Privremena verzija
MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
MACIEJA SZPUNARA
od 6. lipnja 2024.(1)
Predmet C-230/23
Reprobel CV
protiv
Copaco Belgium NV
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Ondernemingsrechtbank Gent Afdeling Gent (Trgovački sud u Gentu, Odjel u Gentu, Belgija))
Zahtjev za prethodnu odluku – Intelektualno vlasništvo – Autorsko pravo i srodna prava – Direktiva 2001/29/EZ – Članak 2. – Pravo reproduciranja – Članak 5. stavak 2. točke (a) i (b) – Iznimke i ograničenja – Reproduciranje za privatnu uporabu – Pravična naknada – Izravan učinak – Subjekt nadležan za naplatu i raspodjelu pravične naknade – Mogućnost izravnog pozivanja na direktivu protiv tog subjekta
Uvod
1. Prethodna pitanja u ovom predmetu odnose se na jedno od temeljnih pitanja u pravu Unije, odnosno na problem izravnog učinka odredbi direktiva i mogućnost pozivanja na te odredbe u vertikalnim odnosima, točnije u sporu između pojedinca i države članice. Iako ima korijene u počecima uspostave pravnog poretka Unije, ta problematika i dalje dovodi do sporova i kontroverzi(2).
2. Ovaj predmet odnosi se na oba problema povezana s navedenim pitanjem. Naime, riječ je, s jedne strane, o pitanju može li se izravan učinak dodijeliti odredbama direktive koje su zapravo neobvezne, ali koje je zainteresirana država članica odlučila provesti. Osim toga, u ovom je predmetu ta provedba, kao što to izravno proizlazi iz presude Suda, izvršena na način koji nije u skladu s pravom Unije. S druge pak strane, u ovom se predmetu još jednom ističe pitanje mogućnosti pozivanja na izravan učinak odredbe direktive u odnosu na privatni subjekt kojem je država članica povjerila izvršavanje zadaća od javnog interesa.
3. Čini se da će Sud trebati pojasniti dosadašnju sudsku praksu u pogledu obaju navedenih pitanja.
Pravni okvir
Pravo Unije
4. Člankom 2. Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu(3) određuje se:
„Države članice moraju predvidjeti isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za izravno ili neizravno, privremeno ili trajno reproduciranje bilo kojim sredstvima i u bilo kojem obliku, u cijelosti ili u dijelovima:
(a) autorima, njihovih djela;
(b) umjetnicima izvođačima, fiksacija njihovih izvedbi;
(c) proizvođačima fonograma, njihovih fonograma;
(d) proizvođačima prvih fiksiranja filmova, izvornika i umnoženih primjeraka njihovih filmova;
(e) organizacijama za radiodifuziju, fiksacija njihovih radiodifuzijskih emitiranja, bez obzira na to jesu li ta emitiranja prenesena putem žice ili putem zraka, uključujući kabelom ili satelitom.”
5. U skladu s člankom 5. stavkom 2. točkama (a) i (b) te direktive:
„Države članice mogu predvidjeti iznimke ili ograničenja prava reproduciranja predviđenog člankom 2. u sljedećim slučajevima:
(a) u odnosu na reproduciranje na papir ili sličan medij, učinjeno uporabom bilo koje fotografske tehnike ili nekim drugim postupkom koji ima slične učinke, uz iznimku grafičkog izdanja glazbenog djela (notni materijal), pod uvjetom da nositelji prava dobiju pravičnu naknadu;
(b) u odnosu na reproduciranje na bilo koji medij koje je učinila fizička osoba za privatnu uporabu i u svrhu koja nije ni izravno ni neizravno komercijalna, uz uvjet da nositelji prava dobiju pravičnu naknadu, pri čemu se uzima u obzir primjena ili neprimjena tehničkih mjera iz članka 6. na djelo ili na drugi predmet zaštite;”
Belgijsko pravo
6. U belgijskom pravu, u verziji koja se primjenjuje na glavni postupak, uvedena je naknada za iznimke od prava reproduciranja u člancima 59. i 60. weta van 30 juni 1994 betreffende het auteursrecht en de naburige rechten (Zakon od 30. lipnja 1994. o autorskom pravu i srodnim pravima)(4). Ta se naknada sastojala od paušalnog dijela koji je ovisio o broju uređaja koji omogućuju reproduciranje zaštićenih djela i dijela koji je proporcionalan broju izrađenih kopija takvih djela.
7. U skladu s člankom 60.a tog zakona, tijelo nadležno za naplatu i raspodjelu te naknade bilo je ovlašteno za pribavljanje potrebnih informacija od carinskih tijela, poreznih tijela u području poreza na dodanu vrijednost, tijela socijalnog osiguranja, Službe za kontrolu i posredovanje Ministarstva gospodarstva, kao i, pod uvjetom recipročnosti, od sličnih inozemnih subjekata.
8. Na temelju članka 61. navedenog zakona, iznos naknade utvrđen je Koninklijk besluitom van 30 oktober 1997 betreffende de vergoeding verschuldigd aan auteurs en uitgevers voor het kopiëren voor privé-gebruik of didactisch gebruik van werken die op grafische of op soortgelijke wijze zijn vastgelegd (Kraljevski dekret od 30. listopada 1997. o naknadi za autore i izdavače za reproduciranje s ciljem privatne uporabe ili didaktičnim ciljem djela fiksiranih na grafičkom ili analognom mediju)(5). U skladu s člankom 7. tog dekreta, subjekti koji su bili dužni plaćati tu naknadu trebali su svaki mjesec subjektu nadležnom za njezinu naplatu podnijeti prijavu koja uključuje informacije na temelju kojih se može identificirati obveznik naknade i utvrditi iznos dugovane naknade ovisno o broju prodanih uređaja.
9. Na temelju Koninklijk besluita van 15 oktober 1997 tot het belasten van een vennootschap met de inning en de verdeling van de vergoeding voor het kopiëren van werken die op grafische of soortgelijke wijze zijn vastgelegd (Kraljevski dekret od 15. listopada 1997. o utvrđivanju subjekta nadležnog za naplatu i raspodjelu naknade za reproduciranje djela fiksiranih na grafičkom ili analognom mediju)(6) za naplatu i raspodjelu naknade određeno je društvo Reprobel.
Činjenice u glavnom postupku, tijek postupka i prethodna pitanja
10. Copaco Belgium NV, društvo osnovano u skladu s belgijskim pravom (u daljnjem tekstu: društvo Copaco), distributer je informatičkih uređaja za poduzeća i potrošače, uključujući fotokopirne uređaje, kao što su fotokopirni aparati i skeneri. Stoga je podlijegalo obvezi plaćanja naknade za reproduciranje djela.
11. U presudi Hewlett-Packard Belgium(7) Sud je osobito utvrdio da se članku 5. stavku 2. točkama (a) i (b) Direktive 2001/29 načelno protivi nacionalno zakonodavstvo, kao što je belgijsko, koje kombinira paušalnu naknadu i razmjernu naknadu a da pritom ne osigurava mehanizme koji omogućuju prilagodbu iznosa naknade stvarnoj šteti koju su pretrpjeli nositelji autorskih prava(8). Nove odredbe belgijskog prava o naknadi za reproduciranje djela, u skladu sa smjernicama koje proizlaze iz te presude, stupile su na snagu u ožujku 2017.
12. Nakon navedene presude društvo Copaco odbilo je platiti račune koje mu je izdalo društvo Reprobel na temelju prijava koje je podnijelo za razdoblje od studenoga 2015. do prosinca 2016. Naime, društvo Copaco smatra da je, u skladu s presudom Hewlett-Packard Belgium, belgijski sustav naknada za reproduciranje djela u spornom razdoblju bio protivan pravu Unije.
13. Društvo Reprobel tužilo je 16. prosinca 2020. društvo Copaco sudu i zahtijevalo plaćanje dugovane naknade za reproduciranje djela uvećane za kamate i naknadu štete. Predmet je u skladu s mjesnom nadležnošću proslijeđen sudu koji je uputio zahtjev. Društvo Copaco pred tim sudom tvrdi da članak 5. stavak 2. točke (a) i (b) Direktive 2001/29 ima izravan učinak i da je društvo Reprobel pojavni oblik države protiv koje se može pozvati na izravan učinak. Društvo Reprobel osporava obje tvrdnje.
14. U tim je okolnostima Ondernemingsrechtbank Gent Afdeling Gent (Trgovački sud u Gentu, Odjel u Gentu, Belgija) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Je li institucija kao što je [društvo Reprobel], u dijelu u kojem ju je država, na temelju kraljevskog ovlaštenja, ovlastila za naplatu i raspodjelu pravične naknade u smislu članka 5. stavka 2. točaka (a) i (b) Direktive 2001/29 koju utvrđuje država, i preko koje država provodi nadzor, institucija protiv koje se pojedinac, radi svoje obrane, može pozivati na nespojivost nacionalne norme, koju ta institucija nastoji istaknuti prema tom pojedincu, s pravom Unije?
2. Je li za davanje odgovora na to pitanje bitno to da nadzor, koji država provodi preko te institucije, obuhvaća među ostalim:
– obvezu te institucije da preslike svojih zahtjeva za pružanje informacija obveznicima plaćanja naknade, koji su potrebni za naplatu i raspodjelu naknade za reproduciranje, stalno dostavlja nadležnom ministru, tako da taj ministar uvijek bude obaviješten o tome na koji način institucija izvršava svoje pravo nadzora i da može odlučiti je li primjereno, ministarskim dekretom, utvrditi sadržaj, broj i učestalost zahtjevâ za pružanje informacija, a da pritom u što manjoj mjeri ometa djelatnosti ispitanika;
– obvezu institucije da osobu koju je ministar ovlastio pozove da zahtjev za pružanje informacije potreban za razmjernu naplatu naknade za reproduciranje, pošalje obveznicima naknade, trgovcima, neovisno o tome je li riječ o trgovcima na veliko ili malo, leasing društvima ili društvima za održavanje uređaja, ako obveznik naknade nije sudjelovao u naplati, pri čemu je institucija također obvezna dostaviti nadležnom ministru presliku tog zahtjeva, tako da taj ministar može utvrditi sadržaj, broj i učestalost zahtjevâ za pružanje informacija, a da pritom u što manjoj mjeri ometa djelatnosti ispitanika;
– obvezu institucije da zatraži odobrenje nadležnog ministra za pravila o raspodjeli naknade za reproduciranje kao i svaku drugu izmjenu koju ona poduzme s tim u vezi;
– obvezu institucije da od nadležnog ministra zatraži odobrenje za prijavni obrazac koji ona izdaje i bez kojeg se on ne smije izdati?
3. Je li za davanje odgovora na pitanje bitno i to da institucija raspolaže sljedećim ovlastima:
– ovlašću zahtijevati sve informacije potrebne za naplatu naknade za reproduciranje od svih osoba koje su obveznici naknade, obveznici doprinosa, trgovci, neovisno o tome je li riječ o trgovcima na veliko ili malo, leasing društvima ili društvima za održavanje uređaja. Pri tome, svaki zahtjev mora uvijek sadržavati upozorenje o kaznenopravnim sankcijama koje se izriču u slučaju nepoštovanja određenog roka ili davanja nepotpunih ili krivih informacija;
– ovlašću zahtijevati od svakog obveznika naknade da dostavlja sve informacije u vezi s reproduciranim djelima koje su potrebne za raspodjelu naknade za reproduciranje;
– ovlašću da od Uprave za carinu i trošarine, Uprave za porez na dodanu vrijednost i Nacionalnog ureda za socijalnu sigurnost dobije sve informacije potrebne za provedbu svoje zadaće?
4. Imaju li članak 5. stavak 2. točke (a) i (b) Direktive 2001/29 izravan učinak?
5. Mora li, na zahtjev pojedinca, nacionalni sud izuzeti iz primjene nacionalnu normu, ako ta norma koju je država propisala nije u skladu s člankom 5. stavkom 2. točkama (a) i (b) Direktive 2001/29, osobito jer ta norma, koja nije u skladu s prethodno navedenim člankom, obvezuje tog pojedinca na plaćanje davanja?
15. Sud je zaprimio zahtjev za prethodnu odluku 13. travnja 2023. Pisana očitovanja dostavile su stranke u glavnom postupku, belgijska vlada i Europska komisija. Iste su stranke, kao i francuska vlada, bile zastupane na raspravi održanoj 6. ožujka 2024.
Analiza
16. Sud koji je uputio zahtjev postavio je pet prethodnih pitanja u ovom predmetu. Prva tri odnose se na mogućnost da se subjekt, kao što je društvo Reprobel, smatra pojavnim oblikom države članice s učinkom da se pojedinac može protiv njega izravno pozvati na odredbu direktive. Međutim, posljednja dva pitanja odnose se na mogućnost izravnog pozivanja na članak 5. stavak 2. točke (a) i (b) Direktive 2001/29. Predlažem da se analiza započne s posljednjim dvama pitanjima.
Četvrto i peto prethodno pitanje
17. Četvrtim i petim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti nastoji doznati ima li članak 5. stavak 2. točke (a) i (b) Direktive 2001/29 izravan učinak i može li se stoga pojedinac na njega pozvati pred nacionalnim sudom kako bi izbjegao plaćanje potraživanja na ime pravične naknade u situaciji u kojoj se to potraživanje naplaćuje na temelju nacionalnih odredbi koje nisu u skladu s navedenim odredbama Direktive 2001/29.
Načelo izravnog učinka
18. Načelo izravnog učinka odredbi prava Unije seže do samih početaka tog pravnog sustava. Naime, kao što je opće poznato, Sud je to načelo utvrdio u presudi van Gend & Loos(9), koja je temelj tog sustava. Primjena načela izravnog učinka u pogledu odredbi direktiva koje ispunjavaju određene uvjete potvrđena je u presudi van Duyn(10). Sada Sud utvrđuje tu obvezu kako slijedi:
„Iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da se u svim slučajevima kad su odredbe neke direktive s obzirom na svoj sadržaj bezuvjetne i dovoljno precizne pojedinci mogu na njih pozvati pred nacionalnim sudovima protiv države, bilo zato što je ona propustila pravodobno prenijeti tu direktivu u nacionalno pravo, bilo zato što ju je nepravilno prenijela […].
Sud je pojasnio da je odredba prava Unije, s jedne strane, bezuvjetna ako propisuje obvezu koja ne sadržava nijedan uvjet i u svojoj provedbi ili u svojim učincima ne ovisi o poduzimanju nijedne mjere institucija Unije ili država članica te, s druge strane, dovoljno precizna da je pojedinac može isticati i nacionalni sud primijeniti ako nedvosmislenim riječima utvrđuje obvezu […].
Sud je nadalje presudio da se, iako direktiva državama članicama ostavlja određenu marginu prosudbe kada donose načine njezine provedbe, može smatrati da je odredba te direktive bezuvjetna i precizna ako državama članicama nedvosmisleno nameće obvezu ostvarivanja točno određenog rezultata koja ne ovisi ni o kakvom uvjetu u pogledu primjene pravila koje utvrđuje […]”(11).
19. U tom kontekstu treba razmotriti odgovore na četvrto i peto prethodno pitanje.
Primjena u ovom predmetu
20. Društvo Reprobel, kao i belgijska i francuska vlada, ističu da zbog široke margine prosudbe kojom države članice raspolažu u organizaciji pravične naknade iz članka 5. stavka 2. točaka (a) i (b) Direktive 2001/29 i njezinu financiranju te odredbe nisu dovoljno precizne i bezuvjetne kako bi im se dodijelio izravan učinak na temelju prethodno navedene sudske prakse Suda.
21. Ta se teza čini upitnom s obzirom na sudsku praksu Suda prema kojoj se tim odredbama državama članicama koje su propisale iznimke od prava reproduciranja nalaže obveza rezultata, što znači da su te države članice dužne osigurati djelotvornu naplatu pravične naknade(12), u iznosu izračunanom na temelju štete uzrokovane nositeljima prava(13) i čiji će financijski teret načelno snositi krajnji korisnici(14). Sud Europske unije stoga je vrlo lako u navedenim odredbama mogao vidjeti precizna i bezuvjetna pravila koja se odnose na način oblikovanja pravične naknade koja se njima predviđa.
22. Prije svega, međutim, neovisno o tome ispunjava li sama obveza propisivanja takve naknade kriterije izravnog učinka iz točke 18. ovog mišljenja, argument navedenih stranaka u postupku prema mojem je mišljenju potpuno pogrešan u kontekstu ovog predmeta. Naime, nije riječ o izravnom učinku navedenih odredbi Direktive 2001/29 in abstracto, nego u vezi s glavnim postupkom. U tom postupku nije riječ o plaćanju pravične naknade izravno na temelju navedenih odredbi, nego o pravu društva Copaco da odbije plaćanje potraživanja namijenjenog financiranju te naknade koje se naplaćuje na način koji nije u skladu s tom direktivom (u daljnjem tekstu: sporna pristojba).
23. Prilikom razmatranja pitanja izravnog učinka prava Unije treba uzeti u obzir sve norme, odnosno pravna pravila, koja proizlaze iz odredbi tog prava i iz kojih pojedinci izvode precizna i bezuvjetna prava u odnosu na državu. Ta pravila pritom ne moraju izravno proizlaziti iz doslovnog teksta odredbi, nego se mogu formulirati tumačenjem tih odredbi, osobito tumačenjem koje pruža Sud. Naime, kao što to pravilno ističe društvo Copaco, tumačenje odredbi prava Unije koje Sud pruža u prethodnom postupku rasvjetljava i pojašnjava značenje i učinke tih odredbi, onako kako ih treba shvatiti i primjenjivati nakon stupanja na snagu i stoga to tumačenje treba uzeti u obzir prilikom utvrđivanja toga je li odredba dovoljno precizna kako bi se smatralo da ima izravan učinak(15).
24. Kad je riječ o odredbama članka 5. stavka 2. točaka (a) i (b) Direktive 2001/29, iz njih osobito proizlaze tri pravna pravila. Kao prvo, pravo država članica da propišu iznimke od prava reproduciranja predviđene tim odredbama; to pravilo nije obvezno. Kao drugo, nalaganje propisivanja pravične naknade nositeljima prava reproduciranja; to je pravilo obvezno za države članice koje su propisale navedene iznimke. Naposljetku, kao treće, niz normi koje proizlaze iz sudske prakse Suda i kojima se utvrđuju pravila na kojima se treba temeljiti struktura te pravične naknade. Države članice stoga nisu dužne u svojem nacionalnom pravu propisati iznimke predviđene člankom 5. stavkom 2. točkama (a) i (b) Direktive 2001/29. Međutim, ako to učine, dužne su propisati i pravičnu naknadu o kojoj je riječ u tim odredbama, a obvezuju ih pravila o oblikovanju i financiranju te naknade koja, prema mišljenju Suda, proizlaze iz tih odredbi.
25. Ta pravila uključuju negativna pravila koja je Sud utvrdio u presudi Hewlett-Packard Belgium, koja se konkretno odnose na način naplate sporne pristojbe koji je na snazi u Belgiji. U skladu s tom presudom, nije dopušteno financiranje pravične naknade iz članka 5. stavka 2. točaka (a) i (b) Direktive 2001/29 naknadom koja je kombinacija paušalne i razmjerne naknade, u situaciji u kojoj se paušalna naknada izračunava isključivo s obzirom na brzinu kojom određeni uređaj može izvršavati reproduciranja, razmjerna naknada varira s obzirom na to je li dužnik surađivao prilikom naplate te naknade, a sustav u svojoj cijelosti nema mehanizme, osobito u pogledu povrata, koji omogućuju komplementarnu primjenu kriterija stvarne štete i paušalno utvrđene štete u odnosu na različite kategorije korisnika(16). Obilježja prethodno opisane naknade odgovaraju obilježjima sporne naknade. Na te norme, koje proizlaze iz tumačenja članka 5. stavka 2. točaka (a) i (b) Direktive 2001/29 koje je pružio Sud, poziva se društvo Copaco, a na izravan učinak tih normi odnosi se četvrto prethodno pitanje.
26. Bezuvjetnost navedenih normi za državu članicu koja je propisala iznimke od prava reproduciranja predviđene člankom 5. stavkom 2. točkama (a) i (b) Direktive 2001/29 nije dvojbena. Pitanje je jesu li te norme dovoljno precizne kako bi se smatralo da imaju izravan učinak.
27. Prilikom ocjene normi prava Unije, s obzirom na njihovu dovoljnu preciznost, Sud ispituje krug subjekata koji su nositelji prava i obveza na temelju tih odredbi te sadržaj ovlasti koje iz njih proizlaze(17). Počet ću od potonjeg pitanja.
28. Navedene pravne norme znače zabranu da države članice propisuju pristojbu za financiranje pravične naknade iz članka 5. stavka 2. točaka (a) i (b) Direktive 2001/29 koja ima obilježja kao što su ona opisana u točki 4. izreke presude Hewlett-Packard Belgium. Sud Europske unije već je u presudi van Gend & Loos(18) utvrdio da ta vrsta zabrane, odnosno obveza države članice da ne djeluje, može biti izvor pozitivnih prava pojedinaca.
29. U pogledu pristojbe za financiranje pravične naknade pojedinci imaju pravo na to da ne snose financijski teret te pristojbe ako se ona naplaćuje protivno pravilima koja, u skladu sa sudskom praksom Suda, proizlaze iz članka 5. stavka 2. točaka (a) i (b) Direktive 2001/29(19). Točno je da je u dosadašnjoj sudskoj praksi Sud isticao potrebu da u sustavu pravične naknade postoji pravo na povrat neopravdano naplaćene pristojbe za financiranje te naknade. Međutim, prema mojem mišljenju, očito je da pojedinci imaju pravo odbiti plaćanje te pristojbe u situaciji u kojoj plaćanje još nije izvršeno, a neusklađenost nacionalnog sustava kojim se uspostavlja pravična naknada s navedenim odredbama Direktive 2001/29 jasno proizlazi iz već donesene presude Suda i potvrđena je odlukama nacionalnih sudova. Naime, primoravanje zainteresiranog subjekta na to da u toj situaciji plati tu pristojbu i zatim čeka na njezin povrat bilo bi nelogično i pretjerano bi otežavalo ostvarivanje prava koja on ima na temelju odredbi prava Unije.
30. Stoga treba smatrati da se odredbama članka 5. stavka 2. točaka (a) i (b) Direktive 2001/29, u skladu s njihovim tumačenjem koje proizlazi iz presude Hewlett-Packard Belgium, pojedincima dodjeljuje bezuvjetna i dovoljno precizna ovlast za odbijanje plaćanja pristojbe za financiranje pravične naknade predviđene tom odredbom ako ta pristojba ima obilježja kao ona navedena u točki 4. izreke te presude.
31. Kad je riječ o krugu subjekata koji imaju pravo odbiti plaćanje pristojbe, on je također precizno utvrđen, odnosno riječ je o svakom subjektu koji je obveznik prethodno navedene pristojbe. Kad je riječ o obvezniku naknade, također nema dvojbi. Naime, države članice ovlaštene su, na temelju članka 5. stavka 2. točaka (a) i (b) Direktive 2001/29, za to da u svoj pravni poredak uvedu iznimke od prava reproduciranja predviđene tim člankom te su također dužne propisati pravičnu naknadu i uspostaviti sustav za njezino financiranje. Države članice stoga nužno podliježu svim obvezama, pozitivnim i negativnim, koje se odnose na strukturu takvog sustava i proizlaze iz sudske prakse Suda, uključujući zabranu naplate pristojbi koje nisu u skladu s navedenim odredbama Direktive 2001/29.
32. U ovom je predmetu neusklađenost belgijskih odredbi kojima se propisuje sporna pristojba, u verziji koja se primjenjuje u glavnom postupku, s člankom 5. stavkom 2. točkama (a) i (b) Direktive 2001/29 jasno proizlazila iz presude Hewlett-Packard Belgium, što je dovelo do njihovih izmjena. Navedene odredbe Direktive, uzimajući u obzir njihovo tumačenje koje je pružio Sud, stoga su dovoljno precizne i bezuvjetne kako bi se utvrdilo da su nacionalne odredbe neusklađene s njima(20). Stoga, kao što to pravilno ističe društvo Copaco, sud koji je uputio zahtjev treba izuzeti iz primjene te nacionalne odredbe i utvrditi da je neosnovan zahtjev društva Reprobel koji se na njima temelji.
Odgovor na pitanja
33. S obzirom na prethodno navedeno, predlažem da se na četvrto i peto prethodno pitanje odgovori na način da članak 5. stavak 2. točke (a) i (b) Direktive 2001/29 ima izravan učinak i pojedinac se stoga može na njega pozvati pred nacionalnim sudom kako bi izbjegao plaćanje potraživanja na ime pravične naknade u situaciji u kojoj se to potraživanje naplaćuje na temelju nacionalnih odredbi koje nisu u skladu s navedenim odredbama Direktive 2001/29, uključujući sudsku praksu Suda koja se odnosi na njihovo tumačenje.
34. U kontekstu glavnog postupka to očito zahtijeva da se utvrdi da se društvo Reprobel može smatrati pojavnim oblikom belgijske države, što dovodi do analize prvih triju prethodnih pitanja.
Prvo, drugo i treće prethodno pitanje
35. Prvim, drugim i trećim prethodnim pitanjem, za koje predlažem da se razmotre zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti nastoji doznati mogu li se pojedinci, kako bi se isključilo to da se na njih primjenjuju nacionalne odredbe protivne pravu Unije, izravno pozivati na odredbe prava Unije protiv subjekta kojem je država članica povjerila naplatu potraživanja za financiranje pravične naknade u smislu članka 5. stavka 2. točaka (a) i (b) Direktive 2001/29 i isplaćivanje te naknade nositeljima prava te koji raspolaže posebnim ovlastima za izvršavanje svojih zadaća.
36. U glavnom postupku nije sporno da društvo Reprobel nije belgijsko državno tijelo. Međutim, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, pojedinci imaju mogućnost izravno se pozvati na odredbe prava Unije ne samo protiv država članica i njihovih tijela sensu stricto, nego i, osobito, protiv subjekata koji izvršavaju zadaće od javnog interesa i imaju posebne ovlasti šire od onih koje proizlaze iz pravila koja se primjenjuju na odnose između pojedinaca(21). Pritom nije potrebno da ti subjekti podliježu tijelu ili nadzoru države(22).
37. Nezavisni odvjetnici E. Sharpston(23) i N. Emiliou(24) nedavno su analizirali taj test. Neću ponavljati njihova vrlo zanimljiva teoretska razmatranja o toj temi te u tom pogledu upućujem na tumačenje iz navedenih mišljenja. Umjesto toga razmotrit ću pitanja povezana s posebnim okolnostima ovog predmeta.
Zadaće od javnog interesa
38. Društvo Reprobel nije subjekt javnog prava i ne nadzire ga belgijska država na način da se može smatrati da strukturno čini njezin dio. Stoga treba razmotriti izvršava li ono zadaće od javnog interesa i ima li posebne ovlasti šire od onih koje proizlaze iz pravila koja se primjenjuju na odnose između pojedinaca.
39. Kao što sam već naveo, države članice ovlaštene su, na temelju članka 5. stavka 2. točaka (a) i (b) Direktive 2001/29, za to da u svoj pravni poredak uvedu iznimke od prava reproduciranja predviđene tim člankom te su također dužne propisati pravičnu naknadu i uspostaviti sustav za njezino financiranje(25). Sud Europske unije odlučio je da ekonomski teret tog financiranja načelno trebaju snositi krajnji korisnici koji su nositelji prava na te iznimke. Međutim, s obzirom na praktične poteškoće povezane s identificiranjem tih korisnika, države članice mogu uspostaviti sustav u okviru kojeg taj teret snose proizvođači i distributeri uređaja i medija koji omogućuju reproduciranje zaštićenih djela ili drugih predmeta zaštićenih pravom reproduciranja ili pružatelji usluga reproduciranja koji taj financijski teret prebacuju na krajnje korisnike u cijeni tih uređaja i medija ili usluga(26).
40. U tom kontekstu još treba istaknuti da je šteta koju nositelji prava reproduciranja trpe uvelike hipotetska, osobito u odnosu na iznimku predviđenu člankom 5. stavkom 2. točkom (b) Direktive 2001/29. Nositeljima prava bilo bi vrlo teško ostvariti to pravo u odnosu na aktivnosti koje korisnici obavljaju u privatnoj sferi i koje smatraju prirodnim načinom korištenja zakonito stečenog primjerka djela. Uvođenje navedenih iznimki od tog prava stoga je element javne politike. U okviru te politike država, s jedne strane, ozakonjuje aktivnosti koje bi korisnici ionako obavljali, neovisno o pitanju njihove zakonitosti, uzimajući u obzir malu vjerojatnost otkrivanja i pozivanja na odgovornost. S druge pak strane, nositeljima prava osigurava dohodak čije bi dobivanje izravno od korisnika najčešće bilo vrlo otežano.
41. Pristojba koja se na taj način naplaćuje javnopravna je pristojba za uređaje za reproduciranje i medije, plaćaju je svi kupci tih uređaja i medija ili usluga koji imaju pravo na iznimke predviđene člankom 5. stavkom 2. točkama (a) i (b) Direktive 2001/29(27). Ona stoga ne ovisi o tome koriste li se korisnici stvarno navedenim iznimkama. Naime, kao što je odlučio Sud, treba pretpostaviti da oni u tom pogledu u potpunosti ostvaruju svoja prava(28). Međutim, države članice koje utvrđuju iznos pristojbe za uređaje i medije moraju ga utvrditi na razini kojom se njome nadoknađuje stvarna šteta koju nositelji autorskih i srodnih prava trpe zbog primjene tih iznimki(29).
42. Ovdje stoga nije riječ o razmjeni uzajamnih činidbi između krajnjih korisnika i nositelja prava, nego o odredbi koja se primjenjuje erga omnes, prema kojoj svaka osoba obuhvaćena navedenim iznimkama ima pravo obavljati aktivnosti obuhvaćene iznimkama predviđenima člankom 5. stavkom 2. točkama (a) i (b) Direktive 2001/29, a nositelji prava za to dobivaju naknadu za pretrpljenu štetu čiji se iznos obračunava paušalno i financira se iz pristojbi koje plaćaju svi kupci uređaja i medija za reproduciranje ili primatelji usluga reproduciranja koji imaju pravo na navedene iznimke. Naplata takve pristojbe i isplaćivanje nositeljima prava pravične naknade stoga je zadaća koja se obavlja u javnom interesu.
43. Stoga nije točan argument društva Reprobel prema kojem ono postupa kao organizacija za kolektivno ostvarivanje autorskog prava i srodnih prava. To društvo možda postupa i kao organizacija za kolektivno ostvarivanje prava. Međutim, to ne mijenja činjenicu da prilikom naplate sporne pristojbe i isplate pravične naknade to društvo obavlja zadaću od javnog interesa, a ne upravlja isključivim pravima. Naime, nositelji autorskog prava i srodnih prava ne povjeravaju mu dobrovoljno(30) upravljanje pravom reproduciranja jer to pravo, u području obuhvaćenom navedenim iznimkama, jednostavno ne postoji. Suprotno tomu, korisnici nositeljima prava ne plaćaju naknadu za stvarno korištenje zaštićenih djela ili drugih zaštićenih predmeta jer je ono besplatno, nego financiraju, u obliku svojevrsnog neizravnog poreza, naknadu za to što su nositelji prava izgubili isključiva prava(31).
44. Stoga nije točno stajalište francuske vlade prema kojem društvo Reprobel ne obavlja zadaće od javnog interesa, nego u privatnom interesu nositeljâ autorskog prava i srodnih prava. Iznimke od prava na reproduciranje predviđene navedenim odredbama Direktive 2001/29 propisane su u javnom interesu i njihov je cilj, naime, da se uspostavi opće pravo fizičkih osoba na reproduciranje zaštićenih djela i drugih predmeta za vlastite potrebe a da pritom ne trebaju dobiti pristanak nositeljâ prava. Suprotno tomu, pravična naknada za nositelje prava pandan je tom pravu i namijenjena je očuvanju pravedne ravnoteže između uključenih interesa, što je u potpunosti od javnog interesa.
Posebne ovlasti
45. Kad je pak riječ o posebnim ovlastima subjekta kao što je društvo Reprobel, širima od onih koje proizlaze iz pravila koja se primjenjuju na odnose između pojedinaca, posebna vrsta tih ovlasti samo je pravo na zahtijevanje od proizvođača i distributera uređaja i medija koji omogućuju reproduciranje da plaćaju spornu pristojbu. U odnosima između pojedinaca koji se temelje na načelu jednakosti stranaka zahtjev za plaćanje uvijek se povezuje s određenim pravnim događajem kao što je ugovor, delikt ili drugi događaj zbog kojeg nastaje pravni odnos između dviju ili više imenovanih osoba. Međutim, subjekt nadležan za naplatu sporne naknade na temelju zakona ima pravo zahtijevati njezino plaćanje od svakog tko pripada apstraktno utvrđenom krugu obveznika naknade. To je stoga ovlast javnog državnog tijela.
46. Pritom treba razlikovati situaciju u kojoj se nalazi taj subjekt od one u kojoj se nalaze proizvođači i distributeri koji imaju samo stvarnu mogućnost prebacivanja financijskog tereta te pristojbe, ugovorom, na svoje klijente u okviru cijene uređaja i medija koje prodaju. Isto tako, svaki prodavatelj bilo koje robe ima, naravno, ovisno o tržišnim uvjetima, mogućnost da si cijenom te robe nadoknadi troškove njezine proizvodnje ili stjecanja, kao i javna davanja, posebice neizravni porez. Stoga, iako ti proizvođači i distributeri sudjeluju u obavljanju zadaće od javnog interesa o kojoj je ovdje riječ, s pravnog stajališta oni su samo obveznici pružanja određenih usluga i nemaju nikakve posebne ovlasti šire od onih koje proizlaze iz pravila koja se primjenjuju na odnose između pojedinaca.
47. Pritom nije važna činjenica koju ističu društvo Reprobel i belgijska vlada da javne vlasti, a ne to društvo, utvrđuju iznos sporne pristojbe. Obavljanje zadaća od javnog interesa ne znači da subjekt koji obavlja te zadaće utvrđuje sve aspekte tih zadaća „od A do Ž” ili da njegove posebne ovlasti moraju biti diskrecijske. Upravo suprotno, obavljanje povjerenih zadaća pretpostavlja da onaj tko ih povjerava utvrđuje granice postupanja izvođača. Činjenica da javna vlast ograničava slobodu postupanja subjekta koji obavlja zadaće od javnog interesa potvrđuje da taj subjekt postupa u ime države i predstavlja njezin pojavni oblik u smislu sudske prakse Suda koja se odnosi na izravnu primjenu prava Unije.
48. Taj argument doista je dvosjekli mač jer, ako se smatra da društvo Reprobel samo automatski provodi odredbe koje je propisala belgijska država i u tom pogledu nema nikakve vlastite ovlasti, glavni postupak tim bi više trebalo smatrati vertikalnim, odnosno sporom između društva Copaco i države. Naime, kao što je to odlično istaknulo navedeno društvo, bilo bi sasvim nelogično da kralj (čitaj: belgijska država) ne može naplaćivati spornu pristojbu, a to može činiti društvo Reprobel, koje izvršava njegove naloge, ali ne svojom voljom.
49. Ovlast da pravno djelotvorno zahtijeva plaćanje sporne pristojbe posebna je ovlast društva Reprobel šira od onih koje proizlaze iz pravila koja se primjenjuju na odnose između pojedinaca, a ta bi ovlast, prema mojem mišljenju, sama po sebi bila dovoljna da se to društvo smatra pojavnim oblikom belgijske države. Ključno je to da ta ovlast izravno proizlazi iz odredbi prava, a ne iz pojedinačnih pravnih odnosa tog društva sa subjektima koji su obveznici naknade.
50. Kako bi izvršilo povjerene mu zadaće od javnog interesa, društvo Reprobel stoga raspolaže nizom posebnih ovlasti u pogledu informacija. Kao prvo, ima pravo od obveznika sporne pristojbe, kao i od drugih subjekata koji posluju na tržištu uređaja za reproduciranje (kao što su poduzeća koja se bave održavanjem tih uređaja), tražiti sve informacije potrebne za utvrđivanje obveznika naknade i iznosa koje trebaju platiti. Ti subjekti dužni su pružiti te informacije pod prijetnjom kaznenih sankcija.
51. Ta ovlast šira je od onih koje proizlaze iz pravila koja se primjenjuju na odnose između pojedinaca. Naime, u uobičajenoj situaciji nitko nije dužan, pod prijetnjom sankcija, trećim osobama davati informacije o svojem ili čak tuđem poslovanju. Upravo suprotno, takve informacije često su zaštićene poslovnom tajnom, a obveza njihova otkrivanja nastaje samo u posebnim situacijama i na temelju posebnih propisa, primjerice u poreznim predmetima ili tijekom knjigovodstvenog nadzora odnosno u okviru pravnog odnosa između pojedinca i točno određenog drugog subjekta.
52. Stoga također nije točan argument koji ističe belgijska vlada prema kojem situaciju društva Reprobel treba usporediti sa situacijom banke koja također može zahtijevati dalekosežne informacije o financijskoj situaciji svojih klijenata. Razlika je u tome da banka može tražiti takve informacije samo od svojih klijenata, koji su s tom bankom dobrovoljno sklopili ili namjeravaju sklopiti ugovor, a jedina sankcija u slučaju nepružanja tih informacija može biti nesklapanje ili raskid tog ugovora(32). Međutim, nijedna banka nije ovlaštena za traženje ikakvih informacija od osoba s kojima je ne povezuje nikakav pravni odnos. Suprotno tomu, proizvođači i distributeri uređaja i medija za reproduciranje dužni su pružiti informacije društvu Reprobel na temelju odredbi prava a da pritom s njim ne trebaju uspostaviti ikakav pravni odnos.
53. Pitanje koje ističu društvo Reprobel i belgijska vlada da to društvo nije ovlašteno za izricanje sankcija subjektima koji ne izvrše obvezu pružanja informacija također nije relevantno. Test iz presude Foster ne zahtijeva da subjekt koji izvršava zadaću od javnog interesa ima sve ovlasti koje uobičajeno imaju državna tijela, uključujući pravo na izricanje sankcija. Neizvršavanje obveza obavješćivanja prema društvu Reprobel kažnjava se, u skladu s informacijama iz zahtjeva za prethodnu odluku, kaznenim sankcijama za čije su izricanje, po prirodi, nadležni samo sudovi. Međutim, samo postojanje tih sankcija upućuje na posebnu prirodu navedenih ovlasti tog društva.
54. Kao drugo, društvo Reprobel ovlašteno je prikupljati informacije potrebne za izvršavanje njegovih zadaća od carinskih i poreznih tijela te tijela socijalnog osiguranja. I ta ovlast šira je od onih koje proizlaze iz pravila koja se primjenjuju na odnose između pojedinaca. Čak ni najpotpunija transparentnost društvenog života ne omogućuje pojedincima da od takvih tijela dobiju informacije o drugim pojedincima, osim informacija koje su općenito javne, kao primjerice registracija za potrebe poreza na dodanu vrijednost. Međutim, takve informacije nisu dovoljne za obavljanje zadaće povjerene društvu Reprobel i stoga mora biti riječ o dalekosežnijim informacijama, kao što je količina uvoza uređaja ili medija za reproduciranje ili vrijednost prometa proizvođača ili distributera takvih uređaja i medija. Takve pak informacije javna tijela ne pružaju subjektima koji nemaju posebne ovlasti.
55. Stoga su također neosnovani argumenti francuske vlade koja tvrdi da se ovlast društva Reprobel za prikupljanje informacija od tijela javne vlasti ne odnosi na njezin odnos s obveznicima naknade za spornu pristojbu, kao što se to zahtijeva presudom Foster. Kao prvo, ni u toj presudi ni u kasnijoj sudskoj praksi Sud ne zahtijeva se da se posebne ovlasti subjekta koji obavlja zadaće od javnog interesa odnose točno i isključivo na izravne odnose između tog subjekta i pojedinca. Te ovlasti treba dodijeliti tom subjektu u svrhu obavljanja povjerene mu zadaće od javnog interesa(33). Kao drugo, ne može se ozbiljno tvrditi, kao što to čini francuska vlada, da se ovlast društva Reprobel za prikupljanje informacija od carinskih i poreznih tijela odnosi na odnose između tog društva i tih tijela, a ne subjekata koji su obveznici sporne pristojbe. Društvo Reprobel ima pravo dobivati informacije ne o svojoj poreznoj ili carinskoj situaciji, nego o djelatnosti obveznika naknade, i to radi utvrđivanja iznosa sporne pristojbe koju trebaju platiti. To se očito odnosi na njegove odnose s tim subjektima.
Sažetak
56. Na temelju navedenih razmatranja zaključujem da društvo Reprobel zadovoljava takozvani test iz presude Foster, s obzirom na to da izvršava zadaće od javnog interesa i u tu svrhu raspolaže posebnim ovlastima širima od onih koje proizlaze iz uobičajenih pravila koja se primjenjuju na odnose između pojedinaca.
57. Taj se zaključak može generalizirati. Uvođenje u nacionalno pravo iznimki od prava reproduciranja predviđenih člankom 5. stavkom 2. točkama (a) i (b) Direktive 2001/29 postupanje je države u javnom interesu, odnosno u interesu svih korisnika djela i drugih predmeta zaštićenih tim pravom koji su fizičke osobe. Isto tako, isplata pravične naknade o kojoj je riječ u tim odredbama nositeljima prava predstavlja postupanje u javnom interesu, kao i organizacija sustava financiranja te naknade, osobito pristojbom ili drugim potraživanjem koje se naplaćuje proizvođačima ili distributerima uređaja i medija koji omogućuju korištenje navedenih iznimki od prava na reproduciranje. Stoga subjekt kojem je povjerena naplata takvog potraživanja i isplata pravične naknade nositeljima prava izvršava zadaće od javnog interesa. Taj subjekt po prirodi u tu svrhu raspolaže posebnim ovlastima širima od onih koje proizlaze iz uobičajenih pravila koja se primjenjuju na odnose između pojedinaca, počevši od prava da zahtijeva plaćanje tog potraživanja(34). Pojedinci se stoga u sporu s takvim subjektom mogu izravno pozivati na pravo Unije i zahtijevati da se ne primjenjuju nacionalne odredbe protivne tom pravu.
58. Stoga predlažem da se na prvo, drugo i treće pitanje odgovori na način da se pojedinci, kako bi se isključilo to da se na njih primjenjuju nacionalne odredbe protivne pravu Unije, mogu izravno pozivati na odredbe prava Unije protiv subjekta kojem je država članica povjerila naplatu potraživanja za financiranje pravične naknade u smislu članka 5. stavka 2. točaka (a) i (b) Direktive 2001/29 i isplaćivanje te naknade nositeljima prava te koji raspolaže posebnim ovlastima za izvršavanje svojih zadaća.
Zaključak
59. S obzirom na sva prethodno navedena razmatranja predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio Ondernemingsrechtbank Gent Afdeling Gent (Trgovački sud u Gentu, Odjel u Gentu, Belgija) odgovori na sljedeći način:
1. Članak 5. stavak 2. točke (a) i (b) Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu ima izravan učinak i pojedinac se stoga može na njega pozvati pred nacionalnim sudom kako bi izbjegao plaćanje potraživanja na ime pravične naknade u situaciji u kojoj se to potraživanje naplaćuje na temelju nacionalnih odredbi koje nisu u skladu s navedenim odredbama Direktive 2001/29, uključujući sudsku praksu Suda koja se odnosi na njihovo tumačenje.
2. Kako bi se isključilo to da se na njih primjenjuju nacionalne odredbe protivne pravu Unije, pojedinci se mogu izravno pozivati na odredbe prava Unije protiv subjekta kojem je država članica povjerila naplatu potraživanja za financiranje pravične naknade u smislu članka 5. stavka 2. točaka (a) i (b) Direktive 2001/29 i isplaćivanje te naknade nositeljima prava te koji raspolaže posebnim ovlastima za izvršavanje svojih zadaća.