimu. Među primjerima brojeva koji se naplaćuju po ,osnovnoj tarifi’ bili bi negeografski brojevi koje pružatelji usluga elektroničke komunikacije u pravilu uključuju u korisničke pakete po fiksnoj mjesečnoj cijeni i brojevi koji se ne obračunavaju po cijeni višoj od cijene poziva na negeografske brojeve(32)“.
45. Prema mojem mišljenju, iz točaka 25. do 40. ovog mišljenja jasno proizlazi da bi tumačenje članka 21. Direktive 2011/83 na način da pojam „osnovne tarife“ obuhvaća sve troškove korištenja telekomunikacijskim uslugama, bez obzira na njihov iznos, bilo protivno regulatornom cilju koji želi postići Unijin zakonodavac.
C – Pitanje ostvaruje li trgovac prihode od telefonske linije koje se postavlja u okviru tumačenja članka 21. Direktive 2011/83
46. Kao što sam iznio u točki 38. ovog mišljenja, odlučujući čimbenik za tumačenje članka 21. Direktive 2011/83 i pojma „osnovne tarife“ jest taj da se potrošaču ne može naplatiti iznos viši od onog koji se plaća za standardni poziv po uobičajenim tržišnim cijenama. Slijedom navedenoga, kao što to potvrđuju sustavno i teleološko tumačenje te nastanak spomenute odredbe, ako potrošaču nastanu troškovi viši od uobičajenih troškova standardnih telefonskih poziva, nije riječ o „osnovnoj tarifi“ u smislu članka 21. Direktive 2011/83.
47. Naime, kao što su pravilno uočile estonska, litavska i finska vlada te Komisija, cilj zaštite potrošača od previsokih troškova telefonskih poziva u okviru ugovorne ili postugovorne komunikacije s trgovcem prevladava neovisno o pitanju tko na kraju prima plaćanje koje potrošač duguje s osnove korištenja telekomunikacijskim uslugama(33). Nadalje, članak 21. Direktive 2011/83 izgubio bi svoj koristan učinak ako bi zaštita potrošača od previsokih troškova telefonskih poziva ovisila o tome prima li trgovac udio od naplaćenog iznosa.
V – Zaključak
48. S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je postavio Landgericht Stuttgart (okružni sud u Stuttgartu, Njemačka) odgovori na sljedeći način:
Pojam „osnovne tarife“ iz članka 21. Direktive 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o pravima potrošača, izmjeni Direktive Vijeća 93/13/EEZ i Direktive 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 85/577/EEZ i Direktive 97/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća treba tumačiti na način da u situaciji u kojoj potrošač poziva trgovca u okviru postprodajnih usluga na telefonski broj koji je potonji stavio na raspolaganje kako bi ga potrošač mogao zvati u vezi sa sklopljenim ugovorom, troškovi koji se potonjem naplaćuju ne mogu biti viši od uobičajenih troškova koji bi mu bili naplaćeni za poziv na uobičajeni (geografski) broj fiksne ili mobilne mreže.