Predmet C-201/16

Majid Shiri

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Verwaltungsgerichtshof)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Uredba (EU) br. 604/2013 – Određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje – Članak 27. – Pravni lijek – Opseg sudskog nadzora – Članak 29. – Rok za provedbu transfera – Neprovedba transfera u određenom roku – Obveze odgovorne države članice – Prijenos odgovornosti – Zahtjev da odgovorna država članica donese odluku”

Sažetak – Presuda Suda (veliko vijeće) od 25. listopada 2017.

1.        Sudski postupak – Usmeni dio postupka – Ponovno otvaranje – Obveza ponovnog otvaranja usmenog dijela postupka kako bi se strankama omogućilo podnošenje očitovanja o pravnim pitanjima iznesenima u mišljenju nezavisnog odvjetnika – Nepostojanje

(čl. 252. podst. 2. UFEU-a; Poslovnik Suda, čl. 83.)

2.        Granična kontrola, azil i useljavanje – Politika azila – Kriteriji i mehanizmi za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu – Uredba br. 604/2013 – Postupci prihvata i ponovnog prihvata – Rok propisan za provedbu transfera podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu Posljedica nepoštovanja tog roka – Prijenos odgovornosti za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu na državu članicu moliteljicu

(Uredba Europskog parlamenta i Vijeća br. 604/2013, čl. 29. st. 1. i 2.)

3.        Granična kontrola, azil i useljavanje – Politika azila – Kriteriji i mehanizmi za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu – Uredba br. 604/2013 – Tužba protiv odluke o transferu koja je donesena u pogledu podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu – Mogućnost pozivanja na istek roka propisanog za provedbu transfera koji je nastupio nakon donošenja odluke o transferu – Obveza država članica da propišu djelotvoran i brz pravni lijek

(Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 47.; Uredba Europskog parlamenta i Vijeća br. 604/2013, uv. izj. 19., čl. 27. st. 1. i čl. 29. st. 1. i 2.)

1.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 22.-25.)

2.      Članak 29. stavak 2. Uredbe (EU) br. 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva treba tumačiti na način da se, ako transfer nije proveden u šestomjesečnom roku, kako je definiran u članku 29. stavcima 1. i 2. te uredbe, odgovornost ex lege prenosi na državu članicu moliteljicu a da pritom nije potrebno da odgovorna država članica odbije prihvatiti ili ponovno prihvatiti predmetnu osobu. Iz samog teksta te odredbe proizlazi da se njome propisuje ex lege prijenos odgovornosti na državu članicu moliteljicu, pri čemu se taj prijenos ne uvjetuje nikakvim odgovorom odgovorne države članice (vidjeti po analogiji presudu od 26. srpnja 2017., Mengesteab, C-670/16, EU:C:2017:587, t. 61.).

(t. 30., 34., t. 1. izreke)

3.      Članak 27. stavak 1. Uredbe Dublin III u vezi s uvodnom izjavom 19. te uredbe, kao i članak 47. Povelje o temeljnim pravima, treba tumačiti na način da podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu mora moći raspolagati djelotvornim i brzim pravnim lijekom koji mu omogućuje da se može pozvati na istek šestomjesečnog roka, kako je definiran u članku 29. stavcima 1. i 2. navedene uredbe, koji je nastupio nakon donošenja odluke o transferu. Pravo koje nacionalni propis, poput onoga o kojemu je riječ u glavnom postupku, priznaje takvom podnositelju zahtjeva da se može pozvati na okolnosti nakon donošenja te odluke, u okviru žalbe usmjerene protiv nje, ispunjava tu obvezu propisivanja djelotvornog i brzog pravnog lijeka.

Opseg pravnog lijeka koji podnositelju zahtjeva za međunarodnu zaštitu stoji na raspolaganju protiv odluke o transferu donesene u odnosu na njega detaljno je naveden u uvodnoj izjavi 19. te uredbe, u kojoj se napominje da bi, u svrhu osiguravanja poštovanja međunarodnog prava, djelotvoran pravni lijek protiv odluka o transferu koji je uspostavljen navedenom uredbom trebao obuhvatiti preispitivanje, s jedne strane, primjene te iste uredbe i, s druge strane, pravnog te činjeničnog stanja u državi članici u koju se podnositelja zahtjeva transferira (presuda od 26. srpnja 2017., Mengesteab, C-670/16, EU:C:2017:587, t. 43.). Osim toga, iz sudske prakse Suda proizlazi da, osobito s obzirom na opći razvoj sustava određivanja države članice odgovorne za zahtjev za azil podnesen u jednoj od država članica – koji je rezultirao donošenjem Uredbe Dublin III i utvrđenjem njezinih ciljeva, članak 27. stavak 1. navedene uredbe treba tumačiti na način da se pravni lijek koji se njome propisuje mora odnositi, među ostalim, na poštovanje njome propisanih postupovnih jamstava (vidjeti u tom smislu presudu od 26. srpnja 2017., Mengesteab, C-670/16, EU:C:2017:587, t. 44. do 48. i navedenu sudsku praksu).

Međutim, postupci prihvata i ponovnog prihvata uspostavljeni Uredbom Dublin III moraju se provoditi, među ostalim, uz poštovanje niza obveznih rokova, među kojima se nalazi šestomjesečni rok naveden u članku 29. stavcima 1. i 2. te uredbe. Iako se tim odredbama nastoje urediti ti postupci, one također pridonose, kao i kriteriji sadržani u poglavlju III. navedene uredbe, određivanju odgovorne države članice.

U tim okolnostima, kako bi se osiguralo da se sporna odluka o transferu donese uz ispravnu primjenu navedenih postupaka, sud koji odlučuje o pravnom lijeku protiv odluke o transferu mora moći ispitati navode podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu prema kojima je ta odluka donesena povredom odredbi iz članka 29. stavka 2. Uredbe Dublin III jer je na dan donošenja navedene odluke država članica moliteljica već postala odgovorna država članica zbog prethodnog isteka šestomjesečnog roka, kako je definiran u članku 29. stavcima 1. i 2. te uredbe (vidjeti po analogiji presudu od 26. srpnja 2017., Mengesteab, C-670/16, EU:C:2017:587, t. 55.).

S obzirom na to treba istaknuti da, za razliku od rokova o kojima je riječ u predmetu koji je doveo do presude od 26. srpnja 2017., Mengesteab (C-670/16, EU:C:2017:587), kojima se uređuje podnošenje zahtjeva za prihvat, cilj rokova navedenih u članku 29. Uredbe Dublin III jest uređivanje ne samo donošenja nego i provedbe odluke o transferu. Iz toga slijedi da ti rokovi mogu isteći nakon donošenja odluke o transferu.

U tom pogledu nadležna tijela države članice moliteljice ne smiju u takvoj situaciji provesti transfer predmetne osobe u drugu državu članicu nego su, nasuprot tomu, dužna po službenoj dužnosti poduzeti mjere potrebne za priznavanje odgovornosti prve države članice i bez odlaganja započeti razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je ta osoba podnijela.

(t. 37.-43., 46., t. 2. izreke)