PRESUDA OPĆEG SUDA (sedmo vijeće)
18. veljače 2016.(*)
„Arbitražna klauzula – Program opskrbe Rusije poljoprivrednim proizvodima – Isporuka govedine – Neizvršenje ugovora od strane agencije za tržišne intervencije – Mjerodavno pravo – Zastara – Zakašnjelo vraćanje jamstava isporuke – Djelomično plaćanje računa za prijevoz – Nedovoljno plaćanje određenih faktura u stranoj valuti – Zatezne kamate“
U predmetu T‑164/14,
Calberson GE, sa sjedištem u Villeneuve‑Garenneu (Francuska), koji zastupaju T. Gallois i E. Dereviankine, odvjetnici,
tužitelj,
protiv
Europske komisije, koju zastupaju D. Bianchi i I. Galindo Martín, u svojstvu agenata,
tuženika,
koju podupire
Francuska Republika, koju zastupaju D. Colas i C. Candat, u svojstvu agenata,
intervenijent,
povodom tužbe podnesene na temelju članka 272. UFEU‑a kojom se zahtijeva nalaganje Komisiji naknade štete koju je tužitelj pretrpio zbog pogrešaka koje je navodno počinila agencija za tržišne intervencije u okviru izvršenja ugovora o javnoj nabavi koji se odnosi na prijevoz govedine u Rusiju sukladno Uredbi Komisije (EZ) br. 111/1999 od 18. siječnja 1999. o utvrđivanju općih pravila za provedbu Uredbe Vijeća (EZ) br. 2802/98 o programu opskrbe Ruske Federacije poljoprivrednim proizvodima (SL L 14, str. 13.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 3., svezak 62., str. 16.) i Uredbe Komisije (EZ) br. 1799/1999 od 16. kolovoza 1999. o isporuci govedine u Rusiju (SL L 217, str. 20.),
OPĆI SUD (sedmo vijeće),
u sastavu: M. van der Woude, predsjednik, I. Wiszniewska‑Białecka i I. Ulloa Rubio (izvjestitelj), suci,
tajnik: S. Bukšek Tomac, administratorica,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 16. srpnja 2015.,
donosi sljedeću
Presudu
Okolnosti spora
1 Temeljem članka 1. stavka 1. Uredbe Vijeća (EZ) br. 2802/98 od 17. prosinca 1998. o programu opskrbe Ruske Federacije poljoprivrednim proizvodima (SL L 349, str. 12.), određeni su poljoprivredni proizvodi besplatno isporučivani u korist Ruske Federacije prema uvjetima određenim tom uredbom, Komisija europskih zajednica bila je zadužena za provedbu te akcije u skladu člankom 4. stavkom 1. te uredbe te su se troškovi isporuke, uključujući prijevoz do luka ili graničnih prijelaza bez istovara, i po potrebi, prerade u Zajednici, određivali u okviru postupka javnog nadmetanja sukladno članku 2. stavku 3. te uredbe.
2 U okviru postupka javnog nadmetanja koji je pokrenut temeljem Uredbe Komisije (EZ) br. 1799/1999 od 16. kolovoza 1999. o isporuci govedine u Rusiju (SL L 217, str. 20.), tužitelj, društvo Calberson GE, 14. rujna 1999. podnio je Office national interprofessionnel des viandes, de l’élevage et de l’aviculture (Ofival) (Nacionalni međustrukovni ured za meso, stoku i perad), koji je postao Établissement national des produits de l’agriculture et de la mer (FranceAgriMer) (Državno poduzeće za poljoprivredne i ribarske proizvode) (u daljnjem tekstu: agencija za tržišne intervencije), ponudu za utvrđivanje troškova prijevoza 5000 t goveđih trupova, koji čine skupinu predmeta isporuke br. 8 opisanu u Prilogu II. navedenoj uredbi.
3 Odlukom od 24. rujna 1999. Komisija je, među ostalim, tužitelju dodijelila isporuku skupine predmeta isporuke br. 8 opisane u Prilogu II. Uredbi br. 1799/1999.
4 Primjenom Uredbe Komisije (EZ) br. 111/1999 od 18. siječnja 1999. o utvrđivanju općih pravila za provedbu Uredbe Vijeća (EZ) br. 2802/98 o programu opskrbe Ruske Federacije poljoprivrednim proizvodima (SL L 14, str. 13.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 3., svezak 62., str. 16.) i Uredbe Komisije (EZ) br. 1799/1999, provedba Komisijinih obveza u okviru tog ugovora u praksu povjerena je agenciji za tržišne intervencije. Konkretno, agencija za tržišne intervencije trebala je osigurati izvršenje ugovornih obveza plaćanja i vraćanje financijskog jamstva.
5 Nakon što je obavio isporuku goveđih trupova iz skupine 8. opisane u Prilogu II. Uredbi br. 1799/1999, tužitelj je zatražio od agencije za tržišne intervencije vraćanje jamstva za izvršenje isporuke kojeje trebao položiti i sukladno navedenoj uredbi plaćanje troškova prijevoza.
6 Smatrajući da mu naknada nije u cijelosti isplaćena, tužitelj je 10. srpnja 2000. podnio tužbu za naknadu štete koju je pretrpio zbog kašnjenja agencije za tržišne intervencije u ispunjavanju njegovih zahtjeva pred Tribunal de grande instance de Paris (Visoki sud u Parizu) (Francuska). Posebno, tužitelj toj agenciji prigovara da je sa zakašnjenjem podmirila određene fakture i vratila određena jamstva i, s druge strane, da je neke račune koji su mogli biti plaćeni u američkim dolarima (USD) platila u francuskim francima (FRF) po tečaju koji nije bio mjerodavan. Odlukom od 19. prosinca 2001. navedeni sud se proglasio nenadležnim za odlučivanje o sporu u korist upravnih sudova. Tužbu koju je s istim ciljem tužitelj podnio 22. siječnja 2002., Tribunal administratif de Paris (Upravni sud u Parizu, Francuska) odbio je presudom od 30. srpnja 2007. Žalbu koju je s istim ciljem tužitelj podnio 28. rujna 2007. Tribunal administratif d'appel de Paris (Prizivni upravni sud u Parizu, Francuska) odbio je presudom od 6. travnja 2010.
7 Budući da je tužitelj podnio kasacijsku žalbu Conseilu d’État (Državno vijeće, Francuska), taj sud uputio je Sudu prethodno pitanje koje se odnosilo na tumačenje članka 16. Uredbe br. 111/1999. Njime on u biti pita treba li tu odredbu tumačiti na način da ona Sudu daje nadležnost za odlučivanje o svim sporovima koji se odnose na javno nadmetanje, poput onog u glavnom postupku, osobito o tužbama za naknadu štete koja proizlazi iz pogrešaka koje je počinila agencija za tržišne intervencije prilikom podmirenja dospjelih plaćanja ponuditelju i vraćanja jamstva za izvršenje isporuke koje je potonji položio u korist te agencije.
8 Presudom od 17. siječnja 2013., Geodis Calberson GE (C‑623/11, Zb., EU:C:2013:22), Sud je odlučio da članak 16. Uredbe (EZ) br. 111/1999, kako je izmijenjena Uredbom Komisije br. 1125/1999 od 28. svibnja 1999., treba tumačiti na način da ona daje nadležnost Sudu za odlučivanje o sporovima koji se odnose na uvjete u kojima agencije za tržišne intervencije određene za primanje ponuda podnesenih u postupku javnog nadmetanja za usluge besplatne isporuke poljoprivrednih proizvoda Ruskoj Federaciji provode dospjela plaćanja ponuditelju i vraćanja jamstva za izvršenje isporuke koje je ponuditelj dao u korist te agencije, osobito o tužbama radi naknade štete koja proizlazi iz pogrešaka koje su počinile agencije za tržišne intervencije prilikom provedbe tih akcija.
9 Presudom od 11. ožujka 2013. Conseil d'État (Državno vijeće) poništio je presudu Tribunal administratif de Paris (Upravni sud u Parizu) od 30. srpnja 2007. i presudu Tribunal administratif d'appel de Paris (Prizivni upravni sud u Parizu) od 6. travnja 2010. te je utvrdio nenadležnost tih sudova za odlučivanje o zahtjevima za naknadu štete koje je podnio tužitelj.
Postupak i zahtjevi stranaka
10 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 7. ožujka 2014. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.
11 Komisija je 9. lipnja 2014. podnijela odgovor na tužbu.
12 Replika i odgovor na repliku podneseni su 22. rujna 2014. odnosno 17. prosinca 2014.
13 Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 11. srpnja 2014. Francuska Republika zatražila je intervenciju u ovom predmetu u potporu zahtjevu Komisije.
14 Predsjednik sedmog vijeća Općeg suda odobrio je tu intervenciju rješenjem od 2. rujna 2014. Francuska Republika je 15. listopada 2014. podnijela intervencijski podnesak. Tužitelj i Komisija podnijeli su svoja očitovanja na taj podnesak u zadanim rokovima.
15 Dopisom od 11. lipnja 2015. Opći sud zatražio je od stranaka da odgovore na pitanja u okviru mjere upravljanja postupkom u skladu s člankom 64. Poslovnika Općeg suda od 2. svibnja 1991. Stranke su u dodijeljenom roku odgovorile na taj zahtjev.
16 Izlaganja tužitelja, Komisije i Francuske Republike kao i njihovi odgovori na usmena pitanja Općeg suda saslušani su na raspravi 16. srpnja 2015.
17 Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– naloži Komisiji da mu isplati iznos od 7691,60 eura, u što su uključeni svi porezi, na osnovi financijskih troškova koji su nastali zakašnjelim vraćanjem jamstva za izvršenje isporuke;
– naloži Komisiji da mu isplati iznose od 81 817,25 eura bez uključenih davanja i 6344,17 američkih dolara na osnovi zateznih kamata za razdoblje od dana dospijeća faktura za prijevoz do trenutka njihova stvarnog podmirenja;
– naloži Komisiji da mu isplati „zatezne kamate na zatezne kamate“ koje odgovaraju 2 % po mjesecu zakašnjenja plaćanja navedenih zateznih kamata (81 817,25 eura bez davanja i 6344,17 američkih dolara);
– naloži Komisiji da mu isplati iznos od 17 400 eura, u što su uključena sva davanja na osnovi preostalog iznosa fakture za prijevoz;
– naloži Komisiji da mu isplati iznos od 30 580,41 eura, u što su uključena sva davanja zbog razlike u tečaju;
– naloži Komisiji snošenje troškova.
18 Komisija od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu kao nedopuštenu;
– podredno, odbije tužbu kao neosnovanu,
– naloži tužitelju snošenje troškova.
19 Francuska Republika od Općeg suda zahtijeva da odbije tužbu kao neosnovanu.
Pravo
Mjerodavno pravo
20 Tužitelj ističe da, s obzirom na to da stranke nisu izričito odredile pravo koje se primjenjuje na taj ugovor, to pravo treba odrediti primjenom članka 5. Uredbe br. 593/2008 od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I.) (SL L 177, str. 6.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 6., str. 109.; u daljnjem tekstu: Uredba Rim I.). Na temelju načela iz te uredbe pravo mjerodavno za taj ugovor bilo bi francusko pravo.
21 Komisija ne osporava mjerodavnost francuskog prava za predmetni ugovor temeljem Uredbe Rim I. Međutim, Komisija ističe da, u presudama od 9. listopada 2002., Hans Fusch/Komisija (T‑134/01, Zb., EU:T:2002:246) i od 10. veljače 2004., Calberson GE/Komisija (T‑215/01, T‑220/01 i T‑221/01, Zb., EU:T:2004:38), koje se obje odnose na ugovore o javnoj nabavi usluga isporuke sklopljene temeljem Uredbe br. 111/1999, Opći sud nije ocijenio potrebnim odrediti mjerodavno pravo te je tumačio te uredbe bez pozivanja na nacionalno pravo. Naime, iako je u tim predmetima Opći sud zaključio da postoji ugovorni odnos između Komisije i svakog ponuditelja, trebalo je također uzeti u obzir da se pravila koja čine predmet „ugovora“ nalaze u propisima Europske unije, koji se moraju ujednačeno tumačiti u svim državama članicama.
22 Francuska Republika ističe da spor treba prvo rješavati na osnovi ugovornih odredbi koje su predviđene, u biti, uredbama br. 111/1999 i br. 1799/1999 i da navedene uredbe treba tumačiti u njihovu kontekstu kako bi se popunile moguće praznine. Ako to izostane, ona smatra da bi, ako je potrebno odrediti pravo mjerodavno za predmetni ugovor, to trebalo biti francusko pravo.
23 Na temelju članka 340. UFEU‑a „ugovorna odgovornost Unije uređuje se pravom koje je mjerodavno za predmetni ugovor“. Pravo mjerodavno za ugovor jest ono koje je izričito predviđeno tim ugovorom s obzirom na to da ugovorne odredbe kojima se izražava zajednička volja stranaka moraju imati prednost pred svim drugim kriterijima koji se mogu koristiti samo ako ugovor ne predviđa drukčije (presuda od 26. studenoga 1985., Komisija/CO.DE.MI., 318/81, Zb., EU:C:1985:467, t. 20. do 22.).
24 U ovom slučaju, kao što Sud ističe u presudi Geodis Calberson GE, t. 8. supra (EU:C:2013:22, t. 26. do 28.), između Komisije kao javnog naručitelja i tužitelja postoji odnos ugovorne naravi. Uz iznimku cijene o kojoj su se stranke sporazumjele, prava i obveze stranaka definirane su odredbama uredbi br. 111/1999 i br. 1799/1999. Međutim, nijedna od te dvije uredbe ne određuje, za sva pitanja koja tim uredbama nisu uređena, koje je mjerodavno pravo za predmetni ugovor.
25 U slučaju da ugovor ne predviđa drukčije, sudac Unije mora odrediti mjerodavno pravo vodeći se pravnim načelima koja su općepriznata u državama članicama te koristeći pravila međunarodnog privatnog prava, i to osobito ona iz Rimske konvencije od 19. lipnja 1980. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze, koja je zamijenjena Uredbom Rim I. (vidjeti u tom smislu presude od 11. listopada 2001., Komisija/Oder‑Plan Architektur i dr., C‑77/99, Zb, EU:C:2001:531, t. 28. i od 17. ožujka 2005., Komisija/AMI Semiconductor Belgium i dr., C‑294/02, Zb, EU:C:2005:172, t. 60.).
26 Sukladno člancima 3. i 5. Uredbe Rim I. „[n]a ugovor se primjenjuje pravo koje su stranke izabrale“ i „[u] mjeri u kojoj pravo koje je mjerodavno za ugovor o prijevozu nije odabrano u skladu s člankom 3., ugovor podliježe pravu države u kojoj prijevoznik ima uobičajeno boravište, pod uvjetom da se mjesto primitka ili mjesto dostave odnosno uobičajeno boravište pošiljatelja također nalazi u toj državi“. Ako ti zahtjevi nisu ispunjeni, „mjerodavno je pravo one države u kojoj se nalazi mjesto dostave koje su utvrdile ugovorne stranke“.
27 U ovom slučaju nesporno je da prijevoznik ima boravište u Francuskoj i da iz Priloga II. Uredbi br. 1799/1999 proizlazi da je mjesto ukrcaja goveđih trupova s odredištem u Rusiji bilo u Francuskoj.
28 Slijedom navedenoga, ovaj spor treba rješavati na temelju ugovornih odredbi, odnosno prema odredbama uredbi br. 111/1999 i br. 1799/1999 i, za sva pitanja koja tim uredbama nisu uređena, prema francuskom pravu.
Dopuštenost
Zastara
29 Komisija primjećuje da, kako bi se ocijenila dopuštenost tužbe, treba uzeti u obzir i činjenicu da je Opći sud o pitanju nadležnosti sudova Unije za odlučivanje o sporovima koji se odnose na postupke javne nabave u okviru pomoći u hrani Ruskoj Federaciji riješio u presudi Hans Fusch/Komisija, t. 21. supra (EU:T:2002:246) te je odgovor koji je dao potvrđen kasnije u presudi Calberson GE/Komisija, t. 21. supra (EU:T:2004:38), u kojoj je tužitelj bio stranka. Međutim, tužitelj je ovu tužbu podnio tek u ožujku 2014., što je deset, odnosno dvanaest godina nakon tih presuda i četrnaest godina nakon činjenica postupka. Stoga je zahtjev zastario i tužba mora biti proglašena nedopuštenom.
30 Tužitelj ističe da je ugovor sklopljen s Komisijom javnopravni ugovor s obzirom na to da Komisija postupa u okviru zadaće organiziranja pomoći u hrani i da je, zbog zadataka koji su mu povjereni, tužitelj sudjelovao u realizaciji pružanja javne zadaće. Tužitelj podsjeća da je, prema francuskom pravu, zastara po pitanju ugovorne odgovornosti osoba javnog prava uređena Zakonom br. 68‑1250 od 31. prosinca 1968. o zastari potraživanja prema državi, departmanima, općinama i javnim ustanovama (u daljnjem tekstu: Zakon br. 68‑1250). Stoga, temeljem toga zakona njegovo pravo na naknadu nije zastarjelo.
31 Treba istaknuti da, s jedne strane, ni Uredba br. 111/1999 ni Uredba br. 1799/1999 ne navode koji su propisi mjerodavni za predmetni ugovor što se pitanja zastare tiče. Stoga se, kao što je utvrđeno u točki 28. ove presude, primjenjuje francusko pravo. S druge strane, u francuskom pravu odredbe Građanskog zakonika primjenjuju se kada ne postoji lex specialis.
32 Opći sustav zastare propisan je francuskim Građanskim zakonikom. Taj sustav izmijenjen je Zakonom br. 2008‑561 od 17. lipnja 2008. o reformi zastare u građanskopravnim stvarima (u daljnjem tekstu: Zakon br. 2008‑561) koji je stupio na snagu 19. lipnja 2008. Prije te reforme, opći zastarni rok u građanskopravnim stvarima bio je 30 godina temeljem bivšeg članka 2262. Građanskog zakonika. Nakon reforme, sukladno članku 2224. navedenog zakonika, osobni zahtjevi ili zahtjevi u vezi s pokretninama zastarijevaju nakon pet godina računajući od dana kada je nositelj prava saznao ili mogao saznati za okolnosti koje mu omogućuju ostvarenje toga prava. Članak 2241. Građanskog zakonika propisuje da pokretanje postupka, čak i postupka privremene pravne zaštite, prekida zastarni i prekluzivni rok i u slučajevima kada je pokrenut pred nenadležnim sudom ili kada je akt kojim se postupak pokreće poništen zbog povrede postupka. Prema članku 2242. toga zakonika, prekid do kojeg dolazi zbog pokretanja postupka proizvodi učinke do dovršetka postupka. Konačno, članak 2231. toga zakonika propisuje da se prekidom zastare prekida i dosadašnji tijek zastarnog roka te počinje teći novi rok istog trajanja. Članci 1. i 2. Zakona br. 68‑1250 na čiju se primjenu kao lex specialis poziva tužitelj propisuju, međutim, zastarni rok od četiri godine počevši od prvog dana godine koja slijedi nakon godine tijekom koje su prava stečena. Taj se rok prekida svim tužbama podnesenima pred određenim sudom čak i ako sud kojem je tužba podnesena nije nadležan za rješavanje o toj tužbi. U tom slučaju, novi kratki rok počinje teći od prvog dana godine koja slijedi nakon one tijekom koje je presuda postala pravomoćna.
33 U ovom slučaju, tužitelj je podnio tužbe protiv agencije za tržišne intervencije pred Tribunal de grande instance de Paris (Visoki sud u Parizu) 10. srpnja 2000. i pred Tribunal administratif de Paris (Upravni sud u Parizu) 22. siječnja 2002. (vidjeti točku 6. ove presude), poštujući zastarne rokove navedene u točki 32. ove presude. Isto vrijedi i za ovu tužbu koja je podnesena 7. ožujka 2014., što je manje od godinu dana nakon što su presudom Conseila d'Etat (Državno vijeće) okončani postupci pred francuskim upravnim sudovima (vidjeti točku 9. ove presude).
34 Iz toga proizlazi da tužiteljevo pravo na naknadu nije zastarjelo ni na osnovi francuskog Građanskog zakonika, a ni u slučaju koji zagovara tužitelj kada bi se primjenjivale odredbe Zakona br. 68‑1250 o zastari.
35 S obzirom na prethodno navedeno, tužbu treba proglasiti dopuštenom te nije potrebno utvrđivati treba li, kao što tvrdi tužitelj, predmetni ugovor kvalificirati kao javnopravni ugovor i primjenjuje li se Zakon br. 68‑1250 kao lex specialis.
O navodnom proširenju predmeta spora u replici
36 Komisija, koju podupire Francuska Republika, ističe da je tužitelj u replici nedopušteno proširio predmet spora kako je definiran u tužbi. Ona ističe, u tom pogledu, da se tužba jasno poziva na „ugovor o javnoj nabavi“ koji se odnosi na prijevoz „govedine“ u okviru „Uredbe br. 111/1999 i Uredbe br. 1799/1999“ te da je tužitelj u tužbi, i usto u prilogu, naveo jedino svoju ponudu od 14. rujna 1999. (vidjeti točku 2. ove presude) koja se odnosi na skupinu predmeta isporuke br. 8 opisanu u Prilogu II. Uredbi br. 1799/1999. Nasuprot tomu, u svojoj je replici tužitelj potvrdio da je predmetni ugovor o javnoj nabavi ugovor za „sve skupine predmeta isporuke zajedno“ koje se odnose na prijevoz „poljoprivrednih proizvoda“ obuhvaćenih Uredbom br. 111/1999 te se više nije pozivao na Uredbu br. 1799/1999 koja je relevantna samo za skupinu predmeta isporuke br. 8. Prema Komisiji, samo spominjanje u tužbi određenih faktura koje se odnose na druge skupine proizvoda isporuke nije dovoljno, u pogledu članka 44. stavka 1. točke (c) Poslovnika od 2. svibnja 1991., da bi se moglo smatrati da su te skupine predmeta isporuke također dio predmeta spora.
37 Francuska Republika dodaje i da je tužitelj sa Zajednicom sklopio i druge ugovore za koje je podnio ponude koje je Komisija prihvatila. U tim je uvjetima, zahtijevajući u tužbi primjenu ugovora koji ga povezuje sa Zajednicom samo što se tiče skupine predmeta isporuke br. 8 opisane u Prilogu II. Uredbi br. 1799/1999, tužitelj ograničio predmet spora na samo jedan ugovor. Francuska Republika također ističe da, sukladno članku 44. stavku 5. Poslovnika od 2. svibnja 1991., tužbi radi ugovorne odgovornosti treba biti priložen ugovor koji sadrži arbitražnu klauzulu. Međutim, ako tužba obuhvaća i druge skupine predmeta isporuke, uz nju je trebalo priložiti ugovore sklopljene u vezi s tim skupinama.
38 Tužitelj u cijelosti osporava te navode i tvrdi da njegova tužba „obuhvaća sve ugovore o javnoj nabavi sklopljene primjenom Uredbe br. 111/1999, sa svim spornim skupinama predmeta isporuke zajedno“. Iz zahtjeva za plaćanje navedenih u tužbi i dokaznih prijedloga podnesenih u njihovu potporu, odnosno faktura čije plaćanje se zahtijeva, a koje obuhvaćaju različite skupine predmeta isporuke iz različitih uredbi za provedbu te uredbe jasno proizlazi da predmet spora nije ograničen samo na skupinu predmeta isporuke br. 8 opisanu u Prilogu II. Uredbi br. 1799/1999. Pozivanje na ponudu vezanu uz tu pojedinu skupinu bilo je samo primjera radi.
39 Prema članku 44. stavku 1. točki (c) Poslovnika od 2. svibnja 1991. tužitelj je dužan odrediti predmet spora te iznijeti svoje tužbene zahtjeve u aktu kojim se pokreće postupak.
40 U ovom slučaju treba istaknuti da, kao što to pravilno tvrde Komisija i Francuska Republika, tužitelj jasno naznačuje, na početku tužbe, da mu je dodijeljen „ugovor o javnoj nabavi Komisije […] o prijevozu govedine s državnog područja Francuske na odredište u [Rusiji] u okviru programa opskrbe hranom u korist te zemlje iz Uredbe (EZ) br. 111/1999 […] i Uredbe br. 1799/1999“ i da je „primjenom tih uredbi“ provedba Komisijinih obveza u praksu „na temelju ovog ugovora o javnoj nabavi“ bila povjerena agenciji za tržišne intervencije. Tužitelj osim toga precizira da se „[t]ijekom izvršenja ugovora“ suočio s brojnim poteškoćama povezanima s navodnim pogreškama agencije za tržišne intervencije.
41 Samo pozivanje u tužbi na određene fakture koje se u biti odnose na skupine različite od skupine predmeta isporuke br. 8 nije dovoljno u smislu članka 44. stavka 1. točke (c) Poslovnika od 2. svibnja 1991. da bi se smatralo, kako se navodi u replici, da se predmet spora odnosi i na ugovore o javnoj nabavi dodijeljene temeljem Uredbe Komisije (EZ) br. 556/1999 od 12. ožujka 1999. o isporuci govedine u Rusiju (SL L 68, str. 19.) (skupine predmeta isporuke br. 1, 2 i 3), Uredbe Komisije (EZ) br. 712/1999 od 31. ožujka 1999. koja se odnosi na prijevoz svinjetine u Rusiju (SL L 89, str. 54.) (skupina predmeta isporuke br. 6) i Uredbe Komisije (EZ) br. 1133/1999 od 28. svibnja 1999. o isporuci govedine u Rusiju (SL L 135, str. 64.) (skupine predmeta isporuke br. 1 i 2).
42 Okolnost da su sve uredbe navedene u točki 41. ove presude, na koje se prvi put poziva u replici, provedbene uredbe za Uredbu br. 111/1999 nije relevantna jer svaka uredba za provedbu te uredbe predviđa novi poziv za nadmetanje radi dodjele novog ugovora o javnoj nabavi. Osim toga, prema članku 5. stavku 1. točki (c) Uredbe br. 111/1999, da bi bila valjana, ponuda mora obuhvaćati jednu, cjelokupnu skupinu predmeta isporuke. Stoga tužitelj nije mogao dati ponudu za više skupina predmeta isporuke niti uvjetovati podnošenje ponude za dodjelu jedne skupine proizvoda time da Komisija prihvati druge ponude podnesene za druge skupine proizvoda na temelju navedene uredbe ili drugih uredbi.
43 Zaista, Uredba br. 111/1999 predviđa opća pravila za provedbu programa opskrbe Ruske Federacije poljoprivrednim proizvodima i ta su opća pravila zajednička te se primjenjuju na različite uredbe koje je tužitelj naveo u stadiju replike. Međutim, članci 1. i 2. Uredbe br. 111/1999 predviđaju da se raspisivanje poziva na nadmetanje za dodjelu ugovora za pojedinačne isporuke provodi posebnim uredbama, kao što su uredbe br. 1799/1999, br. 556/1999, br. 712/1999 i br. 1133/1999. Stoga se ne može smatrati da dodjele pojedinih ugovora o isporukama koje se provode u okviru tih uredbi mogu predstavljati izvršenje samo jednog ugovora o javnoj nabavi koja sadržava sedam različitih skupina proizvoda isporuke.
44 Osim toga, članak 5. stavak 1. točke (a) i (c) Uredbe br. 111/1999 jasno navodi da ponude podnesene agenciji za tržišne intervencije sadrže referencu na uredbu kojom se raspisuje pojedini poziv na podnošenje ponude za svaku skupinu i da svaka ponuda mora obuhvaćati jednu, cjelokupnu skupinu predmeta isporuke. Ponuda priložena tužbi odnosi se na skupinu predmeta isporuke br. 8 opisanu u Prilogu II. Uredbi br. 1799/1999 kojom se ni u jednom slučaju ne može prikazati opseg obveza koje je tužitelj preuzeo u okviru programa opskrbe Ruske Federacije poljoprivrednim proizvodima, s obzirom na to da je svaka ponuda različita i da je bila dana u različitim postupcima javnog nadmetanja.
45 Stoga pozivanje na skupine predmeta isporuke različite od skupine br. 8 iz Uredbe br. 1799/1999 u replici predstavlja proširenje predmeta spora koje se mora odbaciti kao nedopušteno.
Meritum
46 U prilog tužbi tužitelj navodi, u bitnome, četiri tužbena razloga. Prvi tužbeni razlog odnosi se na zakašnjelo vraćanje određenih jamstava za izvršenje isporuke. Drugi tužbeni razlog odnosi se na zakašnjelo plaćanje određenih faktura prijevoza. Treći tužbeni razlog odnosi se na djelomično plaćanje jedne fakture za prijevoz. Četvrti tužbeni razlog odnosi se na nedovoljnu isplatu određenih računa u valuti koja nije ugovorena.
47 Opći sud smatra da je korisno analizirati prvi, treći i četvrti tužbeni razlog prije drugog tužbenog razloga.
Prvi tužbeni razlog, koji se odnosi na zakašnjelo vraćanje određenih jamstava za izvršenje isporuke
48 Tužitelj tvrdi da su mu tri jamstva za izvršenje isporuke koja je položio bila vraćena sa zakašnjenjem te da mu agencija za tržišne intervencije nije navela razloge koji bi opravdali to zakašnjelo vraćanje te zahtijeva naknadu troškova nastalih tim zakašnjenjem. On ističe da neopravdano odbijanje vraćanja jamstva predstavlja pogrešku koja povlači odgovornost uprave te podsjeća da se, sukladno članku 12. stavku 2. Uredbe br. 111/1999, jamstvo za izvršenje isporuke vraća nakon što izabrani ponuditelj dostavi dokaz izvršenja isporuke.
49 Komisija primjećuje da, zbog izostanka bitnih dokaza u tužbi, poput upućivanja na specifične operacije isporuke, zahtjev treba proglasiti nedopuštenim na temelju članka 44. stavka 1. točke (c) Poslovnika od 2. svibnja 1991. U svakom slučaju, ona smatra da tužitelj nije dokazao da je morao snositi troškove koji su nastali zbog navedenog zakašnjenja te podsjeća da su troškovi bankarske garancije bili uključeni u cijenu navedenu u tužiteljevoj ponudi. Nadalje, prema Komisiji, ako Uredba br. 111/1999 ne predviđa rok za vraćanje jamstava, to ne znači da se vraćanje mora provesti istog dana kada agencija za tržišne intervencije zaprimi prateće dokumente. Ona upućuje na to da agencija za tržišne intervencije mora ispitati te prateće dokumente prije vraćanja jamstva i provođenja isplate, kako ih ne bi morala vratiti izabranom ponuditelju ako se pokaže da uvjeti isporuke nisu poštovani. U ovom slučaju, rokovi kašnjenja koje spominje tužitelj, koji su 18 odnosno 30 dana, ne mogu se ni na koji način smatrati nerazumnima.
50 Francuska Republika ističe da su fakture koje je tužitelj podnio u potporu svojem zahtjevu bile izdane na datume prije sklapanja ugovora koji se odnosi na skupinu 8. opisanu u Prilogu II. Uredbi br. 1799/1999 i stoga ne mogu biti povezane s navedenim ugovorom.
51 Treba istaknuti, poput Francuske Republike, da su fakture s oznakama BRU 9132021 i BRU 9132022, koje je tužitelj podnio u potporu svojim navodima, izdane 3. i 9. kolovoza 1999., odnosno prije nego što je tužitelj podnio ponudu agenciji za tržišne intervencije 14. rujna 1999. i Komisijine odluke o dodjeli skupine predmeta isporuke br. 8 opisane u Prilogu II. Uredbi br. 1799/1999 tužitelju 24. rujna 1999. Stoga navedene fakture ne mogu biti povezane s ugovorom koji se odnosi na tu skupinu predmeta isporuke.
52 Slijedom navedenoga, prvi tužbeni razlog u svakom slučaju treba odbiti, te nije potrebno odlučiti o apsolutnim zaprekama za vođenje postupka koje je Komisija istaknula na temelju članka 44. stavka 1. točke (c) Poslovnika od 2. svibnja 1991.
Treći tužbeni razlog, koji se odnosi na djelomično plaćanje jedne fakture za prijevoz
53 Tužitelj tvrdi da, iako je obavio sve ugovorene usluge prijevoza te je tu činjenicu dokazao time što je dostavio agenciji za tržišne intervencije relevantne dokumente, ta agencija mu, bez ikakvoga opravdanja, nije u cijelosti isplatila po fakturi s oznakom BRU 9131606. Stoga on zahtijeva da se Komisiji naloži plaćanje iznosa od 17 400 eura koji odgovara preostalom saldu vezanom uz tu fakturu.
54 Komisija tvrdi da taj razlog nije u skladu s člankom 44. stavkom 1. točkom (c) Poslovnika od 2. svibnja 1991. jer tužitelj samo tvrdi da iznos od 17 400 eura nije plaćen a da pritom ne objašnjava na što se taj iznos odnosi, koji su podaci upućeni agenciji za intervencije na tržištu u prilog tom zahtjevu za isplatu te ne navodi zašto se taj iznos duguje. U svakom slučaju, ona ističe da je posao utovara na odabranom ponuditelju, kao što je utvrđeno u presudi Calberson GE/Komisija, t. 21. supra (EU:T:2004:38, t. 147. do 149.) i da su u tužiteljevoj ponudi zaista bili navedeni troškovi rukovanja i utovara. Ona stoga smatra da ne može biti odgovorna za kašnjenja koja je tužitelj navodno pretrpio tijekom utovara robe.
55 Francuska Republika ističe da je faktura koju je tužitelj podnio u potporu svojem zahtjevu bila izdana na datum prije sklapanja ugovora koji se odnosi na skupinu predmeta isporuke br. 8 opisanu u Prilogu II. Uredbi br. 1799/1999.
56 Treba utvrditi, poput Francuske Republike, da je faktura od 6. srpnja 1999. koju je tužitelj podnio u potporu svojem zahtjevu bila izdana na datum prije sklapanja ugovora koji se odnosi na skupinu predmeta isporuke br. 8 opisanu u Prilogu II. Uredbi br. 1799/1999, odnosno 24. rujna 1999. Stoga ta faktura ne može biti povezana s navedenim ugovorom.
57 Slijedom navedenog, treći tužbeni razlog u svakom slučaju treba odbiti te nije potrebno odlučiti o apsolutnim zaprekama za vođenje postupka koje je Komisija istaknula na temelju članka 44. stavka 1. točke (c) Poslovnika od 2. svibnja 1991.
Četvrti tužbeni razlog, koji se odnosi na nedovoljnu isplatu određenih računa u valuti koja nije ugovorena
58 Tužitelj u tužbi tvrdi da se, prema francuskom pravu, dug iskazan u stranoj valuti može podmiriti isplatom u nacionalnoj valuti pod uvjetom da se konverzija izvrši na dan plaćanja. U ovom slučaju, „jedna od skupina predmeta isporuke“ dodijeljena tužitelju, koja je trebala biti plaćena u američkim dolarima, bila je plaćena u francuskim francima. Dakle, tužitelj tvrdi da su „četiri“ predmetne fakture, u ukupnom iznosu od 402 281 američkih dolara, bile plaćene „uplatom iznosa u francima koji odgovara iznosu od 390 334,62 eura“, ali da bi, da je primijenjen onaj tečaj koji je bio na snazi na dan uplate („1,0463/0,9557“), uplaćeni iznos trebao odgovarati 420 915,03 eura. Stoga on zahtijeva da se Komisiji naloži isplata razlike od 30 580,41 eura.
59 Komisija ističe da taj razlog, zbog određenih proturječja i nejasnoća, ne odgovara zahtjevima članka 44. stavka 1. točke (c) Poslovnika od 2. svibnja 1991. U svakom slučaju, Prizivni upravni sud u Parizu već je u svojoj presudi od 6. travnja 2000. utvrdio da su tužiteljeve fakture bile iskazane dijelom u američkim dolarima, a dijelom u francuskim francima.
60 Francuska Republika primjećuje da tužitelj nije identificirao ugovornu odredbu iz koje proizlazi navodna obveza plaćanja u američkim dolarima na koju se poziva. Naprotiv, članak 5. točka (d) Uredbe br. 111/1999 nalaže da, kako bi ponuda bila valjana, različiti iznosi moraju biti izraženi u eurima. Tužiteljeva ponuda za isporuku skupine predmeta isporuke br. 8 opisane u Prilogu II. Uredbi br. 1799/1999 zapravo je trebala biti izražena u eurima, a ne u američkim dolarima. U svakom slučaju, primjenom načela francuskog prava na koje se tužitelj poziva treba polaziti od razlike od 6705,45 eura.
61 Treba podsjetiti na to da na temelju članka 21. stavka 1. Statuta Suda, koji se primjenjuje na postupak pred Općim sudom sukladno članku 53. stavku 1. istoga statuta, i članka 44. stavka 1. točke (c) Poslovnika Općeg suda od 2. svibnja 1991. tužba mora sadržavati predmet spora i sažeti prikaz tužbenih razloga. Oni moraju biti u dovoljnoj mjeri jasni i precizni da omoguće tuženiku pripremu obrane i Općem sudu da odluči o tužbi, ovisno o slučaju, bez dodatnih podataka. U tužbi treba biti pojašnjen sadržaj tužbenog razloga na kojemu se zahtjev temelji tako da samo njegovom apstraktnom naznakom nisu zadovoljeni zahtjevi Statuta Suda Europske unije i navedenog poslovnika (vidjeti, prema analogiji, presude od 12. siječnja 1995., Viho/Komisija, T‑102/92, Zb., EU:T:1995:3, t. 68. i od 27. studenoga 1997., Tremblay i dr./Komisija, T‑224/95, Zb., EU:T:1997:187, t. 79.). Također, Opći sud nije dužan u prilozima tražiti i identificirati tužbene razloge na kojima smatra da se tužba temelji, s obzirom na to da oni imaju isključivo dokaznu i pomoćnu funkciju (vidjeti, prema analogiji, presudu od 2. veljače 2012., Grčka/Komisija, T‑46‑9/09, EU:T:2012:50, t. 46. i navedenu sudsku praksu).
62 U ovom slučaju, što se tiče navodnog duga u okviru ovog razloga, treba istaknuti, kao i Komisija, da tužitelj u tužbi navodi da je „jedna od skupina predmeta isporuke“ koja mu je dodijeljena bila ugovorena u američkim dolarima, ne navodeći o kojoj se radi. Tužitelj nadalje navodi „četiri fakture“ u ukupnom iznosu od 402 281 američkih dolara koje su se odnosile na tu skupinu predmeta isporuke, međutim pritom ih ne dostavlja u prilogu niti dostavlja bilo koji drugi podatak koji se odnosi na njih.
63 Iz tužbe međutim ne proizlazi jasno osporava li tužitelj činjenicu da su predmetne fakture bile plaćene u francuskim francima umjesto u američkim dolarima ili se naprotiv ograničava samo na kritiziranje primijenjenog deviznog tečaja. Naime, tužitelj primjećuje da se „u načelu, prema francuskom pravu, dug iskazan u stranoj valuti može podmiriti i u nacionalnoj valuti pod uvjetom da se konverzija obavi na dan plaćanja“, što upućuje na zaključak da se tužitelj ograničava na pobijanje tečaja između francuskog franka i američkog dolara. Štoviše, umjesto da naznači koliko je iznosio tadašnji tečaj, tužitelj se poziva na tečaj između američkog dolara i eura, ne navodeći u tužbi ni približno točan dan na koji se poziva.
64 U tim okolnostima, ovaj razlog nije u skladu s člankom 44. stavkom 1. točkom (c) Poslovnika od 2. svibnja 1991. i treba ga kao nedopuštenog odbaciti.
65 U svakom slučaju, treba istaknuti da, od četiri fakture koje su bile priložene replici, jedino faktura koja ima oznaku BRU 0135699 navodi isporuku skupine predmeta isporuke br. 8 opisane u Prilogu II. Uredbi br. 1799/1999 i, slijedom toga, jedino ona može biti povezana s ugovorom koji se odnosi na navedenu skupinu predmeta isporuke.
66 Međutim, treba zaključiti, s jedne strane, da je ta faktura izdana i u američkim dolarima (108 173,76 USD) i u francuskim francima (717 289,39 FRF) te da tužitelj nije podnio nikakav dokaz da ju je trebalo platiti u američkim dolarima. U tom pogledu, treba primijetiti da, iako članak 5. Uredbe br. 111/1999 zahtijeva da, kako bi ponuda bila valjana, iznosi budu iskazani u eurima, navedena uredba ništa ne navodi o načinima plaćanja faktura. Naime, odredbe Uredbe br. 111/1999 ne propisuju provedbu plaćanja isporuke u točno određenoj valuti. Osim toga, treba podsjetiti da je važeća valuta u vrijeme sklapanja ugovora, 24. rujna 1999. bio francuski franak.
67 S druge strane, treba zaključiti da tužitelj ne navodi da je agencija za tržišne intervencije trebala u francuskim francima platiti iznos različit od iznosa 717 289,39 FRF koji je i naveden u frakturi.
68 Na toj osnovi, četvrti tužbeni razlog, u mjeri u kojoj je razumljiv Općem sudu, u svakom slučaju, treba odbiti kao neosnovan.
Drugi tužbeni razlog, koji se odnosi na zakašnjelo plaćanje zateznih kamata
69 Tužitelj ističe da, iako je izvršio sve usluge prijevoza iz ugovora koji se odnosi na skupinu predmeta isporuke br. 8 opisanu u Prilogu II. Uredbi br. 1799/1999 te je agenciji za tržišne intervencije dostavio dokumente kojima to dokazuje, ta agencija je bez ikakvoga opravdanja kasnila s plaćanjem spornih faktura. On slijedom toga zahtijeva da se Komisiji naloži da mu isplati zatezne kamate kao i kamate na te zatezne kamate. Tužitelj također ističe da Uredba br. 111/1999 ne sadrži nikakve odredbe o rokovima plaćanja usluge prijevoza i kamatnoj stopi koja se primjenjuje na kašnjenja. Slijedom navedenog, on smatra da je potrebno pozvati se na načela francuskog upravnog prava kojima se uređuju ta pitanja. Sukladno tim načelima, on primjećuje da se plaćanje mora provesti po predočenju fakture u trenutku preuzimanja ili dostave robe ili po primitku fakture ako ona nije izdana u trenutku preuzimanja ili dostave i da kašnjenjem plaćanja počinju teći zatezne kamate po sili zakona i bez dodatnih formalnosti.
70 Komisija uz potporu Francuske Republike smatra, u biti, da ovaj razlog treba odbiti u odnosu na sve fakture, ili zato što ih nije trebalo platiti, ili zato što ih je agencija za intervencije na tržištu platila prije nego što joj je tužitelj uputio opomenu, ili zato što one nisu vezane uz predmet spora, ili zato što nisu podneseni dokumenti potrebni za plaćanje po tim fakturama. Osim toga, u izostanku određenog roka za konačno plaćanje u uredbama br. 111/1999 i br. 1799/1999 ne može se smatrati da je te fakture trebalo platiti u gotovini. Naime, bilo je potrebno odrediti razuman rok agenciji za tržišne intervencije za provjeru zahtjeva koji su joj upućeni. Francuska Republika dodaje i da francuski Građanski zakonik također predviđa da zatezne kamate ne mogu početi teći po sili zakona nego tek nakon opomene dužniku o obvezi plaćanja.
71 Kao prvo, kao što smatraju Komisija i Francuska Republika, potrebno je odbiti zahtjev za plaćanje zateznih kamata za fakture čiji je datum fakturiranja raniji od datuma sklapanja ugovora koji se odnosi na skupinu predmeta isporuke br. 8 opisanu u Prilogu II. Uredbi br. 1799/1999, odnosno 24. rujna 1999., s obzirom na to da te fakture ne mogu biti povezane s predmetom spora kako je određen u tužbi. Slijedom navedenog, ovaj zahtjev treba odbiti za fakture pod oznakama BRU 9131230, BRU 9131356, BRU 9131823, BRU 9131824, BRU 9132738, BRU 9132739, BRU 9132764, BRU 9132021, BRU 9132022, BRU 9131606, BRU 9132744 i BRU 9132743.
72 Kao drugo, tužitelj ne osporava da su fakture s oznakama BRU 9132954, BRU 9133012, BRU 9133148, BRU 9133149, BRU 9133152, BRU 9133153, BRU 9133286, BRU 9134237, BRU 9133287, BRU 9133917, BRU 0135094, BRU 0135699 i BRU 0136077 bile plaćene prije nego što je uputio opomenu agenciji za tržišne intervencije 3. travnja 2000. On međutim ističe da, temeljem francuskog upravnog prava, takva opomena nije nužna da bi zatezne kamate počele teći.
73 U tom pogledu, kao što je spomenuto u točki 28. ove presude, francusko pravo primjenjuje se na ugovor koji se odnosi na skupinu predmeta isporuke br. 8 opisanu u Prilogu II. Uredbi br. 1799/1999 samo ako uredbe br. 111/1999 i br. 1799/1999, kako ih je tumačila sudska praksa, ne pružaju nijednu naznaku što se tiče konkretne primjene uvjeta ugovora.
74 Međutim, u ovom slučaju, kao što to ističe Komisija, Opći sud je već utvrdio da se u okviru provedbe ugovora o javnoj nabavi usluge prijevoza koji je Komisija tužitelju također dodijelila na temelju Uredbe br. 111/1999 kašnjenje plaćanja može utvrditi tek od trenutka opomene dužniku i da ugovor o isporuci ne propisuje da opomena ima učinak zakašnjenja (ili da zakašnjenje nastupa) po samom zakonu (po sili zakona) samim istekom roka (vidjeti u tom smislu presudu Calberson GE/Komisija, t. 21. supra, EU:T:2004:38, t. 144. i navedenu sudsku praksu). Dakle, Opći sud nije uputio na odredbu nacionalnog prava, nego se pozvao na prethodnu sudsku praksu, kojom se također tumači Uredba br. 111/1999 (presuda Hans Fusch/Komisija, t. 21. supra, EU:T:2002:246, t. 78.). Naime, s obzirom na osobitu narav ugovora koji se odnosi na skupinu predmeta isporuke br. 8 opisanu u Prilogu II. Uredbi br. 1799/1999, s obzirom na to da su odnosna prava i obveze stranaka definirani odredbama uredbi br. 111/1999 i br. 1799/1999, potrebno je jamčiti, što je više moguće, ujednačeno tumačenje ugovora koji proizlaze iz te uredbe. Iz toga proizlazi da, protivno onomu što ističe tužitelj, francusko pravo, koje je mjerodavno za ugovor samo u slučaju kada ugovor o tome ništa ne navodi, ne može uređivati pitanje koje se odnosi na zatezne kamate.
75 Iz toga proizlazi da je, s obzirom na to da tužitelj nije uputio opomenu za plaćanje agenciji za tržišne intervencije prije 3. travnja 2000., datuma tužiteljeve prve opomene, treba odbiti njegov zahtjev koji se odnosi na plaćanje zateznih kamata za fakture čije plaćanje je provedeno prije toga datuma, odnosno fakture koje imaju oznake BRU 9132954, BRU 9133012, BRU 9133148, BRU 9133149, BRU 9133152, BRU 9133153, BRU 9133286, BRU 9134237, BRU 9133287, BRU 9133917, BRU 0135094, BRU 0135699 i BRU 0136077.
76 Kao treće, što se tiče fakture s oznakom BRU 0137658 od 18. svibnja 2000., iz spisa ne proizlazi da je ona bila predmet opomene. Naime, treba istaknuti da se opomena od 29. svibnja 2000., koja se nalazi u spisu, ne poziva na tu fakturu nego na jednu drugu fakturu od 2. veljače 2000. Slijedom navedenog, uzimajući u obzir nepostojanje opomene, tužiteljev zahtjev koji se odnosi na fakturu s oznakom BRU 0137658 također treba odbiti.
77 Kao četvrto, što se tiče fakture s oznakom BRU 0135473, treba podsjetiti da članak 10. stavak 2. Uredbe br. 111/1999 propisuje da se zahtjevima za isplatu moraju priložiti različiti dokumenti (preslika prijevoznih dokumenata, potvrda o preuzimanju, preslika izvozne dozvole itd.) te da bez bilo kojega od tih dokumenata nije moguće izvršiti nikakvo plaćanje. Slijedom navedenog, samo izdavanje fakture ne daje pravo na isplatu.
78 U ovom slučaju, iz tužbe proizlazi da je faktura koja ima oznaku BRU 0135473 od 2. veljače 2000. bila plaćena u dva dijela, 23. svibnja i 13. lipnja 2000. Kao što ističe Komisija, iz priloga tužbi međutim proizlazi da plaćanje nije moglo biti provedeno ranije jer agencija za tržišne intervencije nije zaprimila sve potrebne dokumente. Agencija je te dokumente zatražila od tužitelja dopisom od 18. svibnja 2000. Iz priloga 14. tužbi proizlazi da je dopisom od 22. svibnja 2000. tužitelj dostavio određene dokumente, ali je propustio dostaviti barem jedan od traženih dokumenata, odnosno prijevozni dokument (CMR) koji odgovara carinskom obrascu s oznakom EX1 294905. Bez dokaza da je tužitelj prije 13. lipnja 2000. dostavio sve dokumente potrebne za provedbu plaćanja, zahtjev koji se odnosi na navedenu fakturu treba odbiti. Naime, ako ne postoji dospjelo dugovanje, zatezne kamate ne mogu početi teći.
79 Naposljetku, što se tiče faktura s oznakama BRU 0135095, BRU 0136486 i BRU 9133916, one odgovaraju dodatnim troškovima čekanja u Rusiji. Međutim, iz priloga tužbi proizlazi da je agencija za tržišne intervencije, što se navedenih faktura tiče, navela da se one ne mogu platiti prije suglasnosti službi Komisije te da se tužitelj s time složio. Stoga tužitelj ne može tvrditi da su te fakture trebale biti plaćene osam dana nakon što su poslane agenciji za tržišne intervencije. Tužitelj nije dokazao niti da je njihovo plaćanje, izvršeno 13. lipnja 2000., bilo provedeno sa zakašnjenjem u odnosu na datum kada su službe Komisije dale suglasnost za to plaćanje. Slijedom navedenog, zahtjev za zatezne kamate treba odbiti u mjeri u kojoj se odnosi na iste fakture jer tužitelj nije dokazao datum na koji su one dospjele na plaćanje.
80 Iz toga slijedi da drugi tužbeni razlog treba u cijelosti odbiti.
81 S obzirom na sve prethodno navedeno, sve tužiteljeve tužbene razloge, u mjeri u kojoj su razumljivi Općem sudu, treba odbiti kao neosnovane.
82 Tužbu stoga treba odbiti u cijelosti.
Troškovi
83 Sukladno članku 134. stavku 1. Poslovnika Općeg suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da tužitelj nije uspio u postupku, treba mu naložiti snošenje troškova sukladno zahtjevu Komisije.
84 Na temelju članka 138. stavka 1. Poslovnika, države članice koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove. Francuska Republika snosi vlastite troškove.
Slijedom navedenoga,
OPĆI SUD (sedmo vijeće),
proglašava i presuđuje:
1. Tužba se odbija.
2. Calibersonu GE nalaže se snošenje troškova.
3. Francuska Republika snosi vlastite troškove.
Van der Woude | Wiszniewska‑Białecka | Ulloa Rubio |
Proglašeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 18. veljače 2016.
Potpisi