(Predmet T-220/20)

Petrus Kerstens

protiv

Europske komisije

 Rješenje Općeg suda (sedmo vijeće) od 20. listopada 2021.

„Javna služba – Dužnosnici – Stegovni postupak – Članak 266. UFEU-a – Upravne istrage – Načelo dobre uprave – Načelo nepristranosti – Tužba za poništenje i naknadu štete”

1.      Temeljna prava – Povelja Europske unije o temeljnim pravima – Pravo na dobru upravu – Zahtjev nepristranosti – Pojam – Postojanje sumnji u pogledu privida nepristranosti koji se veže samo uz jednu osobu u kolegijalnom tijelu – Pretpostavka nepristranosti dok se ne dokaže suprotno

(čl. 6. st. 1. UEU-a; Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 41. st. 1.)

(t. 32.-35.)

2.      Dužnosnici – Stegovne mjere – Istraga koja prethodi pokretanju stegovnog postupka – Zahtjev nepristranosti – Doseg – Istražiteljevo prethodno poznavanje činjenica – Istražitelj koji je prijavio činjenice koje su dovele do postupka – Postojanje legitimnih sumnji u pogledu nepristranosti istražitelja – Povreda zahtjeva nepristranosti

(Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 41. st. 1.; Pravilnik o osoblju za dužnosnike, Prilog IX., čl. 3.)

(t. 37.-43.)

Sažetak

Tužitelj, Petrus Kerstens, bivši je dužnosnik Europske komisije protiv kojeg je Komisija na različite datume i zbog različitih razloga pokrenula tri stegovna postupka.

Odlukom kojom su zaključena tri postupka (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) tijelo za imenovanje utvrdilo je da je tužitelj svojim ponašanjem povrijedio članke 11., 12. i 17. Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije (u daljnjem tekstu: Pravilnik o osoblju).

Budući da mu je odbijena žalba protiv pobijane odluke, tužitelj je Općem sudu podnio tužbu za poništenje te odluke. Njime se osobito dovodi u pitanje nepristranost jedinstvenog istražnog postupka zbog spajanja triju stegovnih postupaka i sudjelovanja u toj istrazi, u svojstvu osobe odgovorne za vođenje istrage, prijaviteljice činjenica ispitanih u okviru jednog od stegovnih postupaka.

Opći sud prihvatio je tužbu i poništio pobijanu odluku. Opći je sud u svojoj presudi dopunio svoju sudsku praksu glede subjektivne nepristranosti i pojasnio pojam objektivne nepristranosti, koje uprava mora poštovati na temelju načela dobre uprave u okviru stegovnog postupka.

Ocjena Općeg suda

Opći sud najprije podsjeća na to da pravo na dobru upravu, utvrđeno u članku 41. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, podrazumijeva pravo svakoga da institucije, tijela, uredi i agencije Unije njegove predmete obrađuju nepristrano. Stoga je uprava dužna pažljivo i nepristrano ispitati sve relevantne elemente predmeta koji se pred njome vodi i uvjeriti se da postoje svi činjenični i pravni elementi koji su potrebni za izvršavanje njezine diskrecijske ovlasti kao i da osigura pravilno odvijanje i učinkovitost postupaka koje provodi.

U tom pogledu zahtjev nepristranosti obuhvaća, s jedne strane, subjektivnu nepristranost, u smislu da nijedan član dotične institucije zadužen za predmet ne smije pokazati pristranost ili osobne predrasude i, s druge strane, objektivnu nepristranost, u smislu da institucija mora pružiti dovoljno jamstava da isključi svaku osnovanu sumnju u tom pogledu. U okviru ispitivanja nepristranosti kolegijalnog postupka, činjenica da se sumnje u postojanje nepristranosti vežu samo uz jednu osobu u kolegijalnom tijelu nije nužno odlučna, imajući u vidu to da je ta osoba mogla izvršiti odlučujući utjecaj tijekom vijećanja.

Glede subjektivne nepristranosti, ona se predmnijeva dok se ne dokaže suprotno. Glede objektivne nepristranosti, nje nema ako je dokazano da je prije pokretanja istrage jedan od istražitelja znao za činjenice na koje se ona odnosi i da je dotična institucija mogla kao istražitelja odrediti osobu koja nije imala nikakva prethodna saznanja o činjenicama, kako ne bi pobudila nikakvu legitimnu sumnju glede svoje nepristranosti spram druge strane.

Nadalje, Opći sud smatra da je predmetna situacija, koju obilježava činjenica da je osoba odgovorna za vođenje jedinstvene istrage pokrenute za tri postupka također ona koja je prijavila činjenice koje su predmet jednog od postupaka, predstavljala objektivnu opasnost da je ta osoba mogla imati unaprijed stvorene zamisli ili predrasude o uključenosti tužitelja u djela koja su mu stavljena na teret, čak i prije nego što je došlo do istrage. Osobito s obzirom na ulogu navedene osobe u odvijanju istrage i utjecaj koji je mogla imati na sadržaj konačnog izvješća o njoj, takva situacija može kod tužitelja stvoriti legitimne sumnje u objektivnu nepristranost te istrage. Slijedom toga, okolnost da Komisija nije ustrojila istražni postupak na način da tužitelju ponudi dovoljna jamstva glede njegove objektivne nepristranosti može dovesti do nevaljanosti cijelog stegovnog postupka.

Naposljetku, što se tiče poništenja pobijane odluke, Opći sud podsjeća na to da je, kako bi postupovna nepravilnost mogla opravdati poništenje akta, potrebno da, u slučaju nepostojanja takve nepravilnosti, postoji mogućnost da postupak drukčije završi. U okviru tog ispitivanja treba uzeti u obzir sve okolnosti slučaja i, osobito, prirodu prigovora i doseg postupovnih nepravilnosti počinjenih u odnosu na jamstva koja su se mogla dati dužnosniku.

U tom pogledu Opći sud ističe da upravna istraga ima takvu ulogu da može utjecati na stegovni postupak. Naime, na temelju te istrage i saslušanja dotičnog dužnosnika, tijelo za imenovanje, kao prvo, ocjenjuje treba li pokrenuti stegovni postupak, kao drugo, određuje treba li on dovesti do pokretanja postupka pred stegovnim povjerenstvom i, kao treće, ako je pokrenut postupak pred stegovnim povjerenstvom, ocjenjuje činjenice u pogledu kojih je pokrenut postupak pred navedenim povjerenstvom. Stoga se ne može isključiti da je, u slučaju da je provedena sa svim jamstvima nepristranosti, upravna istraga mogla dovesti do drukčije ocjene činjenica te stoga do različitih posljedica. U tim je okolnostima tužitelj mogao gajiti legitimne sumnje u objektivnu nepristranost istrage i, time, stegovnih postupaka koji su se vodili protiv njega.