MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
PAOLA MENGOZZIJA
od 19. rujna 2013.(1)
Spojeni predmeti C‑247/11 P i C‑253/11 P
Areva SA (C‑247/11 P),
Alstom SA,
T&D Holding SA, prije Areva T&D Holding SA,
Alstom Grid SAS, prije Areva T&D SA,
Alstom Grid AG, prije Areva T&D AG (C‑253/11 P)
protiv
Europske komisije
„Žalba – Tržišno natjecanje – Zabranjeni sporazum – Tržište projekata plinom izoliranih sklopnih uređaja – Obveza obrazlaganja – Povreda prava na obranu – Pripisivanje protupravnog ponašanja – Solidarna odgovornost za plaćanje novčane kazne – De facto solidarna odgovornost – Načela proporcionalnosti i jednakosti postupanja – Pravo na učinkovit pravni lijek”
1. Ovi se spojeni predmeti odnose na dvije žalbe koje su, redom, u predmetu C‑247/11 P podnijeli Areva SA (u daljnjem tekstu: Areva), a u predmetu C‑253/11 P Alstom SA (u daljnjem tekstu: Alstom) i njegova društva kćeri T&D Holding SA, prije Areva T&D Holding SA, Alstom Grid SAS, prije Areva T&D SA, i Alstom Grid AG, prije Areva T&D AG (sva ova društva u daljnjem tekstu zajedno su nazvana: žalitelji). Obje su žalbe usmjerene protiv presude Općeg suda Europske unije od 3. ožujka 2011., Areva i dr./Komisija (u daljnjem tekstu: pobijana presuda)(2). Ovom je presudom Opći sud, s jedne strane, djelomično poništio Odluku C (2006) 6762 final (u daljnjem tekstu: sporna odluka)(3) kojom je Europska komisija, nakon što je utvrdila postojanje protutržišnog zabranjenog sporazuma u sektoru plinom izoliranih sklopnih uređaja (u daljnjem tekstu: GIS)(4), kaznila poduzetnike koji su u njemu sudjelovali, i s druge strane, izmijenio novčane kazne koje je Komisija izrekla društvima koja su podnijela ove žalbe.
2. Ovo se mišljenje iznosi istodobno s mojim mišljenjem u spojenim predmetima C‑231/11 P, C‑232/11 P i C‑233/11 P, Komisija/Siemens Österreich i dr.(5) koje se odnosi na isti zabranjeni sporazum i istu Odluku Komisije. U mjeri u kojoj se određena pitanja koja se postavljaju u ovim predmetima podudaraju barem djelomično s pitanjima koja su analizirana u navedenim predmetima, dopustit ću si, svaki put kada bude prikladno, da uputim na relevantne točke iz mojeg mišljenja u tim predmetima.
I – Činjenice
A – Žalitelji
3. Areva, žalitelj u predmetu C‑247/11 P, holding je društvo grupe društava koje djeluje u nuklearnom sektoru.
4. Alstom, prvi žalitelj u predmetu C‑253/11 P, holding je društvo industrijske grupe koja je aktivna u različitim sektorima, među ostalim, u sektoru prijenosa i distribucije električne energije (u daljnjem tekstu: sektor P i D).
5. Sve djelatnosti grupe Alstom u sektoru P i D prenesene su 8. siječnja 2004. na grupu kojoj je Areva holding društvo Areva. U razdoblju od 9. siječnja do 11. svibnja 2004. (dan završetka povrede koju je utvrdila Komisija u spornoj odluci), djelatnosti grupe Areva u sektoru GIS‑a vodile su Areva T&D SA i Areva T&D AG(6), društva kćeri u stopostotnom vlasništvu Areve T&D Holding SA, koja je i sama u stopostotnom vlasništvu Areve (u daljnjem tekstu zajedno nazvani: bivša društva kćeri Areve).
6. Nakon konačnog zatvaranja usmenog postupka pred Općim sudom 7. lipnja 2010., Areva je prenijela sve svoje djelatnosti u sektoru P i D. Alstom je, posebice, preuzeo djelatnosti prijenosa. Nakon ovog stjecanja, Areva T&D Holding SA uzela je ime T&D Holding SA – drugi žalitelj u predmetu C‑253/11 P – Areva T&D SA postala je Alstom Grid SAS – treći žalitelj u predmetu C‑253/11 P – a Areva T&D AG postala je Alstom Grid AG – četvrti žalitelj u predmetu C‑253/11 P. Alstom i njegova sadašnja društva kćeri T&D Holding SA, Alstom Grid SAS i Alstom Grid AG, žalitelji u predmetu C‑253/11 P, u daljnjem će tekstu biti također zajednički nazvani „društva grupe Alstom“.
B – Sporna odluka i pobijana presuda
7. Komisija je 24. siječnja 2007. donijela spornu odluku kojom je utvrdila postojanje protutržišnog zabranjenog sporazuma u sektoru GIS‑a kojim su poduzetnici koji su u njemu sudjelovali dogovorili, među ostalim, podjelu tržišta na svjetskoj razini(7), utvrđivanje cijena i razmjenu osjetljivih podataka. Komisija je također utvrdila i da je zabranjeni sporazum provođen u razdoblju od 15. travnja 1988. do 11. svibnja 2004. Utvrdila je, osobito, odgovornost žalitelja u ovim predmetima(8) te im je, posljedično, izrekla novčane kazne(9).
8. Žalitelji su protiv sporne odluke podnijeli žalbu Općem sudu koji je 3. ožujka 2011. donio pobijanu presudu. U pobijanoj presudi Opći sud je djelomično poništio spornu odluku(10) i, potom, u izvršavanju svoje neograničene nadležnosti, za utvrđene povrede izrekao sljedeće novčane kazne:
– Alstom: 10.327.500 eura;
– Alstom: 48.195.000 eura, solidarno s Arevom T&D SA, 20.400.000 eura od iznosa koji duguje Areva T&D SA koji solidarno treba platiti s Arevom T&D AG, Arevom i Arevom T&D Holdingom SA(11).
9. Opći je sud odbio žalbu u preostalom dijelu.
II – Postupak pred Sudom i zahtjevi stranaka
10. Zahtjevom podnesenim tajništvu Suda 24. svibnja 2011., Areva je podnijela žalbu u predmetu C‑247/11 P. Zahtjevom podnesenim tajništvu Suda 25. svibnja 2011. društva grupe Alstom podnijela su žalbu u predmetu C‑253/11 P. I Areva i društva grupe Alstom zahtijevaju od Suda da ukine pobijanu presudu. U slučaju da Sud smatra da mu stanje spora omogućuje donošenje konačne odluke, zahtijevaju, kao prvo, da poništi članak 1. točku (c), članak 2. točku (c), članak 1. točke (b), (d), (e) i (f) te članak 2. točke (b) i (c) sporne odluke te da, podredno, znatno smanji novčane kazne koja im je bila izrečena, kao i da Komisiji naloži snošenje troškova. U slučaju da Sud smatra da mu stanje spora ne omogućuje donošenje konačne odluke, žalitelji zahtijevaju da vrati predmet nekom drugom vijeću Općeg suda i naknadno odluči o troškovima. Komisija smatra da treba odbiti žalbe i žaliteljima naložiti snošenje troškova.
11. Rješenjem od 20. srpnja 2011., predsjednik Suda odredio je spajanje predmeta C‑247/11 P i C‑253/11 P za potrebe pisanog i usmenog postupka kao i za potrebe presude.
12. Stranke su pred Sudom usmeno i pismeno iznijele svoja stajališta na raspravi održanoj 2. svibnja 2013.
III – Analiza žalbi
13. U potporu svojim zahtjevima, Areva u predmetu C‑247/11 P ističe četiri žalbena razloga, a društva grupe Alstom u predmetu C‑253/11 P ističu pet žalbenih razloga. Analizu treba početi prvim žalbenim razlogom koji su istaknula potonja društva grupe Alstom.
A – Prvi žalbeni razlog društava grupe Alstom, koji se temelji na povredi članka 296. UFEU‑a
14. U svojem prvom žalbenom razlogu, koji se dijeli na dva dijela, društva grupe Alstom ističu da je Opći sud, presudivši da je sporna odluka bila dovoljno obrazložena, povrijedio članak 296. UFEU‑a(12). Prvi se dio tog žalbenog razloga tiče obrazloženja sporne odluke o pripisivanju odgovornosti Alstomu za povredu u razdoblju od 7. prosinca 1992. do 8. siječnja 2004. kao društva majke društava Alstom T&D SA i Alstom T&D AG(13). Drugi se dio odnosi na obrazloženje u navedenoj odluci za izricanje novčane kazne Alstomu i Arevi T&D SA za čije su plaćanje solidarno odgovorni.
1. Prvi dio prvog žalbenog razloga društava grupe Alstom
a) Argumenti stranaka
15. U prvom dijelu njihova prvog žalbenog razloga, koji se odnosi na točke 90. do 99. pobijane presude, društva grupe Alstom, u bitnom, ističu da je Opći sud trebao sankcionirati nedovoljno obrazloženje kojim je zahvaćena sporna odluka utoliko što Komisija u njoj nije odgovorila na argumente i dokaze koje je iznio Alstom u točkama 90. do 150. svojeg odgovora na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku kojima se željelo dokazati da su, unatoč pretpostavci o Alstomovom izvršavanju odlučujućeg utjecaja na njegova društva kćeri (u daljnjem tekstu također: pretpostavka većinskog udjela u kapitalu), ta društva kćeri u vrijeme povrede samostalno odlučivala o svojem postupanju na tržištu u odnosu na njihovo društvo majku. U spornoj odluci ne navodi se nikakav razlog na temelju kojeg se može razumjeti zašto dokazi koje je iznio Alstom nisu imali dokaznu vrijednost, kada se radilo o ključnim dokazima za navedenu odluku čije je odbijanje zahtijevalo osobito detaljno i dobro obrazloženje.
16. Društva grupe Alstom osim toga ističu da je Opći sud iskrivio bit sporne odluke, osobito u točki 95. pobijane presude jer se u njezinim uvodnim izjavama 345. do 347. ne sažimaju točke 90. do 150. odgovora na obavijest o utvrđenim činjenicama. Štoviše, Opći sud prihvatio je činjenicu da je Komisija odbila dokaze koje je predočio Alstom na temelju dokaza koje je predočila treća strana, to jest Areva.
17. Komisija smatra da argumente društava grupe Alstom treba odbiti.
b) Analiza
18. Ponajprije treba podsjetiti da obveza obrazlaganja iz članka 296. UEFU‑a predstavlja bitnu postupovnu odredbu koju treba razlikovati od pitanja utemeljenosti obrazloženja, koje ovisi o suštinskoj zakonitosti spornog akta(14).
19. Iz te perspektive, s jedne strane, obrazloženje koje zahtijeva članak 296. UFEU‑a treba biti prilagođeno prirodi akta o kojem je riječ i iz njega treba jasno i nedvosmisleno slijediti ocjena institucije koja je autor akta, tako da zainteresirane osobe mogu utvrditi razloge za donesenu odluku i tako da nadležni sud može izvršiti sudski nadzor. Kada je riječ osobito o obrazloženju pojedinačnih odluka, cilj je obveze obrazlaganja takvih odluka, osim da omogući sudski nadzor, da zainteresiranoj osobi pruži dostatne podatke na temelju kojih ona može utvrditi je li takva odluka zahvaćena pogreškom zbog kojih se može osporavati njezina valjanost(15).
20. S druge strane, zahtjev za obrazloženje treba ocjenjivati na temelju okolnosti slučaja, osobito sadržaja akta o kojem je riječ, prirode navedenih razloga te interesa za dobivanje objašnjenja koji mogu imati adresati akta ili druge osobe na koje se akt izravno i osobno odnosi. Ne zahtijeva se da u obrazloženju budu navedena sva relevantna činjenična i pravna pitanja utoliko što pitanje ispunjava li obrazloženje akta zahtjeve članka 296. UEFU‑a treba biti ocijenjeno u odnosu ne samo na njegov tekst, nego i na njegov kontekst te na sva pravna pravila kojima se uređuje dotično područje(16).
21. Stoga, iako na temelju članka 296. UFEU‑a Komisija mora navesti činjenična i pravna pitanja o kojima ovisi obrazloženje odluke i pravna razmatranja na temelju kojih je donijela tu odluku, tom odredbom se ne zahtijeva da Komisija raspravlja o svim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su bila rješavana tijekom upravnog postupka(17).
22. Osobito kad se, kao u ovom slučaju, odluka o primjeni pravila Unije o pravu tržišnog natjecanja tiče više adresata i odnosi na pripisivanje odgovornosti za povredu, ona mora sadržavati dostatno obrazloženje u pogledu svakog od njezinih adresata, osobito onih među njima koji, u skladu s tom odlukom, moraju snositi odgovornost za tu povredu. Stoga, u pogledu društva majke odgovornog za protupravno ponašanje svojeg društva kćeri, takva odluka načelno mora sadržavati podrobno obrazloženje kojim se može opravdati pripisivanje odgovornosti za povredu tom društvu(18).
23. Što se tiče osobito odluke Komisije koja se, u pogledu određenih adresata, oslanja isključivo na pretpostavku o stvarnom izvršavanju odlučujućeg utjecaja, Komisija je dužna u svakom slučaju primjereno objasniti razloge zbog kojih činjenice i pravo koji su istaknuti nisu bili dovoljni za obaranje pretpostavke o stvarnom izvršavanju odlučujućeg utjecaja ako ne želi tu pretpostavku u stvarnosti učiniti neoborivom(19).
24. U ovom slučaju treba najprije istaknuti da se, kao što izričito proizlazi iz uvodne izjave 349. sporne odluke i točke 91. pobijane presude, Komisija, kako bi utvrdila odgovornost Alstoma, oslonila na pretpostavku izvršavanja odlučujućeg utjecaja, ne odustajući, međutim, od razmatranja i određenih drugih relevantnih čimbenika koje je izložila u uvodnim izjavama 350. do 356. navedene odluke. Kako bi utvrdila odgovornost Alstoma, Komisija se stoga nije isključivo oslonila na pretpostavku izvršavanja odlučujućeg utjecaja, nego je zapravo koristila kombinaciju te pretpostavke i drugih dokaza(20).
25. Komisija je, osobito u navedenim uvodnim izjavama sporne odluke, među ostalim iznijela da je struktura funkcioniranja grupe kojoj je Alstom bio društvo majka bila tako ustrojena da direktori koji izvršavaju odlučujući utjecaj na djelatnosti društava kćeri u sektoru GIS‑a odgovaraju Alstomu(21). Komisija je također iznijela da je tu bilo više slučajeva kumuliranja funkcija između direktora društva majke i društava kćeri, kao u slučaju najviše rangiranog direktora sektora P i D koji je sigurno izvršavao odlučujući utjecaj na djelatnosti grupe u sektoru GIS‑a i koji je bio član izvršnog odbora Alstoma(22). Nadalje, Komisija je istaknula da je spis sadržavao dokaze da su osobe za koje je u zabranjenom sporazumu utvrđeno da su predstavnici grupe Alstom mogle redovito sklapati pravno obvezujuće poslove za društvo majku(23). Osim toga, Komisija je smatrala da je, s obzirom na visoku novčanu kaznu koju je 1988. Alstomu izreklo francusko Vijeće za tržišno natjecanje, bilo manje vjerojatno da direktori društva majke povredu pravila tržišnog natjecanja nisu utvrdili kao bitan rizik(24). Komisija je također istaknula i da je društvo majka odobravalo prijedloge ponuda za trafostanice GIS‑a iznad određene vrijednosti ili koji su predstavljali bitan rizik za grupu(25).
26. S obzirom na ta izričita razmatranja u spornoj odluci, ne vidim kako bi bilo moguće tvrditi, kako to ističu društva grupe Alstom, da je Opći sud trebao sankcionirati Komisiju zato što nije dala detaljno obrazloženje, u skladu sa zahtjevima koji proizlaze iz sudske prakse navedene u točkama 18. do 23., u pogledu pripisivanja Alstomu odgovornosti za povredu o kojoj je riječ.
27. Alstom je pred Komisijom iznio niz argumenata u svrhu dokazivanja nedostatka izvršavanja svojeg odlučujućeg utjecaja na svoja društva kćeri(26). U tom pogledu, točno je, kako to ističu društva grupe Alstom, i kako to, uostalom, priznaje Opći sud u točki 98. pobijane presude, da iz osporavane odluke izričito ne proizlazi da je Komisija pojedinačno razmotrila svaki od tih argumenata koje je Alstom iznio pred njom.
28. Međutim, iz navedene odluke proizlazi da je Komisija daleko od toga da je zanemarila te argumente, već ih je u bitnome ocijenila općenito(27) dajući, kako se zaključuje iz prethodno navedene točke 25., detaljno obrazloženje razloga na temelju kojih je, zajedno s pretpostavkom većinskog udjela u kapitalu, zaključila o Alstomovom stvarnom izvršavanju odlučujućeg utjecaja na njegova društva kćeri.
29. U tom pogledu, već sam istaknuo u prethodno navedenim točkama 19. do 21. da Komisija, prema sudskoj praksi, kako bi ispunila svoju obvezu obrazlaganja, nije obvezna navesti posebno sve argumente koje su stranke istaknule tijekom upravnog postupka pod uvjetom da obrazloženje omogućuje zainteresiranim osobama da utvrde razloge za donesenu mjeru, i, osobito u slučaju društva majke za kojeg je utvrđeno da je odgovorno za protupravno ponašanje svojega društva kćeri, da sadržava podrobno obrazloženje kojim se može opravdati pripisivanje odgovornosti za povredu tom društvu.
30. Točno je da je općenito poželjno da Komisija strukturirano i detaljno iznese argumente i činjenične i pravne elemente koje su iznijele stranke u upravnom postupku, osobito one koje su iznesene kako bi se dokazao nedostatak odlučujućeg utjecaja društva majke na društvo kćer. Međutim, u slučaju kao u ovom predmetu u kojem se Komisija, da bi pripisala odgovornost za povredu društvu majci, nije isključivo oslonila na pretpostavku većinskog udjela u kapitalu, već je izričito razmatrala druge relevantne čimbenike, smatram da joj je dopušteno ispitivati i ocjenjivati općenito iznesene argumente i elemente – kao što je učinila u ovom predmetu − pod uvjetom da obrazlaganje akta dovoljno omogućuje zainteresiranoj strani, to jest društvu majci, da utvrdi razloge za konačno donesenu odluku, u ovom slučaju za odluku da joj pripiše odgovornost za povredu.
31. Osim toga, ističem da društva grupe Alstom nisu objasnila u kojoj ih je mjeri navodno nedostatno obrazloženje sporne odluke spriječilo u tome da učinkovito zaštite svoja prava pred Općim sudom ili je spriječilo Opći sud u izvršavanju njegovog nadzora. Naprotiv, detaljno ispitivanje argumenata Alstoma za obaranje pretpostavke o odlučujućem utjecaju, a koje je proveo Opći sud u točkama 93. do 97. pobijane presude, prije pokazuje da je Alstom mogao učinkovito zaštititi svoja prava pred Općim sudom i da je taj sud mogao izvršavati svoj nadzor nad spornom odlukom(28).
32. S obzirom na prethodno izneseno, smatram da je Opći sud poštovao opseg Komisijine obveze obrazlaganja kako je priznata sudskom praksom i nije počinio pogrešku koja se tiče prava smatrajući da je sporna odluka bila dovoljno obrazložena što se tiče pripisivanja odgovornosti Alstomu kada je riječ o sudjelovanju u povredi u razdoblju od 7. prosinca 1992. do 8. siječnja 2004. Ovo se mišljenje ne može dovesti u pitanje argumentima koje su iznijela društva grupe Alstom.
33. U pogledu prethodno navedene presude Elf Aquitaine/Komisija, na koju se pozivaju društva grupe Alstom, u kojoj je Sud ukinuo presudu Općeg suda zbog nepoštovanja Komisijine obveze obrazlaganja, dovoljno je istaknuti da, za razliku od situacije o kojoj je riječ u predmetu povodom kojega je donesena ta presuda, društva grupe Alstom nisu, u ovom slučaju, bila suočena s prvom odlukom Komisije u kojoj se potonja, promijenivši svoj uobičajeni pristup, samo oslonila na pretpostavku o izvršavanju odlučujućeg utjecaja društva majke na društvo kćer kako bi pripisala povredu društvu majci. Ona se u ovom predmetu stoga ne mogu osloniti na rješenje iz te presude.
34. U pogledu prigovora prema kojem je Opći sud iskrivio bit sporne odluke utvrdivši u točki 95. pobijane presude da su uvodne izjave 345. do 347. sporne odluke sažetak argumenata koje je iznio Alstom u točkama 90. do 150. svojeg odgovora na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, taj je prigovor, po mojem mišljenju, bez učinka i, u svakom slučaju, neosnovan. Prigovor je bez učinka jer, čak i da je Opći sud u tom pogledu počinio pogrešku, to ni po čemu ne bi umanjilo utvrđenje koje proizlazi iz prethodnih točaka, a prema kojem je Komisija obrazložila do dovoljnog pravnog standarda pripisivanje odgovornosti za povredu Alstomu. Prigovor je neosnovan jer, kao što sam već istaknuo, Komisija je u stvarnosti odlučila o suštini argumenata koje je pred njom istaknuo Alstom(29).
35. U pogledu argumenta koji se temelji na Komisijinom oslanjanju na dokaze koje je iznijela treća strana, ne postoji nikakvo pravno pravilo Unije koje bi sprečavalo Komisiju da se, jasno, poštujući pravo na obranu, takvim dokazima koristi ako su relevantni. Čini mi se očitim da je, utoliko što je od Alstoma kupila društva kćeri koja su sudjelovala u zabranjenom sporazumu, Areva mogla raspolagati relevantnim informacijama o funkcioniranju tih društava kćeri u razdoblju koje je prethodilo prodaji. Osim toga, društva grupe Alstom ne navode koje dokaze dovode u pitanje i još manje ističu iskrivljavanje tih dokaza.
36. Iz svega prethodno navedenoga proizlazi da prvi dio prvog žalbenog razloga, po mojem mišljenju, treba odbiti.
2. Drugi dio prvog žalbenog razloga društava grupe Alstom
37. U drugom dijelu prvog žalbenog razloga koji se odnosi na točku 200. pobijane presude, društva grupe Alstom prigovaraju Općem sudu zato što je presudio da je Komisija mogla ne obrazložiti zbog čega se dva društva koja nisu tvorila gospodarski subjekt na dan kad je odluka donesena mogu kazniti novčanom kaznom za čije su plaćanje solidarno odgovorna. Osobito, prigovaraju Općem sudu jer u navedenoj točki 200. nije sankcionirao Komisiju zato što nije posebno obrazložila činjenicu da je Alstomu i Arevi T&D SA (poslije Alstom Grid SAS) izrekla novčanu kaznu za čije su plaćanje solidarno odgovorni iako u vrijeme donošenja sporne odluke više nisu tvorili jednog poduzetnika.
38. U tom pogledu smatram da je u ovom slučaju Opći sud mogao, a da ne počini pogrešku koja se tiče prava, ne sankcionirati Komisiju zato što nije posebno obrazložila odluku da Alstomu i Arevi T&D SA izrekne novčanu kaznu za čije su plaćanje solidarno odgovorni za razdoblje u kojem su tvorili jednog poduzetnika.
39. U prethodno navedenim točkama 20. i 21. već sam istaknuo da, u skladu sa sudskom praksom, članak 296. UFEU‑a ne zahtijeva da Komisija raspravlja o svim činjenicama i pravu o kojima je odlučivala tijekom upravnog postupka(30). S druge strane, prema sudskoj praksi, odluka Komisije koja slijedi ustaljenu praksu odlučivanja može biti sažeto obrazložena, a samo kada se znatno udaljava od prethodnih odluka, na Komisiji je da izričito iznese svoju ocjenu(31).
40. Suprotno onome što tvrde društva grupe Alstom, izricanje solidarne novčane kazne društvu kćeri koje je sudjelovalo u povredi i bivšem društvu majci za razdoblje povrede u kojem su oba društva tvorila jednog poduzetnika u smislu prava tržišnog natjecanja ne razlikuje se od ranije prakse Komisije i u sudskoj praksi nije dovedeno u pitanje(32).
41. Ova se praksa temelji na razmatranju da, u mjeri u kojoj su tijekom nekog razdoblja društva tvorila jednog poduzetnika u smislu prava tržišnog natjecanja, koji poduzetnik je povrijedio pravilâ tržišnog natjecanja, Komisija im može izreći novčanu kaznu za čije plaćanje su solidarno odgovorni za povredu počinjenu u tom razdoblju(33). Ne dovodeći u pitanje razmatranja koja ću izložiti u točki 155. i sljedećima, u analizi četvrtog žalbenog razloga društava grupe Alstom, ističem da činjenica da navedena društva u vrijeme donošenja odluke Komisije nisu više tvorila jedinstven gospodarski subjekt nije okolnost koja sama po sebi sprečava(34) izricanje solidarne novčane kazne kao subjektima koji mogu biti smatrani zajednički odgovornima za postupke poduzetnika kojeg su bili dio(35).
42. U tim okolnostima, s obzirom na to da je do potrebnog pravnog standarda obrazložila odluku o pripisivanju odgovornosti za povredu društvu majci, kao što proizlazi iz analize prvog dijela prvog žalbenog razloga, smatram da u ovom slučaju ne treba sankcionirati Komisiju zato što nije posebno obrazložila presudu kojom društvu majci i njegovom društvom kćeri koje je izravno sudjelovalo u zabranjenom sporazumu nalaže solidarno plaćanje novčane kazne, čak i ako predmetna društva nisu više tvorila jedinstveni gospodarski subjekt u vrijeme donošenja sporne odluke(36).
43. Iz toga slijedi da, po mojem mišljenju, drugi dio prvog žalbenog razloga društava grupe Alstom i, posljedično, navedeni prvi žalbeni razlog trebaju u cijelosti odbiti.
B – Drugi žalbeni razlog društava grupe Alstom, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja koju ima Opći sud kao i povredi članka 263. UFEU‑a te prvi žalbeni razlog Areve, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja koju ima Opći sud te na povredi prava na obranu
44. Svojim drugim žalbenim razlogom, koji se dijeli na četiri dijela, društva grupe Alstom ističu da je Opći sud povrijedio obvezu obrazlaganja svoje presude u skladu s člancima 36. i 53. Statuta Suda Europske unije te članak 263. UFEU‑a. Konkretnije, trima prvim dijelovima svojeg drugog žalbenog razloga, društva grupe Alstom ističu da je Opći sud povrijedio svoju obvezu obrazlaganja te članak 263. UFEU‑a time što je u više navrata zamijenio vlastitu ocjenu onom Komisije dodavši a posteriori u spornu odluku razloge koji se u njoj nisu nalazili. Prvi i drugi dio tiču se obrazlaganja pobijane presude u pogledu pripisivanja odgovornosti za povredu Alstomu odnosno T&D Holdingu SA (prije Areva T&D Holding SA) kao društvima majkama. Treći dio se odnosi na ocjenu koju je Opći sud iznio u točkama 214. do 216. pobijane presude u vezi s jednakim udjelima u plaćanju solidarne novčane kazne. Ovaj je dio usko povezan s pitanjima koja su raspravljena u četvrtom žalbenom razlogu društava grupe Alstom i zato će s njime biti zajednički analiziran u točki 155. i sljedećima. U četvrtom dijelu drugog žalbenog razloga, društva grupe Alstom osporavaju obrazloženje pobijane presude u mjeri u kojoj je Opći sud presudio da društva koja ne tvore gospodarski subjekt na dan donošenja sporne odluke mogu biti kažnjena solidarnom novčanom kaznom.
45. Svojim prvim žalbenim razlogom, Areva je istaknula povredu obveze obrazlaganja koju ima Opći sud i prava na obranu u okviru analize stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja na svoja bivša društva kćeri tijekom razdoblja od 9. siječnja do 11. svibnja 2004.
46. Utoliko što žalitelji u žalbama ističu povredu obveze obrazlaganja koju ima Opći sud, smatram najprije potrebnim podsjetiti na opseg ove obveze kako je utvrđen sudskom praksom, upućujući osobito na granice koje su određene Općem sudu u nadzoru zakonitosti u pogledu obujma obrazloženja sadržanog u pobijanom aktu.
1. Opseg obveze obrazlaganja koju ima Opći sud i zabrana zamjene obrazlaganja pobijanog akta
47. Obveza Općeg suda da obrazloži svoje presude proizlazi iz članka 36. u vezi s člankom 53. stavkom 1. Statuta Suda.
48. Prema ustaljenoj sudskoj praksi, obrazloženje presude mora jasno i nedvosmisleno prikazati ocjenu Općeg suda, tako da zainteresirane osobe mogu utvrditi razloge za donesenu odluku i da Sud može izvršavati sudski nadzor(37).
49. Obveza obrazlaganja ipak ne nalaže Općem sudu da pruži obrazloženje kojim bi se, iscrpno i točku po točku, odgovorilo na sve argumente koje su iznijele stranke u sporu. Obrazloženje, dakle, može biti implicitno pod uvjetom da se njime omogućuje zainteresiranim osobama da saznaju razloge zbog kojih Opći sud nije prihvatio njihove argumente, a Sudu da raspolaže dostatnim elementima za izvršavanje svojeg nadzora(38).
50. Nadalje, u okviru tužbe za poništenje, Sud i Opći sud ne mogu nikako zamijeniti vlastito obrazlaganje onim autora pobijanog akta(39). Stoga, sudac Unije ne može pravni akt Unije utemeljen na netočnim razlozima, čak i nezakonitima ili nedostatnima, upotpuniti potpuno različitim razlozima da bi ga potom održao na snazi. Naime, izvan područja primjene neograničene nadležnosti (članak 261. UFEU‑a), sudac Unije ne može izmijeniti osporavani akt, nego ga mora proglasiti ništavim ako je i u mjeri u kojoj je tužba za poništenje osnovana (članak 264. stavak 1. UFEU‑a)(40).
51. Međutim, kad je tomu tako, suca Unije ništa ne sprečava, s jedne strane, da temeljito ispita žalbene razloge i argumente koje su iznijeli žalitelji radi provjere njihove osnovanosti te njihovog detaljnog razmatranja(41). S druge strane, iz sudske prakse proizlazi da, ako u tužbi za poništenje Opći sud bude morao tumačiti obrazloženje pobijanog akta na različit način od njegovog autora, čak, u određenim okolnostima, odbiti njegovo formalno obrazloženje, on to ne može učiniti ako to ne opravdava ni jedan materijalni element(42).
52. Stoga, s obzirom na načela izražena sudskom praksom, po mojem mišljenju, treba ocijeniti je li Opći sud nezakonito zamijenio vlastito obrazloženje onime iz sporne odluke. U tu svrhu, treba ocijeniti je li u pobijanoj presudi Opći sud samo, iako detaljno, ispitao žalbene razloge i argumente koje su istaknuli žalitelji u žalbi pred ovim sudom kako bi provjerio njihovu utemeljenost ili je, naprotiv, Opći sud odluku upotpunio potpuno različitim razlozima kako bi je zadržao na snazi.
53. U tom pogledu, treba još dodati, ako je istina kako to tvrde društva grupe Alstom, da je europski postupak o nadzoru zakonitosti akata institucija zapravo „postupak protiv jednog akta”, tako da, kako je već navedeno, nije moguće dodavati nove i različite razloge tom aktu da bi ga se „spasilo”, što nimalo ne umanjuje činjenicu da, za potpuno izvršavanje nadzora zakonitosti, sudac Unije treba moći potpuno odgovoriti na argumente koje su pred njim istaknuli žalitelji. U tu svrhu, moguće je da ovaj sudac bude pozvan analizirati istaknute argumente ili dokaze tijekom upravnog postupka, čak i detaljnije nego je to navedeno u pobijanom aktu(43). Naime, pod uvjetom da je obrazloženje akta samo po sebi dovoljno i da nije zahvaćeno pogreškom, Opći sud ništa ne sprečava da pruži obrazloženje koje sadržava, kao odgovor na argumente koje su stranke u sporu pred njim iznijele, analizu ili ocjenu koja se odnosi na argumente ili dokaze koji su izneseni pred Komisijom, a koja je detaljnija od one iz pobijanog akta.
2. Prvi dio drugog žalbenog razloga društava grupe Alstom
54. Prvim dijelom drugog žalbenog razloga, koji se odnosi na točke 101. do 110. pobijane presude, društva grupe Alstom prigovaraju Općem sudu to što je zamijenio vlastitu ocjenu onom Komisije i da je uveo važne razloge koji služe kao a posteriori pravna osnova za odluku u pogledu ispitivanja elemenata kojima je cilj oboriti pretpostavku o izvršavanju odlučujućeg utjecaja Alstoma na njegova društva kćeri tijekom razdoblja od 7. prosinca 1992. do 8. siječnja 2004. Osobito, točke 102. do 110. pobijane odluke sadrže analizu nekih argumenata koje je iznio Alstom u točkama 90. do 150. svojeg odgovora na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku. Opći će sud zauzima stajalište o tim dokazima i ocjenjuje ih, iako se te ocjene ne nalaze u spornoj odluci i stoga su bile dodane tekstu te odluke.
55. U tom sam pogledu, ponajprije, već u analizi prvog dijela prvog žalbenog razloga(44) koji su istaknula društva grupe Alstom istaknuo da Opći sud nije počinio pogrešku presudivši da je Komisija pružila dostatno obrazloženje u spornoj odluci, pripisavši Alstomu odgovornost za povredu počinjenu tijekom razdoblja od 7. prosinca 1992. do 8. siječnja 2004.
56. U tom kontekstu, pobijana presuda ne dopunjuje osporavanu presudu razlozima posve različitim od onih na koje se Komisija oslonila kako bi utvrdila da postoji odgovornost Alstoma. Naime, obrazloženje pobijane presude u skladu je s razlozima iz sporne odluke. Točno je da je, u odgovoru na argumente koje je Alstom istaknuo pred njim, Opći sud u točkama 102. do 109. pobijane presude proveo vrlo preciznu analizu niza dokumenata koje je Alstom dostavio tijekom upravnog postupka. Tako podrobna analiza ne nalazi se u spornoj odluci. To ipak ne znači da je Opći sud nezakonito zamijenio obrazloženja.
57. Naime, u skladu s onim što sam naveo u prethodnoj točki 53., smatram da, u mjeri u kojoj je obrazloženje sporne odluke u pogledu pripisivanja Alstomu povrede počinjene za vrijeme razdoblja o kojem je riječ, samo po sebi dovoljno i da nije zahvaćeno pogreškom, Opći sud ništa ne sprečava da, kako bi odgovorio na argumente koje je pred njim iznio Alstom, pruži detaljnu analizu argumenata i dokaza koji su izneseni pred Komisiju, a koja je detaljnija od one iz sporne odluke. Naprotiv, čini mi se da je takav pristup dokaz revnosti kojom je Opći sud analizirao argumente koje je pred njim iznio Alstom.
58. Iz tih razmatranja slijedi da se prvi dio drugog žalbenog razloga društava grupe Alstom treba odbiti.
3. Prvi žalbeni razlog Areve i drugi dio drugog žalbenog razloga društava grupe Alstom
a) Argumenti stranaka
59. U prvom žalbenom razlogu, koji se odnosi na točke 144. do 152. pobijane presude, Areva ističe da je Opći sud povrijedio obvezu obrazlaganja i pravo na obranu. Areva ističe da je u točki 150. pobijane presude Opći sud zamijenio svoju ocjenu onom Komisije, a posteriori dodajući u spornu odluku dva nova elementa kako bi odbio tvrdnje prema kojima u razdoblju od 9. siječnja 2004. do 11. svibnja 2004. Areva i Areva T&D Holding nisu imali dovoljno iskustva u sektoru P i D kako bi mogli stvarno izvršavati odlučujući utjecaj na ponašanje njihovih društava kćeri. Areva, s jedne strane, osporava tvrdnju prema kojoj je mogla steći znanje o sektoru P i D tijekom razdoblja između sklapanja ugovora o prijenosu Alstomovih P i D društava kćeri u rujnu 2003. i stvarnog prijenosa tih društava kćeri 8. siječnja 2004., i, s druge strane, tvrdnju prema kojoj nije bilo isključeno da je zapošljavanje novog direktora za ta društva kćeri izvan grupe omogućilo Arevi stjecanje stručnog znanja u sektoru P i D.
60. Kao prvo, Areva tvrdi da Komisija nije prethodno navela ova dva elementa te stoga oni predstavljaju dodatak ili zamjenu razloga koje je proveo Opći sud, a na kojima se temelji sporna odluka. Kao drugo, iz argumenata Općeg suda ne mogu se utvrditi razlozi zbog kojih Opći sud nije prihvatio razloge Areve, te je pobijana presuda stoga zahvaćena pogreškom koja se odnosi na manjkavo obrazloženje. Kao treće, Opći sud je povrijedio i Arevino pravo na obranu. S jedne strane, oslanjajući se na elemente koji su zapravo pretpostavke, Opći sud je pretpostavku većinskog udjela u kapitalu učinio neoborivom i Arevi nametnuo nemogući teret dokazivanja (probatio diabolica) kad je riječ o njezinim nastojanjima da dokaže da nije stvarno izvršavala odlučujući utjecaj na svoja bivša društva kćeri, zahtijevajući od nje da pruži negativan dokaz o svojem nemiješanju u njihovo ponašanje. S druge strane, Opći sud nije Arevi pružio mogućnost da se izjasni o prethodno navedenim novim elementima u spornoj odluci.
61. U svojoj replici Areva tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što nije sankcionirao Komisiju zbog povrede njezine obveze obrazlaganja u okviru analize stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja Areve na njezina bivša društva kćeri. Areva osobito ističe da je Komisija zanemarila neke argumente koje je istaknula Areva i nije zauzela podrobno stajalište o drugim argumentima koje je iznijela.
62. U drugom dijelu njihovog drugog žalbenog razloga, društva grupe Alstom, a osobito T&D Holding SA, u biti ističu isti prigovor kakav je istaknula Areva a koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja koju ima Opći sud. Stoga oni smatraju da se Opći sud nije ograničio na odlučivanje o točkama koje se nalaze u spornoj odluci u pogledu stjecanja znanja društva T&D Holding SA o sektoru P i D, nego je dodao dva nova elementa, to jest elemente koje je spomenula Areva, a koji su prethodno navedeni u točki 59. Ova dva elementa nisu bila raspravljena tijekom upravnog postupka tako da je Opći sud izmijenio i dopunio obrazloženje sporne odluke izvršivši nezakonitu zamjenu razloga.
63. Komisija se protivi tim argumentima. Osobito tvrdi da je Arevin prigovor koji se temelji na nedostatnom obrazloženju nedopušten jer Areva zapravo ne osporava obrazloženje presude, nego ocjenu dokaza koju je izvršio Opći sud, što je u žalbi nedopušteno.
b) Analiza
64. Najprije treba, s obzirom na kriterije prethodno navedene u točkama 47. do 53., provjeriti je li u pobijanoj presudi Opći sud zamijenio razloge kako to tvrde Areva i društva grupe Alstom. Njihove se argumentacije osobito odnose na dva elementa – prethodno navedena u točki 59. – koja je u točki 150. pobijane presude Opći sud navodno dodao obrazloženju sporne odluke(45). U tu svrhu, smatram da je potrebno početi od detaljne analize pobijane presude.
65. U točkama 144. do 152. pobijane presude, Opći sud je odbio tužbeni razlog Areve i T&D Holdinga koji se temelji na činjenici da je Komisija povrijedila pravilâ o pripisivanju povredâ tako što im je pripisala odgovornost za povredu u razdoblju od 9. siječnja do 11. svibnja 2004. kao društava majki sa stopostotnim vlasništvom u Arevi T&D SA i Arevi T&D AG. Areva i T&D Holding isticali su da elementi koje su iznijeli tijekom upravnog postupka imaju dostatnu dokaznu vrijednost za obaranje pretpostavke o odgovornosti koja proizlazi iz potpunog vlasništva društava majki nad temeljnim kapitalom društava kćeri.
66. Kako bi odbio taj tužbeni razlog, Opći sud je u pobijanoj presudi najprije analizirao spornu odluku i pozvao se na relevantna načela sudske prakse (točke 144. i 145.). Nadalje, Opći sud je smatrao da Areva i T&D Holding moraju oboriti prethodno navedenu pretpostavku o odgovornosti (točka 146.) te da, stoga, treba preispitati imaju li činjenice iznesene tijekom upravnog postupka i ponovno iznesene pred Općim sudom dovoljnu dokaznu vrijednost za obaranje pretpostavke o odgovornosti (točka 147.). Opći sud je tako naveo argumente koje su iznijeli Areva i T&D Holding tijekom upravnog postupka te, osobito, argumente o manjku iskustva u sektoru P i D (točka 148.), da bi naposljetku zaključio u točki 149. da u pogledu razloga iznesenih u točki 150. ti elementi, uzeti pojedinačno ili u cjelini, nisu takvi da bi dokazali da su društva kćeri doista samostalno od Areve i T&D Holdinga određivala svoj pravac djelovanja na tržištu te da, posljedično, Komisija nije u spornoj odluci napravila pogrešku u ocjeni odbivši te elemente jer nemaju dokaznu vrijednost.
67. Preciznije, kako bi došao do tog zaključka, Opći sud se u točki 150. pobijane presude oslonio, s jedne strane, na utvrđenje da tvrdnje Areve i T&D Holdinga − prema kojima ova društva nisu imala dovoljno iskustva da bi stvarno izvršavala odlučujući utjecaj na svoja društva kćeri − nisu bile dokazane te, s druge strane, na razmatranje da se iz tih tvrdnji nije moglo zaključiti da su oba društva majke nužno odustala od izvršavanja takvog utjecaja. Ove ocjene nisu bile osporene u argumentacijama stranaka.
68. Opći sud je u tom okviru i, osobito, da bi ojačao svoju argumentaciju naveo prvi argument na koji upućuju Areva i T&D Holding tvrdeći da nije bilo isključeno da su ova društva mogla steći ili barem razviti svoja znanja o sektoru P i D tijekom pregovora koji su započeli radi prijenosa Alstomove djelatnosti P i D. Ovo mi se dodatno razmatranje koje je Opći sud proveo na temelju informacija sadržanih u predmetu(46) čini sasvim razumnim i isključivo u svrhu odgovora na argument koji su pred njim istaknuli Areva i T&D Holding. Naime, očito je da grupa poput Areve ne provodi tako velik i važan postupak a da nije stekla krajnje precizne informacije o sektoru o kojem je riječ kako bi ocijenila rizike takvog postupka.
69. Nadalje, Opći sud se pozvao na drugi argument koji navode Areva i T&D Holding, to jest na pitanje koje je već razmotreno u uvodnoj izjavi 370. sporne odluke, a koje se odnosi na imenovanje novog člana uprave Areve, koji je imenovan i generalnim direktorom Areve T&D Holding i predsjednikom divizije P i D te članom izvršnog odbora Areve. S obzirom na to imenovanje do kojeg je došlo, kako proizlazi iz uvodne izjave 370. sporne odluke, deset dana nakon što je Areva provela postupak stjecanja, Opći sud je, u skladu s navedenom uvodnom izjavom sporne odluke, smatrao u točki 150. pobijane presude, da „daleko od toga da dokazuje samostalnost [društava kćeri] unutar grupe Areva, zapošljavanje tog novog direktora izvan grupe, naprotiv, potvrđuje da su početkom dotičnog razdoblja Areva i Areva T&D Holding imale organizaciju koja im je omogućavala izvršavanje stvarnog utjecaja na svoja društva kćeri aktivna u sektoru P i D, koja su u njihovom stopostotnom vlasništvu i odlučujući utjecaj na njihovo ponašanje na tržištu” [neslužbeni prijevod]. Rečenica na koju upućuju Areva i T&D Holding koja se odnosi na činjenicu da se nije moglo isključiti da je navedeno „zapošljavanje izvan grupe omogućilo Arevi i Arevi T&D Holdingu stručno znanje koje im je nedostajalo u tom sektoru” [neslužbeni prijevod] predstavlja samo umetnutu rečenicu kojom želi osnažiti odbijanje argumenta o nedostatku iskustva u sektoru P i D. Ta se rečenica, stoga, po mojem mišljenju, ne može smatrati ključnim elementom na kojem bi se temeljilo obrazloženje pobijane presude.
70. Iz ove podrobne analize pobijane presude proizlazi da, suprotno od onoga što ističu Areva i društva grupe Alstom, ispitujući u točkama 144. do 152. pobijane presude o navodnoj samostalnosti društava kćeri koji su izneseni pred Općim sudom, potonji je jednostavno detaljno odgovorio na argumente koji su pred njim istaknuti te je stoga izvršavao svoj nadzor zakonitosti sporne odluke ne zamijenivši vlastito obrazloženje onim koje je u toj odluci iznijela Komisija(47). Prigovor koji se temelji na nezakonitoj zamjeni razloga stoga, po mojem mišljenju, treba odbiti.
71. Areva nadalje tvrdi da je došlo do povrede obveze obrazlaganja jer joj ocjena Općeg suda o navodnim dvama novim elementima dodanima spornoj odluci nije omogućila da shvati na koji bi način ti elementi mogli opravdati utvrđenje o stvarnom izvršavanju odlučujućeg utjecaja.
72. U tom pogledu, a da nije potrebno izjasniti se o pitanju dopuštenosti određenih argumenata Areve koje je iznijela Komisija, dovoljno je, po mojem mišljenju, istaknuti da iz analize točaka 144. do 152. pobijane presude koju sam proveo u prethodno navedenim točkama 65. do 69. proizlazi da dva elementa koja je istaknula Areva ne tvore nove elemente koje je uveo Opći sud osnovi sporne odluke, nego samo tvore dopunu ocjeni u odgovoru na argument koji je Areva iznijela pred Komisijom i pred Općim sudom, prema kojem Areva nije mogla stvarno izvršavati odlučujući utjecaj na svoja društva kćeri zbog nedostatka iskustva u sektoru P i D. Ovi argumenti, stoga, nisu temelj za utvrđenje o stvarnom izvršavanju odlučujućeg utjecaja kako to tvrdi Areva.
73. Areva nadalje tvrdi da je došlo i do povrede njezinog prava na obranu. Kao prvo, što se tiče prigovora koji se temelji na činjenici da nije imala mogućnost izjasniti se o tim dvama navodno novim argumentima o kojima je riječ, treba istaknuti da, u mjeri u kojoj ovi elementi samo tvore dopunu ocjene iznesene u pobijanoj presudi kao odgovor na argumente koje je istaknula sama Areva, Areva ne može tvrditi da joj je Opći sud nužno morao dati priliku za izjašnjavanje u tom pogledu.
74. Kao drugo, kada je riječ o prigovoru Areve koji se temelji na činjenici da je Opći sud povrijedio njezino pravo na obranu time što joj je nametnuo nemoguć teret dokazivanja (probatio diabolica), već sam imao priliku primijetiti da je, uzevši u obzir prirodu pretpostavke koja dopušta da se postupkom logičke dedukcije izvede dokaz o nepoznatoj činjenici iz poznate činjenice, čini se logičnim da osoba protiv koje se taj dokaz primjenjuje načelno pruži negativan dokaz o navodnoj činjenici. Iz same okolnosti da se takav dokaz zahtijeva ne može se zaključiti da je pretpostavka neoboriva, osobito kada, kao u našem slučaju, taj dokaz treba tražiti od osobe protiv koje se ta pretpostavka primjenjuje(48). Iz toga slijedi da Areva ne tvrditi da je došlo do povrede njezinog prava na obranu time što je Opći sud od nje zatražio da dokaže da nije izvršavala odlučujući utjecaj na svoja društva kćeri.
75. Kao treće, što se tiče kritike koju je u svojoj replici iznijela Areva, a koja je prethodno navedena u točki 61., treba podsjetiti da iz članka 42. stavka 2. i članka 118. Poslovnika(49) proizlazi da je tijekom postupka zabranjeno iznositi nove razloge, osim ako se ne temelje na pravnim ili činjeničnim pitanjima za koja se saznalo tijekom postupka. Mora se utvrditi da je Areva tek u stadiju replike navela taj razlog(50) i da se on ne temelji na elementima koji su otkriveni nakon podnošenja žalbe(51). Takav novi razlog, istaknut prvi put tijekom ovog postupka, po mojem je mišljenju očito zakašnjelo istaknut te stoga nedopušten(52).
76. S obzirom na prethodno izneseno, smatram da prvi žalbeni razlog Areve i drugi dio drugog žalbenog razloga društava grupe Alstom treba odbiti.
4. Četvrti dio drugog žalbenog razloga društava grupe Alstom
77. U četvrtom dijelu njihovog drugog žalbenog razloga društva grupe Alstom tvrde da postoji nedostatak u obrazloženju pobijane presude, utoliko što se iz njezine točke 206., s jedne strane, ne mogu utvrditi razlozi zbog kojih je Komisija mogla, ne obrazloživši spornu odluku u tom smislu, izreći novčane kazne subjektima koji više nisu tvorili gospodarsku jedinicu u trenutku donošenja sporne odluke i, s druge strane, zašto sudska praksa koju su ta društva navela nije bila relevantna.
78. U tom pogledu, u analizi drugog dijela prvog žalbenog razloga društava grupe Alstom, u prethodno navedenim točkama 40. do 42., već sam izložio razloge zbog kojih smatram da Komisiju u ovom slučaju ne treba sankcionirati zato što nije pružila posebno obrazloženje koje se odnosi na činjenicu da je društvu majci sa njegovim društvom kćeri koje je izravno sudjelovalo u zabranjenom sporazumu izrečena novčana kazna za čije plaćanje su solidarno odgovorni iako oni više nisu tvorili gospodarsku jedinicu u vrijeme donošenja sporne odluke.
79. U točki 206. pobijane presude, Opći sud je dobro objasnio da je Komisija mogla izreći novčanu kaznu za čije su plaćanje solidarno odgovorna društva koja, na dan donošenja odluke, nisu više pripadala istoj grupi ako je solidarna odgovornost za plaćanje novčane kazne pokrivala tek razdoblje povrede u kojem su društva tvorila gospodarsku jedinicu i stoga jednog poduzetnika u smislu prava tržišnog natjecanja. Opći sud je također izložio da iz sudske prakse ne proizlazi, i to neovisno o okolnosti da su stranke navodile ili nisu navodile tu sudsku praksu, da novčana kazna za čije su plaćanje solidarno odgovorna može izreći samo društvima koja tvore gospodarsku jedinicu na dan donošenja odluke kojom se izriče novčana kazna.
80. U tim okolnostima, Općem sudu ne može se prigovoriti nikakva povreda obveze obrazlaganja, tako da i četvrti dio drugog žalbenog razloga, po mojem mišljenju, također treba odbiti.
81. Iz svega prethodno navedenoga proizlazi da, po mojem mišljenju, osim što se tiče trećeg dijela drugog žalbenog razloga društava grupe Alstom, koji će, kako je navedeno, poslije biti analiziran, ovaj žalbeni razlog kao i prvi žalbeni razlog Areve treba odbiti.
C – Treći žalbeni razlog društava grupe Alstom, koji se temelji na povredi članka 101. UFEU‑u, osobito na pravilima koja uređuju pripisivanje povrede kao i pravnih načela o pravičnom suđenju i pretpostavci nedužnosti
82. U svojem trećem žalbenom razlogu, koji se dijeli na dva dijela, društva grupe Alstom tvrde da postoji povreda članka 101. UFEU‑a i, osobito, pravilâ koja uređuju pripisivanje praksi njezinoga društva kćeri društvu majci, kao i načela o pravu na pravično suđenje i pretpostavci nedužnosti, ugrađenih u članke 47. i 48. Povelje Europske unije o temeljnim pravima i zajamčenih člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
1. Prvi dio koji se odnosi na nemogući teret dokazivanja (probatio diabolica) nametnut Alstomu
83. U prvom dijelu ovog žalbenog razloga koji se odnosi na točke 84. do 110. pobijane presude, u nastojanju da dovedu u pitanje sudsku praksu Suda o pripisivanju društvu majci povreda koje je počinilo njezino društvo kći te posebno pretpostavku većinskog udjela u kapitalu, društva grupe Alstom prigovaraju Općem sudu da je navedenu pretpostavku primijenio tako da je učinjena neoborivom obvezujući društvo majku na nemoguć teret dokazivanja u svrhu njezina pobijanja. Naime, izvesti zaključak o stvarnom izvršavanju odlučujućeg utjecaja samo iz postojanja organizacijskih, gospodarskih i pravnih veza između društva majke i jednog od njegovih društava kćeri, a ne iz točnih činjenica povezanih s nekim stvarnim ponašanjem na tržištu o kojem je riječ, kao što je to učinio Opći sud u točki 110. pobijane presude, prelazi granice razumnog činjenjem pretpostavke većinskog udjela u kapitalu neoborivom i stoga nametanjem nemogućeg tereta dokazivanja (probatio diabolica). U skladu sa sudskom praksom Suda, Komisija se ne može samo pozivati na veze svojstvene postojanju grupe, nego mora utvrditi stvarnu umiješanost društva majke u dotično tržište. Odlučujući utjecaj dokazuje se na tom tržištu i za predmetnu praksu. U tom je pogledu potrebno dokazati da su korištene strukturne veze, konkretno, radi utjecaja na ponašanje društva kćeri na tržištu. Takva primjena pretpostavke većinskog udjela u kapitalu ozbiljno utječe na pravo na pravično suđenje i pretpostavku nedužnosti.
84. Ovaj dio trećeg žalbenog razloga društava grupe Alstom temelji se, po mojem mišljenju, na pogrešnom tumačenju pobijane presude.
85. Naime, iz točke 103. pobijane presude proizlazi da je Opći sud utvrdio da dokumenti koje je Alstom predočio tijekom upravnog postupka potvrđuju činjenicu da je „uprava grupe Alstom, pod Alstomovom odgovornošću, sudjelovala u utvrđivanju djelovanja na tržištu u pogledu sektora P i D grupe Alstom i različitih segmenata njezinih djelatnosti, te da je trajno nadzirala provedbu takvog djelovanja od strane tog sektora i različite segmente njegovih djelatnosti” [neslužbeni prijevod].
86. Društva grupe Alstom zato ne mogu isticati da je Opći sud „samo” uzeo u obzir organizacijske, gospodarske i pravne veze te da nije razmatrao stvarnu umiješanost društva majke u dotično tržište da bi iz toga izveo zaključak o izvršavanju odlučujućeg utjecaja društva majke na društva kćeri o kojima je riječ.
87. U tom pogledu, također treba istaknuti i da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, organizacijske, gospodarske i pravne veze između društva majke i njegovog društva kćeri imaju središnju ulogu u utvrđivanju samostalnosti društva kćeri u odnosu na društvo majku te u pogledu pitanja je li društvo majka pružilo dostatne dokaze za obaranje pretpostavke većinskog udjela u kapitalu(53).
88. Iako je jasno da se izvršavanje odlučujućeg utjecaja odnosi na ponašanje društva kćeri na tržištu na koje se odnosi povreda, iz sudske prakse, naprotiv, ne proizlazi da je Komisija bila dužna dokazati, kao što to navode društva grupe Alstom, da su strukturne veze korištene radi utjecaja na navedeno ponašanje kako bi se, na temelju pretpostavke većinskog udjela u kapitalu, moglo društvu majci pripisati ponašanje društva kćeri. Priznavanje takve obveze tu bi pretpostavku, naime, učinilo beskorisnom. Na društvu majci je da dokaže da je, unatoč organizacijskim, gospodarskim i pravnim vezama između njega i njegovog društva kćeri, potonje samostalno odlučivalo o svojem ponašanju na tržištu.
89. Kada je riječ o argumentaciji društava grupe Alstom prema kojoj je navedena pretpostavka o stvarnom izvršavanju odlučujućeg utjecaja protivna načelima prava na pravično suđenje i pretpostavci nedužnosti, dovoljno je podsjetiti da je ustaljena sudska praksa priznala da se tom pretpostavkom nastoji postići ravnoteža između, s jedne strane, važnosti cilja suzbijanja ponašanjâ koja se protive pravilima tržišnog natjecanja, osobito članku 101. UFEU‑a, i sprečavanja njihovog ponavljanja i, s druge strane, zahtjevâ nekih općih načela prava Unije kao što su, osobito, načelo pretpostavke nedužnosti. Upravo je zbog tog razloga pretpostavka oboriva(54). Osim toga, sama okolnost da neki subjekt ne podnese, u konkretnom slučaju, dokaze kojima bi se mogla oboriti pretpostavka o stvarnom izvršavanju odlučujućeg utjecaja ne znači da navedena pretpostavka ne može ni u kojem slučaju biti oborena(55).
90. Iz svega prethodno iznesenog slijedi da, po mojem mišljenju, prvi dio trećeg žalbenog razloga društava grupe Alstom treba odbiti.
2. Drugi dio koji se odnosi na pogrešku koja se tiče prava pri utvrđivanju stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja Areve T&D Holding na Arevu T&D SA i Arevu T&D AG tijekom razdoblja od 9. siječnja do 11. svibnja 2004.
91. Drugim dijelom svojeg trećeg žalbenog razloga T&D Holding prigovara Općem sudu „na temelju istih načela kao što su ona iznesena u prvom dijelu” [neslužbeni prijevod], da je počinio pogreške koje se tiču prava potvrdivši, u točkama 144. do 152. pobijane presude, spornu odluku u dijelu u kojem se njome utvrđuje stvarno izvršavanje odlučujućeg utjecaja Areve T&D Holding na Arevu T&D SA i Arevu T&D AG tijekom razdoblja od 9. siječnja do 11. svibnja 2004. T&D Holding ističe da se Opći sud, da bi opravdao zaključak Komisije, oslonio na dva elementa koja je iznijela Areva u svojem prvom žalbenom razlogu, a koji su spomenuti u prethodno navedenoj točki 59. njezina prvog žalbenog razloga. Konkretno, zaključak koji Opći sud izvlači iz činjenice da je Areva imenovala novog direktora Areve T&D Holdinga, koji je ujedno bio i član uprave Areve T&D SA i Areve T&D AG, to jest da nije isključeno da je zapošljavanjem tog novog direktora izvan grupe Areva dobila stručno znanje u sektoru koji se razmatra, hipotetski je scenarij bez pravne osnove. Ovaj zaključak nije u skladu s činjenicama koje su iznesene pred Općim sudom jer nije sporno da taj novi direktor nije imao nikakvu prethodnu vezu s grupom Areva te osobito da nije imao nikakva znanja o dotičnom sektoru. Iz toga proizlazi da je Opći sud smatrao da je Areva T&D Holding bila dužna pružiti negativan dokaz o nepostojanju njezina miješanja u ponašanje njezinih društava kćeri što je slično nemogućem teretu dokazivanja (probatio diabolica), i što je pretpostavku većinskog udjela u kapitalu učinilo neoborivom.
92. U ovom su drugom dijelu trećeg žalbenog razloga društava grupe Alstom samo preuzeti neki od argumenata koje je Areva iznijela u svojem prvom žalbenom razlogu koji je analiziran, i odbijen, u prethodno navedenim točkama 59. do 76.
93. Kada je, osobito, riječ o iznesenome u pogledu tereta nemogućeg dokazivanja (probatio diabolica), upućujem na moja razmatranja iz prethodno navedene točke 74.
94. Kada je riječ o okolnosti da je Opći sud u točki 150. pobijane presude pozvao na činjenicu da je grupa Areva mogla steći potrebno stručno znanje u sektoru P i D zapošljavanjem novog direktora, već sam istaknuo u točki 69. da se radilo o dodatnom obrazloženju kojim se samo osnažuje odbijanje argumenta prema kojem, u nedostatku poznavanja sektora, Areva T&D Holding nije mogla stvarno izvršavati odlučujući utjecaj na svoja društva kćeri od 9. siječnja 2004., a taj se zaključak temeljio na drugim dokazima.
95. Stoga, po mojem mišljenju, slijedi da Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava potvrdivši u točkama 144. do 152. pobijane presude spornu odluku u dijelu u kojem se njome utvrđuje stvarno izvršavanje odlučujućeg utjecaja Areve T&D Holding na Arevu T&D SA i Arevu T&D AG tijekom razdoblja od 9. siječnja do 11. svibnja 2004. i da, stoga, drugi dio trećeg žalbenog razloga društava grupe Alstom, a time i taj žalbeni razlog, treba u cijelosti odbiti.
D – Četvrti žalbeni razlog i treći dio drugog žalbenog razloga društava grupe Alstom te drugi i treći žalbeni razlozi Areve koji se temelje na pogreškama koje se tiču prava i povredama prava, kao i na povredama obveze obrazlaganja u pogledu primjene pravila o solidarnoj odgovornosti za plaćanje novčane kazne
96. Četvrtom žalbenom razlogu i trećem dijelu drugog žalbenog razloga društava grupe Alstom, te drugom i trećem žalbenom razlogu Areve, u kojima je istaknuto više pogrešaka koje se tiču prava, povreda prava i povreda obveze obrazlaganja koju ima Opći sud zajednička je činjenica da se odnose, iako iz različitih perspektiva, na primjenu i tumačenje pravila o solidarnoj odgovornosti za plaćanje novčane kazne izrečene za povredu. U okviru tih žalbenih razloga, Komisija je, osim toga, istaknula prigovore nedopuštenosti i zahtjeve za zamjenu razloga koji se u većoj mjeri preklapaju. S obzirom na ova razmatranja, smatram da je korisno zajedno analizirati ove prigovore i žalbene razloge.
97. Prigovori koje su istaknule stranke protiv pobijane presude mogu se, u biti, podijeliti u dvije skupine. U prvoj skupini prigovora, žalitelji prigovaraju Općem sudu da je počinio nekoliko pogrešaka koje se tiču prava i nekoliko povreda prava uspostavljanjem „de facto solidarne odgovornosti” između dvaju sukcesivnih društava majki, Areve i Alstoma. Oni osobito ističu da uspostavljanje takve de facto solidarne odgovornosti dovodi do povrede načela pravne sigurnosti i individualnog odmjeravanja kazni. U drugoj skupini prigovora, žalitelji zahtijevaju sankcioniranje Općeg suda jer je počinio nekoliko pogrešaka koje se tiču prava tumačeći i primjenjujući pravila o solidarnoj odgovornosti koja su dovela do povrede prethodno navedenih načela, članka 7. UEZ‑a(56) kao i obveze obrazlaganja.
1. Pobijana presuda
98. Opći sud je odbio tužbene razloge i prigovore koji se temelje na povredi načela pravne sigurnosti u točkama 209. do 218. pobijane presude, tužbene razloge i prigovore koji se temelje na povredi načela individualnog odmjeravanja kazni u točkama 219. do 222. navedene presude te tužbene razloge i prigovore koji se odnose na nezakonito delegiranje ovlasti protivno članku 7. UEZ‑a u točkama 232. do 237. pobijane presude. Opći sud je tako mogao zaključiti da Komisija nije povrijedila pravila o solidarnoj odgovornosti za plaćanje novčanih kazni. Nadalje, u preinaci novčane kazne na temelju svoje neograničene nadležnosti, Opći sud je u točkama 318. do 323. pobijane presude potvrdio raspored solidarne odgovornosti koji je koristila Komisija(57).
99. Osobito, u točkama 213. do 216. pobijane presude Opći sud je odbio tužbeni razlog koji se temelji na povredi načela pravne sigurnosti protumačen kao prigovor nezakonitosti usmjeren protiv pravila o solidarnoj odgovornosti za plaćanje novčanih kazni, utoliko što bi ta pravila bila izvor nesigurnosti u pogledu plaćanja novčane kazne, utvrđivanja dužnika obveze plaćanja i pravnog položaja solidarnih sudužnika. U tu svrhu, Opći sud je najprije istaknuo da odluka kojom je Komisija nekoliko društava izrekla novčanu kaznu za čije su plaćanje solidarno odgovorni nužno proizvodi sve pravne učinke koji se, po pravu, primjenjuju na pravna pravila koja uređuju plaćanje novčanih kazni u pravu tržišnog natjecanja, i to kako u odnosima među vjerovnicima i solidarnim sudužnicima tako i u odnosima među samim solidarnim sudužnicima.
100. Nadalje, Opći sud je smatrao da Komisija, u nedostatku suprotne naznake u odluci kojom Komisija izriče novčanu kaznu za čije je plaćanje solidarno odgovorno više društava zbog protupravnog ponašanja jednog poduzetnika, ta odluka im za to ponašanje pripisuje jednaku odgovornost. Iz toga, po mišljenju Općeg suda, proizlazi da društva kojima se izriče novčana kazna za čije su plaćanje solidarno odgovorna i koja, osim ako je drukčije naznačeno u odluci kojom se izriče novčana kazna, snose jednaku odgovornost za počinjenu povredu, moraju u jednakim udjelima doprinositi plaćanju novčane kazne koja im je izrečena zbog te povrede (u daljnjem tekstu pravilo o odgovornosti u jednakim udjelima). Posljedično, društvo od kojeg Komisija naplaćuje cijeli iznos novčane kazne može, po mišljenju Općeg suda, pokrenuti postupak na temelju odluke Komisije protiv svojih solidarnih sudužnika za naplatu iznosa njihovih udjela. Na temelju tog pravila o odgovornosti u jednakim udjelima, Opći sud je zaključio da, iako odluka kojom nekoliko društava izrečena novčana kazna za čije plaćanje su solidarno odgovorna ne dopušta da se a priori utvrdi koje će od tih društava stvarno biti pozvano da plati iznos novčane kazne Komisiji, ona nije prepreka da svako od tih društava nedvosmisleno sazna točan iznos svojeg udjela u novčanoj kazni i da pokrene postupak protiv svojih solidarnih sudužnika za naplatu iznosa koje je ono platilo iznad tog udjela.
2. Uspostavljanje de facto solidarne odgovornosti između Areve i Alstoma
a) Argumenti stranaka
i) Argumenti Areve i društava grupe Alstom
101. U svojem drugom i djelomice u trećem žalbenom razlogu Areva tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kod primjene pravila o solidarnoj odgovornosti za plaćanje novčanih kazni, s jedne strane, ne sankcioniravši Komisiju zato što je uspostavila de facto solidarnu odgovornost između Areve i Alstoma, dvaju društava koja zajedno nikada nisu tvorila zajedničku gospodarsku jedinicu i, s druge strane, time što je on sam u izvršavanju svoje neograničene nadležnosti izrekao novčane kazne čiji je učinak stvaranje takve solidarne odgovornosti Ta pogreška koja se tiče prava ima za posljedicu povredu načela pravne sigurnosti i individualnog odmjeravanja kazni.
102. U drugom dijelu njihovog četvrtog žalbenog razloga, društva grupe Alstom također tvrde da je Opći sud povrijedio načela pravne sigurnosti i individualnog odmjeravanja kazni i sankcija time što nije doveo u pitanje Komisijinu primjenu pravila o solidarnoj odgovornosti, što je dovelo do stvaranja de facto solidarne obveze između društava Alstom i Areva, dvaju društava koja nikad nisu međusobno tvorila gospodarsku jedinicu. Ta de facto solidarna odgovornost izvire, s jedne strane, iz činjenice da je iznos novčane kazne od 25.500.000 eura (koji je Opći sud smanjio na 20.400.000 eura) koja je izrečena Arevi i njezinim bivšim društvima kćerima, za čije su plaćanje oni solidarno odgovorni, koji je dio iznosa novčane kazne od 53.550.000 eura (koji je Opći sud smanjio na 48.195.000 eura) koja je izrečena Alstomu i Arevi T&D SA, za čije su plaćanje oni solidarno odgovorni, i, s druge strane, iz činjenice da zbroj maksimalnih iznosa za koja su sukcesivna društva majke odgovorna premašuje iznos koji treba platiti društvo kći. U tim okolnostima, neovisno o tumačenju sporne odluke, novčana kazna koju plati jedna od grupa ima izravan utjecaj na dûg društava druge grupe, iako te grupe nikada nisu tvorile jednu gospodarsku jedinicu.
103. Međutim, kako je Opći sud presudio u predmetu Trioplast(58), uspostavljanje solidarne odgovornosti, čak i ako je samo riječ o „de facto“ solidarnoj odgovornosti, između društava koja nikad nisu tvorila jednog poduzetnika, suprotno je načelu individualnog odmjeravanja kazni stoga što bi, u takvom slučaju, poduzetnik bio kažnjen za radnje za koje nije pojedinačno odgovoran, kao i načelu pravne sigurnosti, jer društva majke ne bi mogla nedvosmisleno utvrditi točan iznos koji svako od njih mora platiti u pogledu razdoblja za koje je utvrđena njihova solidarna odgovornost za povredu zajedno s društvom kćeri. Osim toga, pravilo o odgovornosti u jednakim udjelima za čiju se primjenu zalaže Opći sud(59), čak i ako je postojala, što društva žalitelji osporavaju, nije moglo objasniti odluku koju je Opći sud donio u pobijanoj presudi. Naime, čak i da su udjeli u novčanoj kazni jednako raspoređeni među sudužnicima, iznos koji je stvarno naplaćen od jednog od društava majki i dalje ovisi o iznosu naplaćenom od ostalih društava.
104. Naposljetku, žalitelji se protive prigovoru nedopuštenosti koji je istaknula Komisija. Areva ističe da nije uvela nijedan novi element prigovorima istaknutima pred Općim sudom te da je, quod non, iznijela nove argumente (a ne nove razloge) koji podupiru žalbeni razlog koji se temelji na povredi pravila o solidarnoj odgovornosti iznesen od strane žalitelja u prvostupanjskom postupku. U svakom slučaju, između tužbe pred Općim sudom i žalbe pred Sudom pojavili su se novi činjenični i pravni elementi(60), koji su sami po sebi dovoljni za objašnjavanje toga zašto su ti argumenti izneseni samo tijekom postupka. Društva grupe Alstom ističu da, iako izraz „de facto solidarna odgovornost” nije upotrijebljen u prvom stupnju, Alstom je u više navrata naveo solidarnu odgovornost u svojim podnescima i o njoj se raspravljalo pred Općim sudom. Pozivaju se na prvi i drugi tužbeni razlog iznesen pred Općim sudom, na odgovore Komisije te na usmeni podnesak Alstomovih na raspravi. Dakle, argument koji se odnosi na de facto solidarnu odgovornost ne predstavlja novi razlog, nego samo proširenje tužbenog razloga koji je već istaknut pred Općim sudom.
ii) Argumenti Komisije
105. Komisija ističe da su drugi žalbeni razlog Areve i drugi dio četvrtog žalbenog razloga društava grupe Alstom nedopušteni kao novi razlozi kojima se mijenja predmet spora pred Općim sudom. Iz točaka 192. do 195. pobijane presude i podnesaka Areve i Alstoma pred Općim sudom vidljivo je da su se njihovi argumenti odnosili na različita pitanja koja se ni na koji način nisu odnosila na de facto solidarnu odgovornost između društava majki Alstom i Areva. Argumenti iznijeti pred Općim sudom odnosili su se, što se tiče Areve, samo na de iure, a ne na de facto solidarnu odgovornost između Areve T&D SA i njezinih sukcesivnih društava majki, te, što se tiče društava grupe Alstom, na solidarnu odgovornost između Areve T&D SA i njezinog prethodnog društva majke Alstom.
106. U pogledu merituma, Komisija ističe da činjenica da je solidarna novčana kazna izrečena Arevi T&D SA i ostalim društvima grupe Areva, iako je utvrđena solidarna odgovornost tog društva s Alstomom, može biti jednostavno objašnjena time da se radi o društvu kćeri koje je sudjelovalo u počinjenju povrede pod nadzorom dvaju sukcesivnih društva majki. Prijenos tog društva kćeri doveo je do dvostruke solidarne odgovornosti, pri čemu je društvo kći solidarno odgovorno sa svakim od njegovih društava majki. Međutim, iz toga ne proizlazi da se Areva i Alstom smatraju solidarno odgovornima. Osim toga, pristup kojim se društvu majci pripisuje isti početni iznos kao i onaj koji je pripisan za društvo kćer koje je izravno sudjelovalo u zabranjenom sporazumu, a da taj početni iznos ne bude podijeljen, u slučaju sukcesivnih društava majki, ne može se, sam po sebi, smatrati neprimjerenim(61).
107. Komisija smatra da iz toga proizlazi da se, u ovoj situaciji, kada je društvo kći Areva T&D SA utvrđeno solidarno odgovornim s njegovim dvama sukcesivnim društvima majkama, svakom od tih dvaju društava mogao izreći puni početni iznos koji je istovjetan početnom iznosu društva kćeri, te da je taj iznos zatim povećan za pojedinačno trajanje povrede svakog od adresata i otegotne okolnosti koja se temelji na ulozi predvodnika povrede. To je dovelo do triju različitih iznosa novčane kazne izrečene društvima o kojima je riječ. Iako postoji nekoliko mogućih načina utvrđivanja solidarne odgovornosti, Komisija je u izvršavanju svoje margine prosudbe odlučila da će zahtijevati plaćanje samo jednog početnog iznosa za čije su plaćanje tri društva solidarno odgovorna te je time od svih metoda koje su se mogle koristiti odabrala najpovoljniju metodu za društva majke u o kojima je riječ.
108. Nadalje, iako je po njezinom mišljenju potrebno poduprijeti zaključak Općeg suda prema kojem nije došlo do povrede načela pravne sigurnosti i individualnog odmjeravanja kazni, Komisija ipak zahtijeva od Suda da izmijeni razloge koje je utvrdio Opći sud u točkama 213. do 215. pobijane presude kako bi došao do tog zaključka. Naime, Komisija smatra da, suprotno onom što je presudio Opći sud, ona nije nadležna za odlučivanje o odgovarajućim udjelima u plaćanju novčane kazne u odnosima među različitim sudužnicima. Iako metoda upotrijebljena u ovom slučaju radi uređenja solidarne odgovornosti može imati za posljedicu preklapanje iznosa koji se može zahtijevati od Areve i Alstoma, ta metoda ne čini ta društva izravno i stricto sensu solidarno odgovornima. Naime, u pravnom je smislu važna solidarna odgovornost svakog društva majke s prenesenim društvom kćeri. Činjenica da se, u slučaju prodaje društva kćeri tijekom razdoblja povrede, povećava broj njegovih solidarnih veza ne mijenja pravnu prirodu pojedinačnih odnosa između tog društva kćeri i svakog od njegovih društava majki. U takvoj situaciji „de facto“ solidarne odgovornosti između sukcesivnih društava majki nekog društva kćeri, primjenjuju se ona razmatranja koja, prema sudskoj praksi, čine temelj za sporazumnu solidarnu odgovornost između društva majke i nekog društva kćeri.
b) Analiza
i) Dopuštenost
109. Prvo valja analizirati prigovor nedopuštenosti koji je istaknula Komisija u protiv prigovora koji se odnose na uspostavljanje de facto solidarne odgovornosti između Areve i Alstoma. Komisija u bitnom ističe da su ovi prigovori izneseni tek u stadiju žalbe te da zbog toga zapravo predstavljaju nove razloge kojima se mijenja predmet spora pred Općim sudom, te su stoga nedopušteni.
110. U tom pogledu, prvo valja podsjetiti da je u skladu s člankom 58. stavkom 1. Statuta Suda žalba podnesena Sudu ograničena na pitanja prava te se osobito može podnijeti zbog povrede prava Unije od strane Općeg suda.
111. Nadalje, članak 113. stavak 2. Poslovnika Suda(62) predviđa da žalba ne može izmijeniti predmet spora koji se vodio pred Općim sudom.
112. Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je nadležnost Suda u načelu ograničena na ocjenu pravnog rješenja za tužbenih razloga o kojima se raspravljalo pred Općim sudom(63). Dakle, stranka u načelu ne može prvi put pred Sudom istaknuti novi razlog koji nije istaknula pred Općim sudom jer bi se time Sudu omogućilo izvršavanje sudskog nadzora nad zakonitošću rješenja Općeg suda u pogledu razloga o kojima potonji nije imao priliku odlučivati(64).
113. Međutim, novi argument kojim se samo razvija ili proširuje argumentacija iznesena pred Općim sudom ne predstavlja novi razlog, već se mora smatrati zakonitim produženjem razloga iznesenog u ranijoj fazi postupka(65). Takav je argument stoga dopušten(66).
114. U ovom slučaju, najprije moram utvrditi da ni Areva ni društva grupe Alstom pred Općim sudom nisu izričito istaknuli prigovor koji se temelji na tome da je stvaranjem de facto solidarne odgovornosti između Areve i Alstoma povrijeđeno načelo pravne sigurnosti i individualnog odmjeravanja kazni, kao što su učinili u svojim žalbama. U svojim prvostupanjskim tužbama ova su društva iznijela tužbene razloge koji se temelje na povredi pravila o solidarnoj odgovornosti, međutim isključivo u vezi sa stvaranjem de iure solidarne odgovornosti između društava majki (Alstoma i Areve) i društva kćeri (Areva T&D SA), a ne u vezi sa stvaranjem de facto solidarne odgovornosti između dvaju sukcesivnih društava majki. Stoga, iako nastoje dokazati da ovi prigovori ne predstavljaju nove elemente, po mojem je mišljenju jasno da, upravo suprotno, oni to jesu.
115. Temeljno pitanje koje se ovdje postavlja jest trebaju li se ovi novi prigovori smatrati novim razlogom kojim se mijenja predmet spora, kao što tvrdi Komisija, ili se njima samo razvijaju ili proširuju razlozi izneseni pred Općim sudom, kao što to tvrde Areva i društva grupe Alstom.
116. Već sam imao priliku istaknuti da je razlika između (dopuštenog) novog argumenta i (nedopuštenog) novog razloga osjetljivo pitanje oko kojeg pristupi u sudskoj praksi nisu uvijek dosljedni(67). Isto tako, već sam istaknuo da se prigovor koji se temelji na pravnoj osnovi različitoj od razloga iznesenih pred Općim sudom mora smatrati novim razlogom koji se mora proglasiti nedopuštenim, dok prigovor iznesen u svrhu potpore razlogu koji je već istaknut pred Općim sudom može, ovisno o slučaju, predstavljati dopušteni argument(68).
117. U ovom slučaju, što se tiče ponajprije Alstoma, potrebno je istaknuti da je pred Općim sudom istaknuo drugi po redu tužbeni razlog, koji se, kao i u žalbi, temelji na povredi pravnih pravila koja se primjenjuju na solidarnu odgovornost koja dovodi do povrede načela pravne sigurnosti i individualnog odmjeravanja kazni. Točno je da se, pred Općim sudom, u okviru tog tužbenog razloga, Alstom nije izričito pozivao na uspostavljanje de facto solidarne odgovornosti između sukcesivnih društava majki, nego je zatražio ukidanje uspostavljanja odnosa solidarnosti između njega i Areve T&D SA, društava koja u trenutku donošenja odluke više nisu tvorila gospodarsku jedinicu. Međutim, potrebno je utvrditi da je u prigovoru koji se temelji na povredi načela individualnog odmjeravanja kazni Alstom izričito osporio okolnost da je iznos od 25.500.000 eura novčane kazne izrečen Arevi i njezinim bivšim društvima kćerima činio sastavni dio iznosa od 53.550.000 eura novčane kazne za čije su plaćanje solidarno odgovorni Alstom i Areva T&D SA, tvrdeći da takva solidarna podjela duga među sudužnicima dovodi do povrede načela individualnog odmjeravanja kazni(69). Ovo je posebno pitanje zatim također postavljeno na raspravi pred Općim sudom, kao što proizlazi iz tvrdnji Alstoma koje Komisija ne osporava.
118. Upravo iz ovog povezivanja solidarne novčane kazne izrečene Arevi i njezinom bivšem društvu kćeri i novčane kazne izrečene Alstomu i Arevi T&D SA za čije plaćanje su oni solidarno odgovorni proizlazi „de facto“ solidarna odgovornost između Areve i Alstoma koja se osporava u žalbi. Osim toga, u okviru prigovora koji se temelji na povredi načela pravne sigurnosti istaknutog u istom tužbenom razlogu u prvom stupnju Alstom je izričito istaknuo nesigurnost u pogledu izvršenja sankcije koja proizlazi iz Komisijine primjene pravila o solidarnoj odgovornosti(70).
119. Mora se, dakle, utvrditi da iako pred Općim sudom nije, kao što je to učinio u žalbi, izričito iznio prigovor u skladu s kojim uspostavljanje de facto solidarne odgovornosti između Alstoma i Areve, opisane tim nazivom(71), za posljedicu ima povredu načela individualnog odmjeravanja kazni i pravne sigurnosti, Alstom je ipak izričito istaknuo, u tužbenom razlogu koji se temelji upravo na istim pravnim temeljima kao i onaj razlog istaknut u žalbi, da premisa iz koje izvire takva de facto solidarna odgovornost, to jest, povezivanje dvaju solidarnih novčanih kazni između društva kćeri i sukcesivnih društava majki dovodi do takve povrede.
120. U tim okolnostima smatram da se ne može utvrditi da prigovori koje je Alstom iznio u žalbi mijenjaju predmet spora na način da ih se treba smatrati nedopuštenima. Ovim se prigovorima samo razvijaju oni istaknuti pred Općim sudom. Što se tiče Alstoma, ti se prigovori po mojem mišljenju stoga trebaju smatrati dopuštenima.
121. Međutim, što se tiče Areve, situacija je donekle različita. U prvom stupnju Areva je, kao i Alstom, istaknula tužbeni razlog (četvrti) koji se temelji na povredi pravila koja se odnose na solidarnu odgovornost, a koji se izričito odnosi samo na izricanje novčane kazne za čije je plaćanje Areva TD&D SA solidarno odgovorna s Alstomom, a ne na stvaranje de facto solidarne odgovornosti između sukcesivnih društava majki. U okviru tog tužbenog razloga, Areva je tvrdila da je pogrešna primjena pravila koja se odnose na solidarnu odgovornost dovela do povrede načela pravne sigurnosti(72), ali u tom smislu nije istaknula prigovor koji se temelji na povredi načela individualnog odmjeravanja kazni. Osim toga, za razliku od Alstoma, iz podnesaka Areve ne proizlazi da je, pred Općim sudom, u okviru tog tužbenog razloga izričito osporila okolnost da njezina novčana kazna čini sastavni dio novčane kazne za čije su plaćanje solidarno odgovorni Alstom i Areva T&D SA. Dakle, za Arevu je veza između tužbenog razloga istaknutog u prvom stupnju i novog prigovora iznesenog u žalbi slabija nego što je to slučaj kod Alstoma.
122. Međutim, u ovom je slučaju, kao prvo, Areva u prvom stupnju istaknula tužbeni razlog koji se barem djelomično oslanja na isti pravni temelj kao i onaj istaknut u žalbi, to jest, žalbeni razlog koji se temelji na povredi načela pravne sigurnosti u primjeni pravila o solidarnoj odgovornosti. Kao drugo, u svojoj argumentaciji koja se temelji na povredi pravila o solidarnoj odgovornosti(73), Areva je iznijela pitanja koja se tiču veze uspostavljene između Areve i Alstoma s obzirom na dvostruku solidarnu odgovornost za plaćanje novčane kazne između nje i Areve T&D SA, s jedne strane, i Alstoma i Areve T&D SA, s druge strane. Kao treće, kao što proizlazi iz prethodno navedene točke 101., za razliku od Alstoma, Areva je izričito zahtijevala sankcioniranje primjene pravila o solidarnoj odgovornosti koju je proveo sam Opći sud, utoliko što su ona imala za učinak uspostavljanje „de facto“ solidarne odgovornosti. U tom pogledu, iz sudske prakse proizlazi da žalitelj može podnijeti žalbu ističući pred Sudom žalbene razloge koji proizlaze iz same pobijane presude, kojima se, pravno, kritizira njezina osnovanost(74). Kao četvrto, potrebno je istaknuti, s jedne strane, da je Alstom pitanje povezivanja dviju solidarnih novčanih kazni, kako sam istaknuo u prethodno navedenim točkama 117. i 118., iznio pred Općim sudom, tako da ovo pitanje nije bilo u potpunosti nepoznato u sporu pred njim i, s druge strane, da je Opći sud spojio dva predmeta i donio jedinstvenu presudu kojom je odlučio o svim tužbenim razlozima koje su iznijele stranke u postupku pred njim(75).
123. U tim posebnim okolnostima ocjenjujem da se može smatrati da prigovor koji se temelji na činjenici da se uspostavljanjem de facto solidarne odgovornosti između Areve i Alstoma povrijedilo načelo pravne sigurnosti ne može promijeniti predmet spora kako je utvrđen pred Općim sudom. Suprotno tome, s obzirom na to da ni Areva ni njezina bivša društva kćeri koja su sužalitelji pred Općim sudom (sada društva kćeri Alstoma i sužalitelji u predmetu C‑253/11 P) nisu istaknuli prigovor koji se temelji na povredi načela individualnog odmjeravanja kazni, smatram da se u njihovom slučaju taj prigovor treba smatrati nedopuštenim.
ii) Meritum
124. I Areva i društva grupe Alstom u bitnome prigovaraju Općem sudu da je povrijedio načelo pravne sigurnosti i individualnog odmjeravanja kazni potvrdivši Komisijinu primjenu pravila o solidarnoj odgovornosti koja je dovela do stvaranja de facto solidarne odgovornosti između Areve i Alstoma, dvaju društava koja nikada nisu tvorila jedinstveni gospodarski subjekt.
125. U tom je pogledu potrebno, kao prvo, podsjetiti da načelo pravne sigurnosti predstavlja opće načelo prava Unije koje, osobito, zahtijeva da svi akti koje donose institucije Unije moraju biti jasni i precizni i omogućiti zainteresiranim osobama da znaju točan opseg obveza koje im taj propis nameće i da potonje osobe mogu nedvojbeno znati svoja prava i obveze te da se posljedično mogu ponašati u skladu s njima(76). Ovo se načelo mora osobito strogo poštovati kad se radi o aktu koji može imati financijske posljedice, kako bi zainteresirane osobe mogle sa sigurnošću utvrditi opseg obveza koje su im tim aktom nametnute(77).
126. Također valja podsjetiti da načelo individualnog odmjeravanja kazni, koje je posljedica načela osobne odgovornosti koje se primjenjuje u svim upravnim postupcima u kojima se mogu izreći sankcije na temelju prava tržišnog natjecanja(78) nalaže da se osoba smije kazniti samo za radnje za koje je individualno optužena. Dakle, na temelju tog načela kažnjivo se djelo može pripisati samo njegovom počinitelju(79) te, posljedično, samo krivac može snositi kaznu(80).
– Uspostavljanje de facto solidarne odgovornosti
127. U ovom su slučaju Komisija i, nakon izmjene novčane kazne, Opći sud izrekli Alstomu novčanu kaznu u iznosu od 53.550.000 eura (koju je Opći sud smanjio na 48.195.000 eura) utvrdivši Arevu T&D SA odgovornom za plaćanje ukupnog iznosa te novčane kazne. Od iznosa novčane kazne izrečene Arevi T&D SA, Arevi i njezinim drugim dvama bivšim društvima kćerima presuđeno je da su solidarno odgovorna za isplatu novčane kazne s Arevom T&D SA do visine iznosa od 25.500.000 eura (smanjenog na 20.400.000 eura nakon što je Opći sud izmijenio novčanu kaznu). Dakle, presuđeno je da je društvo kći, Areva T&D SA, solidarno odgovorno za plaćanje svoje novčane kazne zajedno sa svojim bivšim i sa svojim novim društvom majkom.
128. U tom je pogledu potrebno istaknuti da je neosporno da Areva i Alstom nikada nisu tvorili jedinstveni gospodarski subjekt, a time ni, zajedno, jednog poduzetnika u smislu prava tržišnog natjecanja. U ovom je slučaju društvo kći, to jest Areva T&D SA, koje je tvorilo jedan gospodarski subjekt sa, sukcesivno, Alstomom, tijekom razdoblja od 7. prosinca 1992. do 8. siječnja 2004., i Arevom i njezinim bivšim društvima kćerima od 9. siječnja do 11. svibnja 2004. Zbog toga su Komisija te nakon nje i Opći sud izrekli kaznu za koju je isključivo društvo kći bilo de iure solidarno odgovorno sa svojim sukcesivnim društvima majkama. Komisija i Opći sud nisu uspostavili de iure solidarnu odgovornost između samih društava majki.
129. U skladu s posebnim ciljem solidarne odgovornosti(81), Komisija uživa punu slobodu u smislu naplate novčane kazne od bilo koje od predmetnih pravnih osoba ovisno o njihovoj mogućnost plaćanja. Stoga pri utvrđivanju solidarne odgovornosti kako je navedena u točki 127., Komisija može zahtijevati plaćanje dijela ili ukupnog iznosa novčane kazne od društva kćeri ili od bilo kojeg od društava majki koja su ga sukcesivno nadzirala, sve dok novčana kazna nije u cijelosti plaćena.
130. Međutim, jasno je da kod takvog rasporeda solidarne odgovornosti naplata novčane kazne od jednog od društava majki nužno ima utjecaj na naplatu od drugog društva majke. Tako, ako Komisija naplati cjelovit iznos novčane kazne od Alstoma, društvo kći (Areva T&D SA, sada Alstom Grid SAS) bit će u potpunosti oslobođeno obveze plaćanja novčane kazne Komisiji te će Areva i njezina druga bivša društva kćeri, solidarni sudužnici Areve T&D SA, također biti oslobođeni plaćanja Komisiji. U suprotnom, ako Komisija naplati od Areve iznos njezine novčane kazne, društvo kći i njezin solidarni sudužnik Alstom bit će oslobođeni plaćanja do visine iznosa novčane kazne koji je Areva platila Komisiji.
131. Na takvu se „de facto“ solidarnu odgovornost pozivaju Alstom i Areva.
– Povreda načela individualnog odmjeravanja kazni i pravne sigurnosti
132. Predstavlja li takav raspored solidarne odgovornosti između pravnih osoba osuđenih za kršenje pravila tržišnog natjecanja, što dovodi do uspostavljanja de facto solidarne odgovornosti između društava majki, koja nikada nisu tvorila jedinstveni gospodarski subjekt, povredu načela pravne sigurnosti i individualnog odmjeravanja kazni?
133. U ovom bi slučaju, s jedne strane, Komisijina primjena pravila o solidarnoj odgovornosti, koju je potvrdio Opći sud, dovela do povrede načela individualnog odmjeravanja kazni, kako je prethodno navedeno u točki 126., ako bi, u prethodno navedenom sustavu solidarne odgovornosti, pravna osoba od koje Komisija naplati novčanu kaznu morala platiti novčanu kaznu za kažnjiva djela koja se ne mogu pripisati poduzetniku za kojeg odgovara zbog povrede i, osobito u ovom slučaju, za kažnjiva djela počinjena tijekom razdoblja za koje predmetna pravna osoba nije mogla (ili još nije mogla) odgovarati za protupravno ponašanje jer više nije (ili još nije) činila dio jedinstveni gospodarski subjekt odgovoran za takvo ponašanje.
134. S druge strane, do povrede načela pravne sigurnosti došlo bi da je sustav solidarne odgovornosti odabran u spornoj odluci i potvrđen u pobijanoj presudi imao za posljedicu da zainteresirane osobe, to jest pravne osobe sankcionirane za protupravno ponašanje pripisano gospodarskoj jedinici kojoj su pripadale, nisu mogle sa sigurnošću i nedvosmisleno utvrditi opseg obveza koje su im nametnute aktima institucija, to jest spornom odlukom te, u dijelu u kojem se njome potvrđuje raspored solidarne odgovornosti, pobijanom presudom.
135. Kako sam istaknuo u točki 128. u ovom slučaju Areva i Alstom nikada nisu tvorili jedinstveni gospodarski subjekt, a time ni zajedno jednog poduzetnika u smislu prava tržišnog natjecanja. S druge strane, oni su s društvom kćeri Areva T&D SA sukcesivno tvorili dva zasebna gospodarska subjekta, od kojih je svaki pojedinačno odgovoran za zabranjeni sporazum tijekom različitih razdoblja i u različitim uvjetima.
136. Osim toga, mora se utvrditi da, u ovom slučaju, odgovornost svakog od društava majki u potpunosti proizlazi iz odgovornosti društva kćeri, tako da, u mjeri u kojoj je Komisija u okviru svoje margine prosudbe(82) odlučila društvu majci naložiti plaćanje novčane kazne solidarno s društvom kćeri, odgovornost društva majke ne može premašiti odgovornost društva kćeri(83). U tim okolnostima iznosi koje je utvrdila Komisija, a koje snose društva majke, predstavljaju najveće iznose do visine kojih su utvrđene solidarne odgovornosti sukcesivnih društava majki s društvima kćerima(84).
137. Kako je to Opći sud istaknuo u točki 220. pobijane presude u pogledu Alstoma, točno je da je spornom odlukom utvrđena osobna odgovornost društava majki u počinjenju povrede.
138. Međutim, u slučaju kao što je ovaj, kada dva društva majke nisu nikad zajedno tvorila gospodarski subjekt, a Komisija je odlučila smatrati ih solidarno odgovornima s društvom kćeri, načelo individualnog odmjeravanja kazni nalaže da novčana kazna izrečena svakom društvu ne premašuje njegov udio u solidarnoj odgovornosti. Taj udio odgovara udjelu pripisanom svakom društvu majci u ukupnom iznosu koji društvo kći mora solidarno platiti sa svojim sukcesivnim društvima majkama(85).
139. U ovom slučaju raspored solidarne odgovornosti kako ga je odabrala Komisija i potvrdio Opći sud u tom je smislu problematičan. U nedostatku sukladnosti između iznosa novčane kazne izrečene društvu kćeri, Arevi T&D SA, i iznosa novčanih kazni koje su solidarno s njom izrečene sukcesivnim društvima majkama, nije moguće utvrditi koja novčana kazna odgovara pojedinačnoj odgovornosti svakog pojedinog gospodarskog subjekta navedenog u točki 135. Upravo suprotno, iz te situacije proizlazi, s jedne strane, da prvi od tih gospodarskih subjekata (onaj koji su tvorila društva Alstom i Areva T&D SA) odgovara za ukupan iznos novčane kazne, iako nije počinio povredu tijekom čitavog razdoblja za koje se izriče novčana kazna (to jest, tijekom razdoblja između 7. prosinca 1992. i 11. svibnja 2004.) te, s druge strane, da odgovornost drugog gospodarskog subjekta (onog koji su tvorila društva Areva T&D SA, Areva i njezina ostala bivša društva kćeri) znatno premašuje udio u iznosu novčane kazne koji je utvrđen za ukupnu povredu tijekom predmetnog razdoblja. Po mojem mišljenju, takva situacija nije sukladna s načelom individualnog odmjeravanja kazni.
140. Osim toga, u mjeri u kojoj društva majke ne mogu nedvosmisleno utvrditi točan iznos novčane kazne koji moraju platiti za razdoblje za koje su proglašena solidarno odgovornima za počinjenu povredu sa svojim društvom kćeri, mora se također utvrditi i povreda načela pravne sigurnosti.
141. Čini mi se da problemi zapravo proizlaze iz činjenice da je u spornoj odluci Komisija smatrala grupu Areva i grupu Alstom jedinstvenim subjektom kada je počela izračunavati novčanu kaznu(86). U tom pogledu, i bez potrebe za zauzimanjem stajališta o ovom pitanju, ističem da je okolnost, koju je iznijela Komisija, da je Opći sud u predmetu Trioplast smatrao da se pristup kojim se društvu majci pripisuje isti početan iznos kao i onaj društvu kćeri koje je izravno sudjelovalo u zabranjenom sporazumu, bez podjele tog početnog iznosa u slučaju sukcesije nekoliko društava majki tijekom vremena, ne može smatrati neprimjerenom i sama po sebi nebitnom. Naime, s jedne strane, ovom se žalbama ne upućuje prigovor protiv metodologije korištene za izračunavanje novčane kazne, već protiv primjene pravila o solidarnoj odgovornosti. S druge strane, ovaj je argument bez učinka jer, čak i da ta metodologija nije sama po sebi pogrešna, to ne bi promijenilo činjenicu da, u ovom slučaju, raspored solidarne odgovornosti koji je odabrala Komisija, a potvrdio Opći sud, predstavlja povredu načela individualnog odmjeravanja kazni i pravne sigurnosti.
142. Potrebno je, osim toga, napomenuti da se nesigurnost ne može ublažiti pravilom o jednakim udjelima u odgovornosti koje je Opći sud utvrdio u točki 215. pobijane presude i koje je prethodno navedeno u točki 100.
143. S jedne strane, kako sam i naveo u točkama 88. i 89. mojega mišljenja u gore navedenom predmetu Komisija/Siemens Österreich i dr. i kako ću opisati u točkama 155. i sljedećima, nije utvrđeno da takvo pravilo postoji u pravu tržišnog natjecanja Unije.
144. S druge strane, i u svakom slučaju, čak i da to pravilo postoji, njime se ne bi mogle ublažiti nesigurnosti koje proizlaze iz rasporeda solidarne odgovornosti koje je provedeno u ovom slučaju. Čini mi se da njegova primjena u ovom slučaju nosi opasnost od toga da ukupan iznos novčane kazne za koji je pravna osoba stvarno odgovorna ovisi o Komisijinom diskrecijskom odabiru dužnika od kojeg namjerava naplatiti novčanu kaznu. Taj se iznos može mijenjati ovisno o tome odluči li Komisija naplatiti kaznu od jednog(87) ili drugog(88) dužnika, što mi se čini općenito nedopustivim, a posebice u situaciji u kojoj sudužnici nikad nisu pripadali jedinstvenom gospodarskom subjektu.
145. Što se tiče zahtjeva za izmjenom obrazloženja Komisije, u mjeri u kojoj Komisija njime želi osporiti njezinu nadležnost za utvrđivanje unutarnjih odnosa između solidarnih sudužnika odgovornih za plaćanje novčane kazne, smatram da ga je potrebno odbaciti zbog razloga navedenih u točkama 160. do 163., 169. i 173. u nastavku kao i, detaljnije, u okviru analize prvog i trećeg žalbenog razloga Komisije u gore navedenom predmetu Komisija/Siemens Österreich i dr., koja je sadržana u točkama 42. do 91. mojeg mišljenja u tom predmetu. U pogledu ostatka, čini mi se da Komisija iznosi argumente radi osporavanja prigovora koje su iznijeli žalitelji, više nego pravi zahtjev za izmjenu obrazloženja. S obzirom na prethodna razmatranja, ti se argumenti ipak moraju odbaciti.
146. Po mojem mišljenju, iz svega prethodno navedenog proizlazi da se prigovori koji se temelje na pogrešnoj primjeni prava u primjeni pravila o solidarnoj odgovornosti koja dovodi do povrede načela pravne sigurnosti i individualnog odmjeravanja kazni u vezi s uspostavljanjem de facto solidarne odgovornosti između Areve i Alstoma trebaju prihvatiti, pri čemu se podrazumijeva da je prigovor koji se temelji na povredi načela individualnog odmjeravanja kazni, kako je rečeno u prethodno navedenoj točki 123., nedopušten u pogledu Areve.
3. O pogrešnoj primjeni pravila koja se odnose na solidarnu odgovornost koja dovodi do povrede načela pravne sigurnosti i individualnog odmjeravanja kazni i članka 7. UEZ‑a, kao i do povrede obveze obrazlaganja
a) Argumenti stranaka
i) Argumenti Areve i društava grupe Alstom
147. U kontekstu trećeg žalbenog razloga Areve kao i prvog dijela četvrtog žalbenog razloga, posljednjeg prigovora drugog dijela četvrtog žalbenog razloga i trećeg dijela drugog žalbenog razloga društava grupe Alstom, žalitelji tvrde da postoje pogreške u tumačenju i primjeni pojma solidarne odgovornosti za plaćanje novčane kazne, koje dovode do povrede načela pravne sigurnosti, individualnog odmjeravanja kazni i članka 7. UEZ‑a, kao i povrede obveze obrazlaganja Općeg suda.
148. Kao prvo, i Areva i društva grupe Alstom osporavaju pravilo o odgovornosti u jednakim udjelima utvrđeno u točki 215. pobijane presude(89). S jedne strane, tvrde da je to pravilo novo i da nema pravne osnove, s obzirom na to da ga Opći sud ne može pronaći u presudi Aristrain/Komisija(90) na koju se poziva jer taj slučaj nije relevantan. S druge strane, po mišljenju Alstoma to je pravilo pravno pogrešno jer se mehanizmom solidarne odgovornosti uređuju samo odnosi između vjerovnika i solidarnih sudužnika, a ne unutarnji odnosi između solidarnih sudužnika(91). Dakle, oslanjajući se na pravilo o odgovornosti u jednakim udjelima iako je ono protivno načelu solidarne odgovornosti u pravu Unije, Opći sud je počinio pogrešku koja se tiče prava time što je zaključio da svako od sankcioniranih društava iz sporne odluke može zaključiti koji iznos mora snositi u odnosima sa svojim solidarnim sudužnicima(92). Osim toga, budući da iz sporne odluke predmetna društva nisu mogla nedvosmisleno zaključiti kako raspodijeliti novčanu kaznu, Opći sud u svojoj presudi nije poštovao načela pravne sigurnosti i individualnog odmjeravanja kazni.
149. Kao drugo, Alstom također ističe da je Opći sud, oslanjajući se na pravilo o odgovornosti u jednakim udjelima, počinio pogrešku koja se tiče prava utvrdivši da Komisija nije nacionalnom sucu ili arbitru delegirala ovlast za utvrđivanje njihovog pojedinačnog doprinosa plaćanju novčane kazne(93). Uzimajući u obzir činjenice u predmetu i specifične značajke poduzetnika, Komisija je morala utvrditi udio svakog sudužnika. Kada Komisija, kao u ovom slučaju, propusti utvrditi udio svakog sudužnika, ona prešutno tu ovlast delegira trećemu, to jest nacionalnom sucu ili arbitru, što je protivno članku 7. UEZ‑a, jer ta tijela za to nisu nadležna.
150. Kao treće, žalitelji ističu da je na temelju takvog pravila, pogrešno obrazloživši odbijanje argumenata u vezi s povredom načela pravne sigurnosti i nezakonitog delegiranja ovlasti Komisije(94), Opći sud izmijenio sadržaj sporne odluke na način koji je suprotan želji Komisije, i da je stoga povrijedio svoju obvezu obrazlaganja na način da je svoju ocjenu zamijenio onom Komisije. U spornoj odluci se ne spominje takvo pravilo. Komisija je pred Općim sudom poduprla suprotno tumačenje sporne odluke.
151. Osim toga, društva grupe Alstom osporavaju prigovor o dopuštenosti žalbenog razloga koji se temelji na nezakonitoj delegaciji ovlasti Komisije. Budući da je Alstom već istaknuo taj argument pred Općim sudom, ovo nije novi razlog. U svakom slučaju, ovaj je žalbeni razlog neodvojivo povezan s onim koji se temelji na povredi načela individualnog odmjeravanja kazni. Ta se društva također protive izmjeni razloga koju zahtijeva Komisija zahtijevajući ukidanje pobijane presude.
ii) Argumenti Komisije
152. Iako smatra da prigovore koje su istaknuli Areva i društva grupe Alstom treba odbiti, Komisija se, ipak, slaže s nekim navodima koja su društva iznijela i u tom smislu od Suda zahtijeva izmjenu razloga. Osobito, Komisija dijeli mišljenje da gore navedena presuda Aristrain/Komisija u ovom slučaju nije relevantna. Upravo suprotno, Komisija smatra da je argument Alstoma koji se temelji na navodnoj nezakonitoj delegaciji Komisijine ovlasti za sankcioniranje nedopušten budući da se radi o novom argumentu koji Alstom nije istaknuo pred Općim sudom.
153. U pogledu merituma, Komisija ističe da se argumentacija žalitelja temelji na pogrešnoj premisi prema kojoj je Komisija nezakonito delegirala svoje ovlasti time što u spornoj odluci nije uredila unutarnje odnose između sudužnika te posebice njihov udio u solidarnoj odgovornosti. Komisija tvrdi da je ta argumentacija, prije svega, nedosljedna. Naime, ako su Areva i Alstom smatrali da je Komisija isključivo nadležna za uređivanje odnosa između sudužnika, nije jasno zašto su oni sami uredili to pitanje ugovorom. Osim toga, u svojim su žalbama Areva i društva grupe Alstom prihvatili da pitanje doprinosa mogu urediti nacionalni suci ili arbitri, što isključuje bilo kakvu nezakonitu delegaciju navodne isključive ovlasti Komisije. U svakom slučaju, suprotno onome što se može razumjeti iz pobijane presude Općeg suda(95), Komisija nema nikakvu ovlast za utvrđivanje pojedinačnih udjela sudužnika, tako da nije moglo doći do nezakonite delegacije takve ovlasti, kao što se iz nenavođenja u odluci kojom se izriče solidarna novčana kazna ne može razlučiti da su sudužnici odgovorni u jednakim udjelima.
154. Naposljetku, što se tiče točaka 213. do 215., kao i točaka 222., 236. i 257. pobijane presude, koje se odnose na pojam udjela u solidarnoj odgovornosti, Komisija smatra da su te točke zahvaćene mnogim pogreškama koje se tiču prava i da Sud treba obrazloženje iz pobijane presude zamijeniti novim obrazloženjem. Komisija smatra da Opći sud ne poštuje ograničenja nadležnosti i obveza koje se člankom 23. Uredbe br. 1/2003 dodjeljuju i nameću Komisiji te time ugrožava pravne poretke država članica i ugovornu slobodu stranaka. Nadležnost Komisije za izricanje novčanih kazni odnosi se samo na vanjski odnos, to jest, na odnos između Komisije i poduzetnika adresata odluke koji je dužan platiti novčanu kaznu. Sama činjenica da utvrđivanje, u njihovom vanjskom odnosu, sudužnika koji su solidarno odgovorni proizvodi određene pravne učinke, ne može imati za posljedicu obvezu Komisije da utvrdi udio odgovornosti sudužnika u njihovim međusobnim odnosima.
b) Analiza
155. Što se tiče, kao prvo, pravila o odgovornosti u jednakim udjelima na koje se Opći sud poziva u točki 215. pobijane presude i koje sam naveo u prethodno navedenoj točki 100., u točkama 88. i 89. svojeg mišljenja u gore navedenom predmetu Komisija/Siemens Österreich i dr. izložio sam moje sumnje u pogledu relevantnosti takvog pravila koje je stvorio Opći sud.
156. Takvo pravilo, za koje se čini da ga je Opći sud posudio iz pravnih pravila o solidarnoj obvezi iz područja privatnog prava pravnog sustava nekih država članica(96), po mojem mišljenju, s jedne strane, nije sukladno s načelima osobne odgovornosti i individualnog odmjeravanja kazni u mjeri u kojoj je njime predviđena neka vrsta pretpostavke o jednakoj odgovornosti između solidarnih sudužnika odgovornih za plaćanje novčane kazne za sudjelovanje u jedinstvenom ponašanju poduzetnika koje nije nužno jednako u pogledu svih zainteresiranih subjekata.
157. S druge strane, ovo pravilo, po mojem mišljenju, nema pravnu osnovu ili ta osnova nije odgovarajuće načelno utemeljena. U točki 88. mojega mišljenja u gore navedenom predmetu Komisija/Siemens Österreich i dr., naveo sam da, po mojem mišljenju, za utvrđivanje pravila kao što je pravilo o odgovornosti u jednakim udjelima koje je utvrdio Opći sud nije dovoljno općenito pozvati se na pravna pravila o obvezi iz područja privatnog prava u nedostatku bilo kakvog drugog objašnjenja u pogledu razloga zbog kojih bi načelo koje se temelji na takvim pravnim pravilima bilo primjenjivo na pravo tržišnog natjecanja, dok se priroda obveze plaćanja koju imaju osobe kojima je Komisija izrekla novčane kazne za čije su plaćanje solidarno odgovorne, zbog povrede prava tržišnog natjecanja koja je po svojoj prirodi gotovo kaznena(97), razlikuje od one koju snose sudužnici solidarne obveze u privatnom pravu.
158. U svojem sam prethodno navedenom mišljenju, među ostalim, priznao određenu poteškoću u smislu priznavanja relevantnosti upućivanja, koja je sadržana i u točki 215. pobijane presude, u točkama 100. i 101. gore navedene presude Aristrain/Komisija. U toj presudi Sud nije priznao načelo koje je Opći sud utvrdio u pobijanoj presudi, nego je kritizirao Opći sud zato što nije sankcionirao nedostatak u obrazloženju odluke Komisije koja je izrekla novčanu kaznu društvu pripisavši mu ponašanje drugog društva koje je s njim povezano, a da nije dokazala da postoji gospodarska jedinica između dvaju društava. Prema tome, u tom se predmetu nije radilo o izrečenoj novčanoj kazni za čije je plaćanje solidarno odgovorno više subjekata(98).
159. Iz toga slijedi da se Opći sud, kako bi odbio tužbene razloge i prigovore koji se temelje na povredi načela pravne sigurnosti, nije mogao oslanjati na to pravilo i smatrati, u točki 215. pobijane presude, da svako od društava kojemu je izrečena novčana kazna za čije su plaćanje solidarno odgovorni moglo nedvosmisleno znati svoj udio u iznosu novčane kazne.
160. U tom pogledu, nadalje, treba istaknuti da, kako sam naveo u točkama 85. i 86. svojega mišljenja u gore navedenom predmetu Komisija/Siemens Österreich i dr., kada, u trenutku donošenja Komisijine odluke, jedinstveni gospodarski subjekt više ne postoji u onom obliku u kojem je postojao kada je povreda počinjena, ako Komisija u okviru svoje margine prosudbe odluči solidarno kazniti pravne osobe koje zajedno više ne tvore takav jedinstveni gospodarski subjekt, načelom individualnog odmjeravanja kazni nameću se zahtjevi pravne sigurnosti u odnosu na utvrđivanje kazne za te subjekte u njihovim unutarnjim odnosima.
161. Naime, iako su ti subjekti prema vani i dalje odgovorni Komisiji za plaćanje ukupnog iznosa novčane kazne za povredu koju je počinio poduzetnik, u mjeri u kojoj u trenutku donošenja odluke više ne tvore jedinstveni gospodarski subjekt, ti subjekti moraju moći saznati koji udio moraju snositi interno, u svojim odnosima sa svojim solidarnim sudužnicima s kojima više nemaju dostatnu gospodarsku, organizacijsku i pravnu vezu kojom bi se opravdalo njihovo uključivanje u gospodarsku jedinicu.
162. Iz toga slijedi da, ako Komisija u okviru svoje margine prosudbe(99) odluči utvrditi solidarnu odgovornost između subjekata koji su u trenutku počinjenja povrede tvorili gospodarsku jedinicu, ali koji u trenutku donošenja odluke više nisu dio te gospodarske jedinice, navedena institucija ne može izbjeći svoju obvezu utvrđivanja udjela novčane kazne koji će, u svojim unutarnjim odnosima s ostalim sudužnicima, morati snositi subjekt koji više nema veza koje bi opravdale njegovo uključivanje u gospodarsku jedinicu.
163. U tom je pogledu također potrebno napomenuti da, iako su stranke zaista slobodne u smislu njihove ugovorne slobode da u svojim privatnopravnim odnosima utvrde koja će osoba platiti koji dio novčane kazne one, suprotno tome, nemaju pravo slobodno utvrditi udjele odgovornosti svake pravne osobe kojoj je izrečena kazna i stoga utvrditi pojedinačne udjele u plaćanju novčane kazne koji, s obzirom na to da su po prirodi sankcija, ulaze u područje prava tržišnog natjecanja. Upravo u tom smislu, i dijeleći mišljenje Općeg suda u tom pogledu, shvaćam točku 214. pobijane presude u kojoj je Opći sud utvrdio da stranke ne mogu slobodno odlučiti o međusobnoj raspodjeli novčane kazne koja im je izrečena. Stoga, činjenica na koju se pozvala Komisija da solidarni sudužnici mogu međusobno raspodijeliti novčanu kaznu, iako je to točno u kontekstu njihovih privatnopravnih odnosa, ne može nadomjestiti potrebu koja proizlazi iz načela pravne sigurnosti da svaka zainteresirana osoba mora sa sigurnošću i nedvosmisleno znati opseg obveza koje joj nameće odluka Komisije.
164. S obzirom na ta razmatranja, smatram da valja zaključiti da je Opći sud u točkama 214. do 218., 222. i 236. pobijane presude počinio pogrešku koja se tiče prava oslonivši se na pravilo o odgovornosti u jednakim udjelima kako bi odbacio argumente koje su pred njim istaknuli žalitelji.
165. Kao drugo, što se tiče prigovora Alstoma koji se temelji na činjenici da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava utvrdivši da Komisija nije nacionalnom sucu ili arbitru delegirala ovlast utvrđivanja pojedinačnih doprinosa sudužnika koji su solidarno odgovorni za plaćanje novčane kazne, potrebno je prvo odbiti prigovor nedopuštenosti koji je istaknula Komisija kojim se tvrdi da se radi o novom razlogu.
166. U tom pogledu, iz sudske prakse proizlazi da, s obzirom na to da neka stranka mora moći osporavati sve razloge u presudi koji na nju negativno utječu, svaka stranka može, kada je Opći sud spojio dva predmeta i donio jedinstvenu presudu kojom je odlučio o svim tužbenim razlozima koje su iznijele stranke u postupku pred njim, kritizirati ocjene tužbenih razloga koje je pred Općim sudom istaknuo samo tužitelj u drugom spojenom predmetu, pod uvjetom da te ocjene na nju negativno utječu(100).
167. Neosporno je da su Areva i njezina bivša društva kćeri istaknuli takav tužbeni razlog pred Općim sudom, koji je na njega odgovorio u točkama 232. do 237. pobijane presude. U tim okolnostima, što se tiče triju bivših društava kćeri Areve koja su prenesena Alstomu, ovaj žalbeni razlog ne predstavlja novi razlog. Što se tiče Alstoma, budući da nije dovedeno u sumnju to da ocjena Općeg suda na njega negativno utječe, treba smatrati da je i tom društvu tu ocjenu dopušteno osporavati u žalbi.
168. U pogledu merituma, treba podsjetiti da, na temelju načela dodjeljivanja(101), Unija djeluje samo u granicama nadležnosti koje su joj države članice dodijelile Ugovorima kako bi postigla njima određene ciljeve. Nadležnosti koje Ugovorima nisu dodijeljene Uniji, zadržavaju države članice. Osim toga, u skladu s prvom rečenicom članka 13. stavka 2. UEU‑a (prije drugom rečenicom članka 7. stavka 1. UEZ‑a), svaka institucija djeluje u granicama ovlasti koje su joj dodijeljene u Ugovorima i u skladu s njima određenim postupcima, uvjetima i ciljevima.
169. Kako sam podrobno objasnio u točkama 48. i sljedećima svojeg mišljenja u gore navedenom predmetu Komisija/Siemens Österreich i dr., na koje upućujem, smatram da se, u kontekstu njezine nadležnosti za izricanje sankcija zbog povreda pravila tržišnog natjecanja, ne može zanijekati nadležnost Komisije za utvrđivanje interne raspodjele novčane kazne između solidarnih sudužnika u mjeri u kojoj je to nužno za postizanje cilja te ovlasti, to jest, osiguravanja poštovanja zabrana koje su predviđene u tim pravilima. S druge strane, u nekim je slučajevima, kao što je onaj koji sam upravo spomenuo u gornjim točkama 160. do 162., nužno da Komisija utvrdi udjele sudužnika koji su solidarno odgovorni za plaćanje novčane kazne.
170. Budući da je Komisija, u ovom slučaju, odlučila izreći novčanu kaznu za čije plaćanje su solidarno odgovorni dvama društvima, Alstomu i Arevi T&D SA, koja u trenutku donošenja odluke više nisu tvorila jednu gospodarsku jedinicu, po mojem je mišljenju Komisija bila dužna utvrditi njihove pojedinačne udjele.
171. Iz toga slijedi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kada je, u točkama 236. i 237. pobijane presude, odbio tužbene razloge i prigovore koji se temelje na povredi članka 7. UEZ‑a smatravši da se oslanjaju na pogrešnu pretpostavku jer je, u ovom slučaju, Komisija u spornoj odluci utvrdila udio odgovornosti Areve T&D SA i Alstoma u sudjelovanju predmetnog poduzetnika u povredi tijekom razdoblja od 7. prosinca 1992. do 8. siječnja 2004. i, stoga, njihov udio u iznosu novčane kazne za čije su plaćanje solidarno odgovorni Komisiji.
172. Kao treće, što se tiče prigovora koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja, smatram da se ne može prihvatiti. Naime, obrazlažući u točkama 214. i 216. kao i u točki 236. pobijane presude odbijanje tužbenih razloga koji se temelje na pravnoj sigurnosti i nezakonitom delegiranju ovlasti, Opći sud je samo izvršio pravna razmatranja primijenivši pravila o solidarnoj odgovornosti kako ih je tumačio. Neovisno o činjenici da se ne slažem s tim tumačenjem, vjerujem da je Opći sud, u kontekstu provođenja nadzora zakonitosti, bio u potpunosti ovlašten izvršiti takva pravna razmatranja. Stoga se ne može isticati da je Opći sud nezakonito zamijenio svoje obrazloženje onim iz sporne odluke.
173. Naposljetku, što se tiče zahtjeva Komisije za izmjenom razloga kojima se želi osporiti njezina nadležnost za utvrđivanje unutarnjih odnosa između solidarnih sudužnika, s obzirom na razmatranja utvrđena u prethodno navedenim točkama 160. do 163. i 169., potrebno ga je odbiti. U mjeri u kojoj taj zahtjev u bitnome odgovara argumentima koje je Komisija istaknula u prvom i trećem žalbenom razlogu žalbe koju je podnijela u gore navedenom predmetu Komisija/Siemens Österreich i dr., za podrobnija razmatranja upućujem na analizu tih razloga u točkama 42. do 91. mojeg mišljenja u tom predmetu.
4. Zaključak o žalbenim razlozima i prigovorima koji se odnose na primjenu pravila o solidarnoj odgovornosti
174. Da zaključim, iz svega prethodno navedenoga, po mojem mišljenju, slijedi da se drugi i treći žalbeni razlozi Areve kao i četvrti žalbeni razlog društava grupe Alstom trebaju prihvatiti i da, posljedično, novčanu kaznu kako je predviđena u točki 3. drugoj alineji izreke pobijane presude treba ukinuti.
E – Četvrti žalbeni razlog Areve, koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava u pogledu primjene načela proporcionalnosti i jednakosti postupanja
175. Svojim četvrtim žalbenim razlogom Areva ističe da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava neizvršavanjem svoje neograničene nadležnosti kako bi ispravio povredu načela proporcionalnosti i jednakosti postupanja koju je Komisija počinila u pogledu novčane kazne koju je solidarno izrekla Arevi.
176. Areva, kao prvo, ističe da joj je za povredu u trajanju od četiri mjeseca naloženo solidarno plaćanje novčane kazne u iznosu koji odgovara gotovo polovici iznosa koji Alstom mora solidarno platiti za povredu u trajanju od dvanaest godina ili gotovo dvostrukom iznosu novčane kazne koji Alstom mora sâm platiti za svoje izravno sudjelovanje u zabranjenom sporazumu u razdoblju od četiri godine. Takva je razlika između iznosa novčane kazne suprotna načelu proporcionalnosti. Kao drugo, Opći sud je povrijedio načelo jednakosti postupanja budući da je potvrdio spornu odluku kojom je Areva sankcionirana znatno strože nego Alstom, iako je Alstom bio jedno od društava utemeljitelja zabranjenog sporazuma, iako je ukupno trajanje Alstomovog sudjelovanja u zabranjenom sporazumu bilo 47 puta dulje od Arevinog i iako je Alstomov prihod bio veći od Arevinog.
177. Tako je Opći sud, u izvršavanju svoje ovlasti neograničene nadležnosti, morao ocijeniti je li iznos novčane kazne izrečene Arevi bio proporcionalan težini i trajanju povrede te je li bio u skladu s načelom jednakosti postupanja. Primjenjujući ta načela, Opći je sud morao smanjiti iznos novčane kazne za čije je plaćanje Areva solidarno odgovorna.
178. Prvo valja analizirati prigovore nedopuštenosti koje je Komisija istaknula u pogledu ovog žalbenog razloga.
179. Komisija, kao prvo, ističe da je taj žalbeni razlog nedopušten jer Areva u svojoj žalbi nije precizno utvrdila točke pobijane presude koje su, po njezinom mišljenju, zahvaćene pogreškom koja se tiče prava. U tom pogledu, ističem da, iako je u članku 169. stavku 2. novog Poslovnika Suda predviđeno da se u žalbenim razlozima i pravnim argumentima istaknutima u žalbi moraju precizno navesti dijelovi obrazloženja odluke Općeg suda koji se pobijaju, takav zahtjev nije bio formalno predviđen starim Poslovnikom koji se primjenjuje u ovom slučaju(102). Točno je da je, čak i prije stupanja na snagu novog Poslovnika, iz ustaljene sudske prakse proizlazilo da, u skladu s člankom 58. Statuta Suda i člankom 112. stavkom 1. točkom (c) starog Poslovnika, u žalbi moraju biti precizno navedeni elementi presude čije se ukidanje traži, a koji se sada kritiziraju, kao i pravni argumenti kojima se na specifičan način podržava taj zahtjev(103).
180. Međutim, u ovom se slučaju mora utvrditi da Areva u biti prigovara Općem sudu zato što nije izvršavao svoju ovlast neograničene nadležnosti. Budući da se radi o prigovoru koji se temelji na propustu, u biti ne postoje točke presude s kojima je moguće povezati ovaj prigovor ili u kojima se utvrđuje taj propust. Osim toga, Areva navodi pravne argumente koji konkretno idu u prilog njezinom zahtjevu, to jest pogrešku koja se tiče prava u pogledu Komisijine navodne povrede načela proporcionalnosti i jednakosti postupanja.
181. U tim okolnostima, smatram da se Arevin četvrti žalbeni razlog ne može proglasiti nedopuštenim jer nije navela točke pobijane presude koje su, po njezinom mišljenju, zahvaćene pogreškom koja se tiče prava.
182. Kao drugo, Komisija smatra da je taj žalbeni razlog, s jedne strane, nedopušten kao novi razlog koji nije iznesen pred Općim sudom i, s druge strane, jer je njegova svrha zatražiti od Suda da preispita iznos novčane kazne kako ju je izmijenio Opći sud, za što Sud nije nadležan.
183. U tom je pogledu potrebno najprije podsjetiti da, u skladu sa sudskom praksom iz prethodno navedene točke 112., s obzirom na to da prigovor ne može izmijeniti predmet spora pred Općim sudom, stranka ne može prvi put pred Sudom iznijeti razlog koji je mogla iznijeti pred Općim sudom, ali ga nije iznijela.
184. Osim toga, kako sam prethodno naveo u točki 122., iako prema sudskoj praksi žalitelj može podnijeti žalbu u kojoj pred Sudom ističe žalbene razloge koji proizlaze iz same pobijane presude i kojima se želi pravno kritizirati njezinu osnovanost(104), ipak, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da, u stadiju žalbe, Sud zbog pravičnosti ne zamjenjuje svoju ocjenu onom Općeg suda u pogledu proporcionalnosti novčane kazne, već samo provjerava je li Opći sud počinio očite pogreške u izvršavanju svoje neograničene nadležnosti, primjerice, jer nije uzeo u obzir sve relevantne vidove(105). U kontekstu žalbenog postupka, samo se u iznimnim slučajevima može utvrditi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava zbog neprimjerenog iznosa novčane kazne, to jest, kad je „iznos sankcije ne samo neprimjeren, već čak i pretjeran do te mjere da je neproporcionalan”(106).
185. Osim toga, iz sudske prakse Suda proizlazi da izvršavanje neograničene nadležnosti ne može, prilikom utvrđivanja iznosa novčanih kazni, imati za posljedicu diskriminaciju između poduzetnika koji su sudjelovali u sporazumu koji je suprotan članku 101. stavku 1. UFEU‑a(107).
186. U ovom slučaju, Areva u svojoj žalbi tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što izvršavajući svoju neograničenu nadležnost nije ispravio povredu načela proporcionalnosti i jednakosti postupanja koju je počinila Komisija u pogledu izrečene novčane kazne za čije je plaćanje Areva solidarno odgovorna.
187. Sud je već presudio da, zato što ne može predstavljati razlog koji se tiče javnog poretka, moguća neproporcionalnost novčane kazne koju je Komisija izrekla u odluci, ne može biti predmetom nadzora po službenoj dužnosti Općeg suda. Opći sud, stoga, može odlučivati o tužbenom razlogu koji se temelji na takvoj prirodi novčane kazne samo ako je taj tužbeni razlog iznio tužitelj(108). Ista se razmatranja primjenjuju na tužbeni razlog koji se temelji na povredi načela jednakosti postupanja(109).
188. Sud je također istaknuo da, iako neograničena nadležnost priznata sucu Unije njega ovlašćuje da osim izvršavanja običnog nadzora zakonitosti sankcije svojom ocjenom zamijeni Komisijinu ocjenu te da posljedično tome ukine, smanji ili poveća izrečenu novčanu kaznu ili periodični penal, s jedne strane, izvršavanje takve nadležnosti nije jednako nadzoru po službenoj dužnosti i, s druge strane, postupak pred sudovima Unije kontradiktorne je naravi. Stoga, osim razloga koji se tiču javnog poretka koje sudac mora istaknuti po službenoj dužnosti, kao što je nedostatak obrazloženja pobijane odluke, na tužitelju je da istakne razloge protiv pobijane odluke i da pruži dokaze u prilog tim razlozima(110).
189. U ovom se slučaju mora utvrditi da Areva pred Općim sudom nije istaknula tužbeni razlog koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti i jednakosti postupanja, kojim je tvrdila da je novčana kazna koja joj je izrečena nezakonita zbog povrede tih načela. Točno je da je Areva pred Općim sudom navodila povredu načela jednakosti postupanja i proporcionalnosti. Međutim, ti su se prigovori odnosili na potpuno drugo pitanje, to jest, na činjenicu da je Alstomu i Arevi T&D SA izrečena novčana kazna za čije su plaćanje solidarno odgovorni, a ne na navodnu nezakonitost iznosa novčane kazne izrečene Arevi.
190. Stoga, s obzirom na sudsku praksu koja je prethodno navedena u točkama 187. i 188., budući da Areva nije pred Općim sudom istaknula povredu načela proporcionalnosti i jednakog postupanja koju je počinila Komisija u svrhu koja je istaknuta pred Sudom, ona mu ne može, u stadiju žalbe, prigovorati da je počinio pogrešku koja se tiče prava jer po službenoj dužnosti, čak i u kontekstu izvršavanja njegove neograničene nadležnosti, nije sam istaknuo takvu povredu. U tim okolnostima, četvrti žalbeni razlog Areve bi trebalo oditi kao nedopušten.
191. Što se tiče argumenta Areve prema kojem je taj žalbeni razlog u svakom slučaju dopušten jer je njegovo podnošenje tijekom postupka opravdano novom činjenicom koja je nastupila između razdoblja u kojem je podnesena tužba i razdoblja u kojem je podnesena žalba, to jest, prijenosom Areve T&D SA Alstomu, ističem da iz samog teksta članka 42. stavka 2. Poslovnika, a koje su navedene u prethodnoj točki 75., kao i iz sudske prakse(111) proizlazi da, kako bi novi razlog bio dopušten jer je nastupila nova činjenica, taj se razlog mora „temeljiti” na toj novoj činjenici. Mora se utvrditi da prijenos Areve T&D SA Alstomu koji je provela Areva 2010. ne može imati nikakav učinak na navodnu neproporcionalnost novčane kazne ili navodnu diskriminaciju, a time ni na mogućnost Areve da u tužbi u prvom stupnju istakne razlog koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti i jednakosti postupanja. U tim okolnostima, takav se novi razlog ne „temelji” na navedenom prijenosu, na koji se ne može pozivati kako bi se opravdala njegova dopuštenost.
192. Naposljetku, u mjeri u kojoj se Arevini argumenti mogu tumačiti na način da to društvo želi dobiti novu ocjenu primjerenosti iznosa novčane kazne koja mu je izrečena zbog izrazito kratkog razdoblja u kojem je Areva sudjelovala u povredi, ističem da činjenica da je sudjelovanje Areve u zabranjenom sporazumu bilo vrlo kratko nimalo ne utječe na težinu povrede koja proizlazi iz njezine posebne prirode i što se odražava u izračunu novčane kazne, posebice u određivanju početnog iznosa. Okolnost da je Areva vrlo kratko sudjelovala u zabranjenom sporazumu odražava se u činjenici da taj početni iznos nije povećan zbog trajanja povrede. Iz toga slijedi da, u ovom slučaju, nema nikakve naznake da je iznos novčane kazne koju je izrekao Opći sud neprimjeren do te mjere da je neproporcionalan. U tom slučaju, Sud nema nadležnost da svojom ocjenom zamijeni ocjenu Općeg suda(112).
193. Posljedično, čak i kad se tumači na način naznačen u prethodnoj točki, u skladu sa sudskom praksom Suda koja je prethodno navedena u točki 184., četvrti žalbeni razlog Areve po mojem mišljenju treba odbiti kao nedopušten(113).
F – Peti žalbeni razlog društava grupe Alstom, koji se temelji na povredi prava na učinkoviti pravni lijek
194. Svojim petim žalbenim razlogom društva grupe Alstom ističu da je Opći sud, u točkama 223. do 230. pobijane presude, pogrešno protumačio opseg tužbenog razloga koji se temelji na povredi prava na učinkoviti pravni lijek te da, stoga, nije odlučio o tužbenom razlogu koji je pred njim bio istaknut. U pobijanoj se presudi Opći sud usredotočio na zahtjev sudskog nadzora i, osobito, na činjenicu da su Alstom i Areva T&D SA doista iskoristili pravo na podnošenje odluke sudskom nadzoru stvarnim korištenjem pravnih lijekova, iako se, u stvarnosti, tužbeni razlog istaknut pred Općim sudom odnosio na slobodu podnošenja tužbe, koja je bila ograničena učinkom činjenice da je Alstomu i Arevi T&D SA bila izrečena novčana kazna za čije su plaćanje solidarno odgovorni, što je u postupovnom smislu povezalo njihove pravne situacije.
195. U tom pogledu iz tumačenja točaka 223. do 230. pobijane presude proizlazi da daleko od toga da je Opći sud pogrešno protumačio opseg Alstomove argumentacije, taj je sud odlučio o tužbenom razlogu koji je Alstom pred njim istaknuo.
196. Nakon što se u točkama 224. do 227. navedene presude pozvao na relevantnu sudsku praksu, Opći sud je pravilno utvrdio da činjenica da je Komisija Alstomu i Arevi T&D SA izrekla novčanu kaznu za čije su plaćanje solidarno odgovorni ne ugrožava pravo svakog od tih društava kao adresata pobijane odluke da tu odluku podvrgne sudskom nadzoru stvarnim korištenjem pravnih lijekova zajamčenih pravom Unije.
197. Okolnost prema kojoj bi, da je Areva T&D SA podnijela tužbu, Alstom bio prisiljen učiniti isto i obratno, kako bi izbjegao plaćanje ukupnog iznosa izrečene novčane kazne, u stvarnosti je samo automatska posljedica izricanja solidarne novčane kazne, koja je, što se tiče Alstoma i Areve T&D SA, u ovom slučaju bila opravdana zbog razloga prethodno izloženih u točki 41. Ova posljedica svakako ima učinak na strategiju različitih solidarnih sudužnika, ali nema za posljedicu povredu prava na učinkoviti pravni lijek.
198. Naime, svaki sudužnik zadržava pravo i mogućnost podnošenja tužbe, što su, štoviše, i Alstom i Areva T&D SA i učinili. Točno je da ako solidarni sudužnik ne podnese tužbu, izlaže se opasnosti da mora platiti ukupan iznos novčane kazne, čak i ako Opći sud mora poništiti odluku kojom se izriče solidarna novčana kazna nakon što drugi sudužnik podnese tužbu. Iz sudske prakse proizlazi, s jedne strane, da, ako adresat odluke odluči podnijeti tužbu za poništenje, sudac Unije odlučuje samo o onim dijelovima odluke koji se odnose na tog adresata, dok oni dijelovi odluke koji se odnose na druge adresate, a koji se ne pobijaju, nisu predmet spora o kojem odlučuje taj sudac i, s druge strane, posljedično, valjanost razloga presude o poništenju ne može se primijeniti na situaciju osoba koje nisu bile stranke u postupku i u pogledu kojih se tom presudom nije ništa odlučilo(114).
199. Dakle, Opći sud nije pogrešno protumačio opseg tužbenog razloga koji se temelji na povredi prava na učinkoviti pravni lijek koji je Alstom iznio pred njim jer je, u točki 230. pobijane presude, zaključio da se ne može smatrati da je pobijanom odlukom, time što je izrečena novčana kazna za čije su plaćanje solidarno odgovorni Alstom i Areva T&D SA, povrijeđeno načelo prava na učinkoviti pravni lijek.
200. Iz toga po mojem mišljenju slijedi da peti žalbeni razlog Alstoma treba odbiti.
G – Zaključak o analizi žalbi
201. Iz svega prethodno navedenog, po mojem mišljenju, proizlazi da drugi i treći žalbeni razlog Areve kao i četvrti žalbeni razlog društava grupe Alstom treba prihvatiti i da, posljedično, treba ukinuti novčanu kaznu, kako je predviđena u točki 3. drugoj alineji izreke pobijane presude.
202. Što se tiče ostaloga, smatram da žalbe treba odbiti.
IV – Tužbe radi poništenja i utvrđivanje novčane kazne
A – Tužbe radi poništenja
203. Na temelju članka 61. stavka 1. Statuta Suda, ako je žalba osnovana i Sud ukine presudu Općeg suda, Sud može sam konačno odlučiti o sporu ako stanje postupka to dopušta ili može vratiti predmet na odlučivanje Općem sudu.
204. U ovom slučaju, stanje postupka, po mojem mišljenju, dopušta donošenje konačne odluke o sporu.
205. Naime, odgovornost žalitelja za povredu kako je utvrđena u spornoj odluci i kako ju je potvrdio Opći sud u pobijanoj presudi nije, analizom žalbi, dovedena u pitanje. Po mojem mišljenju, samo novčana kazna kako je predviđena u točki 3. drugoj alineji izreke pobijane presude treba biti ukinuta zbog pogrešaka u primjeni pravila o solidarnoj odgovornosti koje su dovele do povreda prava.
206. U tom se pogledu mora utvrditi kako je raspored solidarne odgovornosti iz sporne odluke, točnije iz njezina članka 2. točke (c) isti kao i raspored iz točke 3. druge alineje izreke pobijane presude, kojom je sporna odluka potvrđena. Iz toga slijedi da se one iste povrede prava zbog kojih sam, u analizi u prethodnim točkama 96. do 174., predložio ukidanje te točke izreke pobijane presude, također primjenjuju u vezi s novčanom kaznom kako je utvrđena u spornoj odluci. U tim okolnostima, smatram da također treba ukinuti članak 2. točku (c) sporne odluke, kako su to pred Općim sudom zahtijevali žalitelji.
B – Utvrđivanje novčane kazne
207. Djelomično ukidanje koje predlažem u pogledu članka 2. točke (c) sporne odluke podrazumijeva da treba ponovno odlučiti o novčanoj kazni utvrđenoj u navedenoj odluci. U kontekstu prava prizivanja koje mu je dodijeljeno člankom 61. stavkom 1. Statuta Suda, Sud u tom pogledu ima neograničenu nadležnost, kako je propisano člankom 261. UFEU‑a u vezi s člankom 31. Uredbe (EZ) br. 1/2003(115). Sud, dakle, može slobodno utvrditi novi iznos novčane kazne(116).
208. U tim okolnostima, treba istaknuti da iznos novčane kazne izrečen društvu Alstom Grid SAS od 48.195.000 eura, kako ga je odredio Opći sud u pobijanoj presudi, nije doveden u pitanje žalbenim razlozima i prigovorima za koje sam predložio Sudu da ih prihvati. Taj iznos tako ostaje nepromijenjen.
209. S druge strane, iz razmatranja iz točaka 135. i sljedećih proizlazi da u slučaju kao što je ovaj, kada će dva sukcesivna društva majke, koja su kažnjena isključivo na temelju odgovornosti koja u potpunosti proizlazi iz odgovornosti društva kćeri, biti spojena vezama solidarne odgovornosti s njihovim (bivšim, i novim) društvom kćeri, ukupan zbroj iznosa čije se plaćanje zahtijeva od društava majki ne smije premašiti iznos čije se plaćanje zahtijeva od društva kćeri. Osim toga, društva majke moraju imati mogućnost da nedvosmisleno utvrde iznos koji moraju platiti u pogledu razdoblja za koje se za povredu smatraju solidarno odgovornima s njihovim društvom kćeri.
210. S obzirom na to da je iznos novčane kazne izrečen društvu kćeri, to jest društvu Alstom Grid SAS, utvrđen u iznosu od 48.195.000 eura, potrebno je stoga utvrditi dva udjela u tom iznosu za koji se svako od društava majki smatra solidarno odgovornim zajedno s društvom Alstom Grid SAS.
211. U tom pogledu, kriterij koji je po mojem mišljenju relevantan za raspodjelu iznosa novčane kazne izrečene društvu kćeri između dvaju društava majki može biti razdoblje tijekom kojeg su izvršavali odlučujući utjecaj na društvo kćer. To svakako nije jedini mogući kriterij. Međutim, u okolnostima ovog slučaja, čini mi se da je to prikladan kriterij koji omogućuje osiguravanje određene proporcionalnosti u tom utvrđivanju udjela.
212. Tako iz spisa proizlazi da je Alstom izvršavao odlučujući utjecaj na Alstom T&D SA u razdoblju od 7. prosinca 1992. i 8. siječnja 2004., odnosno tijekom jedanaest godina i jednog mjeseca.
213. Areva SA i Areva T&D Holding SA izvršavali su odlučujući utjecaj na društvo Areva T&D SA i društvo Areva T&D AG(117), u razdoblju od četiri mjeseca, to jest, između 9. siječnja i 11. svibnja 2004.
214. Po mojem mišljenju, iz navedenog slijedi da, primjenom kriterija navedenog u točki 211., Alstom treba smatrati solidarno odgovornim s društvom Alstom Grid SAS za iznos od 46.787.847 eura, a Areva, T&D Holding SA i Alstom Grid AG treba smatrati solidarno odgovornima s društvom Alstom Grid SAS za iznos od 1.407.153 eura(118).
C – Utvrđivanje udjela Areve
215. U slučaju da se Sud složi s tumačenjem pravila o solidarnoj odgovornosti koje sam predložio − iz kojeg proizlazi da je, kada je uspostavljena solidarna odgovornost između subjekata koji su tvorili gospodarsku jedinicu u trenutku počinjenja povrede ali koji u trenutku izricanja kazne više ne tvore istu gospodarsku jedinicu, potrebno utvrditi udio u novčanoj kazni koji će subjekt koji više nema veza kojima se opravdava njegovo uključivanje u gospodarsku jedinicu trebati snositi u unutarnjim odnosima s ostalim sudužnicima(119) − i dalje će biti potrebno konkretno utvrditi udjele u novčanoj kazni subjekata koji su, u ovom slučaju, solidarno odgovorni za plaćanje kazne, ali koji više ne tvore jedinstveni gospodarski subjekt.
216. U tom sam pogledu već imao priliku primijetiti da, s jedne strane, u mjeri u kojoj neograničena nadležnost ovlašćuje suca Unije da, osim običnog nadzora zakonitosti, izmijeni pobijani akt, odnosno da svojom ocjenom zamijeni Komisijinu ocjenu(120), navedeni sudac može je izvršavati unutar ograničenja nadležnosti koje su mu dodijeljene Ugovorima. Tako je u slučaju iz prethodne točke sudac Unije, po mojem mišljenju, ovlašten u kontekstu svoje ovlasti neograničene nadležnosti, utvrditi udjele u novčanoj kazni izrečenoj subjektima koji su solidarno odgovorni za njezino plaćanje, ali koji više ne tvore jedinstveni gospodarski subjekt koji je počinio povredu(121). S druge strane, također sam već istaknuo da ovlast neograničene nadležnosti ovlašćuje suca Unije da uzme u obzir sve „činjenične okolnosti”, uključujući i okolnosti koje su nastupile nakon donošenja odluke koja se pred njim osporava(122).
217. U ovom slučaju iz spisa proizlazi da su, nakon prijenosa Alstomovih djelatnosti P i D Arevi, Alstom Grid SAS i druga dva bivša društva kćeri Areve (to jest T&D Holding SA i Alstom Grid AG) ponovno postala društva kćeri Alstoma.
218. Iz toga slijedi da je, u ovom slučaju, u trenutku počinjenja povrede Areva tvorila jedinstveni gospodarski subjekt sa svojim bivšim društvima kćerima, s kojima joj je izrečeno solidarno plaćanje novčane kazne i s kojima, međutim, u trenutku izmjene kazne više nije tvorila dio jedinstvenog gospodarskog subjekta. Stoga je potrebno utvrditi udio u novčanoj kazni za čije plaćanje Areva solidarno odgovara sa svojim bivšim društvima kćerima.
219. U točki 87. mojega mišljenja u gore navedenom predmetu Komisija/Siemens Österreich i dr. spomenuo sam neke okolnosti koje je osim toga navela i sama Komisija, a koje se odnose na veze između društva majke i društva kćeri koje, u načelu, nisu relevantne za isključenje stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja, ali koje se mogu uzeti u obzir radi utvrđivanja stupnja relativne krivnje između društva majke i društva kćeri te, time, radi utvrđivanja unutarnjih odnosa između sudužnika koji su solidarno odgovorni za plaćanje novčane kazne. Među tim je okolnostima, za koje se po mojem mišljenju ne može sastaviti obvezujući ili iscrpan popis, Komisija navela činjenicu da društvo majka nije izravno sudjelovalo u počinjenju povrede, postojanje ili stupanj interesâ društva majke u sektoru na koji se odnosi povreda te činjenica da društvo majka nije znalo za povredu. U istom sam mišljenju također istaknuo i da je, kao što je slučaj u kontekstu utvrđivanja sankcije, potrebno priznati određenu marginu prosudbe prilikom utvrđivanja relevantnosti i važnosti elemenata koje treba uzeti u obzir u svakom pojedinačnom slučaju.
220. Razlozi ekonomičnosti postupka govore u prilog tomu da Sud sam konačno odluči o sporu svaki put kada je spis potpun, kada Sud raspolaže potrebnim elementima i kada su stranke imale priliku iznijeti svoja očitovanja o svim relevantnim pitanjima(123).
221. U ovom slučaju spis sadrži neke elemente koji bi se mogli uzeti u obzir pri utvrđivanju relativnog stupnja krivnje društva Areva(124). Na temelju analize tih elemenata, Sud bi mogao sam odlučiti o utvrđivanju udjela u novčanoj kazni za čije je plaćanje odgovorna Areva. Međutim, mora se utvrditi da u ovom stadiju postupka zainteresirana društva nisu imala priliku iznijeti svoja očitovanja u tom smislu. U tim okolnostima, ako se Sud složi s tumačenjem pravila o solidarnoj odgovornosti koje predlažem i procijeni da raspolaže s dovoljno elemenata da pristupi utvrđivanju Arevina udjela, po mojem bi mišljenju bilo potrebno saznati stav zainteresiranih društava o tom pitanju.
222. S druge strane, ako bi Sud u svakom slučaju smatrao da ne raspolaže elementima potrebnima za utvrđivanje udjela Areve, u tom bi slučaju, po mojem mišljenju, Komisiji morala konkretno utvrditi taj udio na temelju njezine dužnosti poduzimanja kako bi postupila sukladno presudi Suda, u skladu s člankom 266. UFEU‑a.
V – Troškovi
223. U skladu s člankom 184. stavkom 2. Poslovnika Suda, kad je žalba osnovana i Sud sâm konačno odluči o sporu, Sud odlučuje o troškovima.
224. U skladu s člankom 138. stavkom 1. istog Poslovnika, primjenjivim na žalbeni postupak na temelju njegovog članka 184. stavka 1., stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Člankom 138. stavkom 3. navedenog Poslovnika utvrđeno je da ako stranke djelomično uspiju u svojim zahtjevima, svaka stranka snosi vlastite troškove. U skladu s istom odredbom, ako se to čini opravdanim u danim okolnostima, Sud može odlučiti da, osim vlastitih troškova, jedna stranka snosi i dio troškova druge stranke.
225. U ovom slučaju predlažem prihvaćanje žalbi Areve i društava grupe Alstom u dijelu koji se odnosi na primjenu pravila o solidarnoj odgovornosti, ali njihovo odbijanje u preostalom dijelu. Međutim, prema rješenju koje predlažem, Areva i društva grupe Alstom u bitnome su uspjeli u sporu pred Sudom.
226. S obzirom na okolnosti slučaja, smatram da Komisiji treba naložiti snošenje, osim vlastitih troškova u dvama postupcima, i trećinu troškova Areve i društava grupe Alstom u tim postupcima. Areva i društva grupe Alstom snosit će dvije trećine vlastitih troškova u vezi s dvama postupcima.
VI – Zaključak
227. S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da odluči na sljedeći način:
1) Točka 3. druga alineja izreke presude Općeg suda Europske unije od 3. ožujka 2011., Areva i dr./Komisija (T‑117/07 i T‑121/07), ukida se.
2) Žalbe se odbijaju u preostalom dijelu.
3) Članak 2. točka (c) Odluke Komisije C (2006) 6762 final od 24. siječnja 2007. o postupku primjene članka 81. UEZ‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (predmet COMP/F/38.899 – Plinom izolirani sklopni uređaji), poništava se.
4) Za povrede utvrđene u članku 1. točkama (b) do (f) Odluke C (2006) 6762 final, osim novčane kazne od 10.327.500 eura izrečene Alstomu SA, Alstomu Grid SAS izriče se novčana kazna od 48.195.000 eura, od čega 46.787.847 eura solidarno s Alstomom SA i 1.407.153 eura solidarno s društvima Areva SA, T&D Holding SA i Alstom Grid AG.
5) Europskoj komisiji nalaže se snošenje, osim vlastitih troškova kako prvostupanjskog postupka tako i žalbenog postupka, trećine troškova Areve SA, Alstoma SA, T&D Holdinga SA, Alstoma Grid SAS i Alstoma Grid AG u vezi s prvostupanjskim i žalbenim postupkom.
6) Areva SA, Alstom SA, T&D Holding SA, Alstom Grid SAS i Alstom Grid AG snosit će dvije trećine svojih troškova u vezi s prvostupanjskim i žalbenim postupkom.