Predmet C‑3/16
Lucio Cesare Aquino
protiv
Belgische Staat
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio hof van beroep te Brussel)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Pravo Unije – Prava dodijeljena pojedincima – Povreda koju je počinio sud – Prethodna pitanja – Pokretanje postupka pred Sudom – Nacionalni sud koji odlučuje u posljednjem stupnju”
Sažetak – Presuda Suda (prvo vijeće) od 15. ožujka 2017.
1. Prethodna pitanja – Pokretanje postupka pred Sudom – Pitanja o tumačenju – Obveza postavljanja prethodnog pitanja – Sud koji donosi odluku protiv koje ima pravni lijek u nacionalnom pravu – Nepostojanje navedene obveze – Neispitivanje žalbe zato što ju je žalitelj povukao – Nepostojanje utjecaja
(čl. 267. st. 3. UFEU‑a)
2. Prethodna pitanja – Pokretanje postupka pred Sudom – Pitanja o tumačenju – Obveza postavljanja prethodnog pitanja – Odbacivanje žalbe u kasacijskom postupku zbog razloga koji se odnose na nedopuštenost i svojstveni su postupku pred dotičnim sudom – Nepostojanje navedene obveze – Poštovanje načela ekvivalentnosti i djelotvornosti
(čl. 267. st. 3. UFEU‑a)
1. Članak 267. treći stavak UFEU‑a treba tumačiti na način da se sud protiv čijih odluka prema nacionalnom pravu ima pravnog lijeka ne može smatrati sudom koji odlučuje u posljednjem stupnju, u slučaju kad žalba u kasacijskom postupku podnesena protiv odluke tog suda nije ispitana zato što ju je žalitelj povukao.
Kako je to Sud naglasio u više navrata, sud koji odlučuje u posljednjem stupnju je po definiciji zadnja instanca pred kojom pojedinci mogu isticati prava koja im priznaje pravo Unije. Sudovi koji odlučuju u posljednjem stupnju dužni su osigurati ujednačeno tumačenje pravnih pravila na nacionalnoj razini (vidjeti, u tom smislu, presude od 30. rujna 2003., Köbler, C‑224/01, EU:C:2003:513, t. 34. i od 13. lipnja 2006., Traghetti del Mediterraneo, C‑173/03, EU:C:2006:391, t. 31.).
Iz toga proizlazi da se Raad voor Vreemdelingenbetwistingen (Vijeće za sporove u vezi sa strancima) ne može smatrati sudom koji odlučuje u posljednjem stupnju, s obzirom na to da njegove odluke može nadzirati viša instanca pred kojom pojedinci mogu isticati prava koja im priznaje pravo Unije. Slijedom toga, odluke koje on donosi nisu odluke nacionalnog suda protiv kojih prema nacionalnom pravu nema pravnog lijeka, u smislu članka 267. trećeg stavka UFEU‑a.
Okolnost da se na temelju odredaba članka 18. Kraljevskog dekreta od 30. studenoga 2006., kojim se uređuje kasacijski postupak pred Državnim vijećem, neoborivo pretpostavlja da je žalitelj koji je podnio žalbu u kasacijskom postupku protiv odluke Raad voor Vreemdelingenbetwistingen (Vijeće za sporove u vezi sa strancima) istu povukao u slučaju kada nije zahtijevao da se nastavi s postupkom u roku od trideset dana od dana kada mu je dostavljen izvještaj nezavisnog odvjetnika kojim se zaključuje da je žalba nedopuštena ili da je treba odbaciti, ni na koji način ne utječe na činjenicu da se odluke Raad voor Vreemdelingenbetwistingen (Vijeće za sporove u vezi sa strancima) mogu pobijati pred višom instancom i da ih je stoga donio sud koji ne odlučuje u posljednjem stupnju.
(t. 34., 36.‑38. i t. 1. izreke)
2. Članak 267. treći stavak UFEU‑a treba tumačiti na način da sud koji odlučuje u posljednjem stupnju ne mora uputiti prethodno pitanje Sudu ako je žalba u kasacijskom postupku odbačena kao nedopuštena iz razloga koji su svojstveni postupku pred tim sudom, pod uvjetom da su poštovana načela ekvivalentnosti i djelotvornosti.
U tom pogledu najprije valja podsjetiti da kada protiv odluke nacionalnog suda nema pravnog lijeka, potonji je, u smislu članka 267. trećeg stavka UFEU‑a, načelno dužan uputiti prethodno pitanje Sudu ako se u predmetu koji je pred njim u tijeku pojavi pitanje koje se odnosi na tumačenje Ugovora o FEU‑u (presuda od 18. srpnja 2013., Consiglio Nazionale dei Geologi, C‑136/12, EU:C:2013:489, t. 25.).
Iz odnosa između drugog i trećeg stavka članka 267. UFEU‑a proizlazi da sudovi na koje se odnosi treći stavak imaju istu diskrecijsku ovlast kao i svi drugi nacionalni sudovi što se tiče odlučivanja je li im za donošenje vlastite odluke nužna odluka o određenom pitanju prava Unije. Ti sudovi stoga nisu dužni postaviti prethodno pitanje o tumačenju prava Unije koje se pred njima pojavilo ako pitanje nije bitno, to jest, u slučaju kada odgovor na to pitanje, koji god on bio, ne bi mogao imati nikakav utjecaj na rješavanje spora (presuda od 18. srpnja 2013., Consiglio Nazionale dei Geologi, C‑136/12, EU:C:2013:489, t. 26.).
Stoga, u slučaju kada, u skladu s postupovnim pravilima predmetne države članice, razloge koji su istaknuti pred sudom iz članka 267. trećeg stavka UFEU‑a treba proglasiti nedopuštenima, zahtjev za prethodnu odluku ne može se smatrati nužnim i relevantnim kako bi taj sud mogao donijeti svoju odluku.
(t. 42.‑44., 56. i t. 3. izreke)