Presuda Suda (peto vijeće) od 22. ožujka 2018. (zahtjevi za prethodnu odluku koje je uputio Lietuvos Aukščiausiasis Teismas - Litva) – u postupcima koje je pokrenula Agnieška Anisimovienė i dr. (C-688/15) protiv „Indėlių ir investicijų draudimas” VĮ (C-109/16)
(spojeni predmeti C-688/15 i C-109/16)1
(Zahtjev za prethodnu odluku – Sustavi osiguranja depozita i naknada štete za investitore – Direktiva 94/19/EZ – Članak 1. točka 1. – Depoziti – Privremena stanja koja proizlaze iz uobičajenih bankovnih transakcija – Direktiva 97/9/EZ – Članak 2. stavak 2. drugi podstavak – Sredstva koja se investitoru duguju ili koja investicijsko društvo drži za njega u vezi s odvijanjem investicijskog poslovanja – Kreditna institucija koja izdaje prenosive vrijednosne papire – Sredstva koja pojedinci prenesu toj instituciji radi upisa budućih prenosivih vrijednosnih papira – Primjena Direktive 2004/39/EZ – Stečaj navedene institucije prije izdavanja predmetnih prenosivih vrijednosnih papira – Javno poduzeće odgovorno za sustave osiguranja depozita i naknade štete za investitore – Nemogućnost pozivanja na direktive 94/19/EZ i 97/9/EZ protiv tog poduzeća)
Jezik postupka: litavski
Sud koji je uputio zahtjev
Lietuvos Aukščiausiasis Teismas
Stranke glavnog postupka
Agnieška Anisimovienė i dr.
uz sudjelovanje: bankas „Snorasˮ AB, u stečaju, „Indėlių ir investicijų draudimasˮ VĮ, bankas „Finastaˮ AB (C‑688/15)
„Indėlių ir investicijų draudimasˮ VĮ
uz sudjelovanje: Alvydas Raišelis, bankas „Snorasˮ AB, u stečaju (C‑109/16)
Izreka
S jedne strane, odredbe Direktive 97/9/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 3. ožujka 1997. o sustavima naknada štete za investitore i, s druge strane, one Direktive 94/19/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 1994. o sustavima osiguranja depozita, kako je izmijenjena Direktivom 2009/14/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. ožujka 2009., treba tumačiti na način da potraživanja koja se odnose na sredstva prenesena s računa koje su pojedinci imali u kreditnoj instituciji na račune otvorene na ime te institucije radi upisa budućih prenosivih vrijednosnih papira koje je ta institucija trebala izdati, u okolnostima u kojima izdavanje tih vrijednosnih papira na kraju nije izvršeno zbog stečaja navedene institucije, potpadaju pod sustave naknade štete za investitore predviđene Direktivom 97/9 i pod sustave osiguranja depozita predviđene Direktivom 94/19.
Članak 2. stavak 3. Direktive 97/9 treba tumačiti na način da, u situaciji u kojoj potraživanja obuhvaćena sustavima osiguranja depozita predviđenima Direktivom 94/19 i sustavima naknade štete za investitore predviđenima Direktivom 97/9, i u kojoj nacionalni zakonodavac za takva potraživanja nije odredio pripadaju li jednom ili drugom sustavu iz tih dviju direktiva, sud pred kojim se vodi postupak ne može sam odlučiti, na temelju te odredbe, na koji se od tih sustava imaju pravo pozvati nositelji prava na navedena potraživanja. Suprotno tomu, u takvoj situaciji, na potonjima je da odaberu sustav predviđen u nacionalnom zakonodavstvu radi provedbe tih dviju direktiva u okviru kojeg će im biti nadoknađena šteta.
S jedne strane, članak 1. točku 1. Direktive 94/19, kako je izmijenjena Direktivom 2009/14, i, s druge strane, članak 1. točku 4. i članak 2. stavak 2. drugi podstavak Direktive 97/9 treba tumačiti na način da se pojedinci mogu na njih pozivati pred nacionalnim sudom u prilog tužbama za naknadu štete protiv javnog poduzeća odgovornog, u državi članici, za sustave osiguranja depozita i naknade štete za investitore.
____________
1 SL C 106, 21. 3. 2016.SL C 156, 2. 5. 2016.