Predmet C‑378/15

Mercedes Benz Italia SpA

protiv

Agenzia delle Entrate Direzione Provinciale Roma 3

(zahtjev za prethodnu odlukukoji je uputio Commissione tributaria regionale di Roma)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Oporezivanje – Porez na dodanu vrijednost – Direktiva 77/388/EEZ – Članak 17. stavak 5. treći podstavak točka (d) – Područje primjene – Primjena udjela odbitka u odnosu na PDV kojim je oporezovano stjecanje ukupne robe i usluga koje koristi porezni obveznik – Sporedne transakcije – Upotreba prometa kao pokazatelja”

Sažetak – Presuda Suda (treće vijeće) od 14. prosinca 2016.

Usklađivanje poreznih zakonodavstava – Zajednički sustav poreza na dodanu vrijednost – Odbitak pretporeza – Roba i usluge koje se istodobno upotrebljavaju za transakcije koje daju pravo na odbitak i transakcije koje ne daju pravo na odbitak – Razmjerni odbitak – Izračun – Nacionalna praksa i propis kojima se poreznom obvezniku nalaže da primijeni na svu robu i usluge koje stekne udio odbitka koji se temelji na prometu – Identificiranje transakcija koje se mogu kvalificirati kao „sporedne” – Upotreba prometa kao pokazatelja – Dopuštenost – Pretpostavke

(Direktiva Vijeća 77/388, čl. 17. st. 5. i čl. 19.)

Članak 17. stavak 5. treći podstavak točka (d) i članak 19. Šeste direktive 77/388 o usklađivanju zakonodavstava država članica koja se odnose na poreze na promet treba tumačiti tako da im se ne protive nacionalni propisi i praksa kojima se poreznom obvezniku nalaže da primijeni na svu robu i usluge koje stekne udio odbitka koji se temelji na prometu, bez predviđanja metode za izračun koja bi se temeljila na stvarnoj vrsti i namjeni svake stečene robe i usluga i koja bi objektivno odražavala stvarni udio troškova koji se može pripisati svakoj oporezovanoj i neoporezovanoj transakciji.

Proizlazi da članak 17. stavak 5. treći podstavak točku (d) Direktive 77/388, u vezi s člankom 17. stavkom 5. prvim i drugim podstavkom te člankom 19. stavkom 1. te direktive, treba tumačiti na način da metoda izračuna prava na odbitak poreza na dodanu vrijednost (PDV) podrazumijeva korištenje udjela odbitka koji se temelji na prometu.

Nadalje, kad je riječ o obvezi poreznog obveznika da primijeni navedeni udio odbitka koji se temelji na prometu na svu robu i usluge koje stekne, članak 17. stavak 5. prvi podstavak Šeste direktive, na koji se izričito upućuje u članku 17. stavku 5. trećem podstavku točki (d) te direktive, odnosi se i na transakcije kod kojih postoji pravo na odbitak i na transakcije kod kojih ne postoji pravo na odbitak. Stoga izraz „sve transakcije iz spomenutog podstavka” iz navedenog članka 17. stavka 5. podstavka 3. točke (d) valja razumjeti na način da se odnosi na obje vrste transakcija iz članka 17. stavka 5. prvog podstavka navedene direktive. Međutim, za razliku od prvog podstavka članka 17. stavka 5. Šeste direktive treći podstavak točka (d) istog članka 17. stavka 5. ne upotrebljava izraz „u...i u” kako bi se pozvao na te dvije vrste transakcija. U nedostatku pojašnjenja, članak 17. stavak 5. treći podstavak točku (d) Šeste direktive treba tumačiti tako da se odnosi na svu robu i usluge koje dotični porezni obveznik koristi i u transakcijama kod kojih postoji pravo na odbitak i u transakcijama kod kojih ne postoji pravo na odbitak, pri čemu nije nužno da ta roba i usluge služe obavljanju obiju vrsta transakcija. Nadalje, tumačenje članka 17. stavka 5. trećeg podstavka točke (d) Šeste direktive na način da se primjenjuje samo u odnosu na robu i usluge koje se koriste „u” transakcijama kod kojih postoji pravo na odbitak „i u” transakcijama kod kojih ne postoji pravo na odbitak dovelo bi do davanja toj odredbi istog dosega kakav ima članak 17. stavak 5. prvi podstavak te direktive, od kojeg bi ta odredba međutim trebala odstupati. Ta razmatranja potkrijepljena su, među ostalim, jednim od ciljeva koji se nastoje postići Šestom direktivom, a koji se sastoji, kako to proizlazi iz njezine 17. uvodne izjave, u tome da se omogući korištenje relativno jednostavnim provedbenim pravilima. Naime, primjenom pravila za izračun iz članka 17. stavka 5. trećeg podstavka točke (d) Šeste direktive, porezni obveznici nemaju obvezu upotrebljavati robu i usluge koje steknu bilo za transakcije kod kojih postoji pravo na odbitak bilo za transakcije kod kojih ne postoji to pravo, odnosno za obje vrste transakcija, pa slijedom toga nacionalne porezne uprave ne moraju provjeravati je li ta upotreba pravilno provedena.

Osim toga, članku 17. stavku 5. podstavku 3. točki (d) i članku 19. Šeste direktive ne protive se ni nacionalni propis i praksa kojima se poreznom obvezniku nalaže da se pozove na sastav svojeg prometa kako bi identificirao transakcije koje se mogu kvalificirati kao „sporedne”, pod uvjetom da se ocjenom koja se u tu svrhu provodi uzima u obzir i odnos tih transakcija s oporezivim djelatnostima tog poreznog obveznika i, ovisno o slučaju, korištenje robe i usluga koje one uključuju, a za koje se PDV duguje.

U tom pogledu, čak i ako sastav prometa poreznog obveznika predstavlja relevantan element za utvrđivanje treba li određene transakcije smatrati „sporednima” u smislu članka 19. stavka 2. druge rečenice Šeste direktive, činjenica da su prihodi, koji su viši od prihoda od aktivnosti koja je navedena kao glavna od strane predmetnog poduzetnika, nastali od takvih transakcija ne može sama po sebi isključiti njihovu kvalifikaciju „sporednih transakcija” u smislu te odredbe.

(vidjeti t. 32., 36.‑38., 40., 43., 44., 47., 49., 50. i izreka)