PRESUDA OPĆEG SUDA (osmo vijeće)

6. travnja 2017.(1)

„Državne potpore – Pomorski prijevoz – Naknada za pružanje javne usluge – Povećanje kapitala – Odluka kojom se potpore proglašavaju nespojivima s unutarnjim tržištem i kojom se nalaže njihov povrat – Likvidacija poduzetnika korisnika – Zadržavanje pravnog interesa – Nedonošenje odluke o obustavi postupka – Pojam potpore – Usluga od općega gospodarskog interesa – Kriterij privatnog ulagača – Očita pogreška u ocjeni – Pogreška koja se tiče prava – Prigovor nezakonitosti – Obveza obrazlaganja – Prava obrane – Odluka 2011/21/EU – Smjernice o državnim potporama za sanaciju i restrukturiranje poduzeća u teškoćama – Okvir Unije primjenjiv na državne potpore u obliku naknade za pružanje javne usluge – Presuda Altmark”

U predmetu T‑219/14,

Regione autonoma della Sardegna (Italija), koju zastupaju T. Ledda, S. Sau, G. M. Roberti, G. Bellitti i I. Perego, avocats,

tužitelj,

protiv

Europske komisije, koju zastupaju G. Conte, D. Grespan i A. Bouchagiar, u svojstvu agenata,

tuženika,

koju podupire

Compagnia Italiana di Navigazione SpA, sa sjedištem u Napulju (Italija), koju su zastupali F. Sciaudone, R. Sciaudone, D. Fioretti i A. Neri, zatim, M. Merola, B. Carnevale i M. Toniolo, avocats,

intervenijent,

povodom zahtjeva koji se temelji na članku 263. UFEU‑a i kojim se traži poništenje Odluke Komisije C(2013) 9101 final od 22. siječnja 2014. o mjerama potpore SA.32014 (2011/C), SA.32015 (2011/C) i SA.32016 (2011/C) koje je autonomna regija Sardinija provela u korist Saremara jer su u toj odluci mjera isplate naknade za pružanje javne usluge i povećanje kapitala ocijenjeni kao državne potpore nespojive s unutarnjim tržištem te je naložen njihov povrat,

OPĆI SUD (osmo vijeće),

u sastavu: D. Gratsias (izvjestitelj), predsjednik, M. Kancheva i N. Półtorak, suci,

tajnik: J. Palacio González, glavni administrator,

uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 20. srpnja 2016.,

donosi sljedeću

Presudu

 Okolnosti spora

1.     Činjenični kontekst

1        Saremar – Sardegna Regionale Marittima SpA (u daljnjem tekstu: Saremar) je društvo, trenutačno u postupku likvidacije, koje je od svojeg osnivanja osiguravalo pružanje javne usluge pomorske kabotaže između Sardinije (Italija) i malih sardinijskih otoka, s jedne strane, te između Sardinije i Korzike (Francuska), s druge strane. Saremarova zadaća pružanja javne usluge bila je u početku uređena dvadesetogodišnjim ugovorom koji je 17. listopada 1991. sklopio s Talijanskom Državom, koji je retroaktivno stupio na snagu 1. siječnja 1989. i čiji je prestanak važenja bio utvrđen za 31. prosinca 2008. Saremarova privatizacija bila je propisana člankom 19. ter decreto‑leggea 25 settembre 2009, n. 135, Disposizioni urgenti per l’attuazione di obblighi comunitari e per l’esecuzione di sentenze della Corte di giustizia delle Comunita’ europee, convertito in legge, con modifiche, dalla legge 20 novembre 2009 (Uredba sa zakonskom snagom br. 135 od 25. rujna 2009. o hitnim odredbama za provedbu obveza Zajednice i odluka Suda Europskih zajednica, pretvorena u zakon, s izmjenama, Zakonom br. 166/2009, od 20. studenoga 2009., u daljnjem tekstu: Zakon iz 2009.) (GURI br. 223 od 25. rujna 2009. i GURI br. 274 od 24. studenoga 2009., redovni dodatak br. 215).

2        Saremar je u početku bio dio grupe Tirrenia. Ta je grupa izvorno obuhvaćala i pet drugih društava, to jest društvo Tirrenia di Navigazione SpA (u daljnjem tekstu: Tirrenia), nacionalno društvo pomorske kabotaže koje je osobito osiguravalo povezivanje Sardinije i kopna, društva Adriatica, Caremar i Siremar, regionalna društva pomorske kabotaže, i, naposljetku, društvo Fintecna – Finanziaria per i Settori Industriale e dei Servizi SpA. Potonje društvo držalo je 100 % udjela u kapitalu društva Tirrenia, koje je sâmo držalo sve udjele u kapitalu gore navedenih regionalnih društava i Saremara. Sve udjele u kapitalu društva Fintecna držala je pak Talijanska Država.

3        Na temelju odredbe članka 19. ter Zakona iz 2009. kapital Saremara u cijelosti je besplatno prenesen na Regione autonoma della Sardegna (u daljnjem tekstu: tužitelj ili RAS) u cilju privatizacije tog društva. Istom je odredbom bilo propisano i sklapanje novog ugovora za pružanje javne usluge između Saremara i RAS‑a, koji je trebao stupiti na snagu prilikom te privatizacije. Međutim, na dan kada su se dogodile sporne činjenice, postupak privatizacije Saremara bio je još uvijek u tijeku te je 100 % udjela u njegovu kapitalu još uvijek držao RAS. Nadalje, Saremarove obveze pružanja javne usluge koje su se odnosile na povezivanja spomenuta u gornjoj točki 1. bile su do 31. srpnja 2012. uređene u okviru naknadnih produljenja prvotnog dvadesetogodišnjeg ugovora sklopljenog s Talijanskom Državom. Od 1. kolovoza 2012. te su obveze bile održane u okviru ugovora koji su sklopili Saremar i RAS te koji je trebao proizvoditi učinke do okončanja tog postupka privatizacije, u skladu s legge regionale n. 15 del 7 agosto 2012, Disposizioni urgenti in materia di trasporti (Regionalni zakon br. 15 od 7. kolovoza 2012. o hitnim odredbama u području prijevoza, u daljnjem tekstu: Regionalni zakon br. 15 iz 2012.) (Bollettino ufficiale della Regione autonoma della Sardegna br. 35, od 9. kolovoza 2012., str. 5.).

4        Istodobno, društvo Tirrenia stavljeno je na prodaju 2010. Tijekom postupka privatizacije tog društva, koje je Predsjedničkom uredbom od 5. kolovoza 2010. stavljeno pod izvanrednu upravu, ono je nastavilo osiguravati povezanost između Sardinije i kopna. Taj je postupak okončan u srpnju 2012. kada ga je kupio intervenijent, društvo Compagnia Italiana di Navigazione SpA (u daljnjem tekstu: CIN), konzorcij privatnih brodovlasnika koji djeluje na istim pomorskim linijama. Tada je sklopljen novi ugovor između tog konzorcija i Talijanske Države. Nadalje, treba pojasniti da su 2011. četiri privatna gospodarska subjekta, to jest društva Moby, Forship, SNAV i Grandi Navi Veloci, osiguravala tu povezanost. 

5        Nacionalno tijelo za zaštitu tržišnog natjecanja, Autorità Garante della Concurrenza e del Mercato (Italija, u daljnjem tekstu: AGCM) pokrenulo je istražni postupak nakon brojnih pritužbi u vezi porasta cijena predmetnih privatnih gospodarskih subjekata za ljetno razdoblje 2011. AGCM u svojoj odluci od 11. lipnja 2013. zaključio je da je to povećanje cijena predstavljalo usklađeno djelovanje kojim se povređuje članak 101. UFEU‑a. Ta odluka poništena je presudom Tribunale amministrativo regionale per il Lazio (Regionalni upravni sud u Laziju, Italija) od 29. siječnja 2014.

6        Upravo je u tom kontekstu 26. travnja 2011. RAS donio deliberu n. 20/57 (Regionalna odluka br. 20/57) u kojoj je od Saremara zatražio da ispita mogućnost prometovanja, tijekom probnog razdoblja od 15. lipnja do 15. rujna 2011., barem dviju linija između Sardinije i kopna. U tom pogledu, RAS je istaknuo negativne učinke povećanja cijena predmetnih privatnih subjekata na gospodarski i socijalni sustav Sardinije i nužnost donošenja hitnih mjera u tom pogledu. U toj regionalnoj odluci RAS je pojasnio da te linije trebaju biti mješovite (prijevoz putnika i tereta) i da treba uzeti u obzir održivost te djelatnosti na ekonomskom i financijskom planu. Nadalje, deliberom n. 25/69 (Regionalna odluka br. 25/69) od 19. svibnja 2011. i deliberom n. 27/4 (Regionalna odluka br. 27/4) od 1. lipnja 2011. RAS je u biti, s jedne strane, potvrdio cijene koje je Saremar predložio u odnosu na liniju Golfo Aranci - Civitavecchia za razdoblje od 15. lipnja do 15. rujna 2011. i, s druge strane, u odnosu na liniju Vado Ligure - Porto Torres za razdoblje od 22. lipnja do 15. rujna 2011. Tim dvjema posljednjim regionalnim odlukama Saremaru je dopušteno uvesti promjene u cjenovnom sustavu koji je usvojen kako bi pomirio proračunsku ravnotežu i maksimalno zadovoljstvo potrošača.

7        RAS je 1. rujna 2011. donio deliberu n. 36/6 (Regionalna odluka br. 36/6). U toj regionalnoj odluci, smatrajući da bi prekid pružanja usluge pomorske kabotaže koju osigurava Saremar na linijama s kopnom imao za posljedicu ponovno uspostavljanje monopolske situacije na tim linijama, RAS je od tog društva zatražio da na temelju poslovnog plana ispita održivost pružanja usluge pomorske kabotaže tijekom probnog razdoblja od 30. rujna 2011. do 30. rujna 2012. na barem jednoj od triju sljedećih linija: Olbia - Livourne, Porto Torres - Livourne i Cagliari - Piombino. Tom regionalnom odlukom pojašnjeno je da u okviru tog ispitivanja Saremar mora uzeti u obzir potražnju za prijevozom i održivost pružanja usluge kabotaže na ekonomskom i financijskom planu.

8        Nadalje, u istoj regionalnoj odluci RAS je definirao mjere koje treba poduzeti kako bi se nadoknadili gubici koje je Saremar pretrpio u okviru stečajnog postupka društva Tirrenia. Naime, Saremar je trebao provesti smanjenje u visini 50 % svojih potraživanja prema društvu Tirrenia, koja su dosezala 11 546 403,59 eura, te je zbog toga 2010. zabilježio gubitak od 5 253 530,05 eura. RAS je stoga odlučio, s jedne strane, pokriti taj gubitak smanjivši kapital Saremara za 4 890 950,36 eura, nakon što je upotrebljena zakonska rezerva i dobit iz prethodnih godina. S druge strane, istaknuvši da dioničari društva čiji je kapital smanjen za više od trećine na temelju članka 2446. talijanskog Građanskog zakonika imaju obvezu dokapitalizirati to društvo, RAS je nakon gore navedenog smanjenja i u jednakom iznosu odlučio povećati kapital Saremara. Skupština dioničara Saremara 28. ožujka 2012. usvojila je navedeno smanjenje kapitala, a nakon toga 15. lipnja 2012. njegovo povećanje (u daljnjem tekstu: sporno povećanje kapitala). Ista skupština dioničara 11. srpnja 2012. uplatila je 824 309,69 eura na ime dijela tog povećanja kapitala.

9        RAS je 1. prosinca 2011. donio deliberu n. 48/65 (Regionalna odluka br. 48/65) kojom je Saremaru naložio da odmah aktivira mješovitu liniju Olbia - Civitavecchia koristeći se trajektima koji su svakodnevno plovili tijekom ljetne sezone 2011. po cijeni koja se primjenjivala izvan sezone 2011., uz mogućnost izmjene te cijene s obzirom na potražnju i postizanje cilja proračunske ravnoteže. RAS je, naime, s obzirom na Saremarovu analizu, smatrao da samo ta linija omogućuje postizanje financijske ravnoteže. Nadalje, u istoj regionalnoj odluci RAS je predvidio zakup triju trajekata s velikim kapacitetom kako bi prometovale linije Olbia - Civitavecchia i Porto Torres - Vado Ligure (ili Porto Torres - Genova) za razdoblje od svibnja do rujna 2012. Usto, predvidio je da Saremar odredi standardnu cijenu za sve linije, neovisno o sezoni, koja mu omogućuje da pomiri financijsku ravnotežu i maksimalno zadovoljstvo potrošača. Nakon toga, RAS je donio deliberu n. 12/28 (Regionalna odluka br. 12/28) od 20. ožujka 2012. i deliberu n. 22/14 (Regionalna odluka br. 22/14) od 22. svibnja 2012. kojima je Saremaru dao slobodu da među cijenama koje mu je to društvo podnijelo za ljetnu sezonu 2012. odredi one koje mu omogućuju da najbolje pomiri proračunsku ravnotežu i postizanje ciljeva u javnom interesu na linijama Olbia - Civitavecchia i Porto Torres - Vado Ligure.

10      Članak 1. stavak 3. Regionalnog zakona br. 15 iz 2012. propisivao je odobrenje za trošak od 10 milijuna eura, kako bi se pokrio „eventualni gubitak” Saremara koji bi nastao zbog povezivanja koje to društvo osigurava između Sardinije i kopna (u daljnjem tekstu: sporna mjera naknade). Potonju je odredbu RAS proveo u obliku uplata koje su obavljene 6. studenoga 2012. i 3. prosinca 2012.

2.     Upravni postupak

11      Europska komisija 5. listopada 2011. dostavila je Talijanskoj Republici svoju odluku o pokretanju formalnog istražnog postupka, na temelju članka 108. stavka 2. UFEU‑a, u odnosu na više mjera koje su donijela talijanska tijela u korist društava bivše grupe Tirrenia te je objavom u Službenom listu Europske unije zainteresirane stranke pozvala da podnesu svoja očitovanja (SL 2012., C 28, str. 18.). Ta se odluka odnosila samo na naknade za pružanje javne usluge koje je Talijanska Država isplatila između 2009. i 2011. te moguće potpore u okviru privatizacije društava Tirrenia i Saremar.

12      Nakon donošenja te odluke Komisija je zabilježila nove pritužbe koje su se osobito odnosile na određene mjere koje je RAS donio u korist Saremara. Talijanska tijela 12. listopada 2012. zbog pravne sigurnosti prijavila su spornu mjeru naknade.

13      Komisija je 19. prosinca 2012. dostavila talijanskim tijelima svoju odluku o proširenju formalnog istražnog postupka koja je objavljena u Službenom listu od 22. ožujka 2013. (SL 2013., C 84, str. 58.). Naime, Komisija je smatrala da se sumnje koje je izrazila u svojoj odluci o pokretanju tog postupka odnose i na naknadu koja je isplaćena bivšoj grupi Tirrenia počevši od siječnja 2012. i posebice, kad je riječ o Saremaru, na spornu mjeru naknade kao i na ostale mjere javnog financiranja koje su od tog datuma dodijeljene tom društvu.

14      RAS je podnio očitovanja o mjerama koje je donio u korist Saremara dopisima od 13. prosinca 2012., 26. veljače, 3. rujna, 24. listopada, 13. studenoga i 21. studenoga 2013. Saremar i njegovi konkurenti također su podijeli očitovanja. Isto tako talijanska tijela odgovorila su na Komisijine zahtjeve za dostavu dodatnih informacija dopisima od 26. rujna i 25. listopada 2013. Naposljetku, više sastanaka između Komisije, RAS‑a i Saremara (24. travnja 2012., 2. svibnja , 10. srpnja i 10. listopada 2013.) te između Komisije i podnositelja pritužbi (27. srpnja i 20. studenoga 2012. te 8. kolovoza 2013.) održano je povodom predmetnih mjera.

15      Dopisom od 14. ožujka 2013. RAS je od Komisije zatražio da odvoji ispitivanje niza mjera koje je on donio u korist Saremara od ispitivanja drugih mjera na koje se odnosio formalni istražni postupak i da tom nizu mjera dade prednost, osobito u cilju nadolazeće privatizacije Saremara. Nakon tog zahtjeva Komisija je 22. siječnja 2014. donijela odluku C(2013) 9101 final o mjerama potpore SA.32014 (2011/C), SA.32015 (2011/C) i SA.32016 (2011/C) koje je RAS izvršio u korist Saremara (u daljnjem tekstu: pobijana odluka).

3.     Pobijana odluka

16      Kako to proizlazi iz gornje točke 15., pobijana odluka odnosi se samo na mjere koje je RAS donio u korist Saremara.

17      U pobijanoj odluci Komisija je ispitala pet mjera: kao prvo, spornu mjeru naknade, kao drugo, financiranje promidžbenih aktivnosti Saremara, to jest RAS‑ovu dodjelu tri milijuna eura u korist Saremara kako bi promicao turizam u Sardiniji, kao treće, odobrenje dodijeljeno Saremaru da pozajmi tri milijuna eura te pismo namjere koje je RAS izdao predmetnoj bankarskoj ustanovi, kao četvrto, drugo pismo namjere u korist Saremara kako bi mu se omogućilo dobivanje odobrenja da prekorači limit na računu za pet milijuna eura, i, kao peto i posljednje, sporno povećanje kapitala.

18      Kad je riječ o spornoj mjeri naknade, Komisijina analiza u pobijanoj odluci sastojala se od četiri etape.

19      Kao prvo, Komisija je ispitala predstavlja li sporna mjera naknade potporu u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a. U tom pogledu, nakon što je utvrdila, s jedne strane, da je navedena mjera obuhvaćala prijenos državnih sredstava (točke 161. do 165.) i, s druge strane, da je bila selektivna (točka 166.), Komisija je provjerila je li ta mjera predstavljala ili ne ekonomsku prednost za Saremar ispitujući njezinu sukladnost s uvjetima utvrđenima u presudi od 24. srpnja 2003., Altmark Trans i Regierungspräsidium Magdeburg (C‑280/00, EU:C:2003:415) (u daljnjem tekstu: uvjeti iz presude Altmark) (točke 167. do 225.). Komisija je najprije ispitala spornu mjeru naknade s obzirom na drugi uvjet iz presude Altmark te je iz toga zaključila da taj uvjet nije ispunjen i da se slijedom toga tom mjerom Saremaru dodjeljuje ekonomska prednost (točke 173. do 179.). Bez obzira na to ona je predmetnu mjeru ispitala i s obzirom na prvi i treći uvjet iz presude Altmark te je iz toga zaključila da ni ti uvjeti nisu bili ispunjeni (točke 180. do 219. i 220. do 224.). Naposljetku, Komisija je istaknula da je predmetna mjera utjecala na trgovinu među državama članicama i da je prijetila narušavanjem tržišnog natjecanja te da je slijedom toga predstavljala državnu potporu u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a (točke 246. i 247.).

20      Kao drugo, Komisija je provjerila može li se sporna mjera naknade smatrati potporom koja je spojiva s unutarnjim tržištem i koja je izuzeta od obveze prijave predviđene člankom 108. stavkom 3. UFEU‑a s obzirom na uvjete iz Odluke Komisije 2012/21/EU od 20. prosinca 2011. o primjeni članka 106. stavka 2. UFEU‑a na državne potpore u obliku naknade za pružanje javnih usluga koje se dodjeljuju određenim poduzetnicima kojima je povjereno obavljanje usluga od općeg gospodarskog interesa (SL 2012., L 7, str. 3., SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 3., str. 289., u daljnjem tekstu: Odluka o uslugama od općega gospodarskog interesa iz 2011..), kojom se provodi iznimka predviđena člankom 106. stavkom 2. UFEU‑a. Iz toga je zaključila da to nije bio slučaj (točke 255. do 260. pobijane odluke).

21      Kao treće, Komisija je smatrala da je Saremar ispunjavao uvjete da bi ga se kvalificiralo kao poduzetnika u teškoćama u smislu njezine Komunikacije od 1. listopada 2004., naslovljene „Smjernice Zajednice o državnim potporama za sanaciju i restrukturiranje poduzetnika u teškoćama” (SL 2004., C 244, str. 2., u daljnjem tekstu: Smjernice o državnim potporama za sanaciju i restrukturiranje). Komisija je stoga smatrala da se u skladu s točkom 9. njezine Komunikacije od 11. siječnja 2012., naslovljene „Okvir Europske unije za državne potpore u obliku naknade za pružanje javnih usluga” (SL 2012., C 8, str. 15., u daljnjem tekstu: Okvir za usluge od općega gospodarskog interesa iz 2011.) spojivost sporne mjere naknade mora ocjenjivati s obzirom na iste smjernice i članak 107. stavak 3. točku (c) UFEU‑a. Međutim, Komisija je istaknula da uvjeti koje su te smjernice utvrđivale nisu u predmetnom slučaju bili ispunjeni. Iz toga je zaključila da navedena mjera predstavlja potporu koja je nespojiva s unutarnjim tržištem (točke 261. do 280. pobijane odluke).

22      Kao četvrto, podredno, Komisija je ipak ispitala, pod pretpostavkom da Saremar nije poduzetnik u teškoćama, može li se sporna mjera naknade smatrati potporom koja je s obzirom na uvjete iz Okvira za usluge od općega gospodarskog interesa spojiva s unutarnjim tržištem. U pogledu, osobito, utvrđenja do kojih je već bila došla u okviru primjene uvjeta iz presude Altmark i Odluke o uslugama od općega gospodarskog interesa iz 2011. zaključila je da to nije bio slučaj (točke 282. do 296. pobijane odluke).

23      Kad je riječ o spornom povećanju kapitala, Komisija je smatrala da su ispunjeni uvjeti za kvalifikaciju te mjere kao državne potpore (točke 161. do 166. i 235. do 247.). Posebice, utvrdila je da, kad je riječ o uvjetu koji se odnosi na postojanje ekonomske prednosti, to povećanje kapitala nije ispunjavalo kriterij privatnog ulagača u tržišnom gospodarstvu (točke 235. do 245.). Nadalje, Komisija je smatrala da navedenim povećanjem kapitala nisu poštovani kriteriji predviđeni Smjernicama o državnim potporama za sanaciju i restrukturiranje i da stoga ono nije moglo predstavljati potporu koja je spojiva s unutarnjim tržištem na temelju članka 107. stavka 3. točke (c) UFEU‑a (točke 297. do 299.).

24      Na temelju članka 1. stavka 1. pobijane odluke, državne potpore koje su dodijeljene Saremaru, s jedne strane, u obliku sporne mjere naknade, i, s druge strane, u obliku spornog povećanja kapitala, nespojive su s unutarnjim tržištem te su ih talijanska tijela nezakonito izvršila povredom članka 108. stavka 3. UFEU‑a. Na temelju članka 1. stavka 2. te odluke, financiranje promidžbenih aktivnosti i izdavanje pisama namjere iz gornje točke 17. ne predstavlja državne potpore dodijeljene Saremaru. Člankom 2. stavkom 1. navedene odluke naložen je povrat nespojivih potpora iz njezina članka 1. stavka 1.

25      Predmet ove tužbe samo je dio pobijane odluke koji se odnosi na spornu mjeru naknade i sporno povećanje kapitala. Nadalje, taj isti dio navedene odluke predmet je i tužbe Saremara, na koju se odnosi presuda Saremar/Komisija (T‑220/14), koja je isto tako donesena danas.

 Postupak i zahtjevi stranaka

26      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 2. travnja 2014. RAS je pokrenuo ovaj postupak.

27      Komisija je 8. srpnja 2014. podnijela odgovor na tužbu.

28      Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 21. srpnja 2014. CIN zatražio je intervenciju u potporu zahtjevu Komisije. Dopisima od 10. rujna 2014. RAS i Komisija podnijeli su, svaki u odnosu na sebe, zahtjev za povjerljivo postupanje u pogledu CIN‑a te su u tu svrhu podnijeli nepovjerljivu verziju predmetnih dokaznih elemenata. Rješenjem predsjednika osmog vijeća od dana 10. listopada 2014. prihvaćena je CIN‑ova intervencija. Zahtjevi za povjerljivo postupanje koje su podnijeli RAS i Komisija prihvaćeni su s obzirom na to da nisu osporeni.

29      Replika je podnesena tajništvu Općeg suda 26. rujna 2014., a odgovor na repliku 10. studenoga 2014.

30      CIN‑ov intervencijski podnesak podnesen je tajništvu Općeg suda 16. prosinca 2014. Komisija je svoje očitovanje na taj podnesak podnijela 12. veljače 2015., a RAS 2. ožujka 2015.

31      Dopisom tajništva Općeg suda od 15. travnja 2016. stranke su obaviještene o odluci predsjednika Općeg suda da zbog spriječenosti jednog od sudaca vijeća odredi drugog suca koji će zamjenjivati spriječenog suca u skladu s člankom 17. stavkom 2. Poslovnika Općeg suda.

32      Dopisom tajništva Općeg suda od 21. travnja 2016. glavne stranke pozvane su da podnesu svoja očitovanja u vezi s eventualnim spajanjem ovog predmeta i predmeta T‑220/14, Saremar/Komisija (vidjeti gornju točku 25.) u svrhu rasprave i, po potrebi, odluke kojom se završava postupak. Komisija dopisom od 28. travnja 2016., a RAS dopisom od 10. svibnja 2016. obavijestili su Opći sud da nemaju primjedbi na navedeno spajanje. Komisija je zatražila da se u slučaju takvog spajanja samo nepovjerljiva verzija postupovnih dokumenata u ovom predmetu dostavi intervenijentima u predmetu T‑220/14. RAS je sa svoje strane zatražio da se u takvom slučaju intervenijentima u predmetu T‑220/14 dostavi nepovjerljiva verzija prilogâ tužbi koja je ista kao i ona koju je Saremar dostavio 11. lipnja 2015. u predmetu T‑220/14, povodom rješenja od 7. svibnja 2015., Saremar/Komisija (T‑220/14, neobjavljeno, EU:T:2015:320).

33      Rješenjem predsjednika osmog vijeća od 22. lipnja 2016. ovaj predmet i predmet T‑220/14 spojeni su u svrhu usmenog dijela postupka. Na prijedlog suca izvjestitelja Opći sud odlučio je otvoriti usmeni dio postupka te je u okviru mjere upravljanja postupkom pozvao osobito RAS i Saremar da Općem sudu pisanim putem daju ažuriranu informaciju o ekonomskoj i financijskoj situaciji Saremara i, posebice, da mu navedu je li Saremaru dopušteno pokretanje postupka nagodbe s vjerovnicima te, ako je tomu tako, kako se taj postupak odvijao. RAS i Saremar svoje su odgovore podnijeli 11. srpnja 2016.

34      Dopisom od 30. lipnja 2016. Grandi Navi Veloci, intervenijent u predmetu T‑220/14 obavijestio je Opći sud da odustaje od svoje intervencije. Rješenjem od 19. srpnja 2016. taj intervenijent izbrisan je iz spojenih predmeta T‑219/14 i T‑220/14.

35      Na raspravi održanoj 20. srpnja 2016. saslušana su izlaganja stranaka kao i njihovi odgovori na pitanja koja im je postavio Opći sud. Tijekom te rasprave stranke su osobito raspravljale o pitanju postojanja RAS‑ova pravnog interesa s jedne strane i Saremarova s druge u kontekstu pokretanja postupka likvidacije u odnosu na potonjeg. Opći sud pozvao je stranke da pisanim putem podnesu svoje stajalište o tom pitanju i da podnesu određeni broj odgovarajućih dokumenata. Stranke su 29. srpnja 2016. podnijele svoja očitovanja i podnijele dokumente čije je podnošenje zatražio Opći sud. Usmeni dio postupka zatvoren je odlukom od 7. rujna 2016.

36      RAS od Općeg suda zahtijeva da:

–        „u cijelosti ili djelomično” poništi pobijanu odluku u dijelu u kojem su njome sporna mjera naknade za pružanje javnih usluga i sporno povećanje kapitala kvalificirani kao državne potpore te u dijelu u kojem je njome utvrđeno da su te mjere nespojive s unutarnjim tržištem i određen njihov povrat;

–        na temelju članka 277. UFEU‑a utvrdi da su članak 4. točka (f) Odluke o uslugama od općega gospodarskog interesa iz 2011. i točka 9. Okvira za usluge od općega gospodarskog interesa iz 2011. nezakoniti i neprimjenjivi;

–        Komisiji naloži snošenje troškova.

37      Usto, RAS od Općeg suda zahtijeva da naloži određivanje mjera upravljanja postupkom ili mjera izvođenja dokazâ, u smislu članaka 64. do 66. Poslovnika Općeg suda od 2. svibnja 1991., kako bi se saslušala Komisija i kako bi se od nje zatražilo da podnese određene dokumente u vezi s pitanjima koja su se pojavila u okviru prvog i drugog dijela prvog tužbenog razloga.

38      Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu;

–        RAS‑u naloži snošenje troškova.

39      Društvo CIN od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu;

–        tužitelju naloži snošenje troškova, uključujući i troškova svoje intervencije.

 Pravo

1.     Procesna legitimacija i pravni interes

40      Na raspravi i u okviru svog dopisa od dana 29. srpnja 2016. Komisija je tvrdila da je zbog Saremarove likvidacije koja je u tijeku RAS‑ov pravni interes prestao tijekom postupka. U tom pogledu, ona tvrdi da RAS nema nikakvu namjeru održati gospodarsku djelatnost Saremara. U tom se pogledu ona temelji na RAS‑ovu očitovanju podnesenom u okviru predmeta T‑506/14, Grandi Navi Veloci/Komisija, u kojem je RAS prešutno priznao da se u slučaju poništenja pobijane odluke Saremarova likvidacija ne bi mogla okončati i da se gospodarska djelatnost tog poduzetnika ne bi mogla nastaviti. Komisija se poziva i na izjave RAS‑ova predsjednika, koje su ponovno navedene u obrazloženju delibere n. 24/23 (Regionalna odluka br. 24/23) od 22. travnja 2016., priložene njezinu očitovanju od 29. srpnja 2016., u skladu s kojim „je interes regionalne uprave za održavanje djelatnosti Saremara prestao”. Usto, Komisija smatra da RAS‑u kao Saremarovu vjerovniku, koji prema njemu ima potraživanje na ime isplate potpora, nije u interesu da se iznos potonjih isključi iz popisa obveza poduzeća. Naposljetku, RAS‑ov interes da se u presudi Općeg suda utvrdi da u ovom slučaju on nije dodijelio nespojivu državnu potporu apstraktan je i hipotetičan, s obzirom na to da takvo utvrđenje nema konkretan učinak. Posebice, Komisija ističe da, s obzirom na presudu Corte costituzionale (Ustavni sud, Italija) od 16. srpnja 2013., poništenje pobijane odluke RAS‑u ne bi moglo biti ni od kakve „političke” koristi jer nije nadležan za donošenje spornih mjera. Komisija zaključno navodi da bi takvo nepostojanje pravnog interesa Opći sud trebalo navesti na to da u ovom slučaju obustavi postupak.

41      RAS, s druge strane, u odgovoru na te argumente tvrdi da on i dalje ima pravni interes jer, s jedne strane, ima svojstvo tijela javne vlasti i, s druge, svojstvo isključivog dioničara Saremara. RAS smatra da su izbori koje je izvršio kao tijelo javne vlasti kako bi osigurao teritorijalnu povezanost između Sardinije i kopna bili dovedeni u pitanje u pobijanoj odluci u kojoj Komisija osporava postojanje potrebe pružanja javne usluge i nužnost obveza pružanja javne usluge. Zbog toga RAS smatra da ima konkretan i postojeći interes da se zakonitost njegovih odluka potvrdi poništenjem pobijane odluke. Nadalje, on tvrdi da bi se, ako se ta odluka poništi, obveze u dogovoru s vjerovnicima znatno smanjile što bi omogućilo potpuno namirenje svih njegovih vjerovnika i isplatu u njegovu korist viška nakon likvidacije.

42      Kao prvo, valja istaknuti da Komisija izričito dovodi u pitanje činjenicu da Opći sud treba odlučivati o ovoj tužbi jer smatra da je tijekom postupka pravni interes tužitelja prestao, ali ne dovodi u pitanje dopuštenost te tužbe. Međutim, njezinim argumentom koji se temelji na tome da RAS nije bio nadležan za donošenje sporne mjere na temelju nacionalnog prava, postavlja se pitanje postojanja tužiteljeve procesne legitimacije i pitanje njegova pravnog interesa u fazi podnošenja te tužbe. Tu je upravo riječ o dvama kumulativnim uvjetima dopuštenosti te tužbe (vidjeti presudu od 17. rujna 2015., Mory i dr./Komisija, C‑33/14 P, EU:C:2015:609, t. 62. i navedenu sudsku praksu) koje je u svakom slučaju po službenoj dužnosti dužan ispitati Opći sud (vidjeti rješenja od 24. ožujka 2011. Internationaler Hilfsfonds/Komisija, T‑36/10, EU:T:2011:124, t. 45. i navedenu sudsku praksu i od 4. svibnja 2012., UPS Europe i United Parcel Service Deutschland/Komisija, T‑344/10, neobjavljeno, EU:T:2012:216, t. 31. i navedenu sudsku praksu).

43      U tom pogledu, iz članka 263. UFEU‑a proizlazi da postoji jasna razlika između prava na tužbu za poništenje tijelâ Unije i država članica iz drugog podstavka tog članka i prava fizičkih i pravnih osoba iz njegova četvrtog podstavka. Stoga, prema ustaljenoj sudskoj praksi, ostvarivanje tog prava na tužbu u pogledu institucija Unije i država članica uvjetovano je samo mogućnošću pobijanja akta čije se poništenje traži, a ne dokazivanjem aktivne procesne legitimacije tih tijela ili njihova pravnog interesa (vidjeti u tom smislu presudu od 8. rujna 2011., Komisija/Nizozemska, C‑279/08 P, EU:C:2011:551, t. 35. do 42. i od 20. rujna 2012., Francuska/Komisija, T‑154/10, EU:T:2012:452, t. 37. i 38.).

44      Nasuprot tomu, s jedne strane pravo fizičkih i pravnih osoba na podnošenje tužbe iz članka 263. četvrtog podstavka UFEU‑a ovisi o uvjetu da im je priznata aktivna procesna legitimacija, to jest, u skladu s tekstom te odredbe, o uvjetu da je njihova tužba podnesena protiv akta koji im je upućen ili koji se izravno i osobno odnosi na njih ili još protiv regulatornog akta koji se izravno odnosi na njih, a ne podrazumijeva provedbene mjere (vidjeti presudu od 17. rujna 2015., Mory i dr./Komisija, C‑33/14 P, EU:C:2015:609, t. 59. i navedenu sudsku praksu).

45      S druge strane, to pravo na podnošenje tužbe fizičkih i pravnih osoba ovisi o postojanju pravnog interesa u trenutku podnošenja tužbe koji je kao uvjet dopuštenosti različit od aktivne procesne legitimacije. Kao i predmet postupka, taj pravni interes mora i dalje postojati sve do donošenja sudske odluke, pod prijetnjom obustave postupka (vidjeti presudu od 17. rujna 2015., Mory i dr./Komisija, C‑33/14 P, EU:C:2015:609, t. 57. i 62. i navedenu sudsku praksu). Takav pravni interes pretpostavlja da poništenje pobijanog akta samo po sebi može imati pravne posljedice i da tužba svojim ishodom tako može donijeti korist osobi koja ju je podnijela (presude od 7. lipnja 2007., Wunenburger/Komisija, C‑362/05 P, EU:C:2007:322, t. 42. i od 17. rujna 2015., Mory i dr./Komisija, C‑33/14 P, EU:C:2015:609, t. 55.). Nadalje, tužiteljev pravni interes mora biti stvaran i postojeći te se ne smije odnositi na buduću ili hipotetsku situaciju (vidjeti presudu od 17. rujna 2015., Mory i dr./Komisija, C‑33/14 P, EU:C:2015:609, t. 56. i navedenu sudsku praksu).

46      Posebice, uvjeti koji su navedeni u točkama 44. do 45. primjenjuju se na tužbu za poništenje poddržavnog tijela države članice, koja se može podnijeti na temelju četvrtog podstavka članka 263. UFEU‑a onda kada nacionalno pravo predmetne države članice tom tijelu priznaje pravnu sposobnost (vidjeti u tom smislu presudu od 10. rujna 2009., Komisija/Ente per le Ville Vesuviane i Ente per le Ville Vesuviane/Komisija, C‑445/07 P i C‑455/07 P, EU:C:2009:529, t. 42. i navedenu sudsku praksu).

47      Najprije, kad je riječ o aktivnoj procesnoj legitimaciji, iz sudske prakse u području državnih potpora proizlazi da se u određenim okolnostima za Komisijinu odluku upućenu poddržavnom tijelu države članice, kojom se odlučuje o spojivosti i zakonitosti potpore koju je uvela ta država, može smatrati da se izravno i osobno odnosi na to tijelo. S jedne strane, mora se smatrati da se pobijana odluka na to tijelo izravno odnosi onda kada ona može imati izravan utjecaj na akte kojima se dodjeljuju sporne potpore koje je ono donijelo kao i na njegove obveze u području povrata tih potpora a da pritom nacionalna tijela kojima je pobijana odluka dostavljena u tom pogledu nemaju diskrecijske ovlasti. S druge strane, mora se smatrati da se pobijana odluka na to tijelo osobno odnosi onda kada je ono autor akta ili akata na koje se odnosi pobijana odluka i kada ga potonja sprječava da svoje vlastite ovlasti izvršava onako kako bi ono htjelo, tako da se njegov interes da ospori tu odluku stoga razlikuje od interesa predmetne države članice (vidjeti u tom smislu i analogijom presude od 15. lipnja 1999., Regione Autonoma Friuli‑Venezia Giulia/Komisija, T‑288/97, EU:T:1999:125, t. 30. do 34. i od 9. rujna 2014., Hansestadt Lübeck/Komisija, T‑461/12, neobjavljenu, EU:T:2014:758, t. 34.).

48      U ovom slučaju, s jedne strane, kad je riječ o izravnom utjecaju na RAS‑ove interese, ni iz jednog dokumenta u spisu ne proizlazi da je Talijanska Država, kojoj je pobijana odluka dostavljena, izvršila svoju diskrecijsku ovlast prilikom dostave te odluke tužitelju. Ta odluka upravo tako može izravno utjecati na RAS‑ova prava i obveze kad je riječ o spornim potporama. S druge strane, kad je riječ o osobnom utjecaju na njegove interese, valja istaknuti da je RAS, kako to proizlazi iz regionalnih odluka i Regionalnog zakona br. 15 iz 2012., spomenutih u gornjim točkama 6. do 10., sporne potpore dodijelio na vlastitu inicijativu i u okviru vlastitih ovlasti, kako u svojstvu regionalnog tijela zaduženog za osiguranje zaštite socioekonomskih interesa na području Sardinije tako i u svojstvu javnog tijela zaduženog za ekonomsko i financijsko upravljanje Saremarom, osobito u cilju njegove privatizacije. Nadalje, iz sadržaja spisa ne proizlazi da je Talijanska Država sudjelovala u dodjeli tih potpora ili da ona ima ovlast određivanja RAS‑ovih interesa u tom pogledu. Slijedom toga, očito je da se pobijana odluka izravno i osobno odnosi na RAS te da stoga on ima aktivnu procesnu legitimaciju za osporavanje te odluke.

49      Međutim, kako to proizlazi iz gornje točke 45., iako su te okolnosti dovoljne za utvrđenje RAS‑ove aktivne procesne legitimacije, one nužno ne dokazuju njegov pravni interes (vidjeti u tom smislu i analogijom presudu od 17. rujna 2015., Mory i dr./Komisija, C‑33/14 P, EU:C:2015:609, t. 62.). Naime, nužno je, usto, da poništenje pobijane odluke samo po sebi može imati pravne posljedice za RAS i da mu ova tužba svojim ishodom tako može donijeti korist.

50      U tom pogledu, dovoljno je istaknuti da je na datum podnošenja tužbe RAS‑u pobijanom odlukom nanesena šteta jer je Komisija sporne potpore proglasila nespojivima i nezakonitima te je naložila njihov povrat. Dakle, na taj datum RAS je mogao imati koristi od poništenja pobijane odluke. Naime, samo zbog tog poništenja pravne bi se posljedice te odluke na valjanost RAS‑ovih akata kojima se dodjeljuju sporne potpore i na obveze koje iz toga za njega proizlaze, to jest zabranu provedbe tih akata i obvezu povrata predmetnih potpora, njemu automatski prestale nametati i njegov bi se pravni položaj zbog toga nužno izmijenio (vidjeti u tom smislu i analogijom presudu od 4. ožujka 2009., Tirrenia di Navigazione i dr./Komisija, T‑265/04, T‑292/04 i T‑504/04, neobjavljenu, EU:T:2009:48, t. 69. i 70.).

51      Doista, kako je to navedeno u gornjoj točki 40., Komisija smatra da RAS od poništenja pobijane odluke ne bi mogao imati nikakve „političke” koristi s obzirom na to da on nije bio nadležan za donošenje mjera koje su predmet te odluke. Naime, Komisija smatra da je presudom Corte costituzionale od 16. srpnja 2013. o pitanju koje je tijelo bilo nadležno za određivanje obveza pružanja javne usluge na linijama između Sardinije i kopna odlučeno u korist Talijanske Države. Stoga je u biti stajalište Komisije da je s obzirom na tu presudu Corte costituzionale samo Talijanska Država bila nadležna za uspostavljanje javne usluge kabotaže koju je RAS uspostavio 2011. i 2012. te za donošenje odgovarajuće sporne mjere naknade.

52      Međutim, s jedne strane, važno je naglasiti da u skladu s ustaljenom sudskom praksom nije na institucijama Unije, a posebice na sudovima Unije, da odluče o podjeli nadležnosti koju institucionalna pravila nacionalnog prava vrše između različitih nacionalnih tijela i o obvezama koje je svako od njih dužan ispuniti (rješenje od 21. ožujka 1997., Région wallonne/Komisija, C‑95/97, EU:C:1997:184, t. 7. i presudu od 15. lipnja 1999, Regione Autonoma Friuli‑Venezia Giulia/Komisija, T‑288/97, EU:T:1999:125, t. 48.).

53      S druge strane i u svakom slučaju, potrebno je utvrditi da Komisijin argument nikako ne dovodi u pitanje razmatranja iz gornjih točaka 47. do 50. vezana uz tužiteljevu aktivnu procesnu legitimaciju i njegov pravni interes. Kad je riječ o aktivnoj procesnoj legitimaciji, kako je to navedeno u gornjoj točki 48., Opći sud može samo utvrditi da je sporne potpore RAS isplatio na vlastitu inicijativu i u okviru izvršavanja vlastitih ovlasti te da Talijanska Država u tom pogledu nije sudjelovala, tako da se RAS‑ov interes za osporavanje pobijane odluke razlikuje od interesa Talijanske Države. Slijedom toga, Opći sud ne mora tumačiti presudu Corte costituzionale od 16. srpnja 2013. kako bi provjerio je li, kad je riječ o spornoj mjeri naknade, RAS doista, kako to sam tvrdi, bio ovlašten zbog osiguranja teritorijalne povezanosti uspostaviti vlastitu uslugu pomorske kabotaže između Sardinije i talijanskog poluotoka. Kad je riječ o pravnom interesu, iz gornje točke 50. proizlazi da se pobijanom odlukom tužitelju nanosi šteta i da on stoga može imati pravnu korist od njezina poništenja. Okolnost da on od nje ne bi mogao imati nikakve „političke” koristi iz razloga koje je navela Komisija je stoga irelevantna. Nadalje, Komisija ne tvrdi da gore navedena presuda Corte costituzionale dovodi u pitanje RAS‑ovu ovlast dodjele spornog povećanja kapitala.

54      Kao drugo, potrebno je provjeriti je li, kako to tvrdi Komisija, RAS‑ov pravni interes prestao tijekom postupka zato što je u odnosu na Saremar pokrenut postupak likvidacije.

55      U tom pogledu, iz objašnjenja i dokumenata koje su Općem sudu stranke podnijele 11. i 29. srpnja 2016. proizlazi da je Saremar, zbog nemogućnosti vraćanja dijela već isplaćenih spornih potpora, zatražio pokretanje postupka nagodbe s vjerovnicima u svrhu svoje likvidacije i da je taj postupak nagodbe s vjerovnicima 22. srpnja 2015. odobrio Tribunale di Cagliari (Sud u Cagliariju, Italija). Ta nagodba s vjerovnicima predviđa namirenje Saremarovih vjerovnika prodajom i likvidacijom sve njegove imovine. Saremarova flota prodana je 30. prosinca 2015. te je to društvo prestalo poslovati 31. ožujka 2016., a RAS je 18. ožujka 2016. koncesiju za liniju između Sardinije i malih sardinijskih otoka dodijelio drugom društvu. Nadalje, u svojem odgovoru od 11. srpnja 2016. RAS je naveo da se Saremar nalazi u uznapredovalom stadiju faze likvidacije u postupku nagodbe s vjerovnicima, s obzirom na to da su svi povlašteni vjerovnici bili namireni i da je bilo predviđeno da se idućih mjeseci započne s prvom značajnom podjelom među neprivilegiranim vjerovnicima.

56      Međutim, potrebno je utvrditi da bez obzira na pokretanje postupka Saremarove likvidacije RAS‑ov pravni interes nije prestao.

57      Naime, s jedne strane, treba istaknuti da pobijana odluka nije bila stavljena izvan snage ili povučena, tako da predmet postupka ostaje neizmijenjen (vidjeti u tom smislu presudu od 7. lipnja 2007., Wunenburger/Komisija, C‑362/05 P, EU:C:2007:322, t. 48.).

58      S druge strane, pobijana odluka nastavlja proizvoditi učinke u odnosu na RAS, koji nisu postali nevažeći samo zato što je u odnosu na Saremar pokrenut postupak likvidacije. U tom pogledu, Komisija ne osporava da, kako su to na raspravi naveli RAS i Saremar, pokretanje postupka likvidacije potonjeg društva nije imalo za posljedicu to da ono prestane postojati, što će se dogoditi tek nakon njegova okončanja. Međutim, i pod pretpostavkom da nakon što Saremar prestane postojati obveze koje proizlaze iz pobijane odluke prestanu imati konkretan sadržaj za RAS, to se u svakom slučaju ne događa u fazi pokretanja postupka njegove likvidacije. Treba dodati da Opći sud do danas nije obaviješten o tome da je postupak likvidacije Saremara okončan.

59      Stoga, zbog te odluke RAS još uvijek nema pravo Saremaru isplatiti dio spornog povećanja kapitala koje, kao što to proizlazi iz zapisnika sa skupštine dioničara društva Saremar od 11. srpnja 2012. priloženog tužbi, to javno tijelo nije izvršilo zbog prijave te operacije Komisiji.

60      Nadalje, kad je riječ o dijelu spornih potpora koji je RAS već bio isplatio Saremaru, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da sama okolnost da je u odnosu na poduzetnika pokrenut stečajni postupak, osobito kad taj postupak dovodi do poduzetnikove likvidacije, ne dovodi u pitanje načelo povrata potpore. Naime, u takvom slučaju, ponovna uspostava prethodnog stanja i uklanjanje narušavanja tržišnog natjecanja do kojeg je došlo zbog nezakonite isplate potpora može se u načelu postići unosom obveze koja se odnosi na povrat dotičnih potpora u popis obveza (vidjeti presudu od 1. srpnja 2009., KG Holding i dr./Komisija, T‑81/07 do T‑83/07, EU:T:2009:237, t. 192. i 193. i navedenu sudsku praksu). Stoga RAS‑u ostaje najmanje obveza osiguranja da se potraživanja koja ima prema Saremaru na ime dijela već isplaćenih spornih potpora unese u popis obveza tog društva.

61      U tim okolnostima, a da pritom nije potrebno ispitati RAS‑ove argumente, valja istaknuti da pokretanje postupka Saremarove likvidacije ne dovodi u pitanje utvrđenje iz gornje točke 50. u skladu s kojim bi poništenje pobijane odluke tužitelju moglo koristiti, s obzirom na to da bi mu se tada automatski prestale nametati obveze koje proizlaze iz te odluke i da bi se njegov pravni položaj zbog toga nužno izmijenio.

62      Argumenti Komisije ne mogu dovesti u pitanje ta razmatranja.

63      S jedne strane, iz tih razmatranja jasno proizlazi da pitanje može li Saremar nastaviti obavljati svoju gospodarsku djelatnost i, slijedom toga, pitanje ima li RAS interes da se ta djelatnost nastavi, ne utječe na postojanje tužiteljeva pravnog interesa. Naime, iz gornjih točaka 57. do 60. proizlazi da je u tom pogledu važno to da, s jedne strane, pobijana odluka nije postala bespredmetna i, s druge strane, da ona nastavlja proizvoditi pravne učinke u odnosu na RAS i odluke koje je on donio u svojstvu tijela javne vlasti. Zbog toga RAS‑ove izjave dane u okviru predmeta T‑506/14, Grandi Navi Veloci/Komisija i one koje je dao RAS‑ov predsjednik, koje su ponovno navedene u obrazloženju Regionalne odluke br. 24/23 (vidjeti gornju točku 40.), na koje se u ovom slučaju poziva Komisija, nisu relevantne. Nadalje, suprotno onome što tvrdi Komisija ostajući kod ove tužbe, bez obzira na te izjave, RAS ne povređuje načelo u skladu s kojim nitko ne može pobijati ono što je ranije prihvatio (nemo potest venire contra factum proprium).

64      S druge strane, kako to proizlazi iz gornjih točaka 47. do 61., RAS ima pravo podnijeti ovu tužbu ne u svojstvu Saremarova vjerovnika, već u svojstvu javnog tijela koje je osiguralo spornu potporu. Stoga je okolnost da on kao Saremarov vjerovnik, zbog pokretanja postupka Saremarove likvidacije, nema interes za poništenje pobijane odluke, irelevantna.

65      Naposljetku, iz razloga navedenih u gornjim točkama 52. i 53. ne može se prihvatiti Komisijin argument koji se temelji na navodnoj nenadležnosti RAS‑a za dodjelu spornih mjera naknade.

66      Iz svega prethodno navedenog proizlazi da RAS i dalje ima pravni interes za podnošenje ove tužbe i da, slijedom toga, o njoj valja odlučiti.

2.     Meritum

67      Tužba se sastoji od dva dijela, prvog, kojim se traži poništenje pobijane odluke u dijelu u kojem je Komisija spornu mjeru naknade proglasila nespojivom s unutarnjim tržištem i nezakonito provedenom, te drugog, kojim se traži poništenje te odluke u dijelu u kojem je Komisija sporno povećanje kapitala proglasila nespojivim s unutarnjim tržištem i nezakonitim.

 Prvi dio tužbe, koji se odnosi na dio pobijane odluke o spornoj mjeri naknade

68      Protiv dijela pobijane odluke o spornoj mjeri naknade, tužitelj formalno ističe pet tužbenih razloga koji se u bitnome temelje na pogreškama koje se tiču prava i očitim pogreškama u ocjeni. Prvi tužbeni razlog odnosi se na određivanje obveza pružanja javne usluge koje su nametnute Saremaru, drugi na primjenu uvjeta iz presude Altmark, treći na primjenu Odluke Komisije 2005/842/EZ od 28. studenoga 2005. o primjeni odredaba članka [106. stavka 2. UFEU‑a] na državne potpore u obliku naknade za pružanje javnih usluga koje se dodjeljuju određenim poduzetnicima kojima je povjereno obavljanje usluga od općeg gospodarskog interesa (SL 2005., L 312, str. 67., u daljnjem tekstu: Odluka o uslugama od općega gospodarskog interesa iz 2005.) i Odluke o uslugama od općega gospodarskog interesa iz 2011., četvrti na kvalifikaciju Saremara kao poduzetnika u teškoćama i peti na primjenu načela iz Okvira za usluge od općega gospodarskog interesa iz 2011.

69      U tom pogledu, valja istaknuti da se ti tužbeni razlozi u bitnome odnose na materijalnu zakonitost pobijane odluke. Međutim, u okviru tih tužbenih razloga RAS ističe i da je pobijana odluka zahvaćena nedostatkom u obrazloženju. Isto tako, u okviru četvrtog tužbenog razloga RAS se poziva na povredu njegovih prava obrane koja proizlazi iz okolnosti da se tijekom upravnog postupka nije raspravilo pitanje je li Saremar poduzetnik u teškoćama. Slijedom toga, valja smatrati da RAS u tom pogledu zapravo ističe šesti tužbeni razlog koji se razlikuje od gore navedenih tužbenih razloga koji se odnose na meritum i koji se temelji na bitnoj povredi postupka te se sastoji od dva dijela koji se odnose na, s jedne strane, povredu obveze obrazlaganja i, s druge strane, na povredu prava obrane. Taj tužbeni razlog treba posebno ispitati (vidjeti u tom smislu presudu od 5. prosinca 2013., Komisija/Edison, C‑446/11 P, neobjavljenu, EU:C:2013:798, t. 20. i navedenu sudsku praksu).

70      Opći sud smatra prikladnim prvo ispitati šesti tužbeni razlog, a zatim na drugom mjestu drugi i peti tužbeni razlog i na trećem mjestu prvi tužbeni razlog.

 Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na bitnoj povredi postupka

–       Prvi dio, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja pobijane odluke

71      U potporu prvog dijela šestog tužbenog razloga RAS u biti ističe pet prigovora. Najprije treba zajedno ispitati prva dva prigovora.

72      Prvi prigovor temelji se na tome da je određivanje u pobijanoj odluci obveza pružanja javne usluge nametnutih Saremaru nedovoljno obrazloženo. Drugi prigovor temelji se na tome da Komisija nije obrazložila svoju odluku da neće uzeti u obzir dokaze koje je RAS podnio u svrhu dokazivanja nužnosti obveza pružanja javne usluge nametnutih Saremaru i dovoljnu jasnu narav njihova definiranja.

73      U tom pogledu, valja istaknuti da su ta dva prigovora vezana uz obrazloženje dijela pobijane odluke koji se odnosi na ispitivanje sporne mjere naknade s obzirom na prvi uvjet iz presude Altmark. Međutim, kako će to biti navedeno u donjim točkama 123. do 132., taj dio pobijane odluke nije bio nužan kako bi Komisija mogla utvrditi da se navedenom mjerom naknade nisu poštovali uvjeti iz presude Altmark, s obzirom na to da je ona osnovano mogla utvrditi da drugi od tih uvjeta nije bio ispunjen. Slijedom toga, navedene Komisijine pogreške počinjene u okviru primjene prvog uvjeta iz presude Altmark ne utječu na zakonitost pobijane odluke. Stoga, valja zaključiti da su predmetna dva prigovora bespredmetna i da ih treba odbiti a da pritom nije potrebno provjeriti ispunjava li prvi prigovor uvjete dopuštenosti definirane u članku 44. stavku 1. točki (c) Poslovnika Općeg suda od 2. svibnja 1991., primjenjivog na datum podnošenja tužbe.

74      Treći prigovor vezan je uz nedostatak u obrazloženju točaka 255. do 260. pobijane odluke u kojima je Komisija ispitala spojivost sporne mjere naknade s obzirom na uvjete predviđene Odlukom o uslugama od općega gospodarskog interesa iz 2011. i Odlukom o uslugama od općega gospodarskog interesa iz 2005.

75      Kao prvo, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, zahtjev iz članka 44. stavka 1. točke (c) Poslovnika od 2. svibnja 1991., u skladu s kojim tužba mora sadržavati, osim naznake predmeta spora, tužbene razloge i istaknute argumente kao i sažeti prikaz navedenih razloga, treba tumačiti na način da se u tužbi mora izričito navoditi u čemu se oni sastoje, tako da se samom njihovom apstraktnom naznakom ne udovoljava zahtjevima tog poslovnika jer će u protivnom navedeni tužbeni razlozi biti nedopušteni. Istovjetnim zahtjevima treba udovoljiti kad je riječ o prigovoru istaknutom u potporu određenog tužbenog razloga (vidjeti u tom smislu presudu od 14. veljače 2012., Italija/Komisija, T‑267/06, neobjavljenu, EU:T:2012:69, t. 35. i od 12. rujna 2013., Besselink/Vijeće, T‑331/11, neobjavljenu, EU:T:2013:419, t. 37. do 41. i navedenu sudsku praksu).

76      Međutim, u ovom slučaju, treba istaknuti da tužitelj ne precizira sadržaj trećeg prigovora. Naime, on se u naslovu svojeg trećeg tužbenog razloga, koji se odnosi na pogreške koje je Komisija počinila u točkama 255. do 260. pobijane odluke, samo poziva na „povredu članka 296. UFEU‑a” a da ni na koji način ne precizira u čemu se sastoji ta povreda. Slijedom toga, taj je prigovor nedopušten na temelju članka 44. stavka 1. točke (c) Poslovnika od 2. svibnja 1991.

77      Četvrti prigovor se u biti temelji na tome da Komisija u točki 269. pobijane odluke nije precizirala je li ona smatrala da je dodjela naknade za pružanje javne usluge poduzetniku u teškoćama u načelu isključena.

78      U tom pogledu, treba podsjetiti na to da prema ustaljenoj sudskoj praksi obrazloženje koje se zahtijeva člankom 296. UFEU‑a mora odgovarati prirodi akta o kojemu je riječ i da mora jasno i nedvosmisleno odražavati zaključke institucije koja je donijela akt kako bi se zainteresiranim osobama omogućilo da se upoznaju s razlozima poduzimanja mjere, ali i kako bi se nadležnom sudu omogućilo provođenje nadzora. Zahtjev za obrazlaganje mora se ocijeniti s obzirom na okolnosti slučaja, osobito sadržaj akta, prirodu navedenih razloga i interes koji adresati ili druge osobe na koje se akt izravno i osobno odnosi mogu imati za dobivanje objašnjenja. Ne zahtijeva se da su u tom obrazloženju navedu sve relevantne činjenične i pravne okolnosti jer se pitanje ispunjava li obrazloženje nekog akta zahtjeve iz članka 296. UFEU‑a mora ocijeniti ne samo u odnosu na njegov tekst nego i u odnosu na njegov kontekst te sva pravna pravila koja uređuju predmetno područje (vidjeti presudu od 28. siječnja 2016., Slovenija/Komisija, T‑507/12, neobjavljenu, EU:T:2016:35, t. 23. i navedenu sudsku praksu).

79      Nadalje, u području državnih potpora nužna međuovisnost između razloga na koje se pozivaju zainteresirane osobe tijekom formalnog istražnog postupka i obrazloženja Komisijine odluke ne može Komisiji nametati odbijanje svakog argumenta na koji se pozvalo u prilog tih razloga. Dovoljno je da ona iznese činjenice i pravna razmatranja koja su od presudne važnosti za strukturu odluke (vidjeti presudu od 28. siječnja 2016., Slovenija/Komisija, T‑507/12, neobjavljenu, EU:T:2016:35, t. 25. i navedenu sudsku praksu).

80      U ovom slučaju, Komisija nije morala u točki 269. pobijane odluke precizirati je li smatrala da je dodjela naknade za pružanje javne usluge poduzetniku u teškoćama načelno isključena. Naime, bilo je dovoljno da ona, kao što je to uostalom učinila u toj točki pobijane odluke, navede da se u skladu s točkom 9. Okvira za usluge od općega gospodarskog interesa iz 2011. i uzimajući u obzir to da u ovom slučaju nisu bili ispunjeni uvjeti iz Odluke o uslugama od općega gospodarskog interesa iz 2011., spojivost navedene naknade morala procjenjivati s obzirom na Smjernice o državnim potporama za sanaciju i restrukturiranje. Dakle, taj navod jasno pokazuje odlučujuće pravne elemente koji su Komisiju naveli na to da primjenu navedenih smjernica u ovom slučaju smatra nužnom. Slijedom toga, Komisija nije trebala dodatno precizirati teoretske pretpostavke na kojima se temeljilo njezino rasuđivanje jer je točka 269. pobijane odluke RAS‑u omogućavala, s jedne strane, da shvati to rasuđivanje i da navedene pretpostavke raspravi u okviru ove tužbe, posebice u okviru četvrtog tužbenog razloga, i, s druge strane, Općem sudu da provede svoj nadzor. Stoga četvrti prigovor treba odbiti.

81      Peti prigovor se u biti temelji na tome da Komisija nije u ovom slučaju obrazložila primjenu načela predviđenih u točkama 14., 19., 20., 39. i 60. Okvira za usluge od općega gospodarskog interesa iz 2011., iako se na temelju točke 61. istog okvira ta načela ne mogu primijeniti na spornu mjeru naknade.

82      U tom pogledu, dovoljno je istaknuti, kao što je to Komisija učinila u odgovoru na tužbu, da ovaj prigovor počiva na pretpostavci da sporna naknada za pružanje javne usluge udovoljava uvjetima iz članka 2. stavka 1. Odluke o uslugama od općega gospodarskog interesa iz 2011. i da se zbog toga u skladu s točkom 61. Okvira za usluge od općega gospodarskog interesa iz 2011., točke 14., 19., 20., 39. i 60. tog okvira ne primjenjuju na navedenu naknadu. Međutim, u prethodnom dijelu pobijane odluke, to jest u točkama 255. do 260. te odluke, Komisija je navela razloge zbog kojih je smatrala da u ovom slučaju nisu bili ispunjeni uvjeti za primjenu Odluke o uslugama od općega gospodarskog interesa iz 2011. Slijedom toga, ona nije bila dužna dodatno obrazlagati zašto je spornu naknadu ispitala s obzirom na uvjete iz točaka 14., 19., 20., 39. i 60. Okvira za usluge od općega gospodarskog interesa iz 2011..

83      U tim okolnostima, peti prigovor treba odbiti i stoga prvi dio šestog tužbenog razloga treba odbiti u cijelosti.

–       Drugi dio, koji se temelji na povredi prava obrane

84      RAS tvrdi da je Komisija prvi put okvalificirala Saremar kao poduzetnika u teškoćama u pobijanoj odluci. Smatra da to pitanje nikada nije bilo predmet kontradiktorne rasprave tijekom upravnog postupka.

85      Komisija odgovara da se tužiteljeva prava obrane tijekom upravnog postupka u ovom slučaju ne mogu isticati.

86      U tom pogledu, treba podsjetiti da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, zainteresirane osobe, u smislu članka 108. stavka 2. UFEU‑a, imaju, u postupku nadzora državnih potpora, jedino mogućnost da Komisiji upute informacije kako bi joj razjasnile njezino buduće postupanje, pri čemu one ne mogu tražiti kontradiktornu raspravu s Komisijom, kao što je to omogućeno predmetnoj državi članici. Među zainteresirane osobe, u smislu članka 108. stavka 2. UFEU‑a, pripadaju ne samo korisnici potpore ili, po potrebi, njihovi konkurenti, nego i poddržavne teritorijalne jedinice koje su dodijelile potporu kao što je to u ovom slučaju RAS (vidjeti u tom smislu presude od 15. studenoga 2011. Komisija i Španjolska/Government of Gibraltar i Ujedinjena Kraljevina, C‑106/09 P i C‑107/09 P, EU:C:2011:732, t. 181. i navedenu sudsku praksu, i od 12. svibnja 2011. Région Nord‑Pas‑de‑Calais i Communauté d’Agglomération du Douaisis/Komisija, T‑267/08 i T‑279/08, EU:T:2011:209, t. 87. i navedenu sudsku praksu). Slijedom toga, u ovom slučaju, okolnost da između RAS‑a i Komisije tijekom formalnog istražnog postupka nije bilo kontradiktorne rasprave o pitanju je li Saremar trebalo kvalificirati kao poduzetnika u teškoćama ne može predstavljati povredu tužiteljevih prava obrane. U svakom slučaju, kao što je to Komisija pravilno istaknula, odluka o pokretanju formalnog istražnog postupka u svojim uvodnim izjavama 260. i 261. izričito je upućivala na pretpostavku u skladu s kojom je Saremar bio poduzetnik u teškoćama, pri čemu se navodilo da Komisija trenutačno ne raspolaže pokazateljima za to. RAS je stoga bio dužan, tijekom tog postupka, koristiti se ponuđenom mu mogućnošću da podnese očitovanje i informacije o tom pitanju, ako je to smatrao nužnim.

87      Stoga valja odbiti drugi dio šestog tužbenog razloga i, prema tome, šesti tužbeni razlog u cijelosti.

 Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 107. stavka 1. UFEU‑a i članka 106. stavka 2. UFEU‑a, kao i na očitim pogreškama u ocjeni koje je Komisija počinila prilikom primjene uvjeta iz presude Altmark

88      Drugi tužbeni razlog odnosi se na primjenu prvih triju uvjeta iz presude Altmark, koju je Komisija provela u točkama 167. do 224. pobijane odluke. Taj tužbeni razlog sastoji se od pet dijelova. Prva tri dijela vezana su uz prvi uvjet iz presude Altmark, dok se četvrti dio odnosi na drugi, a peti na treći od tih uvjeta. RAS u bitnome smatra da očite pogreške u ocjeni koje je Komisija počinila u okviru primjene tih uvjeta predstavljaju povredu članka 107. stavka 1. UFEU‑a i članka 106. stavka 2. UFEU‑a.

89      Najprije, treba istaknuti da je na Općem sudu da meritorno ispita RAS‑ovu argumentaciju u potporu različitih dijelova drugog tužbenog razloga samo s obzirom na navodnu povredu članka 107. stavka 1. UFEU‑a, a ne s obzirom na navodnu povredu članka 106. stavka 2. UFEU‑a. Naime, isključivi je cilj uvjetâ iz presude Altmark kvalifikacija predmetne mjere kao državne potpore, u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a, u svrhu određivanja postojanja obveze prijave te mjere Komisiji, u slučaju nove potpore, ili suradnje s tom institucijom u slučaju postojeće potpore (vidjeti u tom smislu i analogijom presudu od 1. srpnja 2010, M6 i TF1/Komisija, T‑568/08 i T‑573/08, EU:T:2010:272, t. 128. i 129. i navedenu sudsku praksu). Nasuprot tomu, ti se uvjeti ne odnose na određivanje je li ta potpora spojiva s unutarnjim tržištem s obzirom na članak 106. stavak 2. UFEU‑a, određivanje koje u načelu podrazumijeva da je mjera prethodno kvalificirana kao državna potpora. Slijedom toga, ovaj je tužbeni razlog bespredmetan u dijelu u kojem se temelji na povredi članka 106. stavka 2. UFEU‑a.

90      Nadalje, valja podsjetiti da prema ustaljenoj sudskoj praksi kvalifikacija državne potpore zahtijeva ispunjavanje svih uvjeta iz članka 107. stavka 1. UFEU‑a. Ti uvjeti su sljedeći: prvo, mora se raditi o intervenciji države ili intervenciji putem državnih sredstava, drugo, ta intervencija mora biti takva da može utjecati na trgovinu među državama članicama, treće, ona mora davati prednost svojem korisniku, četvrto, mora narušavati ili prijetiti narušavanjem tržišnog natjecanja (vidjeti presudu od 22. listopada 2015., EasyPay i Finance Engineering, C‑185/14, EU:C:2015:716, t. 35. i navedenu sudsku praksu).

91      Stoga, u svrhu kvalificiranja državne potpore članak 107. stavak 1. UFEU‑a osobito pretpostavlja postojanje prednosti koja se daje određenom poduzetniku. Međutim, kao što je to Sud već presudio u točki 87. presude od 24. srpnja 2003., Altmark Trans i Regierungspräsidium Magdeburg (C‑280/00, EU:C:2003:415), člankom 107. stavkom 1. UFEU‑a nije pokrivena državna intervencija koja se smatra naknadom u smislu protučinidbe za usluge koje su obavili poduzetnici koji su korisnici radi izvršavanja obveza pružanja javne usluge, pri čemu ti poduzetnici u praksi nemaju financijsku korist te ta intervencija stoga ne dovodi do toga da se ti poduzetnici stavljaju u povoljniji tržišni položaj u odnosu na konkurentske poduzetnike (presude od 24. srpnja 2003., Altmark Trans i Regierungspräsidium Magdeburg, C‑280/00, EU:C:2003:415, t. 87. i od 22. listopada 2015., EasyPay i Finance Engineering, C‑185/14, EU:C:2015:716, t. 45.).

92      Međutim, kako bi se u konkretnom slučaju moglo izbjeći da se takvu naknadu okvalificira kao državnu potporu, moraju biti ispunjeni određeni uvjeti. Prvo, poduzetniku korisniku potpore stvarno je bilo povjereno izvršavanje obveza pružanja javne usluge i te su obveze bile jasno definirane. Drugo, parametri na temelju kojih se izračunava naknada bili su unaprijed utvrđeni, na objektivan i transparentan način, kako bi se spriječilo dodjeljivanje ekonomske prednosti koja bi mogla pogodovati poduzetniku koji je korisnik u odnosu na konkurentne poduzetnike. Treće, naknada ne premašuje ono što je nužno za pokrivanje cjelokupnih ili dijela troškova nastalih zbog izvršavanja obveza pružanja javne usluge uzimajući u obzir s time povezane prihode i razumnu dobit ostvarenu izvršavanjem tih obveza. Četvrto, kad izbor poduzetnika kojem treba biti povjereno izvršavanje obveza pružanja javne usluge nije proveden u okviru postupka javne nabave, visina nužne naknade određena je na temelju analize troškova koji bi pri izvršavanju tih obveza nastali prosječnom poduzetniku, koji je dobro upravljan i odgovarajuće ekipiran, uzimajući u obzir s tim povezane prihode i razumnu dobit ostvarenu izvršavanjem tih obveza (presude od 24. srpnja 2003., Altmark Trans i Regierungspräsidium Magdeburg, C‑280/00, EU:C:2003:415, t. 88. do 93. i od 11. ožujka 2009., TF1/Komisija, T‑354/05, EU:T:2009:66, t. 128.).

93      Slijedom toga, državna intervencija koja ne ispunjava jedan ili više uvjeta iz presude Altmark može se smatrati državnom potporom u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a, pod uvjetom da su ispunjeni ostali uvjeti iz tog članka koji su potrebni kako bi se nešto okvalificiralo kao potpora (vidjeti u tom smislu presudu od 24. srpnja 2003., Altmark Trans i Regierungspräsidium Magdeburg, C‑280/00, EU:C:2003:415, t. 94. i od 11. ožujka 2009., TF1/Komisija, T‑354/05, EU:T:2009:66, t. 129.).

94      Iz prethodno navedenog proizlazi da su uvjeti iz presude Altmark, koji moraju biti ispunjeni kako bi se moglo izbjeći to da se državna intervencija u obliku naknade za pružanje javne usluge okvalificira kao državna potpora, kumulativne naravi. Usto, ti se uvjeti međusobno razlikuju i svaki teži ostvarenju svojeg vlastitog cilja (presuda od 18. veljače 2016., Njemačka/Komisija, C‑446/14 P, neobjavljena, EU:C:2016:97, t. 31.). Tako, u okviru nadzora državnih potpora, Komisija nije dužna ispitati sve te uvjete ako utvrdi da nije ispunjen jedan od njih ili više njih (vidjeti u tom smislu presudu od 11. ožujka 2009., TF1/Komisija, T‑354/05, EU:T:2009:66, t. 142., 143. i 146.). Isto tako, pogrešna narav Komisijina utvrđenja da jedan od tih uvjeta nije ispunjen ne može prouzrokovati poništenje pobijane odluke ako Komisija ipak utvrdi isto u odnosu na jedan drugi od tih uvjeta, a to utvrđenje nije zahvaćeno pogreškom. Naime, potonje utvrđenje je samo po sebi dovoljno za zaključak da sporna mjera dodjeljuje ekonomsku prednost koja može dovesti do njezine kvalifikacije kao državne potpore (vidjeti u tom smislu presudu od 26. studenoga 2015., Abertis Telecom i Retevisión I/Komisija, T‑541/13, neobjavljenu, u žalbenom postupku, EU:T:2015:898, t. 64. i 112.).

95      U tim okolnostima, proizlazi da je u ovom slučaju prikladno ispitati sve različite dijelove ovog tužbenog razloga. Naime, svaki od tih dijelova odnosi se na jedan od uvjeta iz presude Altmark i, slijedom toga, ni jedan od njih sam po sebi ne može dovesti do poništenja pobijane odluke.

96      Nadalje, kako to proizlazi iz točke 173. pobijane odluke, Komisija je smatrala da je radi jasnoće bilo prikladnije svoje ispitivanje započeti time jesu li spornom mjerom naknade poštovani uvjeti iz presude Altmark, pri čemu je potonju mjeru analizirala s obzirom na drugi od tih uvjeta. Usto, u točki 179. navedene odluke ona je tu analizu zaključila utvrdivši da taj uvjet nije bio ispunjen i da je, slijedom toga, naknada za pružanje javne usluge Saremaru dodijelila prednost u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a. Tek nakon te analize Komisija je ispitala najprije prvi (točke 180. do 219. pobijane odluke), a zatim treći uvjet iz presude Altmark (točke 220. do 223. pobijane odluke). Stoga, kao prvo, valja ispitati RAS‑ove argumente u vezi s pogreškom koja se tiče prava i pogreškom u ocjeni koje je Komisija počinila u okviru primjene drugog uvjeta iz presude Altmark koji su navedeni u potporu četvrtom dijelu ovog tužbenog razloga.

97      RAS u bitnome tvrdi da se drugim uvjetom iz presude Altmark ne zahtijeva da se odluke kojima se daje ovlaštenje za pružanje javne usluge izričito odnose na predmetnu mjeru naknade. Stoga bi, kao u ovom slučaju, bilo dovoljno da se svi kriteriji za organizaciju i obavljanje te javne usluge koji omogućuju određivanje troškova i prihoda koji su uz nju vezani prethodno definiraju na transparentan i objektivan način. Usto, uspostavljanje odvojenog knjigovodstva kako bi Saremar obavljao usluge povezivanja s kopnom bilo bi, u ovom slučaju, spriječilo svaku prekomjernu naknadu i svako unakrsno financiranje. Nadalje, RAS smatra da nije isključio operativni gubitak s obzirom na to da je Saremaru nametao da u svakom slučaju ostvari svoju zadaću pružanja javne usluge. Naposljetku, RAS smatra da Odluka 2009/611/EZ Komisije od 8. srpnja 2008. o mjerama C 58/02 (ex N 118/02) koje je Francuska provela u korist Société Nationale Maritime Corse‑Méditerranée (SNCM) (SL 2009., L 225, str. 180., u daljnjem tekstu: odluka SNCM) potvrđuje to da Komisija ima mogućnost odobriti naknadu za pružanje javne usluge koja je isplaćena a posteriori.

98      U svoju obranu, Komisija u bitnome ponavlja razmatranja koja je navela u točkama 174. do 177. pobijane odluke i koja su je navela na zaključak da drugi uvjet iz presude Altmark u ovom slučaju nije bio ispunjen. Usto, ona tvrdi da Odluka SNCM nije relevantna. Iz CIN‑ova intervencijskog podneska proizlazi da se on u bitnome slaže s tom argumentacijom.

99      Najprije, treba podsjetiti da je Komisija, kako bi u točki 179. pobijane odluke zaključila da drugi uvjet iz presude Altmark u ovom slučaju nije bio ispunjen, u točkama 174. do 177. te odluke procijenila da se parametri za izračun sporne mjere naknade nisu mogli smatrati unaprijed utvrđenima na objektivan i transparentan način. Naime, ona je istaknula da u odlukama kojima se određuje Saremarova zadaća pružanje javne usluge nije bila predviđena nikakva naknada, već da je potonja čak bila isključena. Stoga, u skladu s pobijanom odlukom, gore navedene RAS‑ove odluke temeljile su se na pretpostavci da je navedenu zadaću pružanja javne usluge trebao ispuniti Saremar, ako ne na rentabilan način, onda barem održavanjem proračunske ravnoteže, a mehanizam naknade proveden je tek kasnije, nakon što je došlo do gubitka koji je proizašao iz navedene zadaće (točke 174. do 177. pobijane odluke). Dodala je da, kako će to u nastavku navesti, u okviru primjene prvog uvjeta iz presude Altmark, s obzirom na to da obveze koje su se odnosile na razinu cijena nisu bile jasno definirane, parametri za izračuni naknade, koji su nužno vezani uz te razine cijena, nisu sami po sebi mogli biti prethodno utvrđeni na objektivan i transparentan način (točka 178. pobijane odluke).

100    U tom pogledu, kao što je to navedeno u gornjoj točki 92., drugi uvjet iz presude Altmark odnosi se na nužnost prethodnog objektivnog i transparentnog utvrđenja parametara koji služe kao osnova za izračun naknade kako bi se izbjeglo to da ta naknada predstavlja ekonomsku prednost koja bi mogla staviti tog poduzetnika u povoljniji položaj u odnosu na konkurentna poduzeća.

101    Naime, kao što je to Opći sud istaknuo u više navrata, države članice raspolažu širokom marginom prosudbe ne samo kad je riječ o definiranju zadaće pružanja javne usluge, na koju se odnosi prvi uvjet iz presude Altmark, nego i kad je riječ o određivanju naknade troškova pružanja te javne usluge. Naime, zbog nepostojanja propisa Unije u području usluga od općega gospodarskog interesa (UOGI), Komisija nije ovlaštena očitovati se o opsegu funkcija javnih usluga koje su povjerene javnim operatorima, osobito o razini troškova povezanih s tom uslugom, ni o svrsishodnosti političkih izbora koje su u tom pogledu izvršila nacionalna tijela, ni o gospodarskoj učinkovitosti javnog operatora (vidjeti u tom smislu presudu od 16. srpnja 2014., Zweckverband Tierkörperbeseitigung/Komisija, T‑309/12, neobjavljenu, EU:T:2014:676, t. 104. i 148. i navedenu sudsku praksu).

102    Uostalom, upravo zato što osobito određivanje naknade troškova pružanja javne usluge podliježe samo ograničenom nadzoru institucija, drugim uvjetom iz presude Altmark zahtijeva se da institucije budu u stanju provjeriti postojanje unaprijed utvrđenih objektivnih i transparentnih parametara, pri čemu ti parametri moraju biti toliko precizno određeni da isključuju to da država članica zlorabi pojam UOGI‑ja s učinkom da javnom operatoru dodijeli ekonomsku prednost u obliku naknade (vidjeti, u tom smislu, presudu od 16. srpnja 2014., Zweckverband Tierkörperbeseitigung/Komisija, T‑309/12, neobjavljenu, EU:T:2014:676, t. 148 i navedenu sudsku praksu).

103    Stoga, tim se uvjetom državama članicama ostavlja sloboda izbora praktičnih načina za osiguranje njegova poštovanja, sve dok su načini utvrđivanja parametara za izračun naknade objektivni i transparentni. Komisijina ocjena u tom pogledu mora se temeljiti na analizi konkretnih pravnih i ekonomskih uvjeta s obzirom na koje su ti parametri određeni (vidjeti u tom smislu presudu od 7. studenoga 2012., CBI/Komisija, T‑137/10, EU:T:2012:584, t. 192. i navedenu sudsku praksu).

104    U ovom slučaju, potrebno je utvrditi da Komisijina analiza u točkama 174. do 177. pobijane odluke, kojom je posebice istaknuto nepostojanje bilo kakvog prethodnog određivanja naknade, ne sadrži nikakvu pogrešku.

105    Naime, iz sadržaja spisa proizlazi da ni jedna od regionalnih odluka iz gornjih točaka 6. do 9., kojima je RAS Saremaru dao ovlaštenje da obavlja uslugu povezivanja s kopnom i kojima je precizirao odgovarajuće obveze pružanja javne usluge, ne propisuje izričito ili čak prešutno plaćanje naknade za pružanje javne usluge koja odgovara troškovima koji su nastali izvršenjem gore navedenih obveza. Nasuprot tomu, kako je to Komisija istaknula u točkama 174. do 177. pobijane odluke, sve su te odluke Saremaru dale smjernice za određivanje linija i cijena koje treba provesti kao i za prilagođavanje navedenih cijena kako bi se potražnja za prijevozom pomirila s ciljem ekonomske i financijske ravnoteže. Dakle, te odluke temeljile su se na pretpostavci da se izvršavanje gore navedenih obveza pružanja javne usluge trebalo odvijati u tržišnim uvjetima i stoga očuvanjem održivosti djelatnosti a da se pritom ne posegne za naknadom za pružanje javne usluge koju isplaćuje RAS. Uostalom, kako to u točki 177. pobijane odluke ističe Komisija, Regionalna odluka br. 48/65 izričito opravdava obvezu održavanja ekonomske ravnoteže linija koje otoke povezuju s kopnom, upućujući na cilj izbjegavanja isplaćivanja nespojive državne potpore.

106    U tim okolnostima, Komisija je pravilno zaključila da se nije moglo smatrati da je u ovom slučaju udovoljeno zahtjevu prethodnog određivanja objektivnih i transparentnih parametara za izračun naknade za pružanje javne usluge. Naime, to nije mogao biti slučaj jer RAS nije donio odredbe koje propisuju dodjelu takve naknade i jer to nije bilo moguće u okviru načina organizacije pružanja predmetne javne usluge, kako su opisani u gornjoj točki 105., koji barem u načelu isključuju tu naknadu. Točno je, kao što je to navedeno u gornjoj točki 103., da se u okviru drugog uvjeta iz presude Altmark sudskom praksom nacionalnim tijelima priznaje široka diskrecijska ovlast za određivanje načina izračuna naknade za pružanje predmetne javne usluge. Međutim, u tom okviru ta diskrecijska ovlast ne može nacionalna tijela osloboditi obveze prethodnog predviđanja naknade za pružanje javne usluge. Stoga, prethodno određivanje načina za izračun te naknade nužno je kako bi bio ispunjen drugi uvjet iz presude Altmark i u načelu pretpostavlja to da je bilo odlučeno, isto tako prethodno, o dodijeli takve naknade.

107    Uostalom, kako je to u bitnome istaknula Komisija u odgovoru na repliku, nacionalna tijela slobodna su, ako to smatraju prikladnim, predvidjeti zadaću pružanja javne usluge čija je financijska ravnoteža u potpunosti osigurana operativnim prihodima a da se ne posegne za naknadom za pružanje javne usluge. Točno je da nametanje obveza pružanja javne usluge općenito dovodi do toga da se predmetnom operatoru na ime protučinidbe dodjeli određena naknada. Međutim, zbog nepostojanja propisa Unije u području usluga od općega gospodarskog interesa (UOGI), Komisija nije ovlaštena očitovati se o opsegu funkcija javnih usluga koje su povjerene javnim operatorima, osobito o razini troškova povezanih s tom uslugom, ni o svrsishodnosti političkih izbora, koje su u tom pogledu izvršila nacionalna tijela, ni o gospodarskoj učinkovitosti javnog operatora. U ovom slučaju, kako je to Komisija osnovano istaknula u točki 174. pobijane odluke, cilj margine prosudbe koju je RAS u okviru regionalnih odluka iz gornjih točaka 6. do 9. dodijelio Saremaru kako bi prilagodio svoje cijene bio je upravo taj da tom društvu omogući da održi financijsku i ekonomsku ravnotežu svoje djelatnosti u tržišnim uvjetima a da pritom ne treba pribjeći javnom financiranju.

108    Stoga, u tom okviru, koji je isključivao financiranje zadaće Saremara putem javnih sredstava, sporna mjera naknade koja je dodijeljena naknadno s obzirom na operativne gubitke koji su bili posljedica te djelatnosti ne može se smatrati naknadom za pružanje javne usluge u smislu presude od 24. srpnja 2003., Altmark Trans i Regierungspräsidium Magdeburg (C‑280/00, EU:C:2003:415). Naime, budući da takva naknada nije bila prethodno predviđena, nju se dakle nije moglo izračunati, kako to zahtijeva drugi uvjet iz presude Altmark, na temelju objektivnih i transparentnih parametara koji su sami po sebi prethodno određeni. Stoga, kako je to istaknula Komisija u točki 176. pobijane odluke, RAS je donio odluku o isplati Saremaru subvencije od 10 milijuna eura za „pokrivanje eventualnog gubitka” koji je proizašao iz usluge povezivanja s kopnom koju je Saremar obavljao, tek u okviru Regionalnog zakona br. 15 iz 2012. Usto, tim Regionalnim zakonom se ni na koji način ne navodi na temelju kojih je parametara određen iznos te subvencije.

109    Iz prethodno navedenog proizlazi da je samo na temelju točaka 174. do 177. pobijane odluke Komisija mogla pravilno zaključiti da drugi uvjet iz presude Altmark u ovom slučaju nije bio ispunjen.

110    Argumenti koje je RAS iznio u okviru četvrtog dijela drugog tužbenog razloga ne mogu dovesti u pitanje taj zaključak.

111    Kao prvo, neosnovan je RAS‑ov argument prema kojem nepostojanje izričitog upućivanja na naknadu za pružanje javne usluge u regionalnim odlukama kojima se Saremaru povjerava ovlaštenje za pružanje javne usluge nije protivno drugom uvjetu iz presude Altmark.

112    U tom pogledu, s jedne strane, ni Okvir za usluge od općega gospodarskog interesa iz 2011., ni Komunikacija Komisije od 11. siječnja 2012., koji se odnosi na primjenu pravila Europske unije u području državnih potpora na naknade koje se dodjeljuju za pružanje usluga od općega gospodarskog interesa (SL 2012., C 8, str. 4.), na koje se RAS poziva, ne idu u prilog tom argumentu. Naime, kako to sam tužitelj navodi, iz tih komunikacija samo proizlazi da Komisija smatra da nadležna nacionalna tijela nisu dužna prethodno utvrditi točan iznos naknade ili određenu formulu koja omogućuje da se taj iznos izračuna. Nasuprot tomu, iz tih komunikacija nikako ne proizlazi da je Komisija smatrala da bi se ta ista tijela, poput RAS‑a, mogla uzdržati od prethodnog predviđanja isplate naknade. U tom pogledu, kako je to navedeno u gornjoj točki 106., široka diskrecijska ovlast kojom nacionalna tijela raspolažu za određivanje parametara za izračun naknade za pružanje javne usluge ne može u načelu ta tijela osloboditi obveze prethodnog predviđanja takve naknade.

113    S druge strane, u prilog tom argumentu nije se moguće pozvati na Odluku SNCM. Naime, s jedne strane, kao što je to Komisija pravilno navela, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da se zakonitost odluke kojom se naknada za pružanje javne usluge kvalificira kao državna potpora mora ocjenjivati samo u okviru članka 107. stavka 1. UFEU‑a, kako je tumačen u presudi od 24. srpnja 2003., Altmark Trans i Regierungspräsidium Magdeburg, (C‑280/00, EU:C:2003:415), a ne s obzirom na raniju praksu odlučivanja, pod pretpostavkom da potonja postoji (vidjeti u tom smislu i analogijom presudu od 15. lipnja 2005., Regione autonoma della Sardegna/Komisija, T‑171/02, EU:T:2005:219, t. 177. i navedenu sudsku praksu). S druge strane i u svakom slučaju, kako je to Komisija istaknula u odgovoru na repliku, Odluka SNCM ne omogućava potvrđivanje tužiteljeva argumenta. Stoga, suprotno onome što tužitelj tvrdi u replici, iz točke 253. te odluke proizlazi da je naknada za pružanje javne usluge koja je dodijeljena SNCM‑u, za razliku od sporne mjere naknade, bila prethodno predviđena u ugovoru o davanju ovlaštenja za pružanje javne usluge koji je sklopljen između francuskih tijela i tog poduzetnika. Uostalom, Komisija je u toj istoj Odluci SNCM smatrala da navedena naknada predstavlja državnu potporu s obzirom na uvjete iz presude Altmark.

114    Kao drugo, okolnost da su svi kriteriji nužni za točno određivanje i izračun troškova i prihoda vezanih uz pružanje predmetne javne usluge definirani u RAS‑ovim odlukama kojima se Saremaru povjerava ovlaštenje za pružanje javne usluge i okolnost da je Regionalnom odlukom br. 20/57 uspostavljen sustav odvojenog knjigovodstva u vezi s navedenim pružanjem javne usluge nisu takve naravi da dokazuju postojanje pogreške koja se tiče prava ili očite pogreške u ocjeni koje je Komisija počinila u okviru primjene drugog uvjeta iz presude Altmark.

115    S jedne strane, pretpostavka na kojoj počiva prvi od argumenata spomenutih u gornjoj točki 114. je pogrešna. Naime, kako je to sam RAS priznao u tužbi, svi kriteriji nužni za određivanje i izračun troškova i prihoda vezanih uz pružanje predmetne javne usluge nisu bili prethodno definirani jer regionalne odluke kojima se Saremaru povjerava ovlaštenje za pružanje javne usluge nisu uzimale u obzir količinu predvidivog prometa na linijama s kopnom koji je taj poduzetnik trebao ostvariti. Međutim, očito je da je tu riječ o varijabli koja može imati odlučujuću ulogu u ostvarenju ekonomske ravnoteže predmetne djelatnosti i stoga prilikom izračuna eventualne naknade koja je nužna za tu ravnotežu. Stoga, RAS prešutno ali nužno priznaje da u gorenavedenim regionalnim odlukama nije bio uzet u obzir odlučujući element za utvrđivanje objektivnih parametara za izračun iznosa naknade.

116    S druge strane, okolnost da su navedene regionalne odluke olakšavale određivanje knjigovodstvenih elemenata nužnih za izračunavanje iznosa eventualne naknade u ovom slučaju nije odlučujuća. Naime, čak i ako bi se smatralo da je ta okolnost dokazana, ona ne može nadoknaditi nedostatak odredaba koje predviđaju dodjelu naknade za pružanje javne usluge u tim odlukama, ni, slijedom toga, nepostojanje objektivnih i transparentnih parametara za izračun potonje. Posebice, treba istaknuti da ništa u navedenim regionalnim odlukama ne upućuje na to da su se knjigovodstveni elementi koje je RAS istaknuo trebali upotrijebiti za određivanje izračuna iznosa naknade za pružanje javne usluge, s obzirom na to da je potonja, kako je to navedeno u gornjoj točki 106., u načelu bila isključena.

117    Nadalje, kako to ističe Komisija, iz samog teksta Regionalne odluke br. 20/57 proizlazi da je cilj sustava odvojenog knjigovodstva koji je uspostavljen tom odlukom bio jamčiti ekonomsku i financijsku ravnotežu pružanja predmetne javne usluge u tržišnim uvjetima. Posebice, kako to sam RAS navodi u svojoj tužbi, svrha tog sustava odvojenog knjigovodstva bila je osobito izbjegavanje da se troškovi vezani uz to pružanje javne usluge ne nadoknađuju prihodima od linija koje kopno povezuju s malim sardinijskim otocima i Korzikom koje je Saremar obavljao u okviru ugovora o pružanju javne usluge i koji su se osobito sastojali od naknade za pružanje javne usluge isplaćene u okviru tog ugovora.

118    Naposljetku, RAS se ne može s uspjehom pozvati na okolnost da bi prethodno određivanje relevantnih knjigovodstvenih elemenata u regionalnim odlukama o davanju ovlaštenja za pružanje javne usluge i uspostavljanje sustava odvojenog knjigovodstva bilo omogućilo da se izbjegne prekomjerna naknada.

119    Naime, kao što je to navedeno u gornjoj točki 92., zahtjev koji se odnosi na nepostojanje prekomjerne naknade relevantan je u okviru ispitivanja trećeg uvjeta iz presude Altmark, ali ne i u okviru ispitivanja drugog uvjeta, koje se treba ograničiti na provjeru je li postojalo prethodno određivanje objektivnih i transparentnih parametara za izračun kako bi se utvrdio iznos te naknade. Iako su ti uvjeti na određeni način međuovisni, ostaje činjenica da, kako je to navedeno u gornjoj točki 94., svaki od njih mora biti zasebno ispunjen kako se sporna mjera naknade ne bi kvalificirala kao potpora.

120    U tom pogledu, tužitelj nepotrebno upućuje na točku 210. presude od 12. veljače 2008., BUPA i dr./Komisija (T‑289/03, EU:T:2008:29). Naime, u toj je točki Opći sud utvrdio da je u odluci koja je bila predmet spora, Komisija provjerila postoji li u tom slučaju prekomjerna naknada, koja je bila relevantna u okviru ispitivanja trećeg uvjeta iz presude Altmark. Opći je sud dakle iz toga u bitnome zaključio da je ona, prešutno ali nužno, prethodno provjerila postojanje objektivnih i transparentnih parametara za izračun iznosa naknade za pružanje predmetne javne usluge, koja je provjera obuhvaćena drugim uvjetom iz presude Altmark. U točki 211. iste presude Opći je sud iz toga zaključio da je na njemu da provjeri je li Komisija mogla valjano zaključiti da je taj drugi uvjet bio ispunjen. Stoga, daleko od toga da se njome podupire tužiteljev argument, točka 210. navedene presude, kada je se smjesti u njezin kontekst, potvrđuje nužnost da se provjeri postojanje objektivnih i transparentnih parametara koji su prethodno utvrđeni u svrhu određivanja iznosa sporne mjere naknade, neovisno o nepostojanju prekomjerne naknade (presudu od 12. veljače 2008., BUPA i dr./Komisija, T‑289/03, EU:T:2008:29, t. 210. i 211.).

121    Kao treće i posljednje, važno je istaknuti da, suprotno RAS‑ovim tvrdnjama, obveza Saremara da u svakom slučaju ispuni zadaću pružanja javne usluge koja mu je u ovom slučaju bila povjerena, kako bi osigurao teritorijalnu povezanost, pa i u slučaju operativnih gubitaka, ne dokazuje da je ispunjen drugi uvjet iz presude Altmark. Nasuprot tomu, postojanje takve obveze upravo upozorava na to da, suprotno onome što proizlazi iz regionalnih odluka navedenih u gornjim točkama 6. do 9., RAS nije mogao odbaciti mogućnost pribjegavanja naknadi za pružanje javne usluge i da je, slijedom toga, on u tim regionalnim odlukama trebao predvidjeti dodjelu naknade i objektivne i transparentne parametre za određivanje njezina iznosa.

122    Iz svega prethodno navedenog proizlazi da je Komisija pravilno mogla zaključiti, temeljeći se na razmatranjima iznesenima u točkama 174. do 177. pobijane odluke, da sporna mjera naknade ne udovoljava drugom uvjetu iz presude Altmark. Okolnost na koju se pozvao RAS, da se u točki 178. te odluke Komisija temeljila na pogrešnim razmatranjima vezanim uz Saremarovu diskrecijsku ovlast za određivanje i prilagođavanje svojih cijena, navedenim u okviru ispitivanja prvog uvjeta iz presude Altmark, je irelevantna. Naime, budući da su, kako je to gore navedeno, razmatranja iznesena u točkama 174. do 177. navedene odluke bila dovoljna za utvrđenje da drugi uvjet iz presude Altmark nije bio ispunjen, ona iz njezine točke 178. nužno su sporedna. RAS‑ov prigovor koji se odnosi na potonju točku stoga je bespredmetan. Naime, jedan pogrešan razlog ne može opravdati poništenje akta koji ga sadrži ako je taj razlog sporedan i postoje drugi razlozi koji su dostatni za osnovanost akta (vidjeti presudu od 20. rujna 2012., Francuska/Komisija, T‑154/10, EU:T:2012:452, t. 99. i navedenu sudsku praksu). Četvrti dio drugog tužbenog razloga stoga treba odbiti.

123    Kad je riječ o dugim dijelovima drugog tužbenog razloga, valja zaključiti da su zbog odbijanja četvrtog dijela tog tužbenog razloga, iz razloga navedenih u gornjim točkama 100. do 122., oni bespredmetni.

124    Naime, s jedne strane, kako je to navedeno u gornjoj točki 94., s obzirom na kumulativnu i autonomnu narav uvjeta iz presude Altmark, Komisija nije dužna ispitati sve te uvjete ako utvrdi da jedan od njih nije ispunjen i da slijedom toga spornu mjeru treba kvalificirati kao državnu potporu. S druge strane, ako je Komisija pravilno došla do tog utvrđenja, eventualno pogrešna narav njezinih ocjena koje se odnose na neki drugi od tih uvjeta ili više njih ne može, u načelu, prouzrokovati poništenje pobijane odluke.

125    U ovom slučaju, iako je Komisija u pobijanoj odluci ispitala spornu mjeru naknade s obzirom na prva tri uvjeta iz presude Altmark, ona je ipak zaključila, kao što je to navedeno u gornjoj točki 96., da je bilo potrebno ispitati je li spornu mjeru naknade trebalo okvalificirati kao državnu potporu, počevši od provjere je li bio ispunjen drugi od navedenih uvjeta te je prvi i treći od tih uvjeta ispitala tek u kasnijoj fazi svoje analize. Nadalje, u točki 179. pobijane odluke, Komisija je, nakon što je zaključila da se taj drugi uvjet nije mogao smatrati ispunjenim, iz toga zaključila da se navedenom naknadom Saremaru dodjeljivala prednost u smislu članka 107. UFEU‑a. Stoga, ona je u pobijanoj odluci nužno smatrala da je ispitivanje tog drugog uvjeta bilo dovoljno za zaključak da je sporna mjera naknade Saremaru dodjeljivala ekonomsku prednost.

126    Točno je da se u određenim slučajevima ne može isključiti da, uzimajući u obzir određenu međuovisnost uvjeta iz presude Altmark, osnovanost Komisijinih zaključaka u vezi s jednim od tih uvjeta može ovisiti o osnovanosti ocjena provedenih u okviru nekog drugog od tih uvjeta.

127    Međutim, s jedne strane, kako je to utvrđeno u gornjoj točki 122., u ovom slučaju, Komisijin zaključak u skladu s kojim drugi uvjet iz presude Altmark nije bio ispunjen mogao se temeljiti samo na razlozima navedenim u točkama 174. do 177. pobijane odluke.

128    S druge strane, ti razlozi ni na koji način ne ovise o ocjenama koje je Komisija iznijela u okviru ispitivanja prvog ili trećeg uvjeta iz presude Altmark.

129    Naime, prije svega, u okviru primjene prvog uvjeta iz presude Altmark, Komisija je u točkama 181. do 210. pobijane odluke u bitnome zaključila da obveze pružanja javne usluge nametnute Saremaru nisu bile nužne osobito zato što nisu bile takve naravi da osiguraju ekonomsku pristupačnost cijena na linijama između Sardinije i kopna. Potrebno je utvrditi da ta razmatranja nisu ni u kakvoj vezi s onima iznesenim u točkama 174. do 177. iste odluke koja, kako je to navedeno u gornjoj točki 99., počivaju na utvrđenju da RAS‑ove odluke kojima se utvrđuju Saremarove obveze pružanja javne usluge nisu predviđale dodjelu naknade za pružanje javne usluge.

130    Nadalje, i dalje u okviru primjene prvog uvjeta iz presude Altmark, Komisija je u točkama 211. do 219. pobijane odluke smatrala da Saremarove obveze pružanja javne usluge nisu bile dovoljno jasno određene kad je bila riječ o razini cijena koje je trebalo primijeniti. U tom pogledu, u točki 178. te odluke, ona je doista uputila na tu ocjenu kako bi zaključila da parametri za izračun iznosa naknade nisu mogli biti prethodno određeni na transparentan i objektivan način, uzimajući u obzir vezu, u ovom slučaju, između utvrđivanja tih parametara i određivanja razine navedenih cijena. Međutim, kako je to istaknuto u gornjoj točki 122., u okviru primjene drugog uvjeta iz presude Altmark, točka 178. te odluke sporedna je s obzirom na razmatranja iznesena u točkama 174. do 177. iste odluke.

131    Naposljetku, u točkama 220. do 222. pobijane odluke, Komisija se temeljila isključivo na svojim ocjenama koje se odnose na nepostojanje nužnosti pružanja javne usluge i na nedovoljno jasnu definiciju obveza pružanja javne usluge, koje je iznijela u okviru primjene prvog uvjeta iz presude Altmark, kako bi zaključila da se slijedom toga ne može smatrati da je ispunjen treći uvjet iz presude Altmark koji se odnosi na nepostojanje prekomjerne naknade.

132    Stoga, i pod pretpostavkom da je, kako to RAS u bitnome tvrdi u okviru prvog, drugog, trećeg i petog dijela ovog tužbenog razloga, Komisija pogrešno smatrala da prvi i treći uvjet iz presude Altmark nisu bili ispunjeni, te pogreške ne mogu dovesti u pitanje Komisijin zaključak do kojeg je došla nakon analize drugog od tih uvjeta, u skladu s kojim je sporna mjera naknade Saremaru dodijelila ekonomsku prednost. Stoga, te dijelove ovog tužbenog razloga treba smatrati bespredmetnima, tako da taj tužbeni razlog treba odbiti u cijelosti a da nije potrebno naložiti mjere izvođenja dokaza koje je RAS zatražio u okviru prvog i drugog od tih dijelova.

 Treći tužbeni razlog, koji se temelji na pogreškama koje se tiču prava i na očitim pogreškama u ocjeni koje se odnose na primjenu Odluke o uslugama od općega gospodarskog interesa iz 2005. i Odluke o uslugama od općega gospodarskog interesa iz 2011.

133    U okviru trećeg tužbenog razloga, RAS u biti ističe da je Komisijino ispitivanje spojivosti s unutarnjim tržištem sporne mjere naknade u odnosu na Odluku o uslugama od općega gospodarskog interesa iz 2011., izvršeno u točkama 249. do 260. pobijane odluke, zahvaćeno pogreškama koje se tiču prava i očitim pogreškama u ocjeni. Taj tužbeni razlog sastoji se od tri dijela.

134    Uvodno, valja podsjetiti da se naknade za pružanje javne usluge koje ne ispunjavaju uvjete iz presude Altmark i koje, s druge strane, udovoljavaju svim uvjetima predviđenim člankom 107. stavkom 1. UFEU‑a kako bi se smatrale državnim potporama, međutim, mogu proglasiti spojivima s unutarnjim tržištem, osobito na temelju odredaba članka 106. stavka 2. UFEU‑a (vidjeti presudu od 7. studenoga 2012., CBI/Komisija, T‑137/10, EU:T:2012:584, t. 81. i navedenu sudsku praksu).

135    Valja također podsjetit da, na temelju članka 106. stavka 2. UFEU‑a, poduzetnici kojima je povjereno obavljanje UOGI‑ja podliježu pravilima o tržišnom natjecanju, i to u mjeri u kojoj primjena takvih pravila ne sprečava, de iure ili de facto, obavljanje posebnih zadaća koje su im povjerene, s time da se na razvoj trgovine ne smije utjecati u mjeri u kojoj bi to bilo suprotno interesima Unije (vidjeti presudu od 1. srpnja 2010., M6 i TF1/Komisija, T‑568/08 i T‑573/08, EU:T:2010:272, t. 136. i navedenu sudsku praksu).

136    Kao što je to navedeno u gornjoj točki 101., prema sudskoj praksi koja se može primijeniti i u okviru provedbe uvjeta iz presude Altmark i u okviru provedbe članka 106. stavka 2. UFEU‑a, zbog nepostojanja usklađenih propisa Unije u tom području, Komisija nije ovlaštena očitovati se o opsegu funkcija javnih usluga koje su povjerene javnim operatorima, osobito o razini troškova povezanih s tom uslugom, ni o svrsishodnosti političkih izbora, koje su u tom pogledu izvršila nacionalna tijela, ni o gospodarskoj učinkovitosti javnog operatora.

137    Međutim, kao što je to već istaknuto u gornjim točkama 102. i 103., široko diskrecijsko pravo koje se tako priznaje tim nacionalnim tijelima ne može se ograničiti. Posebno, u okviru primjene članka 106. stavka 2. UFEU‑a, to široko diskrecijsko pravo ne smije spriječiti Komisiju da provjeri može li se odobriti iznimka od zabrane dodjele državnih potpora predviđeno tom odredbom.

138    Nadalje, valja istaknuti da izvršenje diskrecijske ovlasti koju Komisija ima u okviru primjene članka 106. stavka 2. UFEU‑a, kako bi utvrdila je li državna mjera koju je ona okvalificirala kao državnu potporu spojiva s unutarnjim tržištem, podrazumijeva složene ekonomske i socijalne procjene. Tako sud Unije, kada nadzire zakonitost izvršavanja te ovlasti, ne može zamijeniti Komisijinu procjenu svojom vlastitom (vidjeti u tom smislu i analogijom presudu od 5. ožujka 2015., Banco Privado Português i Massa Insolvente do Banco Privado Português, C‑667/13, EU:C:2015:151, t. 67. i navedenu sudsku praksu).

139    Naposljetku, u okviru primjene članka 106. stavka 2. UFEU‑a, diskrecijska ovlast država članica i ona Komisije može se ograničiti direktivama i odlukama koje je ta institucija ovlaštena donijeti na temelju članka 106. stavka 3. UFEU‑a. Tako je Komisija uzastopno donijela Odluku o uslugama od općega gospodarskog interesa iz 2005. i Odluku o uslugama od općega gospodarskog interesa iz 2011. kako bi definirala uvjete u kojima se naknada za pružanje javne usluge može smatrati sukladnom s člankom 106. stavkom 2. UFEU‑a i u kojima se, slijedom toga, može izuzeti od obveze prijave novih potpora predviđene u članku 108. stavku 3. UFEU‑a. Kao što to proizlazi iz članaka 11. i 12. Odluke o uslugama od općega gospodarskog interesa iz 2011., potonjom je stavljena izvan snage Odluka o uslugama od općega gospodarskog interesa iz 2005., a stupila je na snagu 31. siječnja 2012.

–       Prvi dio trećeg tužbenog razloga, koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava koja se odnosi na područje primjene ratione temporis Odluke o uslugama od općega gospodarskog interesa iz 2005. i Odluke o uslugama od općega gospodarskog interesa iz 2011.

140    U prvom dijelu trećeg tužbenog razloga RAS tvrdi da je Komisija pogrešno primijenila Odluku o uslugama od općega gospodarskog interesa iz 2011., iako je na činjenice u ovom slučaju ratione temporis trebalo primijeniti Odluku o uslugama od općega gospodarskog interesa iz 2005. U tom pogledu, tvrdi da su svi bitni elementi Saremarove zadaće pružanja javne usluge bili definirani prije stupanja na snagu Odluke o uslugama od općega gospodarskog interesa iz 2011. i da su regionalne odluke kojima je definirana Saremarova zadaća pružanja javne usluge dovodile do naknade eventualnog gubitka.

141    Komisija i CIN u bitnome odgovaraju da je sporna potpora odobrena tek u kolovozu 2012.

142    U tom pogledu, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da se državna potpora mora smatrati dodijeljenom onda kada su nadležna nacionalna tijela donijela pravno obvezujući akt kojim se obvezuju isplatiti predmetnu potporu ili kada je pravo primanja te potpore dodijeljeno korisniku primjenjivim zakonskim odredbama i odredbama drugih propisa (presuda od 21. ožujka 2013., Magdeburger Mühlenwerke, C‑129/12, EU:C:2013:200, t. 40. vidjeti, također, presudu od 30. studenoga 2009., Francuska i France Télécom/Komisija, T‑427/04 i T‑17/05, EU:T:2009:474, t. 320. i navedenu sudsku praksu).

143    U ovom slučaju, u gornjim točkama 105. i 116. već je bilo istaknuto da niti jednom od regionalnih odluka iz gornjih točaka 6. do 9. nije bilo predviđeno da se Saremaru dodijeli naknada za pružanje javne usluge koja odgovara obvezama koje je dužan ispuniti na temelju tih odluka. Nadalje, kao što je to navedeno u gornjoj točki 108., RAS je odlučio isplatiti Saremaru spornu mjeru naknade tek u okviru Regionalnog zakona br. 15. iz 2012. Slijedom toga, primjenom gore navedene sudske prakse, može se smatrati da mu je naknada dodijeljena tek od datuma donošenja tog regionalnog zakona, kojim je Saremaru dodijeljeno pravo da traži isplatu navedene naknade.

144    Međutim, kao što je to navedeno u gornjoj točki 139., na temelju članaka 11. i 12. Odluke o uslugama od općega gospodarskog interesa iz 2011., potonjom je stavljena izvan snage Odluka o uslugama od općega gospodarskog interesa iz 2005., a stupila je na snagu 31. siječnja 2012. Slijedom toga, samo se Odluka o uslugama od općega gospodarskog interesa iz 2011. može ratione temporis primijeniti na spornu mjeru naknade, s obzirom na to da Odluka o uslugama od općega gospodarskog interesa iz 2005., u svakom slučaju, više nije bila na snazi u vrijeme kada se ta naknada trebala smatrati dodijeljenom Saremaru.

145    RAS‑ovi argumenti nisu takve naravi da mogu dovesti u pitanje zaključak iz gornje točke 144. Naime, kao što je to navedeno u gornjoj točki 116., i pod pretpostavkom da su svi bitni elementi Saremarove zadaće pružanja javne usluge bili definirani u regionalnim odlukama u kojima su određene obveze pružanja javne usluge tog društva, ta okolnost, u svakom slučaju, ne može nadomjestiti to što u navedenim regionalnim odlukama nisu postojale odredbe kojima se predviđa dodjela sporne mjere naknade. Nadalje, pod pretpostavkom da tim regionalnim odlukama nije isključeno RAS‑ovo nadoknađivanje operativnih gubitaka koji su eventualno nastali Saremaru, ostaje činjenica da niti jedna od njihovih odredbi nije sadržavala RAS‑ovu obvezu, pa makar prešutnu, da isplati tu naknadu niti je Saremaru davala pravo da traži da mu se ona dodijeli.

146    U svakom slučaju, treba istaknuti da je Komisija, nakon što je u točkama 256. i 257. pobijane odluke ispitala spornu mjeru s obzirom na uvjete iz članka 4. Odluke o uslugama od općega gospodarskog interesa iz 2011., u točki 260. iste odluke tu mjeru podredno ispitala s obzirom na članak 4. točku (e) Odluke o uslugama od općega gospodarskog interesa iz 2005. Iz toga je zaključila da uvjeti potonje odluke, kao i oni Odluke o uslugama od općega gospodarskog interesa iz 2011., u ovom slučaju nisu bili ispunjeni. Slijedom toga, RAS pogrešno tvrdi da je Komisija ispitala spornu mjeru naknade samo s obzirom na Odluku o uslugama od općega gospodarskog interesa iz 2011.

147    Prvi dio trećeg tužbenog razloga stoga treba odbiti.

–       Drugi dio trećeg tužbenog razloga, koji se temelji na pogreškama koje se tiču prava i pogreškama u ocjeni koje se odnose na primjenu načelâ i uvjeta iz Odluke o uslugama od općega gospodarskog interesa iz 2011.

148    U okviru drugog dijela, tužitelj tvrdi da su načela i uvjeti odluka UOGI iz 2005. i iz 2011. bili poštovani. U tom pogledu, oslanja se na argumente koje je istaknuo u okviru drugog tužbenog razloga u odnosu na prva dva uvjeta iz presude Altmark. Ističe također da se pobijanom odlukom ne dovodi u pitanje činjenica da su u ovom slučaju bili poštovani pragovi predviđeni u članku 2. stavku 1. točkama (a) i (c) Odluke o uslugama od općega gospodarskog interesa iz 2005. i u članku 2. stavku 1. točki (d) Odluke o uslugama od općega gospodarskog interesa iz 2011..

149    Komisija i CIN tvrde da se ta argumentacija treba odbiti.

150    Uvodno, najprije valja odbiti kao bespredmetan dio RAS‑ove argumentacije koji se odnosi na načela i uvjete iz Odluke o uslugama od općega gospodarskog interesa iz 2005., s obzirom na to da, kao što je to utvrđeno u gornjoj točki 144., ta odluka nije bila primjenjiva ratione temporis na spornu mjeru naknade.

151    Što se tiče ostalog, treba podsjetiti da se na temelju članka 2. stavka 1, točke (d) Odluke o uslugama od općega gospodarskog interesa iz 2011. ista primjenjuje osobito na naknade naknada za pružanje usluga od općeg gospodarskog interesa za zračno ili pomorsko povezivanje s otocima na kojima prosječni godišnji promet u razdoblju od dvije financijske godine koje prethode godini u kojoj je povjereno obavljanje usluge od općeg gospodarskog interesa ne prelazi 300 000 putnika.

152    Valja također podsjetiti da članak 4. točka (a), kao i točke (d) do (f) Odluke o uslugama od općega gospodarskog interesa iz 2011., propisuje da akti o ovlaštenju za pružanje javne usluge moraju sadržavati:

–        sadržaj i trajanje obveza pružanja javne usluge [članak 4. točka (a)];

–        opis mehanizma naknade i parametre za izračun, kontrolu i reviziju naknade [članak 4. točka (d)];

–        mjere za izbjegavanje i povrat moguće prekomjerne naknade [članak 4. točka (e)].

–        pozivanje na Odluku o uslugama od općega gospodarskog interesa iz 2011. [članak 4. točka (f)];

153    Kako to proizlazi iz teksta članaka 1., 3. i 4. Odluke o uslugama od općega gospodarskog interesa iz 2011., kada ju se tumači s obzirom na njezinu uvodnu izjavu 9., gore navedeni uvjeti su kumulativni. Tako, kako bi se naknada za pružanje javne usluge mogla smatrati spojivom s unutarnjim tržištem i kako ne bi podlijegala obvezi prijave, nužno je da predmetni akti o ovlaštenju za pružanja javne usluge udovoljavaju barem svim tim uvjetima.

154    Naposljetku, važno je naglasiti da, iako se Odlukom o uslugama od općega gospodarskog interesa iz 2011. izričito ne zahtijeva da pružanje predmetne javne usluge bude od općega gospodarskog interesa koji ima posebne značajke u odnosu na interes koji postoji za obavljanje drugih gospodarskih djelatnosti, tu je u svakom slučaju riječ o preduvjetu za primjenu članka 106. stavka 2. UFEU‑a koji je osobito posljedica neograničene naravi margine prosudbe kojom nacionalna tijela raspolažu pri definiranju javne usluge, kao što je to navedeno u gornjoj točki 137.

155    Kako bi zaključila da nisu bili ispunjeni uvjeti Odluke o uslugama od općega gospodarskog interesa iz 2011., Komisija se oslonila na sljedeće razloge. Najprije, u točki 255. pobijane odluke ona je prije svega uputila na uvodne izjave 180. do 218. iste odluke, u kojima je zaključila da RAS nije dokazao ni postojanje stvarne potrebe pružanja javne usluge ni postojanje dovoljno preciznih obveza pružanja javne usluge. U točkama 256. i 257. pobijane odluke ona je navela da je u svakom slučaju bilo očito da predmetni akti o ovlaštenju za pružanje javne usluge u ovom slučaju nisu udovoljavali uvjetima iz članka 4. točaka (d) do (f) navedene odluke.

156    U tom pogledu, s jedne strane, važno je naglasiti da se RAS ne može s uspjehom pozivati na okolnost da se spornom mjerom naknade poštuju pragovi predviđeni člankom 2. stavkom 1. točkom (d) Odluke o uslugama od općega gospodarskog interesa iz 2011. Naime, kako to jasno proizlazi iz teksta tog članka i strukture te odluke, svrha je te odredbe smo definirati područje primjene navedene odluke a da se pritom ne dovede u pitanje poštovanje uvjeta koje ona nadalje definira, posebice onih iz njezina članka 4. Slijedom toga, jedina posljedica koju je u ovom slučaju mogla prouzrokovati okolnost da je sporna mjera naknade ulazila u područje primjene te odluke bila je obvezivanje Komisije da provjeri ispunjava li ona uvjete definirane potonjom, što je bio slučaj.

157    S druge strane, kako je to Komisija utvrdila u točkama 256. i 257. pobijane odluke i suprotno RAS‑ovim tvrdnjama, uvjeti iz članka 4. točaka (d) i (e) Odluke o uslugama od općega gospodarskog interesa iz 2011. u ovom slučaju očito nisu ispunjeni.

158    Naime, najprije, kao što je to bilo navedeno u gornjim točkama 104. do 122. RAS nije uspio dokazati, u okviru četvrtog dijela svog drugog tužbenog razloga, da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava ili očitu pogrešku u ocjeni kada je u točkama 174. do 177. pobijane odluke zaključila da regionalne odluke iz gornjih točaka 6. do 9. nisu predviđale dodjelu naknade za pružanje javne usluge ni, slijedom toga, određivanje objektivnih i transparentnih parametara za izračun te naknade. Tako je na temelju toga već sada potrebno utvrditi da nije ispunjen uvjet iz članka 4. točke (d) Odluke o uslugama od općega gospodarskog interesa iz 2011., što je dovoljno za zaključak, uzimajući u obzir kumulativnu narav uvjeta koje ta odluka utvrđuje, da se sporna mjera naknade na temelju te odluke nije mogla smatrati spojivom s unutarnjim tržištem i izuzeti iz obveze prijave.

159    Nadalje i u svakom slučaju, s obzirom na to da u predmetnim regionalnim odlukama nije postojala ni jedna odredba koja je predviđala dodjelu naknade, Komisija je iz toga mogla logički zaključiti, a da pritom ne počini pogrešku, da ni uvjet iz članka 4. točke (e) iste Odluke UOGI nije bio ispunjen. Naime, tom se odredbom zahtijeva da se prethodno predvide mjere povrata i načini izbjegavanja mogućih prekomjernih naknada. Međutim, s obzirom na to da u predmetnim regionalnim odlukama nije predvidio isplatu naknade za pružanje javne usluge u slučaju da se ne ostvari proračunska ravnoteža u odnosu na tu uslugu, RAS je nužno odustao od toga da u njih uključi navedene mjere i načine. Usto, iz razloga koji su isti onima navedenima u gornjim točkama 116. i 117. nepostojanje takvih mjera ne može se nadomjestiti time da su u istim regionalnim odlukama navedeni elementi koji olakšavaju prepoznavanje knjigovodstvenih stavki relevantnih za utvrđivanje moguće naknade kao i sustava odvojenog knjigovodstva.

160    Stoga, neovisno o tome što će se RAS‑ovi argumenti koji se odnose na uvjet predviđen u članku 4. točki (f) ispitati u okviru trećeg dijela, iz prethodno navedenog proizlazi da drugi dio trećeg tužbenog razloga treba odbiti.

–        Treći dio trećeg tužbenog razloga, koji se temelji na pogrešnoj primjeni članka 4. točke (f) Odluke o uslugama od općega gospodarskog interesa iz 2011. i, podredno, na prigovoru nezakonitosti te odredbe

161    Treći dio temelji se, u biti, na pogrešci koja se tiče prava jer je Komisija pogrešno smatrala da uvjet predviđen u članku 4. točki (f) Odluke o uslugama od općega gospodarskog interesa iz 2011. nije isključivo formalan uvjet. Podredno, pod pretpostavkom da taj uvjet nije isključivo formalan, tužitelj protiv navedene odredbe ističe prigovor nezakonitosti, u smislu članka 277. UFEU‑a, jer ta odredba dovodi do nezakonitog ograničenja dosega članka 106. stavka 2. UFEU‑a.

162    Komisija, koju podupire CIN, u bitnome ističe da je taj dio trećeg tužbenog razloga bespredmetan i, u svakom slučaju, očito neosnovan.

163    U tom pogledu, potrebno je utvrditi da su argumenti koje RAS ističe u okviru ovog dijela, i u smislu glavnog zahtjeva i podredno, bespredmetni. Naime, kako je to utvrđeno u gornjim točkama 158. i 159., Komisija je osnovano smatrala da se RAS‑ovim odlukama nisu poštovali uvjeti predviđeni u članku 4. točkama (d) i (e) Odluke o uslugama od općega gospodarskog interesa iz 2011. Slijedom toga, navodno nepostojanje obvezujuće naravi uvjeta predviđenog u članku 4. točki (f) te odluke ili njegova navodna nezakonitost su irelevantni.

164    U svakom slučaju, treba istaknuti da, s jedne strane, ni iz teksta članka 4. točke (f) Odluke o uslugama od općega gospodarskog interesa iz 2011. ni iz konteksta ili ciljeva te odredbe ne proizlazi da uvjet koji ona predviđa nema obvezujući doseg.

165    Nasuprot tomu, s obzirom na uvodnu izjavu 14. Odluke o uslugama od općega gospodarskog interesa iz 2011. obveza da se u aktima o ovlaštenju za pružanje javne usluge izričito pozove na tu odluku, predviđena u članku 4. točki (f) navedene odluke, odgovara cilju transparentnosti koji je od posebne važnosti onda kada ne postoji obveza država članica da prijave naknade za pružanja javne usluge koje ispunjavaju uvjete iz predmetne odluke (vidjeti u tom smislu i analogijom mišljenje nezavisnog odvjetnika Wahla u predmetu Dilly’s Wellnesshotel, C‑493/14, EU:C:2016:174, t. 58.). Usto, irelevantna je činjenica, istaknuta u replici, da nepoštovanje tog uvjeta ne sprečava da se sporna mjera naknade dopusti na temelju članka 106. stavka 2. UFEU‑a. Naime, kako to pokazuje uvodna izjava 260. pobijane odluke, Komisija je na temelju svog ispitivanja sporne mjere naknade s obzirom na Odluku o uslugama od općega gospodarskog interesa iz 2011. samo zaključila da se ta naknada nije mogla smatrati sukladnom s člankom 106. stavka 2. UFEU‑a jer nije ispunjavala uvjete navedene odluke i jer se, slijedom toga, ona nije mogla smatrati izuzetom od obveze prijave. Stoga, taj zaključak Komisiju nije oslobađao obveze ispitivanja spojivosti navedene mjere s unutarnjim tržištem u odnosu na tu odredbu Ugovora o FEU‑u, s obzirom na, posebice, Okvir za usluge od općega gospodarskog interesa iz 2011., koje je ispitivanje, uostalom, provedeno u točkama 282. do 296. pobijane odluke.

166    S druge strane, iz razloga navedenih u gornjoj točki 165. prigovor nezakonitosti članka 4. točke (f) Odluke o uslugama od općega gospodarskog interesa iz 2011. koje je RAS podredno istaknuo u svakom slučaju je neosnovan. Naime, kako je to utvrđeno, Komisija nije u ovom slučaju iz nepoštovanja te odredbe navedene odluke zaključila da ta sporna mjera naknade nije u skladu s člankom 106. stavkom 2. UFEU‑a. Slijedom toga, iz toga što je pobijanom odlukom primijenjen članak 4. točka (f) Odluke o uslugama od općega gospodarskog interesa iz 2011. ne može se zaključiti da ta odredba dovodi do nezakonitog ograničavanja dosega članka 106. stavka 2. UFEU‑a.

167    Stoga valja odbiti treći dio trećeg tužbenog razloga i, prema tome, navedeni tužbeni razlog u cijelosti.

 Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na pogreškama koje se tiču prava i na očitim pogreškama u ocjeni koje je Komisija počinila u vezi s kvalifikacijom poduzetnika u teškoćama, na povredi članka 106. stavka 2. UFEU‑a kao i na prigovoru nezakonitosti točke 9. Okvira za usluge od općega gospodarskog interesa

168    Četvrti tužbeni razlog sadržava dva dijela. Prvim dijelom tog tužbenog razloga RAS tvrdi da je Komisija pogrešno smatrala da su u ovom slučaju bili ispunjeni uvjeti za kvalifikaciju Saremara kao poduzetnika u teškoćama, posebice s obzirom na elemente nabrojene u točkama 9. do 11. Smjernica o državnim potporama za sanaciju i restrukturiranje. Drugim dijelom tog tužbenog razloga RAS protiv točke 9. Okvira za usluge od općega gospodarskog interesa iz 2011. ističe prigovor nezakonitosti u smislu članka 277. UFEU‑a. On, u tom pogledu, tvrdi da za donošenje te točke, pod pretpostavkom da je treba tumačiti na način da poduzetnik u teškoćama nikada ne bi mogao primiti naknadu za pružanje javne usluge, ne bi postojala nadležnost i da bi ona povređivala članak 106. stavak 2. UFEU‑a.

169    U svoju obranu Komisija, koju podupire CIN, osporava, s jedne strane, relevantnost elemenata koje je RAS u okviru prvog dijela istaknuo kako bi dokazao da, na datum kada su se dogodile razmotrene činjenice, Saremar nije bio poduzetnik u teškoćama. S druge strane, kad je riječ o drugom dijelu tog tužbenog razloga, ona tvrdi da točka 9. Okvira za usluge od općega gospodarskog interesa iz 2011. ne ograničava doseg članka 106. stavka 2. UFEU‑a, već da, nasuprot tomu, omogućuje poštovanje ciljeva tog članka.

170    Uvodno, valja istaknuti da se ovaj tužbeni razlog odnosi na točke 261. do 280. pobijane odluke, u kojima je Komisija ispitala je li sporna mjera naknade u skladu s člankom 107. stavkom 3. točkom (c) UFEU‑a, koji propisuje da se potpore za olakšavanje razvoja određenih gospodarskih djelatnosti ili određenih gospodarskih područja, ako takve potpore ne utječu negativno na trgovinske uvjete u mjeri u kojoj bi to bilo suprotno zajedničkom interesu, mogu smatrati spojivima s unutarnjim tržištem. Komisijino ispitivanje sastojalo se od dviju faza. Kao prvo, Komisija je ispitala, u točkama 262. do 270. pobijane odluke, može li se Saremar smatrati poduzetnikom u teškoćama, na temelju točaka 10. i 11. Smjernica o državnim potporama za sanaciju i restrukturiranje te je u tom pogledu zaključila da je to bio slučaj. Kao drugo, u točkama 271. do 280. te odluke, ona je ispitala je li sporna mjera naknade udovoljavala uvjetima istih smjernica koji trebaju biti ispunjeni kako bi se potpora poduzetniku u teškoćama mogla smatrati potporom koja je spojiva s unutarnjim tržištem u smislu članka 107. stavka 3. točke (c) UFEU‑a. To je ispitivanje dovelo do negativnog zaključka (t. 280. pobijane odluke).

171    Međutim, u okviru dvaju dijelova četvrtog tužbenog razloga RAS ne dovodi u pitanje, čak ni podredno, zaključak do kojeg je Komisija došla u točki 280. pobijane odluke u vezi s nespojivošću sporne potpore s unutarnjim tržištem. Naime, u tom tužbenom razlogu RAS samo dovodi u pitanje činjenicu da se Saremar može kvalificirati kao poduzetnik u teškoćama, to jest, prešutno ali nužno, činjenicu da je sporna mjera naknade obuhvaćena područjem primjene članka 107. stavka 3. točke (c) UFEU‑a. Stoga, mora se smatrati da RAS ovim tužbenim razlogom zapravo osporava činjenicu da se spojivost sporne mjere naknade mora ocijeniti s obzirom na tu odredbu, a ne s obzirom na članak 106. stavak 2. UFEU‑a.

172    S tim u vezi, treba istaknuti da je, bez obzira na Komisijino stajalište o tom pitanju, ona u svakom slučaju u točkama 282. do 296. pobijane odluke ispitala, pod pretpostavkom da Saremar nije bio poduzetnik u teškoćama, je li se sporna mjera naknade mogla smatrati sukladnom članku 106. stavku 2. UFEU‑a s obzirom na kriterije Okvira za usluge od općega gospodarskog interesa iz 2011. Iz tog ispitivanja izvela je negativan zaključak. Slijedom toga, čak i da Komisija nije ispitala spojivost navedene mjere u odnosu na članak 107. stavak 3. točku (c) UFEU‑a, s obzirom na Smjernice o državnim potporama za sanaciju i restrukturiranje, ona bi u svakom slučaju u okviru primjene članka 106. stavka 2. UFEU‑a bila zaključila da ona nije spojiva s unutarnjim tržištem. U tim okolnostima, RAS ne dokazuje kakav bi u ovom slučaju mogao biti utjecaj Komisijinih pogrešaka, navedenih u okviru ovog tužbenog razloga, na zakonitost pobijane odluke. Slijedom toga, taj tužbeni razlog treba odbiti kao bespredmetan.

173    U svakom slučaju, iz razloga navedenih u gornjim točkama 174. do 203. ne bi se mogli prihvatiti argumenti koje je RAS istaknuo u potporu svakog dijela tog tužbenog razloga.

174    Naime, s jedne strane, kad je riječ o prvom dijelu tog tužbenog razloga, treba istaknuti da, suprotno onome što tvrdi RAS, Komisija nije pogrešno primijenila točke 9. do 11. Smjernica o državnim potporama za sanaciju i restrukturiranje zato što je smatrala da su uvjeti za kvalifikaciju Saremara kao poduzetnika u teškoćama bili ispunjeni.

175    Kao prvo, RAS uzalud navodi da je uzrok smanjenja Saremarova kapitala čimbenik koji nije vezan uz upravljanje tim poduzetnikom i koji je nepredvidiv, to jest smanjenje vrijednosti potraživanja koje je Saremar imao prema društvu Tirrenia.

176    Naime, na temelju točke 10. slova (a) Smjernica o državnim potporama za sanaciju i restrukturiranje, smatra se da je „u načelu i neovisno o svojoj veličini” poduzetnik u teškoćama ako je riječ o društvu s ograničenom odgovornošću, „ako je više od polovice njegova temeljnog kapitala izgubljeno, pri čemu je više od četvrtine tog kapitala izgubljeno tijekom potonjih dvanaest mjeseci”. Međutim, RAS ne osporava da je, kako je to Komisija utvrdila u točki 264. pobijane odluke, tijekom potonjih dvanaest mjeseci koji su prethodili datumu na koji je donesena sporna mjera naknade Saremaru smanjen kapital za više od 80 %. Slijedom toga, Komisijina margina prosudbe za odlučivanje o tome hoće li ili ne Saremara okvalificirati kao poduzetnika u teškoćama je u ovom slučaju bila znatno smanjena.

177    Doista, na temelju ustaljene sudske prakse Komisija se donošenjem pravila postupanja, poput Smjernica o državnim potporama za sanaciju i restrukturiranje, ne smije odreći izvršavanja diskrecijske ovlasti koja joj je dodijeljena za ocjenjivanje spojivosti državnih potpora (vidjeti u tom smislu presudu od 19. srpnja 2016., Kotnik i dr., C‑526/14, EU:C:2016:570, t. 41.). Nadalje, izraz „u načelu” koji je upotrijebljen u točki 10. slovu (a) tih smjernica, upućuje na to da mogu postojati posebni slučajevi u kojima Komisija iznimno neće smatrati da je poduzetnik u teškoćama kada je njegov kapital smanjen u omjerima kao što su oni navedeni u toj točki.

178    Međutim, u ovom slučaju Komisija nije dužna uzeti u obzir uzroke smanjenja Saremarova kapitala na koje se poziva RAS. Naime, kako to proizlazi iz točke 9. tih istih smjernica, pojam poduzetnik u teškoćama objektivan je pojam koji se mora ocjenjivati samo s obzirom na konkretne pokazatelje financijske i ekonomske situacije predmetnog poduzetnika i koji pokazuje da potonji „[nije sposoban] spriječiti gubitke, koji bi, bez vanjske intervencije javnih vlasti, gotovo sigurno kratkoročno ili srednjoročno [ugrozili] njegov opstanak”. Uostalom, ako bi Komisija za odbijanje kvalifikacije kao poduzetnika u teškoćama morala uzeti u obzir okolnosti poput onih na koje se poziva RAS, mogao bi biti doveden u pitanje koristan učinak iznimke predviđene člankom 107. stavkom 3. točkom (c) UFEU‑a. U tom pogledu, treba istaknuti da, kako to Komisija u biti navodi, smanjenje vrijednosti potraživanja u okviru stečajnog postupka, osobito onih koje postoje prema bivšem poduzetnikovu društvu majci, predstavlja poslovni rizik koji nikako nije izniman i takve naravi da predmetnog poduzetnika dovodi u nepremostive teškoće.

179    Kao drugo, nije relevantna ni RAS‑ova tvrdnja prema kojoj bi Saremar, da vrijednost njegovih potraživanja prema društvu Tirrenia nije smanjena, bio ostvario dobit od 134 000 eura. Naime, iz razloga navedenih u gornjoj točki 178. to što je smanjenje vrijednosti potraživanja koje je dovelo do gubitka koji je navedeni poduzetnik pretrpio 2010. navodno nevezano uz upravljanje Saremarom i iznimno, ne utječe na utvrđenje postojanja tog gubitka i njegova iznosa.

180    Kao treće, Komisija nije počinila pogrešku koja se tiče prava, ni očitu pogrešku u ocjeni time što u obzir nije uzela činjenicu, koju je naveo RAS, da je Saremaru 2012. bankarska ustanova mogla odobriti kreditnu liniju. Naime, ta činjenica nije predstavljala posebnu okolnost koja je Komisiju trebala navesti na to da, odstupajući od točke 10. slova (a) Smjernica o državnim potporama za sanaciju i restrukturiranje, odbije kvalifikaciju kao poduzetnika u teškoćama. Naime, kako to ističe Komisija, taj je kredit dodijeljen onda kada je RAS izrazio svoju namjeru interveniranja u korist Saremara, posebice predviđajući, u okviru Regionalne odluke br. 36/6, da će provesti sporno povećanje kapitala. U svakom slučaju, treba istaknuti da je dodjela tog kredita okolnost koja može otkriti i Saremarove teškoće da vlastitim sredstvima financira svoju djelatnost i povjerenje koje je taj poduzetnik tako mogao uživati kod svojih vjerovnika. Slijedom toga, Komisiji je bilo teško iz te okolnosti izvesti nedvosmislen zaključak.

181    Kao četvrto, suprotno onome što tvrdi RAS, Komisija nije u točki 267. pobijane odluke utvrdila da je Saremar pretrpio gubitke koji su se povećavali, nego da je on imao stalne gubitke. Međutim, iako je točno da je Saremar 2011. zabilježio neto dobit koja je dosezala 2 523 439 eura, Komisija je istaknula da ta neto dobit nije omogućavala pokrivanje gubitka zabilježenog 2010., koji je bio dva put veći i da je 2012., godine kada je potpora bila dodijeljena, Saremar također zabilježio gubitak od 1,7 milijuna eura koji bi bez isplate sporne mjere naknade dosegao 13 milijuna eura. Slijedom toga, nije netočno utvrđenje da je u razmatranom razdoblju bilo stalnih gubitaka. Točno je da točka 11. Smjernica o državnim potporama za sanaciju i restrukturiranje, među pokazateljima koji omogućavaju zaključak da je poduzetnik u teškoćama, ne spominje stalne gubitke, već samo rastuću razinu gubitaka. Međutim, iz teksta te točke 11. proizlazi da je popis pokazatelja koje ona nabraja isključivo indikativan. Komisija stoga nije počinila ni pogrešku koja se tiče prava ni očitu pogrešku u ocjeni kada je utvrdila da je postojanje stalnih gubitaka relevantan pokazatelj za kvalifikaciju Saremara kao poduzetnika u teškoćama. Iz istih razloga, ni to što u ovom slučaju ne postoje drugi pokazatelji nabrojeni u navedenoj točki 11. ne može se, nasuprot onome što tvrdi RAS, smatrati prikladnim za utvrđenje da postoji očita pogreška u ocjeni. U svakom slučaju, iz gornjih točaka 175. do 180. proizlazi da je Komisija zaključila, a da pritom nije počinila pogrešku, da je Saremar ispunjavao uvjet definiran u točki 10. slovu (a) istih smjernica kako bi ga se moglo okvalificirati kao poduzetnika u teškoćama i da je to utvrđenje samo po sebi bilo dovoljno za takvu kvalifikaciju. Slijedom toga, gore navedeni argumenti su bespredmetni u dijelu u kojem se odnose na Komisijinu primjenu točke 11. navedenih smjernica.

182    Kao peto i posljednje, nasuprot onome što tvrdi RAS, činjenica da je Komisija u točkama 266. do 268. pobijane odluke utvrdila da bi bez financijske intervencije toga tijela Saremarove financijske teškoće bile još veće i da bi one dovele u pitanje nastavak djelatnosti tog društva ne znači da će se svaki poduzetnik koji pretrpi gubitke vezane uz svoje obveze pružanja javne usluge kvalificirati kao poduzetnik u teškoćama.

183    Naime, najprije, iz točaka 264. i 266. pobijane odluke proizlazi da iznos koji bi Saremarov gubitak dosegnuo da nije došlo do isplate sporne naknade predstavlja samo potvrdu da je to društvo bilo u teškoćama koje je Komisija utvrdila na temelju drugih pokazatelja. Naime, iz točke 264. te odluke osobito proizlazi da je upravo smanjenje Saremarova kapitala tijekom posljednjih dvanaest mjeseci koji su prethodili donošenju sporne mjere naknade predstavljalo, s Komisijine točke gledišta, odlučujući element, koji je sam po sebi dovoljan za kvalifikaciju tog društva kao poduzetnika u teškoćama. Međutim, kako to sam RAS ističe, do tog smanjenja kapitala nije došlo zbog Saremarova operativnog gubitka u okviru zadaća pružanja javne usluge koje su tada tom društvu bile povjerene, nego zbog smanjenja vrijednosti njegovih potraživanja prema društvu Tirrenia. Nadalje, Komisija je također uzela u obzir stalnu narav gubitaka koje je Saremar pretrpio od 2010. kao pokazatelja njegove teške situacije.

184    Uostalom, kako je to navedeno u gornjoj točki 178., pojam poduzetnik u teškoćama, kako je definiran u točki 9. Smjernica o državnim potporama za sanaciju i restrukturiranje, objektivan je pojam koji se mora ocjenjivati samo s obzirom na konkretne pokazatelje financijske i ekonomske situacije predmetnog poduzetnika. Slijedom toga, uzrok gubitaka tog poduzetnika, koji je posebice vezan uz pružanje javne usluge, ne može predstavljati relevantan element za određivanje je li poduzetnik u teškoćama ili nije.

185    Nadalje, RAS‑ov argument počiva na pogrešnoj pretpostavci da se Saremarova situacija, na datum donošenja sporne mjere naknade, može usporediti sa situacijom poduzetnika čiji gubici potječu od neisplate naknade za pružanje javne usluge, koja je prethodno dodijeljena u okviru definiranja uvjeta odgovarajuće zadaće pružanja javne usluge. Međutim, u ovom slučaju, kako je to navedeno u gornjim točkama 105. do 108., uvjeti Saremarovih zadaća pružanja javne usluge isključivali su isplatu naknade za pružanje javne usluge i utvrđivali su da je Saremarov cilj održavanje proračunske ravnoteže samo na temelju operativnih prihoda. Stoga, RAS je tek 7. kolovoza 2012., nakon što je utvrdio Saremarove gubitke do kojih je došlo zbog njegove djelatnosti kabotaže s kopnom, donio spornu mjeru naknade u okviru regionalnog zakona. Uostalom, treba istaknuti da je RAS, kako je to pokazano u točki 103. pobijane odluke, tijekom formalnog istražnog postupka odluku o djelomičnom nadoknađivanju operativnih gubitaka koje je Saremar pretrpio i o prekidanju navedenih djelatnosti opravdao činjenicom da su te mjere bile od temeljne važnosti za ograničavanje ekonomskih rizika povezanih s predmetnim djelatnostima. U tim okolnostima, Komisija nije počinila nikakvu pogrešku koja se tiče prava ni, uostalom, nikakvu očitu pogrešku u ocjeni time što je smatrala da se neophodnost sporne mjere naknade kako bi se djelomično pokrili Saremarovi operativni gubici mogla smatrati pokazateljem na temelju kojeg se to društvo može okvalificirati kao poduzetnik u teškoćama.

186    Slijedom toga, iz točaka 266. do 268. pobijane odluke ne može se zaključiti da bi Komisija u svim slučajevima u kojima utvrdi da je poduzetnik pretrpio gubitke zbog svojih obveza pružanja javne usluge ona njega nužno okvalificirala kao poduzetnika u teškoćama.

187    Iz gore navedenog slijedi da prvi dio četvrtog tužbenog razloga u svakom slučaju valja odbiti kao neosnovan.

188    S druge strane, kad je riječ o drugom dijelu četvrtog tužbenog razloga, u svakom slučaju treba istaknuti da se točka 9. Okvira za usluge od općega gospodarskog interesa iz 2011. ne može smatrati takvom da nezakonito ograničava doseg članka 106. stavka 2. UFEU‑a.

189    U tom pogledu, treba podsjetiti da u točki 9. Okvira za usluge od općega gospodarskog interesa iz 2011. Komisija navodi da je ocjena potpora pružateljima UOGI‑ja u teškoćama uređena Smjernicama o državnim potporama za sanaciju i restrukturiranje.

190    U točki 269. pobijane odluke Komisija je primijenila točku 9. Okvira za usluge od općega gospodarskog interesa iz 2011. navodeći da:

„U skladu s točkom 9. Okvira za usluge od općega gospodarskog interesa iz 2011. naknade za pružanje javne usluge koje se dodjeljuju poduzetnicima u teškoćama moraju se ocjenjivati s obzirom na Smjernice o državnim potporama za sanaciju i restrukturiranje. Budući da uvjeti iz Odluke o uslugama od općega gospodarskog interesa iz 2011. nisu ispunjeni, naknada koju je Saremar primio [kako bi riješio teškoće] vezane uz dvije predmetne linije mora se procijeniti s obzirom na [navedene smjernice], kako bi se utvrdilo može li se ona proglasiti spojivom s unutarnjim tržištem u skladu s člankom 107. stavkom 3. UFEU‑a.”

191    Uvodno, valja utvrditi da je, kako je to Komisija uostalom istaknula u odgovoru na repliku, sam RAS ograničio doseg svojeg prigovora nezakonitosti. Naime, kao što je to naveo u replici, smatrao je da točku 9. Okvira za usluge od općega gospodarskog interesa iz 2011. treba smatrati nezakonitom, ako se njome ne bi omogućavalo da se naknada, koja pokriva gubitke poduzetnika u teškoćama koji su posljedica razlike troškova utrošenih za pružanje javne usluge i subvencija koje su u tu svrhu primljene, ocjenjuje s obzirom na članak 106. stavak 2. UFEU‑a. Nasuprot tomu, RAS ne smatra da je navedena točka nezakonita ako je treba tumačiti na način da naknada koja bi bila dodijeljena za pokrivanje gubitaka poduzetnika u teškoćama koje su prouzrokovale djelatnosti koje se razlikuju od onih obuhvaćenih zadaćama pružanja javne usluge ne bi bila obuhvaćena člankom 106. stavkom 2. UFEU‑a.

192    S tim u vezi, bez obzira na to koje tumačenje točke 9. Okvira za usluge od općega gospodarskog interesa iz 2011. treba prihvatiti, prigovor nezakonitosti koje je RAS istaknuo nije osnovan.

193    Naime, kao što je to već navedeno u gornjoj točki 137., diskrecijska ovlast koju države članice imaju kad je riječ o definiranju zadaće pružanja javne usluge i uvjeta u kojima se potonja obavlja ne može se koristiti tako da nacionalnim tijelima dopušta da zlorabe pojam UOGI‑ja samo s ciljem da se poduzetnici mogu koristiti iznimkom predviđenom člankom 106. stavkom 2. UFEU‑a.

194    U tom pogledu, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da, kako bi uvjeti iz članka 106. stavka 2. UFEU‑a bili ispunjeni, obavljanje posebnih zadaća dodijeljenih poduzetniku mora biti nemoguće kada sporna prava ili subvencije ne postoje, ili zadržavanje tih prava ili subvencija mora biti nužno kako bi se njihovu nositelju omogućilo da zadaće od općeg gospodarskog interesa koje su mu dodijeljene obavi pod ekonomski prihvatljivim uvjetima (vidjeti presudu od 1. srpnja 2010., M6 i TF1/Komisija, T‑568/08 i T‑573/08, EU:T:2010:272, t. 138. i navedenu sudsku praksu). Slijedom toga, kako bi se iznimka predviđena tom odredbom mogla primijeniti, nužno je da ekonomska i financijska situacija poduzetnika koji je korisnik tih prava ili subvencija, istome u trenutku kada su mu prava ili subvencije dodijeljene, doista omogući da obavi zadaće pružanja javne usluge koje su mu dodijeljene. U suprotnom, iznimci predviđenoj člankom 106. stavkom 2. UFEU‑a mogao bi se oduzeti koristan učinak i time opravdanje, tako da se ne bi mogla izbjeći opasnost da države članice zlorabe pojam UOGI‑ja.

195    Međutim, kao što to Komisija pravilno ističe, upućujući na točke 68. do 71. Smjernica o državnim potporama za sanaciju i restrukturiranje, poduzetniku u teškoćama u smislu tih smjernica je u više ili manje kratkom roku ugrožen opstanak, tako da se ne može smatrati da je on u stanju prikladno obaviti zadaće pružanja javne usluge koje su mu dodijeljene, sve dok se ne osigura njegova održivost. U tim okolnostima, na subvenciju koja je dodijeljena takvom poduzetniku u teškoćama kako bi se njome nadoknadili gubici koji su posljedica obavljanja navedenih zadaća pružanja javne usluge ne može se primijeniti iznimka predviđena člankom 106. stavkom 2. UFEU‑a, već samo, ako je primjenjiva, ona predviđena člankom 107. stavkom 3. točkom (c) UFEU‑a.

196    Naime, u okviru pretpostavki za primjenu članka 106. stavka 2. UFEU‑a, kojima se osobito nameće da naknade budu strogo proporcionalne obvezama pružanja javne usluge, ta naknada neće omogućiti da se osigura ispunjenje odgovarajućih zadaća, zbog teškoća s kojima se poduzetnik susreće. Nasuprot tomu, takva naknada može biti takve naravi da doprinese povratku održivosti predmetnog poduzetnika, pod uvjetom da su poštovane pretpostavke za primjenu članka 107. stavka 3. točke (c) UFEU‑a kako su navedene u Smjernicama o državnim potporama za sanaciju i restrukturiranje. Tako iznimka od zabrane državnih potpora predviđena potonjom odredbom Ugovora zadržava svoj koristan učinak i, slijedom toga, svoje opravdanje.

197    Stoga, time što je u točki 9. Okvira za usluge od općega gospodarskog interesa iz 2011. navela da je ocjena potpora pružateljima UOGI‑ja koji su u teškoćama uređena Smjernicama o državnim potporama za sanaciju i restrukturiranje, Komisija nije nezakonito ograničila doseg članka 106. stavka 2. UFEU‑a. Slijedom toga, Komisija nije ni prekoračila granice svoje nadležnosti.

198    Argumenti koje je RAS iznio u potporu svojeg prigovora nezakonitosti ne mogu dovesti u pitanje taj zaključak.

199    Najprije, okolnost da navod iz točke 9. Okvira za usluge od općega gospodarskog interesa iz 2011. nije sadržan u odredbama Odluke o uslugama od općega gospodarskog interesa iz 2011. ne može biti takve naravi da dokazuje neusklađenost u pravnom okviru koji je Komisija definirala za primjenu članka 106. stavka 2. UFEU‑a, ni njezino diskriminatorno postupanje. Naime, s jedne strane, kako je to Komisija istaknula, cilj je te odluke definirati uvjete u kojima naknade za pružanje javne usluge obuhvaćene člankom 106. stavkom 2. UFEU‑a mogu biti izuzete od obveze prijave i da se stoga za njih može smatrati da su spojive s unutarnjim tržištem a da ih ta institucija ne mora ispitati. Slijedom toga, spominjanje pravnog okvira u kojem Komisija ispituje potpore dodijeljene pružateljima UOGI‑ja koji su u teškoćama u okviru takve odluke je bespredmetno. S druge strane, i u svakom slučaju, kako je to navedeno u gornjoj točki 195., potpora koja je dodijeljena poduzetniku u teškoćama koji je nositelj zadaće pružanja javne usluge nije prikladna za ostvarenje ciljeva iznimke predviđene člankom 106. stavkom 2. UFEU‑a. Slijedom toga, ona se tim više ne može dopustiti u okviru Odluke o uslugama od općega gospodarskog interesa iz 2011. koja se u načelu može odnositi samo na naknade za pružanje javne usluge za koje se smatra da odgovaraju tim ciljevima. Iz istih razloga, naknade za pružanje javne usluge na koje se primjenjuje Odluka o uslugama od općega gospodarskog interesa iz 2011. nisu dodijeljene u situaciji koja je usporediva s onom potpora dodijeljenih pružateljima javne usluge u teškoćama.

200    Nadalje, iz sudske prakse navedene u gornjoj točki 113. proizlazi da se zakonitost točke 9. Okvira za usluge od općega gospodarskog interesa iz 2011. mora ocjenjivati samo u okviru članka 106. stavka 2. UFEU‑a i članka 107. stavka 3. točke (c) UFEU‑a, a ne s obzirom na raniju praksu odlučivanja, koja se uostalom, kako to ističe Komisija, može razviti. Slijedom toga, upućivanje na Odluku SNCM u ovom slučaju nije relevantno. Nadalje, RAS ne može upućivati na točke 55. do 71. presude od 11. rujna 2012., Corsica Ferries France/Komisija (T‑565/08, EU:T:2012:415). Naime, Opći sud u tim točkama nije ispitao pitanje mora li se povećanje kapitala ispitano u Odluci SNCM ocjenjivati s obzirom na članak 87. stavak 3. točku (c) UEZ‑a ili s obzirom na članak 86. stavak 2. UEZ‑a, koji su bili na snazi na datum kada su se dogodile činjenice, koje se nije postavilo u sporu o kojem je bila riječ.

201    U svakom slučaju, kao što je to već utvrđeno u gornjoj točki 113., iz točke 253. Odluke SNCM osobito proizlazi da je mjera koju je Komisija okvalificirala kao naknadu za pružanje javne usluge bila odobrena u okviru Ugovora koji su sklopili SNCM i francuska tijela te nakon toga isplaćena u okviru plana restrukturiranja. Nadalje, iz Odluke SNCM ne proizlazi da se SNCM, na datum kada je sklopljen ugovor i kada je stoga navedena mjera u načelu odobrena, mogao okvalificirati kao poduzetnik u teškoćama. Mjera o kojoj je bila riječ u toj odluci stoga nije bila usporediva sa spornom mjerom naknade, koja je dodijeljena tek nakon što je RAS utvrdio da je Saremar u teškoćama koje su bile posljedica izvršavanja djelatnosti povezivanja s kopnom.

202    Naposljetku, iz gornjih točaka 194. do 196. proizlazi da, nasuprot onomu što tvrdi RAS, pod pretpostavkom da gubitak predmetnog poduzetnika proizlazi iz obveza pružanja javne usluge koje su mu dodijeljene, iz toga nužno ne proizlazi da se spojivost naknade za te gubitke s unutarnjim tržištem uvijek mora ocjenjivati s obzirom na članak 106. stavak 2. UFEU‑a jer bi u suprotnom obavljanje subvencioniranih javnih usluga postalo nemoguće

203    Iz prethodno navedenog proizlazi da točka 9. Okvira za usluge od općega gospodarskog interesa iz 2011. u svakom slučaju nije nezakonita zato što Komisija tom točkom navodno neosnovano ograničava doseg članka 106. stavka 2. UFEU‑a i slijedom toga prekoračuje svoju nadležnost. Stoga, pobijana odluka zbog te činjenice nije ni nezakonita.

204    Stoga valja odbiti drugi dio četvrtog tužbenog razloga i, prema tome, taj tužbeni razlog u cijelosti.

 Peti tužbeni razlog, koji se temelji na pogreškama koje se tiču prava i na očitim pogreškama u ocjeni jer je Komisija smatrala da se spornom mjerom naknade ne poštuju kriteriji Okvira za usluge od općega gospodarskog interesa iz 2011.

205    U potporu svojeg petog tužbenog razloga RAS ističe, s jedne strane, da načela predviđena u točkama 14., 19., 20., 24., 39. i 60. Okvira za usluge od općega gospodarskog interesa iz 2011. nisu primjenjiva na spornu mjeru naknade i, s druge strane, da su navedena načela u svakom slučaju bila poštovana u predmetnom slučaju.

206    U svoju obranu, Komisija, koju podupire CIN, ističe da se peti tužbeni razlog odnosi na sporedne razloge i da se s obzirom na argumente koje je već navela u okviru drugih tužbenih razloga sporna mjera naknade ne može smatrati spojivom s Okvirom UOGI iz 2011.

207    U tom pogledu, s obzirom na to da su argumenti na koje se poziva RAS u okviru ovog tužbenog razloga u bitnome argumenti koji su već odbijeni u okviru ispitivanja drugog do četvrtog tužbenog razloga, ovaj tužbeni razlog trebat će također odbiti kao neosnovan na temelju sljedećih razloga.

208    Kao prvo, kad je riječ o razmatranjima koja je RAS iznio u svrhu dokazivanja da je drugi uvjet iz presude Altmark bio ispunjen, valja uputiti na gornje točke 110. do 121., u kojima su navedeni razlozi koji opravdavaju odbijanje tih razmatranja.

209    Kao drugo, kako bi dokazao da uvjeti predviđeni u točkama 14., 19., 20., 24., 39. i 60. Okvira za usluge od općega gospodarskog interesa iz 2011. nisu primjenjivi na spornu mjeru naknade ratione temporis, RAS upućuje na argumentaciju koju je iznio u okviru prvog dijela trećeg tužbenog razloga kako bi potkrijepio svoju tvrdnju u skladu s kojom ni Odluka o uslugama od općega gospodarskog interesa iz 2011. nije bila primjenjiva na te mjere ratione temporis. U tom pogledu, dovoljno je uputiti na gornje točke 142. do 145. u kojima se navode razlozi zbog kojih tu argumentaciju treba odbiti.

210    Kao treće, RAS se očito ne može pozvati na točku 61. Okvira za usluge od općega gospodarskog interesa iz 2011. u kojoj je navedeno da se načela predviđena u točkama 14., 19., 20., 24., 39. i 60. tog okvira ne primjenjuju na potpore koje udovoljavaju uvjetima iz članka 2. stavka 1. Odluke o uslugama od općega gospodarskog interesa iz 2011. Naime, kako je to već istaknuto u gornjoj točki 156., okolnost da su spornom mjerom naknade poštovani pragovi predviđeni člankom 2. stavkom 1. točke (d) te odluke omogućavalo bi samo zaključak da je ta mjera ulazila u područje primjene te odluke. Nasuprot tomu, ona nikako ne bi omogućavala da se zaključi da su se tom mjerom poštovali uvjeti iz te odluke. Slijedom toga, točka 61. tog okvira ne primjenjuje se na takvu mjeru te je stoga Komisija u ovom slučaju pravilno primijenila načela predviđena u točkama 14., 19., 20., 24., 39. i 60. istog okvira.

211    Kao četvrto i posljednje, kad je riječ o poštovanju načela predviđenih u točkama 14., 19., 20., 24., 39. i 60. Okvira za usluge od općega gospodarskog interesa iz 2011., treba istaknuti da je Komisija, u točkama 285. i 286. pobijane odluke, u svakom slučaju pravilno utvrdila da sporna mjera naknade nije udovoljavala, osobito, zahtjevima definiranim u točki 16. slovima (d) i (e) istog okvira. Naime, suprotno tim zahtjevima, RAS‑ove odluke koje su se odnosile na zadaće pružanja javne usluge ne sadržavaju opis mehanizma naknade i parametre za izračun, kontrolu i reviziju naknade ni mjere za izbjegavanje i povrat mogućih prekomjernih naknada. Slijedom toga, uzimajući u obzir to da nisu poštovani ti zahtjevi, koji su nužni za određivanje predstavlja li sporna mjera naknadu za pružanje javne usluge koja je spojiva s unutarnjim tržištem u smislu članka 106. stavka 2. UFEU‑a, eventualno poštovanje načela predviđenih u točkama 14., 19., 20., 24., 39. i 60. tog okvira ne može biti odlučujuće. Nadalje, RAS ne dokazuje da je Komisija počinila očitu pogrešku u ocjeni smatrajući da zahtjevi iz točke 24. tog okvira za izračun neto troška obveza pružanja javne usluge na temelju izbjegnutog neto troška u ovom slučaju nisu bili ispunjeni. Isto vrijedi i za nepostojanje, u ovom slučaju, poticajnih mjera kojima je svrha dati prednost učinkovitom pružanju UOGI‑ja u okviru određivanja metode naknade i koje se zahtijevaju u točki 39. predmetnog okvira.

212    Iz prethodno navedenoga proizlazi da peti tužbeni razlog treba odbiti.

 Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 106. stavka 2. UFEU‑a i na pogrešnoj ocjeni definicije obveza pružanja javne usluge nametnutih Saremaru

213    U okviru tog prvog tužbenog razloga, RAS ističe, s jedne strane, da je Komisija i u okviru primjene uvjeta iz presude Altmark i u okviru članka 106. stavka 2. UFEU‑a dala pogrešnu definiciju obveza pružanja javne usluge nametnutih Saremaru smatrajući da su one isključivo vezane uz cijene. S druge strane, RAS ističe da je Komisija, time što je provodila ispitivanje merituma i prikladnosti potreba kojima su odgovarale te obveze pružanja javne usluge, umjesto provođenja ograničenog nadzora RAS‑ovih izbora, koji obuhvaća samo očitu pogrešku u ocjeni, prekoračila ovlasti koje joj sudska praksa priznaje u okviru primjene članka 106. stavka 2. UFEU‑a.

214    Komisija, koju podupire CIN, odgovara da ona nije počinila pogrešku u ocjeni u vezi s obvezama pružanja javne usluge koje su nametnute Saremaru i da nije prekoračila svoje ovlasti.

215    Treba istaknuti da se, kako je to tužitelj uostalom priznao na raspravi, prigovori navedeni u okviru ovog tužbenog razloga u biti ne razlikuju od istovjetnih prigovora iznesenih u okviru drugog tužbenog razloga. Naime, u potporu prvog dijela tog tužbenog razloga, RAS osobito prigovara Komisiji da je, u okviru primjene prvog uvjeta iz presude Altmark, počinila pogreške koje se tiču prava i očite pogreške u ocjeni u pogledu definiranja potrebe pružanja javne usluge i obveza pružanja javne usluge nametnutih Saremaru. Međutim, ti su prigovori bespredmetni iz razloga navedenih u točkama 122. do 132. ove presude.

216    Točno je da doseg ovog tužbenog razloga nije ograničen na Komisijinu primjenu prvog uvjeta iz presude Altmark, već da se on također odnosi na njezino ispitivanje spojivosti sporne mjere naknade s unutarnjim tržištem u okviru članka 106. stavka 2. UFEU‑a, posebice s obzirom na Odluku o uslugama od općega gospodarskog interesa iz 2011., s jedne strane, i Okvir za usluge od općega gospodarskog interesa iz 2011., s druge strane. Međutim, iz ispitivanja trećeg i petog tužbenog razloga, u gornjim točkama 133. do 167. i 205. do 212., proizlazi da je Komisija osnovano mogla smatrati da sporna mjera naknade nije bila u skladu ni sa zahtjevima iz Odluke o uslugama od općega gospodarskog interesa iz 2011. ni s onima iz Okvira za usluge od općega gospodarskog interesa iz 2011., temeljeći se pritom na razlozima koji nisu njezina ocjena definiranja potrebe pružanja javne usluge u ovom slučaju, ni ocjena obveza pružanja javne usluge nametnutih Saremaru. Slijedom toga, čak i pod pretpostavkom da je ta ocjena pogrešna ili da za njezino provođenje Komisija nije bila nadležna, ta okolnost ne utječe na zakonitost Komisijine primjene članka 106. stavka 2. UFEU‑a u ovom slučaju.

217    Iz prethodno navedenog proizlazi da je prvi tužbeni razlog u cijelosti bespredmetan i da ga stoga treba odbiti.

 Drugi dio tužbe, koji se odnosi na dio pobijane odluke o spornom povećanju kapitala

218    U drugom dijelu tužbe, tužitelj formalno ističe samo jedan tužbeni razlog, koji se temelji na očitim pogreškama u ocjeni i na povredi članka 107. stavka 1. UFEU‑a te članka 106. stavka 2. UFEU‑a kao i na povredi obveze obrazlaganja koje su počinjene u okviru ocjene usklađenosti spornog povećanja kapitala s kriterijem privatnog ulagača u tržišnom gospodarstvu. Stoga, iz razloga navedenih u točki 69. ove presude valja smatrati da tužitelj zapravo ističe dva tužbena razloga, od kojih se jedan temelji na povredi obveze obrazlaganja, a drugi na pogreškama koje se tiču prava i očitim pogreškama u ocjeni.

 Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja

219    U okviru ovog tužbenog razloga, RAS prigovora Komisiji to što nije iznijela razloge zbog kojih nije uzela u obzir činjenicu da je sporna dokapitalizacija samo povrat ekonomskih sredstava koji su već bili u Saremarovoj aktivi.

220    U tom pogledu, treba podsjetiti, kako je to navedeno u gornjoj točki 79., da iz sudske prakse proizlazi da Komisija nije dužna odbiti svaki od argumenta na koje su se stranke pozvale tijekom upravnog postupka. Posebice, obvezom obrazlaganja ne može se Komisiji nametnuti da zauzme stajalište o elementima koji su očito irelevantni, beznačajni ili očito sporedni (vidjeti presudu od 1. srpnja 2008., Chronopost i La Poste/UFEX i dr., C‑341/06 P i C‑342/06 P, EU:C:2008:375, t. 89. i navedenu sudsku praksu).

221    U ovom slučaju, s jedne strane, iz Komisijine analize, koja je izložena u točkama 235. do 245. pobijane odluke, jasno proizlazi da je potonja smatrala da je sporno povećanje kapitala predstavljalo prijenos sredstava. S druge strane, kako će to biti izloženo u donjim točkama 225. do 237. ove presude, RAS‑ov argument u skladu s kojim je sporna dokapitalizacija samo povrat ekonomskih sredstava koji su već bili u Saremarovoj aktivi je neosnovan, s obzirom na to da čak i ako bi ulaganje spornog kapitala predstavljalo „povrat” Saremarove imovine, ono ipak očito predstavlja financijski ulog javnih sredstava. Stoga, Komisija nije mogla biti dužna odgovoriti na taj argument i, slijedom toga, prvi tužbeni razlog treba odbiti.

 Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na pogreškama koje se tiču prava i pogreškama u ocjeni

222    Drugi tužbeni razlog sastoji se, u biti, od tri dijela. Prvim dijelom tog tužbenog razloga, RAS tvrdi da je Komisija počinila očitu pogrešku u ocjeni što se tiče naravi sredstava koja odgovaraju spornom povećanju kapitala te da je time povrijedila članak 107. stavak 1. UFEU‑a i članak 106. stavak 2. UFEU‑a. Drugi dio tog tužbenog razloga temelji se na očitim pogreškama u ocjeni kad je riječ o primjeni, u ovom slučaju, kriterija privatnog ulagača u tržišnom gospodarstvu. Treći dio tog tužbenog razloga temelji se na očitoj pogrešci u ocjeni koja se odnosi na spojivost spornog povećanja kapitala s unutarnjim tržištem.

223    Komisija, koju podupire CIN, smatra da ta argumentacija nije osnovana.

–       Prvi dio drugog tužbenog razloga, koji se temelji na očitoj pogrešci u ocjeni što se tiče naravi sredstava koja odgovaraju spornom povećanju kapitala i na povredi članka 107. stavka 1. UFEU‑a te članka 106. stavka 2. UFEU‑a

224    U okviru prvog dijela drugog tužbenog razloga, RAS kao prvo tvrdi da je Komisija propustila uzeti u obzir da je iznos spornog povećanja kapitala odgovarao potraživanjima koje je Saremar imao prema društvu Tirrenia i da stoga nije imao nikakve veze s povezivanjima s kopnom koje je obavljao Saremar. Tako, RAS smatra da to povećanje kapitala nije ništa drugo nego povrat ekonomskih sredstava koji su tom društvu oduzeti nakon što je društvo Tirrenia stavljeno pod izvanrednu upravu. Ta mjera stoga ne bi predstavljala ulaganje novih javnih sredstava ni, slijedom toga, državnu potporu u smislu članka 107. UFEU‑a.

225    Taj prigovor je neosnovan.

226    S jedne strane, treba podsjetiti da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, članak 107. stavak 1. UFEU‑a određuje državne intervencije s obzirom na njihove učinke (vidjeti presudu od 19. ožujka 2013., Bouygues i Bouygues Télécom/Komisija i dr. i Komisija/Francuska i dr., C‑399/10 P i C‑401/10 P, EU:C:2013:175, t. 102. i navedenu sudsku praksu). Slijedom toga, u ovom slučaju, kako bi se ocijenilo postojanje ekonomske prednosti s obzirom na kriterij privatnog ulagača u tržišnom gospodarstvu, Komisiji nije bilo relevantno postaviti pitanje je li sporno povećanje kapitala odgovaralo jednoj od Saremarovih djelatnosti. U svakom slučaju, kako je to Komisija istaknula, to povećanje kapitala je u načelu bilo takve naravi da je koristilo svim djelatnostima tog poduzetnika. Naposljetku, RAS ne objašnjava zašto smatra da bi samo veza sa Saremarovim operacijama povezivanja s kopnom omogućavala da se, u ovom slučaju, opravda primjena kriterija privatnog ulagača u tržišnom gospodarstvu. Naime, s obzirom na to da je ta povezivanja Saremar obavljao u svrhu izvršavanja zadaće pružanja javne usluge koju mu je RAS povjerio, to što je to povezivanje financiralo navedeno javno tijelo nužno je bilo vezano uz njegovu ulogu javne vlasti, a ne onu Saremarova dioničara.

227    S druge strane, nema sumnje da je sporno povećanje kapitala predstavljalo prijenos javnih sredstava u korist Saremara, čak i ako je svrha tog prijenosa sredstava bila nadoknaditi gubitak prijašnjih sredstava. U tom pogledu, kako je to već navedeno u gornjoj točki 226., članak 107. stavak 1. UFEU‑a određuje državne intervencije s obzirom na njihove učinke, a ne s obzirom na njihovu svrhu. Međutim, RAS ne osporava to da su, na datum kada je odlučeno da će doći do spornog povećanje kapitala, sredstva za koja je on smatrao da su pripadala Saremarovoj imovini i koja se tim povećanjem kapitala namjeravalo „vratiti” više nisu bila raspoloživa. Sam pojam povrata, koji je RAS upotrijebio, u tom pogledu dokazuje da je tužitelj svjestan da u ovom slučaju postoji ulaganje novih sredstava. U svakom slučaju, treba istaknuti da je RAS‑ova postavka, prema kojoj su ta sredstva već pripadala Saremarovoj aktivi, jer su se sastojala od potraživanja koje je imao prema svojem bivšem društvu majci, činjenično i pravno pogrešna. Naime, kako to sam RAS navodi u okviru ovog dijela, svrha spornog povećanja kapitala bila je tom poduzetniku omogućiti da ponovno dođe na svoju početnu razinu kapitalizacije, zbog njegove odluke da će pokriti smanjenje vrijednosti potraživanja prema društvu Tirrenia smanjenjem kapitala koji odgovara iznosu tih potraživanja nakon što je upotrijebljena zakonska pričuva i dobit od prethodnih godina. Slijedom toga, ta potraživanja čija je vrijednost smanjena više nisu u načelu predstavljala aktivu Saremarove imovine jer ih više nije bilo moguće namiriti, već gubitke koji su bili pokriveni gore navedenim smanjenjem kapitala tog poduzetnika koje je i samo nadoknađeno spornim povećanjem kapitala (vidjeti gornju točku 8.).

228    Naposljetku, kako je to Komisija istaknula u svojoj obrani, sporno povećanje kapitala moglo je predstavljati stvarnu ekonomsku prednost za Saremar, s obzirom na to da bi bez te intervencije Saremar samo djelomično vratio sredstva koja su odgovarala iznosu potraživanja koje je imao prema društvu Tirrenia, uzimajući u obzir to da je vrijednost tih potraživanja u okviru stečajnog postupka nad društvom Tirrenia smanjena za 50 %.

229    Iz prethodno navedenog proizlazi da Komisija nije počinila nikakvu pogrešku time što je sporno povećanje kapitala ispitala samo s obzirom na njegove učinke i time što je smatrala da je navedeno povećanje kapitala predstavljalo prijenos državnih sredstava Saremaru koje potonjem može dodijeliti ekonomsku prednost i za koji je nužna, kako bi se provjerio potonji uvjet, primjena kriterija privatnog ulagača u tržišnom gospodarstvu.

230    RAS‑ov argument prema kojem je isplaćen samo minimalni dio spornog povećanja kapitala, to jest iznos de 824 309,69 eura, očito nije takve naravi da može dovesti u pitanje taj zaključak. Naime, kao što je to već navedeno u gornjoj točki 142., iz ustaljene sudske prakse proizlazi da se državna potpora mora smatrati dodijeljenom onda kada su nadležna nacionalna tijela donijela pravno obvezujući akt kojim se obvezuju isplatiti predmetnu potporu ili kada je pravo primanja te potpore dodijeljeno korisniku primjenjivim zakonskim odredbama i odredbama drugih propisa. Stoga, činjenica da je RAS izvršio samo jednu isplatu koja je odgovarala smanjenom dijelu spornog povećanja kapitala ne utječe na kvalifikaciju navedenog povećanja kapitala kao državne potpore.

231    RAS‑ovo upućivanje na točku 3.3 Komunikacije Komisije državama članicama iz 1984., naslovljene „Udio javnih tijela u kapitalu trgovačkog društva” (Bilten EZ. 9-1984., u daljnjem tekstu: Komunikacija iz 1984.) je također irelevantno. Naime, suprotno onomu što navodi RAS, u tekstu točaka 3.2 i 3.3 Komunikacije iz 1984. ne upućuje se na pojam „ulaganje novih državnih sredstava”, nego na pojam „ulaganje novog kapitala”. Usto, iz teksta tih točaka Komunikacije iz 1984. proizlazi da je za određivanje predstavlja li ulaganje novog kapitala, u smislu te komunikacije, državnu potporu, nužno primijeniti kriterij privatnog ulagača u tržišnom gospodarstvu, što je upravo protivno RAS‑ovu rasuđivanju, kojim namjerava dokazati da Komisija nije smjela zaključiti da je taj kriterij primjenjiv u ovom slučaju.

232    Kao drugo, RAS tvrdi da, s obzirom na to da su sredstva koja su „vraćena” putem spornog povećanja kapitala bila sastavni dio naknade za pružanje javne usluge, ona bila obuhvaćena člankom 106. stavkom 2. UFEU‑a. Usto, iznos te naknade Komisija je već bila odobrila u ranijoj odluci.

233    Taj drugi prigovor također je irelevantan.

234    U tom pogledu, dovoljno je podsjetiti da, kako je to utvrđeno u gornjim točkama 227. do 229. u okviru prvog prigovora, nasuprot onome što tvrdi RAS, on se spornim povećanjem kapitala nije samo ograničio na stavljanje na raspolaganje Saremaru sredstava koja su već pripadala imovini tog društva. Slijedom toga, RAS ne može ni tvrditi da se u ovom slučaju ograničio na vraćanje naknada za pružanje javne usluge koje bi trebalo ocjenjivati s obzirom na članak 106. stavak 2. UFEU‑a. Stoga, taj se prigovor samo na temelju toga može odbiti.

235    Usto, valja podsjetiti da prema ustaljenoj sudskoj praksi treba razlikovati, s jedne strane, ulogu države članice kao dioničara društva i, s druge strane, ulogu države kao javne vlasti. Primjenjivost kriterija privatnog ulagača u tržišnom gospodarstvu u konačnici ovisi o tome je li predmetna država članica dodijelila ekonomsku prednost jednom društvu ne u svojstvu javne vlasti, već u svojstvu dioničara (vidjeti presudu od 4. rujna 2014., SNCM i Francuska/Corsica Ferries France, C‑533/12 P i C‑536/12 P, EU:C:2014:2142, t. 31. i navedenu sudsku praksu). U ovom slučaju, iz pobijane odluke i tužbe proizlazi da je RAS, kako bi opravdao sporno povećanje kapitala stalno upućivao na svoju ulogu Saremarova dioničara, a ne na svoju ulogu javne vlasti. Naime, RAS objašnjava, posebice u okviru prvog prigovora, da je umjesto toga da se prilikom privatizacije na prodajnu cijenu Saremara odraze gubici koji su bili posljedica smanjenja vrijednosti njegova potraživanja prema društvu Tirrenia, on odabrao provesti sporno povećanje kapitala kako bi za to društvo dobio bolju prodajnu cijenu zahvaljujući poboljšanju njegove imovinske situacije. Slijedom toga, RAS se u tom kontekstu ne može pozivati na svoju ulogu javne vlasti kako bi tvrdio da Saremar nije stekao ekonomsku prednost.

236    U svakom slučaju, kako je to RAS priznao, iz elemenata u spisu ne proizlazi da sporno povećanje kapitala proizlazi iz izvršavanja obveza koje je on preuzeo u odnosu na Talijansku Državu kada mu je potonja prenijela vlasništvo Saremara. Posebice, ne proizlazi da je RAS, u okviru tog prijenosa ovlasti, bio dužan obeštetiti Saremar na ime djela iznosa koji su odgovarali naknadama za pružanja javne usluge isplaćenim između 1998. i 2008., koje to društvo ne bi moglo vratiti u okviru stečajnog postupka društva Tirrenia. Dakle, jedina obveza na koju je RAS tijekom formalnog istražnog postupka u tom pogledu uputio je ona predviđena člankom 2446. talijanskog Građanskog zakonika, u vezi s ulaganjem kapitala koje trebaju izvršiti dioničari društva čiji je temeljni kapital smanjen ispod određenog praga, kojom je on bio vezan samo kao dioničar društva, a ne kao javna vlast.

237    Slijedom toga, čak i pod pretpostavkom da je svrha spornog povećanja kapitala bila da se Saremaru vrate sredstva koja odgovaraju naknadama za pružanje javne usluge koje to društvo nije moglo vratiti u okviru stečajnog postupka društva Tirrenia, ono se ne može kvalificirati kao naknada za pružanje javne usluge na koju se može primijeniti iznimka iz članka 106. stavka 2. UFEU‑a.

238    Iz toga slijedi da prvi dio drugog tužbenog razloga treba odbiti.

–       Drugi dio drugog tužbenog razloga, koji se temelji na očitim pogreškama u ocjeni kad je riječ o primjeni, u ovom slučaju, kriterija privatnog ulagača u tržišnom gospodarstvu

239    U okviru drugog dijela tog tužbenog razloga, RAS tvrdi da je u svakom slučaju vrlo oprezno postupao u ovom slučaju, poput svakog privatnog ulagača, pobrinuvši se za to da ulog kapitala bude minimalan kako bi prilikom njegove privatizacije dobio bolju prodajnu cijenu. Ta mjera je stoga doprinijela tome da se osigura ostvarenje prethodnog poslovnog plana.

240    U tom pogledu, dovoljno je utvrditi da se argumentima iznesenim u okviru ovog dijela ne može dokazati postojanje očite pogreške u ocjeni koju je Komisija navodno počinila time što je u točkama 236. do 244. pobijane odluke provjerila je li sporno povećanje kapitala za Saremar predstavljalo ekonomsku prednost s obzirom na kriterij privatnog ulagača u tržišnom gospodarstvu.

241    Naime, okolnost da se RAS pobrinuo za to da isplati samo minimalni dio spornog povećanja kapitala, na način da u trenutku Saremarove privatizacije za njega dobije bolju cijenu i da održi prethodni poslovni plan, ne može dovesti u pitanje Komisijin zaključak iz točke 242. pobijane odluke u skladu s kojim se sporno povećanje kapitala očito ne temelji na ekonomskim procjenama koje su slične onima koje bi razumni privatni ulagač proveo prije takvog ulaganja.

242    Dakle, RAS ne osporava, kako je to Komisija utvrdila u točki 239. pobijane odluke, da poslovni plan za 2011.‑2022., koji je odobren u srpnju 2010., nije bio ažuriran kako bi u obzir uzeo znatne promjene ekonomskog okruženja do kojih je došlo nakon što je on odobren, posebice insolventnost društva Tirrenia, to što je CIN otkupio potonje društvo i odgodu Saremarove privatizacije.

243    Isto tako, RAS ne osporava Komisijino utvrđenje iz točke 240. pobijane odluke, u skladu s kojim prije spornog povećanja kapitala to javno tijelo nije uzelo u obzir izglede za Saremarovu profitabilnost i nije ispitalo druge mogućnosti osim tog povećanja kapitala, posebice likvidaciju poduzeća. U tom pogledu, treba istaknuti da bi se potonja opcija RAS‑u nametala da nije proveo to povećanje kapitala. Naime, iz Regionalne odluke br. 36/6 proizlazi da, uzimajući u obzir razinu Saremarova kapitala, koja je bila ispod zakonskog praga utvrđenog člankom 2446. talijanskog Građanskog zakonika, taj poduzetnik ne bi mogao nastaviti obavljati svoje djelatnosti. U svakom slučaju, djelomična isplata spornog povećanja kapitala, na koju se RAS poziva, je irelevantna, s obzirom na to da je u svrhu određivanja je li postojala državna potpora trebalo uzeti u obzir odluku o dodjeli tog povećanja kapitala.

244    Drugi dio drugog tužbenog razloga stoga treba odbiti.

–       Treći dio drugog tužbenog razloga, koji se temelji na pogreškama koje se tiču prava i očitim pogreškama u ocjeni vezanim uz ispitivanje spojivosti spornog povećanja kapitala s unutarnjim tržištem

245    Taj treći dio odnosi se na dio pobijane odluke u kojem je Komisija ispitala spojivost spornog povećanja kapitala s unutarnjim tržištem (točke 297. do 299. te odluke) s obzirom na Smjernice o državnim potporama za sanaciju i restrukturiranje. Konkretnije, odnosi se na točku 299. te odluke u kojoj je Komisija zaključila da uvjeti navedeni u navedenim smjernicama u ovom slučaju nisu bili ispunjeni, upućujući na razloge navedene u točkama 271. do 278. iste odluke koji su je naveli na to da u pogledu sporne mjere naknade izvede sličan zaključak. Međutim, kako bi potkrijepio ovaj prigovor, RAS upućuje isključivo na argumente koje je iznio u okviru četvrtog tužbenog razloga a da pritom ne iznosi druga opravdanja. Slijedom toga, dovoljno je u tom pogledu utvrditi da te argumente treba odbiti, kao što to proizlazi iz gornjih točaka 170. do 204.

246    Iz prethodno navedenog proizlazi da valja odbiti treći dio drugog tužbenog razloga i stoga taj tužbeni razlog u cijelosti.

247    Stoga, budući da se ni jedan tužbeni razlog ove tužbe ne može prihvatiti, tu tužbu treba u cijelosti odbiti.

 Troškovi

248    Sukladno članku 134. stavku 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

249    Budući da tužitelj nije uspio u postupku, istom valja naložiti snošenje troškova sukladno zahtjevima Komisije i CIN‑a.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (osmo vijeće),

proglašava i presuđuje:

1)      Tužba se odbija.

2)      Regione autonoma della Sardegna (Italija) nalaže se da uz vlastite troškove snosi i troškove Europske komisije i društva Compagnia Italiana di Navigazione SpA.

Gratsias Kancheva Półtorak

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 6. travnja 2017.

Potpisi

Sadržaj

Okolnosti spora

1.  Činjenični kontekst

2.  Upravni postupak

3.  Pobijana odluka

Postupak i zahtjevi stranaka

Pravo

1.  Procesna legitimacija i pravni interes

2.  Meritum

Prvi dio tužbe, koji se odnosi na dio pobijane odluke o spornoj mjeri naknade

Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na bitnoj povredi postupka

–  Prvi dio, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja pobijane odluke

–  Drugi dio, koji se temelji na povredi prava obrane

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 107. stavka 1. UFEU‑a i članka 106. stavka 2. UFEU‑a, kao i na očitim pogreškama u ocjeni koje je Komisija počinila prilikom primjene uvjeta iz presude Altmark

Treći tužbeni razlog, koji se temelji na pogreškama koje se tiču prava i na očitim pogreškama u ocjeni koje se odnose na primjenu Odluke o uslugama od općega gospodarskog interesa iz 2005. i Odluke o uslugama od općega gospodarskog interesa iz 2011.

–  Prvi dio trećeg tužbenog razloga, koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava koja se odnosi na područje primjene ratione temporis Odluke o uslugama od općega gospodarskog interesa iz 2005. i Odluke o uslugama od općega gospodarskog interesa iz 2011.

–  Drugi dio trećeg tužbenog razloga, koji se temelji na pogreškama koje se tiču prava i pogreškama u ocjeni koje se odnose na primjenu načelâ i uvjeta iz Odluke o uslugama od općega gospodarskog interesa iz 2011.

–  Treći dio trećeg tužbenog razloga, koji se temelji na pogrešnoj primjeni članka 4. točke (f) Odluke o uslugama od općega gospodarskog interesa iz 2011. i, podredno, na prigovoru nezakonitosti te odredbe

Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na pogreškama koje se tiču prava i na očitim pogreškama u ocjeni koje je Komisija počinila u vezi s kvalifikacijom poduzetnika u teškoćama, na povredi članka 106. stavka 2. UFEU‑a kao i na prigovoru nezakonitosti točke 9. Okvira za usluge od općega gospodarskog interesa

Peti tužbeni razlog, koji se temelji na pogreškama koje se tiču prava i na očitim pogreškama u ocjeni jer je Komisija smatrala da se spornom mjerom naknade ne poštuju kriteriji Okvira za usluge od općega gospodarskog interesa iz 2011.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 106. stavka 2. UFEU‑a i na pogrešnoj ocjeni definicije obveza pružanja javne usluge nametnutih Saremaru

Drugi dio tužbe, koji se odnosi na dio pobijane odluke o spornom povećanju kapitala

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na pogreškama koje se tiču prava i pogreškama u ocjeni

–  Prvi dio drugog tužbenog razloga, koji se temelji na očitoj pogrešci u ocjeni što se tiče naravi sredstava koja odgovaraju spornom povećanju kapitala i na povredi članka 107. stavka 1. UFEU‑a te članka 106. stavka 2. UFEU‑a

–  Drugi dio drugog tužbenog razloga, koji se temelji na očitim pogreškama u ocjeni kad je riječ o primjeni, u ovom slučaju, kriterija privatnog ulagača u tržišnom gospodarstvu

–  Treći dio drugog tužbenog razloga, koji se temelji na pogreškama koje se tiču prava i očitim pogreškama u ocjeni vezanim uz ispitivanje spojivosti spornog povećanja kapitala s unutarnjim tržištem

Troškovi

1 Jezik postupka: talijanski