RJEŠENJE OPĆEG SUDA (prvo vijeće)
13. siječnja 2017.(*)
„Postupak – Odmjeravanje troškova”
U predmetu T‑88/09 DEP,
Idromacchine Srl, sa sjedištem u Porto Margheri (Italija),
Alessandro Capuzzo, sa stalnom adresom u Miranu (Italija),
Roberto Capuzzo, sa stalnom adresom u Spinei (Italija),
koje zastupaju W. Viscardini i G. Donà, avocats,
tužitelji,
protiv
Europska komisija, koju zastupaju É. Gippini Fournier i D. Grespan, u svojstvu agenata,
tuženika,
povodom zahtjeva za odmjeravanje troškova nastavno na presudu od 8. studenoga 2011., Idromacchine i dr./Komisija (T‑88/09, EU:T:2011:641),
OPĆI SUD (prvo vijeće)
u sastavu: I. Pelikánová (izvjestiteljica), predsjednica, V. Valančius i U. Öberg, suci,
tajnik: E. Coulon,
donosi sljedeće
Rješenje
Činjenice, postupak i zahtjevi stranaka
1 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 27. veljače 2009. tužitelji, društvo Idromacchine Srl te Alessandro i Roberto Capuzzo, suvlasnici društva Idromacchine, čijih su poslovnih udjela suvlasnici svaki u omjeru od 50 %, pokrenuli su postupak za naknadu štete u kojem su zahtijevali da se Europskoj komisiji naloži popravljanje materijalne i nematerijalne štete koja je navodno pretrpljena zbog objave, u Odluci Komisije C(2004) 5426 final od 30. prosinca 2004., „Državne potpore – Italija – Državna potpora N 586/2003, N 587/2003, N 589/2003 i C 48/2004 (ex N 595/2003) – Produljenje roka od 3 godine određenog za isporuku tankera za kemikalije – Poziv za podnošenje očitovanja na temelju članka 88. stavka 2. [UEZ]” (SL 2005., C 42, str. 15.), navoda u skladu s kojim je nabava rezervoara koji nisu u skladu s normama kvalitete i sigurnosti od društva Idromacchine dovela do kašnjenja u isporuci brodova u koje su ti rezervoari trebali biti ugrađeni.
2 Presudom od 8. studenoga 2011., Idromacchine i dr./Komisija (T‑88/09, EU:T:2011:641), Opći sud odbio je kao neosnovan zahtjev za naknadu štete u dijelu u kojem se njime zahtijevala naknada ukupne navodne materijalne štete te je tužbu tužiteljâ prihvatio u pogledu popravljanja nematerijalne štete koju je pretrpjelo društvo Idromacchine. Također je Komisiji naložio snošenje vlastitih troškova i dvije trećine troškova tužiteljâ, a preostalu trećinu bili su dužni snositi tužitelji.
3 Žalbom podnesenom tajništvu Suda 24. siječnja 2012. tužitelji su pobijali presudu od 8. studenoga 2011., Idromacchine i dr./Komisija (T‑88/09, EU:T:2011:641) te je ta žalba odbijena rješenjem od 3. rujna 2013., Idromacchine i dr./Komisija (C‑34/12 P, neobjavljeno, EU:C:2013:552). Sud je također tužiteljima naložio snošenje troškova vezanih uz žalbeni postupak.
4 Porukom elektroničke pošte od 13. veljače 2014. tužitelji su Komisiji naznačili da iznos koji im ona mora isplatiti na ime „troškova čiju je naknadu moguće tražiti” u predmetu doseže 98 598,33 eura.
5 Nakon različitih razmijenjenih dopisa među strankama, Komisija je dopisom od 9. ožujka 2015. predložila isplatiti iznos od 25 000 eura, a zatim, tijekom telefonskog razgovora s odvjetnicima tužiteljâ 19. svibnja 2015. iznos od 29 000 eura.
6 Porukom elektroničke pošte od 9. lipnja 2015. tužitelji su odbili Komisijinu ponudu.
7 Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 26. studenoga 2015. tužitelji su podnijeli predmetni zahtjev za odmjeravanje troškova, kojim od Općeg suda zahtijevaju da:
– odredi u iznosu od 102 264,99 eura troškove čiju je naknadu moguće tražiti u predmetu T‑88/09, uključujući troškove ovog postupka odmjeravanja troškova;
– na navedeni iznos, ili onaj koji će Opći sud odrediti, naloži plaćanje zateznih kamata, počevši od dana objave rješenja ili barem od njegove dostave sve do datuma stvarnog plaćanja, koje se izračunavaju po stopi koju Europska središnja banka (ESB) primjenjuje na svoje glavne operacije refinanciranja koja je na snazi prvog dana u mjesecu dospijeća plaćanja, uvećanoj za tri i pol postotna boda, ili, podredno, uvećanoj za dva postotna boda.
8 U očitovanju podnesenom tajništvu Općeg suda 19. siječnja 2016. Komisija od Općeg suda zahtijeva da:
– nužne troškove koji su tužiteljima nastali u predmetu T‑88/09 odredi u visini ukupnog iznosa koji ne prelazi 36 000 eura;
– njoj naloži snošenje dvije trećine ukupnog iznosa troškova čiju je naknadu moguće tražiti.
Pravo
9 U skladu s člankom 170. stavkom 3. Poslovnika Općeg suda, ako postoji spor o troškovima čiju je naknadu moguće tražiti, nakon što je stranci na koju se zahtjev odnosi omogućio da podnese svoja očitovanja, Opći sud odlučuje rješenjem protiv kojeg nije dopušten pravni lijek.
Mogućnost traženja naknade troškova koji su nastali tužiteljima
10 Prema članku 140. točki (b) Poslovnika troškovi čiju je naknadu moguće tražiti nužni su troškovi stranaka nastali u svrhu postupka, posebice putni troškovi i troškovi boravka i naknade agentu, savjetniku ili odvjetniku.
11 U skladu s ustaljenom sudskom praksom vezanom uz članak 91. točku (b) Poslovnika Općeg suda od 2. svibnja 1991., čiji je sadržaj jednak onomu članka 140. točke (b) Poslovnika, iz te odredbe proizlazi da su troškovi čiju je naknadu moguće tražiti ograničeni, s jedne strane, na one nastale u svrhu postupka pred Općim sudom i, s druge strane, na one koji su u tu svrhu bili nužni (vidjeti rješenje od 25. ožujka 2014., Marcuccio/Komisija, T‑126/11 P‑DEP, neobjavljeno, EU:T:2014:171, t. 25. i navedena sudska praksa).
12 Određujući troškove čiju je naknadu moguće tražiti, Opći sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja sve do trenutka potpisivanja rješenja o odmjeravanju troškova, uključujući nužne troškove vezane uz postupak odmjeravanja troškova (rješenje od 25. ožujka 2014., Marcuccio/Komisija, T‑126/11 P‑DEP, neobjavljeno, EU:T:2014:171, t. 27.).
13 U ovom slučaju, tužitelji se pozivaju na različite troškove i nagrade, to jest nagrade za rad odvjetnika, obračunate prema tarifi po utrošenom satu i tarifi koja se ne obračunava po utrošenom satu, troškove za komunikaciju i telefonske konferencije, elektroničku poštu, telefaks, poštanske troškove i troškove preslika, troškove vezane uz tehničko računovodstveno vještačenje (u daljnjem tekstu: vještačenje) te putne troškove i naknade vezane uz raspravu od 8. veljače 2011., kao i paušalni iznos od 5 % od nagrada, na ime „naknade općih troškova”.
14 Komisija osporava mogućnost traženja naknade troškova vještačenja kao i nagrada vezanih uz komunikaciju te paušalnog iznosa za opće troškove.
15 Kao prvo, kad je riječ o nagradama za rad odvjetnika, nije sporno da su nagrade vezane uz pravnički posao u pravom smislu riječi troškovi čiju je naknadu moguće tražiti. Međutim, u ovom slučaju, tužitelji zahtijevaju i naknadu nagrada za rad odvjetnika vezanih uz posebne usluge, zaračunatih za svaku uslugu posebno, to jest uz komunikaciju i telefonske konferencije, poruke poslane elektroničkom poštom, telefaks i dopise poslane poštanskim putem.
16 U tom pogledu, valja smatrati da su, s obzirom na to da se određene posebne usluge navedene u gornjoj točki 15. odnose na pravničke poslove u pravom smislu riječi, nagrade vezane uz te poslove već uključene u iznos nagrada fakturiranih po utrošenom satu i ne mogu se dodatno fakturirati a da se pritom ne dopusti dvostruko plaćanje nagrada, kako to s pravom ističe Komisija. Usto, s obzirom na to da se druge usluge među onima navedenim u gornjoj točki 15. odnose na sporedne radnje administrativne naravi, koje se stoga ne može platiti nagradama, vezani su troškovi opći troškovi čiju je naknadu načelno moguće tražiti. Međutim, kako to Komisija s pravom ističe, s obzirom na to da tužitelji zahtijevaju i paušalnu naknadu općih troškova, treba izbjeći to da se ti troškovi dvostruko nadoknade.
17 Usto, valja podsjetiti da je na sucu da vodi računa prije svega o ukupnom broju radnih sati koji se mogu smatrati objektivno nužnima u svrhe postupka pred Općim sudom, neovisno o broju odvjetnika na koje su se mogle podijeliti pružene usluge (rješenja od 30. listopada 1998., Kaysersberg/Komisija, T‑290/94 (92), EU:T:1998:255, t. 20.; od 15. ožujka 2000., Enso‑Gutzeit/Komisija, T‑337/94 (92), EU:T:2000:76, t. 20. i od 28. lipnja 2004., Airtours/Komisija, T‑342/99 DEP, EU:T:2004:192, t. 30.). U tom pogledu valja istaknuti da je broj sati koje su istodobno fakturirala dva zastupnika tužiteljâ, osobito za konferencije u uredu sa strankama, proučavanje spisa, odgovora na tužbu i odgovora na repliku te izvještaja za raspravu, pripremu za raspravu i sudjelovanje na potonjoj, očito prekomjeran i ne može ga se u njegovoj ukupnosti kvalificirati kao nužnog u svrhu postupka pred Općim sudom.
18 Kao drugo, kad je riječ o troškovima vezanim uz vještačenje, iz sudske prakse proizlazi da se u predmetima koji uključuju ocjene koje su u osnovi ekonomske naravi, sudjelovanje ekonomskih savjetnika ili vještaka zajedno s radom pravnih savjetnika ponekad može pokazati nužnim i tako dovesti do troškova čiju je naknadu moguće tražiti u skladu s člankom 140. točkom (b) Poslovnika (vidjeti, u tom smislu, rješenje od 19. prosinca 2006., WestLB/Komisija, T‑228/99 DEP, neobjavljeno, EU:T:2006:405, t. 78. i navedena sudska praksa).
19 Kako bi tomu bilo tako, takvo sudjelovanje mora objektivno biti nužno u svrhu postupka. Takav može biti slučaj osobito kad se nalaz i mišljenje vještaka pokaže odlučujućim za rješavanje spora, na način da je njegovo podnošenje od jedne stranke, Opći sud poštedilo nužnosti nalaganja vještačenja u okviru ovlasti izvođenja dokazâ koje ima na temelju članka 25. Statuta Suda Europske unije i članka 91. Poslovnika (rješenje od 19. prosinca 2006., WestLB/Komisija, T‑228/99 DEP, neobjavljeno, EU:T:2006:405, t. 79.).
20 Međutim, tomu nije tako u ovom slučaju. Naime, prema tužiteljima, svrha vještačenja bila je ta da vanjska kvalificirana i neovisna osoba dâ veću pouzdanost komercijalnim i ekonomskim podacima koje su oni uzeli u obzir kako bi dokazali štetu i uzročnu vezu s postupanjem koje se Komisiji prigovara. U tom pogledu valja istaknuti, kao prvo, da se vještačenje prema opisu njegova predmeta, koji je dao sam vještak koji je revizorsko‑računovodstveni ured, u biti sastojalo u pukoj provjeri jesu li iznosi sadržani u odjeljcima 1., 2. i 3. „tehničko‑računovodstvenog” izvještaja o sektoru obrade metala, koji su pripremili tužitelji, u skladu s računovodstvenom dokumentacijom, godišnjim bilancama, iznosima i informacijama sadržanim u komercijalnoj korespondenciji i drugim izvorima navedenim u tom izvještaju. Stoga je u biti bila riječ o potvrdi točnosti, a ne o nalazu i mišljenju vještaka.
21 Kao drugo, potvrđeni izvještaj odnosio se prije svega na pojedinosti materijalne štete koju su tužitelji isticali pred Općim sudom. Nasuprot tomu, kad je riječ o nematerijalnoj šteti, tim se izvještajem samo predlagalo da se iznos te štete pravično odredi u visini između 30 % i 50 % iznosa materijalne štete na koju su se tužitelji pozivali, koja je bila određena u iznosu od 5 459 641,28 eura, a da nisu navedena razmatranja koja bi trebala opravdavati taj raspon. Budući da je Opći sud, s jedne strane, odbio kao neosnovane sve zahtjeve tužiteljâ koji su se odnosili na materijalnu štetu i, s druge strane, da je izričito odbio način izračuna i iznos nematerijalne štete koji su tužitelji predložili, kako bi na kraju potonji odredio na 20 000 eura (presuda od 8. studenoga 2011., Idromacchine i dr./Komisija, T‑88/09, EU:T:2011:641, t. 74. i 76.), potrebno je zaključiti da potvrđeni izvještaj nije bio ni nužan ni koristan u svrhu postupka.
22 Točno je da se o nepostojanju nužnosti i korisnosti, u svrhu postupka, dokaza podnesenog Općem sudu ne može izvesti zaključak iz same činjenice da tužitelj nije uspio u postupku s određenim zahtjevom ili da Opći sud nije prihvatio činjenice koje je taj dokaz trebao dokazati jer se time kažnjava stranka zato što je pokušala u potpunosti ispuniti svoju obvezu dokazivanja činjenica na koje se poziva. Međutim, u ovom slučaju, potvrđivanje „tehničko‑računovodstvenog” izvještaja koji su podnijeli tužitelji, nije Opći sud poštedjelo, u smislu predviđenom sudskom praksom navedenom u gornjoj točki 19., nužnosti nalaganja vještačenja u okviru ovlasti izvođenja dokaza koje ima na temelju članka 25. Statuta Suda Europske unije i članka 91. Poslovnika. Naime, iz točaka 104. do 115. presude od 8. studenoga 2011., Idromacchine i dr./Komisija (T‑88/09, EU:T:2011:641), proizlazi da je razlog tomu što je Opći sud odbio zahtjeve tužiteljâ glede materijalne štete, koja je trebala biti dokazana potvrđenim izvještajem, bila činjenica da tužitelji nisu dokazali da je postojala uzročna veza između Komisijina protupravnog ponašanja i štete na koju se pozivalo. Stoga, budući da nije postojala potvrda koju su tužitelji trebali podnijeti, Opći sud nije trebao naložiti vještačenje kako bi provjerio podatke koje su podnijeli tužitelji.
23 Slijedom toga, troškovi vezani uz vještačenje nisu troškovi čiju je naknadu moguće tražiti.
24 Nadalje, kad je riječ o argumentu tužiteljâ u skladu s kojim je sam Opći sud, od kojeg su tužitelji tražili naknadu troškova vještačenja na ime popravljanja pretrpjele materijalne štete, naveo da takve troškove stranaka u svrhu sudskog postupka nije bilo moguće smatrati takvima da predstavljaju štetu koja je različita od snošenja troškova postupka (presuda od 8. studenoga 2011, Idromacchine i dr./Komisija, T‑88/09, EU:T:2011:641, point 98), dovoljno je navesti da, iako je Opći sud tako naveo da su troškovi vještačenja bili dio troškova postupka, nigdje nije zauzeo stajalište o tome je li njihovu naknadu moguće tražiti u smislu članka 140. točke (b) Poslovnika.
25 Kao treće, troškovi komunikacije, osim oni koji su vezani uz internu komunikaciju među odvjetnicima tužiteljâ iz svojih ureda u Bruxellesu (Belgija) i u Padovi (Italija), načelno su troškovi čiju je naknadu moguće tražiti. Naime, treba podsjetiti da se troškovi komunikacije između dvaju odvjetnika iste stranke ne mogu opravdati kao nužni troškovi (vidjeti, u tom smislu, rješenje od 20. studenoga 2012., Al Shanfari/Vijeće i Komisija, T‑121/09 DEP, neobjavljeno, EU:T:2012:607, t. 43. i navedena sudska praksa). Budući da ta komunikacije nije određena unutar ukupne komunikacije na koju se tužitelji pozivaju, poželjno je troškove komunikacije nadoknaditi na paušalnoj osnovi, na ime općih troškova.
26 Kao četvrto, troškovi preslika na koje se u ovom slučaju pozivaju tužitelji troškovi su čiju je naknadu moguće tražiti, što Komisija ni ne osporava.
27 Kao peto, kad je riječ o troškovima vezanim uz raspravu, valja istaknuti, s jedne strane, da „naknada za put” nije nužna jer se na ime nagrada uzima u obzir naknada za sudjelovanje na raspravi. S druge strane, suprotno mišljenju Komisije, ne čini se da je prisutnost dvaju odvjetnika na raspravi, s obzirom na važnost predmeta, bila prekomjerna, tako da su putni troškovi i troškovi boravka vezani uz njihovo sudjelovanje na raspravi troškovi čiju je naknadu moguće tražiti.
28 Kao šesto, iako su opći troškovi doista troškovi čiju je naknadu moguće tražiti na temelju članka 140. točke (b) Poslovnika, omjer od 5 % nagrada odvejtnikâ tužiteljâ je, u ovom slučaju, previsok. U okolnostima ovog slučaja, stopa od 2 % navedenih nagrada čini se prikladnom za određivanje iznosa općih troškova koji nisu troškovi preslika, čiju je naknadu moguće tražiti.
Iznos troškova čiju je naknadu moguće tražiti
29 Kad je riječ o iznosu troškova čiju je naknadu moguće tražiti, treba podsjetiti da u skladu s ustaljenom sudskom praksom, ako ne postoje tarifne odredbe prava Europske unije, Opći sud mora slobodno ocijeniti podatke predmeta, vodeći računa o predmetu i prirodi spora, o njegovoj važnosti gledano u odnosu na pravo Unije kao i težinu predmeta, opseg posla koji je parnični postupak mogao prouzročiti agentima ili savjetnicima uključenim u postupak te gospodarskim interesima koje stranke imaju u tom sporu (rješenje od 19. prosinca 2006., WestLB/Komisija, T‑228/99 DEP, neobjavljeno, EU:T:2006:405, t. 61.).
30 Kao prvo, kad je riječ o uključenim gospodarskim interesima, njihova važnost ne može se odrediti ukupnim iznosom naknade štete koju su u glavnom postupku tužitelji zahtijevali u okviru tužbe za naknadu štete kao što je ona u ovom slučaju. Naime, kao što to ističe Komisija, takav pristup mogao bi tužitelje potaknuti na to da podnesu prekomjerne zahtjeve. U ovom slučaju, uzimajući u obzir okolnosti slučaja, treba smatrati da su uključeni gospodarski interesi bili od ograničene važnosti.
31 Kao drugo, kad je riječ o važnosti spora gledano u odnosu na pravo Unije, kao i o njegovoj težini, valja navesti da se spor odnosio na tužbu za naknadu štete koja je navodno prouzrokovana Komisijinim nezakonitim postupanjem, koje je područje predmet bogate sudske prakse vezane uz uvjete koji trebaju biti ispunjeni za nastanak izvanugovorne odgovornosti Unije i uz određivanje visine štete. Nadalje, valja istaknuti da se Komisijino postupanje nije osporavalo glede činjenica i da je stoga spor bio ograničen na njegovu pravnu kvalifikaciju, dokazivanje uzročne veze i određivanje visine štete. U tim uvjetima, važnost i težina spora moraju se kvalificirati kao srednji.
32 Kao treće, kad je riječ o opsegu obavljenog posla, ograničena važnost uključenih gospodarskih interesa te srednji stupanj pravne važnosti i težine spora ne opravdavaju 486 sati rada za koje odvjetnici tužiteljâ navode da su ih posvetili glavnom predmetu i Općem sudu ne omogućavaju da smatra objektivno nužnim, u smislu članka 140. točke (b) Poslovnika, ukupan iznos od 118 700 eura nagrada fakturiranih prema tarifama po utrošenom satu koje oni navode, s obzirom na to da se troškove koordinacije poslova različitih savjetnika tužiteljâ ne može smatrati nužnim troškovima koje treba uzeti u obzir za izračun iznosa troškova čiju je naknadu moguće tražiti (vidjeti, u tom smislu, rješenje od 20. studenoga 2012., Al Shanfari/Vijeće i Komisija, T‑121/09 DEP, neobjavljeno, EU:T:2012:607, t. 30. i navedena sudska praksa).
33 Naime, valja istaknuti, kao prvo, da se ukupno 241 sat rada za proučavanje glavnog predmeta kao i sastav punomoći i tužbe čini prekomjernim. Uzimajući u obzir okolnosti istaknute u gornjim točkama 30. i 31., ukupno 85 sati rada čini se kao primjerena procjena vremena koje je odvjetniku iskusnom u tom području nužno da obavi navedene usluge.
34 Kao drugo, tužitelji traže naknadu začetiri sata rada za sastavljanje zahtjeva za preispitivanje odluke Općeg suda pri čemu je zatražena zaštita identiteta i da se izostavi objavljivanje određenih podataka. Budući da je taj zahtjev, koji je Opći sud odbio, bio ograničen na to da se ponove elementi i argumenti koji su već sadržani u prvotnom zahtjevu za zaštitu identiteta, podnesenom u tužbi i koji je Opći sud odbio, sati rada koji su mu posvećeni ne mogu se smatrati nužnima u svrhu postupka pred Općim sudom.
35 Kao treće, čini se da je 148 sati rada koje su tužitelji obračunali za proučavanje odgovora na tužbu i sastav replike prekomjerno. Uzimajući u obzir okolnosti navedene u gornjim točkama 30. i 31., kao i vrijeme koje se smatra primjerenim za proučavanje glavnog predmeta i sastav punomoći i tužbe, navedeno u gornjoj točki 33., ukupno 35 sati rada čini se kao prikladna procjena vremena koje je odvjetniku iskusnom u tom području nužno da obavi navedene usluge.
36 Kao četvrto, tužitelji traže naknadu za 20 sati rada za proučavanje odgovora na repliku, šest sati rada za razgovor sa strankama, dva sata rada za sastavljanje zahtjeva za dodatno vrijeme izlaganja, četrnaest sati rada za proučavanje izvještaja za raspravu i sastavljanje očitovanja na taj izvještaj, kao i 47 sati rada za pripremu za raspravu. Kao što to pravilno ističe Komisija, to vrijeme rada u ukupnom trajanju od 89 sati čini se znatno prekomjernim. Naime, posebice proučavanje odgovora na repliku i izvještaja za raspravu sastavni je dio pripreme za potonju, pri čemu je izvještaj za raspravu sadržavao samo trinaest stranica te je sažeto prikazivao razloge i argumente stranaka koje su odvjetnici tužiteljâ već dobro poznavali te je rasprava sama po sebi bila jednostavna i trajala je samo dva sata, a da strankama nije odobreno dodatno vrijeme za izlaganje. U tim okolnostima, ukupno 24 sata rada čini se kao primjerena procjena vremena koje je iskusnom odvjetniku nužno za obavljanje tih usluga. Isto tako, četiri sata rada za sudjelovanje na samoj raspravi (dva sata rada za svakog od dvaju odvjetnika tužiteljâ) valja priznati kao nužne.
37 Kao peto, treba istaknuti da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, Opći sud nije ovlašten odmjeravati nagrade za rad koje stranke moraju isplatiti svojim odvjetnicima, nego odrediti iznos u kojem se može tražiti naknada tih troškova od stranke kojoj je naloženo snošenje troškova postupka. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za odmjeravanje troškova Opći sud stoga nije dužan uzeti u obzir nacionalnu tarifu koja određuje nagrade za rad odvjetnika ni mogući sporazum koji je u tom pogledu sklopljen između dotične stranke i njezinih agenata ili savjetnika (rješenja od 8. studenoga 1996., Stahlwerke Peine‑Salzgitter/Komisija, T‑120/89 (92), EU:T:1996:161, t. 27. i od 10. siječnja 2002., Starway/Vijeće, T‑80/97 DEP, EU:T:2002:1, t. 26.).
38 U ovom slučaju, nagrade koje naplaćuju odvjetnici tužiteljâ u skladu su sa stupnjem složenosti spora. Stoga, tarifa poput one koja je fakturirana za rad koji je obavio W. Viscardini, to jest 300 eura po satu, doista je u skladu s onom profesionalca koji ima veliko iskustvo u predmetnom području. Fakturiranje rada G. Donàe, to jest 200 eura po satu, također odgovara nagradama koje se općenito plaćaju za odvjetnika koji je suradnik, ali ima određeno iskustvo. Uzimajući u obzir sudsku praksu navedenu u gornjoj točki 17., u ovom slučaju stoga valja primijeniti jedinstvenu tarifu od 250 eura po satu rada na sate koji se priznaju kao nužni u svrhu postupka pred Općim sudom.
39 Iz toga slijedi da troškovi čiju naknadu tužitelji mogu tražiti od Komisije, na ime nagrada za rad odvjetnika, dosežu ukupan iznos od 37 000 eura, to jest 21 250 eura za proučavanje glavnog predmeta kao i za sastav punomoći i tužbe, 8750 eura za proučavanje odgovora na tužbu i sastav replike, 6000 eura za pripremu za raspravu i 1000 eura za sudjelovanje na samoj raspravi.
40 Kao četvrto, troškovi preslika u iznosu od 411 eura ne čine se prekomjernim i Komisija ih uostalom ni ne osporava, tako da ih valja priznati kao nužne u svrhu postupka pred Općim sudom.
41 Kao peto, kad je riječ o troškovima vezanim uz raspravu, kao što to Komisija navodi, uzimajući u obzir činjenicu da su opći troškovi koji nisu troškovi preslika predmet paušalne naknade koja se izračunava primjenom postotka od nagrada odvjetnikâ tužiteljâ, ne moraju se dodatno naknaditi „sporedni troškovi rasprave”, kako to zahtijevaju tužitelji, a da pritom ne specificiraju narav navedenih troškova. Uzimajući u obzir te okolnosti, iznos troškova čiju je naknadu moguće tražiti na ime troškova vezanih uz raspravu treba odrediti u visini 1082 eura pri čemu taj iznos obuhvaća putne troškove i troškove boravka dvaju odvjetnika tužiteljâ.
42 Kao šesto, kad je riječ o općim troškovima koji nisu troškovi preslika, kao što je to navedeno u gornjoj točki 28., treba ih naknaditi paušalno u iznosu od 740 eura, to jest u iznosu od 2 % nagrada odvjetnikâ tužiteljâ za koje se smatra da su nužni u svrhu postupka pred Općim sudom, kako su utvrđeni u gornjoj točki 39.
43 Kao sedmo, kad je riječ o troškovima nastalim u ovom postupku za odmjeravanje troškova, za koje tužitelji smatraju da iznose 5000 eura (20 sati rada, fakturiranih po 250 eura po utrošenom satu), dovoljno je istaknuti da oni nisu bili nužni u svrhu postupka pred Općim sudom, s obzirom na to da je Komisija u predsudskom stadiju postupka predložila isplatiti iznos koji prelazi onaj koji je Opći sud smatrao nužnim (vidjeti gornju točku 5.).
44 S obzirom na sva prethodna razmatranja do pravedne ocjene svih troškova čiju naknadu tužitelji mogu tražiti u glavnom predmetu doći će ako se oni odrede u iznosu od 39 233 eura, to jest 37 000 eura na ime nagrada njihovim odvjetnicima u glavnom postupku, 411 eura na ime troškova preslika, 1082 eura na ime troškova vezanih uz raspravu i 740 eura na ime općih troškova koji nisu troškovi preslika.
45 Od tog ukupnog iznosa od 39 233 eura, iznos od 26 155 eura, to jest dvije trećine, snosi Komisija, u skladu s presudom od 8. studenoga 2011., Idromacchine i dr./Komisija (T‑88/09, EU:T:2011:641).
Argument koji se temelji na povredi prava na pristup sudu
46 Tužitelji ističu da bi, ako Opći sud ne prizna da je troškove za koje tvrde da su ih doista imali moguće naknaditi, to dovelo do povrede prava na pristup sudu zaštićenog člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima i člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP). Oni smatraju da bi, ako se u ovom slučaju iznos od 20 000 eura koji im je Opći sud dosudio na ime naknade nematerijalne štete „neutralizira” iznosom troškova koje i dalje moraju snositi, to predstavljalo uskraćivanje sudske zaštite.
47 Komisija osporava te argumente.
48 Najprije, treba podsjetiti da je načelo djelotvorne sudske zaštite opće načelo prava Europske unije koje je danas izraženo u članku 47. Povelje o temeljnim pravima koji u prvom stavku propisuje da svatko čija su prava i slobode zajamčeni pravom Unije povrijeđeni ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred sudom, u skladu s uvjetima utvrđenima tim člankom i, u drugom stavku, koji odgovara članku 6. stavku 1. EKLJP‑a, da svatko ima pravo da zakonom prethodno ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj (presuda od 28. veljače 2013., preispitivanje Arango Jaramillo i dr./EIB, C‑334/12 RX‑II, EU:C:2013:134, t. 40. do 42.).
49 Međutim, tužitelji u ovom slučaju ne tvrde da je ostvarenje njihova prava na pristup sudu bilo ograničeno, nego u bitnome ističu da bi tom pravu bila oduzeta njegova bit ako bi dio njihova troška u predmetu T‑88/09, koji bi i dalje morali snositi, prekoračio iznos naknade štete koju im je Opći sud dosudio u tom predmetu, s obzirom na to da bi učinak toga bio da im se oduzme navedena naknada štete.
50 U tom pogledu, valja istaknuti da osim u slučaju pravne pomoći, koja u ovom slučaju nije relevantna, troškove zastupanja po odvjetniku snosi svaka osoba koja podnese tužbu sudu koji nameće takvo zastupanje, isto kao i ostale troškove vezane uz ostvarenje prava, poput troškova koji su uzrokovani izradom potvrda ili nalaza i mišljenja vještaka, kojima je svrha dokazati osnovanost vlastitih zahtijeva pred sudom. Činjenica da postoji mogućnost, u slučaju samo djelomičnog uspjeha u sporu, da jedan dio tih troškova i dalje bude morao snositi tužitelj svojstvena je općem pravilu o raspodjeli troškova koje je osobito navedeno u članku 87. stavku 3. Poslovnika Općeg suda od 2. svibnja 1991. u skladu s kojim se u takvim slučajevima troškovi mogu podijeliti. Isto tako, činjenica da postoji mogućnost da određeni troškovi stranke ne budu priznati kao troškovi čiju je naknadu moguće tražiti i da ih tako navedena stranka i dalje mora snositi, svojstvena je članku 170. Poslovnika, u skladu s kojim je u slučaju neslaganja stranaka Opći sud dužan odrediti troškove čiju je naknadu moguće tražiti. Primjena tih odredaba ne može predstavljati povredu prava na pristup sudu, uključujući i slučajeve u kojima, kao u ovom slučaju, iznos troškova koji tužitelj i dalje mora snositi premašuje iznos koji mu je u glavnom postupku dosudio Opći sud. Naime, pitanje iznosa troškova koje tužitelj i dalje mora snositi različito je i neovisno o pitanju koliki je iznos tuženoj instituciji naložen za plaćanje u glavnom postupku.
51 Taj zaključak nije doveden u pitanje presudom Europskog suda za ljudska prava na koju se tužitelji pozivaju, kojom je u biti utvrđeno da je primjena pravila vezanih uz sudske troškove, čiji je učinak tužitelja lišiti gotovo ukupne naknade štete za koju je državi naloženo da mu je isplati zbog njegova nezakonita pritvaranja predstavljala povredu njegova prava na pristup sudu. U tom pogledu, dovoljno je istaknuti da u je tom predmetu bilo riječ o sudskim troškovima koje ubire država, kojoj je naloženo da tužitelju isplati naknadu štete, što je moglo stvoriti dojam da država s jedne strane sebi vraća ono što je s druge dodijelila kako bi popravila povredu EKLJP‑a (ESLJP, 12. srpnja 2007., Stankov protiv Bugarske, CE:ECHR:2007:0712JUD006849001, t. 51. do 67.). Međutim, budući da je u ovom slučaju postupak pred sudovima Unije načelno besplatan, tužitelji moraju snositi samo dio nagrada i troškova vlastitih odvjetnika u iznosima čija visina zbog njihove naravi ne podliježe nikakvu Komisijinu utjecaju.
52 Slijedom toga, argument koji se temelji na povredi prava na pristup sudu valja odbiti.
Zahtjev vezan uz zatezne kamate
53 Tužitelji zahtijevaju da se na iznos troškova čiju je naknadu moguće tražiti plate zatezne kamate počevši od dana objave rješenja ili barem od njegove dostave sve do dana stvarnog plaćanja navedenih troškova.
54 U tom pogledu, valja istaknuti da je eventualna obveza plaćanja zateznih kamata i određivanje primjenjive stope u nadležnosti Općeg suda na temelju članka 170. stavaka 1. i 3. Poslovnika (rješenje od 23. svibnja 2014., Marcuccio/Komisija, T‑286/11 P‑DEP, neobjavljeno, EU:T:2014:312, t. 25.).
55 U skladu s ustaljenom sudskom praksom, zahtjev da se dužni iznos u okviru postupka odmjeravanja troškova uveća za zatezne kamate mora se prihvatiti za razdoblje od dana dostave rješenja o odmjeravanju troškova do dana stvarne naknade troškova (vidjeti rješenje od 24. listopada 2011, Marcuccio/Komisija, T‑176/04 DEP II, neobjavljeno, EU:T:2011:616, t. 38. i navedena sudska praksa).
56 Uzimajući u obzir okolnosti ovog slučaja, Opći sud smatra prikladnim stopu primjenjive kamate izračunati na temelju stope koju ESB primjenjuje na svoje glavne operacije refinanciranja i koja je na snazi prvog dana u mjesecu dospijeća plaćanja, uvećanoj za tri i pol postotna boda.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (prvo vijeće)
rješava:
1. Ukupan iznos troškova koje Europska komisija treba nadoknaditi društvu Idromacchine Srl te Alessandru i Robertu Capuzzu određuje se u iznosu od 26 155 eura.
2. Taj se iznos uvećava za zatezne kamate od dana dostave ovog rješenja do dana isplate ukupnog dužnog iznosa, i to po stopi koju Europska središnja banka primjenjuje na svoje glavne operacije refinanciranja i koja je na snazi prvog dana u mjesecu dospijeća plaćanja uvećanoj za tri i pol postotna boda.
U Luxembourgu, 13. siječnja 2017.