PRESUDA OPĆEG SUDA (prvo vijeće)
16. srpnja 2014.(*)
„Arbitražna klauzula – Šesti okvirni program za istraživanje, tehnološki razvoj i demonstracijske aktivnosti koji pridonosi ostvarenju europskog prostora za istraživanje i inovaciju (2002.‑2006.) – Ugovori Access‑eGOV, EU4ALL, eABILITIES, Emerge, Enable, Ask‑It – Program eTEN o transeuropskoj mreži za telekomunikacije – Ugovori Navigabile i Euridice – Okvirni program za konkurentnost i inovacije – Ugovor T‑Seniority – Isplata razlike – Protuzahtjev – Povrat predujma – Paušalna naknada“
U predmetu T‑59/11,
Koinonia Tis Pliroforias Anoichti Stis Eidikes Anagkes – Isotis, sa sjedištem u Ateni (Grčka), koju zastupa V. Christianos, odvjetnik,
tužitelj,
protiv
Europske komisije, koju zastupaju M. Condou‑Durande i V. Savov, u svojstvu agenata, uz asistenciju S. Pappasa, odvjetnika,
tuženika,
povodom zahtjeva, utemeljenih na članku 272. UFEU‑a, da, kao prvo, proglasi neutemeljenim Komisijin zahtjev za povratom potpora isplaćenih tužitelju na temelju ugovorâ br. 027020 „Access to e‑Government Services Employing Semantic Technologies“, br. 035242 „A virtual platform to enhance and organize the coordination among centres for accessibility ressources and support“, br. 511298 „Ambient Intelligence System of Agents for Knowledge‑based and Integrated Services for Mobility Impaired Users“, br. 034778 „European Unified Approach for Accessible Lifelong Learning“, br. 045056 „Emergency Monitoring and Prevention“, br. 045563 „A wearable system supporting services to enable elderly people to live well, independently and at ease“, br. 029255 „NavigAbile: e‑inclusion for communication disabilities“, br. 517506 „European Recommanded Materials for Distance Learning Courses for Educators“ i br. 224988 „T‑Seniority: Expanding the benefits of information society to older people through digital TV channels“, koje su sklopili Europska zajednica i tužitelj, a kao drugo, naloži Komisiji plaćanje iznos potpora na temelju ugovorâ br. 511298 „Ambient Intelligence System of Agents for Knowledge‑based and Integrated Services for Mobility Impaired Users“ i br. 034778 „European Unified Approach for Accessible Lifelong Learning“ kao i, s druge strane, protuzahtjeva radi naloga tužitelju da vrati potpore koje su mu neosnovano isplaćene u okviru tih ugovora i paušalne naknade,
OPĆI SUD (prvo vijeće),
u sastavu: S. Frimodt Nielsen, u funkciji predsjednika, M. Kancheva (izvjestiteljica) i E. Buttigieg, suci,
tajnik: S. Spyropoulos, administratorica,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 4. srpnja 2013.,
donosi sljedeću
Presudu
Okolnosti spora
1 Tužitelj Koinonia Tis Pliroforias Anoichti Stis Eidikes Anagkes – Isotis ortaštvo je bez cilja stjecanja dobiti po grčkom pravu, osnovano 7. siječnja 2004., sa sjedištem u Ateni (Grčka).
2 Sukladno ugovoru sklopljenom 28. prosinca 2010. i objavljenom u glasniku društava Protodikeio Athinon (prvostupanjski sud u Ateni) 17. siječnja 2011., tužitelj je stavljen u likvidaciju. X, koji je do tog datuma kod tužitelja bio odgovoran za europske programe (u daljnjem tekstu: direktor programa), tom prilikom bio je opunomoćen za provođenje likvidacije nad tužiteljem.
3 Sukladno njegovu statutu, tužiteljev je cilj prijenos tehnologije, promicanje jednakosti postupanja i uključivanje osoba s invaliditetom u društvo informiranja kao i unapređenje zapošljavanja osoba s posebnim potrebama na europskoj i svjetskoj razini.
4 Tužitelj je sklopio više ugovora s Europskom zajednicom, koju zastupa Komisija Europskih zajednica, kojima je cilj ostvarenje određenih projekata. Među tim projektima devet ih je predmet ovog spora (u daljnjem tekstu: predmetni ugovori).
A – Opis predmetnih ugovora
5 Predmetni ugovori sklopljeni su između Zajednice, koju zastupa Komisija, s jedne strane, i jednog koordinatora i članova konzorcija među kojima je i tužitelj, s druge strane. Svaki od tih ugovora uz glavni tekst obuhvaća i šest priloga od kojih prvi sadrži opis programa na koji se odnosi, a drugi primjenjive opće uvjete.
6 Među predmetnim ugovorima, šest ugovora (u daljnjem tekstu: ugovori FP6) zaključeno je u okviru Šestog okvirnog programa donesenog odlukom br. 1513/2002/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 27. lipnja 2002. o Šestom okvirnom programu za istraživanje, tehnološki razvoj i demonstracijske aktivnosti koji pridonosi ostvarenju europskog prostora za istraživanje i inovaciju (2002.‑2006.) (SL L 232, str. 1.).
7 Radi se o sljedećim ugovorima:
– ugovor br. 027020 „Access to e‑Government Services Employing Semantic Technologies“ (u daljnjem tekstu: ugovor Access‑eGOV), sklopljen u okviru posebnog programa „Integracija i jačanje Europskoga istraživačkoga prostora (2002.‑2006.)“, čijim je člankom 4. određeno trajanje projekta od 36 mjeseci počevši od prvog dana mjeseca koji slijedi nakon Komisijina potpisa i čijim je člankom 5. predviđen maksimalni financijski doprinos Zajednice u iznosu od 1.983.000 eura, od čega je 157.320 namijenjeno tužitelju, a koji je bio izmijenjen 3. lipnja 2008., čime je trajanje projekta produljeno na 48 mjeseci;
– ugovor br. 035242 „A virtual platform to enhance and organize the coordination among centres for accessibility ressources and support“ (u daljnjem tekstu: ugovor eABILITIES), sklopljen u okviru posebnog programa „Integracija i jačanje Europskoga istraživačkoga prostora (2002.‑2006.)“, čijim je člankom 4. određeno trajanje projekta od 24 mjeseca počevši od 1. rujna 2006. i čijim je člankom 5. predviđen maksimalni financijski doprinos Zajednice u iznosu od 750.000 eura, od čega je 95.201,61 namijenjeno tužitelju;
– ugovor br. 511298 „Ambient Intelligence System of Agents for Knowledge‑based and Integrated Services for Mobility Impaired Users“ (u daljnjem tekstu: ugovor Ask‑It), sklopljen u okviru posebnog programa „Integracija i jačanje Europskoga istraživačkoga prostora (2002.‑2006.)“, čijim je člankom 4. određeno trajanje projekta od 48 mjeseci počevši od 1. listopada 2004. i čijim je člankom 5. predviđen maksimalni financijski doprinos Zajednice u iznosu od 8.499.657 eura, od čega je 183.320,89 namijenjeno tužitelju, a koji je izmijenjen 25. srpnja 2008., čime je trajanje projekta produljeno na 51 mjesec;
– ugovor br. 034778 „European Unified Approach for Accessible Lifelong Learning“ (u daljnjem tekstu: ugovor EU4ALL), sklopljen u okviru posebnog programa „Integracija i jačanje Europskoga istraživačkoga prostora (2002.‑2006.)“, čijim je člankom 4. određeno trajanje projekta od 48 mjeseci počevši od 1. listopada 2006. i čijim je člankom 5. predviđen maksimalni financijski doprinos Zajednice u iznosu od 7.400.000 eura, od čega je 268.008 namijenjeno tužitelju, a koji je izmijenjen 21. listopada 2010., čime je trajanje projekta produljeno na 54 mjeseca
– ugovor br. 045056 „Emergency Monitoring and Prevention“ (u daljnjem tekstu: ugovor Emerge), sklopljen u okviru posebnog programa „Integracija i jačanje Europskoga istraživačkoga prostora (2002.‑2006.)“, čijim je člankom 4. određeno trajanje projekta od 33 mjeseca počevši od 1. veljače 2007. i čijim je člankom 5. predviđen maksimalni financijski doprinos Zajednice u iznosu od 2.449.964 eura, od čega je 203.712 namijenjeno tužitelju, a koji je izmijenjen 28. listopada 2008., čime je trajanje projekta produljeno na 36 mjeseci;
– ugovor br. 045563 „A wearable system supporting services to enable elderly people to live well, independently and at ease“ (u daljnjem tekstu: ugovor Enable), sklopljen u okviru posebnog programa „Integracija i jačanje Europskoga istraživačkoga prostora (2002.‑2006.)“, čijim je člankom 4. određeno trajanje projekta od 36 mjeseci počevši od trenutka Komisijina potpisa, to jest, prema tužitelju, od 1. siječnja 2007., i čijim je člankom 5. predviđen maksimalni financijski doprinos Zajednice u iznosu od 2.800.000 eura, od čega je 196.700 namijenjeno tužitelju, a koji je izmijenjen 13. rujna 2010., čime je trajanje projekta produljeno na 44 mjeseca, a maksimalni iznos doprinosa Zajednice povećan na 2.477.040 eura.
8 Općim uvjetima ugovorâ FP6 (u daljnjem tekstu: uvjeti FP6) određeno je, među ostalim, kako slijedi:
„Članak II.1. Definicije
[…]
4. Konzorcij: skup ugovaratelja koji sudjeluju u projektu iz ovog ugovora.
[…]
6. Koordinator: ugovaratelj određen ovim ugovorom koji je uz svoje ugovorne obveze zadužen za račun konzorcija izvršavati posebne zadatke koordiniranja predviđene ovim ugovorom.
7. Ugovaratelj: sudionik u smislu članka 2. stavka 7. pravila o sudjelovanju i potpisnik ovog ugovora različit od [Zajedničkog istraživačkog centra Europske komisije] koji potpisuje različit ugovor s Komisijom kad je riječ o svojem sudjelovanju u ugovoru.
[…]
11. Nepravilnost: svaka povreda odredbe prava Zajednice ili zanemarivanje ugovorne obveze koje proizlazi iz djelovanja ili propusta ugovaratelja i koje za posljedicu ima ili bi moglo imati nanošenje štete općem proračunu Europskih zajednica ili proračunima kojima one upravljaju, zbog neopravdanog troška.
[…]
Članak II.8 Procjena i donošenje izvješća i očekivani rezultati
[…]
4. Odobrenje izvješća ne obuhvaća izuzeće od revizije ili kontrole koja može biti provedena sukladno odredbama članka II.29.
[…]
Članak II.16 Raskid zbog povrede ugovora i nepravilnosti
1. U slučaju neispunjenja obveze koju nameće ovaj ugovor, Komisija nalaže konzorcij[u] [da] pronađe prikladna rješenja za ispravak tog propusta u roku od 30 dana.
Troškovi konzorcija nastali nakon dana primitka takvog naloga mogu biti vraćeni samo ako Komisija prihvati prikladno rješenje za ispravak propusta.
Prema potrebi, konzorcij može zatražiti od Komisije da djelomično ili u cijelosti obustavi projekt, sukladno članku II.5.
U nedostatku zadovoljavajućeg rješenja, Komisija isključuje ugovaratelja koji ne ispunjava ugovor.
2. Komisija može odmah isključiti ugovaratelja kada:
a) ugovaratelj namjerno ili nepažnjom neispravno izvrši ugovor s Komisijom;
b) ugovaratelj povrijedi temeljna etička načela iz pravila o sudjelovanju.
3. Odluka o njegovu isključenju dostavlja se ugovaratelju, a preslika se upućuje konzorciju.
Raskid ugovora počinje djelovati na dan kada je ugovaratelj primio tu obavijest, ne dovodeći u pitanje obveze utemeljene ili navedene u ovom ugovoru.
Komisija obavještava konzorcij o datumu stupanja na snagu raskida ugovora.
[…]
Članak II.19 Prihvatljivi troškovi projekta
1. Prihvatljivi troškovi za ostvarenje projekta moraju ispunjavati sljedeće uvjete:
a) moraju biti stvarni, ekonomični i potrebni za ostvarenje projekta;
b) moraju biti određeni sukladno uobičajenim računovodstvenim načelima ugovaratelja;
c) moraju nastati tijekom trajanja projekta kako je naznačeno u članku 4. stavku 2., osim kad je riječ o troškovima odobrenima za sastavljanje završnih izvješća iz članka II.7 stavka 4., koji mogu nastati do 45 dana nakon datuma završetka projekta ili datuma raskida, ako je taj datum raniji;
d) moraju biti upisani u račune ugovaratelja koji ih je snosio najkasnije do datuma sastavljanja potvrde o reviziji iz članka II.26. Računovodstvene metode primjenjivane za upis troškova i prihoda moraju biti sukladne računovodstvenim pravilima primjenjivanima u državi u kojoj ugovaratelj ima poslovni nastan i moraju omogućiti sravnjivanje nastalih troškova i prihoda ostvarenih u okviru ostvarenja projekta kao i općeg stanja računa vezanih za gospodarsku djelatnost ugovaratelja;
[…]
2. Sljedeći neprihvatljivi troškovi ne mogu se pripisati projektu:
[…]
e) prijavljeni, nastali ili vraćeni troškovi za drugi projekt Zajednice;
[…]
h) prekomjerni ili nepromišljeni troškovi;
i) svaki drugi trošak koji ne ispunjava uvjete iz članka II.19 stavka 1.
[…]
Članak II.28 Načini plaćanja
1. Ne dovodeći u pitanje članak II.29, Komisija prihvaća konačan iznos koji treba isplatiti ugovaratelju na temelju dokumenata iz članka II.7 koje je ona odobrila.
[…]
7. U slučaju kašnjenja s plaćanjem, ugovaratelji mogu zahtijevati kamate u roku od dva mjeseca od datuma primitka isplate. Kamate se računaju po stopi koju primjenjuje Europska središnja banka za svoje glavne operacije refinanciranja, objavljenoj u seriji C Službenog lista Europske unije, na snazi prvog dana u mjesecu u kojem dolazi do dospijeća plaćanja, uvećanoj za jedan i pol postotni bod. Kamate se duguju za razdoblje između posljednjeg dana za izvršenje isplate i dana na koji je isplata izvršena. Dan isplate je onaj na koji je terećen Komisijin račun. To plaćanje kamata ne smatra se dijelom financijskog doprinosa Zajednice uspostavljenog člankom 5. ugovora.
8. Komisija u svakom trenutku može prekinuti razdoblja naznačena u članku 8. o rokovima isplate, obavještavajući koordinatora da financijsko izvješće nije prihvatljivo zbog toga što nije sukladno zahtjevima ugovora ili izvješćima o radu koja se podnose na usvajanje Komisiji. Predviđeni rok za donošenje financijskog izvješća prekinut će se do predaje zatražene ispravljene ili revidirane verzije, a ostatak navedenog roka ponovno će početi teći onog dana kada Komisija primi informacije.
Komisija u svakom trenutku može obustaviti isplatu u slučaju da ugovaratelji ne poštuju neku od ugovornih obveza, osobito odredaba članka II.29 koje se odnose na reviziju i kontrolu. U tom slučaju Komisija obavještava ugovaratelje izravno preporučenim pismom s povratnicom.
Komisija u svakom trenutku može obustaviti isplatu kada posumnja da je ugovaratelj nepravilno izvršio ugovor. Obustavit će se isplata samo onog dijela koji je namijenjen osumnjičenim ugovarateljima. U tom slučaju Komisija o razlozima obustave obavještava ugovaratelje izravno preporučenim pismom s povratnicom.
Članak II.29 Kontrole i revizije
1. U svakom trenutku tijekom važenja ugovora i do pet godina nakon završetka projekta Komisija može obaviti reviziju, bilo putem revizora ili vanjskih znanstvenih ili tehničkih revizora, bilo putem samih službi Komisije, uključujući [Ured za borbu protiv prijevara]. Te revizije mogu se odnositi na znanstvene, financijske, tehničke i druge aspekte (kao što su načela računovodstva i upravljanja) koji se odnose na dobro izvršenje projekta i ugovora. Te revizije izvršavaju se povjerljivo. Iznosi koji bi se dugovali Komisiji zbog ishoda tih revizija mogu biti predmet povrata kako je naznačeno u članku II.31.
Ugovaratelji imaju pravo odbiti sudjelovanje nekog revizora ili vanjskog znanstvenog ili tehničkog revizora iz razloga gospodarske tajne.
2. Ugovaratelji stavljaju Komisiji izravno na raspolaganje sve detaljne podatke koje ona zatraži kako bi provjerila je li ugovor dobro vođen i izvršen.
3. Ugovaratelji u razdoblju od pet godina počevši od završetka projekta čuvaju original ili u iznimnim opravdanim slučajevima ovjerene preslike originala svih dokumenata koji se odnose na ugovor. Ti se dokumenti stavljaju na raspolaganje Komisiji kada budu zatraženi tijekom provođenja revizije u okviru ugovora.
4. Kako bi se omogućilo provođenje tih revizija, ugovaratelji se brinu da službe Komisije i sva vanjska tijela koja Komisija ovlasti mogu u svako razumno vrijeme doći na teren, osobito u urede ugovaratelja, kako bi ondje prikupili sve informacije potrebne za provođenje revizije.
[…]
6. Osim toga, Komisija može provesti provjere i inspekcije na terenu sukladno Uredbi Vijeća (Euratom, EZ) br. 2185/96 od 11. studenoga 1996. o provjerama i inspekcijama na terenu koje provodi Komisija s ciljem zaštite financijskih interesa Europskih zajednica od prijevara i ostalih nepravilnosti i Uredbi (EZ) br. 1073/1999 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. svibnja 1999. o istragama koje provodi Europski ured za borbu protiv prijevare (OLAF) [Uredba Vijeća (Euratom) br. 1074/1999 od 25. svibnja 1999. o istragama koje provodi Europski ured za borbu protiv prijevare (OLAF)]
[…]
Članak II.30 Paušalna naknada
Ne dovodeći u pitanje ostale mjere predviđene ovim ugovorom, ugovaratelji su se sporazumjeli da Zajednica, u svrhu zaštite svojih financijskih interesa, ima pravo zahtijevati paušalnu odštetu od ugovaratelja čiji su se troškovi pokazali pretjeranima i koji su stoga primili neopravdan financijski doprinos Zajednice. Paušalna naknada duguje se povrh povrata neopravdanog financijskog doprinosa na koje je obvezan ugovaratelj.
1. Iznos paušalne naknade mora biti proporcionalan prekomjernom trošku i dijelu neopravdanog doprinosa Zajednice. Iznos paušalne naknade izračunava se sljedećom formulom:
Paušalna naknada = neopravdan financijski doprinos x (prekomjeran trošak/ukupan zahtijevani iznos)
Izračun paušalne naknade uzima u obzir samo razdoblje koje se odnosi na doprinos Zajednice koji ugovaratelj zahtijeva za to razdoblje. Ona se ne izračunava u odnosu na cjelokupan doprinos Zajednice.
2. Komisija svoj zahtjev za plaćanje dostavlja preporučenim pismom s povratnicom ugovaratelju za kojeg smatra da duguje paušalnu naknadu. Ugovaratelj raspolaže rokom od 30 dana za odgovor na zahtjev Zajednice za naknadu.
3. Postupak za povrat neopravdanog financijskog doprinosa i isplatu paušalne naknade odredit će se sukladno odredbama članka II.31.
4. Komisija ima pravo na zahtjev za naknadu za svaki prekomjeran trošak utvrđen nakon isteka ugovora, sukladno odredbama stavaka 1. do 6.
5. Odredbe ovog članka ne dovode u pitanje upravne ili financijske kazne koje Komisija može nametnuti svakom ugovaratelju koji ne ispunjava uredno obveze sukladno Financijskoj uredbi ili bilo kojoj drugoj građanskopravnoj mjeri na koju Zajednica ili drugi ugovaratelj ima pravo. Osim toga, navedene odredbe ne isključuju kaznene tužbe tijela država članica.
6. S druge strane, kako je to predviđeno Financijskom uredbom, svaki ugovaratelj koji se proglasi odgovornim za povredu ugovornih obveza može se podvrgnuti novčanoj kazni u vrijednosti između 2 i 10 % iznosa financijskog doprinosa koji je primio od Zajednice. Taj postotak može dosegnuti 4 do 20 % u slučaju recidiva tijekom pet godina koje slijede nakon prve povrede obveze.
Članak II.31 Povrat Komisije i nalozi za naplatu
1. Kada je ugovaratelju neosnovano isplaćen iznos ili kada je naplata opravdana prema uvjetima ugovora, ugovaratelj vraća Komisiji iznos u pitanju pod uvjetima i na dan koji ona odredi.
2. Ukoliko ugovaratelj ne izvrši isplatu na dan koji odredi Komisija, dužni iznos generira kamate po stopi naznačenoj u članku II.28. Zatezne kamate primjenjuju se od datuma određenog za plaćanje do dana kada Komisija primi cjelokupnu dugovanu svotu.
[…]
3. Naplata iznosa dugovanih Komisiji može se izvršiti kompenzacijom s iznosima koji se duguju ugovaratelju, nakon što je potonji o tome obaviješten, ili ovrhom na financijskom jamstvu. Prethodni pristanak ugovaratelja nije potreban.
[…]
5. Ugovaratelj se obavještava da, sukladno članku 256. Ugovora o osnivanju Europske zajednice i kako je predviđeno u pravilima o sudjelovanju, Komisija može donijeti odluku koja čini ovršnu ispravu, kojom se utvrđuje postojanje duga osoba različitih od države.“
9 Druga dva predmetna ugovora (u daljnjem tekstu: ugovori eTEN) sklopljena su u okviru posebnog programa eTEN, koji se odnosi na transeuropske telekomunikacijske mreže i koji je uređen Uredbom Vijeća (EZ) br. 2236/95 od 18. rujna 1995. o općim pravilima dodjele financijske potpore Zajednice na području transeuropskih mreža (SL L 228, str. 1.), kako je izmijenjena Uredbom (EZ) br. 1655/1999 Europskog parlamenta i Vijeća od 19. srpnja 1999. (SL L 197, str. 1.).
10 Riječ je o sljedećim ugovorima:
– ugovor br. 029255 „NavigAbile: e‑inclusion for communication disabilities“ (u daljnjem tekstu: ugovor Navigabile), čijim je člankom 2. određeno trajanje projekta od 15 mjeseci računajući od prvog dana mjeseca koji slijedi nakon posljednjeg potpisa stranaka, odnosno, prema tužitelju, od 1. siječnja 2007., i čijim je člankom 3. predviđen maksimalni financijski doprinos Zajednice od 756.275 eura, od čega je 62.148 namijenjeno tužitelju;
– ugovor br. 517506 „European Recommanded Materials for Distance Learning Courses for Educators“ (u daljnjem tekstu: ugovor Euridice), čijim je člankom 2. određeno trajanje projekta od 18 mjeseci računajući od prvog dana mjeseca koji slijedi nakon posljednjeg potpisa stranaka, odnosno, prema tužitelju, od 1. kolovoza 2005., i čijim je člankom 3. predviđen maksimalni financijski doprinos Zajednice od 860.834 eura, od čega je 55.750 namijenjeno tužitelju.
11 Opći uvjeti ugovora eTEN (u daljnjem tekstu: uvjeti eTEN) propisuju, među ostalim, kako slijedi:
„Članak II.1 Definicije
[…]
2. ,korisnik’ označava pravnu osobu, međunarodnu organizaciju ili Zajednički istraživački centar (JRC) koji je sa Zajednicom sklopio ovaj ugovor o financiranju.
[…]
4. ,član’ označava pravnu osobu, međunarodnu organizaciju ili Zajednički istraživački centar (JRC) – različite od korisnika – koji je uz suglasnost Zajednice i sukladno ovom ugovoru o financiranju s korisnikom sklopio ugovor o sudjelovanju i koji na temelju navedenog ugovora o sudjelovanju ima jednaka prava i obveze kao i korisnik osim ako ugovorom o financiranju nije drukčije ugovoreno.
5. ,sudionik’ označava korisnika ili člana.
[…]
28. ,prihvatljivi troškovi’ označavaju troškove iz članaka 14. i 15. ovog priloga, sukladno uvjetima iz članaka 13.1 do 13.7.
[…]
32. ,nepravilnost’ označava svaku povredu prava Zajednice ili povredu ugovorne obveze zbog djelovanja ili propusta korisnika ili člana koja za posljedicu zbog neopravdanih troškova ima ili bi mogla imati nanošenje štete općem proračunu Europskih zajednica.
[…]
Članak II.3 Financijski doprinos Zajednice
[…]
4. U skladu s člankom 17. ovog priloga, trošak će se smatrati ovršnim tek nakon što je posljednji očekivani rezultat [bio] odobren.
[…]
6. Nakon datuma isteka ugovora o financiranju, raskida ugovora o financiranju ili prestanka sudjelovanja korisnika ili člana, Komisija će moći ili morati, ovisno o slučaju, zatražiti od korisnika u pitanju ili korisnika uključenog putem jednog od svojih članova povrat cjelokupnog financijskog doprinosa koji mu je bio isplaćen, ako se otkriju prijevare ili teške financijske nepravilnosti tijekom revizije provedene sukladno članku 17. ovog priloga. Iznos koji treba vratiti uvećat će se za kamate koje odgovaraju stopi koju Europska središnja banka primjenjuje za svoje glavne operacije refinanciranja na prvi dan mjeseca tijekom kojeg je dotični sudionik primio sredstva, uvećanoj za tri i pol postotna boda. Kamate počinju teći od primitka sredstava do njihova povrata.
[…]
Članak II.7 Raskid ugovora o financiranju ili prestanak sudjelovanja korisnika ili člana
[…]
3. Komisija može s trenutačnim učinkom raskinuti ovaj ugovor o financiranju ili sudjelovanju korisnika ili tražiti od korisnika da prekine sudjelovanje jednog od svojih članova počevši od datuma primitka preporučenog pisma s povratnicom koje je poslala Komisija ili, u slučaju člana, dotični korisnik, sukladno stavku 6. trećem podstavku ovog članka, kada:
a) projekt nije počeo u roku od tri mjeseca računajući od isplate predujma, a novi predloženi datum Komisija smatra neprihvatljivim;
b) sudionik kojeg se to izravno tiče nije u potpunosti ispunio svoju ugovornu obvezu unatoč pisanom zahtjevu koji je uputila Komisija ili koordinator koji djeluje u suglasnosti s drugim korisnicima ili, u slučaju člana – dotični korisnik – da popravi povredu takve obveze u roku koji ne premašuje mjesec dana;
c) promjena u kontroli korisnika može bitno utjecati na projekt ili interese Zajednice;
d) u slučaju stečaja, zatvaranja, prestanka djelovanja, sudske ili ugovorne likvidacije ili obustave funkcioniranja sudionika ili bilo kojeg drugog sličnog postupka koji proizvodi sličan učinak koji predviđaju zakoni i nacionalni propisi;
e) u slučaju teške financijske nepravilnosti.
4. Komisija mora trenutačno raskinuti ovaj ugovor o financiranju, ili prekinuti sudjelovanje korisnika, ili zatražiti od dotičnog korisnika da prekine sudjelovanje člana s trenutačnim učinkom nakon primitka preporučenog pisma s povratnicom koje je poslala Komisija ili, u slučaju člana, dotični korisnik, sukladno stavku 6. trećem podstavku ovog članka, kada sudionik da lažnu izjavu za koju može biti smatran odgovornim ili kada je namjerno zatajio informacije kako bi ostvario financijski doprinos Zajednice ili koju drugu prednost predviđenu ugovorom o financiranju.
[…]
Članak II.13 Prihvatljivi troškovi – Opća načela
1. Prihvatljivi troškovi su troškovi iz članaka 14. i 15. ovog priloga. Moraju ispunjavati sljedeće uvjete:
– moraju biti neophodni za projekt;
– moraju nastati tijekom trajanja projekta;
– moraju biti utvrđeni sukladno računovodstvenom načelu ranijih troškova i internim uobičajenim pravilima sudionika, pod uvjetom da ih Komisija smatra prihvatljivima;
– moraju biti upisani u računovodstvo najkasnije tijekom utvrđivanja konačnih računovodstvenih bilanci ili fiskalnih dokumenata ili, prema potrebi, najkasnije do datuma izdavanja potvrde o reviziji iz članka 4.2.c ovog priloga, s time da prednost ima prvi od tih dvaju datuma;
i
– iz njih mora biti isključena profitna marža.
[…]
4. Osobito nisu prihvatljivi sljedeći troškovi:
[…]
– nepotrebni ili nepromišljeni troškovi;
[…]
– troškovi zabave ili smještaja osim onih razumnih koje je Komisija prihvatila kao apsolutno nužne za provedbu ugovora o financiranju.
Članak II.14 Izravni troškovi
1. Osoblje
Što se tiče troškova osoblja:
a) Samo se troškovi sati koje su osobe koje izravno obavljaju posao upravljanja i tehničke poslove koji spadaju u projekt zaista utrošile mogu uračunati u ugovor o financiranju.
Te osobe moraju:
– biti izravno angažirane od sudionika, poštujući nacionalno zakonodavstvo;
– biti pod nadzorom jedino sudionika; i
– biti isplaćene sukladno uobičajenim praksama sudionika, pod uvjetom da ih Komisija smatra prihvatljivima.
Cjelokupno radno vrijeme uračunato u ugovor o financiranju mora biti zabilježeno za cijelo vrijeme trajanja projekta i, u slučaju koordinatora, za razdoblje od najdulje 2 mjeseca računajući od završetka projekta; to vrijeme barem jednom mjesečno mora potvrditi osoba odgovorna za posao koju je odredio sudionik sukladno članku 2.2.b ovog priloga ili financijski direktor kojeg je propisno ovlastio sudionik.
[…]
4. Putni troškovi i troškovi dnevnica
Stvarni troškovi putovanja i dnevnica vezani za osoblje koje je raspoređeno u projekt mogu se uračunati u ugovor o financiranju.
[…]
Članak II.16 Opravdanje troškova
Prihvatljivi troškovi vraćaju se kada ih sudionik obrazloži.
U tu svrhu sudionik je dužan, sukladno redovitoj i uobičajenoj računovodstvenoj praksi države svojeg poslovnog nastana, čuvati računovodstvo vezano za projekt i dokumentaciju primjerenu za detaljno obrazlaganje i opravdanje troškova i vremena koje se nalazi u računovodstvenim zapisima.
Dokumentacija mora biti precizna, potpuna i pouzdana.
Članak II.17 Financijska revizija
1. Komisija ili bilo koji njezin ovlašteni zastupnik u svakom trenutku trajanja ugovora o financiranju i tijekom pet godina računajući od konačne isplate doprinosa Zajednice iz članka 3. može pokrenuti reviziju koja se tiče nekog sudionika.
[…]
2. Komisija ili bilo koji njezin ovlašteni zastupnik može imati pristup, u primjereno vrijeme, među ostalim, osoblju korisnika povezanom s projektom, dokumentaciji iz članka 16. ovog priloga i informatičkim podacima i opremi koje smatra relevantnima. U tom okviru, on/ona može zahtijevati da mu podaci budu dostavljeni u primjerenom obliku kako bi se, primjerice, mogla provjeriti prihvatljivost troškova.
[…]
4. Na temelju zaključaka revizije, Komisija će poduzeti sve potrebne mjere koje će smatrati korisnima, uključujući nalog za naplatu svih ili dijela plaćanja koje je izvršila. Nalog za naplatu uputit će se korisniku u pitanju ili korisniku koji je uključen ako financijska revizija obuhvaća jednog od njegovih članova.
[…]
Članak II.19 Povrat Komisiji i nalozi za naplatu
1. Kada je ugovaratelju iznos neosnovano isplaćen ili kada je naplata opravdana prema uvjetima ugovora, ugovaratelj vraća Komisiji iznos u pitanju pod uvjetima i na dan koji ona odredi.
2. Ako korisnik propusti platiti do datuma koji je odredila Komisija, dugovani iznos uvećat će se za kamate po stopi određenoj člankom 3.6 ovog priloga. Zatezne kamate teku od datuma određenog za plaćanje, isključujući taj datum, do, uključujući, datuma na koji Komisija primi ukupan dugovani iznos.
[…]“
12 Posljednji predmetni ugovor (u daljnjem tekstu: ugovor CIP ili ugovor T‑Seniority) bio je sklopljen u sklopu Okvirnog programa za konkurentnost i inovacije, uspostavljenog Odlukom 1639/2006/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 24. listopada 2006. kojom se uspostavlja Okvirni program za konkurentnost i inovacije (2007.‑2013.) (SL L 310, str. 15.).
13 Riječ je o ugovoru br. 224988 „T‑Seniority: Expanding the benefits of information society to older people through digital TV channels“, čijim je člankom 3. određeno trajanje projekta od 24 mjeseca računajući od 1. srpnja 2008. i čijim je člankom 5. bio predviđen maksimalni financijski doprinos Zajednice u iznosu od 2.669.999 eura, od kojih je 72.562,50 namijenjeno tužitelju.
14 Općim uvjetima ugovora CIP (u daljnjem tekstu: uvjeti CIP) propisano je, među ostalim, kako slijedi:
„Članak II.1 Definicije
[…]
,korisnik’ označava pravnu osobu koja sudjeluje u ovom ugovoru o financiranju sklopljenom sa Zajednicom.
[…]
,prihvatljivi troškovi’ označavaju troškove iz članaka II.21 i II.22, u skladu s uvjetima iznesenima u člancima II.20 i II.23.
[…]
,nepravilnost’ označava svaku povredu prava Zajednice ili odredbe ovog ugovora o financiranju koja proizlazi iz djelovanja ili propusta jednog ili više korisnika, a koja nanosi ili bi mogla nanositi štetu proračunu Zajednica.
[…]
Članak II.5 Odobrenje izvješća i očekivani rezultati; rokovi za plaćanje
1. Na završetku svakog referentnog razdoblja Komisija će ocijeniti izvješća o projektima i očekivanim rezultatima koja predviđa prilog I. i poduzeti odgovarajuće isplate tijekom 105 dana od njihovih primitaka, osim ako rok, plaćanje ili projekt budu obustavljeni. Komisiji pri analizi i procjeni izvješća i dobiti može pomoći dvoje vanjskih stručnjaka.
2. Isplate će se obaviti nakon što [je] Komisija odobrila izvješća i/ili očekivane rezultate. Izostanak Komisijina odgovora u određenom roku ne znači odobrenje. Komisija može odbiti izvješća i očekivane rezultate čak i nakon isteka roka za isplatu. Odobrenje izvješća ne znači priznanje njihove ispravnosti ili autentičnosti izjava i podataka koje sadrže te ne znači izuzimanje iz revizije ili provjere.
[…]
Članak II.10 Raskid ugovora o financiranju ili sudjelovanju korisnika
[…]
2. Komisija se neće protiviti:
a) raskidu ugovora o financiranju na pisani zahtjev koordinatora koji djeluje u skladu s drugim korisnicima, iz razloga koji su izneseni u stavku 1. ovog članka;
b) povlačenju korisnika iz projekta, osim ako to povlačenje bitno utječe na provedbu projekta.
Raskid ugovora o financiranju ili povlačenju korisnika počinje proizvoditi učinak:
– na datum Komisijina pisma prihvata, poslanog preporučenom poštom s povratnicom;
– u nedostatku Komisijinih pisanih očitovanja, najkasnije mjesec dana nakon primitka obavijesti o raskidu koju su poslale stranke u pitanju.
3. Komisija može raskinuti ovaj ugovor o financiranju ili prekinuti sudjelovanje korisnika s trenutačnim učinkom, računajući od datuma primitka preporučenog pisma s povratnicom koje je poslala:
[…]
f) u slučaju teške financijske nepravilnosti ili prijevare koju počini korisnik.
[…]
Članak II.11 Financijske i druge posljedice raskida
[…]
3. U slučaju raskida, Komisijine isplate ograničit će se na nastale prihvatljive troškove koji su prihvaćeni do datuma efektivnog raskida kao i sve legitimne obveze preuzete prije tog datuma koje ne mogu biti poništene.
4. Odstupajući od prethodnog stavka:
– u slučaju raskida sukladno članku II.10 stavku 2. prvom podstavku točki (b) ili stavku 3. točkama (b), (c), (e), (f) ili (g), Komisija može zahtijevati povrat cijelog ili dijela financijskog doprinosa Zajednice, uzimajući u obzir prirodu ili rezultate obavljenog posla kao i njegove koristi za Zajednicu u okviru ovog programa;
[…]
7. Komisija može izvršavati sva prava koja su joj dodijeljena ovim ugovorom o financiranju radi prihvaćanja, smanjenja broja ili odbijanja podnesenih zahtjeva za troškove i radi pokretanja revizije ili tehničke procjene.
8. Unatoč raskidu ugovora o financiranju ili o sudjelovanju korisnika, odredbe dijelova B i D Priloga II. i dalje će se primjenjivati nakon raskida ugovora o financiranju ili prestanku sudjelovanja korisnika. Sve druge odredbe ovog ugovora o financiranju koje izričito propisuju da se njihova primjena nastavlja nakon raskida nastavit će se primjenjivati tijekom trajanja propisanog tim odredbama.
[…]
Članak II.20 Prihvatljivi troškovi – opća načela
1. Prihvatljivi troškovi su oni navedeni u člancima II.21 i II.22. Oni moraju ispunjavati sljedeće uvjete:
[…]
– moraju biti neophodni za provedbu projekta;
– moraju zaista nastati za korisnika;
– moraju biti utvrdivi i provjerljivi, upisani u korisnikove račune i određeni sukladno računovodstvenim načelima primjenjivima u državi poslovnog nastana korisnika i metodama izračuna korisnikovih uobičajenih troškova; interni postupci korisnikova računovodstva i revizije moraju omogućavati izravno slaganje troškova i prijavljenih računa koji se odnose na projekt i financijskih dokumenata i pripadajućih priloga;
– moraju biti sukladni zahtjevima primjenjivog poreznog i socijalnog zakonodavstva;
– moraju biti razumni i opravdani te odgovarati zahtjevima dobrog financijskog upravljanja, osobito kad je riječ o štednji i efikasnosti;
i
– moraju nastati tijekom trajanja projekta.
[…]
2. Neprihvatljivi troškovi su osobito sljedeći:
[…]
– nepotrebni ili nepromišljeni troškovi;
[…]
– svi troškovi poduzeti ili vraćeni osobito na temelju nekog drugog projekta Zajednice, bilo međunarodnog ili nacionalnog.
[…]
Članak II.23 Opravdanje troškova
Prihvatljivi troškovi vraćaju se kada ih korisnik opravda.
U tu svrhu sudionik je dužan, sukladno redovitoj i uobičajenoj računovodstvenoj praksi države svojeg poslovnog nastana, čuvati računovodstvo vezano za projekt i dokumentaciju primjerenu za detaljno obrazlaganje i opravdanje troškova i vremena koja se nalaze u računovodstvenim zapisima. Računovodstvo se mora čuvati najdulje pet godina računajući od datuma posljednje isplate. Sve radno vrijeme koje se uračunava u ugovor o financiranju mora se upisati za cijelo vrijeme trajanja projekta i za razdoblje od najviše dva mjeseca od završetka projekta; to vrijeme barem jednom mjesečno mora potvrditi osoba odgovorna za posao koju je odredio sudionik sukladno članku II.3.b ovog priloga ili financijski direktor kojeg je propisno ovlastio sudionik.
Ta dokumentacija mora biti precizna, potpuna i pouzdana.
[…]
Članak II.26 Načini plaćanja
[…]
6. Svako plaćanje može biti predmet revizije ili preispitivanja i može biti revidirano i naplaćeno s obzirom na rezultate revizije ili preispitivanja.
[…]
Članak II.28 Financijska revizija
1. Komisija može pokrenuti reviziju u odnosu na korisnika u svakom trenutku tijekom provedbe projekta i tijekom pet godina računajući od posljednje isplate. Smatrat će se da je postupak revizije u odnosu na korisnika počeo na dan kada je primio Komisijino preporučeno pismo s povratnicom.
Postupak revizije mogu voditi vanjski revizori ili vlastite Komisijine službe, uključujući OLAF. Postupak revizije provodi se povjerljivo.
2. Korisnici će izravno Komisiji staviti na raspolaganje sve detaljne informacije i podatke koje ona ili zastupnik kojeg ona ovlasti zahtijevaju kako bi provjerili je li ugovor o financiranju dobro vođen, da je provođen sukladno svojim odredbama i da su troškovi ispravno obračunati.
3. Korisnici će se brinuti da Komisija ili bilo koje vanjsko tijelo koje ona ovlasti u razumno vrijeme ima trenutačni pristup, među ostalim, uredima korisnika, osoblju korisnika koje je povezano s projektom, dokumentaciji iz članka II.23 ovog priloga i onomu što je potrebno za provedbu revizije, uključujući informacije o osobnim naknadama osoba uključenih u projekt, računovodstvene podatke, informatičke podatke i opremu. U tom okviru Komisija ili bilo koje vanjsko tijelo koje ona ovlasti može zahtijevati da joj se podaci dostavne u prikladnom obliku kako bi, primjerice, provjerila prihvatljivost troškova.
[…]
5. Na temelju zaključaka revizije, Komisija će poduzeti sve prikladne mjere koje će smatrati korisnima, uključujući naplatu svih ili dijela plaćanja koja je izvršila i nametanje svake primjenjive sankcije.
[…]
Članak II.30 Povrat Komisiji i nalozi za naplatu
1. Kada iznos koji je Komisija isplatila koordinatoru, u svojstvu primatelja svih isplata, mora biti naplaćen na temelju odredaba ovog ugovora o financiranju, korisnik u pitanju vraća Komisiji predmetni iznos na način i datum koji ona odredi.
2. Ako obveza plaćanja dugovanog iznosa nije bila poštovana na datum koji je odredila Komisija, dugovani iznos bit će uvećan za kamate po stopi određenoj člankom II.5(5). Zatezne kamate teku od datuma određenog za plaćanje, isključujući taj datum, do, uključujući, datuma na koji Komisija primi ukupan dugovani iznos.
[…]
4. Korisnici shvaćaju da, sukladno članku 256. Ugovora o osnivanju Europske zajednice, Komisija može donijeti odluku sa snagom ovršne isprave koja će na teret osoba različitih od država staviti novčanu obvezu.“
15 Kada se radi o pravu primjenjivom na ugovore, članak 12. ugovora FP6 propisuje da je “ovaj ugovor uređen [b]elgijskim pravom“.
16 Također, članak 5. stavak 1. ugovora eTEN predviđa da „je ovaj ugovor o potpori uređen [b]elgijskim pravom“.
17 Člankom 10. prvim podstavkom ugovora CIP određuje se da “je ovaj ugovor uređen vlastitim odredbama, mjerodavnim aktima Zajednice koji se tiču [CIP‑a], Financijskom uredbom koja je opće primjenjiva na Europske zajednice kao i njezinim načinima primjene, ostalim odredbama prava Zajednice i, podredno, belgijskim pravom“.
18 Kada se radi o sudskoj nadležnosti, članak 13. ugovorâ FP6 sadrži arbitražnu klauzulu prema kojoj su za sporove između Zajednice i ugovaratelja o valjanosti, primjeni ili tumačenju tih ugovora nadležni Opći sud ili Sud Europske unije, ovisno o slučaju.
19 Isto vrijedi i za članak 5. stavak 2. ugovorâ eTEN kao i članak 10. treći podstavak ugovora CIP.
B – Izvršenje predmetnih ugovora i revizija
20 Od 8. do 12. veljače 2010. Komisija je provela financijsku reviziju predmetnih ugovora u uredima tužitelja.
21 Prije provedbe te revizije, Komisija je već isplatila posljednju ratu financijskog doprinosa Zajednice tužitelju za određene predmetne ugovore.
22 Radi se, kao prvo, o trima ugovorima koji su uređeni uvjetima FP6, tj. ugovorima Access‑eGOV, eABILITIES i Emerge, za koje su se isplate zadnjih rata financijskog doprinosa Zajednice dogodile 15. prosinca, 30. rujna i 30. listopada 2009. Tužiteljevo izvršenje tih triju ugovora Komisija je konačno odobrila 13. srpnja 2009., 17. ožujka 2009. i 15. svibnja 2010.
23 Kao drugo, radi se o ugovorima koji su uređeni uvjetima eTEN, tj. ugovorima Navigabile i Euridice, za koje se isplata dogodila 28. siječnja 2009. i 28. prosinca 2007. Tužiteljevo izvršenje tih dvaju ugovora Komisija je konačno odobrila 8. prosinca 2008. i 27. ožujka 2007.
24 Na dan revizije ostali predmetni ugovori bili su u različitim fazama izvršenja.
25 Kada je riječ o ugovoru uređenom uvjetima CIP, tj. ugovoru T‑Seniority, Komisija je tužitelju preko koordinatora projekta prvu ratu financijskog doprinosa Zajednice u iznosu od 43.934,90 eura isplatila 23. veljače 2009. Dopisom od 1. ožujka 2010. tužitelj je obavijestio koordinatora projekta T‑Seniority da se od tog datuma povlači iz konzorcija.
26 Kada je riječ o preostalim trima ugovorima koji su uređeni uvjetima FP6, tj. ugovorima Ask‑It, EU4ALL i Enable, situacija je bila sljedeća.
27 U okviru ugovora Ask‑It Komisija je bila isplatila prve četiri rate financijskog doprinosa Zajednice namijenjene tužitelju, od kojih posljednju 27. svibnja 2008. Posljednja rata navedenog doprinosa još nije bila isplaćena. Konzorcij je Komisiji poslao posljednje očekivane rezultate 21. srpnja 2009.
28 U okviru ugovora EU4ALL Komisija je tužitelju isplatila prve dvije rate financijskog doprinosa Zajednice 4. travnja 2007. i 19. siječnja 2009. Nakon pregleda izvješća koje je konzorcij podnio u okviru trećeg referentnog razdoblja projekta, Komisija je koordinatoru tog projekta bila uputila dopis s datumom 13. siječnja 2010. u kojem naznačuje da su ta izvješća odobrena pod uvjetom da konzorcij pokaže plan provedbe programa za sljedeće razdoblje koji sadrži određeni broj izmjena koje se tiču činidaba i zadataka koje treba izvršiti. Komisija je konzorciju također odredila rok od mjesec dana da uzme u obzir njezine preporuke i podnese novi plan provedbe.
29 Nadalje, Komisija je dopisom od 29. ožujka 2010. konzorciju u okviru ugovora EU4ALL dala novi rok od mjesec dana da uzme u obzir dodatne preporuke nakon podnošenja novih dokumenata i da napravi novi plan provedbe uzimajući u obzir navedene preporuke.
30 Nakon što je konzorcij podnio nove dokumente u okviru ugovora EU4ALL, Komisija mu je u dopisu od 9. lipnja 2010. naznačila da smatra, pod uvjetom da prije isteka lipnja 2010. podnese dodatne dokumente, da projekt provodi na zadovoljavajući način.
31 Dopisom od 4. kolovoza 2010. tužitelj je podsjetio Komisiju da, unatoč tome što je koordinator projekta podnio dodatne dokumente koje je tražila u dopisu od 9. lipnja 2010., ona nije izvršila nikakvu isplatu. Budući da je ta situacija onemogućavala izvršenje projekta predviđenog ugovorom EU4ALL zbog nedostatka financijskih izvora, tužitelj je Komisiji najavio da od datuma tog dopisa obustavlja svako izvršenje i provedbu projekta dok ona ne izvrši svoje ugovorne obveze, neovisno o pravima koja ima na temelju tog ugovora i svaku dodatnu štetu.
32 Dopisom od 25. kolovoza 2010. Komisija je obavijestila tužitelja da je na temelju članka II.28 stavka 8. trećeg podstavka uvjeta FP6 obustavila isplatu financijskog doprinosa Zajednice koji odgovara tom posljednjem referentnom razdoblju u okviru ugovora EU4ALL.
33 U okviru ugovora Enable Komisija je tužitelju bila isplatila prvih šest rata financijskog doprinosa Zajednice koji mu je bio namijenjen, a posljednja isplata bila je izvršena 7. lipnja 2009.
34 Nadalje, tužitelj je dopisom od 16. srpnja 2010. obavijestio Komisiju da mu je, u nedostatku isplate s njezine strane, bilo nemoguće nastaviti izvršenje projekta predviđenog ugovorom Enable zbog nedostatka financijskih sredstava. Također je naznačio da od datuma tog dopisa obustavlja svako izvršenje i provedbu tog projekta dok Komisija ne izvrši svoje ugovorne obveze, neovisno o pravima koje ima na temelju ugovora i svaku dodatnu štetu. No, Komisiji je ipak 15. listopada 2010. podnio posljednje financijsko izvješće vezano za taj projekt.
35 Komisija je 28. lipnja 2010. tužitelju poslala privremeno izvješće o reviziji koji se tiče izvršenja predmetnih ugovora. Tužitelj je Komisiji priopćio svoja očitovanja na navedeno izvješće 30. rujna 2010.
36 Dopisom od 22. prosinca 2010. Komisija je tužitelja obavijestila da je usvojila konačno izvješće o reviziji, koje je priložila navedenom dopisu, a čije je zaključke odobravala.
37 U konačnom izvješću o reviziji priloženom Komisijinu dopisu od 22. prosinca 2010. utvrđeno je kako slijedi:
– tijekom više uzastopnih godina tužitelj nije knjižio osobito točne prihode u svoje računovodstvene knjige i arhive, kršeći tako mjerodavne odredbe grčkog prava; iz toga je slijedilo da njegovi računi nisu bili pouzdani i da se nije mogla izvršiti nijedna izravna usporedba troškova i prihoda koji se tiču izvršenja programâ i općeg stanja računâ;
– velik postotak evidencija o prisutnosti osoblja sadržavao je ispravke pisane rukom koje je naknadno unosio direktor programa bez pristanka osoblja; to je imalo važne posljedice na prijavljeno radno vrijeme i budilo sumnje u upisane radne sate;
– evidencije o prisutnosti direktora programa naznačivale su pretjeran broj sati, koji su se poklapali s onima posvećenima drugim profesionalnim aktivnostima;
– tužitelj je lažno prijavio da direktor programa nije sudjelovao u izvršenju ugovora ETSI STF 333 koji je financirala Komisija;
– opravdanje putnih troškova nije pružalo pouzdanu i objektivnu sliku uvjeta i aktivnosti u okviru tih putovanja, s obzirom na to da većina tih putovanja nije bila izravno vezana za programe u pitanju.
38 Izvješćem o reviziji zaključeno je da bi stoga trebalo smatrati da su svi tužiteljevi troškovi tijekom izvršenja ugovora Access‑eGOV, eABILITIES, Ask‑It, EU4ALL, Emerge i Enable te Navigabile, Euridice i T‑Seniority neprihvatljivi i da svi relevantni iznosi isplaćeni tužitelju trebaju biti naplaćeni.
39 Izvješćem o reviziji također je preporučeno da se, s obzirom na težinu utvrđenih povreda, raskinu svi važeći ugovori koje je tužitelj sklopio s Komisijom, sukladno člancima II.16.2 uvjeta FP6, II.7.3 (teška financijska nepravilnost) i II.7.4 (lažne izjave) uvjeta eTEN te II.10.3 (povreda ugovora i nepodnošenje informacija) uvjeta CIP.
40 U svojem dopisu od 22. prosinca 2010. Komisija je također navela iznos koji treba vratiti za svaki predmetni ugovor, u ukupnom iznosu od 951.029,21 euro, u obliku sljedeće tablice:
Ugovor | Prijavljeni troškovi (A) | Troškovi koje je prihvatio PO (B) | Prihvatljivi troškovi (C) | Bruto prilagodba u odnosu na prihvaćene troškove (C‑B) |
027020 Access‑eGOV | 157.438,84 | 157.438,84 | 0,00 | - 157.438,84 |
034778 EU4ALL | 115.044,16 | 115.044,16 | 0,00 | - 115.044,16 |
035242 eABILITIES | 95.287,40 | 95.287,40 | 0,00 | - 95.287,40 |
045056 Emerge | 112.308,44 | 112.308,44 | 0,00 | - 112.308,44 |
045563 Enable | 118.588,01 | 104.503,61 | 0,00 | - 104.503,61 |
511298 Ask‑It | 187.120,70 | 184.803,16 | 0,00 | - 184.803,16 |
029255 Navigabile | 61.004,83 | 62.129,50 | 0,00 | - 62.129,50 |
517506 Euridice | 56.798,04 | 56 472,10 | 0,00 | - 56.472,10 |
224988 T‑Seniority | 63.042 | 63.042 | 0,00 | - 63.042 |
41 Komisija je u tom pogledu precizirala da bi prilagodbe nužne radi isplate iznosa koji nisu prihvatljivi u tužiteljevu korist mogle utjecati na buduće isplate na temelju predmetnih ugovora ili preuzeti oblik naloga za naplatu.
42 Komisija tim istim dopisom, među ostalim, obavještava tužitelja da, uz provedbu tih prilagodbi, njezine službe mogu izračunati iznos paušalne naknade koji duguje Europskoj uniji sukladno članku II.30 uvjeta FP6 i prema potrebi izdati nalog za naplatu u odnosu na tu naknadu.
43 Djelatnici Europskog ureda za borbu protiv prijevara (OLAF) 4. veljače 2011. saslušali su direktora programa u vezi s provedbom projekata koji su predmet ugovora u pitanju i njegova sudjelovanja u njima.
44 Dopisom od 21. ožujka 2011. upućenim tužitelju Komisija je naznačila da su mu neosnovano isplaćeni sljedeći iznosi:
| | Projekti | Prihvatljivi trošak/financiranje prema izvješću o reviziji | Neosnovano isplaćeni iznos | |
FP6 | 027020 | Access‑e-Gov | 0,00 € | - 157.438,73 € |
FP6 | 035242 | eABILITIES | 0,00 € | - 95.201,60 € |
FP6 | 045563 | Enable | 0,00 € | - 81.456,96 € |
FP6 | 511298 | Ask‑It | 0,00 € | - 164.988,82 € |
FP6 | 034778 | EU4ALL | 0,00 € | - 125.580,45 € |
FP6 | 045056 | Emerge | 0,00 € | - 187.248,39 € |
ETEN | 029255 | Navigabile | 0,00 € | - 62.129,50 € |
ETEN | 517506 | Euridice | 0,00 € | - 55.750 € |
CIP | 224988 | T‑Seniority | 0,00 € | - 43.966 € |
| | - 643.782,81 € | |
45 Komisija je također obavijestila tužitelja da će, ako u roku od 15 dana od primitka tog dopisa u tom pogledu ne priloži komentare, njezine službe nastaviti postupak naplate za iznos od 643.782,81 euro te da će tužitelj primiti po jednu opomenu za svaki projekt koja sadrži upute za postupanje po povratu sredstava Komisiji u određenom roku. Također je navela da će se, ako tužitelj ne vrati sredstva u roku određenom u opomeni, iznos povrata uvećati za kamate po stopi određenoj u navedenoj opomeni. Dodala je da će se, ako ukupan iznos uključujući kamate ne bude vraćen, pokrenuti postupak prisilne ovrhe odnosno prijeboja s eventualno dugovanim iznosima. Na kraju, naznačila je da će, uz nalog za naplatu, nadležna služba također izračunati iznos odštete koju tužitelj duguje na temelju članka II.30 uvjeta FP6.
46 Dopisom od 1. travnja 2011. Komisija je poslala tužitelju „ispravljenu tablicu“ iznosa koji su mu neosnovano isplaćeni. Iz navedene tablice proizlazi da ukupan iznos za povrat iznosi 999.366,40 eura, a ne 643.782,81 eura.
47 Dopisom od 4. travnja 2011. Komisija je naznačila tužitelju da smatra, s obzirom na rezultate revizije, da je dao lažne izjave i počinio nepravilnosti u smislu članka II.1.11 uvjeta FP6, članka II.1.32 uvjeta eTEN i članka II.1 uvjeta CIP. Također je precizirala tužitelju da smatra da je povrijedio odredbe predmetnih ugovora koje se tiču prihvatljivosti troškova i da te povrede kao i lažne izjave imaju za cilj ostvariti doprinos Unije bez osnove. Posljedično, obavijestila je tužitelja o svojoj odluci da prekine njegovo sudjelovanje u ugovorima Ask‑It, EU4ALL, Emerge i Enable na temelju članka II.16.2 uvjeta FP6, počevši od primitka tog pisma. Također je zatražila od tužitelja da joj u roku od 30 dana od primitka tog pisma pošalje sva izvješća i dokumente koji joj moraju biti predani u okviru ugovora Enable koji se tiču radova ostvarenih do tog datuma, sukladno članku II.7 uvjeta FP6. Također je skrenula tužiteljevu pozornost na činjenicu da, s obzirom na konačne rezultate revizije, nije vjerojatno da troškovi koje je podnio za razdoblja koja nisu pokrivena revizijom budu smatrani prihvatljivima.
48 Komisija je 29. travnja 2011. izdala devet opomena koje naznačuju iznos koji treba vratiti na temelju svakog od predmetnih ugovora, u ukupnom iznosu od 999.213,45 eura. Tim opomenama tužitelju je određen rok od 45 dana za povrat dužnih iznosa, koji istječe 14. lipnja 2011. i nakon čega će se ti iznosi uvećati za zatezne kamate predviđene predmetnim ugovorima po stopi Europske središnje banke (ESB) uvećanoj za 3,5 postotnih bodova.
49 Isti dan Komisija je pismom obavijestila tužitelja da ukupan iznos naknada dugovanih na temelju ugovora sklopljenih u okviru FP6 iznosi 70.471,47 eura. Također je naznačila da je iznos dobiven primjenom formule predviđene člankom II.30 općih uvjeta tih ugovora smanjen na 10 % iznosa subvencije isplaćene prije revizije kako bi se uzeli u obzir zahtjevi proporcionalnosti.
50 U tom pogledu Komisija je priložila sljedeću tablicu:
Projekt | Plaćeno revidirano razdoblje | Financiranje zatraženo prije revizije | Prekomjerne prijave % | Granični iznos naknade štete1 | |
027020 | Access‑e-Gov | 1 to 3 | 157.438,84 € | 100 % | 15.743,87 € |
035242 | eABILITIES | 1 to 2 | 95.287,40 € | 100 % | 9520,16 € * |
045563 | Enable | 1 to 2 | 59.732,95 € | 100 % | 5973,30 € |
511298 | Ask‑It | 1 to 3 | 171.434,65 € | 100 % | 16.498,88 € * |
034778 | EU4ALL | 1 to 2 | 115.044,16 € | 100 % | 11.504.42 € |
045056 | Emerge | 1 to 2 | 112.308,44 € | 100 % | 11.230,84 € |
| | 70 471,47 € | |
1 Iznos ograničen na 10 % financijskog doprinosa koji je isplatio financijski koordinator projekata (95.201,60 € za eABILITIES i 164.988,02 € za Ask‑It)
51 U istom pismu Komisija je također naznačila da će se, u nedostatku tužiteljeva komentara u roku od 30 dana računajući od primitka navedenog dopisa, izdati opomena u iznosu od 70.471,47 eura, sukladno članku II.31 uvjeta FP6. Također je precizirala da će se, ako se navedeni iznos ne vrati u roku predviđenom u opomeni, on uvećati za zatezne kamate po stopi naznačenoj u navedenoj opomeni.
52 Komisija je 20. lipnja 2011. izdala šest opomena na temelju ugovora koje su Zajednica i tužitelj sklopili za projekte Access‑eGOV, eABILITIES, Ask‑It, EU4ALL, Emerge i Enable, određujući iznose koje tužitelj duguje na temelju paušalne naknade sukladno članku II.30 uvjeta FP6 na ukupan iznos od 70.471,47 eura. Rok koji je Komisija odredila tužitelju da plati iznose u pitanju bio je 4. kolovoza 2011.
Postupak i tužbeni zahtjevi stranaka
53 Tužbom koju je podnio tajništvu Općeg suda 31. siječnja 2011. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.
54 Komisija je aktom koji je podnijela tajništvu Općeg suda 13. svibnja 2011. podnijela odgovor na tužbu koji sadrži protuzahtjev.
55 Tužitelj i Komisija aktima koje su podnijeli tajništvu Općeg suda podnijeli su repliku 17. kolovoza 2011. i odgovor na repliku 14. studenoga 2011.
56 Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– „utvrdi da nije povrijedio članke II.16.2 uvjeta FP6, Π.7.3 (teška financijska nepravilnost) i II.7.4 (lažne izjave) uvjeta eTEN te II.10.3 (povreda ugovora i nepružanje informacija) uvjeta CIP“;
– „utvrdi da je, osporavajući prihvatljivost njegovih troškova, Komisija prekršila predmetne ugovore“;
– utvrdi da su troškovi u iznosu od 932.362,44 eura koje je podnio Komisiji u okviru ugovora Access‑eGOV, eABILITIES, Ask‑It, EU4ALL, Emerge i Enable te Navigabile, Euridice i T‑Seniority prihvatljivi i da nije dužan vratiti iznose koje je Komisija dodijelila;
– „utvrdi da kašnjenje Komisije u posljednjim isplatama potpore koja se tiče ugovora EU4ALL, Ask‑It i Enable predstavlja povredu njezinih ugovornih obveza“;
– utvrdi da mu je Komisija dužna isplatiti iznos od 52.584,05 eura, uvećano za kamate računajući od dostave tužbe, za troškove koje je imao u okviru ugovora EU4ALL;
– utvrdi da mu je Komisija dužna isplatiti iznos od 20.678,61 euro, uvećan za kamate računajući od dostave tužbe, za troškove koje je imao u okviru ugovora Ask‑It;
– utvrdi da mu je Komisija dužna isplatiti iznos od 11.693,05 eura, uvećan za kamate računajući od dostave tužbe, za troškove koje je imao u okviru ugovora Enable;
– naloži Komisiji snošenje troškova.
57 U replici tužitelj je odustao od četvrtog dijela svojeg tužbenog zahtjeva kad je riječ o ugovoru Enable i sedmog dijela tužbenog zahtijeva. Osim toga, od Općeg je suda zahtijevao da:
– odbaci Komisijin protuzahtjev kao nedopušten;
– podredno, odbije Komisijin protuzahtjev kao neosnovan.
58 Komisija od Općeg suda zahtijeva da:
– kao protuzahtjev, naloži tužitelju da joj isplati iznose navedene u opomenama od 999.213,45 eura, uvećane za kamate računajući od 15. lipnja 2011., po stopi ESB‑a uvećanoj za 3,5 postotnih bodova, što odgovara povratima financijskih doprinosa koje je ostvario, kao i iznos od 70.471,47 eura, uvećan za kamate računajući od datuma isteka roka u kojem nije izvršena isplata određenog u mjerodavnoj opomeni, po gore navedenoj stopi, što odgovara odšteti dugovanoj na temelju ugovora FP6;
– odbije tužiteljevu tužbu;
– naloži tužitelju snošenje troškova.
59 U odgovoru na repliku Komisija je navela da je iznos od 70.471,47 eura, koji odgovara odšteti dugovanoj na temelju ugovora FP6, trebao biti uvećan za stopu ESB‑a uvećanu za 3,5 postotnih bodova, računajući od 5. kolovoza 2011.
60 Na temelju izvješća suca izvjestitelja, Opći sud (prvo vijeće) odlučio je otvoriti usmeni dio postupka i, u okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih člankom 64. svojeg Poslovnika, pozvao tužitelja s jedne strane da podnese različite dokumente i s druge strane da pisano odgovori na pitanja. Tužitelj je tom zahtjevu udovoljio u određenom roku.
61 Stranke su saslušane u svojim izlaganjima i odgovorima na pitanja koja je Opći sud postavio na raspravi 4. srpnja 2013.
Pravo
62 Kao prvo valja podsjetiti da je, sukladno članku 272. UFEU‑a, Sud nadležan donositi presude na temelju arbitražne klauzule sadržane u javnopravnom ili privatnopravnom ugovoru sklopljenom od strane Unije ili u njezino ime. Sukladno članku 256. stavku 1. UFEU‑a, Opći sud nadležan je za provođenje postupka i odlučivanje u prvom stupnju u slučaju predmeta i postupaka iz članka 272. UFEU‑a.
63 U ovom predmetu, sukladno članku 13. ugovora FP6, članku 5. stavku 2. ugovora eTEN kao i članku 10. stavku 3. ugovora CIP, Opći sud nadležan je za sve sporove između Zajednice i ugovaratelja u pogledu valjanosti, tumačenja i primjene navedenih ugovora.
A – O dosegu spora
64 Valja navesti da se spor između stranaka odnosi na dva različita aspekta njihovih ugovornih odnosa.
65 Kao prvo, stranke proturječe jedna drugoj o prihvatljivosti troškova koje je tužitelj podnio Komisiji u okviru predmetnih ugovora kao i naknadnih obveza povrata ukupnog iznosa koji je isplaćen tužitelju na temelju navedenih troškova i plaćanja paušalne naknade.
66 Naime, trećim dijelom tužbenog zahtjeva tužitelj u bitnome traži od Općeg suda da proglasi da su troškovi koje je podnio Komisiji u okviru predmetnih ugovora prihvatljivi i da joj nije dužan vratiti iznose koje mu je ona isplatila u okviru navedenih ugovora.
67 Također valja napomenuti da je tužitelj u replici zatražio odbijanje Komisijinih protuzahtjeva kojima ona zahtijeva da se tužitelju naloži snošenje iznosa navedenih u opomenama od 29. travnja i 20. lipnja 2011. uvećanih za kamate predviđene navedenim opomenama.
68 Kao drugo, stranke također proturječe jedna drugoj u vezi s Komisijinom obvezom da isplati posljednje rate predviđene u okviru ugovora EU4ALL i Ask‑It.
69 Naime, petim i šestim dijelom tužbenog zahtjeva tužitelj zahtijeva od Općeg suda da utvrdi da mu je Komisija dužna isplatiti iznos od 52.584,05 eura, uvećan za kamate, na temelju troškova podnesenih u okviru ugovora EU4ALL, kao i iznos od 20.678,61 eura, također uvećan za kamate, na temelju troškova podnesenih u okviru ugovora Ask‑It, čemu se Komisija protivi te traži od Općeg suda da odbije tužbu tužitelja.
70 Nadalje, prvim i drugim dijelom tužbenog zahtjeva tužitelj u bitnome zahtijeva od Općeg suda da utvrdi, suprotno onomu što mu prigovara Komisija, da nije povrijedio svoje ugovorne obveze koje proizlaze iz članaka II.16.2 uvjeta FP6, II.7.3 i II.7.4 uvjeta eTEN kao i II.10.3 uvjeta CIP te da je Komisija povrijedila svoje ugovorne obveze osporavajući prihvatljivost njegovih troškova.
71 Četvrtim dijelom svojeg tužbenog zahtjeva tužitelj također traži od Općeg suda da utvrdi da kašnjenje Komisije u posljednjim isplatama potpore kad je riječ o ugovorima o programima EU4ALL i Ask‑It predstavlja povredu ugovornih obveza.
72 No mora se utvrditi da takvi zahtjevi ne predstavljaju sami po sebi dijelove tužbenog zahtjeva kao takve, već se odnose na argumente koje je tužitelj iznio u prilog tužbi, a koji će se ispitati u okviru izlaganja koja se tiču trećeg, petog i šestog dijela tužiteljeva tužbenog zahtjeva.
B – O pravu primjenjivom na spor
73 Opći sud, pred kojim je pokrenut spor u okviru arbitražne klauzule na temelju članka 272. UFEU‑a, mora riješiti spor na temelju nacionalnog materijalnog prava primjenjivog na ugovor (vidjeti u tom smislu presudu Suda od 18. prosinca 1986., Komisija/Zoubek, 426/85, Zb. str. 4057., t. 4.) odnosno u ovom slučaju belgijskog prava, koje uređuje predmetne ugovore sukladno članku 12. ugovora FP6, članku 5. stavku 1. ugovora eTEN i članku 10. trećem podstavku ugovora CIP.
74 U tom pogledu valja navesti pravila koja uređuju izvršenje ugovora u belgijskom pravu.
75 Članak 1134. belgijskog građanskog zakonika predviđa da „su zakonito sklopljeni ugovori pravno obvezujući za one koji su ih sklopili“ (prvi stavak) i „mogu biti opozvani jedino uz obostrani pristanak ili iz razloga koje dopušta zakon“ (drugi podstavak).
76 Članak 1134. treći podstavak predviđa da ugovori moraju biti izvršeni u dobroj vjeri. Članak 1135. istog zakonika predviđa da „ugovori obvezuju ne samo na ono što je u njima izraženo nego i na ono na što pravičnost, običaj ili zakon obvezuju po svojoj prirodi“ i stoga također izražava načelo izvršenja ugovora u dobroj vjeri.
77 Kada dođe do spora o izvršenju ugovora, teret dokaza uređen je odredbama članka 1315. belgijskog građanskog zakonika, prema kojem:
„Onaj tko zahtijeva izvršenje obveze, mora dokazati njezino postojanje.
Prema reciprocitetu, onaj tko tvrdi da je obvezu ispunio, mora dokazati isplatu ili činjenicu zbog koje je prestala njegova obveza.“
78 Osim toga, sukladno općepriznatom pravnom načelu prema kojem svaki sud primjenjuje svoja vlastita postupovna pravila, sudska nadležnost kao i dopuštenost tužbenih zahtjeva – bilo da su ih podnijeli tužitelj ili tuženik – procjenjuju se samo na temelju prava Unije (vidjeti u tom smislu presude Suda Komisija/Zoubek, t. 73. supra, t. 10. i od 8. travnja 1992., Komisija/Feilhauer, C‑209/90, Zb., str. I‑2613., t. 13.).
79 U svjetlu tih razmatranja valja ispitati različite dijelove tužiteljeva tužbenog zahtjeva i Komisijine protuzahtjeve.
C – O trećem dijelu tužbenog zahtjeva tužitelja
80 U prilog trećem dijelu tužbenog zahtjeva tužitelj tvrdi da je Komisija pogrešno odbila smatrati prihvatljivima cjelokupne troškove za koje je tražila povrat.
81 Kako bi dokazao utemeljenost te tvrdnje, tužitelj je istaknuo dvije skupine argumenata. Prvi se odnose na utvrđenja Komisije u konačnom izvješću o reviziji na temelju kojih je zaključila da su troškovi podneseni u okviru predmetnih ugovora neprihvatljivi. Drugi se odnose na kvalitetu i uvjete u kojima je provedena revizija.
1. O utvrđenjima revizije koja dokazuju neprihvatljivost troškova
82 Tužitelj je iznio više argumenata u pogledu utvrđenja iz izvješća o reviziji na temelju kojih je Komisija zaključila o postojanju povreda predmetnih ugovora i stoga o nedopuštenosti ukupnosti troškova podnesenih u okviru navedenih ugovora i obvezi da on vrati iznose koji su mu neosnovano isplaćeni.
83 U tom pogledu valja podsjetiti da, sukladno načelima navedenima u gornjim točkama 73. do 77., s jedne strane, iz članka II.19 uvjeta FP6, iz članka II.16 uvjeta eTEN i iz članka II.20 uvjeta CIP te, s druge strane, iz članka 1315. belgijskog građanskog zakonika, primjenjivog u ovom slučaju, proizlazi da troškovi na koje se poziva tužitelju mogu biti vraćeni samo ako dokaže njihovo postojanje i vezu s predmetnim ugovorima te poštovanje ostalih kriterija prihvatljivosti koje su potonji postavili (vidjeti u tom smislu presudu Općeg suda od 16. svibnja 2001., Toditec/Komisija, T‑68/99, Zb., str. II‑1443., t. 94. i 95.). Ako su takvi dokazi izneseni, na Komisiji je da dokaže da ih treba odbaciti.
a) O vođenju tužiteljevih računovodstvenih knjiga
84 Tužitelj u bitnome tvrdi da su njegove računovodstvene knjige pouzdane, da su vođene sukladno grčkom pravu primjenjivom u ovom slučaju i da su omogućavale računovodstveno usklađivanje predviđeno člankom II.19 stavkom 1. točkom (d) uvjeta FP6, člankom II.20 stavkom 1. i člankom II.23 uvjeta CIP te člankom II.16 uvjeta e‑TEN između, s jedne strane, prijavljenih troškova i ostvarenih prihoda u okviru predmetnih ugovora i, s druge strane, njegove opće djelatnosti.
85 U tom pogledu kao prvo valja istaknuti da, kada se radi o nepravilnostima utvrđenima u tužiteljevim računovodstvenim knjigama, iz izvješća o reviziji proizlazi da je nakon zahtjeva revizora tužitelj utvrdio više pogrešaka u svojim računovodstvenim knjigama, osobito da nisu zabilježene dvije isplate od 63.000 eura i od 11.000 eura primljene u okviru projekta Access‑eGOV i drugog projekta koji nije bio predmet revizije.
86 Iz izvješća o reviziji također proizlazi da je tužitelj, nakon drugog zahtjeva revizora da im stavi na raspolaganje detaljnu godišnju bilancu za svaku godinu koja je bila predmet nadzora, istaknuo da nije zakonski obvezan izdati takve dokumente, ali da će u svakom slučaju biti dostupni nakon kratke provjere. Ta je provjera navodno pokazala pogreške u računovodstvenim knjigama koje se tiču registriranja određenih troškova. Posljedično, od tužitelja se tražilo da podnese novu verziju računovodstvenih knjiga. Unatoč ispravcima u računovodstvenim knjigama, revizori su utvrdili da računovodstvene bilance koje su im stavljene na raspolaganje ne omogućavaju usklađivanje prijavljenih troškova i isplata izvršenih u okviru predmetnih ugovora i primitaka kao i registriranih troškova u tužiteljevim računovodstvenim knjigama. Usklađivanje tužiteljevih godišnjih bankovnih podataka s godišnjim bilancama koje su revizorima stavljene na raspolaganje također je dovelo do utvrđivanja bitnih razlika između tih dokumenata. Tužitelj je nekoliko tjedana nakon revizije u svojim prostorima također stavio na raspolaganje različita nova računovodstvena sravnjivanja kako bi pokazao da računovodstvene knjige nisu bile materijalno pogrešne i da su uvijek mogle služiti kao pouzdan temelj koji revizorima omogućava izdavanje mišljenja o prihvatljivosti troškova. Iz izvješća o reviziji također proizlazi da su, prema mišljenju revizora, sve te pogreške nastale velikim dijelom zbog primjene različitih računovodstvenih načela tijekom godina. Tako su određeni prihodi i troškovi bili upisani na datum izdavanja računa, dok su drugi bili registrirani na datum plaćanja.
87 Izvješće o reviziji usto sadrži tablicu iz koje proizlazi razlika između prihoda koji su početno upisani u tužiteljeve računovodstvene knjige i kontroliranih prihoda od – 20.936,04 eura za 2005., + 74.060,08 eura za 2006., – 300 eura za 2007. i – 8034,90 eura za 2008. godinu. Kada je riječ o troškovima, razlike su bile – 750,63 eura za 2004., – 175,70 eura za 2006. i – 490,74 eura za 2007. godinu.
88 Razlika koja se tiče primitaka utvrđena za 2006. odgovarala je, sukladno izvješću o reviziji, neupisivanju dviju Komisijinih isplata u računovodstvene knjige: prve u iznosu od 63.000 eura za projekt Access‑eGOV i druge u iznosu od 11.000 eura za drugi projekt.
89 U tom pogledu valja istaknuti da tužitelj ne osporava postojanje razlika koje su utvrdili revizori između iznosa troškova i prihoda za godine 2004. do 2008., a koje postoje u računovodstvenim knjigama koje je prvotno revizorima stavio na raspolaganje, i iznosa troškova i prihoda revidiranih zbog nesklada koji su otkrili revizori Komisije nakon revizije.
90 Kako bi procijenili jesu li te razlike takve da bi dovele u pitanje prihvatljivost troškova koje je podnio tužitelj u okviru predmetnih ugovora, valja podsjetiti da, sukladno članku II.19 stavku 1. točki (d) uvjeta FP6, izneseni prihvatljivi troškovi za izvršenje projekta „moraju biti upisani u račune ugovaratelja koji ih je snosio [i] računovodstvene metode primjenjivane za registriranje troškova i prihoda moraju biti sukladne računovodstvenim pravilima primjenjivanima u državi u kojoj ugovaratelj ima poslovni nastan i moraju omogućiti sravnjivanje nastalih troškova i ostvarenih prihoda u okviru ostvarenja projekta kao i općeg stanja računa vezanih za opću gospodarsku djelatnost ugovaratelja“.
91 Sukladno članku II.16 uvjeta eTEN:
„Prihvatljivi troškovi vraćaju se kad ih sudionik dokaže. U tu svrhu sudionik je dužan, sukladno redovitoj i uobičajenoj računovodstvenoj praksi države svojeg poslovnog nastana, čuvati računovodstvo vezano za projekt i dokumentaciju primjerenu za detaljno obrazlaganje i opravdanje troškova i vremena koje se nalazi u računovodstvenim zapisima. Dokumentacija mora biti precizna, potpuna i pouzdana.“
92 Članak II.20 uvjeta CIP propisuje da se prihvatljivi troškovi moraju biti „moraju biti utvrdivi i provjerljivi, upisani u korisnikove račune i određeni sukladno računovodstvenim načelima primjenjivima u državi poslovnog nastana korisnika i metodama izračuna korisnikovih uobičajenih troškova; interni postupci korisnikova računovodstva i revizije moraju omogućavati izravno slaganje troškova i prijavljenih računa koji se odnose na projekt i financijskih dokumenata i pripadajućih priloga.“
93 Člankom II.23 uvjeta CIP predviđeno je osim toga sljedeće:
„[P]rihvatljivi troškovi vraćaju se kada ih primatelj dokaže. U tu svrhu sudionik je dužan, sukladno redovitoj i uobičajenoj računovodstvenoj praksi države svojeg poslovnog nastana, čuvati računovodstvo vezano za projekt i dokumentaciju primjerenu za detaljno obrazlaganje i opravdanje troškova i vremena koja se nalaze u računovodstvenim zapisima. Knjige se moraju čuvati najdulje pet godina računajući od datuma posljednje isplate. Sve radno vrijeme koje se uračunava u ugovor o financiranju mora se upisati za cijelo vrijeme trajanja projekta i za razdoblje od najviše dva mjeseca od završetka projekta; to vrijeme barem jednom mjesečno mora potvrditi osoba odgovorna za posao koju je odredio sudionik sukladno članku II.3.b ovog priloga ili financijski direktor kojeg je propisno ovlastio sudionik. Ta dokumentacija mora biti precizna, potpuna i pouzdana.“
94 Iz tih odredaba proizlazi kako, da bi se neki trošak koji podnese tužitelj u okviru predmetnih ugovora smatrao prihvatljivim, on, među ostalim, mora biti upisan u račune koje tužitelj vodi sukladno zakonodavstvu države poslovnog nastana odnosno Helenske Republike. Osim toga, tužiteljevi računi moraju u okviru ugovora FP6 omogućiti izravnu usporedbu troškova i prihoda ostvarenih za izvršenje projekta s općim stanjem računa koji se odnose na tužiteljevu opću djelatnost i, u slučaju ugovora eTEN i CIP, izravnu usporedbu tih troškova s financijskim izvještajima podnesenima Komisiji.
95 Kao prvo, kada se radi o pitanju je li tužitelj u ovom slučaju prekršio odredbe grčkog prava primjenjivog na vođenje svojih računovodstvenih knjiga, valja istaknuti da na stranici 19. konačnog izvješća o reviziji od 22. prosinca 2010. revizori utvrđuju samo povredu članka 17. stavka 1. Proedriko diatagma yp’arithmon 186 – kodikas vivlion kai stihion (Zakonik o knjigama i registrima Helenske Republike) (u daljnjem tekstu: CLR). Međutim, iz Komisijine dokumentacije proizlazi da ona usto tvrdi da se tužiteljevi računi prema članku 30. stavku 4. CLR‑a trebaju smatrati netočnima i uzrokovati utvrđenje neračunovodstvene dobiti tužitelja predviđeno člankom 32. stavcima 1. i 2. Nomos yp’arithmon 2238 – Kyrosi tou kodika forologias isodimatos (Zakon o porezu na dohodak Helenske Republike) (u daljnjem tekstu: CIR) kao i plaćanje dodatnog poreza sukladno članku 86. CIR‑a.
96 U tom pogledu valja istaknuti da je među strankama nesporno da tužitelj potpada pod drugu kategoriju računovodstvenih knjiga u smislu članka 6. CLR‑a, na temelju kojeg:
„1. Kako bi obavljao svoje zanimanje, operator koji potpada pod drugu kategoriju vodi knjigu prihoda i troškova u koju knjiži, u različite stupce:
a) vrstu dokaza, njegov redni broj i datum izdavanja ili primitka [...]
b) bruto prihode koji proizlaze iz prodaje robe [...], pružanja usluga i drugih transakcija,
c) troškove svake kupnje dobara [...], troškove koji se tiču primljenih usluga, općih troškova i drugih operacija [...]
2. Iznos svake transakcije iz prethodnog stavka detaljno je naveden u posebnim stupcima vođene knjige ili lista, prema zahtjevima oporezivanja prihoda i PDV‑a. Takav detaljan prikaz može se ostvariti najkasnije do isteka roka za deklariranje prihoda [...]“
97 Tužitelj nije osporio da članak 17. stavak 1. CLR‑a, naslovljen „Rok za ažuriranje knjiga“, propisuje da se „[a]žuriranje knjiga […] druge kategorije obavlja do petnaestog dana u mjesecu koji slijedi, ovisno o slučaju, nakon izdavanja ili primitka dokaza“.
98 Između ostalog, među strankama je nesporno da članak 30. CLR‑a, naslovljen „Valjanost i dokazna vrijednost knjiga i registara“, propisuje:
„1. Ne dovodeći u pitanje odredbe sljedećih stavaka ovog članka, na valjanost i pouzdanost knjiga i registara obuhvaćenih ovim zakonom ne utječe utvrđenje nepravilnosti i propusta u njima, a nadležni voditelj poreznog odjela dužan je prepoznati podatke koji iz njih proizlaze prilikom određivanja poreznih obveza operatora. Navedene nepravilnosti ili propusti uzrokuju, osim ako posebnim suprotnim odredbama nije drukčije propisano, samo financijske i upravne sankcije proporcionalne svojoj vrsti i težini u pogledu iznosa koji proizlaze iz vođenih knjiga.
2. Knjige i registri smatraju se nepotpunima ili netočnima i uzrokuju određivanje neračunovodstvene porezne osnovice, prema potrebi, samo u slučajevima predviđenima u gore navedenim stavcima 3., 4., 6. i 7.
3. Knjige i registri druge i treće kategorije ne smatraju se dovoljnima kada je ispunjen barem jedan od uvjeta navedenih u nastavku: dužnik [...] b) vodi, izdaje ili održava knjige i registre predviđene ovim zakonom na način koji je suprotan njegovim odredbama.
[…]
Akti, nepravilnosti ili propusti navedeni ovim stavkom smatraju se nedostacima samo onda kada nisu posljedica ispričive pogreške ili nemara ili kada čine računovodstvenu kontrolu poreznih obveza objektivno nemogućom, a ne samo otežanom.
Slučaj koji se odnosi na nedostatke utvrđene u vođenim knjigama i registrima kao i nemogućnost reproduciranja sadržaja optičkog diska koji se odnosi na knjige trgovine ne čine objektivnu nemogućnost kontrole kada se relevantne informacije mogu nadomjestiti popisima ili elektromagnetskim medijima ili drugim detaljnim podacima koji su stavljeni na raspolaganje poreznom revizoru u roku koji on odredi, pod uvjetom da podaci budu jasni kako bi omogućili računovodstvene provjere i provjeru tih podataka putem knjiga i registara.
Nedostatak se mora odnositi na nemogućnost izvršenja specifičnih računovodstvenih provjera za iznose koji su povišeni u odnosu na one sadržane u knjigama i registrima te mora biti dokazan.
4. Knjige i registri druge i treće kategorije smatraju se netočnima kada je ispunjen barem jedan od navedenih uvjeta:
a) dužnik u svoje knjige ne uknjiži prihode ili rashode ili ih netočno uknjiži ili uknjiži troškove koji se nisu dogodili i za koje nije bio izdan nijedan porezni dokument [...]
Kako bi se utvrdila neračunovodstvena dobit, aktivnosti ili propusti iz prethodnog stavka moraju biti velikih razmjera i imati znatan utjecaj na rezultate ili učiniti računovodstvenu provjeru poreznih obveza objektivno nemogućom, pri čemu se odredbe posljednjih dvaju podstavaka stavka 3. ovog članka per analogiam primjenjuju na aktivnosti ili propuste iz točaka (f) i (i) ovog stavka.
[...] Ne smatraju se nedostacima ili pogreškama: a) knjiženje prihoda ili rashoda za drugo razdoblje od onoga kojem pripada […]“
99 Iz tih odredaba proizlazi da knjige i registri druge kategorije računovodstvenih knjiga u smislu članka 6. CLR‑a u određenim uvjetima mogu biti smatrani nedovoljnima ili netočnima i stoga se njihova valjanost i dokazna snaga mogu dovesti u pitanje.
100 Knjige i registri druge kategorije računovodstvenih knjiga u smislu članka 6. CLR‑a smatraju se nedovoljnima osobito kada dužnik vodi knjige i registre na način suprotan onomu što je predviđeno odredbama CLR‑a, pod uvjetom da nepravilnosti ili propusti nisu posljedica ispričive pogreške ili nemara i da čine računovodstvenu kontrolu objektivno nemogućom, a ne samo otežanom. Računovodstvena kontrola nije objektivno onemogućena nedostacima koji utječu na knjige i registre kada se relevantne informacije mogu nadomjestiti popisima ili elektromagnetskim medijima ili drugim detaljnim podacima pruženima poreznom revizoru u roku koji on odredi, pod uvjetom da podaci budu jasni.
101 Knjige i registri druge kategorije računovodstvenih knjiga u smislu članka 6. CLR‑a smatraju se netočnima osobito kada dužnik u svoje knjige ne uknjiži prihode i rashode ili ih uknjiži netočno ili uknjiži troškove koji se nisu dogodili i za koje nije izdan nikakav porezni dokument. Međutim, kako bi došlo do utvrđenja dužnikove neračunovodstvene dobiti, te aktivnosti ili propusti moraju biti velikih razmjera i imati znatan utjecaj na rezultate ili učiniti računovodstvenu provjeru poreznih obveza objektivno nemogućom.
102 Osim toga, knjiženje primitka ili troška za razdoblje različito od onoga kojem pripada ne smatra se nedostatkom ili pogreškom.
103 Komisija u svojim podnescima tvrdi da pogreške koje su utvrdili revizori u tužiteljevim računima čine pogreške u smislu članka 30. stavka 4. CLR‑a.
104 Osim toga, Opći sud primjećuje da su stranke u prepiskama većim dijelom raspravljale o pitanju primjenjivosti odredaba CIP‑a u ovom slučaju, s time da se rasprava svodi na to može li se na tužitelja primijeniti neračunovodstveno utvrđenje porezne osnovice, predviđeno člankom 32. CIR‑a. Iz samog teksta članka 30. stavka 2. CLR‑a proizlazi da nedovoljan ili netočan karakter knjiga i registara može biti utvrđen neovisno o sankciji, koju predstavlja neračunovodstveno utvrđenje porezne osnovice koje može „prema potrebi“ iz njega proizići. U tim okolnostima pitanje je li tužitelj podložan uvjetima CIR‑a ili nije u ovom je slučaju nebitno u pogledu kvalificiranja tužiteljevih računa netočnima.
105 Stoga valja ispitati jedino imaju li u ovom slučaju pogreške koje su u tužiteljevim računovodstvenim knjigama utvrdili revizori za posljedicu netočnost navedenih knjiga u smislu članka 30. stavka 4. CLR‑a.
106 U tom pogledu iz izvješća o reviziji slijedi da velik dio pogrešaka utvrđenih tijekom revizije proizlazi iz činjenice da su određeni troškovi i određeni prihodi bili upisani na datum izdavanja ili primitka dokaza, dok su drugi bili upisani na datum plaćanja ili primitka od tužitelja.
107 Prema tužiteljevu mišljenju, alternativna primjena tih metoda upisa u skladu je s grčkim pravom, a za posljedicu ima to da određeni prihodi i rashodi budu uknjiženi u razdoblja u koja ne pripadaju. No, sukladno članku 30. stavku 4. CLR‑a, takve pogreške ne čine pogreške.
108 Međutim, valja istaknuti da tužitelj ne osporava činjenicu da pogreške utvrđene u pogledu iznosa prihoda za 2006. godinu proizlaze iz nedostatka upisa, a ne iz upisa tih prihoda na pogrešan datum. Valja podsjetiti da nedostatak upisa prihoda, sukladno članku 30. stavku 4. CLR‑a, čini netočnost.
109 Iz toga slijedi da čitanjem članka 30. stavaka 1. do 4. CLR‑a Komisija može dovesti u pitanje valjanost i dokaznu snagu tužiteljevih računa za 2006. godinu.
110 Osim toga, također treba primijetiti da tužitelj ne osporava izričito utvrđenje revizora u izvješću o reviziji prema kojemu činjenica da su računovodstvene knjige ažurirane tek nakon što je otkriven nedostatak upisa određenih prihoda i rashoda, tj. tijekom tjedna u kojem je provedena kontrola u tužiteljevim uredima, predstavlja kršenje članka 17. stavka 1. CLR‑a, na temelju kojeg je bio dužan ažurirati svoje računovodstvene knjige najkasnije petnaesti dan u mjesecu koji slijedi nakon primanja ili izdavanja relevantnog dokaza.
111 U tom pogledu tužitelj ističe samo da je okružnica koja je tumačila tu odredbu predviđala da, „[k]ada tijekom obračunskog razdoblja operator primi dokumente koji se tiču kupnje dobara (računa) prije primitka navedenih dobara, ne izvršava se nikakav upis u knjige koje vodi operator i knjiženje tih elemenata događa se u trenutku primitka dobara“, bez objašnjenja u kojoj bi mjeri to opravdalo činjenicu da u svoje knjige nije uknjižio isplate koje je Komisija izvršila u propisanom roku.
112 Slijedi da se, barem za 2006. godinu, tužiteljevi računi ne čine sukladnima grčkom zakonodavstvu koje je na njih primjenjivo.
113 Taj zaključak ne može dovesti u pitanje članak 5. stavak 5. Nomos yp’arithmon 2523 – Diikitikes kai pinikes kyrosis sti forologiki nomothesia kai alles diataxeis (Zakon br. 2523/97 o upravnim i kaznenim sankcijama u poreznim zakonima), na koji se poziva tužitelj, koji predviđa da se, iznimno, kazna ne nameće kada utvrđene nepravilnosti ili propusti koji predstavljaju povredu postupka nisu među onima koji imaju utjecaja na valjanost knjiga i registara koja ih čine netočnima i ne otežavaju pretjerano računovodstvene provjere, pod uvjetom da su posljedica ispričive pogreške ili propusta, osim ako se može dokazati da je porezni kontrolor ili drugo porezno tijelo već dalo preporuku za ispravnu primjenu odredaba CLR‑a. Naime, pogreške utvrđene u tužiteljevim računima, barem za 2006. godinu, upravo su uključene u one koje imaju utjecaja na njihovu valjanost, čineći ih netočnima.
114 Kao drugo, kada se radi o pitanju je li računovodstveno sravnjivanje kako je predviđeno člankom II.19 stavkom 1. točkom (d) uvjeta FP6, člankom II.20 stavkom 1. i člankom II.23 uvjeta CIP kao i člankom II.16 uvjeta eTEN između, s jedne strane, prijavljenih troškova i ostvarenih prihoda u okviru predmetnih ugovora i, s druge strane, opće djelatnosti tužitelja u ovom slučaju bila moguća, valja podsjetiti da stranke nisu pružile nijednu verziju računovodstvenih knjiga koje su prvotno stavljene na raspolaganje revizorima ni računovodstvenih dokumenata koje je zatim tužitelj stavio na raspolaganje revizorima prilikom kontrole te čak i nakon njezina završetka.
115 Međutim, mora se ustvrditi da bi takva operacija zahtijevala barem da prihodi i troškovi koji se tiču predmetnih ugovora budu ispravno uneseni u tužiteljeve račune. Međutim, budući da su računovodstvene knjige prvotno predane revizorima sadržavale pogreške, one ne omogućavaju provedbu računovodstvenog usklađivanja.
116 Osim toga, argumenti koje je tužitelj iznio prema kojima, unatoč pogreškama utvrđenima u računovodstvenim knjigama, nije bilo objektivno moguće obaviti računovodstveno usklađivanje, nisu uvjerili Opći sud.
117 Ponajprije, kada se radi o tužiteljevoj tvrdnji prema kojoj, s jedne strane, Komisija nije precizirala neslužbene računovodstvene podatke s pomoću kojih je pokušala provjeriti pouzdanost računa i, s druge strane, prema kojoj je primjena takvih podataka suprotna osnovnim načelima računovodstvene kontrole, valja utvrditi da ona prebacuje teret dokaza. Zapravo je na tužitelju da dokaže da je, unatoč pogreškama utvrđenima u njegovim knjigama, kontrola objektivno moguća i može biti ostvarena na temelju drugih elemenata. Tužitelj, dakle, ne može prigovoriti Komisiji da je zbog pogrešaka utvrđenih u računovodstvenim knjigama pokušala obavljati kontrolu temeljeći se na neslužbenim podacima.
118 Nadalje, kada je riječ o argumentu prema kojem je činjenica da se Komisija poslužila izmjenama učinjenima na njezin zahtjev u tužiteljevim računima kako bi opravdala nemogućnost računovodstvenog usklađivanja suprotna načelu non concedit venire contra factum proprium, valja ustvrditi da nije činjenično obrazložen. Kako iz izvješća o reviziji tako i iz Komisijine dokumentacije proizlazi da potonja ne tvrdi da su izmjene u pitanju učinile računovodstveno usklađivanje nemogućim, već da se unatoč izmjenama učinjenima kako bi se popravile pogreške utvrđene u tužiteljevim računima nije moglo pristupiti navedenom usklađivanju.
119 Također, kada se radi o tužiteljevu argumentu prema kojem je računovodstveno usklađivanje bilo moguće jer je u računovodstvene knjige unio sve prijavljene troškove i prihode ostvarene na temelju predmetnih ugovora te sačuvao relevantne dokaze, valja ustvrditi da je ta tvrdnja izravno pobijena činjenicom, koju tužitelj nije osporio, da nije unesen prihod u iznosu od 63.000 eura u okviru ugovora Access‑eGOV. Osim toga, pod pretpostavkom da tu tvrdnju treba tumačiti tako da se odnosi samo na druge prihode i troškove predmetnih ugovora, valja ustvrditi da tužitelj nije iznio nikakav dokaz u tom smislu.
120 Kada se radi o tužiteljevu argumentu prema kojem je Komisija priznala da je bila moguća izravna usporedba rashoda i prihoda koji se tiču projekata koje financira Unija i tužiteljeva općeg računovodstvenog stanja, tvrdeći u odgovoru na tužbu da je 84,14 % ukupnog tužiteljeva prihoda za godine 2007. do 2009. proizlazilo iz njegova sudjelovanja uz naknadu u projektima koje financira Unija i da su 53,19 % tih projekata projekti koje vodi Komisijina opća uprava (OU) „Društvo informiranja i medija“, valja istaknuti da je revidirano razdoblje započelo 2004. i da stoga činjenica da je Komisija mogla izračunati dio koji predstavljaju projekti koje financira Unija u ukupnim tužiteljevim prihodima za godine 2007. do 2009. ne pokazuje da je pri tome bila u mogućnosti provesti računovodstveno usklađivanje sukladno odredbama predmetnih ugovora.
121 Konačno, kada se radi o tužiteljevoj tvrdnji prema kojoj je, a i da je Komisija to potvrdila, na kraju potonjoj predao točne računovodstvene zapise popraćene relevantnim dokazima, valja podsjetiti, s jedne strane, da Komisija osporava tu tvrdnju i navodi da su dokumenti u pitanju i dalje sadržavali pogreške i, s druge strane, da tužitelj ne podnosi navedene dokumente, tako da nije moguće provjeriti da se na toj osnovi moglo provesti računovodstveno usklađivanje.
122 Slijedi da tužitelj nije dokazao da su, unatoč pogreškama utvrđenima u njegovim računovodstvenim knjigama, revizori mogli provesti izravno usklađivanje između rashoda i prihoda koji se tiču predmetnih ugovora s jedne strane i njegova općeg računovodstvenog stanja s druge strane.
123 Stoga valja ustvrditi da, vodeći računovodstvene knjige na način koji je ujedno protivan primjenjivom grčkom zakonodavstvu i koji ne omogućava Komisiji provedbu računovodstvenog usklađivanja, tužitelj nije poštovao uvjete predviđene člankom II.19 stavkom 1. točkom (d) uvjeta FP6, člankom II.16 uvjeta eTEN kao i člancima II.20 i II.23 uvjeta CIP kad je riječ o vođenja svojih računovodstvenih knjiga.
b) O izmjenama evidencije o prisutnosti osoblja
124 Tužitelj u bitnome tvrdi da je njegov sustav vođenja evidencije o prisutnosti osoblja bio pouzdan. U tom pogledu ističe da ispravci pisani rukom koje je Komisija otkrila u evidencijama o prisutnosti osoblja nisu bile izmjene provedene naknadno bez znanja osoblja, već proizlaze iz primjene sustava dvostruke kontrole direktora programa, odnose se samo na datume, a ne i na broj sati obavljenog posla te se tiču samo 72 evidencije o prisutnosti, što isključuje mogućnost da su te izmjene mogle imati utjecaja na stvarno trajanje obavljenog posla.
125 U tom pogledu Opći sud podsjeća da, sukladno članku 19. stavku 1. točki (a) uvjeta FP6, članku II.13 stavku 1. uvjeta eTEN i članku II.20 stavku 1. uvjeta CIP, za ostvarenje projekta moraju biti podneseni prihvatljivi troškovi. Sukladno članku II.14 stavku 1. uvjeta eTEN i članku II.21 stavku 2. uvjeta CIP, mogu biti uračunati samo sati utrošeni na posao koje je osoba izravno raspoređena u projekt stvarno obavila.
126 Tužitelj ne osporava postojanje izmjena unesenih rukom u evidencije o prisutnosti osoblja. Međutim, tvrdi, s jedne strane, da su samo 72 evidencije od njih 1600 bile ispravljane i, s druge strane, da je te ispravke unio direktor programa u okviru sustava dvostruke kontrole radnog vremena kako bi se izrazilo točno vrijeme obavljenog posla. Osim toga, ti ispravci utjecali bi samo na datume, a ne i na trajanje obavljenog posla.
127 Kao prvo, kada se radi o razmjeru evidencija koje sadrže ispravke, valja smatrati da broj od 72 evidencije ne treba mjeriti u odnosu na ukupan broj evidencija o prisutnosti koje je sastavio tužitelj u okviru predmetnih ugovora, već u odnosu na broj evidencija koje je provjerila Komisija, tj. 770. Broj ispravljenih evidencija koji treba uzeti u obzir stoga predstavlja gotovo 10 % evidencija koje je provjerila Komisija. U tom pogledu valja podsjetiti da je na tužitelju da dokaže da nijedna druga evidencija ne sadrži rukom unesenu izmjenu, što on u ovom predmetu nije učinio, već je samo naveo da su navedene evidencije na raspolaganju Općem sudu. No, čak i da je tužitelj dokazao da nijedna druga evidencija nije sadržavala rukom unesene izmjene, razmjer izmijenjenih evidencija o prisutnosti, čak i u odnosu na ukupan broj evidencija, dovoljan je da bi unio razumnu sumnju u pogledu učinkovitosti tužiteljeva sustava bilježenja radnog vremena.
128 Kao drugo, kada se radi o navodu prema kojem su se ispravci odnosili samo na datume na koje se obavio posao i da nisu imali utjecaja na broj radnih sati, on treba biti odbačen. Naime, samo čitanje mjesečne evidencije o prisutnosti direktora programa za listopad 2004. u projektu Ask‑It u prilogu B101 dopušta zaključiti da se ispravci odnose ne samo na datume na koje su poslovi bili obavljeni već i na broj tih radnih sati. Može se i utvrditi da je broj ukupnih radnih sati koji je prvotno iznosio 136 bio izmijenjen na 120. Mjesečne evidencije direktora programa za listopad 2006. usto pokazuju da su prvotno prijavljeni radni sati u okviru projekta EU4ALL 18. i 19. listopada 2006. nakon ispravka prijavljeni u okviru projekta eABILITIES.
129 Kao treće, kada se radi o navodu prema kojem utvrđene izmjene odgovaraju sustavu dvostruke provjere radnog vremena kojem je namjena da odrazi točno trajanje obavljenog posla, iz izvješća o reviziji proizlazi da predmetni sustav počiva na prvoj kontroli, provedenoj na kraju svakog mjeseca tijekom izdavanja mjesečne evidencije, na koju se nadovezuje druga kontrola koju obavlja direktor programa prije slanja službenog izvješća koordinatoru projekta ili Komisiji. No, tužitelj nije uvjerljivo objasnio razlog zbog kojeg je druga kontrola koju obavlja direktor programa uzrokovala rukom unesen ispravak tako velikog broja evidencija o prisutnosti. U tom pogledu valja istaknuti da tužitelj nije ni iznio ni dokazao da su naknadni rukom uneseni ispravci u mjesečnim popisima o prisutnosti bili opravdani. U tim okolnostima čini se da se funkcioniranje tužiteljeva sustava unosa radnog vremena ne odnosi toliko na osiguravanje bilježenja točnog broja sati koje je svaki zaposlenik raspoređen u neki program prijavio, koliko na omogućavanje usklađivanja tog broja sati, iz razloga koje tužitelj nije objasnio, prije slanja konačnog izvješća Komisiji.
130 U tim uvjetima valja ustvrditi da, suprotno onomu što navodi tužitelj, taj sustav bilježenja radnog vremena nije omogućavao utvrđivanje jesu li troškovi osoblja zaista nastali kako to traže članak ΙΙ.19 stavak 1. uvjeta FP6, članak ΙΙ.13 stavak 1. uvjeta eTEN i članak ΙΙ.20 stavak 1. uvjeta CIP te jesu li samo troškovi koji su odgovarali stvarnim radnim satima i bili dodijeljeni projektu kako to zahtijevaju članak ΙΙ.14 stavak 1. uvjeta eTEN i članak ΙΙ.21 stavak 1. uvjeta CIP ili je društvo razdoblja u kojima je njegovo osoblje bilo raspoređeno u druge projekte prijavilo kao radno vrijeme u okviru predmetnih ugovora.
c) O radnim satima koje je prijavio direktor programa
131 Tužitelj u bitnome tvrdi da Komisija nije iznijela dokaz da je broj prijavljenih radnih sati direktora programa u okviru predmetnih ugovora pretjeran, sam po sebi ili u odnosu na aktivnosti koje ne ulaze u izvršenje navedenih ugovora koje potonji obavlja.
132 U tom pogledu valja podsjetiti da, kako je to navedeno u točki 83. gore, sukladno pravu primjenjivom na ovaj spor, na tužitelju je da opravda postojanje stvarnih troškova podnesenih Komisiji kako bi mu bili vraćeni. Kada tužitelj pribavi dokaze za troškove podnesene Komisiji u okviru predmetnih ugovora, na Komisiji je da dokaže zašto ih treba odbaciti.
133 U ovom predmetu tužitelj je dokazao troškove osoblja koji odgovaraju radnim satima podnesenima Komisiji u okviru predmetnih ugovora putem evidencija o prisutnosti osoblja, za koje je u točki 130. gore utvrđeno da ne omogućavaju provjeru da su troškovi u pitanju zaista nastali.
134 Osim toga, Komisija u zaključcima izvješća o reviziji kao i u dokumentima pred Općim sudom dovodi u pitanje vjerodostojnost broja sati koje je tužitelj prijavio za direktora programa u okviru predmetnih ugovora. Dakle, na Komisiji je da pred Općim sudom dokaže nedostatak vjerodostojnosti prijava broja sati koje je obavio direktor programa.
135 U tom pogledu valja istaknuti da Komisija ne zamjera tužitelju da je za direktora programa prijavio veći broj sati od onoga koji je prvotno određen u proračunu programa koji se tiču predmetnih ugovora ni, protivno onomu što tvrdi tužitelj, da je u okviru predmetnih ugovora prijavio radne sate koji se tiču drugih europskih projekata.
136 Komisija samo ističe da se broj sati koje je tužitelj prijavio za direktora programa u okviru predmetnih ugovora čini pretjeranim u odnosu na, s jedne strane, broj razumno prihvatljivih učinkovitih radnih sati i, s druge strane, okolnost da je ta osoba tijekom revidiranog razdoblja obavljala i druge profesionalne aktivnosti.
137 Kao prvo, kada se radi o pitanju moraju li se radni sati koje je prijavio tužitelj za direktora programa u okviru predmetnih ugovora smatrati pretjeranima u odnosu na broj razumno prihvatljivih učinkovitih radnih sati, valja istaknuti da iz 3. i 4. stranice pisanog zapisnika razgovora od 4. veljače 2011. između agenata OLAF‑a i direktora programa proizlazi da on ne osporava tvrdnju, koja se zasniva na tablici koju je sastavio OLAF, koja je priložena navedenom zapisniku i koju je preuzela Komisija u svojim dokumentima pred Općim sudom, prema kojoj je u 2007. radio 327 dana, kao i u 2008., te 288 dana u 2009.
138 Iako je broj radnih dana direktora programa u okviru predmetnih ugovora prema OLAF‑ovoj tablici priloženoj zapisniku razgovora od 4. veljače 2011. za godine 2007. do 2009. očito velik, to samo po sebi nije dovoljno da dokaže pretjerani karakter radnih sati koje je tužitelj prijavio za tu osobu u okviru predmetnih ugovora.
139 Međutim, iz zapisnika razgovora od 4. veljače 2011. također proizlazi da direktor programa ne osporava OLAF‑ovo utvrđenje prema kojem zbroj prijavljenih radnih sati u okviru različitih predmetnih ugovora dovodi do zaključka da je u 2007. godini navodno radio 16 sati dnevno tijekom više od 22 dana i 20 sati dnevno tijekom više od 14 dana, kao i u 2008. godini 16 sati dnevno tijekom 64 dana, 20 sati dnevno tijekom 19 dana i 24 sata dnevno tijekom 2 dana.
140 Takvo bi utvrđenje u najmanju ruku moglo dovesti u pitanje vjerodostojnost broja radnih sati direktora programa u okviru predmetnih ugovora koje je tužitelj prijavio Komisiji.
141 Osim toga, objašnjenje koje je u tom smislu pružio direktor programa, a koje je tužitelj više puta ponovio u dokumentima, nije uvjerljivo.
142 Naime, iz zapisnika razgovora od 4. veljače 2011. proizlazi da je direktor programa naveo da je na datume u pitanju, kada je uz svoj posao u okviru europskih ugovora u kojima je sudjelovao tužitelj radio i kao evaluator Komisije i kao stručnjak za European Telecommunications Standards Institute (Europski institut za telekomunikacijske norme) (u daljnjem tekstu: ETSI), broj njegovih radnih sati bio 20 ili 16 sati na dan zbog toga što je, dok je radio više sati svaki dan, ukupnost njegovih radnih sati po projektu na dulje razdoblje iz računovodstvenih razloga bila regrupirana na razdoblja od 8 ili 12 radnih sati i prijavljena na sažet način.
143 No to je objašnjenje teško pomiriti s tužiteljevim navodom o postojanju pouzdanog sustava bilježenja radnih sati. Takav bi sustav, naime, trebao bilježiti ne samo broj sati koje svaki član osoblja posveti izvršenju predmetnih ugovora već i datum na koji je taj posao izvršen, što je upravo i cilj, u ovom predmetu, sustava evidencije o prisutnosti za koji je odgovoran direktor programa.
144 Osim toga, tužitelj nije dao nikakvo objašnjenje za računovodstvene razloge koji prema njemu opravdavaju skupljanje radnih sati odrađenih na različite datume.
145 Kao drugo, s obzirom na te navode valja ispitati Komisijin argument prema kojem bi broj sati koje je tužitelj prijavio za direktora programa u okviru predmetnih ugovora bio malo vjerojatan uzimajući u obzir druge profesionalne aktivnosti koje je on obavljao tijekom revidiranog razdoblja.
146 U tom smislu valja ustvrditi da tužitelj ne osporava Komisijinu tvrdnju prema kojoj je ETSI‑ju naplatila 118,5 radnih sati na temelju sudjelovanja direktora programa u radnoj skupini „Special Task Force 333“ (u daljnjem tekstu: STF 333) od rujna 2007. do ožujka 2009., koju je OLAF već iznio tijekom razgovora 4. veljače 2011. Također valja ustvrditi da iz 20. stranice konačnog ETSI‑jeva izvješća Komisiji u pogledu posla koji je obavio STF 333, a koje se nalazi u prilogu odgovoru na tužbu, proizlazi da je ETSI prijavio 118,5 radnih dana za direktora programa, koji su navodno odrađeni od 21. rujna 2007. do 31. listopada 2009. U tom pogledu valja primijetiti da je, od šest stručnjaka koji su sudjelovali u STF‑u 333, direktor programa jedan od dvojice koji su prijavili najviše radnih sati izuzevši glavnog stručnjaka. No tužitelj samo tvrdi da nije bio odgovoran za nadzor radnih sati koje je stvarno ostvario direktor programa u okviru svojeg sudjelovanja u STF‑u 333. Čini se da tužitelj podrazumijeva da nije pretjeran broj sati koje je prijavio za direktora programa u okviru predmetnih ugovora za revidirano razdoblje, već radno vrijeme koje je prijavio ETSI za rad koji je on ostvario u okviru STF‑a 333. Međutim, iako tužitelj nije mogao nadzirati broj radnih dana koje je direktor programa zaista odradio u vrijeme svojeg sudjelovanja u STF‑u 333, on je nužno morao poznavati broj radnih dana koje je direktor programa tijekom istog razdoblja trebao posvetiti predmetnim ugovorima.
147 Nadalje, tužitelj nije odgovorio na Komisijine tvrdnje, koje je OLAF već iznio tijekom razgovora 4. veljače 2011., prema kojima je u 2007., 2008. i 2009. direktor programa sudjelovao na sastancima STF‑a 333, dok je tužitelj naveo da je u isto vrijeme radio 16 sati dnevno u okviru predmetnih ugovora.
148 Osim toga, na 10. i 11. stranici konačnog ETSI‑jeva izvješća Komisiji o radu STF‑a 333 navedeno je da je direktor programa „član brojnih radnih skupina koje se bave pitanjem digitalne uključenosti, poput skupine W3C o ,Web Content Accessibility Guidelines v.2’ (smjernica o dostupnosti web sadržaja, verzija 2.) ili radnih skupina ,Design4All’ i ,ICT’ ANEC‑a, [da,] uostalom, on predstavlja ANEC u savjetodavnom odboru W3C kao i u tehničkom odboru ,ljudski čimbenici’ ETSI‑ja [i da u]z to pomaže ANEC‑u (,glas europskog potrošača u području standardizacije’) kao stručnjak za pitanja numeričkog uključivanja i elektroničke dostupnosti (,eAccessibility’)“.
149 S obzirom na prethodno navedeno, Opći sud smatra da su dokazni elementi koje je iznijela Komisija dovoljni da dokažu nevjerodostojnost broja radnih sati koje je tužitelj prijavio za direktora programa u okviru predmetnih ugovora za razdoblje od 2007. do 2009.
d) O putnim troškovima
150 Tužitelj u bitnome ističe da jedno putovanje koje je Komisija navela kao primjer ne omogućava dovođenje u sumnju prihvatljivost ukupnih putnih troškova prijavljenih u okviru predmetnih ugovora.
151 U tom pogledu valja podsjetiti da je, kao što je to izneseno gore u točki 83., sukladno pravu primjenjivom na ovaj spor, na tužitelju da opravda stvarnost troškova podnesenih Komisiji kako bi mu oni bili vraćeni. Čim tužitelj podnese dokaze o troškovima podnesenima Komisiji u okviru predmetnih ugovora, na Komisiji je da dokaže zašto ih treba odbaciti.
152 U ovom predmetu iz spisa proizlazi da je tužitelj dokazao troškove koje je podnio Komisiji u okviru predmetnih ugovora, osobito za putne troškove nastale u okviru navedenih ugovora u prilog kojima je podnio dokaze.
153 Komisija u zaključcima izvješća o reviziji kao i u dokumentima pred Općim sudom ističe da je ukupnost putnih troškova koje je tužitelj prijavio u okviru predmetnih ugovora neprihvatljiva. Tako je na Komisiji da dokaže da dokazi koje je podnio tužitelj u prilog putnim troškovima u okviru predmetnih ugovora moraju biti odbačeni.
154 U tom pogledu treba istaknuti da je u konačnom financijskom izvješću, na koje se Komisija poziva u svojim dokumentima, navedeno da je analiza zapisnika sastanka koje je tužitelj dostavio revizorima kako bi opravdao putne troškove pokazala da više putovanja čiji su troškovi uračunati u predmetne ugovore nije imalo izravnu i isključivu vezu s potonjima, već su u stvarnosti bili vezani za druge tužiteljeve aktivnosti. Revizori u tom pogledu daju primjer putovanja koje je poduzeo direktor programa kako bi sudjelovao na sastanku u Nici (Francuska) u siječnju 2008., stopostotno uračunatog u proračun predviđen za projekt eABILITIES, dok je u stvarnosti bilo vezano za ugovor ETSI STF 333. To je potvrđeno činjenicom da su imena osoba koje su sudjelovale na tom sastanku, spomenuta u njegovu zapisniku, bila ista kao i ona drugih stručnjaka STF‑a 333.
155 Komisija u svojim dokumentima priznaje da veza između putovanja i ugovora ne mora biti isključiva. Međutim, smatra da mora biti izravna. U ovom predmetu, čak i ako postoji veza između putovanja i predmetnih ugovora, ona ne bi bila izravna.
156 U tom pogledu valja navesti da Komisija navodi samo jedan primjer odnosno putovanje direktora programa u Nicu od 20. do 25. siječnja 2008. tijekom kojeg je sudjelovao na sastanku u prostorima ETSI‑ja.
157 Tužitelj ne osporava postojanje sastanka u pitanju, već tvrdi da je njegova tema u bitnome bila osiguranje promocije projekta eABILITIES kod sudionika.
158 U tom smislu valja reći da se u točki 8. zapisnika predmetnog sastanka, koji je priložen Komisijinu odgovoru na tužbu, nalazi „sastavljen popis kontakata“ koji se sastoji od imena četiriju od pet drugih stručnjaka, članova STF‑a 333.
159 Također treba istaknuti da je u točki 1. zapisnika predmetnog sastanka, u rubrici „Teme razgovora tijekom sastanka“, navedeno sljedeće: „Informacije o temi projekta e‑Accessibility i proizvodi i norme AT; Informacije o projektu eABILITIES; Ispitivanje mogućih sinergija; Sljedeći koraci akcije“.
160 Osim toga, u točki 2. zapisnika predmetnog sastanka, u rubrici „Pitanja od posebnog interesa za e‑Isotis i projekt eABILITIES“, navedeno je da se svaki dan održala rasprava na temu svakog proizvoda eABILITIES i kako se subjekti sektora AT i e‑Accessibility njima mogu koristiti.
161 U tim uvjetima Komisija nije uspjela dokazati nepostojanje veze između tog putovanja i navedenog ugovora, a stoga ni neprihvatljivost prijavljenih troškova na temelju navedenog putovanja.
162 Posljedično, Opći sud nije mogao smatrati da neprihvatljivost troškova koje je prijavio tužitelj u okviru predmetnih ugovora proizlazi iz nedostatka veze između troškova putovanja koje je iznio tužitelj i navedenih ugovora.
163 Međutim ta činjenica ne omogućava zaključak, kako navodi i tužitelj, da su ukupni troškovi koje je imao u okviru predmetnih ugovora bili neprihvatljivi. Valja istaknuti, naime, da je on pred Općim sudom podnio samo dokaze o troškovima koji se tiču ugovora EU4ALL, i to kada ne osporava da je prijavio putne troškove u okviru drugih predmetnih ugovora.
164 Stoga, uzimajući u obzir i druga utvrđenja do kojih je došao Opći sud u pogledu nevjerodostojnosti tužiteljevih računovodstvenih knjiga i njegova sustava bilježenja radnog vremena te očito prekomjernog broja radnih dana prijavljenih za direktora programa, valja ustvrditi da je tužitelj povrijedio članak 19. stavak 1. točke (a) i (d) uvjeta FP6, članke II.13, II.14 i II.16 stavak 2. uvjeta eTEN kao i članke II.20, II.21 i II.23 uvjeta CIP te da stoga troškove podnesene Komisiji u okviru predmetnih ugovora treba smatrati neprihvatljivima.
2. O kvaliteti i uvjetima provedbe revizije
a) O lažnim izjavama koje se tiču tužiteljeva sudjelovanja u ugovoru ETSI 333
165 Tužitelj u bitnome osporava zaključak izvješća o reviziji prema kojem je tijekom postupka revizije podnio lažne izjave zato što je njegovo osoblje prikrilo vezu koja postoji između ugovora ETSI STF 333 i Komisije.
166 U tom pogledu valja podsjetiti da, sukladno članku II.29 stavku 2. uvjeta FP6, tijekom revizije „[u]govaratelji stavljaju Komisiji izravno na raspolaganje sve detaljne podatke koje ona zatraži kako bi provjerila je li ugovor dobro vođen i izvršen“.
167 Članak II.17 stavak 2. uvjeta eTEN predviđa također da „[K]omisija ili bilo koji njezin ovlašteni zastupnik može imati pristup, u primjereno vrijeme, među ostalim, osoblju korisnika povezanom s projektom, dokumentaciji iz članka 16. ovog priloga i informatičkim podacima i opremi koje smatra relevantnima [i da u] u tom okviru može zahtijevati da mu podaci budu dostavljeni u primjerenom obliku kako bi se, primjerice, mogla provjeriti prihvatljivost troškova“.
168 Također, člankom II.28 stavkom 2. uvjeta CIP predviđeno je da „[ć]e korisnici staviti Komisiji na raspolaganje sve detaljne informacije i podatke koje ona ili zastupnik kojeg ona ovlasti zahtijevaju kako bi provjerili je li ugovor o financiranju dobro vođen, da je provođen sukladno svojim odredbama i da su troškovi ispravno obračunati“.
169 Kao prvo, kad je riječ o pitanju predstavlja li lažnu izjavu činjenica da tužitelj nije u odgovoru na Komisijine dopise od 22. i 26. siječnja 2010. u popisu ugovora naveo ugovor ETSI STF 333, valja reći da se dopisom koji je Komisija poslala tužitelju 22. siječnja 2010. od njega zahtijevalo da odmah pruži iscrpan popis svih projekata, bilo istraživačkih ili ne, koje financira Unija i projekata ili aktivnosti u okviru ugovora o uslugama ili ugovora o financiranju u koje je bio uključen, dajući barem naziv programa, referencu, akronim, datume početka i završetka i financirani iznos. Također valja istaknuti da dokument naslovljen „Popis informacija koje treba tražiti od organizacije koja je pod revizijom – Prilog obavijesnom pismu“, priložen navedenom dopisu, sadrži tablicu u kojoj je u točki 8. spomenut „Popis svih drugih primljenih financiranja Zajednice i svih ugovora (završenih i koji još traju) potpisanih s Komisijom (od 2000. do danas)“.
170 Suprotno onomu što tvrdi Komisija, takav dokument ne predstavlja zakašnjelo pružen dokaz ako ga tužitelj navodi u prilog argumentu koji treba odgovoriti na Komisijinu tvrdnju u odgovoru na tužbu prema kojoj je tužitelj dao lažnu izjavu kad u odgovoru na njezine dopise od 22. i 26. siječnja 2010. nije spomenuo ugovor ETSI STF 333. Isto vrijedi i za razmjenu pisama od 26. siječnja 2010. između M. D., revizora Komisije, i direktora programa, koja se nalaze u prilogu A67 odgovoru na tužbu.
171 Iz pisma koje je direktor programa 26. siječnja 2010. poslao M. D.-u proizlazi da ga je na ovaj način pitao za savjet:
„Molimo vas da nam naznačite moraju li ugovori koji su bili sklopljeni samo između naše organizacije, u svojstvu korisnika, i druge organizacije, koja je dodjelitelj koji u stvarnosti sklapa ugovor s dotičnom izvršnom agencijom Europske komisije ili s odgovarajućom nacionalnom agencijom, biti uključeni u popis projekata koje financira Europska unija, u vezi s dokumentom E8.“
172 Iz pisma M. D.-a pod naslovom „Ugovori“ proizlazi da je on odgovorio kako slijedi:
„Ideja jest da se dobije kompletan pregled svih ugovora (i podugovora) sklopljenih s institucijama, agencijama i sl. Europske unije. Također je važno ispravno navesti sve ugovore, čak i ako niste glavni ugovaratelj, već samo podizvođač. Molimo vas da jasno opišete situaciju organizacije u tom kontekstu.“
173 Ako je mogla postojati sumnja u narav ugovora koji se moraju navesti s obzirom na reviziju u pogledu pojmova korištenih u dopisu od 22. siječnja 2010. i dokumenta koji mu je bio priložen, ona je uklonjena razmjenom pisama između direktora programa i M. D.-a jer čitanjem te prepiske tužitelj nije mogao imati sumnje u činjenicu da je obvezan navesti sve ugovore sklopljene s Komisijom, uključujući one u okviru kojih je imao samo ulogu podizvođača, što je očito bio slučaj s ugovorom ETSI STF 333.
174 Naime, iz pisma o preuzimanju obveze potpisanog između ETSI‑ja i tužitelja, kojeg zastupa A., proizlazi da je predmet tog ugovora bio stavljanje na raspolaganje direktora programa u korist STF‑a 333 ETSI‑ja u okviru jednog mandata. Osim toga, iz članka 4. pisma o preuzimanju obveze proizlazi da „stručnjak“ stavljen na raspolaganje ETSI‑ju, tj. direktor programa, ostaje zaposlenik potonjeg tijekom svog rada za STF 333 i, sukladno članku 5. tog pisma o preuzimanju obveza, ETSI preuzima obvezu isplatiti tužitelju iznos od 30.600 eura za 51 radni dan, što odgovara vremenu za koje tužitelj smatra da direktor programa mora posvetiti tom zadatku.
175 K tome, u točki A3 priloga 1. pismu o preuzimanju obveza naznačeno je da se od Komisije tražilo da financira 70 % ukupnog troška projekta u okviru kojeg je direktor programa bio stavljen na raspolaganje ETSI‑ju.
176 Stoga valja smatrati da je, ne spominjući ugovor ETSI STF 333 u odgovoru na Komisijine dopise od 22. i 26. siječnja 2010., tužitelj revizorima Komisije dao lažnu izjavu, kršeći članak II.29 stavak 2. uvjeta FP6, članak II.17 stavak 2. uvjeta eTEN i članak II.28 stavak 2. uvjeta CIP.
b) O pravilima primjenjivima u području revizije
177 Tužitelj u bitnome tvrdi da općenitosti i pogreške koje sadrži izvješće o reviziji kao i uvjeti u kojima je upisan u središnju bazu podataka o isključenjima ustanovljenu Uredbom Komisije (EZ, Euratom) br. 1302/2008 od 17. prosinca 2008. o središnjoj bazi podataka o isključenjima (SL L 344, str. 12.) svjedoče o tome da revizori Komisije nisu poštovali međunarodna pravila o reviziji primjenjiva u ovom predmetu na temelju načela izvršavanja ugovora u dobroj vjeri.
178 U tom pogledu Opći sud ističe da je Komisijina mogućnost provedbe revizije predmetnih ugovora predviđena člankom II.29 uvjeta FP6, člankom II.17 uvjeta eTEN i člankom II.28 uvjeta CIP.
179 Valja ustvrditi da te odredbe ne preciziraju tehničke i konkretne uvjete u kojima revizori moraju obaviti svoj posao. Ukoliko ugovorima nije drukčije propisano, dobra vjera nameće strankama objektivno postupanje koje je implicitni dio ugovora.
180 U ovom predmetu tužitelj u bitnome smatra da je Komisija na temelju načela izvršenja ugovora u dobroj vjeri, sukladno Direktivi 2006/43/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 17. svibnja 2006. o zakonskim revizijama godišnjih financijskih izvješća i konsolidiranih financijskih izvješća, kojom se mijenjaju direktive Vijeća 78/660/EEZ i 83/349/EEZ i stavlja izvan snage Direktiva Vijeća 84/253/EEZ (SL L 157, str. 87.), morala poštovati međunarodne revizijske standarde.
181 Tužitelj posebice upućuje na točke 17. (Dužna pažnja) i A19. (Načini primjene i ostala objašnjenja) Međunarodnih revizijskih standarda 200 iz travnja 2009., koje je sastavio International Federation of Accountants (Međunarodni savez računovođa), a koje predviđaju kako slijedi:
„Dostatni i primjereni revizijski dokazi i revizijski rizik
17. Kako bi stekao razumno uvjerenje, revizor će pribaviti dostatne i primjerene revizijske dokaze kako bi smanjio revizijski rizik na prihvatljivo nisku razinu i time omogućio stvaranje razumnih zaključaka na kojima treba temeljiti svoje mišljenje.
[…]
Profesionalni skepticizam
[…]
A19. Održavanje profesionalnog skepticizma tijekom cijele revizije nužno je ako revizor treba, primjerice, smanjiti rizike:
– previda neuobičajenih okolnosti;
– prekomjernog generaliziranja kada se zaključci temelje na metodi promatranja;
– primjenjivanja pogrešnih pretpostavki pri određivanju sadržaja, vremenskog rasporeda i opsega revizijskih postupaka te pri ocjenjivanju njihovih rezultata.“
182 U tom pogledu valjda istaknuti da se sudska praksa koju navodi tužitelj u prilog toj tezi ne može primijeniti na ovaj predmet.
183 Iz presude Suda od 9. rujna 2003., Rinke (C‑25/02, Zb. str. I‑8349., t. 24. do 27.) proizlazi da poštovanje temeljnih prava priznatih kao opća načela prava Unije te od sada utemeljenih Poveljom Europske unije o temeljnim pravima čini uvjet zakonitosti za svaki akt koji su donijele institucije Unije.
184 No valja podsjetiti, s jedne strane, da se ovaj spor ne odnosi na zakonitost akta Komisije u smislu članka 288. UFEU‑a, već na poštovanje ugovornih obveza koje uređuju odnose između Komisije i tužitelja, a s druge strane da međunarodna pravila o reviziji ne proizlaze iz temeljnih prava ili općih načela Unije.
185 Od slučaja iz ovog predmeta također valja razlikovati slučajeve u kojima se može pozvati na jednu direktivu protiv neke institucije Unije iz presude Službeničkog suda od 30. travnja 2009., Aayan i dr./Parlament (F‑65/07, Zb.SS, str. I‑A‑1‑1054. i II‑A‑1‑567.), na koju se tužitelj također poziva, a koji se odnose samo na odnose između institucija Unije i njihovih dužnosnika ili službenika (gore navedena presuda Aayan i dr./Parlament, t. 112.).
186 Osim toga, tužiteljev argument prema kojem je Komisija dužna poštovati međunarodne revizijske standarde utoliko što, s jedne strane, članak II.19 stavak 1. točka (d) uvjeta FP6 i članak II.23 uvjeta CIP upućuju na primjenjivo nacionalno pravo u području računovodstva i, s druge strane, što je grčko pravo trebalo biti sukladno odredbama Direktive 2006/43, koja je državama članicama nametala obvezu poštovanja međunarodnih revizijskih pravila, treba odbaciti.
187 Naime, iz članka 26. stavka 1. Direktive 2006/43 proizlazi da, iako su države članice dužne tražiti od revizora i revizorskih društava da provode zakonsku reviziju u skladu s međunarodnim revizijskim standardima koje je usvojila Komisija, one mogu primjenjivati nacionalni revizorski standard pod uvjetom da Komisija nije usvojila međunarodni revizorski standard kojim se uređuje isto pitanje. Valja podsjetiti da Komisija do danas nije usvojila međunarodna revizorska pravila.
188 Stoga treba ustvrditi da primjenjivo nacionalno pravo u tom području računovodstva u okviru ovog postupka, sukladno članku II.19 stavku 1. točki (d) uvjeta FP6 i članku II.23 uvjeta CIP, nije Komisiji nametalo poštovanje normi koje je sastavio International Federation of Accountants.
189 Osim toga, u mjeri u kojoj tužitelj također navodi da općenitosti i pogreške koje sadrži revizorsko izvješće kao i uvjeti u kojima je upisan u središnju bazu podataka o isključenjima uvedenu Uredbom br. 1302/2008 pokazuju da Unija nije izvršila svoje ugovorne obveze u dobroj vjeri što se tiče realizacije revizije, tu argumentaciju valja odbaciti.
190 Kao prvo, kada se radi o tužiteljevu argumentu prema kojem se konačni zaključak revizorskog izvješća koji naznačuje da je dao lažne izjave i prikrio financiranje koje je primio od Komisije u okviru ugovora ETSI temelji na subjektivnoj prosudbi revizora, dovoljno je reći da on nije činjenično utemeljen. Naime, kao što je to bilo prosuđeno u točki 176., ne navodeći ugovor ETSI STF 333 u odgovoru na Komisijine dopise od 22. i 26. siječnja 2010. tužitelj je dao lažnu izjavu revizorima Komisije kršeći članak II.29 stavak 2. uvjeta FP6, članak II.17 stavak 2. uvjeta eTEN i članak II.28 stavak 2. uvjeta CIP.
191 Kao drugo, kada se radi o tužiteljevu argumentu prema kojem su revizori rekli da je dao različite izjave, a što nije bio slučaj niti su revizori ikada ispitali zakonskog zastupnika tužitelja, valja istaknuti da okolnost da revizori nikada nisu ispitali zakonskog zastupnika tužitelja nije takva da bi dovela u pitanje istinitost eventualnih izjava članova tužiteljeva osoblja. Osim toga, treba istaknuti da, sukladno običajima u području revizije, Komisija nije bila dužna ispitati zakonskog zastupnika tužitelja zbog toga što je tužiteljevo osoblje bilo dovoljno kvalificirano da odgovori na pitanja revizora kad je riječ o tehničkoj i financijskoj izvedbi predmetnih ugovora, što tužitelj ne osporava.
192 Kao treće, kad je riječ o tužiteljevu argumentu da je zaključak revizorskog izvješća prema kojem se ne može isključiti da su članovi osoblja različiti od direktora programa prijavili pretjerane brojeve radnih sati subjektivan, treba ustvrditi da taj argument nije činjenično utemeljen. Naime, taj se zaključak temelji na činjenici nedostatka dokaza u pogledu radnih sati osoblja različitog od direktora programa i na opsegu nepravilnosti utvrđenih na uzorku kontroliranih popisa prisutnosti.
193 Kao četvrto, kada se radi o tužiteljevu argumentu prema kojem je Komisija svoje zaključke o putnim troškovima utemeljila na djelomičnim podacima, valja podsjetiti da, kao što je to navedeno gore u točki 156., revizori u revizorskom izvješću navode samo jedno putovanje kao primjer za navodne lažne izjave vezane za putne troškove. Međutim, valja reći da se navođenje tog putovanja u revizorskom izvješću čini kao primjer kojemu je cilj pokazati opći zaključak revizora o ukupnosti dokaza koji se tiču putnih troškova koje je tužitelj prijavio u okviru predmetnih ugovora.
194 Kao peto, kada se radi o tužiteljevu argumentu prema kojem su revizori troškove iznesene u okviru trećeg referentnog razdoblja projekta Enable i četvrtog referentnog razdoblja projekta Ask‑It, koji nisu bili predmet revizije, neosnovano proglasili neprihvatljivima, valja reći da iz točke 3. revizorskog izvješća proizlazi da ta referentna razdoblja nisu bila uključena u reviziju.
195 U tom pogledu Komisija ističe da je do izostavljanja tih referentnih razdoblja u točki 3. revizorskog izvješća došlo zbog zaborava i da su ta razdoblja pregledana, čemu svjedoči prilog 1. revizorskom izvješću. No, iako iz priloga 1. revizorskom izvješću proizlazi da je četvrto referentno razdoblje ugovora Ask‑It doista bilo revidirano, iz tog priloga proizlazi i da je treće referentno razdoblje projekta Enable trajalo od 1. siječnja 2009 do 31. kolovoza 2010., odnosno nakon kontrole na licu mjesta i sastavljanja provizornog revizorskog izvješća od 28. lipnja 2010. U tim uvjetima Komisija ne može tvrditi da se kontrola odnosila na cijelo treće referentno razdoblje projekta Enable.
196 Međutim, valja istaknuti da su revizori zaključili o neprihvatljivosti ukupnosti troškova nastalih tijekom prvih dvaju referentnih razdoblja programa koji su bili predmet revizije i da je taj zaključak stvorio ozbiljnu sumnju u iskrenost izjava koje je potpisao tužitelj za kasnija razdoblja u okviru tih dvaju programa. U tim uvjetima valja smatrati da je, sukladno revizorskim običajima, Komisija mogla za treće razdoblje projekta Enable izvući zaključke iz utvrđenja revizora za prethodna razdoblja.
197 Kao šesto, kada se radi o navodnim pogreškama u izračunu koje sadrži revizorsko izvješće, a koje su mogle spriječiti tužitelja u ostvarivanju svojeg prava na obranu, treba utvrditi da ih on nije dokazao.
198 Tužitelj tvrdi, kao prvo, da su revizori u revizorskom izvješću pogrešno naveli da je iznos troškova koje je prijavio za revidirana razdoblja bio 912.217,15 eura, dok je u stvarnosti iznosio 890.595,25 eura. Tu je razliku objasnio Komisijinim pogreškama u pogledu iznosa troškova prijavljenih u okviru ugovora Ask‑It i T‑Seniority.
199 Tako bi iznos troškova koje je tužitelj prijavio za treće referentno razdoblje u okviru programa bio 46.571,62 eura, a ne 48.889,16 eura, kako je naznačila Komisija.
200 Također, iznos troškova prijavljenih u sklopu programa T‑Seniority bio bi 47.491,50 eura, a ne 66 795,86 eura, kako je naznačila Komisija.
201 U tom pogledu valja reći da iz priloga 1. revizorskom izvješću proizlazi da iznos od 46.571,62 eura, na koji se poziva tužitelj, odgovara iznosu troškova koje je Komisija prvotno prihvatila na temelju trećeg referentnog razdoblja programa Ask‑It i da iznos od 48.889,16 eura odgovara ukupnim troškovima koje je tužitelj prijavio za to razdoblje.
202 Također treba reći da iz 7. stranice revizorskog izvješća proizlazi da su revizori precizirali da, kada se radi o troškovima koje je tužitelj prijavio u okviru programa T‑Seniority, financijska izvješća na dan sastavljanja izvješća još nisu bila podnesena i da te troškove Komisija još nije formalno prihvatila. Također je precizirano da brojke navedene u tablici za program Ask‑It uključuju tužiteljev udio u troškovima podizvođenja. Iz toga slijedi da se iznos od 66.795,86 eura nije mogao smatrati konačnim i da stoga ukupan iznos troškova koje je tužitelj prijavio u okviru predmetnih ugovora nije mogao biti precizno izračunat na temelju tablica koje se nalaze u točki 3. revizorskog izvješća. Tužitelj, dakle, nije mogao odbiti od te brojke neku pogrešku revizora.
203 Kao drugo, tužitelj tvrdi da su revizori također pogriješili računajući ukupan iznos troškova koje je on prijavio na temelju svih referentnih razdoblja u okviru predmetnih ugovora. On ne bi iznosio 966.632,42 eura, već 948.734,38 eura. Potonja brojka proizlazi iz zbrajanja iznosa troškova prijavljenih za revidirana razdoblja, odnosno 890.595,25 eura, i iznosa troškova prijavljenih na temelju trećeg referentnog razdoblja projekta Enable i četvrtog referentnog razdoblja projekta Ask‑It koji nisu bili predmet kontrole.
204 U tom pogledu treba istaknuti da tužiteljeva tvrdnja počiva na pogrešnoj premisi prema kojoj je iznos troškova prijavljenih za revidirana razdoblja 890.595,25 eura. Stoga tužitelj ne dokazuje da su revizori u tom pogledu počinili pogrešku.
205 Kao sedmo i posljednje, valja odbaciti tužiteljev argument prema kojem neosnovanost zaključaka sadržanih u revizorskom izvješću i lošu vjeru Komisije dokazuje okolnost da je potonja prvotno opravdala odluku da ga upiše u „središnju bazu o isključenjima“ zbog postojanja lažnih deklaracija s njegove strane i kršenje svojih obveza, dok mu je 23. ožujka 2011. dala do znanja da je definitivno isključen na razdoblje od pet godina zbog toga što je u likvidaciji.
206 U tom pogledu valja podsjetiti da članak 93. stavak 1. Uredbe Vijeća (EZ, Euratom) br. 1605/2002 od 25. lipnja 2002. o Financijskoj uredbi koja se primjenjuje na opći proračun Europskih zajednica (SL L 248, str. 1.), kako je izmijenjena (u daljnjem tekstu: Financijska uredba), predviđa:
„Natjecatelji ili ponuditelji isključuju se iz sudjelovanja u postupku javne nabave ako:
(a) su u stečaju ili u likvidaciji ili njihovim poslovanjem upravlja sud, ako su u dogovoru s vjerovnikom, ako su im poslovne aktivnosti suspendirane, ako se protiv njih vodi postupak koji se odnosi na ta pitanja ili se nalaze u bilo kojoj analognoj situaciji koja proizlazi iz sličnog postupka predviđenog u nacionalnom zakonodavstvu ili propisima;
(b) su pravomoćnom presudom osuđeni za kažnjivo djelo koje se odnosi na njihovo profesionalno ponašanje;
(c) javni naručitelj na bilo koji način dokaže da su krivi za težak profesionalni propust;
(d) nisu ispunili obveze koje se odnose na plaćanje socijalnih doprinosa ili plaćanje poreza u skladu s propisima države u kojoj imaju poslovni nastan ili s onima u državi javnog naručitelja ili s onima u državi gdje se ugovor treba izvršiti;
(e) su pravomoćnom presudom osuđeni za prijevaru, korupciju, sudjelovanje u zločinačkim organizacijama ili bilo kojim drugim nezakonitim djelatnostima koje štete financijskim interesima Zajednica;
(f) se na njih trenutačno primjenjuje administrativna kazna iz članka 96. stavka 1. ove Uredbe.
[…]“
207 Članak 94. Financijske uredbe propisuje:
„Ugovor se ne sklapa s natjecateljima ili ponuditeljima koji su tijekom postupka javne nabave za taj ugovor u sljedećim situacijama:
(a) kod kojih postoji sukob interesa;
(b) koji su krivi za pogrešno prikazivanje činjenica u dostavljanju podataka potrebnih javnom naručitelju kao uvjet za sudjelovanje u postupku javne nabave ili ako nisu dostavili takav podatak;
c) koji se u tom postupku javne nabave nađu u jednoj od situacija za isključenje iz članka 93. stavka 1.“
208 Člankom 96. Financijske uredbe predviđeno je:
„Javni naručitelj može izreći administrativne ili novčane kazne:
(a) natjecateljima i ponuditeljima u slučajevima iz točke (b) članka 94.;
(b) izvoditeljima za koje je utvrđena teška povreda obveza iz ugovora koji se financiraju iz proračuna.
U svim slučajevima, međutim, naručitelj mora dotičnoj osobi prvo omogućiti da iznese svoje primjedbe.
2. Kazne iz stavka 1. proporcionalne su važnosti ugovora i težini povrede te mogu uključivati:
(a) isključenje tog natjecatelja ili ponuditelja ili izvoditelja iz sudjelovanja u dodjeli ugovora ili bespovratnih sredstava koji se financiraju iz proračuna najdulje u razdoblju od deset godina; i/ili
(b) plaćanje novčanih kazni, koje plaća natjecatelj, ponuditelj ili izvoditelj, a koje ne prelaze vrijednost tog ugovora.“
209 Sukladno članku 114. stavku 3. Financijske uredbe, „[b]espovratna sredstva ne smiju se dodijeliti podnositeljima zahtjeva koji se u vrijeme postupka dodjele bespovratnih sredstava nalaze u jednoj od situacija iz članka 93. stavka 1. ove Uredbe, članka 94. i članka 96. stavka 2. točke (a) ove Uredbe“.
210 Nadalje, člankom 95. Financijske uredbe predviđeno je uspostavljanje središnje baze podataka o isključenjima. Sukladno stavku 1. tog članka, ta baza podataka „sadrži podatke o natjecateljima i ponuditeljima koji su u nekoj od situacija iz članaka 93., 94., članka 96. stavka 1. točke (b) i stavka 2. točke (a)“.
211 Prvi članak Uredbe br. 1302/2008 stvara središnju bazu podataka o isključenjima sukladno članku 95. stavku 1. Financijske uredbe. Članak 3. Uredbe br. 1302/2008 nadalje propisuje da upozorenja o isključenju sadrže, među ostalim, „informacije o identitetu trećih osoba, koje se nalaze u jednoj od situacija iz članka 93. stavka 1., članka 94., članka 96. stavka 1. točke (b) i članka 96. stavka 2. točke (a) Financijske uredbe“.
212 Iz tih odredaba proizlazi da je ugovaratelj kao što je tužitelj upisan u središnju bazu podataka o isključenjima stvorenu Uredbom br. 1302/2008 svaki put kad je predmet odluke o isključenju ili administrativne sankcije predviđene člankom 93. stavkom 1., člankom 94. ili člankom 96. stavkom 1. točkom (b) i stavkom 2. točkom (a) Financijske uredbe, od strane neke institucije ili provedbenog tijela, kako su utvrđeni u članku 2. točkama (1) i (2) Uredbe br. 1302/2008.
213 U ovom predmetu iz dopisa koji je Komisija uputila tužitelju 27. srpnja 2010. proizlazi da je ga je obavijestila o tome da je, s obzirom na zaključke privremene revizije, razmatrala, s jedne strane, isključiti tužitelja iz postupka za dodjelu potpore koji je u tijeku u okviru Sedmog okvirnog programa Europske zajednice za istraživanje i tehnološki razvoj i demonstracijske aktivnosti (2007.‑2013.) zbog teške profesionalne povrede sukladno članku 93. stavku 1. točki (c) i članku 114. stavku 3. Financijske uredbe te, s druge strane, nametnuti mu administrativnu sankciju u obliku isključenja iz ugovora i potpora financiranih iz proračuna Unije za razdoblje od najviše pet godina zbog teške povrede ugovornih obveza sukladno članku 96. stavcima 1. i 2. iste uredbe. Komisija je u tom dopisu precizirala da otvara kontradiktorni postupak kako bi tužitelju omogućila da zauzme stajalište o činjenicama koje su dovele do tog prijedloga o isključenju i trajanju tog isključenja. Komisija je osim toga precizirala da je tužitelj, kako bi se zaštitili financijski interesi Unije, bio predmet privremenog upisa u središnju bazu podataka o isključenjima i da taj upis postaje konačan ako se odluka o isključenju potvrdi nakon kontradiktornog postupka.
214 Valja, dakle, ustanoviti da je privremeni tužiteljev upis u središnju bazu podataka o isključenjima 27. srpnja 2010. bio opravdan, sukladno članku 3. Uredbe br. 1302/2008, činjenicom da je Komisija smatrala da se on nalazio u situacijama iz članka 93. stavka 1. točke (c) i članka 96. stavka 2. točke (a) Financijske uredbe.
215 Osim toga, dopisom od 23. ožujka 2011. Komisijina opća uprava (OU) „Proračun“ obavijestila je tužitelja da je OU „Informacijsko društvo i mediji“ tražila njegov upis u središnju bazu podataka o isključenjima iz razloga navedenih u članku 93. stavku 1. točki (a) Financijske uredbe, sukladno svojoj odluci od 8. ožujka 2011. da tužitelju uskrati potpore Unije na neodređeno razdoblje.
216 U tom pogledu valja podsjetiti da je tužitelj stavljen u likvidaciju na temelju ugovora sklopljenog 28. prosinca 2010. i objavljenog u biltenu društava Protodikeio Athinon 17. siječnja 2011.
217 Slijedi da je od 17. siječnja 2011. Komisija imala osnovu, sukladno članku 3. Uredbe br. 1302/2008, tražiti upis tužitelja u središnju bazu podataka o isključenjima zbog toga što se nalazio u situaciji predviđenoj člankom 93. stavkom 1. točkom (a) Financijske uredbe.
218 Slijedi da okolnost da je privremeni tužiteljev upis u središnju bazu podataka o isključenjima prvotno bio obrazložen slučajem isključenja iz članka 93. stavka 1. točke (c) i člankom 96. stavkom 2. točkom (a) Financijske uredbe, dok je konačni upis bio obrazložen slučajem isključenja iz članka 93. stavka 1. točke (a) iste uredbe, proizlazi iz promjene okolnosti koje objektivno opravdavaju tužiteljev upis u središnju bazu podataka o isključenjima, a koje su posljedica tužiteljeva ponašanja.
c) O dostavi revizorskog izvješća na engleskom
219 Tužitelj tvrdi da je Komisija prekršila članak 41. stavak 4. Povelje o temeljnim pravima kada je odbila njegov zahtjev da mu revizorsko izvješće i ostatak prepiske dostavi na grčkom. Takvo ponašanje predstavlja kršenje njegovih temeljnih prava, što uzrokuje nepravilnosti kontrolnog postupka, a posljedično i krši predmetne ugovore.
220 U tom pogledu valja podsjetiti da, sukladno članku 41. stavku 4. Povelje o temeljnim pravima, „[s]vaka se osoba može pisanim putem obratiti institucijama Unije na jednom od jezika Ugovorâ i mora dobiti odgovor na istom jeziku“. To pravo, koje predstavlja sastavni dio prava na dobru upravu, nameće se Komisiji u njezinim odnosima s građanima Unije u okviru izvršavanja nadležnosti koje povlači iz prava Unije.
221 U ovom slučaju valja istaknuti da je prvim pismom od 19. srpnja 2010., sastavljenim na grčkom, tužitelj tražio od Komisije da mu privremeno revizorsko izvješće koje mu je potonja dostavila na engleskom 28. lipnja 2010. bude dostavljeno na grčkom.
222 Drugim pismom od 30. rujna 2010., također sastavljenim na grčkom, tužitelj je, među ostalim, izrazio svoja očitovanja o privremenom revizorskom izvješću i zatražio da mu eventualna dodatna Komisijina očitovanja u odnosu na to budu poslana na grčkom.
223 Pismom od 22. prosinca 2010., sastavljenim na engleskom, Komisija je tužitelju uputila konačno revizorsko izvješće koje sadrži odgovore na tužiteljeve komentare, također sastavljene na engleskom.
224 Trećim pismom od 10. siječnja 2011., također sastavljenim na grčkom, tužitelj je naznačio Komisiji da se nije upoznao s revizorskim izvješćem zbog toga što je sastavljeno na engleskom i ponovno je zatražio da mu revizorsko izvješće bude upućeno na grčkom, ističući da mu se odbijanjem tog zahtjeva krše prava na obranu.
225 Stoga, ne dovodeći u pitanje neopozivost prava propisanog člankom 41. stavkom 4. Povelje o temeljnim pravima od pravne osobe kao što je tužitelj protiv Komisije u okviru ugovornog odnosa, treba ustvrditi da tužiteljev prigovor zapravo nije vezan za Komisijino odbijanje da mu odgovori na pisma na grčkom, već za odbijanje da mu pošalje revizorsko izvješće i komentare koji se na njega odnose na tom istom jeziku.
226 No, valja podsjetiti da je revizorsko izvješće dokument koji sastavlja Komisija primjenom odredaba predmetnih ugovora. Pitanje jezika na kojem je taj dokument trebao biti dostavljen tužitelju u ovom slučaju ulazi u pravo primjenjivo na navedene ugovore.
227 Kao što je to rečeno gore u točki 73., kada mu se obrati na temelju arbitražne klauzule na osnovi članka 272. UFEU‑a, Opći sud treba o sporu odlučiti na temelju nacionalnog prava primjenjivog na ugovor odnosno u ovom slučaju belgijskog prava, koje uređuje predmetne ugovore sukladno članku 12. ugovora FP6, članku 5. stavku 1. ugovora eTEN i članku 10. trećem podstavku ugovora CIP.
228 U ovom predmetu spor među strankama odnosi se na Komisijino odbijanje da tužitelju dostavi revizorsko izvješće na grčkom kao i naknadnu prepisku, kako je on to zatražio. To je odbijanje, prema tužitelju, naškodilo njegovoj obrani u okviru navedenog postupka.
229 Pitanje je, dakle, je li Komisija prema ugovoru bila obvezna dostaviti tužitelju revizorsko izvješće na grčkom.
230 U tom pogledu valja ustvrditi da predmetni ugovori nisu sadržavali nikakvu klauzulu o jeziku na kojem se moraju izvršiti.
231 Međutim, sukladno člancima 1134. i 1135. belgijskog građanskog zakonika, ugovori moraju biti izvršeni u dobroj vjeri.
232 No, valja ustvrditi da se, kao što to proizlazi iz priloga tužbi, tužitelj prije revizije koristio engleskim, ne samo u financijskim izvješćima u vezi s predmetnim ugovorima koje je podnio Komisiji već i u prepisci s potonjom. Osim toga treba ustvrditi da tužitelj nikada prije postupka revizije nije od Komisije tražio da se koristi grčkim u okviru izvršenja predmetnih ugovora.
233 Slijedi da, s obzirom na načelo izvršenja ugovora u dobroj vjeri, Komisija u ovom slučaju nije bila dužna tužitelju dostaviti revizorsko izvješće na grčkom radi izvršenja predmetnih ugovora.
234 Tužiteljev argument koji se temelji na Komisijinu odbijanju da mu dostavi revizorsko izvješće na grčkom stoga mora biti odbijen kao neosnovan.
235 S obzirom na sve prethodno navedeno, treći dio tužiteljeva tužbenog zahtjeva valja odbiti kao neosnovan.
D – O petom i šestom dijelu tužiteljeva tužbenog zahtjeva
1. O dopuštenosti petog i šestog dijela tužiteljeva tužbenog zahtjeva
236 I bez formalnog postavljanja prigovora dopuštenosti u smislu članka 114. Poslovnika Općeg suda, Komisija osporava dopuštenost tužiteljevih zahtjeva za plaćanje na temelju ugovora Ask‑It i EU4ALL zbog toga što su bili podneseni „tužbom za utvrđenje“, a ne „tužbom radi isplate“ u pravom smislu riječi. Osim toga, u slučaju da se Opći sud proglasi nadležnim za odlučivanje o takvim zahtjevima, Komisija osporava dopuštenost zahtjeva za plaćanje kamata na temelju istih tih ugovora u okviru „tužbe za utvrđenje“.
237 U tom pogledu Opći sud smatra da, unatoč uporabi izraza „utvrditi da je Komisija dužna isplatiti“ iz petog i šestog dijela tužiteljeva tužbenog zahtjeva, njima se nedvosmisleno želi od Općeg suda postići da naloži Komisiji isplatu tužitelju iznosa od 52.584,05 eura na temelju ugovora EU4ALL i iznosa od 20.678,61 eura na temelju ugovora Ask‑It. Dakle, suprotno od onoga što tvrdi Komisija, nije riječ o „tužbi za utvrđenje“, već o tužbi radi isplate, što samo po sebi nije nedopušteno.
2. O osnovanosti petog i šestog dijela tužiteljeva tužbenog zahtjeva
238 Tužitelj u bitnome tvrdi da je Komisija prekršila ugovore EU4ALL i Ask‑It kada nije isplatila cjelokupan iznos koji odgovara troškovima koje je podnijela za drugo, treće i četvrto referentno razdoblje ugovora EU4ALL i posljednjeg referentnog razdoblja ugovora Ask‑It.
239 Posljedično, tužitelj traži od Općeg suda da naloži Komisiji plaćanje razlike između iznosa koji su joj već bili isplaćeni u okviru tih ugovora i iznosa troškova koje je imala tijekom referentnih razdoblja u pitanju, uvećane za zatezne kamate.
240 U tom pogledu valja odmah ustvrditi da se takav zahtjev temelji na premisi prema kojoj su troškovi koje je tužitelj podnio prihvatljivi za povrat.
241 No, gore u točki 164. utvrđeno je da troškovi koje je tužitelj podnio Komisiji u okviru predmetnih ugovora nisu bili prihvatljivi.
242 U preostalom dijelu valja također ustvrditi da tužitelj nije dokazao da Komisijina obustava isplate predstavlja kršenje ugovora EU4ALL i Ask‑It.
243 Kao prvo, kada se radi o tužiteljevu argumentu prema kojem je Komisija prekršila ugovor EU4ALL kada je obustavila posljednju isplatu koju mu je dugovala na temelju tog ugovora, valja istaknuti da članak II.28 stavak 8. uvjeta FP6 propisuje:
„[…]
Komisija u svakom trenutku može obustaviti isplatu u slučaju da ugovaratelji ne poštuju neku od ugovornih obveza, osobito odredaba članka II.29 koje se odnose na reviziju i kontrolu. U tom slučaju Komisija obavještava ugovaratelje izravno preporučenim pismom s povratnicom.
Komisija u svakom trenutku može obustaviti isplatu kada posumnja da je ugovaratelj nepravilno izvršio ugovor. Obustavit će se isplata samo onog dijela koji je namijenjen osumnjičenim ugovarateljima. U tom slučaju Komisija o razlozima obustave obavještava ugovaratelje izravno preporučenim pismom s povratnicom.“
244 Treba ustvrditi da tužitelj ne osporava da ga je Komisija dopisom od 25. kolovoza 2010. obavijestila o obustavi isplata u okviru ugovora EU4ALL, već samo ističe da sumnja u nepravilnost nije bila dovoljno utemeljena, s obzirom na to da još nije podnio svoja očitovanja o nacrtu revizorskog izvješća. Međutim, iz formulacije članka II.28 stavka 8. uvjeta FP6 proizlazi da nije bilo potrebno da Komisija, kako bi obustavila isplatu, raspolaže konačnim rezultatima revizije i da potvrdi da su njezine sumnje utemeljene. Dovoljno je da posumnja u nepravilnost i da obavijesti ugovaratelja o razlozima obustave, što tužitelj ne osporava da je u ovom predmetu učinila. Ta mogućnost obustave isplata koja je predviđena člankom II.28 stavkom 8. drugim podstavkom uvjeta FP6, ne dovodi u pitanje mogućnost koja se nudi Komisiji da obustavi isplate s obzirom na reviziju i kontrole predviđene člankom II.29 uvjeta FP6.
245 Stoga tužitelj nije dokazao da je Komisija, kada ga je dopisom od 25. kolovoza 2010. obavijestila o obustavi isplata u okviru ugovora EU4ALL, prekršila svoje ugovorne obveze.
246 Osim toga, kada se radi o pitanju je li tužitelj mogao jednostrano obustaviti izvršenje ugovora zbog toga što je Komisija obustavila isplate, valja reći da iz članka II.5 uvjeta FP6 proizlazi da samo konzorcij, a ne ugovaratelj može predložiti obustavu izvršenja ugovora i da tu obustavu Komisija mora prihvatiti. Iz toga slijedi da je, kada je dopisom od 4. kolovoza 2010. jednostrano obustavio svoje izvršenje ugovora EU4ALL, tužitelj prekršio članak II.5 uvjeta FP6.
247 Osim toga, zahtjev za mjere upravljanja postupkom kojima želi od Općeg suda postići da naloži predaju dopisa koji je Komisija uputila koordinatoru projekta 27. kolovoza 2010. postao je bespredmetan, s obzirom na to da je Komisija navedeni dopis predala u prilogu A88 odgovoru na tužbu.
248 Kao drugo, kada se radi o obustavi Komisijinih isplata u okviru ugovora Ask‑It, valja istaknuti da je člankom II.28 stavka 1. uvjeta FP6 predviđeno da, „[n]e dovodeći u pitanje članak II.29, Komisija prihvaća konačan iznos koji treba isplatiti ugovaratelju na temelju dokumenata iz članka II.7 koje je ona odobrila“.
249 Člankom II.7 uvjeta FP6, čitanim zajedno s člancima 6. i 7. ugovora Ask‑It, predviđeno je da sva potrebna izvješća i dokumenti moraju biti predani Komisiji u roku od 45 dana nakon završetka posljednjeg referentnog razdoblja, tj. najkasnije 14. veljače 2009.
250 U tom pogledu Komisija ističe da, s obzirom na to da od koordinatora projekta nije primila sve dokumente navedene u članku II.7 uvjeta FP6, ona ih nije mogla procijeniti ni odobriti i stoga nije mogla izvršiti isplatu.
251 Tužitelj tvrdi da je 15. studenoga 2010. koordinatoru poslao sve dokumente koje je Komisija tražila od potonjega koji je se tiču. Koordinator mu je naznačio da će dokumente u pitanju poslati Komisiji sutradan, 30. studenoga 2010. Prema njegovu mišljenju, Komisija nije dokazala da nije primila dokumente u pitanju.
252 No, u mjeri u kojoj tužitelj tvrdi da je Komisija neosnovano odgodila isplatu iznosa koji su mu namijenjeni kada je već primila sve dokumente koje zahtijeva članak II.7 uvjeta FP6, na njemu je teret da to dokaže.
253 Međutim, valja ustvrditi da tužitelj nije dokazao da su dokumenti u pitanju konačno bili poslani Komisiji sukladno članku II.7 uvjeta FP6.
254 Tužitelj u replici također tvrdi da je Komisija u konačnici od tada isplatila potporu predviđenu ugovorom Ask‑It za posljednje referentno razdoblje svim članovima konzorcija osim njemu, kao posljedica odbijanja njegovih troškova nakon financijske kontrole, i da od Komisije nije primio nikakvu obavijest u vezi s obustavom isplata u tom smislu.
255 Međutim, tužitelj nije iznio nikakav dokaz kojim bi obrazložio taj navod.
256 S obzirom na prethodno navedeno, valja ustvrditi da tužitelj nije dokazao da je Komisija prekršila svoje ugovorne obveze kada je obustavila isplatu iznosa koji su mu bili namijenjeni u okviru ugovora EU4LL i Ask‑It.
257 Slijedi da peti i šesti dio tužiteljeva tužbenog zahtjeva treba odbiti kao neosnovane i stoga treba odbiti cijelu njegovu tužbu.
E – O protuzahtjevu Komisije
1. O opsegu zahtjeva Komisije
258 Komisija kao protuzahtjev traži da se tužitelju naloži da joj isplati iznose naznačene u opomenama, ukupno 999.213,45 eura, uvećane za zatezne kamate „po stopama [ESB‑a]“ uvećanima za 3,5 postotnih bodova, izračunatima od 15. lipnja 2011., kao i ukupan iznos odštete od 70.471,47 eura, uvećan za navedene kamate, počevši od 5. kolovoza 2011.
259 Komisija svoj zahtjev za povrat temelji na članku II.31 uvjeta FP6, članku II.19 uvjeta eTEN i članku II.30 uvjeta CIP. Smatra da očitovanja iz revizorskog izvješća opravdavaju potpuni povrat iznosa isplaćenih tužitelju.
260 Komisija smatra osnovanim također zahtijevati, na temelju ugovorne kazne iz članka II.30 stavku 6. uvjeta FP6, naknadu štete koja odgovara 10 % zatraženog doprinosa.
261 Osim toga, na temelju kombiniranih odredaba članka II.28 stavka 7. i članka II.31 uvjeta FP6, članka II.3 stavka 6. i članka II.19 uvjeta eTEN kao i članka II.5 stavka 5. i članka II.30 stavka 2. uvjeta CIP, Komisija traži da iznosi u pitanju imaju fiksnu kamatu od 3,5 baznih poena dodatno na kamatu refinanciranja koju primjenjuje ESB prvog kalendarskog dana mjeseca dospijeća iznosa u pitanju.
2. O dopuštenosti zahtjeva Komisije
262 Kao prvo, tužitelj u bitnome tvrdi da, s obzirom na to da protuzahtjev Komisije nije bio predmet akta odvojenog od odgovora na tužbu, on na njega može odgovoriti samo u replici, dok Komisija može još iznijeti argumente u odgovoru na repliku. Smatra da ta okolnost krši načelo ravnopravnosti stranaka u postupku, koje je posljedica temeljnog prava na pravični postupak koje proizlazi iz članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. Kao drugo, dugovana paušalna naknada prema potrebi na temelju članka II.30 uvjeta FP6 ne može biti ni sigurna ni točno određena, s obzirom na to da se mora izračunati na osnovi iznosa koje je isplatila Komisija koji odgovaraju troškovima u konačnici ocijenjenima neprihvatljivima, a prihvatljivost troškova predmet je ove tužbe. Kao treće, na datum zahtjeva za paušalnu naknadu izraženog u protuzahtjevu Komisija nije izdala ni nalog za naplatu ni opomenu za taj dug, suprotno onomu što je predviđeno člankom 71. stavkom 2. Financijske uredbe za svaki dug koji je utvrđen kao siguran, točno određen i ovršan. Iz toga bi slijedilo da je protuzahtjev nedopušten.
263 Komisija ističe da je u ovom predmetu osigurano poštovanje načela ravnopravnosti stranaka jer je svaka stranka imala mogućnost podnijeti dva postupovna akta. Mogućnost da tuženik podnese protuzahtjev u odgovoru na tužbu postoji u postupovnom pravu brojnih država i opravdava se načelom ekonomičnosti postupka. Potvrđuju je i ustaljena sudska praksa Općeg suda i Suda te smisao članka 116. stavka 1. Poslovnika Suda. Sukladno članku II.30 uvjeta FP6, paušalna naknada predstavljala bi akcesornu tražbinu u odnosu glavni dug odnosno neopravdani financijski doprinos. Dodatni zahtjev radi plaćanja paušalne naknade stoga bi bio zakonito spojen s glavnim zahtjevom za povrat neopravdanog doprinosa. Budući da je veza između Zajednice i tužitelja ugovorne prirode, članak 71. stavak 2. Financijske uredbe u ovom slučaju nije primjenjiv. Pitanje treba li tužitelj isplatiti predmetnu naknadu uređeno je, dakle, samo člancima II.29.1, II.30 i II.31 uvjeta FP6. Iznos naknade priopćen je tužitelju 29. travnja 2011. i šest opomena koje odgovaraju predmetnim ugovorima FP6 bilo je izdano i dostavljeno tužitelju 20. lipnja 2011. Budući da je tajništvo Općeg suda na zahtjev tužitelja produljilo rok za odgovor na protuzahtjev do 19. kolovoza 2011., potonji je imao razumno vrijeme za učinkovitu obranu protiv takvog zahtjeva.
264 Opći sud podsjeća da se, ako mu se uslijed tužbe podnesene na temelju arbitražne klauzule obrati kako bi odlučio o sporu primjenjujući prema potrebi nacionalno pravo koje uređuje ugovor, pitanje njegove nadležnosti za protuzahtjev i njegovu dopuštenost procjenjuje samo u odnosu na članak 256. stavak 1. UFEU‑a, članak 272. UFEU‑a i Poslovnik (vidjeti u tom smislu presudu Komisija/Zoubek, t. 73. supra, t. 10.).
265 Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da nadležnost Općeg suda na temelju članka 256. stavka 1. UFEU‑a i članka 272. UFEU‑a za tužbu podnesenu na temelju arbitražne klauzule nužno uključuje nadležnost za protuzahtjev sastavljen u okviru te iste tužbe koji proizlazi iz ugovorne veze ili činjenice na kojoj se temelji glavni zahtjev ili ima izravnu vezu s obvezama koje iz njega proizlaze (vidjeti u tom smislu presude Suda Komisija/Zoubek, t. 73. supra, t. 11.; od 10. travnja 2003., Parlament/SERS i Ville de Strasbourg, C‑167/99, Zb., str. I‑3269., t. 95. do 104.; rješenje Suda od 21. studenoga 2003., Komisija/Lior i dr., C‑280/03, neobjavljeno u Zborniku, t. 8. i 9. i presudu Općeg suda od 15. ožujka 2005., GEF/Komisija, T‑29/02, Zb., str. II‑835., t. 73.).
266 U ovom slučaju valja reći da se protuzahtjevom želi postići da Opći sud naloži tužitelju, s jedne strane, isplatu iznosa navedenih u opomenama, uvećanih za kamate računajući od 15. lipnja 2011. zbog povreda predmetnih ugovora i, s druge strane, isplatu ukupnog iznosa naknade predviđene člankom II.30 uvjeta FP6 u pitanju, također uvećanog za kamate računajući od datuma isteka roka određenog u odgovarajućoj opomeni, po gore navedenoj stopi.
267 Ne može se osporiti da takvi zahtjevi proizlaze iz ugovorne veze na kojoj se temelji glavni zahtjev tužitelja, koji želi, između ostalog, od Općeg suda postići da utvrdi da su troškovi koje je podnio Komisiji u okviru predmetnih ugovora prihvatljivi i da posljedično nije dužan vratiti iznose koje je dodijelila Komisija. Slijedi da je Opći sud nadležan za takve zahtjeve.
268 Stoga valja procijeniti prigovore nedopuštenosti koje je iznio tužitelj u odnosu na protuzahtjeve Komisije.
a) O dopuštenosti protuzahtjeva kako ih je sastavila Komisija u odgovoru na tužbu
269 Valja podsjetiti da se, sukladno sudskoj praksi na koju se podsjeća gore u točki 264., dopuštenost protuzahtjeva kojim prvotni tuženik želi steći prednost koja nadilazi samo odbijanje zahtjeva njegova protivnika mora procijeniti u odnosu na odredbe Poslovnika.
270 U tom smislu valja istaknuti da Poslovnik ne sadrži nikakav poseban zahtjev u pogledu uvjeta u kojima se može podnijeti takav zahtjev uslijed tužbe podnesene na temelju arbitražne klauzule. Stoga se ništa ne protivi tomu da tuženik u okviru ugovornog spora može podnijeti protuzahtjev u odgovoru na tužbu. Ta okolnost, dakle, nije takva da bi uzrokovala nedopuštenost protuzahtjeva u ovom predmetu.
271 Nadalje, kada se radi o načelu ravnopravnosti stranaka, valja podsjetiti da je cilj tog načela osigurati ravnotežu između stranaka u postupku. To je posljedica samog pojma pravičnog postupka (presuda Suda od 21. rujna 2010., Švedska i dr./API i Komisija, C‑514/07 P, C‑528/07 P i C‑532/07 P, Zb., str. I‑8533., t. 88.) i uključuje obvezu dati svakoj stranci razumnu mogućnost da izloži svoje stajalište, uključujući svoje dokaze, u uvjetima koji je ne stavljaju u očito nepovoljniji položaj u odnosu na protivnika (presuda Suda od 6. studenoga 2012., Otis i dr., C‑199/11, t. 71.).
272 U ovom slučaju tužitelj u replici tvrdi da nije imao priliku odgovoriti na argumente Komisije iz odgovora na repliku kad je riječ o protuzahtjevu. Tužitelj također tvrdi da, iako je Komisija mogla u dva navrata zauzeti stajalište o tim zahtjevima u pisanom obliku, on je mogao samo jedanput pismeno zauzeti stajalište o navedenim zahtjevima.
273 U tom smislu treba ustvrditi da, uzimajući u obzir trenutačno uređenje pisanog postupka u Poslovniku, od trenutka kada je prvotnom tuženiku dana mogućnost da podnese protuzahtjev, nužno slijedi da prvotni tužitelj može zauzeti stajalište o tom zahtjevu u replici samo jedanput u pisanom obliku.
274 Osim toga, sukladno Poslovniku, pisani dio postupka dopunjava se usmenim dijelom, koji nudi strankama svaku mogućnost obrane. U ovom predmetu ništa ne sprečava prvotnog tužitelja da na raspravi odgovori na argumente Komisije iz odgovora na repliku u pogledu protuzahtjeva, s obzirom na to da je najvažnije osigurati da Opći sud sasluša stajalište svake stranke u odnosu na navedene zahtjeve, a ne da osigura da svaka stranka zauzme pisano stajalište jednak broj puta u odnosu na svaki zahtjev.
b) O dopuštenosti zahtjeva za plaćanje paušalne naknade
275 Valja odmah reći da se argumenti tužitelja ne odnose na dopuštenost protuzahtjeva u pogledu plaćanja paušalne naknade, već na njegovu osnovanost.
276 Naime, s jedne strane, tužitelj tvrdi da je protuzahtjev radi naloga za plaćanje paušalne naknade nedopušten zato što se ta naknada računa na temelju troškova koji su konačno procijenjeni neprihvatljivima, a upravo je ta prihvatljivost predmet ove tužbe.
277 Valja smatrati da tužitelj tako osporava neupitnu narav duga koji odgovara paušalnoj naknadi čije plaćanje traži Komisija.
278 S druge strane, tužitelj tvrdi da je cilj protuzahtjeva radi naloga za plaćanje paušalne naknade nedopušten zato što na datum tog zahtjeva Komisija nije izdala nalog za naplatu ni opomenu u pogledu te naknade.
279 Tužitelj time, dakle, osporava mogućnost zahtijevanja duga koji odgovara paušalnoj naknadi.
280 No, postojanje duga koji je siguran, točno određen i ovršan, prema belgijskom pravu primjenjivom na spor, predstavlja uvjet osnovanosti zahtjeva za plaćanje koji je podnio nositelj navedenog duga.
281 Osobito je, sukladno članku 1315. belgijskog građanskog zakonika, na vjerovniku da priloži dokaz neupitnosti duga na koji se poziva.
282 Iz članaka 1315., 1650. i 1651. belgijskog građanskog zakonika također proizlazi da je na vjerovniku da dokaže da je dug čije plaćanje zahtijeva ovršan, tj. da je dospio.
283 Stoga u okviru ispitivanja njezine osnovanosti valja procijeniti tužiteljeve argumente u pogledu sigurnosti i ovršnosti paušalne naknade.
3. O osnovanosti zahtjeva Komisije
284 Komisija svoj zahtjev za povratom temelji na članku II.31 stavcima 1. i 2. uvjeta FP6, članku II.19 stavcima 1. i 2. uvjeta eTEN i članku II.30 stavcima 1. i 2. uvjeta CIP. Svoj zahtjev za plaćanje paušalne naknade temelji na članku II.31 stavcima 1. i 2. uvjeta FP6.
285 Da bi na temelju tih odredaba nastao ovršni dug, moraju se ispuniti dva uvjeta. Kao prvo, iznos mora biti neopravdano plaćen ili povrat mora biti opravdan sukladno uvjetima predmetnih ugovora i, kao drugo, Komisija mora specificirati uvjete povrata i datume plaćanja. Što se tiče zateznih kamata, one se duguju, u izostanku plaćanja, na datum koji odredi Komisija (vidjeti u tom smislu presudu Općeg suda od 9. srpnja 2013., Lito Maieftiko Gynaikologiko kai Cheirourgiko Kentro/Komisija, T‑552/11, t. 44. do 46.).
286 U pogledu tih uvjeta valja ispitati utemeljenost tih protuzahtjeva Komisije.
a) Povrat preplaćenog iznosa
O neopravdano plaćenom iznosu
287 Kao što je to upravo odlučeno, tužitelj nije dokazao prihvatljivost troškova koje je podnio Komisiji u okviru ugovora na temelju kojih mu je potonja isplatila iznos od 999.213,45 eura. Kao što to proizlazi iz tablice u točki 32. replike, tužitelj ne osporava elemente izračuna Komisije u tom smislu. Tim elementima izračuna elementi spisa nisu proturječni.
288 Naprotiv, tužitelj tvrdi da Komisija, sukladno načelu proporcionalnosti, načelu izvršenju ugovora u dobroj vjeri i odredbama uvjeta CIP, ne može zahtijevati povrat ukupnosti iznosa koji su mu isplaćeni u okviru predmetnih ugovora, u mjeri u kojoj su ti ugovori već u potpunosti ili djelomično izvršeni.
289 U tom pogledu kao prvo valja istaknuti da, s jedne strane, jedini predmetni ugovor koji je uređen uvjetima CIP jest ugovor T‑Seniority i, s druge strane, tužitelj je obavijestio koordinatora projekta T‑Seniority da se povlači iz konzorcija počevši od 23. veljače 2009.
290 No, sukladno članku II.11 stavku 4. prvoj alineji uvjeta CIP, u slučaju da se ugovaratelj povuče iz ugovora uređenog navedenim uvjetima, „Komisija može zahtijevati povrat cijelog ili dijela financijskog doprinosa Zajednice, uzimajući u obzir narav ili rezultate obavljenog posla kao i njegove koristi za Zajednicu u okviru ovog programa“.
291 Međutim, sukladno članku II.11 stavku 8. uvjeta CIP, „[u]natoč raskidu ugovora o financiranju ili o sudjelovanju korisnika, odredbe dijelova B i D Priloga II. i dalje će se primjenjivati nakon raskida ugovora o financiranju ili prestanku sudjelovanja korisnika“. Usto je predviđeno da „[s]ve druge odredbe ovog ugovora o financiranju koje izričito propisuju da se njihova primjena nastavlja nakon raskida nastavit će se primjenjivati tijekom trajanja propisanog tim odredbama“.
292 Iz toga slijedi da financijske posljedice povlačenja ugovaratelja ili raskida ugovora predviđene člankom II.11 uvjeta CIP ne dovode u pitanje obvezu ugovaratelja da vrati iznose koji su konačno ocijenjeni neprihvatljivima nakon eventualne revizije.
293 Kao drugo, kada se radi o tužiteljevu argumentu prema kojem je zahtjev Komisije za povrat cjelokupnog iznosa koji mu je isplaćen u okviru predmetnih ugovora protivan načelu izvršenja ugovora u dobroj vjeri i načelu proporcionalnosti, valja podsjetiti da, sukladno članku II.29 stavku 1. uvjeta FP6 „iznosi koji bi se dugovali Komisiji zbog rezultata [revizija provedenih na temelju tog članka] mogu biti predmet povrata kako je naznačeno u članku II.31“.
294 Također, člankom II.17 stavkom 4. uvjeta eTEN i člankom II.28 stavkom 5. uvjeta CIP predviđeno je da „[n]a temelju zaključaka revizije, Komisija će poduzeti sve prikladne mjere koje će smatrati korisnima, uključujući naplatu svih ili dijela plaćanja koja je izvršila“.
295 Iz tih odredaba proizlazi da Komisija u ovom predmetu raspolaže mogućnošću da od tužitelja na temelju rezultata revizije traži povrat cijelog iznosa za koji smatra da joj je dužan, uključujući ukupnost iznosa koje mu je isplatila u okviru predmetnih ugovora.
296 No, s obzirom na broj i težinu povreda ugovornih obveza koje su utvrđene u izvješću o reviziji i na to da je Opći sud odbacio tužiteljeve argumente koji bi trebali osporiti tu tvrdnju, valja smatrati da se Komisijin zahtjev za povrat ukupnosti iznosa koji su isplaćeni tužitelju na temelju predmetnih ugovora ne čini ni neproporcionalnim ni protivnim načelu izvršenja ugovora u dobroj vjeri.
O specifikaciji uvjeta povrata
297 Valja podsjetiti da je Komisija 29. travnja 2011. izdala devet opomena s naznakom iznosa za povrat na temelju svakog od predmetnih ugovora u ukupnom iznosu od 999.213,45 eura. Tim opomenama tuženiku je određen rok za povrat dugovanih iznosa od 45 dana, koji istječe 14. lipnja 2011. i istekom kojeg će se ti iznosi uvećati za zatezne kamate predviđene predmetnim ugovorom po stopi ESB‑a uvećanoj za 3,5 postotnih bodova. Osim toga, u tim je opomenama naznačen broj bankovnog računa na koji tužitelj treba izvršiti isplatu. Tu okolnost tužitelj nije osporio.
298 Stoga treba usvojiti zahtjev Komisije da se tužitelju naloži da joj isplati iznos od 999.213,45 eura na temelju povrata potpora plaćenih bez osnove, sukladno članku II.31 uvjeta FP6, članku II.19 uvjeta eTEN i članku II.30 uvjeta CIP.
b) Isplata paušalne naknade
O iznosu koji treba vratiti na temelju paušalne naknade
299 Tužitelj osporava načelo protuzahtjeva zato što bi se za njega trebala podnijeti posebna tužba. Također osporava neupitnost paušalne naknade. No, tužitelj ne osporava elemente Komisijina izračuna. Osim toga, potonjima se ne proturječi elementima iz spisa.
300 Kao što je rečeno gore u točki 257., tužiteljeva tužba odbačena je u cijelosti.
301 Kada je riječ o sigurnosti tražbine koja odgovara paušalnoj naknadi čije plaćanje traži Komisija, treba istaknuti da, sukladno članku II.30 uvjeta FP6, ugovorne stranke snose naknadu štete već samo zato što su nakon prijave neopravdanih troškova imali korist od potpora bez osnove. Budući da je financijska šteta koju je pretrpjela Unija bila dokazana (vidjeti gore t. 298), Komisija je ispravno procijenila da tužitelj treba snositi naknadu štete koju od njega zahtijeva.
Specificiranje uvjeta povrata
302 Tužitelj u bitnome tvrdi da paušalna naknada nije ovršna jer, s jedne strane, na datum podnošenja protuzahtjeva Komisije on je osporavao neprihvatljivost ukupnosti troškova podnesenih u okviru predmetnih ugovora na temelju kojih je izračunata navedena naknada i, s druge strane, na taj isti datum Komisija još nije izdala opomenu za tu naknadu.
303 U tom smislu valja istaknuti da je, kao što je to spomenuto gore u točki 287., odlučeno da tužitelj nije dokazao prihvatljivost troškova podnesenih Komisiji u okviru predmetnih ugovora.
304 Osim toga, valja podsjetiti da je Komisija 20. lipnja 2011. izdala šest opomena na temelju ugovora sklopljenih između Zajednice i tužitelja za projekte Access‑eGOV, eABILITIES, Ask‑It, EU4ALL, Emerge i Enable, određujući iznose koje tužitelj duguje na temelju paušalne naknade sukladno članku II.30 uvjeta FP6 na ukupan iznos od 70.471,47 eura. Taj rok koji je Komisija odredila tužitelju da plati iznose u pitanju bio je predviđen za 4. kolovoza 2011.
305 Stoga valja usvojiti zahtjev Komisije da se tužitelju naloži da joj isplati iznos od 70.471,47 kao naknadu štete.
c) Kamate
306 Iz kombinacije odredaba članka II.28 stavka 7. i članka II.31 uvjeta FP6, članka II.3 stavka 6. i članka II.19 uvjeta eTEN kao i članka II.5 stavka 5. i članka II.30 stavka 2. uvjeta CIP proizlazi da svaki iznos koji duguje ugovorna stranka na temelju predmetnih ugovora nosi kamatu počevši od isteka roka koji je za plaćanje odredila Komisija. Stoga valja naložiti tužitelju da plati kamate predviđene člankom II.28 stavkom 7. uvjeta FP6, člankom II.19 uvjeta eTEN i člankom II.30 stavkom 2. uvjeta CIP.
Troškovi
307 Sukladno odredbama članka 87. stavka 2. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku snosi troškove, ako je takav zahtjev postavljen.
308 Budući da tužitelj nije uspio u postupku, valja mu naložiti snošenje troškova sukladno članku 87. stavku 2. Poslovnika.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (prvo vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Tužba koju je podnio Koinonia Tis Pliroforias Anoichti Stis Eidikes Anagkes – Isotis se odbija.
2. Koinonia Tis Pliroforias Anoichti Stis Eidikes Anagkes – Isotis nalaže se plaćanje iznosa od 999.213,45 eura, uvećanog za kamate, počevši od 15. lipnja 2011., po stopi Europske središnje banke (ESB) uvećanoj za 3,5 postotnih bodova, što odgovara povratu financijskih doprinosa koje je primio na temelju ugovora br. 027020 „Access to e‑Government Services Employing Semantic Technologies“, br. 035242 „A virtual platform to enhance and organize the coordination among centres for accessibility ressources and support“, br. 511298 „Ambient Intelligence System of Agents for Knowledge‑based and Integrated Services for Mobility Impaired Users“, br. 034778 „European Unified Approach for Accessible Lifelong Learning“, br. 045056 „Emergency Monitoring and Prevention“, br. 045563 „A wearable system supporting services to enable elderly people to live well, independently and at ease“, br. 029255 „NavigAbile: e‑inclusion for communication disabilities“, br. 517506 „European Recommanded Materials for Distance Learning Courses for Educators“ i br. 224988 „T‑Seniority: Expanding the benefits of information society to older people through digital TV channels“.
3. Koinonia Tis Pliroforias Anoichti Stis Eidikes Anagkes – Isotis nalaže se plaćanje iznosa od 70.471,47 eura, uvećanog za kamate po stopi ESB‑a uvećanoj za 3,5 postotnih bodova, počevši od 5. kolovoza 2011., što odgovara paušalnoj naknadi dugovanoj na temelju ugovora br. 027020 „Access to e‑Government Services Employing Semantic Technologies“, br. 035242 „A virtual platform to enhance and organize the coordination among centres for accessibility ressources and support“, br. 511298 „Ambient Intelligence System of Agents for Knowledge‑based and Integrated Services for Mobility Impaired Users“, br. 034778 „European Unified Approach for Accessible Lifelong Learning“, br. 045056 „Emergency Monitoring and Prevention“ i br. 045563 „A wearable system supporting services to enable elderly people to live well, independently and at ease“.
4. Koinonia Tis Pliroforias Anoichti Stis Eidikes Anagkes – Isotis snosit će vlastite troškove kao i troškove Europske komisije.
Frimodt Nielsen | Kancheva | Buttigieg |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu, 16. srpnja 2014.
Potpisi
Sadržaj
Okolnosti spora
A – Opis predmetnih ugovora
B – Izvršenje predmetnih ugovora i revizija
Postupak i tužbeni zahtjevi stranaka
Pravo
A – O dosegu spora
B – O pravu primjenjivom na spor
C – O trećem dijelu tužbenog zahtjeva tužitelja
1. O utvrđenjima revizije koja dokazuju neprihvatljivost troškova
a) O vođenju tužiteljevih računovodstvenih knjiga
b) O izmjenama evidencije o prisutnosti osoblja
c) O radnim satima koje je prijavio direktor programa
d) O putnim troškovima
2. O kvaliteti i uvjetima provedbe revizije
a) O lažnim izjavama koje se tiču tužiteljeva sudjelovanja u ugovoru ETSI 333
b) O pravilima primjenjivima u području revizije
c) O dostavi revizorskog izvješća na engleskom
D – O petom i šestom dijelu tužiteljeva tužbenog zahtjeva
1. O dopuštenosti petog i šestog dijela tužiteljeva tužbenog zahtjeva
2. O osnovanosti petog i šestog dijela tužiteljeva tužbenog zahtjeva
E – O protuzahtjevu Komisije
1. O opsegu zahtjeva Komisije
2. O dopuštenosti zahtjeva Komisije
a) O dopuštenosti protuzahtjeva kako ih je sastavila Komisija u odgovoru na tužbu
b) O dopuštenosti zahtjeva za plaćanje paušalne naknade
3. O osnovanosti zahtjeva Komisije
a) Povrat preplaćenog iznosa
O neopravdano plaćenom iznosu
O specifikaciji uvjeta povrata
b) Isplata paušalne naknade
O iznosu koji treba vratiti na temelju paušalne naknade
Specificiranje uvjeta povrata
c) Kamate
Troškovi