PRESUDA OPĆEG SUDA (četvrto vijeće)
6. rujna 2013.(*)
„Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja protiv Irana s ciljem sprječavanja širenja nuklearnog oružja – Zamrzavanje financijskih sredstava – Obveza obrazlaganja – Pravo na obranu – Pravo na djelotvornu sudsku zaštitu“
U predmetu T‑24/11,
Bank Refah Kargaran, sa sjedištem u Teheranu (Iran), koji zastupa J.‑M. Thouvenin, avocat,
tužitelj,
protiv
Vijeća Europske unije, koje zastupaju M. Bishop i R. Liudvinaviciute‑Cordeiro, u svojstvu agenata,
tuženika,
koje podupire:
Europska komisija, koju su zastupali F. Erlbacher i M. Konstantinidis, zatim A. Bordes i Konstantinidis, u svojstvu agenata,
intervenijent
povodom, prvo, zahtjeva za proglašavanje Odluke Vijeća 2010/413/ZVSP od 26. srpnja 2010. o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Zajedničkog stajališta 2007/140/ZVSP (SL L 195, str. 39.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 3., str. 220.) neprimjenjivom na tužitelja, drugo, zahtjeva za poništenje Uredbe Vijeća (EU) br. 961/2010 od 25. listopada 2010. o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 423/2007 (SL L 281, str. 1.), Uredbe Vijeća (EU) br. 267/2012 od 23. ožujka 2012. o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Uredbe br. 961/2010 (SL L 88, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 4., str. 194.) i Uredbe Vijeća (EU) br. 1263/2012 od 21. prosinca 2012. o izmjeni Uredbe br. 267/2012 (SL L 356, str. 34.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 15., str. 91.), kao i svih budućih uredbi kojima bi se dopunilo ili zamijenilo ove uredbe, do objave presude kojom se završava postupak, u dijelu u kojem se ti akti odnose na tužitelja, treće, zahtjeva za poništenje Odluke Vijeća 2010/644/ZVSP od 25. listopada 2010. o izmjeni Odluke 2010/413 (SL L 281, str. 81.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 3., str. 255.), Odluke Vijeća 2011/783/ZVSP od 1. prosinca 2011. o izmjeni Odluke 2010/413 (SL L 319, str. 71.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 11., str. 104.), Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 1245/2011 od 1. prosinca 2011. o provedbi Uredbe (EU) br. 961/2010 (SL L 319, str. 11.) i Odluke Vijeća 2012/829/ZVSP od 21. prosinca 2012. o izmjeni Odluke 2010/413 (SL L 356, str. 71.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 14., str. 207.), kao i svih budućih akata kojima bi se dopunilo ili zamijenilo te akte, do objave presude kojom se završava postupak, u dijelu u kojem se ti akti odnose na tužitelja, i, četvrto, zahtjeva za poništenje odluka sadržanih u dopisima od 28. listopada 2010. i od 5. prosinca 2011.
OPĆI SUD (četvrto vijeće)
u sastavu: I. Pelikánová (izvjestiteljica), predsjednica, K. Jürimäe i M. van der Woude, suci,
tajnik: C. Kristensen, administratorica,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 12. ožujka 2013.,
donosi sljedeću
Presudu
Okolnosti spora
1 Tužitelj, Bank Refah Kargaran, je iranska banka.
2 Ovaj predmet nastao je u vezi s mjerama ograničavanja uvedenima u svrhu stvaranja pritiska na Iran kako bi prestao s nuklearnim aktivnostima koje predstavljaju rizik u pogledu širenja nuklearnog oružja i s razvojem lansirnih sustava nuklearnog oružja (u daljnjem tekstu: širenje nuklearnog oružja).
3 Tužitelj je 26. srpnja 2010. uvršten na popis subjekata uključenih u širenje nuklearnog oružja koji se nalazi u Prilogu II. Odluci Vijeća 2010/413/ZVSP od 26. srpnja 2010. o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Zajedničkog stajališta 2007/140/ZVSP (SL L 195, str. 39.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 3., str. 220.).
4 Posljedično, tužitelj je uvršten na popis u Prilogu V. Uredbi Vijeća (EZ) br. 423/2007 od 19. travnja 2007. o mjerama ograničavanja protiv Irana (SL L 103, str. 1.), na temelju Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 668/2010 od 26. srpnja 2010. o provedbi članka 7. stavka 2. Uredbe (EZ) br. 423/2007 (SL L 195, str. 25.). To je imalo za posljedicu zamrzavanje financijskih sredstava i gospodarskih izvora tužitelja.
5 U Odluci 2010/413 Vijeće Europske unije navelo je sljedeće razloge u pogledu tužitelja:
„[Tužitelj] je preuze[o] tekuće poslovanje od banke Bank Melli [nakon što je] Europska unija banci Bank Melli nametnula sankcije.“
6 U Provedbenoj uredbi br. 668/2010 navedeno je sljedeće obrazloženje u odnosu na tužitelja:
„[Tužitelj] je preuze[o] tekuće poslovanje od banke Bank Melli nakon što je Europska unija banci Bank Melli nametnula sankcije.“
7 Dopisom od 27. srpnja 2010. Vijeće je obavijestilo tužitelja da je uvršten na popis u Prilogu II. Odluci 2010/413 i na popis u Prilogu V. Uredbi br. 423/2007.
8 Dopisom od 8. rujna 2010. tužitelj je od Vijeća zatražio da opozove njegovo uvrštenje na popis u Prilogu II. Odluci 2010/413 i na popis u Prilogu V. Uredbi br. 423/2007.
9 Uvrštenje tužitelja u Prilog II. Odluci 2010/413 zadržano je Odlukom Vijeća 2010/644/ZVSP od 25. listopada 2010. o izmjeni Odluke 2010/413 (SL L 281, str. 81.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 3., str. 255.).
10 Uredba br. 423/2007 stavljena je izvan snage Uredbom Vijeća (EU) br. 961/2010 od 25. listopada 2010. o donošenju mjera ograničavanja protiv Irana (SL L 281, str. 1.) pa je Vijeće uključilo tužitelja u Prilog VIII. toj uredbi. Posljedično, tužiteljeva financijska sredstva i gospodarski izvori zamrznuti su na temelju članka 16. stavka 2. navedene uredbe.
11 Razlozi navedeni u Uredbi br. 961/2010 isti su kao i oni navedeni u Odluci 2010/413.
12 Dopisom od 28. listopada 2010. Vijeće je odgovorilo na tužiteljev dopis od 8. rujna 2010. navodeći da je, nakon preispitivanja, odbilo tužiteljev zahtjev za brisanje s popisa iz Priloga II. Odluci 2010/413 i Priloga VIII. Uredbi br. 961/2010. U tom je pogledu preciziralo da tužitelj mora, zato što spis ne sadržava nove dokaze koji bi opravdali promjenu njegova stajališta, i dalje podlijegati mjerama ograničavanja koje su predviđene navedenim tekstovima.
13 Dopisom od 12. siječnja 2011. tužitelj je pozvao Vijeće da mu priopći elemente na koje se oslonilo radi donošenja mjera ograničavanja u odnosu na njega.
14 Dopisom od 22. veljače 2011, u odgovoru na taj zahtjev, Vijeće je tužitelju dostavilo presliku prijedloga za donošenje mjera ograničavanja koji je podnijela jedna država članica.
15 Dana 29. srpnja 2011. tužitelj je Vijeću poslao novi zahtjev za brisanje s popisa iz Priloga II. Odluci 2010/413 i Priloga VIII. Uredbi br. 961/2010. On je u tom pogledu iznio činjenicu da su elementi priopćeni 22. veljače 2011. bili nedovoljno podrobni.
16 Na uvrštenje tužitelja u Prilog II. Odluci 2010/413 i Prilog VIII. Uredbi br. 961/2010 nije utjecalo stupanje na snagu Odluke Vijeća 2011/783/ZVSP od 1. prosinca 2011. o izmjeni Odluke 2010/413 (SL L 319, str. 71.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 11., str. 104.) i Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 1245/2011 od 1. prosinca 2011. o provedbi Uredbe (EU) br. 961/2010 (SL L 319, str. 11.).
17 Dopisom od 5. prosinca 2011. Vijeće je obavijestilo tužitelja da je njegovo ime zadržano na popisu u Prilogu II. Odluci 2010/413 i na popisu u Prilogu V. Uredbi br. 961/2010. Ono je navelo da u izostanku novih elemenata razlozi izneseni u navedenim tekstovima ostaju opravdani.
18 Dopisom od 13. siječnja 2012. tužitelj je ponovno podnio svoje očitovanje i zatražio dostavu svih elemenata na koje se Vijeće oslonilo kod donošenja Odluke 2011/783 i Provedbene uredbe br. 1245/2011.
19 Vijeće je na tužiteljev zahtjev odgovorilo dopisom od 21. veljače 2012. kojem su priložena tri dokumenta.
20 Uredba br. 961/2010 stavljena je izvan snage Uredbom Vijeća (EU) br. 267/2012 od 23. ožujka 2012. o donošenju mjera ograničavanja protiv Irana (SL L 88, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 4., str. 194.) pa je Vijeće uvrstilo tužitelja u Prilog IX. toj uredbi. Navedeni razlozi isti su kao i oni navedeni u Odluci 2010/413. Posljedično, tužiteljeva financijska sredstva i gospodarski izvori zamrznuti su na temelju članka 23. stavka 2. navedene uredbe.
21 Na uvrštenje tužitelja u Prilog II. Odluci 2010/413 i Prilog IX. Uredbi br. 267/2012 nije utjecalo stupanje na snagu Odluke Vijeća 2012/829/ZVSP od 21. prosinca 2012. o izmjeni Odluke 2010/413 (SL L 356, str. 71.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 14., str. 207.) i Uredbe (EU) br. 1263/2012 o izmjeni Uredbe br. 267/2012 (SL L 356, str. 34.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 15., str. 91.).
Postupak i zahtjevi stranaka
22 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 19. siječnja 2011. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.
23 Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 3. svibnja 2011. Europska komisija zatražila je intervenciju u ovom postupku u potporu Vijeću. Rješenjem od 8. srpnja 2011. predsjednica četvrtog vijeća Općeg suda dopustila je tu intervenciju.
24 Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda od 16. veljače 2012. tužitelj je prilagodio svoj zahtjev i dopunio svoju argumentaciju nakon donošenja Odluke 2011/783 i Provedbene uredbe br. 1245/2011.
25 Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda od 31. svibnja 2012. tužitelj je prilagodio svoj zahtjev i dopunio svoju argumentaciju nakon donošenja Uredbe br. 267/2012.
26 Rješenjem predsjednice četvrtog vijeća Općeg suda od 26. veljače 2013., a nakon saslušanja stranaka, ovaj predmet i predmeti T‑4/11 i T‑5/11, Export Development Bank of Iran/Vijeće, spojeni su u svrhu usmenog dijela postupka, u skladu s člankom 50. Poslovnika.
27 Na raspravi održanoj 12. ožujka 2013. saslušana su izlaganja stranaka, kao i njihovi odgovori na pitanja koja im je postavio Opći sud.
28 Tužitelj je na raspravi prilagodio svoj zahtjev i dopunio svoju argumentaciju nakon donošenja Odluke 2012/829 i Uredbe br. 1263/2012.
29 Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– proglasi Odluku 2010/413 neprimjenjivom na njega;
– poništi Uredbu br. 961/2010, Uredbu br. 267/2012 i Uredbu br. 1263/2012, kao i sve buduće uredbe kojima bi se dopunilo ili zamijenilo ove uredbe, do objave presude kojom se završava postupak, u dijelu u kojem se one odnose na njega;
– poništi članak 16. stavak 2. točke (a) i (b) Uredbe br. 961/2010 i članak 23. stavak 2. točke (a) i (b) te članak 23. stavak 4. Uredbe br. 267/2012 u dijelu u kojem se te odredbe odnose na njega;
– poništi Odluku 2010/644, Odluku 2011/783, Provedbenu uredbu br. 1245/2011, Prilog IX. Uredbi br. 267/2012 kao i Odluku 2012/829, i sve buduće akte kojima bi se dopunilo ili zamijenilo te akte, u dijelu u kojem se odnose na njega, do objave presude kojom se završava postupak;
– poništi odluke sadržane u dopisima od 28. listopada 2010. i od 5. prosinca 2011.;
– naloži Vijeću snošenje troškova.
30 Vijeće, koje podupire Komisija, od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu;
– naloži tužitelju snošenje troškova.
Pravo
Dopuštenost
Dopuštenost zahtjeva za poništenje budućih akata
31 U pogledu tužiteljevog zahtjeva koji je formuliran na raspravi i koji se odnosi na poništenje svakog budućeg akta kojim bi se dopunilo ili zamijenilo pobijane akte, valja podsjetiti da se Općem sudu može valjano podnijeti samo zahtjev za poništenje akta koji postoji i koji negativno utječe na neku osobu. Iako se tužitelju stoga može dopustiti da pod određenim uvjetima (vidjeti točku 49. u daljnjem tekstu) preformulira svoje zahtjeve tako da se odnose na akte koji su tijekom postupka zamijenili prvotno pobijane akte, tom se mogućnosti ne može dopustiti špekulativni nadzor zakonitosti hipotetskih akata koji još nisu doneseni (rješenje Općeg suda od 18. rujna 1996., Langdon/Komisija, T‑22/96, Zb., str. II‑1009., t. 16., i presuda Općeg suda od 12. prosinca 2006., Organisation des Modjahedines du peuple d’Iran/Vijeće, T‑228/02, Zb., str. II‑4665., t. 32.).
32 Slijedom navedenog valja kao nedopuštene odbaciti zahtjeve za poništenje svakog budućeg akta kojim bi se dopunilo ili zamijenilo akte pobijane u okviru ove tužbe.
Dopuštenost druge i treće točke tužiteljevog tužbenog zahtjeva
33 Drugom i trećom točkom tužbenog zahtjeva tužitelj od Općeg suda zahtijeva da, s jedne strane, poništi Uredbu br. 961/2010, Uredbu br. 267/2012 i Uredbu br. 1263/2012 i, s druge strane, poništi članak 16. stavak 2. točke (a) i (b) Uredbe br. 961/2010 i članak 23. stavak 2. točke (a) i (b) te članak 23. stavak 4. Uredbe br. 267/2012 u dijelu u kojem se ti akti i odredbe odnose na njega.
34 U skladu s člankom 263. četvrtim stavkom UFEU‑a, svaka fizička ili pravna osoba može pod uvjetima utvrđenima u stavku prvom i drugom te odredbe pokrenuti postupke protiv akta koji je upućen toj osobi ili koji se izravno i osobno odnosi na nju te protiv regulatornog akta koji se izravno odnosi na nju, a ne podrazumijeva provedbene mjere.
35 Na prvom mjestu, u pogledu zahtjeva za poništenje Uredbe br. 961/2010 i Uredbe br. 267/2012, u dijelu u kojem se odnose na tužitelja, iz sudske prakse proizlazi da te uredbe istodobno predstavljaju akte opće primjene, u mjeri u kojoj ti akti zabranjuju kategoriji adresata određenoj na općenit i apstraktan način, među ostalim, stavljanje na raspolaganje sredstava i gospodarskih izvora osobama i subjektima čija se imena nalaze na popisima sadržanima u prilozima tim aktima, i skup pojedinačnih odluka u pogledu tih osoba i subjekata (vidjeti u tom smislu presudu Suda od 3. rujna 2008., Kadi i Al Barakaat International Foundation/Vijeće i Komisija, C‑402/05 P i C‑415/05 P, Zb., str. I‑6351., t. 241. do 244.). Valja nadalje podsjetiti, u pogledu akata donesenih na temelju odredaba o zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici, kao što su Uredba br. 961/2010 i Uredba br. 267/2012, da pojedinačna narav tih akata omogućuje – u skladu s člankom 275. drugim stavkom i člankom 263. četvrtim stavkom UFEU‑a – pristup sudovima Unije.
36 Proizlazi da je tužitelju, čije ime se nalazi u Prilogu VIII. Uredbi br. 961/2010 i Prilogu IX. Uredbi br. 267/2012, dopušteno zahtijevati poništenje tih dviju uredbi u dijelu u kojem se odnose na njega.
37 Na drugom mjestu, što se tiče zahtjeva za poništenje članka 16. stavka 2. točaka (a) i (b) Uredbe br. 961/2010 i članka 23. stavka 2. točaka (a) i (b) te članka 23. stavka 4. Uredbe br. 267/2012, u dijelu u kojem se te odredbe odnose na njega, valja prije svega ustvrditi da se on ne može tumačiti kao prigovor nezakonitosti tih odredaba s obzirom na to da se tužitelj nije ograničio na isticanje njihove nezakonitosti, nego je izričito zatražio njihovo poništenje.
38 Potom, u pogledu tog istog zahtjeva, valja još istaknuti da nijedan od tri slučaja iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, kako su izneseni u točki 34. gore, nije ovdje nastao.
39 Prvo, tužitelj nije adresat navedenih odredaba.
40 Drugo, predmetne uredbe se doduše izravno i osobno odnose na tužitelja jer je on poimence naveden u njihovim prilozima koji sadržavaju imena osoba i subjekata obuhvaćenih mjerama ograničavanja. Međutim, ovo utvrđenje ne vrijedi za odredbe čije on poništenje konkretno traži i koje se primjenjuju na kategoriju subjekata koji su općenito i apstraktno navedeni, to jest bilo na kategorije osoba i subjekata definiranih člankom 16. stavkom 2. Uredbe br. 961/2010 i člankom 23. stavcima 2. i 4. Uredbe br. 267/2012, bilo na sve gospodarske subjekte koji mogu održavati gospodarske veze s navedenim subjektima ili s Iranom. Slijedom toga, navedene odredbe su u pogledu tužitelja općenite naravi.
41 Treće, bez potrebe za utvrđenjem predstavljaju li navedene odredbe regulatorne akte u smislu članka 263. četvrtog stavka 4. UFEU‑a, valja ustvrditi da one obuhvaćaju provedbene mjere. Naime, kako bi mjere ograničavanja koje su u njima predviđene bile primjenjive na određene pojedince, ovi potonji moraju biti uvršteni ili zadržani na popisima koji se nalaze u prilogu navedenim uredbama, kao što u pogledu ograničavanja predviđenih u članku 16. stavku 2. Uredbe br. 961/2010 proizlazi iz članka 36. stavka 2. iste uredbe, a u pogledu ograničavanja predviđenih u članku 23. stavku 2. Uredbe br. 267/2012 iz članka 46. stavka 2. iste uredbe. U ovom su slučaju takve provedbene mjere donesene u odnosu na tužitelja u obliku raznih akata kojima je on uvršten ili zadržan, nakon preispitivanja, na popisima u Prilogu VIII. Uredbi br. 961/2010 i u Prilogu IX. Uredbi br. 267/2012.
42 Slijedom navedenog, tužitelju nije dopušteno zahtijevati poništenje članka 16. stavka 2. točaka (a) i (b) Uredbe br. 961/2010 i članka 23. stavaka 2. i 4. Uredbe br. 267/2012.
43 Ta utvrđenja nisu dovedena u pitanje činjenicom da je tužitelj naveo da predmetne odredbe pobija samo u dijelu u kojem se odnose na njega. Naime, okolnost da su one bile primijenjene na tužitelja ne mijenja njihovu pravnu prirodu općeg akta.
44 Na trećem mjestu, što se tiče Uredbe br. 1263/2012, valja istaknuti da su njome u Uredbu 267/2012 unesene dodatne mjere ograničavanja protiv Irana a da pritom nije izmijenjen Prilog IX. toj uredbi niti je Vijeće preispitalo taj prilog. Iako se tim dodatnim mjerama može povećati opseg u kojem se negativno utječe na tužitelja zbog njegova uvrštenja na popise osoba i subjekata koji su predmet mjera ograničavanja, one su ipak općenite naravi kao i članak 16. stavak 2. točke (a) i (b) Uredbe br. 961/2010 i članak 23. stavak 2. točke (a) i (b) te članak 23. stavak 4. Uredbe br. 267/2012. Zbog toga tužitelju nije dopušteno zahtijevati ni poništenje Uredbe br. 1263/20012.
45 Proizlazi da kao nedopuštenu valja odbaciti treću točku tužbenog zahtjeva koji je tužitelj podnio, kao i drugu točku tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem se odnosi na Uredbu br. 1263/2012.
Prilagodba tužiteljevog tužbenog zahtjeva
46 Kao što proizlazi iz točaka 9., 10. i 20. gore, od podnošenja tužbe popis u Prilogu II. Odluci 2010/413 bio je zamijenjen novim popisom donesenim u Odluci 2010/644, a Uredba br. 423/2007, kako je izmijenjena Provedbenom uredbom br. 668/2010, stavljena je izvan snage Uredbom br. 961/2010, koja je sama stavljena izvan snage i zamijenjena Uredbom br. 267/2012. Nadalje, u uvodnim izjavama Odluke 2011/783 i Provedbene uredbe br. 1245/2011 Vijeće je izričito ustvrdilo da je u cijelosti preispitalo popis u Prilogu II. Odluci 2010/413/ZVSP i u Prilogu VIII. Uredbi br. 961/2010, te da je zaključilo da osobe, subjekti i tijela koji su u njima navedeni, među kojima je i tužitelj, i dalje moraju podlijegati mjerama ograničavanja. Tužitelj je prilagodio svoj prvotni tužbeni zahtjev tako da se njegov zahtjev za poništenje, osim na Odluku 2010/644, odnosi i na Odluku 2011/783, Provedbenu uredbu br. 1245/2011, Prilog IX. Uredbi br. 267/2012 i Odluku 2012/289. Vijeće i Komisija istaknuli su prigovore samo u pogledu prilagodbe zadnjeg od ovih akata.
47 U tom pogledu valja podsjetiti da se, ako je tijekom postupka odluka ili uredba koja se izravno i osobno odnosi na određenog pojedinca zamijenjena aktom kojim se želi postići isti cilj, taj akt mora smatrati novim elementom zbog kojeg tužitelj može prilagoditi svoj tužbeni zahtjev i tužbene razloge. Bilo bi, naime, suprotno dobrom sudovanju i načelu ekonomičnosti postupka obvezati tužitelja da podnese novu tužbu. Osim toga, bilo bi nepravedno da predmetna institucija može, kako bi odgovorila na kritike sadržane u tužbi podnesenoj sudu Unije protiv određenog akta, izmijeniti pobijani akt ili ga zamijeniti drugim aktom i tijekom postupka pozivati se na tu izmjenu ili zamjenu kako bi drugu stranku lišila mogućnosti da proširi svoj prvi zahtjev i tužbene razloge na kasniji akt ili da podnese dodatni zahtjev ili tužbene razloge protiv tog akta (vidjeti po analogiji presudu Općeg suda od 23. listopada 2008., People’s Mojahedin Organization of Iran/Vijeće, T‑256/07, Zb., str. II‑3019., t. 46. i navedenu sudsku praksu).
48 Isti zaključak primjenjuje se na akte, kao što su Odluka 2011/783 i Provedbena uredba br. 1245/2011, kojima se utvrđuje da se odluka ili uredba mora i dalje odnositi izravno i osobno na određene pojedince, nakon postupka preispitivanja koji se izričito zahtijeva tom istom odlukom ili uredbom.
49 Stoga u ovom slučaju valja zaključiti da je tužitelju također dopušteno zahtijevati poništenje Odluke 2011/783 i Provedbene uredbe br. 1245/2011, kojima ga se uvrštava ili zadržava na popisima osoba koje su predmet mjera zamrzavanja financijskih sredstava, priloženih Uredbi br. 961/2010, kao i Priloga IX. Uredbi br. 267/2012 u dijelu u kojem se ti akti odnose na njega (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu People’s Mojahedin Organization of Iran/Vijeće, točka 47. gore, t. 47.).
50 S druge strane, Odlukom 2012/829 ne zamjenjuje se prethodni akt koji se izravno i osobno odnosi na tužitelja, niti je ona donesena nakon cjelovitog preispitivanja popisa osoba koje su predmet mjera ograničavanja. Naime, ta odluka sadržava samo odredbe o financijskim institucijama sa sjedištem na području Unije kao i dodatak popisu osoba koje su predmet mjera ograničavanja, a koji se nalazi u Prilogu II. Odluci 2010/413. Stoga se ona ne odnosi ni izravno ni osobno na tužitelja, i njemu nije, kao što je to Vijeće istaknulo na raspravi, dopušteno prilagoditi svoj tužbeni zahtjev kako bi zatražio njezino poništenje.
Meritum
51 Svojom četvrtom točkom tužbenog zahtjeva, u dijelu u kojem je dopuštena (vidjeti točku 32. gore), tužitelj od Općeg suda zahtijeva u bitnome da poništi akte koji se odnose na njegovo uvrštenje i zadržavanje na popisu osoba koje su predmet mjera zamrzavanja financijskih sredstava. Nadalje, svojom drugom točkom tužbenog zahtjeva, u dijelu u kojem je dopuštena (vidjeti točke 32. i 44. gore), tužitelj od Općeg suda zahtijeva da poništi Uredbu br. 961/2010 i Uredbu br. 267/2012, u dijelu u kojem se one odnose na njega. Međutim, iz razmatranja izloženih u točki 35. gore proizlazi da se ti akti odnose na tužitelja upravo zato što je on poimence naveden u njihovim prilozima VIII. i IX. U tim okolnostima valja ustvrditi da se druga točka tužbenog zahtjeva zapravo preklapa s četvrtom točkom.
52 Naposljetku, peta točka tužbenog zahtjeva tužitelja odnosi se na poništenje odluka navodno sadržanih u dopisima od 28. listopada 2010. i 5. prosinca 2011. Budući da je tim dvama dopisima tužitelj bio obaviješten o svojem zadržavanju na popisima osoba koje su predmet mjera zamrzavanja financijskih sredstava nakon donošenje Odluke 2010/644 i Uredbe br. 861/2010 kao i Odluke 2011/783 te Provedbene uredbe br. 1245/2011, te da ti dopisi nisu sadržavali samostalnu odluku, valja ustvrditi da se peta točka tužbenog zahtjeva zapravo preklapa s četvrtom točkom.
53 Po toj osnovi tužitelj ističe pet tužbenih razloga, od kojih se prvi temelji na povredi članka 215. UFEU‑a, drugi na povredi obveze obrazlaganja, prava na obranu i prava na djelotvornu sudsku zaštitu, treći na pogrešci koja se tiče prava i pogrešci u ocjeni, četvrti na povredi načela proporcionalnosti i prava na poštovanje vlasništva i peti na povredi načela jednakog postupanja.
54 Vijeće i Komisija osporavaju osnovanost tužbenih razloga koje je tužitelj podnio. Oni smatraju, nadalje, da se kao produžena ruka iranske države tužitelj ne može pozivati na zaštite i jamstva povezana s temeljnim pravima.
55 Opći sud smatra da prije svega valja ispitati drugi tužbeni razlog koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja, prava na obranu i prava na djelotvornu sudsku zaštitu. Međutim, uvodno valja ispitati može li se tužitelj pozivati na zaštite i jamstva povezana s temeljnim pravima.
Mogućnost tužitelja da se pozove na zaštite i jamstva povezana s temeljnim pravima
56 Vijeće i Komisija ističu da se na temelju prava Unije pravne osobe koje su produžena ruka trećih država ne mogu pozivati na zaštitu i jamstva povezana s temeljnim pravima. Budući da je tužitelj prema njihovu mišljenju produžena ruka iranske države, to se pravilo na njega primjenjuje.
57 U tom pogledu valja primijetiti da ni Poveljom Europske unije o temeljnim pravima (SL 2010., C 83, str. 389.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 7., str. 104.) niti Ugovorima nisu predviđene odredbe kojima su pravne osobe koje su produžena ruka države isključene iz zaštite temeljnih prava. Nasuprot tome, odredbama navedene povelje koje su relevantne u pogledu tužbenih razloga koje je tužitelj istaknuo, a osobito njezinim člancima 17., 41. i 47., prava su zajamčena „svakom“, što je formulacija koja uključuje pravne osobe kao što je tužitelj.
58 Vijeće i Komisija u tom se kontekstu ipak pozivaju na članak 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP), na temelju kojeg nije dopušteno da vladine organizacije podnose tužbe Europskom sudu za ljudska prava.
59 Međutim, s jedne strane, članak 34. EKLJP‑a jest postupovna odredba koja nije primjenjiva u postupcima pred sudom Unije. S druge strane, prema sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava, cilj te odredbe jest izbjeći da država potpisnica EKLJP‑a istodobno bude tužitelj i tuženik pred navedenim Sudom (vidjeti u tom smislu presudu ESLJP‑a, Brodarsko društvo Islamske Republike Iran protiv Turske, od 13. prosinca 2007., Zbornik presuda i odluka, 2007-V, t. 81.). Taj zaključak nije primjenjiv u ovom slučaju.
60 Vijeće i Komisija također tvrde da pravilo na koje se pozivaju opravdava činjenica da država osigurava poštovanje temeljnih prava na svojem državnom području, ali ne može iskoristiti takva prava.
61 Međutim, pod pretpostavkom da se to opravdanje primjenjuje u pogledu unutarnje situacije, okolnost prema kojoj država osigurava poštovanje temeljnih prava na vlastitom državnom području nije relevantna u pogledu dosega prava koja mogu ostvariti pravne osobe koje su produžena ruka te iste države na državnom području trećih država.
62 S obzirom na prethodno navedeno, valja smatrati da pravo Unije ne sadržava pravilo kojim se sprečava pravne osobe koje su produžena ruka trećih država da se u svoju korist pozovu na zaštite i jamstva povezana s temeljnim pravima. Navedene osobe mogu se stoga pozvati na ta ista prava pred sudom Unije u onoj mjeri u kojoj su ta prava spojiva s njihovim svojstvom pravne osobe.
63 U svakom slučaju, Vijeće i Komisija nisu istaknuli elemente koji omogućuju utvrđenje da tužitelj uistinu i jest produžena ruka iranske države, to jest subjekt koji sudjeluje u obavljanju javne vlasti ili koji upravlja javnom službom pod nadzorom upravnih tijela (vidjeti u tom smislu presudu ESLJP‑a, Brodarsko društvo Islamske Republike Iran protiv Turske, točka 59. gore, t. 79.).
64 U tom pogledu Vijeće smatra da je tužitelj zapravo u vlasništvu ili pod nadzorom iranske države ili vlade jer je njegova glavna skupština sastavljena od raznih članova iranske vlade. Štoviše, Vijeće drži da tužitelj upravlja javnom službom pod nadzorom iranskih tijela jer je njegov cilj promicanje iranske vanjske trgovine u okviru suradnje s državama u razvoju. Nadalje, pružanje bankarskih usluga je bitno za gospodarske djelatnosti i društvo općenito.
65 No ni činjenica da iranska država drži većinski udio u kapitalu tužitelja, pa ni činjenica da su bankarske usluge koje on pruža bitne za funkcioniranje gospodarstva jedne države, ne daje tim djelatnostima svojstvo javne usluge i ne znači da tužitelj sudjeluje u obavljanju javne vlasti.
66 S obzirom na prethodno izneseno, valja zaključiti da se tužitelj može pozivati u svoju korist na zaštite i jamstva povezana s temeljnim pravima.
Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja, prava na obranu i prava na djelotvornu sudsku zaštitu
67 U tom pogledu tužitelj tvrdi, prvo, da nije saslušan prije nego što je uvršten u Prilog VIII. Uredbi br. 961/2010, drugo, da dano obrazloženje nije dostatno i, treće, da je unatoč svojim ranijim zahtjevima ishodio pristup spisu Vijeća tek nakon isteka roka za podnošenje tužbe.
68 Što se tiče osobito obrazloženja, tužitelj u bitnome ističe da ne može razumjeti po kojoj osnovi je bio uvršten na popise osoba koje su predmet mjera zamrzavanja financijskih sredstava, da nedostatnost obrazloženja nije otklonjena dokumentima koji su kasnije dostavljeni i da je dopis od 5. prosinca 2011. koji mu je Vijeće uputilo unaprijed sastavljen standardni dopis.
69 Vijeće, koje podupire Komisija, protivi se ovim argumentima.
70 Prije svega valja ispitati prigovor koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja.
71 U tom pogledu valja podsjetiti da obveza obrazlaganja akta koji negativno utječe na neku osobu, kako je predviđena člankom 296. drugim stavkom UFEU‑a, i u ovom slučaju konkretno člankom 24. stavkom 3. Odluke 2010/413, člankom 15. stavkom 3. Uredbe br. 423/2007, člankom 36. stavkom 3. Uredbe br. 961/2010 i člankom 46. stavkom 3. Uredbe br. 267/2012 ima za cilj, s jedne strane, toj osobi na koju se odnosi dati dostatnu uputu o tome je li mjera osnovana ili sadržava li eventualno neku pogrešku koja omogućuje osporavanje njezine valjanosti pred sudom Unije i, s druge strane, tom sudu omogućiti da izvrši nadzor zakonitosti te mjere. Tako opisana obveza obrazlaganja predstavlja bitno načelo prava Unije od kojeg je moguće odstupiti samo zbog važnih razloga. Stoga se obrazloženje mora, načelno, priopćiti osobi na koju se odnosi zajedno s aktom koji na nju negativno utječe te se izostavljanje obrazloženja ne može ispraviti činjenicom da je ta osoba saznala za razloge donošenja akta tijekom postupka pred sudovima Unije (vidjeti u tom smislu presudu Općeg suda od 14. listopada 2009., Bank Melli Iran/Vijeće, T‑390/08, Zb., str. II‑3967., t. 80. i navedenu sudsku praksu).
72 Stoga, osim ako se važni razlozi koji se tiču sigurnosti Unije ili njezinih država članica ili pak vođenja njihovih međunarodnih odnosa ne protive priopćenju određenih informacija, Vijeće je dužno obavijestiti subjekt obuhvaćen mjerama ograničavanja o posebnim i konkretnim razlozima zbog kojih je smatralo da mora usvojiti te mjere. Vijeće mora navesti činjenične i pravne elemente o kojima ovisi pravno opravdanje usvojenih mjera, kao i razloge koji su doveli do usvajanja tih mjera (vidjeti u tom smislu presudu Bank Melli Iran/Vijeće, točka 71. gore, t. 81. i navedenu sudsku praksu).
73 Pored toga, obrazloženje mora biti prilagođeno naravi predmetnog akta, kao i kontekstu u kojem se donosi. Obveza obrazlaganja mora se ocijeniti vodeći računa o okolnostima slučaja, osobito o sadržaju akta, naravi razloga koji su navedeni i interesu koji bi adresati akta ili druge osobe na koje se akt izravno i osobno odnosi mogli imati za dobivanje objašnjenja. U obrazloženju nije potrebno navesti sve relevantne činjenične i pravne elemente s obzirom na to da se dostatnost obrazloženja mora ocijeniti ne samo u odnosu na način kako je ono formulirano, nego i u odnosu na njegov kontekst i sva pravna pravila koja uređuju predmetno područje. Određenije, akt koji negativno utječe na neku osobu dostatno je obrazložen ako je donesen u kontekstu poznatom toj osobi koji joj omogućuje da razumije doseg mjere koja se na nju odnosi (vidjeti presudu Bank Melli Iran/Vijeće, točka 71. gore, t. 82. i navedenu sudsku praksu).
74 Na početku valja istaknuti da radi ocjene poštovanja obveze obrazlaganje u obzir treba uzeti, uz obrazloženja iz pobijanih akata, i prijedlog za donošenje mjera ograničavanja koji je Vijeće dostavilo tužitelju.
75 Naime, s jedne strane, iz navedenog prijedloga, kako je priopćen tužitelju, proizlazi da je podnesen izaslanstvima država članica u kontekstu donošenja mjera ograničavanja protiv tužitelja pa stoga predstavlja element na kojem se te iste mjere temelje.
76 S druge strane je točno da je taj prijedlog bio priopćen tužitelju i nakon donošenja Odluke 2010/644 i Uredbe br. 961/2010 i nakon podnošenja tužbe. Stoga on ne može valjano nadopuniti obrazloženje Odluke 2010/644 i Uredbe br. 961/2010. Njega se ipak može uzeti u obzir u okviru ocjene zakonitosti kasnijih akata, to jest Odluke 2011/873, Provedbene uredbe br. 1245/2011 i Uredbe br. 267/2012.
77 Što se tiče tužitelja, u pobijanim aktima naveden je samo jedan razlog prema kojem je on preuzeo tekuće poslovanje od banke Bank Melli nakon što joj je Unija nametnula sankcije.
78 Prijedlog za donošenje mjera ograničavanja koji je priopćen 22. veljače 2011. odgovara obrazloženju pobijanih akata.
79 Naposljetku, u dopisu od 5. prosinca 2011. upućenom tužitelju navedeno je samo da je nakon preispitivanja Vijeće odlučilo da bi tužitelj i dalje trebao podlijegati mjerama ograničavanja predviđenima u Odluci 2010/413 i Uredbi br. 961/2010 jer spis ne sadržava nikakve nove elemente koji bi opravdali izmjenu njegova stajališta, i stoga razlozi za uvrštenje u prilozima tim dvama aktima ostaju valjani.
80 U tom pogledu valja ustvrditi da jedini razlog koji Vijeće ističe nije dovoljno precizan jer ne navodi konkretno što treba razumjeti pod „preuzimanjem“ u pogledu bankarskog poslovanja, ni koje je poslovanje banke Melli tužitelj preuzeo, ni koje su bile treće strane koje bi u konačnici trebale imati koristi od predmetnog poslovanja. Nadalje, dopis od 5. prosinca 2011. upućen tužitelju ne sadržava nijedan dodatni element kojim bi se moglo obrazložiti mjere koje su mu određene.
81 Što se tiče pojma „preuzimanje“ tekućeg bankarskog poslovanja, Vijeće je na raspravi, nakon pitanja Općeg suda, navelo da taj pojam označava nastavljanje poslovanja banke Melli koje je blokirano zbog mjera ograničavanja, u okviru složenih transakcija koje se mogu odnositi na sve poslove koje banka obavlja u okviru dugoročnih operacija, kao što su akreditivi i financiranja. Međutim, valja ustvrditi da su te tvrdnje isto onako općenite kao i tvrdnje sadržane u jedinom razlogu i ne pružaju nikakvo posebno dodatno pojašnjenje u odnosu na konkretnu narav usluga koje je tužitelj pružao. U tom pogledu valja istaknuti da su akreditivi ili financiranja bili spomenuti samo primjera radi i da Vijeće nije utvrdilo nikakav konkretan posao koje je tužitelj obavio u okviru „preuzimanja“ poslovanja od banke Melli.
82 U ovim okolnostima treba ustvrditi da je Vijeće povrijedilo svoju obvezu obrazlaganja predviđenu u članku 296. drugom stavku UFEU‑a, članku 24. stavku 3. Odluke 2010/413, članku 15. stavku 3. Uredbe br. 423/2007, članku 36. stavku 3. Uredbe br. 961/2010 i članku 46. stavku 3. Uredbe br. 267/2012, kao i obvezu da tužitelja, u njegovu svojstvu zainteresiranog subjekta, obavijesti o elementima koje mu stavlja na teret u vezi s razlozima za mjere zamrzavanja financijskih sredstava donesenih protiv njega.
83 Iz navedenog proizlazi da valja prihvatiti drugi tužbeni razlog u dijelu u kojem se temelji na povredi obveze obrazlaganja, a što je utvrđenje koje samo za sebe opravdava poništenje pobijanih akata u dijelu u kojem se odnose na tužitelja.
84 S obzirom na sve prethodno izneseno valja poništiti akte koji se odnose na uvrštenje i zadržavanje tužitelja na popisima osoba koje su predmet mjera zamrzavanja financijskih sredstava, pri čemu nije potrebno ispitati druge argumente i tužbene razloge istaknute u potporu četvrtoj i petoj točki tužbenog zahtjeva koje je tužitelj podnio.
85 Budući da je uvrštenje tužitelja na popise priložene pobijanim aktima poništeno, Odluka 2010/413 više ne proizvodi učinke u odnosu na njega. Slijedom navedenog, više nije potrebno odlučiti o prvoj točki tužbenog zahtjeva tužitelja, navedenoj u točki 29. gore, ni ispitati argument o postojanju zapreke vođenju postupka koji je Vijeće istaknulo u odnosu na njega.
Vremenski učinci poništenja
86 Što se tiče vremenskih učinaka poništenja akata kojima je tužitelj uvršten i zadržan na popisima osoba koje su predmet mjera zamrzavanja financijskih sredstava, prije svega treba istaknuti da Prilog VIII. Uredbi br. 961/2010, osobito u njegovoj verziji koja proizlazi iz Provedbene uredbe br. 1245/2011, više ne proizvodi pravne učinke nakon što je potonja uredba stavljena izvan snage Uredbom br. 267/2012. Slijedom navedenog, poništenje uvrštenja tužitelja u Prilog VIII. Uredbi br. 961/2010, osobito u njegovoj verziji koja proizlazi iz Provedbene uredbe br. 1245/2011, u dijelu u kojem se tiče tužitelja, odnosi se samo na učinke navedenog uvrštenja koji su nastali za tužitelja između njegova stupanja na snagu i njegova stavljanja izvan snage.
87 Zatim, u odnosu na Prilog IX. Uredbi br. 267/2012, valja podsjetiti da na temelju članka 60. stavka 2. Statuta Suda Europske unije, odstupajući od članka 280. UFEU‑a, odluke Općeg suda kojima se uredba proglašava ništavom stupaju na snagu tek istekom roka za podnošenje žalbe iz članka 56. stavka 1. navedenog statuta, ili, ako je u tom roku podnesena žalba, od dana njezina odbijanja. Stoga Vijeće ima na raspolaganju rok od dva mjeseca, uvećan za deset dana zbog udaljenosti, računajući od datuma dostave ove presude, za uklanjanje utvrđenih povreda donošenjem, u slučaju potrebe, novih mjera ograničavanja protiv tužitelja.
88 U konkretnom slučaju, rizik ozbiljnog i nepovratnog ugrožavanja djelotvornosti mjera ograničavanja koje nalaže Uredba br. 267/2012 ne čini se dovoljno velikim, uzimajući u obzir značajan učinak tih mjera na prava i slobode tužitelja, za opravdanje zadržavanja učinaka navedene uredbe prema tužitelju tijekom razdoblja koje prelazi ono predviđeno člankom 60. stavkom 2. Statuta Suda (vidjeti po analogiji presudu Općeg suda od 16. rujna 2011., Kadio Morokro/Vijeće, T‑316/11, neobjavljeno u Zborniku, t. 38.).
89 Napokon, u pogledu vremenskih učinaka poništenja tužiteljevog uvrštenja u Prilog II. Odluci 2010/413, kako je izmijenjena Odlukom 2010/644, a potom Odlukom 2011/783, treba podsjetiti da na temelju članka 264. drugog stavka UFEU‑a Opći sud može, ako to smatra potrebnim, navesti koji se učinci akta koje je proglasio ništavim moraju smatrati konačnima.
90 U konkretnom slučaju, postojanje razlike između datuma učinka poništenja tužiteljevog uvrštenja u Prilog IX. Uredbi br. 267/2012 i poništenja njegova uvrštenja u Prilog II. Odluci 2010/413, kako je izmijenjena Odlukom 2010/644, a zatim Odlukom 2011/783, moglo bi ozbiljno ugroziti pravnu sigurnost jer ta dva akta tužiteljima nalažu identične mjere ograničavanja. Učinci Priloga II. Odluci 2010/413, kako je izmijenjena Odlukom 2010/644, a zatim Odlukom 2011/783, trebaju se stoga zadržati u odnosu na tužitelja do početka učinka poništenja tužiteljevog uvrštenja u Prilog IX. Uredbi br. 267/2012 (vidjeti po analogiji presudu Kadio Morokro/Vijeće, točka 88. gore, t. 39.).
Troškovi
91 U skladu s člankom 87. stavkom 2. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku snosi troškove, ako je takav zahtjev postavljen. Osim toga, u skladu s člankom 87. stavkom 6. Poslovnika, u slučaju obustave postupka Opći sud o troškovima odlučuje po slobodnoj ocjeni. Budući da u ovom slučaju Vijeće u bitnome nije uspjelo u postupku, istom valja naložiti snošenje troškova sukladno tužiteljevom zahtjevu.
92 U skladu s člankom 87. stavkom 4. podstavkom 1. Poslovnika, institucije koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove. Stoga će Komisija snositi vlastite troškove.
Slijedom navedenoga,
OPĆI SUD (četvrto vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Poništavaju se, u dijelu u kojem se odnose na Bank Refah Kargaran:
– Prilog II. Odluci Vijeća 2010/413/ZVSP od 26. srpnja 2010. o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Zajedničkog stajališta 2007/140/ZVSP, kako je izmijenjena Odlukom Vijeća 2010/644/ZVSP od 25. listopada 2010., a zatim Odlukom Vijeća 2011/783/ZVSP od 1. prosinca 2011.;
– Odluka 2010/644;
– Prilog VIII. Uredbi Vijeća (EU) br. 961/2010 od 25. listopada 2010. o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 423/2007, kako je izmijenjena Provedbenom uredbom Vijeća (EU) br. 1245/2011 od 1. prosinca 2011. o provedbi Uredbe (EU) br. 961/2010;
– Odluka 2011/783;
– Provedbena uredba br. 1245/2011;
– Prilog IX. Uredbi Vijeća (EU) br. 267/2012 od 23. ožujka 2012. o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Uredbe br. 961/2010.
2. Održavaju se na snazi učinci Priloga II. Odluci 2010/413, kako je izmijenjena Odlukom 2010/644, a zatim Odlukom 2011/783, u odnosu na Bank Refah Kargaran, do početka učinka poništenja Priloga IX. Uredbi br. 267/2012, u dijelu u kojem se odnosi na Bank Refah Kargaran.
3. Nije potrebno odlučivati o zahtjevu da se Odluku 2010/413 proglasi neprimjenjivom na Bank Refah Kargaran.
4. U preostalom dijelu tužba se odbija.
5. Vijeće Europske unije će, osim vlastitih troškova, snositi i troškove društva Bank Refah Kargaran.
6. Europska komisija snosit će vlastite troškove.
Pelikánová | Jürimäe | Van der Woude |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 6. rujna 2013.
Potpisi
Sadržaj
Okolnosti spora
Postupak i zahtjevi stranaka
Pravo
Dopuštenost
Dopuštenost zahtjeva za poništenje budućih akata
Dopuštenost druge i treće točke tužiteljevog tužbenog zahtjeva
Prilagodba tužiteljevog tužbenog zahtjeva
Meritum
Mogućnost tužitelja da se pozove na zaštite i jamstva povezana s temeljnim pravima
Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja, prava na obranu i prava na djelotvornu sudsku zaštitu
Vremenski učinci poništenja
Troškovi