Predmet C‑190/12

Emerging Markets Series of DFA Investment Trust Company

protiv

Dyrektor Izby Skarbowej w Bydgoszczy

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Wojewódzki Sąd Administracyjny w Bydgoszczy)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Sloboda poslovnog nastana – Slobodno kretanje kapitala – Članci 63. i 65. UFEU‑a – Porez na prihod pravnih osoba – Razlika u tretmanu dividendi isplaćenih rezidentnim i nerezidentnim investicijskim fondovima – Isključenje iz poreznog oslobođenja – Neopravdano ograničenje“

Sažetak – Presuda Suda (prvo vijeće) od 10. travnja 2014.

1.        Sudski postupak – Usmeni dio postupka – Ponovno otvaranje – Obveza ponovnog otvaranja usmenog dijela postupka radi omogućavanja strankama da podnesu svoja očitovanja o novoj činjenici – Nepostojanje – Opravdanje – Postojanje dovoljno informacija za odlučivanje

(Poslovnik Suda, čl. 83.)

2.        Sloboda poslovnog nastana – Slobodno kretanje kapitala – Područje primjene – Porezno zakonodavstvo – Porez na dobit – Oporezivanje dividendi – Oslobođenje dividendi nacionalnog podrijetla isplaćenih rezidentnim investicijskim fondovima – Oslobođenje primjenjivo neovisno o vrsti udjela koji je podloga isplate dividendi – Zakonodavstvo koje nije namijenjeno uvjetovanju pristupa nacionalnom tržištu subjektima iz trećih zemalja – Neprimjenjivost odredbi o slobodi poslovnog nastana – Primjenjivost odredbi koje uređuju slobodno kretanje kapitala

(čl. 63. UFEU‑a)

3.        Slobodno kretanje kapitala i sloboda platnog prometa – Ograničenja – Porezno zakonodavstvo – Porez na dobit – Oporezivanje dividendi isplaćenih investicijskim fondovima – Oslobođenje dividendi nacionalnog podrijetla isplaćenih rezidentnim fondovima – Oslobođenje dividendi nacionalnog podrijetla isplaćenih fondovima rezidentnima u trećoj državi – Nedopuštenost – Opravdanje – Nepostojanje

(čl. 63.i 65. UFEU‑a)

1.        Vidjeti tekst odluke.

(t. 20., 21.)

2.        Članak 63. UFEU‑a, koji se odnosi na slobodno kretanje kapitala, primjenjuje se na situaciju, kao što je ona u glavnom postupku, u kojoj na temelju nacionalnog poreznog zakonodavstva dividende koje su društva sa sjedištem u državi članici isplatila investicijskim fondovima sa sjedištem u trećoj državi nisu predmet poreznog oslobođenja, dok investicijski fondovi sa sjedištem u navedenoj državi članici uživaju takvo oslobođenje.

Naime, u kontekstu poreznog tretmana dividendi podrijetlom iz treće zemlje valja smatrati da je ispitivanje predmeta nacionalnog zakona dovoljno za ocjenu potpada li porezni tretman dividendi podrijetlom iz treće zemlje pod odredbe Ugovora o FEU‑u koje se odnose na slobodno kretanje kapitala. To je slučaj s poreznim zakonodavstvom koje ne pravi razliku prema vrsti udjela koji je podloga za dividende isplaćene investicijskom fondu sa sjedištem u trećoj državi.

Međutim, tumačenje članka 63. stavka 1. UFEU‑a, što se tiče odnosa sa trećim zemljama, ne smije dopustiti gospodarskim subjektima koji ne potpadaju pod ograničenja teritorijalnog polja primjene slobode poslovnog nastana da se njome okoriste. Neovisno o tome, rizik da bi se gospodarski subjekt koji ne ulazi u teritorijalno polje primjene slobode poslovnog nastana mogao okoristiti tom slobodom ne postoji, s obzirom na to da se porezno zakonodavstvo u pitanju u glavnom postupku tiče poreznog tretmana dividendi i ne teži uvjetovanju ulaska subjekata podrijetlom iz trećih zemalja na nacionalno tržište.

(t. 29., 31., 33., 35. i t. 1. izreke)

3.        Članke 63. i 65. UFEU‑a treba tumačiti tako da im je protivno porezno zakonodavstvo države članice na temelju kojeg dividende koje su društva sa sjedištem u toj državi članici isplatila investicijskim fondovima u trećoj državi nisu oslobođene od poreza, pod uvjetom da između te države članice i treće države u pitanju postoji ugovorna obveza o uzajamnoj administrativnoj pomoći koja nacionalnim poreznim tijelima omogućuje da provjere podatke koje im je eventualno podnio investicijski fond. U okviru predmeta u pitanju, na sudu koji je uputio zahtjev jest da ispita omogućuje li zaista mehanizam razmjene podataka, predviđen tim okvirom za suradnju, poreznim tijelima države članice da provjere, ako je potrebno, podatke koje su podnijeli investicijski fondovi sa sjedištem u trećoj državi o uvjetima osnivanja i obavljanja svojih djelatnosti, kako bi se potvrdilo da posluju u regulatornom okviru koji je ekvivalentan onome Unije.

Naime, takva razlika u poreznom tretmanu dividendi između rezidentnih i nerezidentnih investicijskih fondova može odvratiti, s jedne strane, investicijske fondove sa sjedištem u trećoj zemlji da stječu udjele u društvima sa sjedištem u predmetnoj državi članici te, s druge strane, rezidentne ulagače u toj državi članici da stječu udjele u nerezidentnim investicijskim fondovima. Iz toga slijedi da je takvo nacionalno zakonodavstvo takve prirode da uključuje ograničenje slobodnog kretanja kapitala, u načelu protivno članku 63. UFEU‑a.

No što se tiče poreznog zakonodavstva države članice koje kao glavni kriterij razlikovanja koristi mjesto sjedišta investicijskih fondova i koji uključuje naplatu poreza po odbitku ili njezin izostanak na dividende koje su im isplatila rezidentna društva, nerezidentni investicijski fondovi se nalaze u situaciji koja je objektivno usporediva s onom fondova čije se sjedište nalazi na državnom području te države članice.

Usto, čim je država članica odlučila da neće oporezivati rezidentne investicijske fondove koji primaju dividende nacionalnog podrijetla, ne može se pozvati na potrebu osiguranja uravnotežene raspodjele ovlasti između država članica kako bi opravdala oporezivanje nerezidentnih investicijskih fondova koji primaju takve prihode.

Nadalje, zakonodavstvo koje ne uspostavlja izravnu vezu između oslobođenja od poreza po odbitku na dividende nacionalnog podrijetla koje je isplatio rezidentni investicijski fond i oporezivanja navedenih dividendi kao prihoda nositelja udjela navedenog investicijskog fonda, nacionalno zakonodavstvo u pitanju u glavnom postupku ne može se opravdati potrebom očuvanja usklađenosti poreznog sustava.

Konačno, smanjenje poreznih prihoda ne može se smatrati važnim razlogom u općem interesu na koji se može pozvati radi opravdanja mjere načelno protivne nekoj temeljnoj slobodi.

(t. 42., 43., 69., 95., 99., 102., 105. i t. 2. izreke)