PRESUDA SUDA (šesto vijeće)
22. veljače 2024.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Socijalna politika – Direktiva 2008/104/EZ – Rad preko poduzeća za privremeno zapošljavanje – Članak 5. stavak 1. – Načelo jednakog postupanja – Članak 3. stavak 1. točka (f) – Pojam ‚osnovni uvjeti rada i zapošljavanja za radnike zaposlene kod poduzeća za privremeno zapošljavanje’ – Pojam ‚plaća’ – Naknada za trajnu potpunu nesposobnost za rad, koja se odnosi na obavljanje uobičajenog zanimanja radnika zaposlenog kod poduzeća za privremeno zapošljavanje, uslijed nesreće na radu koja se dogodila tijekom ustupanja poduzeću korisniku”
U predmetu C‑649/22,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Tribunal Superior de Justicia del País Vasco (Visoki sud Baskije, Španjolska), odlukom od 27. rujna 2022., koju je Sud zaprimio 14. listopada 2022., u postupku
XXX
protiv
Randstad Empleo ETT SAU,
Serveo Servicios SAU, prije Ferrovial Servicios SA,
Axa Seguros Generales SA de Seguros y Reaseguros,
SUD (šesto vijeće),
u sastavu: P. G. Xuereb, u svojstvu predsjednika vijeća, A. Kumin (izvjestitelj) i I. Ziemele, suci,
nezavisni odvjetnik: G. Pitruzzella,
tajnik: A. Calot Escobar,
uzimajući u obzir pisani dio postupka,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za španjolsku vladu, M. Morales Puerta, u svojstvu agenta,
– za Europsku komisiju, I. Galindo Martín i D. Recchia, u svojstvu agenata,
odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da u predmetu odluči bez mišljenja,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članaka 20. i 21. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), članka 2. UEU‑a i članka 5. stavka 1. prvog podstavka Direktive 2008/104/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 19. studenoga 2008. o radu preko poduzeća za privremeno zapošljavanje (SL 2008., L 327, str. 9.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 4., str. 280.), u vezi s člankom 3. stavkom 1. točkom (f) te direktive.
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između, s jedne strane, osobe XXX, radnika zaposlenog preko poduzeća za privremeno zapošljavanje, i, s druge strane društva Randstad Empleo ETT SAU (u daljnjem tekstu: Randstad Empleo), s kojim je sklopila ugovor o privremenom zapošljavanju, društva Serveo Servicios SAU, prije Ferrovial Servicios SA (u daljnjem tekstu: Serveo Servicios), poduzeća korisnika kojem je ustupljena i osiguravajućeg društva Axa Seguros Generales SA de Seguros y Reaseguros (u daljnjem tekstu: Axa), u vezi s iznosom naknade na koju osoba XXX ima pravo na temelju potpune trajne nesposobnosti za obavljanje svojeg uobičajenog zanimanja zbog nesreće na radu koja se dogodila za vrijeme trajanja ustupanja poduzeću korisniku i koja je za posljedicu imala prestanak njezina radnog odnosa.
Pravni okvir
Pravo Unije
Direktiva 91/383/EEZ
3 Četvrta uvodna izjava Direktive Vijeća 91/383/EEZ od 25. lipnja 1991. o dopunama mjera za poticanje poboljšanja sigurnosti i zdravlja na radu radnika u radnom odnosu na određeno vrijeme ili privremenom radnom odnosu (SL 1991., L 206, str. 19.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 4., str. 63.) glasi:
„budući da je istraživanje pokazalo da su, općenito, radnici u radnom odnosu na određeno vrijeme ili u privremenom radnom odnosu, u određenim sektorima, izloženiji riziku od nesreća na radu i od profesionalnih bolesti nego ostali radnici”.
4 Člankom 1. te direktive, naslovljenim „Područje primjene”, određuje se:
„Ova se Direktiva primjenjuje na:
[…]
2. privremene radne odnose, između poduzeća za privremeno zapošljavanje koje je poslodavac, i radnika, kada je potonjem dodijeljen posao za i pod kontrolom poduzeća i/ili pogona koji koristi njegove usluge.”
5 Članak 2. navedene direktive, naslovljen „Cilj”, propisuje:
„1. Svrha ove Direktive je osigurati da radnici u radnom odnosu iz članka 1. uživaju, u pogledu sigurnosti i zdravlja na radu, jednaku razinu zaštite kao i ostali radnici u poduzeću i/ili pogonu koji koristi njihove usluge.
2. Postojanje radnog odnosa iz članka 1. ne opravdava različito postupanje u pogledu radnih uvjeta koji se odnose na zaštitu sigurnosti i zdravlja na radu, posebno u odnosu na pristup opremi za osobnu zaštitu.
[…]”
6 U skladu s člankom 8. iste direktive, naslovljenim „Privremeni radni odnosi: odgovornost”:
„Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi osigurale da:
1. je poduzeće i/ili pogon koji koristi usluge radnika tijekom trajanja rada odgovorno za uvjete pod kojima se obavlja posao, ne dovodeći u pitanje odgovornost poduzeća za privremeno zapošljavanje utvrđeno nacionalnim zakonodavstvom;
2. u svrhu primjene točke 1., uvjeti pod kojima se obavlja rad ograničeni su na one koji se odnose na sigurnost, higijenu i zdravlje na radu.”
Direktiva 2008/104
7 U uvodnim izjavama 1., 10. do 13. i 15. do 17. Direktive 2008/104 navodi se:
„(1) Ovom Direktivom poštuju se temeljna prava i načela prepoznata [Poveljom]. Ona je oblikovana posebno kako bi se osiguralo puno poštovanje članka 31. [P]ovelje, kojom se predviđa da svaki radnik ili radnica imaju pravo na radne uvjete kojima se poštuje njihovo zdravlje, sigurnost i dostojanstvo […].
[…]
(10) Unutar Europske unije postoje znatne razlike u pogledu primjene rada preko poduzeća za privremeno zapošljavanje i u pogledu pravnog položaja, statusa i radnih uvjeta radnika zaposlenih preko poduzeća za privremeno zapošljavanje.
(11) Rad preko poduzeća za privremeno zapošljavanje ne zadovoljava samo potrebe poduzeća za fleksibilnošću nego i potrebu zaposlenika da svoj posao usklade s privatnim životom. On tako pridonosi stvaranju novih poslova te sudjelovanju i uključivanju u tržište rada.
(12) Ovom se Direktivom uspostavlja nediskriminirajući, transparentan i razmjeran zaštitni okvir za radnike zaposlene preko poduzeća za privremeno zapošljavanje, kojim se istodobno poštuje raznolikost tržištâ rada i industrijskih odnosa.
(13) Direktivom [91/383] utvrđuju se odredbe o sigurnosti i zdravlju primjenljive na radnike zaposlene preko poduzeća za privremeno zapošljavanje.
[…]
(15) Ugovori o zapošljavanju na neodređeno vrijeme uobičajeni su oblik radnog odnosa. U slučaju radnika koji sa svojim poduzećem za privremeno zapošljavanje imaju ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a s obzirom na posebnu zaštitu koju takav ugovor pruža, treba predvidjeti odredbu kojom bi se dozvolila izuzeća od pravila primjenljivih u poduzeću korisniku.
(16) Kako bi se na fleksibilan način mogli nositi s raznolikošću tržištâ rada i industrijskih odnosa, države članice mogu dozvoliti socijalnim partnerima da utvrde uvjete rada i zapošljavanja, uz uvjet da se poštuje opća razina zaštite za radnike zaposlene preko poduzeća za privremeno zapošljavanje.
(17) Nadalje, u nekim ograničenim okolnostima države članice trebaju na temelju sporazuma sklopljenih sa socijalnim partnerima na nacionalnoj razini biti u stanju, sve dok je određena razina zaštite osigurana, odstupiti u određenoj mjeri od načela jednakog postupanja.”
8 Članak 1. te direktive, naslovljen „Područje primjene” u stavku 1. određuje:
„Ova se Direktiva primjenjuje na radnike s ugovorom o zapošljavanju ili radnom odnosu s poduzećem za privremeno zapošljavanje koji su ustupljeni poduzećima korisnicima za rad na određeno vrijeme pod njihovim nadzorom i rukovodstvom.”
9 Članak 2. navedene direktive, naslovljen „Cilj”, propisuje:
„Svrha ove Direktive je osigurati zaštitu radnika zaposlenih kod poduzeća za privremeno zapošljavanje i poboljšati kvalitetu zapošljavanja preko poduzeća za privremeno zapošljavanje osiguravanjem primjene načela jednakog postupanja, kako je utvrđeno u članku 5., na radnike zaposlene kod poduzeća za privremeno zapošljavanje i prepoznavanjem poduzeća za privremeno zapošljavanje kao poslodavaca, uz istodobno uvažavanje potrebe uspostavljanja odgovarajućeg okvira za primjenu zapošljavanja preko poduzeća za privremeno zapošljavanje s ciljem učinkovitog pridonošenja stvaranju radnih mjesta i razvoju fleksibilnih oblika rada.”
10 U skladu s člankom 3. Direktive 2008/104, naslovljenim „Definicije”:
„1. Za potrebe ove Direktive:
[…]
(f) ‚osnovni uvjeti rada i zapošljavanja’ znači uvjeti rada i zapošljavanja utvrđeni zakonodavstvom, uredbama, administrativnim odredbama, kolektivnim ugovorima i/ili drugim općim odredbama važećim u poduzeću korisniku koji se odnose na:
i. trajanje radnog vremena, prekovremeni rad, pauze, odmore, noćni rad, dopuste i državne praznike;
ii. plaću.
2. Ovom se Direktivom ne dovodi u pitanje nacionalno pravo u pogledu određivanja plaće, ugovora o zapošljavanju, radnog odnosa ili radnika.
[…]”
11 Članak 5. te direktive, naslovljen „Načelo jednakog postupanja” propisuje:
„1. Osnovni uvjeti rada i zapošljavanja za radnike zaposlene kod poduzeća za privremeno zapošljavanje su za vrijeme trajanja njihova ustupanja poduzeću korisniku najmanje jednaki uvjetima koji bi na te radnike bili primjenljivi da ih je na isto radno mjesto izravno zaposlilo poduzeće korisnik.
[…]
2. U pogledu plaće, države članice mogu nakon savjetovanja sa socijalnim partnerima predvidjeti izuzeće od načela utvrđenog u stavku 1. kad radnici zaposleni kod poduzeća za privremeno zapošljavanje koji s poduzećem za privremeno zapošljavanje imaju ugovor o zapošljavanju na neodređeno vrijeme nastavljaju primati plaću u razdoblju između dva ustupanja.
3. Nakon savjetovanja sa socijalnim partnerima države članice im mogu ponuditi, na odgovarajućoj razini i podložno uvjetima koje države članice utvrde, mogućnost da zadrže ili sklope kolektivne ugovore u kojima, uz istodobno poštovanje opće zaštite za radnike zaposlene kod poduzeća za privremeno zapošljavanje, u pogledu uvjeta rada i zapošljavanja radnika zaposlenih kod poduzeća za privremeno zapošljavanje mogu utvrditi odredbe koje se mogu razlikovati od odredaba iz stavka 1.
4. Uz uvjet da je za radnike zaposlene kod poduzeća za privremeno zapošljavanje osigurana odgovarajuća razina zaštite, države članice u čijem pravu ne postoji sustav za proglašavanje opće primjenljivih kolektivnih ugovora ili u čijem pravu ili praksi ne postoji sustav za proširenje odredaba tih ugovora na sva slična poduzeća u određenom sektoru ili zemljopisnom području, mogu nakon savjetovanja sa socijalnim partnerima na nacionalnoj razini i na temelju ugovora sklopljenog između njih utvrditi odredbe o osnovnim uvjetima rada i zapošljavanja koje odstupaju od načela utvrđenih u stavku 1. Takvim se odredbama može predvidjeti rok za ispunjavanje uvjeta za načelo jednakog tretmana.
[…]”
Španjolsko pravo
Zakon 14/1994
12 Članak 11. leya 14/1994 por la qu se regulan las empresas de trabajo temporal (Zakon 14/1994 kojim se uređuju poduzeća za privremeno zapošljavanje) od 1. lipnja 1994. (BOE br. 131 od 2. lipnja 1994.), u verziji koja se primjenjuje u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: Zakon 14/1994), u stavku 1. propisuje:
„Radnici zaposleni radi ustupanja poduzećima korisnicima tijekom razdoblja pružanja usluga u tim poduzećima imaju pravo na osnovne uvjete rada i zapošljavanja koje bi imali da ih je na isto radno mjesto izravno zaposlilo poduzeće korisnik.
Za te se potrebe osnovnim uvjetima rada i zapošljavanja smatraju uvjeti koji se odnose na plaću, trajanje radnog vremena, prekovremeni rad, pauze i odmore, noćni rad, dopuste i državne praznike.
Plaća uključuje sve stalne ili promjenjive novčane naknade, utvrđene za radno mjesto o kojem je riječ u kolektivnom ugovoru koji se primjenjuje na poduzeće korisnika, a koje su povezane s navedenim radnim mjestom. Ona u svakom slučaju mora uključivati razmjerni dio koji se odnosi na tjedni odmor, godišnje bonuse i naknade, neradne dane i godišnji odmor. Na poduzeću korisniku je da izračuna što će u konačnici primiti radnik i da u tu svrhu navede naknade iz ovog stavka u ugovoru o ustupanju radnika.
Osim toga, radnici zaposleni radi ustupanja imaju pravo na to da se na njih primjenjuju iste odredbe kao i na radnike poduzeća korisnika u području […] kao i na jednako postupanje za muškarce i žene, te na provedbu istih odredbi donesenih radi suzbijanja diskriminacije na temelju spola, rase ili etničkog podrijetla, religije, vjerovanja, tjelesne invalidnosti, dobi ili spolne orijentacije.”
Zakon o radu
13 Estatuto de los Trabajadores (Zakon o radu), u verziji koja proizlazi iz Real Decreto legislativo 2/2015 por el que se aprueba el texto refundido de la Ley del Estatuto de los Trabajadores (Kraljevska zakonodavna uredba 2/2015 kojom se potvrđuje pročišćeni tekst Zakona o radu), od 23. listopada 2015. (BOE br. 255 od 24. listopada 2015., str. 100224.), u članku 49. stavku 1. propisuje:
„Ugovor o radu prestaje:
[…]
(e) u slučaju radnikove smrti, teškog invaliditeta, trajnog smanjenja radne sposobnosti ili potpunog gubitka radne sposobnosti […]”
Kolektivni ugovor za poduzeća za privremeno zapošljavanje
14 Na temelju članka 42. VI convenio colectivo estatal de empresas de trabajo temporal (Šesti nacionalni kolektivni ugovor za poduzeća za privremeno zapošljavanje, u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor za poduzeća za privremeno zapošljavanje), radnici zaposleni kod poduzeća za privremeno zapošljavanje imaju pravo na naknadu u iznosu od 10 500 eura u slučaju potpune trajne nesposobnosti za obavljanje svojeg uobičajenog zanimanja zbog nesreće na radu.
Kolektivni ugovor za sektor industrije cestovnog prijevoza
15 Člankom 31. convenio colectivo para el sector de la industria del transporte de mercancías por carretera y agencias de transporte de Álava (Kolektivni ugovor za poduzeća iz sektora cestovnog prijevoza robe i agencije za prijevoz u Álavi, u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor za sektor industrije cestovnog prijevoza) predviđena je naknada u iznosu od 60 101,21 eura u slučaju potpune ili apsolutne trajne nesposobnosti za obavljanje svojeg uobičajenog zanimanja zbog nesreće na radu.
Glavni postupak i prethodno pitanje
16 Osoba XXX sklopila je ugovor o privremenom zapošljavanju koji je stupio na snagu 1. listopada 2016., s društvom Randstad Empleo, koje ju je stavilo na raspolaganje društvu Serveo Servicios radi obavljanja posla iskusnog fizičkog radnika. U skladu s tim ugovorom, na taj se radni odnos primjenjuje Kolektivni ugovor za poduzeća za privremeno zapošljavanje.
17 Osoba XXX doživjela je 24. listopada 2016. nesreću na radu dok je pružala te usluge. Odlukom Dirección Provincial del Instituto Nacional de la Seguridad Social de Álava (Provincijska uprava nacionalnog instituta za socijalnu sigurnost u Álavi, Španjolska) od 16. ožujka 2019., koju je Juzgado de lo Social n° 2 de Vitoria‑Gasteiz (Radni sud br. 2 u Vitoria‑Gasteizu, Španjolska) potvrdio presudom od 12. rujna 2019., utvrđena je potpuna trajna nesposobnost za obavljanje uobičajenog zanimanja zbog te nesreće na radu.
18 Društvo Axa isplatilo je naknadu 21. studenoga 2019., na temelju članka 42. Kolektivnog ugovora za poduzeća za privremeno zapošljavanje, u iznosu od 10 500 eura osobi XXX na temelju njezine potpune trajne nesposobnosti za obavljanje uobičajenog zanimanja. Međutim, osoba XXX smatra da joj je na temelju članka 31. Kolektivnog ugovora za sektor industrije cestovnog prijevoza trebala biti isplaćena naknada u iznosu od 60 101,21 eura.
19 Tako je 7. veljače 2020. sindicato Eusko Langileen Alkartasuna (sindikat Solidarnost baskijskih radnika) u svojstvu zastupnika osobe XXX podnio tužbu za naknadu štete Juzgadu de lo social n°3 de Vitoria (Radni sud br. 3 u Vitoriji, Španjolska) protiv, s jedne strane, društva Randstad Empleo, Serveo Servicios i društva Axa i, s druge strane, Fonda de Garantía Salarial (Jamstveni fond za plaće, Španjolska) kako bi se iznos od 49 601,21 eura, odnosno razlika između naknade koja je osobi XXX isplaćena na temelju članka 42. Kolektivnog ugovora za poduzeća za privremeno zapošljavanje i naknade predviđene u članku 31. Kolektivnog ugovora za sektor industrije cestovnog prijevoza, uvećana za 20 % ili za zatezne kamate, isplatila osobi XXX. Taj je sud odbio tu tužbu presudom od 30. prosinca 2021. uz obrazloženje, među ostalim, da se na osobu XXX primjenjuje Kolektivni ugovor za poduzeća za privremeno zapošljavanje i da, s obzirom na sudsku praksu Tribunala Supremo (Vrhovni sud, Španjolska), dodaci u području davanja iz sustava socijalne sigurnosti koji su odobreni na dobrovoljnoj osnovi i koji nisu dio jamstva minimalne plaće predviđenog člankom 11. Zakona 14/1994, kao što je naknada koju u ovom slučaju potražuje osoba XXX, nije obuhvaćena pojmom „plaća”.
20 Sindikat Solidarnost baskijskih radnika podnio je žalbu protiv te presude Tribunalu Superior de Justicia del País Vasco (Visoki sud Baskije, Španjolska), sudu koji je uputio zahtjev. Pred tim sudom osoba XXX tvrdi da je trebala primiti naknadu na temelju članka 31. Kolektivnog ugovora za sektor industrije cestovnog prijevoza, s obzirom na to da je ta naknada obuhvaćena pojmom „osnovni uvjeti rada i zapošljavanja” u smislu članka 3. stavka 1. točke (f) Direktive 2008/104. Nasuprot tomu, tuženici u glavnom postupku smatraju da se Kolektivni ugovor za poduzeća za privremeno zapošljavanje primjenjuje na osobu XXX i da naknada poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku ne ulazi u područje primjene „osnovnih uvjeta rada i zapošljavanja” u smislu te direktive.
21 Sud koji je uputio zahtjev dvoji o usklađenosti tumačenja Tribunala Supremo (Vrhovni sud) članka 11. Zakona 14/1994, kojim se prenosi Direktiva 2008/104, s načelima jednakog postupanja i nediskriminacije iz članaka 20. i 21. Povelje kao i s člankom 5. te direktive. Naime, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, u skladu s tim tumačenjem dodaci u području davanja iz sustava socijalne sigurnosti koji su odobreni na dobrovoljnoj osnovi nisu obuhvaćeni pojmom „plaća” u smislu tog članka 11. jer nisu izravno povezani s radom. Iz navedenog tumačenja proizlazi da naknada o kojoj je riječ u glavnom postupku nije obuhvaćena pojmom „osnovni uvjeti rada i zapošljavanja” i da stoga osoba XXX ne može zahtijevati naknadu koju potražuje na temelju članka 31. Kolektivnog ugovora za sektor industrije cestovnog prijevoza.
22 Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, s obzirom na svrhu Direktive 2008/104, a osobito njezin članak 5., pojam „osnovni uvjeti rada i zapošljavanja” treba tumačiti široko u skladu sa sudskom praksom Suda kako bi osoba XXX imala pravo na istu naknadu na koju bi imao pravo radnik kojeg je izravno zaposlilo društvo Serveo Servicios u istoj situaciji. Naime, tumačenje članka 11. Zakona 14/1994 koje je dao Tribunal Supremo (Vrhovni sud) moglo bi dovesti do apsurdne situacije u kojoj bi dva radnika ozlijeđena u istoj nesreći na radu dobila drukčiju naknadu štete ovisno o tome je li jednoga od njih izravno zaposlilo poduzeće korisnik.
23 Usto, što se tiče činjenice da je ugovor o radu osobe XXX prestao zbog njezine potpune trajne nesposobnosti za obavljanje njezina uobičajenog zanimanja, sud koji je uputio zahtjev ističe da je u presudi od 12. svibnja 2022., Luso Temp (C‑426/20, EU:C:2022:373) Sud presudio da pojam „osnovni uvjeti rada i zapošljavanja” uključuje naknadu koju je poslodavac dužan isplatiti radniku zbog prestanka njegova radnog odnosa.
24 Naposljetku, sud koji je uputio zahtjev smatra da osoba XXX pati od invaliditeta zbog predmetne nesreće na radu i da je zbog toga izgubila svoj posao. Međutim, nepriznavanje potonjoj osobi prava na naknadu štete na isti način kao i radnicima koje je društvo Serveo Servicios izravno zaposlilo u istoj situaciji, odnosno na temelju članka 31. Kolektivnog ugovora za sektor industrije cestovnog prijevoza, moglo bi predstavljati diskriminaciju na temelju invaliditeta, koja je zabranjena člankom 21. Povelje.
25 U tim je okolnostima Tribunal Superior de Justicia del País Vasco (Visoki sud Baskije) odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeće prethodno pitanje:
„Treba li članke 20. i 21. [Povelje], članak 2. UEU‑a te članak 3. stavak 1. točku (f) i članak 5. Direktive [2008/104] tumačiti na način da im se protivi tumačenje španjolskog pravila iz sudske prakse kojim se iz pojma ‚osnovni uvjeti rada i zapošljavanja’ isključuje naknada na koju ima pravo radnik zaposlen kod poduzeća za privremeno zapošljavanje, čiji je ugovor o radu prestao nakon što je kod njega utvrđena trajna potpuna radna nesposobnost zbog nesreće na radu koja se dogodila u poduzeću korisniku njegovih usluga?”
Dopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku
26 Valja podsjetiti na to da potreba za tumačenjem prava Unije koje će biti korisno nacionalnom sudu zahtijeva da on odredi činjenični i zakonodavni okvir unutar kojeg se nalaze pitanja koja postavlja ili da barem objasni činjenične tvrdnje na kojima se ona temelje. Naime, u okviru postupka iz članka 267. UFEU‑a Sud je isključivo ovlašten izjasniti se o tumačenju nekog Unijina akta polazeći od činjenica koje mu navede nacionalni sud (presuda od 12. siječnja 2023., DOBELES HES, C‑702/20 i C‑17/21, EU:C:2023:1, t. 85. i navedena sudska praksa).
27 Osim toga, Sud je naglasio da je važno da nacionalni sud navede konkretne razloge zbog kojih nije siguran u tumačenje prava Unije te zbog kojih smatra da je Sudu potrebno uputiti prethodna pitanja. U tom pogledu, nužno je da nacionalni sud u samoj odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku pruži minimum objašnjenja o razlozima izbora odredaba prava Unije čije tumačenje traži kao i o vezi koju uspostavlja između tih odredaba i nacionalnog zakonodavstva primjenjivog na spor koji mu je podnesen (presuda od 9. rujna 2021., Toplofikacija Sofija i dr., C‑208/20 i C‑256/20, EU:C:2021:719, t. 19. i navedena sudska praksa).
28 Ti zahtjevi u vezi sa sadržajem zahtjeva za prethodnu odluku kojih, u okviru suradnje uspostavljene člankom 267. UFEU‑a, sud koji je uputio zahtjev mora biti svjestan i kojih se mora strogo pridržavati izričito su navedeni u članku 94. Poslovnika Suda. Na njih se podsjeća i u točki 15. Preporuka Suda Europske unije namijenjenih nacionalnim sudovima koje se odnose na pokretanje prethodnog postupka (SL 2019., C 380, str. 1.) (presuda od 9. rujna 2021., Toplofikacija Sofija i dr., C‑208/20 i C‑256/20, EU:C:2021:719, t. 20. i navedena sudska praksa).
29 U ovom slučaju sud koji je uputio zahtjev pita Sud o tumačenju članaka 20. i 21. Povelje, članka 2. UEU‑a te članka 3. stavka 1. točke (f) i članka 5. Direktive 2008/104. Međutim, taj sud ne navodi s potrebnom preciznošću i jasnoćom razloge koji su ga naveli na to da se zapita o tumačenju članaka 20. i 21. Povelje kao i članka 2. UEU‑a ni vezu koju uspostavlja između tih odredaba i nacionalnog propisa o kojem je riječ u glavnom postupku.
30 Naime, kao prvo, iako se člancima 20. i 21. Povelje utvrđuju načela jednakog postupanja i nediskriminacije, valja utvrditi, kao što je to učinila Europska komisija, da sud koji je uputio zahtjev u pogledu tih odredbi samo navodi da bi činjenica da se osobi XXX ne prizna pravo na naknadu štete kao da je radnik kojeg je društvo Serveo Servicios izravno zaposlilo mogla predstavljati diskriminaciju na temelju invaliditeta, zabranjenu tim člankom 21.
31 Međutim, sud koji je uputio zahtjev nije pojasnio na koji način obeštećenje osobe XXX na temelju članka 42. Kolektivnog ugovora za poduzeća za privremeno zapošljavanje, a ne na temelju članka 31. Kolektivnog ugovora za sektor industrije cestovnog prijevoza, može predstavljati diskriminaciju na njezinu štetu zbog njezina invaliditeta. Naime, kao što to proizlazi iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje, valja utvrditi, poput španjolske vlade, da je za rješavanje pitanja na koji se od tih kolektivnih ugovora radnik može osloniti kako bi zatražio naknadu štete zbog trajne potpune radne nesposobnosti za obavljanje svojeg uobičajenog zanimanja, odlučujući status tog radnika, s obzirom na to da eventualni invaliditet navedenog radnika u tom kontekstu nije relevantan.
32 U tim okolnostima, nije potrebno ni ispitivati situaciju osobe XXX s obzirom na članke 2. i 3. Direktive Vijeća 2000/78/EZ od 27. studenoga 2000. o uspostavi općeg okvira za jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja (SL 2000., L 303, str. 16.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 1., str. 69.), koji se osobito odnose na diskriminaciju na temelju invaliditeta, a na koje upućuje sud a da pritom ne pojašnjava po čemu bi te odredbe bile relevantne za rješavanje spora u glavnom postupku.
33 Osim toga, u dijelu u kojem se u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku upućuje na članak 14. Direktive 2006/54/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 5. srpnja 2006. o provedbi načela jednakih mogućnosti i jednakog postupanja prema muškarcima i ženama u pitanjima zapošljavanja i rada (SL 2006., L 204, str. 23.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 1., str. 246.), na temelju kojeg „[z]abranjuje se izravna i neizravna diskriminacija na temelju spola”, valja utvrditi da u spisu kojim Sud raspolaže nema nikakvih naznaka diskriminacije osobe XXX na temelju spola.
34 Kao drugo, što se tiče članka 2. UEU‑a, dovoljno je istaknuti da zahtjev za prethodnu odluku nije u skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 27. i 28. ove presude jer ne sadržava nikakvo pojašnjenje u pogledu razloga koji su naveli sud koji je uputio zahtjev da Sudu postavi pitanje o tumačenju te odredbe ni o vezi koju uspostavlja između navedene odredbe i nacionalnog zakonodavstva primjenjivog u glavnom postupku.
35 S obzirom na prethodno navedeno, zahtjev za prethodnu odluku dopušten je samo u dijelu u kojem se odnosi na članak 5. stavak 1. prvi podstavak i članak 3. stavak 1. točku (f) Direktive 2008/104.
O prethodnom pitanju
36 Svojim pitanjem i s obzirom na ono što proizlazi iz točke 35. ove presude, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 5. stavak 1. prvi podstavak Direktive 2008/104, u vezi s njezinim člankom 3. stavkom 1. točkom (f), tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis, kako ga tumači nacionalna sudska praksa na temelju kojeg je naknada, koju radnici zaposleni kod poduzeća za privremeno zapošljavanje mogu zahtijevati zbog trajne potpune nesposobnosti za obavljanje svojeg uobičajenog zanimanja zbog nesreće na radu koja se dogodila za vrijeme trajanja ustupanja poduzeću korisniku i koja je za posljedicu imala prestanak njegova radnog odnosa, manja od naknade koju bi ti radnici mogli zahtijevati, u istoj situaciji i na istom temelju, da ih je to poduzeće korisnik izravno zaposlilo na ista radna mjesta i u istom trajanju.
Pojam „osnovni uvjeti rada i zapošljavanja” u smislu članka 5. stavka 1. prvog podstavka Direktive 2008/104 u vezi s njezinim člankom 3. stavkom 1. točkom (f)
37 Kao prvo, valja ispitati jesu li naknada, na koju ima pravo radnik zaposlen kod poduzeća za privremeno zapošljavanje zbog trajne potpune nesposobnosti za obavljanje svojeg uobičajenog zanimanja zbog nesreće na radu koja se dogodila za vrijeme trajanja ustupanja poduzeću korisniku i koja je za posljedicu imala prestanak njegova radnog odnosa, obuhvaćena pojmom „osnovni uvjeti rada i zapošljavanja” u smislu članka 5. stavka 1. prvog podstavka Direktive 2008/104, u vezi s njezinim člankom 3. stavkom 1. točkom (f).
38 Iako tekst članka 5. stavka 1. prvog podstavka Direktive 2008/104 ne sadržava nikakvu naznaku na temelju koje bi se moglo utvrditi treba li pojam „osnovni uvjeti rada i zapošljavanja”, koji se u njemu nalazi, tumačiti na način da uključuje takvu naknadu ili ne, taj se pojam poziva, u skladu s definicijom navedenom u članku 3. stavku 1. točki (f) Direktive 2008/104, na pojam „plaća”.
39 U tom pogledu valja istaknuti da potonji pojam nije definiran Direktivom 2008/104.
40 Iako je točno da se, u skladu s člankom 3. stavkom 2. Direktive 2008/104, njome „ne dovodi u pitanje nacionalno pravo u pogledu određivanja plaće”, važno je pojasniti da se ta odredba ne može tumačiti kao odricanje zakonodavca Unije od toga da sam odredi doseg pojma „plaća” u smislu te direktive, s obzirom na to da ta odredba znači samo to da je taj zakonodavac želio sačuvati ovlast država članica da definiraju taj pojam u smislu nacionalnog prava, što je aspekt čije usklađivanje nije cilj te direktive (vidjeti u tom smislu presudu od 17. studenoga 2016., Betriebsrat der Ruhrlandklinik, C‑216/15, EU:C:2016:883, t. 30. do 32.).
41 Kao što to proizlazi iz ustaljene sudske prakse, utvrđivanje značenja i dosega pojmova za koje pravo Unije ne daje nikakvu definiciju treba provesti u skladu s njihovim uobičajenim smislom u jeziku koji se u danom trenutku koristi, uzimajući u obzir kontekst u kojem se oni koriste i ciljeve postavljene propisom kojem pripadaju (presuda od 1. kolovoza 2022., Navitours, C‑294/21, EU:C:2022:608, t. 25. i navedena sudska praksa).
42 Kao prvo, prema svojem uobičajenom značenju u svakodnevnom jeziku, pojam „plaća” općenito se shvaća kao novac koji se isplaćuje za određeni rad ili za pružanje usluge.
43 U tom pogledu, valja podsjetiti na to da iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je bitna značajka plaće to što je ona ekonomska protučinidba za uslugu o kojoj je riječ, protučinidba koja se uobičajeno definira između pružatelja i primatelja usluge (presuda od 11. studenoga 2021., Manpower Lit, C‑948/19, EU:C:2021:906, t. 45. i navedena sudska praksa).
44 Osim toga, pojam „plaća” definiran je u članku 157. stavku 2. UFEU‑a kao „redovita osnovna ili minimalna nadnica ili plaća te svako drugo primanje, bilo u gotovini ili u naravi, koju radnik prima neposredno ili posredno od svojeg poslodavca, a u vezi sa zaposlenjem”. Kao što to proizlazi iz sudske prakse, taj pojam treba široko tumačiti i on obuhvaća, među ostalim, sva primanja u novcu ili naravi, sadašnja ili buduća, pod uvjetom da ih je poslodavac odobrio radniku bilo neizravno, na temelju njegova zaposlenja, bilo na temelju ugovora o radu, zakonodavnih odredbi ili dobrovoljno (presuda od 8. svibnja 2019., Praxair MRC, C‑486/18, EU:C:2019:379, t. 70. i navedena sudska praksa).
45 Osim toga, Sud je pojasnio da se među primanjima koja se mogu smatrati „plaćom”, u smislu članka 157. UFEU‑a, nalaze osobito primanja koja isplaćuje poslodavac s osnove radnog odnosa, a čiji je cilj radnicima osigurati izvor prihoda, iako u posebnim slučajevima ne obavljaju nikakvu djelatnost predviđenu ugovorom o radu. Osim toga, smatranje takvih primanja plaćom ne može biti dovedeno u pitanje zbog same činjenice da odgovaraju i ciljevima socijalne politike (presuda od 19. rujna 2018., Bedi, C‑312/17, EU:C:2018:734, t. 34. i navedena sudska praksa).
46 U tom pogledu valja utvrditi da iz sudske prakse proizlazi da je „plaća” u smislu članka 157. stavka 2. UFEU‑a dio „uvjeta zapošljavanja” u smislu članka 4. stavka 1. Okvirnog sporazuma o radu s nepunim radnim vremenom, sklopljenog 6. lipnja 1997., koji se nalazi u prilogu Direktivi Vijeća 97/81/EZ od 15. prosinca 1997. o Okvirnom sporazumu o radu s nepunim radnim vremenom koji su sklopili UNICE, CEEP i ETUC (SL 1998., L 14, str. 9.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 3., str. 131.), kako je izmijenjena Direktivom Vijeća 98/23/EZ od 7. travnja 1998. (SL 1998., L 131, str. 10.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 3., str. 137.) i člankom 4. točkom 1. Okvirnog sporazuma o radu na određeno vrijeme, sklopljenog 18. ožujka 1999., koji se nalazi u Prilogu Direktivi Vijeća 1999/70/EZ od 28. lipnja 1999. o Okvirnom sporazumu o radu na određeno vrijeme koji su sklopili ETUC, UNICE i CEEP (SL 1999., L 175, str. 43.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 4., str. 228.) (vidjeti u tom smislu presude od 15. travnja 2008., Impact, C‑268/06, EU:C:2008:223, t. 131. i 132., i od 22. studenoga 2012., Elbal Moreno, C‑385/11, EU:C:2012:746, t. 20. i 21.).
47 Međutim, članak 5. stavak 1. prvi podstavak Direktive 2008/104 još je više usmjeren od navedenih odredbi osigurati djelotvornu zaštitu netipičnih ili privremeno zaposlenih radnika, tako da se tumačenje koje je slično onomu iz sudske prakse navedene u točkama 44. i 45. ove presude u pogledu pojma „plaća” u smislu članka 157. UFEU‑a nameće, a fortiori, radi utvrđivanja dosega tog pojma, u smislu članka 3. stavka 1. točke (f) podtočke ii. te direktive (vidjeti u tom smislu presudu od 12. svibnja 2022., Luso Temp, C‑426/20, EU:C:2022:373, t. 36.).
48 Iako je točno da naknada poput one iz točke 37. ove presude nije izravno isplaćena kao protučinidba za rad radnika zaposlenog preko poduzeća za privremeno zapošljavanje, valja, međutim, smatrati da takva naknada predstavlja novčanu naknadu koju, s jedne strane, poslodavac radniku neizravno odobrava zbog zapošljavanja potonjeg jer je ta naknada predviđena kolektivnim ugovorom koji se primjenjuje na radni odnos i, s druge strane, plaća se tom radniku s ciljem naknade gubitka prihoda koji proizlazi iz njegove nesposobnosti da obavlja svoje uobičajeno zanimanje, tako da joj je cilj osigurati izvor prihoda.
49 Prema tome, pojam „plaća” u smislu članka 3. stavka 1. točke (f) podtočke ii. Direktive 2008/104 dovoljno je širok da obuhvati naknadu koju radnici zaposleni kod poduzeća za privremeno zapošljavanje mogu zahtijevati na temelju trajne potpune nesposobnosti za obavljanje svojeg uobičajenog zanimanja zbog nesreće na radu koja se dogodila u poduzeću korisniku.
50 Kao drugo, što se tiče konteksta u kojem se nalazi članak 5. stavak 1. prvi podstavak Direktive 2008/104, u vezi s njezinim člankom 3. stavkom 1. točkom (f) podtočkom ii., valja utvrditi da, na temelju uvodne izjave 13. te direktive, Direktivom 91/383 utvrđuju se odredbe o sigurnosti i zdravlju primjenljive na radnike zaposlene preko poduzeća za privremeno zapošljavanje.
51 Međutim, iz članka 2. stavka 1. Direktive 91/383, u vezi s njezinim člankom 1. točkom 2., proizlazi da je cilj te direktive osigurati da radnici zaposleni kod poduzeća za privremeno zapošljavanje u pogledu sigurnosti i zdravlja na radu uživaju jednaku razinu zaštite koju uživaju drugi radnici poduzeća korisnika. Osim toga, na temelju tog članka 2. stavka 2. u vezi s tim člankom 1. točkom 2., postojanje radnog odnosa kod poduzeća za privremeno zapošljavanje ne može opravdati različito postupanje u pogledu radnih uvjeta koji se odnose na zaštitu sigurnosti i zdravlja na radu, tim više što su, kao što to proizlazi iz četvrte uvodne izjave navedene direktive, radnici u radnom odnosu na određeno vrijeme ili u privremenom radnom odnosu, u određenim sektorima, izloženiji riziku od nesreća na radu nego ostali radnici.
52 Osim toga, članak 8. Direktive 91/383 u biti predviđa da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi osigurale da je poduzeće i/ili pogon koji koristi usluge radnika tijekom trajanja rada odgovorno za uvjete pod kojima se obavlja posao koji su povezani sa sigurnošću, higijenom i zdravljem na radu, ne dovodeći u pitanje odgovornost poduzeća za privremeno zapošljavanje utvrđeno nacionalnim zakonodavstvom.
53 Stoga valja smatrati, s jedne strane, da je zaštita „sigurnosti” i „zdravlja” na radnom mjestu obuhvaćena „uvjetima rada” u smislu Direktive 91/383 i da se prema radniku zaposlenom kod poduzeća za privremeno zapošljavanje tijekom trajanja njegova rada mora postupati na isti način kao prema radnicima izravno zaposlenima u poduzeću korisniku.
54 S druge strane, naknada poput one iz točke 37. ove presude povezana je sa zaštitom „sigurnosti” i „zdravlja” na radnom mjestu, s obzirom na to da odgovornost poduzeća korisnika i, ovisno o slučaju, poduzeća za privremeno zapošljavanje, koja se odnosi na uvjete obavljanja rada povezane s tom zaštitom, proizlazi iz naknade štete u slučaju u kojem navedena zaštita ne uspije, odnosno, među ostalim, kada do nesreće na radu dođe tijekom razdoblja ustupanja radnika zaposlenog preko poduzeća za privremeno zapošljavanje uz posljedicu trajne potpune nesposobnosti tog radnika da obavlja svoje uobičajeno zanimanje.
55 S obzirom na upućivanje Direktive 2008/104 na Direktivu 91/383, valja utvrditi da kontekst u kojem se nalazi članak 5. stavak 1. prvi podstavak Direktive 2008/104, u vezi s njezinim člankom 3. stavkom 1. točkom (f), potvrđuje tumačenje prema kojem pojam „plaća”, na koji upućuje pojam „osnovni uvjeti rada i zapošljavanja” iz tih odredbi, obuhvaća naknadu poput one iz točke 37. ove presude.
56 Kao treće, kada je riječ o ciljevima Direktive 2008/104, iz uvodne izjave 1. te direktive proizlazi da je njezin cilj osigurati puno poštovanje članka 31. Povelje, koji u skladu sa svojim stavkom 1. općenito predviđa da svaki radnik ili radnica imaju pravo na radne uvjete kojima se čuvaju njihovo zdravlje, sigurnost i dostojanstvo. U Objašnjenjima koja se odnose na Povelju Europske unije o temeljnim pravima (SL 2007., C 303, str. 17.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 7., str. 120.) navodi se u tom pogledu da izraz „radni uvjeti” treba razumjeti u smislu članka 156., iako u toj odredbi nije definiran taj pojam. S obzirom na svrhu zaštite prava radnika zaposlenog kod poduzeća za privremeno zapošljavanje koju se nastoji postići navedenom direktivom, to nepostojanje pojašnjenja ide u prilog širokom tumačenju navedenog pojma (vidjeti u tom smislu presudu od 12. svibnja 2022., Luso Temp, C‑426/20, EU:C:2022:373, t. 40. i navedenu sudsku praksu).
57 Prema tome, budući da Direktiva 2008/104 ima za cilj osigurati zaštitu radnika zaposlenih kod poduzeća za privremeno zapošljavanje u području sigurnosti i zdravlja na radu, valja utvrditi, kao što je to učinila Komisija, da bi, ako bi u slučaju nesreće na radu financijski rizik za poduzeća korisnike bio manji u pogledu tih radnika u odnosu na radnike koje izravno zapošljavaju, ta poduzeća bila manje motivirana ulagati u sigurnost radnika zaposlenih kod poduzeća za privremeno zapošljavanje, što bi dovelo do zanemarivanja tog cilja.
58 Slijedom toga, ciljevi Direktive 2008/104 potkrjepljuju tumačenje pojma „plaća” u smislu članka 3. stavka 1. točke (f) podtočke ii. te direktive kao „osnovnog uvjeta rada i zapošljavanja” u smislu članka 5. stavka 1. prvog podstavka navedene direktive, prema kojem taj pojam uključuje naknadu koju može tražiti radnik zaposlen kod poduzeća za privremeno zapošljavanje na temelju trajne potpune nesposobnosti za obavljanje svojeg uobičajenog zanimanja, koja proizlazi iz nesreće na radu koja se dogodila u poduzeću korisniku.
59 To tumačenje ne može se dovesti u pitanje, suprotno onomu što u biti tvrdi španjolska vlada, zbog toga što se takva naknada isplaćuje nakon prestanka radnog odnosa preko poduzeća za privremeno zapošljavanje ili zbog činjenice da ta naknada navodno proizlazi samo iz utvrđenja potpune trajne nesposobnosti za rad dotičnog radnika zaposlenog preko poduzeća za privremeno zapošljavanje i, prema tome, prestanka njegova radnog odnosa.
60 Naime, s jedne strane, važno je pojasniti da okolnost da se predmetna naknada isplaćuje nakon prestanka radnog odnosa ne isključuje mogućnost da može imati narav plaće u smislu članka 3. stavka 1. točke (f) podtočke ii. Direktive 2008/104 (vidjeti po analogiji presudu od 8. svibnja 2019., Praxair MRC, C‑486/18, EU:C:2019:379, t. 70.).
61 S druge strane, valja podsjetiti na to da bi tumačenje pojma „osnovni uvjeti rada i zapošljavanja”, koje bi isključivalo naknadu koju je poslodavac dužan isplatiti radniku zaposlenom kod poduzeća za privremeno zapošljavanje samo zato što je ta naknada povezana s prestankom njegova radnog odnosa iz područja primjene članka 5. stavka 1. prvog podstavka Direktive 2008/104, bilo protivno kontekstu u kojem se nalazi ta odredba i ciljevima te direktive (vidjeti u tom smislu presudu od 12. svibnja 2022., Luso Temp, C‑426/20, EU:C:2022:373, t. 39. i 45.).
62 Osim toga, valja utvrditi, kao što to proizlazi iz spisa kojim Sud raspolaže, da je nesreća na radu o kojoj je riječ u glavnom postupku, koja je događaj koji je doveo do potpune trajne nesposobnosti osobe XXX da obavlja svoje uobičajeno zanimanje, nastala „za vrijeme […] ustupanja poduzeću korisniku” u smislu članka 5. stavka 1. prvog podstavka Direktive 2008/104, tako da se ne može prihvatiti da je uzrok naknade koja se isplaćuje zbog te nesposobnosti samo prestanak radnog odnosa osobe XXX.
63 S obzirom na sve prethodno navedeno, valja smatrati da naknada, na koju ima pravo radnik zaposlen kod poduzeća za privremeno zapošljavanje zbog potpune trajne nesposobnosti za obavljanje svojeg uobičajenog zanimanja zbog nesreće na radu koja se dogodila za vrijeme trajanja ustupanja poduzeću korisniku i koja je za posljedicu imala prestanak njegova radnog odnosa, obuhvaćena pojmom „osnovni uvjeti rada i zapošljavanja” u smislu članka 5. stavka 1. prvog podstavka Direktive 2008/104, u vezi s njezinim člankom 3. stavkom 1. točkom (f).
Opseg načela jednakog postupanja iz članka 5. stavka 1. prvog podstavka Direktive 2008/104
64 Kada je, kao drugo, riječ o opsegu načela jednakog postupanja iz članka 5. stavka 1. prvog podstavka Direktive 2008/104, treba podsjetiti na to da, u skladu s tom odredbom, osnovni uvjeti rada i zapošljavanja za radnike zaposlene kod poduzeća za privremeno zapošljavanje moraju za vrijeme trajanja njihova ustupanja poduzeću korisniku biti najmanje jednaki uvjetima koji bi na te radnike bili primjenljivi da ih je na isto radno mjesto izravno zaposlilo poduzeće korisnik.
65 Stoga je na sudu koji je uputio zahtjev da, u prvom koraku, utvrdi osnovne uvjete rada i zapošljavanja koji bi se primjenjivali na radnika zaposlenog kod poduzeća za privremeno zapošljavanje kada bi ga izravno zaposlilo poduzeće korisnik kako bi u njemu radio na istom radnom mjestu na kojem stvarno radi, i u istom trajanju, odnosno konkretnije, u ovom slučaju, naknadu na koju bi imao pravo na temelju trajne potpune nesposobnosti za obavljanje svojeg uobičajenog zanimanja zbog nesreće na radu koja se dogodila za vrijeme trajanja ustupanja poduzeću korisniku. Kao drugo, na tom je sudu da usporedi te osnovne uvjete rada i zapošljavanja s onima koji se stvarno primjenjuju na tog radnika zaposlenog kod poduzeća za privremeno zapošljavanje tijekom trajanja njegova ustupanja tom poduzeću korisniku, i to kako bi na temelju svih relevantnih okolnosti o kojima je riječ u glavnom postupku utvrdilo je li se poštovalo načelo jednakog postupanja prema navedenom radniku zaposlenom preko poduzeća za privremeno zapošljavanje (vidjeti u tom smislu presudu od 12. svibnja 2022., Luso Temp, C‑426/20, EU:C:2022:373, t. 50.).
66 U ovom slučaju sud koji je uputio zahtjev navodi da, s obzirom na tumačenje članka 11. Zakona 14/1994 koje je dao Tribunal Supremo (Vrhovni sud), radnici zaposleni kod poduzeća za privremeno zapošljavanje mogu u slučaju trajne potpune nesposobnosti za obavljanje svojeg uobičajenog zanimanja zahtijevati samo naknadu, na temelju članka 42. Kolektivnog ugovora o radu preko poduzeća za privremeno zapošljavanje, koja je niža od naknade na koju radnici koje je izravno zaposlilo poduzeće korisnik imaju pravo na temelju članka 31. Kolektivnog ugovora za sektor industrije cestovnog prijevoza. Konkretnije, prema spisu kojim raspolaže Sud, osoba XXX, kao radnik zaposlen kod poduzeća za privremeno zapošljavanje, ima pravo na naknadu u iznosu od 10 500 eura na temelju prvog od tih kolektivnih ugovora, dok bi, da ga je društvo Serveo Servicios izravno zaposlilo, imalo pravo na naknadu u iznosu od 60 101,21 eura na temelju drugog od tih kolektivnih ugovora.
67 Ako je to doista slučaj, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri, valja smatrati da, suprotno onomu što predviđa članak 5. stavak 1. prvi podstavak Direktive 2008/104, osoba XXX za vrijeme trajanja njezina ustupanja društvu Serveo Servicios, nije imala osnovne uvjete rada i zapošljavanja koju su najmanje jednaki uvjetima koji bi se na nju primjenjivali da ju je na isto radno mjesto i u istom trajanju izravno zaposlilo poduzeće korisnik.
68 U tom pogledu, valja primijetiti da, iako države članice na temelju članka 5. stavaka 2. do 4. Direktive 2008/104 mogu pod točno određenim uvjetima predvidjeti odstupanja od načela jednakog postupanja, odluka kojom je upućen zahtjev za prethodnu odluku i spis kojim Sud raspolaže ne sadržavaju nikakve informacije o eventualnoj primjeni jednog od tih odstupanja u Španjolskoj.
69 Osim toga, valja podsjetiti na to da, iako je točno da na temelju članka 5. stavka 3. Direktive 2008/104 socijalni partneri imaju mogućnost sklopiti kolektivne ugovore kojima se za uvjete rada i zapošljavanja radnika zaposlenih kod poduzeća za privremeno zapošljavanje utvrđuju odredbe koje se mogu razlikovati od onih iz stavka 1. tog članka, takvi ugovori moraju, međutim, u skladu s tim stavkom 3. u vezi s uvodnim izjavama 16. i 17. te direktive, jamčiti opću razinu zaštite radnika zaposlenih kod poduzeća za privremeno zapošljavanje.
70 Obveza osiguravanja opće razine zaštite za radnike zaposlene kod poduzeća za privremeno zapošljavanje zahtijeva, među ostalim, da se povlastice u području osnovnih uvjeta rada i zapošljavanja koje mogu kompenzirati različito postupanje prema tim radnicima dodjeljuju potonjima, pri čemu se poštovanje te obveze mora konkretno ocijeniti (vidjeti u tom smislu presudu od 15. prosinca 2022., TimePartner Personalmanagement, C‑311/21, EU:C:2022:983, t. 44. i 50.). Stoga, kako bi se moglo odstupiti od načela jednakog postupanja utvrđenog u članku 5. stavku 1. prvom podstavku Direktive 2008/104, nužno je da se kolektivnim ugovorom o radu preko poduzeća za privremeno zapošljavanje omogući da se osobi XXX osigura takva opća razina zaštite na način da joj se dodijele kompenzacijske povlastice u pogledu osnovnih uvjeta rada i zapošljavanja koje stvaraju protutežu učincima različitog postupanja koje trpi, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.
71 Naposljetku valja podsjetiti na to da je Sud u nekoliko navrata presudio da je nacionalni sud koji postupa u sporu koji se vodi isključivo između pojedinaca dužan, kad primjenjuje odredbe unutarnjeg prava usvojene u cilju prenošenja obveza predviđenih direktivom, uzeti u obzir sveukupnost pravila nacionalnog prava i tumačiti ih, u najvećoj mogućoj mjeri, s obzirom na tekst i cilj te direktive radi postizanja rješenja usklađenog s njezinim ciljem (vidjeti u tom smislu presudu od 12. svibnja 2022., Luso Temp, C‑426/20, EU:C:2022:373, t. 56. i 57. i navedenu sudsku praksu).
72 Stoga, u slučaju da sud koji je uputio zahtjev zaključi da bi osoba XXX imala pravo na naknadu koju potražuje na temelju članka 31. Kolektivnog ugovora za sektor industrije cestovnog prijevoza u slučaju da ju je društvo Serveo Servicios izravno zaposlilo, na tom je sudu, među ostalim, da provjeri može li se članak 11. Zakona 14/1994 tumačiti u skladu sa zahtjevima Direktive 2008/104 i stoga tumačiti na drugi način prema kojem se osobi XXX ne oduzima ta naknada, što bi bilo protivno članku 5. stavku 1. prvom podstavku te direktive, kao što to proizlazi iz točke 67. ove presude.
73 Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da članak 5. stavak 1. prvi podstavak Direktive 2008/104, u vezi s njezinim člankom 3. stavkom 1. točkom (f) treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis, kako ga tumači nacionalna sudska praksa na temelju kojeg je naknada, koju radnici zaposleni kod poduzeća za privremeno zapošljavanje mogu zahtijevati u slučaju trajne potpune nesposobnosti za obavljanje svojeg uobičajenog zanimanja zbog nesreće na radu koja se dogodila za vrijeme trajanja ustupanja poduzeću korisniku i koja je za posljedicu imala prestanak njihova radnog odnosa, manja od naknade koju bi ti radnici mogli zahtijevati, u istoj situaciji i na istom temelju, da ih je to poduzeće korisnik izravno zaposlilo na istim radnim mjestima i u istom trajanju.
Troškovi
74 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (šesto vijeće) odlučuje:
Članak 5. stavak 1. prvi podstavak Direktive 2008/104/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 19. studenoga 2008. o radu preko poduzeća za privremeno zapošljavanje, u vezi s njezinim člankom 3. stavkom 1. točkom (f),
treba tumačiti na način da mu se:
protivi nacionalni propis, kako ga tumači nacionalna sudska praksa na temelju kojeg je naknada, koju radnici zaposleni kod poduzeća za privremeno zapošljavanje mogu zahtijevati u slučaju trajne potpune nesposobnosti za obavljanje svojeg uobičajenog zanimanja zbog nesreće na radu koja se dogodila za vrijeme trajanja ustupanja poduzeću korisniku i koja je za posljedicu imala prestanak njihova radnog odnosa, manja od naknade koju bi ti radnici mogli zahtijevati, u istoj situaciji i na istom temelju, da ih je to poduzeće korisnik izravno zaposlilo na istim radnim mjestima i u istom trajanju.
Potpisi