Privremena verzija
RJEŠENJE POTPREDSJEDNIKA SUDA
11. travnja 2024.(*)
„Žalba – Privremena pravna zaštita – Tržišno natjecanje – Koncentracije – Medijsko tržište – Zahtjev za pružanje informacija – Osobni podaci – Hitnost – Pravo na poštovanje privatnog života”
U predmetu C-90/24 P(R),
povodom žalbe na temelju članka 57. drugog stavka Statuta Suda Europske unije, podnesene 2. veljače 2024.,
Vivendi SE, sa sjedištem u Parizu (Francuska), koji zastupaju Y. Boubacir, F. de Bure, E. Dumur, P. Gassenbach, S. Schrameck, O. Thomas i P. Wilhelm, avocats,
žalitelj,
a druga stranka u postupku je:
Europska komisija, koju zastupaju P. Caro de Sousa, B. Cullen i D. Viros, u svojstvu agenata,
tuženik u prvostupanjskom postupku,
POTPREDSJEDNIK SUDA,
saslušavši nezavisnog odvjetnika M. Szpunara,
donosi sljedeće
Rješenje
1 Svojom žalbom društvo Vivendi SE zahtijeva ukidanje rješenja predsjednika Općeg suda Europske unije od 19. siječnja 2024., Vivendi/Komisija (T-1097/23 R, u daljnjem tekstu: pobijano rješenje, EU:T:2024:15), kojim je on odbio zahtjev tog društva za, s jedne strane, suspenziju primjene Odluke Komisije C(2023) 6428 final od 19. rujna 2023. o postupku primjene članka 11. stavka 3. Uredbe Vijeća (EZ) br. 139/2004 (predmet M.11184 – Vivendi/Lagardère), kako je izmijenjena Odlukom Komisije C(2023) 7463 final od 27. listopada 2023. (u daljnjem tekstu: sporna odluka) i za to da se, s druge strane, kao privremena mjera, naloži da to društvo sve dokumente koje posjeduje na koje se odnosi sporna odluka pohrani na za to određenom elektroničkom nositelju podataka, koji će se s elektroničkim pečatom dostaviti neovisnoj pouzdanoj trećoj osobi.
Pravni okvir
2 Uvodna izjava 10. Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka) (SL 2016., L 119, str. 1. i ispravci SL 2018., L 127, str. 2. i SL 2021., L 74, str. 35.) (u daljnjem tekstu: OUZP) glasi:
„[…] Ovom Uredbom također se državama članicama pruža prostor za djelovanje kako bi bolje odredile njezina pravila uključujući obradu posebnih kategorija osobnih podataka (,osjetljivi podaci’). […]”
3 Člankom 6. stavcima 1. i 3. te uredbe predviđa se:
„1. Obrada je zakonita samo ako i u onoj mjeri u kojoj je ispunjeno najmanje jedno od sljedećega:
(a) ispitanik je dao privolu za obradu svojih osobnih podataka u jednu ili više posebnih svrha;
[…]
(c) obrada je nužna radi poštovanja pravnih obveza voditelja obrade;
[…]
(e) obrada je nužna za izvršavanje zadaće od javnog interesa ili pri izvršavanju službene ovlasti voditelja obrade;
[…]
3. Pravna osnova za obradu iz stavka 1. točaka (c) i (e) utvrđuje se u:
(a) pravu Unije; ili
(b) pravu države članice kojem voditelj obrade podliježe.
[…]”
4 Člankom 9. stavcima 1. i 2. navedene uredbe određuje se:
„1. Zabranjuje se obrada osobnih podataka koji otkrivaju rasno ili etničko podrijetlo, politička mišljenja, vjerska ili filozofska uvjerenja ili članstvo u sindikatu te obrada genetskih podataka, biometrijskih podataka u svrhu jedinstvene identifikacije pojedinca, podataka koji se odnose na zdravlje ili podataka o spolnom životu ili seksualnoj orijentaciji pojedinca.
2. Stavak 1. ne primjenjuje se ako je ispunjeno jedno od sljedećeg:
(a) ispitanik je dao izričitu privolu za obradu tih osobnih podataka za jednu ili više određenih svrha, osim ako se pravom Unije ili pravom države članice propisuje da ispitanik ne može ukinuti zabranu iz stavka 1.;
[…]
(g) obrada je nužna za potrebe značajnog javnog interesa na temelju prava Unije ili prava države članice koje je razmjerno željenom cilju te kojim se poštuje bit prava na zaštitu podataka i osiguravaju prikladne i posebne mjere za zaštitu temeljnih prava i interesa ispitanika;
[…]”.
Okolnosti spora
5 Okolnosti spora iznesene su u točkama 2. do 8. pobijanog rješenja. Za potrebe ovog postupka one se mogu sažeti kako slijedi.
6 Društvo Vivendi je 24. listopada 2022. prijavilo Europskoj komisiji koncentraciju koja se očitovala u stjecanju isključive kontrole nad društvom Lagardère SA. Komisija je 9. lipnja 2023. odobrila tu koncentraciju, podložno ispunjenju obveza koje je preuzelo društvo Vivendi.
7 Komisija je 25. srpnja 2023. obavijestila društvo Vivendi o pokretanju službene istrage o mogućoj prijevremenoj provedbi koncentracije. U okviru tog postupka Komisija je Odlukom C(2023) 6428 final od 19. rujna 2023. društvu Vivendi poslala zahtjev za pružanje informacija s rokom koji je istjecao 27. listopada 2023. Odlukom C(2023) 7463 final od 27. listopada 2023. ta je institucija produljila taj rok do 1. prosinca 2023.
Postupak pred Općim sudom i pobijano rješenje
8 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 23. studenoga 2023. društvo Vivendi pokrenulo je postupak za poništenje sporne odluke.
9 Zasebnim aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 24. studenoga 2023. društvo Vivendi podnijelo je zahtjev za privremenu pravnu zaštitu kojim je tražilo, s jedne strane, da se suspendira primjena te odluke i, s druge strane, kao privremenu mjeru, da se naloži da to društvo sve dokumente koje posjeduje na koje se odnosi sporna odluka pohrani na za to određenom elektroničkom nositelju podataka, koji će se s elektroničkim pečatom dostaviti neovisnoj pouzdanoj trećoj osobi, na primjer sudskom izvršitelju ili zastupniku, u razumnom roku koji je u skladu s materijalnim ograničenjima povezanima s izradom kopija nositelja podataka na kojima se nalaze navedeni dokumenti.
10 Rješenjem od 28. studenoga 2023., Vivendi/Komisija (T-1097/23 R), donesenim na temelju članka 157. stavka 2. Poslovnika Općeg suda, predsjednik Općeg suda naložio je suspenziju primjene sporne odluke do donošenja rješenja kojim se završava postupak u predmetu T-1097/23 R, ne dovodeći u pitanje obvezu društva Vivendi da nastavi s prikupljanjem informacija i da kod sebe zadrži, na elektroničkom nositelju podataka, sve dokumente na koje se ta odluka odnosi a koji bi mogli biti relevantni za Komisijinu istragu.
11 Pobijanim rješenjem predsjednik Općeg suda odbio je zahtjev za privremenu pravnu zaštitu naveden u točki 9. ovog rješenja s obrazloženjem da društvo Vivendi nije dokazalo da je ispunjen uvjet hitnosti te je ukinio svoje rješenje od 28. studenoga 2023. (T-1097/23 R).
12 Kao prvo, u točki 29. pobijanog rješenja predsjednik Općeg suda odlučio je da je, u fazi postupka u kojem je to rješenje trebalo biti doneseno, opasnost od toga da će društvo Vivendi biti kažnjeno periodičnim penalima ili novčanim kaznama bila hipotetska.
13 Kao drugo, u točki 39. navedenog rješenja odbio je argument društva Vivendi koji se temelji na šteti povezanoj s korištenjem znatnih ljudskih i financijskih resursa.
14 Kao treće, u točkama 41. i 42. pobijanog rješenja predsjednik Općeg suda ocijenio je da činjenica da bi Komisija mogla dobiti uvid u velik broj dokumenata unatoč njihov očitoj nepovezanosti s predmetom istrage ne može društvu Vivendi prouzročiti tešku i nepopravljivu štetu.
15 Kao četvrto, u točki 43. pobijanog rješenja predsjednik Općeg suda odbio je argument društva Vivendi koji se temelji na šteti zbog povrede privatnog života pojedinih njegovih zaposlenika i direktora.
16 Kao peto, smatrao je, u točki 51. tog rješenja, da navodna šteta koja proizlazi iz opasnosti za društvo Vivendi da pridonese inkriminiranju samoga sebe ne može dokazati da je ispunjen uvjet hitnosti.
17 Kao šesto, u točkama 52. i 54. navedenog rješenja predsjednik Općeg suda odlučio je da opasnost da će društvo Vivendi biti obvezno plaćati periodične penale ili novčane kazne nije nenadoknadiva i da je ta opasnost isključivo hipotetska.
Zahtjevi stranaka u žalbenom postupku i postupak pred Sudom
18 Društvo Vivendi od Suda zahtijeva da:
– ukine pobijano rješenje;
– naloži suspenziju primjene sporne odluke do objave konačne presude Općeg suda i, ovisno o slučaju, konačne presude Suda o tužbi za poništenje koju je društvo Vivendi podnijelo protiv te odluke;
– podredno, vrati predmet Općem sudu na ponovno suđenje, i
– naloži Komisiji snošenje troškova obaju postupaka.
19 Komisija od Suda zahtijeva da:
– odbije žalbu i
– naloži društvu Vivendi snošenje troškova.
20 Svojim rješenjem od 6. veljače 2024., Vivendi/Komisija (C-90/24 P(R)-R, EU:C:2024:121), donesenim na temelju članka 160. stavka 7. Poslovnika Suda, potpredsjednik Suda naložio je odgodu obveze određene društvu Vivendi spornom odlukom da prikupi i Komisiji dostavi dokumente navedene u toj odluci do donošenja rješenja kojim se završava postupak privremene pravne zaštite u predmetu C-90/24 P(R)-R ili rješenja kojim se odlučuje o ovoj žalbi, ovisno o tome koje bude prije doneseno, ne dovodeći u pitanje obvezu društva Vivendi da poduzme sve potrebne mjere kako bi osiguralo da se svi ti dokumenti zadrže.
O žalbi
21 U prilog svojoj žalbi društvo Vivendi ističe šest žalbenih razloga, od koji se prvi temelji na povredi načela jednakosti oružja i načela kontradiktornosti, a drugi, treći, četvrti, peti i šesti na očitim pogreškama u ocjeni šteta koje navodi to društvo.
Argumentacija
22 Svojim četvrtim žalbenim razlogom, koji valja najprije ispitati, društvo Vivendi tvrdi da je predsjednik Općeg suda počinio očitu pogrešku u ocjeni štete koja bi nastala ozbiljnom povredom privatnog života osoba na koje se odnosi sporna odluka.
23 Kao prvo, argumentacija iznesena u točki 45. pobijanog rješenja sužava područje zaštite privatnog života na isključivo osjetljive osobne podatke, kako su određeni u OUZP-u. Potonji pojam ima pak vrlo suženo područje primjene, s obzirom na to da iz OUZP-a, kao i iz sudske prakse Općeg suda, proizlazi da se odnosi samo na najosobnije i najosjetljive informacije o ispitanicima. Jamstva koja se pružaju kad je riječ o osjetljivim osobnim podacima stoga ne omogućuju da se osigura zaštita svih osobnih podataka povezanih s privatnim životom tih osoba i, slijedom toga, da se na odgovarajući način spriječi šteta na koju se poziva društvo Vivendi.
24 Kao drugo, društvo Vivendi navodi da više dokumenata priloženih njegovu zahtjevu za privremenu pravnu zaštitu dokazuje da se spornom odlukom nalaže prikupljanje i dostavljanje Komisiji dokumenata povezanih s privatnim životom osoba o kojima je riječ.
25 Kao treće, pobijanim se rješenjem nimalo ne uzimaju u obzir ograničenja koja za društvo Vivendi proizlaze iz francuskog kaznenog i radnog prava. Tako je materijalno nemoguće da društvo Vivendi postupi u skladu sa spornom odlukom a da se pritom ne izloži i kaznenopravnim i građanskopravnim sankcijama.
26 Kao četvrto, jamstva koja Komisija pruža kad je riječ o osjetljivim osobnim podacima ne mogu spriječiti nastanak štete na koju se društvo Vivendi poziva, s obzirom na to da ta jamstva podrazumijevaju da se dokumenti koji sadržavaju te podatke dostavljaju Komisiji i da ona može imati uvid u njih.
27 Kao peto, suprotno onomu što je utvrđeno u pobijanom rješenju, poslovna tajna kojom su vezani Komisijini dužnosnici i službenici ne može biti dovoljno jamstvo da će se spriječiti nastanak štete na koju se poziva, s obzirom na to da društvo Vivendi ima i interes da se tim dužnosnicima i službenicima onemogući pristup zaštićenim dokumentima. Usto, predsjednik Općeg suda nije uzeo u obzir činjenicu, iako je to društvo Vivendi izričito navelo, da je Komisija dopustila intervenciju više trećih osoba u postupak, čime je stvorila opasnost da te treće osobe pristupe povjerljivim podacima i da ih otkriju.
28 Komisija tvrdi da četvrti žalbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.
29 Osobito tvrdi da, kako bi dovršila svoju istragu, neizbježno mora obrađivati osobne podatke. Činjenica da ona provjerava relevantnost takvih podataka sama po sebi ne može prouzročiti tešku i nepopravljivu štetu. U tom kontekstu, postojanje postupovnih jamstava koja se primjenjuju na osjetljive osobne podatke relevantan je čimbenik za ocjenjivanje razmjernosti spornog zadiranja u pravo na zaštitu privatnog života. Uostalom, stroge obveze čuvanja poslovne tajne kojima su vezani Komisijini dužnosnici i službenici sprečavaju opasnost od neovlaštenog otkrivanja prikupljenih osobnih podataka.
30 Kad je riječ o argumentu koji se temelji na mogućem pristupu trećih osoba osobnim podacima, Komisija najprije tvrdi da taj argument treba odbaciti kao nedopušten jer nije bio u dovoljnoj mjeri potkrijepljen u prvostupanjskom postupku. Zatim, tvrdi da njezini dužnosnici i službenici, s obzirom na stroge obveze povjerljivosti koje moraju poštovati, ne smiju otkrivati povjerljive informacije trećim osobama. Naposljetku, zainteresirane treće osobe imale bi pristup spisu samo u slučaju obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku te ne bi nikad imale pristup povjerljivoj verziji sadržaja spisa.
Ocjena
31 Kad je riječ o argumentaciji društva Vivendi koja se temelji na opasnosti od povrede privatnog života pojedinih njegovih zaposlenika i direktora, predsjednik Općeg suda ocijenio je, u točki 44. pobijanog rješenja, da je s obzirom na to da poduzetnici djeluju posredstvom svojih zaposlenika i direktora Komisija ovlaštena, za potrebe istrage u području prava tržišnog natjecanja, zahtijevati informacije o njihovim postupcima, ako se ti postupci odnose na sferu poduzetnika i ne zadiru u njihov privatni život.
32 Predsjednik Općeg suda je, u točki 45. tog rješenja, naglasio da je, u tom smislu, Komisija obavijestila društvo Vivendi o posebnim postupovnim jamstvima koja se primjenjuju u pogledu osjetljivih osobnih podataka i da je ta institucija stoga poduzela mjere s ciljem da se izbjegne opasnost na koju se poziva društvo Vivendi. Iz toga je izveo zaključak da, s obzirom na te mjere opreza, zahtjevi za pružanje informacija koji su se odnosili na mobilne telefone i elektroničku poštu zaposlenikâ društva Vivendi nisu mogli prouzročiti tešku i nepopravljivu štete na koju se to društvo pozivalo.
33 U točki 46. navedenog rješenja predsjednik Općeg suda istaknuo je da su u svakom slučaju Komisijini dužnosnici i službenici vezani strogim obvezama čuvanja poslovne tajne. U tom je pogledu naglasio, u točki 47. tog rješenja, da je tim dužnosnicima i službenicima zabranjeno neovlašteno otkrivati informacije s kojima su upoznati prilikom izvršavanja svojih dužnosti, osim ako su te informacije već objavljene ili su dostupne javnosti.
34 U tom kontekstu, kad je riječ, kao prvo, o ocjeni iznesenoj u točki 45. pobijanog rješenja, treba istaknuti da iz samog teksta te točke proizlazi da se ta ocjena temelji na uzimanju u obzir postupovnih jamstava o kojima je riječ u točkama 26. do 28. tog rješenja.
35 Iz tih točaka 26. do 28. proizlazi da se ta jamstva odnose isključivo na podatke triju kategorija, odnosno podatke zaštićene povjerljivošću komunikacije između odvjetnika i klijenata, podatke o novinarskim izvorima i osjetljive osobne podatke.
36 Ta posljednja kategorija, koja se jedina spominje u točki 45. pobijanog rješenja, u tom rješenju nije definirana.
37 U tim okolnostima, da bi se ocijenio doseg ocjena predsjednika Općeg suda, valja odrediti opseg koji je toj kategoriji dan spornom odlukom. U toj se odluci pojašnjava da se njome primjenjuje posebno uređenje za „osjetljive osobne podatke kako su definirani u [OUZP-u]”. Iz članka 9. stavka 1. OUZP-a, u vezi s njegovom uvodnom izjavom 10., proizlazi da se taj pojam odnosi na osobne podatke čija obrada otkriva rasno ili etničko podrijetlo, politička mišljenja, vjerska ili filozofska uvjerenja ili članstvo u sindikatu te na genetske podatke, biometrijske podatke čija obrada omogućuje jedinstvenu identifikaciju pojedinca i podatke koji se odnose na zdravlje, spolni život ili seksualnu orijentaciju pojedinca.
38 S obzirom na opseg koji je na taj način dan pojmu „osjetljivi osobni podaci”, proizlazi da se, kao što to tvrdi društvo Vivendi, postupovna jamstva navedena u točki 45. pobijanog rješenja ne primjenjuju na sve podatke iz područja privatnog života osoba o kojima je riječ, osobito zato što ta jamstva ne pružaju nikakvu vrstu zaštite za podatke koji se odnose na, primjerice, obiteljski život, ukuse ili pak privatne aktivnosti tih osoba koje nisu političke, vjerske, filozofske ili sindikalne prirode.
39 Treba pak utvrditi da se društvo Vivendi u svojem zahtjevu za privremenu pravnu zaštitu pozvalo na opasnost od pristupa podacima koji se općenito mogu povezati s privatnim životom osoba o kojima je riječ. Iako je točno da se, u točki 95. tog zahtjeva, navode osjetljivi osobni podaci, oni su navedeni u okviru citata iz sudske prakse Općeg suda, što se ne može shvatiti na način da se time htjelo ograničiti doseg argumentacije društva Vivendi.
40 Društvo Vivendi stoga osnovano tvrdi da predsjednik Općeg suda, time što je odlučio da su jamstva navedena u točki 45. pobijanog rješenja imala upravo cilj da se izbjegne opasnost koju navodi društvo Vivendi i na temelju te okolnosti zaključio da zahtjevi za pružanje informacija nisu mogli prouzročiti tešku i nepopravljivu štetu na koju se to društvo poziva, nije uzeo u obzir sve osobne podatke koji se mogu nalaziti u dokumentima koje treba dostaviti Komisiji i koji su relevantni za ocjenu stvarnosti i težine te štete.
41 Stoga je predsjednik Općeg suda, kada je smatrao da su ta jamstva dostatna da se odbije argumentacija društva Vivendi koja se temelji na opasnosti od povrede privatnog života pojedinih njegovih zaposlenika i direktora, počinio očitu pogrešku u ocjeni.
42 Kad je riječ, kao drugo, o razlozima koji su, iscrpnosti radi, izneseni u točkama 46. i 47. pobijanog rješenja, valja dakako utvrditi da je Opći sud mogao opravdano smatrati da Komisijini dužnosnici i službenici nisu ovlašteni slobodno otkrivati javnosti informacije sadržane u dokumentima koje bi društvo Vivendi dostavilo Komisiji u skladu sa spornom odlukom.
43 Međutim, s jedne strane, kao što to tvrdi društvo Vivendi, obveze čuvanja poslovne tajne kojima su vezani Komisijini dužnosnici i službenici ne mogu spriječiti povredu prava na poštovanje privatnog života određenih zaposlenika i direktora društva Vivendi koja se očituje u činjenici da ti dužnosnici i službenici sami imaju pristup tim osobnim podacima koji su povezani s privatnim životom tih zaposlenika i direktora.
44 S druge strane, valja istaknuti da je društvo Vivendi, u točki 96. svojeg zahtjeva za privremenu pravnu zaštitu, navelo i opasnost od toga da bi „zainteresirane treće osobe kojima je Komisija dopustila sudjelovanje u postupku” mogle dobiti uvid u dokumente koje bi joj dostavilo društvo Vivendi, a u tom je pogledu uputilo na dopise, priložene tom zahtjevu, kojima je obaviješten o dopuštanju sudjelovanja određenih trećih osoba u postupku.
45 Budući da je ta tvrdnja dovoljno jasna i potkrijepljena da ju je Opći sud morao uzeti u obzir, ne može se smatrati da argument koji se odnosi na opasnost od otkrivanja određenih dokumenata trećim osobama, iznesen u prilog četvrtom žalbenom razlogu, treba odbaciti kao nedopušten s obrazloženjem da čini novi argument koji nije bio iznesen u prvostupanjskom postupku.
46 Doista, kao što to tvrdi društvo Vivendi, obvezama čuvanja poslovne tajne koje se primjenjuju na Komisijine dužnosnike i službenike nije ni svrha ni učinak da uređuju pristup trećih osoba kojima je dopušteno sudjelovanje u postupku dokumentima iz spisa kojim raspolaže Komisija.
47 Usto, iako Komisija tvrdi da se takav pristup može isključiti na temelju drugih pravila, treba utvrditi da se ta pravila ne spominju u točkama 46. i 47. pobijanog rješenja.
48 Iz toga slijedi da je predsjednik Općeg suda, kada je, u točkama 46. i 47. pobijanog rješenja, ocijenio da obveze čuvanja poslovne tajne koje se primjenjuju na Komisijine dužnosnike i službenike mogu spriječiti nastanak štete koju navodi društvo Vivendi, počinio pogrešku u pravnoj kvalifikaciji činjenica.
49 Kao treće, valja utvrditi da razmatranja navedena u točki 44. pobijanog rješenja sama po sebi ne mogu opravdati odbijanje argumentacije društva Vivendi koja se temelji na opasnosti od povrede privatnog života pojedinih njegovih zaposlenika i direktora.
50 Naime, u toj je točki predsjednik Općeg suda samo naveo da Komisija ima pravo zahtijevati informacije o postupcima zaposlenika i direktora društva Vivendi „ako se ti postupci odnose na sferu poduzetnika i ne zadiru u njihove privatne živote”. Time nije iznio nikakvu ocjenu o mogućem postojanju štete u slučaju u kojem bi informacije dostavljene Komisiji ulazile, kao što to tvrdi društvo Vivendi, u područje privatnog života osoba o kojima je riječ.
51 Iz svega prethodno navedenog proizlazi da pobijano rješenje, s obzirom na pogreške počinjene u njegovim točkama 45. do 47., ne sadržava razlog na kojem bi se moglo temeljiti odbijanje argumentacije društva Vivendi koja se temelji na opasnosti od povrede privatnog života pojedinih njegovih zaposlenika i direktora.
52 Stoga valja prihvatiti četvrti žalbeni razlog.
53 Budući da je zahtjev za privremenu pravnu zaštitu odbijen s obrazloženjem da društvo Vivendi nije dokazalo da je ispunjen uvjet hitnosti, iz toga proizlazi da izreka pobijanog rješenja nije osnovana.
54 Iz toga slijedi da pobijano rješenje valja ukinuti u cijelosti, a da pritom nije potrebno ispitati druge razloge iznesene u prilog žalbi.
Zahtjev za određivanje privremenih mjera podnesen Općem sudu
55 U skladu s člankom 61. prvim stavkom Statuta Suda Europske unije, kada Sud ukine odluku Općeg suda, on može sam konačno odlučiti o sporu ako stanje postupka to dopušta ili može vratiti predmet na odlučivanje Općem sudu. Ta se odredba primjenjuje i na žalbe podnesene u skladu s člankom 57. drugim stavkom Statuta Suda Europske unije (rješenje potpredsjednika Suda od 24. svibnja 2022., Puigdemont i Casamajó i dr./Parlament i Španjolska, C-629/21 P(R), EU:C:2022:413, t. 172. i navedena sudska praksa).
56 U tu je svrhu važno podsjetiti na to da se člankom 156. stavkom 4. Poslovnika Općeg suda određuje da zahtjevi za privremenu pravnu zaštitu moraju određivati predmet spora, okolnosti zbog kojih postoji hitnost kao i činjenične i pravne razloge koji na prvi pogled opravdavaju određivanje privremene mjere koja se zahtijeva. Tako, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, sudac privremene pravne zaštite može odrediti suspenziju primjene i druge privremene mjere ako utvrdi da je njihovo određivanje na prvi pogled činjenično i pravno opravdano (fumus boni juris) i da su hitne u tom smislu da ih je nužno odrediti i da proizvode učinke već prije odluke o meritumu kako bi se izbjegla teška i nepopravljiva šteta interesima stranke koja ih traži. Ti su uvjeti kumulativni, tako da zahtjevi za privremene mjere trebaju biti odbijeni onda kada jedan od njih nije ispunjen. Sudac privremene pravne zaštite također prema potrebi provodi odvagivanje postojećih interesa (rješenje potpredsjednika Suda od 24. svibnja 2022., Puigdemont i Casamajó i dr./Parlament i Španjolska, C-629/21 P(R), EU:C:2022:413, t. 175. i navedena sudska praksa).
57 Prilikom ispitivanja navedenih uvjeta, sudac privremene pravne zaštite ima široku diskrecijsku ovlast i može slobodno, prema posebnim okolnostima konkretnog slučaja, odrediti način na koji se ti različiti uvjeti trebaju provjeriti kao i redoslijed tog ispitivanja, s obzirom na to da ga nijedno pravno pravilo Unije ne obvezuje da za ocjenu nužnosti privremenog odlučivanja o predmetu slijedi neki prethodno utvrđen analitički obrazac (rješenje potpredsjednice Suda od 16. srpnja 2021., Symrise/ECHA, C-282/21 P(R), EU:C:2021:631, t. 28. i navedena sudska praksa).
58 U ovom slučaju, s obzirom na ocjene koje je već proveo Opći sud i pisani dio postupka između stranaka, potpredsjednik Suda raspolaže dostatnim elementima da konačno odluči o uvjetu hitnosti.
Argumentacija
59 Kako bi dokazalo da je ispunjen uvjet hitnosti, društvo Vivendi se poziva na više zasebnih šteta.
60 Kad je riječ o argumentaciji koja se temelji na činjenici da bi sporna odluka dovela do opasnosti od povrede privatnog života određenih zaposlenika i direktora društva Vivendi, koju valja najprije ispitati, to društvo tvrdi da se spornom odlukom zahtijeva da Komisiji dostavi, u cijelosti i za cijelo razdoblje o kojem je riječ, sve razgovore između većeg broja fizičkih osoba, bez obzira na to jesu li ti razgovori poslovne ili privatne prirode. Društvo Vivendi dužno je i dostaviti sve razgovore koji sadržavaju određene ključne riječi, čak i ako ti razgovori potječu iz privatnih ili osobnih pretinaca elektroničke pošte ili privatnih ili osobnih mobilnih uređaja zaposlenika i direktora o kojima je riječ, ako su se ti pretinci elektroničke pošte ili ti uređaji barem jednom koristili za poslovnu komunikaciju. Brojni dokumenti koje tako treba dostaviti Komisiji mogli bi sadržavati informacije koje su osjetljive za društvo Vivendi i koje ulaze u područje privatnog života i osoba o kojima je riječ i trećih osoba.
61 Obveza društva Vivendi da prikupi i Komisiji dostavi takve dokumente nije u skladu s francuskim građanskim i kaznenim pravom, kao ni pravilima prava Unije i Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. Društvo Vivendi tako se nalazi pred nemogućim izborom jer se, bez obzira na to postupi li ili ne u skladu sa spornom odlukom, izlaže teškim sankcijama.
62 Usto, dostavljanje informacija o kojima je riječ nanijelo bi tešku štetu društvu Vivendi i osobama o kojima je riječ širenjem kruga osoba koje su upoznate s tim informacijama. Ta bi šteta bila nepopravljiva jer se povreda prava o kojima je riječ više ne bi mogla ispraviti poništenjem sporne odluke.
63 Komisija tvrdi, kao prvo, da je najviše što može prouzročiti pravna nemogućnost izvršenja sporne odluke, na koju se poziva društvo Vivendi, novčana šteta koja ne bi bila iznimne prirode.
64 Kao drugo, bit tvrdnji društva Vivendi odnosi se na povredu prava trećih osoba. Međutim, podnositelj zahtjeva u postupku privremene pravne zaštite, da bi dokazao da je ispunjen uvjet hitnosti, može se osloniti samo na dokazivanje opasnosti za vlastite interese.
65 Kao treće, s obzirom na sudsku praksu Općeg suda, samo se u slučaju otkrivanja osjetljivih osobnih podataka može utvrditi postojanje teške i nepopravljive štete. Naime, kako bi dovršila svoju istragu, Komisija neizbježno mora obrađivati osobne podatke. Činjenica da ona provjerava relevantnost takvih podataka sama po sebi ne može prouzročiti tešku i nepopravljivu štetu.
66 Društvo Vivendi pak nije dokazalo da dokumenti koje treba dostaviti Komisiji sadržavaju osjetljive osobne podatke. U svakom slučaju, povrh strogih obveza čuvanja poslovne tajne koje moraju poštovati Komisijini dužnosnici i službenici, Komisija je društvu Vivendi pružila posebna postupovna jamstva koja se primjenjuju na osjetljive osobne podatke.
Ocjena
67 Iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da je svrha postupka privremene pravne zaštite zajamčiti punu učinkovitost buduće konačne odluke, kako bi se izbjegla pravna praznina u sudskoj zaštiti koju jamči Sud. Da bi se postigao taj cilj, hitnost treba ocijeniti s obzirom na potrebu donošenja privremenih mjera kako bi se izbjeglo da stranci koja traži privremenu zaštitu nastane teška i nepopravljiva šteta. Ta je stranka dužna dokazati da ne može čekati ishod postupka o meritumu a da pri tome ne pretrpi takvu štetu. Iako je točno da za utvrđivanje postojanja te štete nije potrebno zahtijevati da se njezin nastanak i neminovnost utvrde s apsolutnom sigurnošću i da je dovoljno da se navedena šteta može predvidjeti s dovoljnim stupnjem vjerojatnosti, stranka koja traži privremenu mjeru ipak mora dokazati činjenice za koje se smatra da upućuju na izglednost takve štete (rješenje potpredsjednika Suda od 24. svibnja 2022., Puigdemont i Casamajó i dr./Parlament i Španjolska, C-629/21 P(R), EU:C:2022:413, t. 75. i navedena sudska praksa).
68 Kao prvo, valja utvrditi da se, kao što to tvrdi Komisija, argumentacija društva Vivendi koja se temelji na činjenici da bi sporna odluka dovela do opasnosti od povrede prava na poštovanje privatnog života u bitnome zasniva na povredi prava trećih osoba, odnosno zaposlenika i direktora društva Vivendi čije bi razgovore trebalo prikupiti i dostaviti Komisiji u skladu sa spornom odlukom.
69 Tako društvo Vivendi, dok u svojem zahtjevu za privremenu pravnu zaštitu opširno navodi zadiranje u privatni život njegovih zaposlenika i direktora do kojeg bi došlo izvršenjem sporne odluke, kad je riječ o njegovim vlastitim pravima samo navodi da bi dokumenti koje treba dostaviti Komisiji mogli sadržavati informacije koje su osjetljive za to društvo, a da pritom ne objašnjava koje su to informacije niti na koji bi način one bile povezane s pravom na poštovanje privatnog života.
70 Naime, iz sudske prakse na koju se podsjeća u točki 67. ovog rješenja proizlazi da se uvjet hitnosti uobičajeno ocjenjuje s obzirom na štetu koja eventualno može nastati stranci koja traži privremenu zaštitu.
71 To načelo ipak ne treba tumačiti na način koji bi činio prepreku ostvarenju svrhe postupka privremene pravne zaštite, odnosno tomu da se zajamči puna učinkovitost buduće konačne odluke, kako bi se izbjegla pravna praznina u sudskoj zaštiti koju jamči Sud. U tom smislu, među ostalim je odlučeno da se država članica može pozvati na štetu koju ne trpi izravno jer su države članice odgovorne za interese za koje se smatra da su od općeg značaja na nacionalnoj razini i jer one mogu zajamčiti obranu tih interesa u okviru postupka privremene pravne zaštite (vidjeti u tom smislu rješenje potpredsjednika Suda od 3. lipnja 2022., Bugarska/Parlament i Vijeće, C-545/20 R, EU:C:2022:445, t. 35. i navedenu sudsku praksu).
72 Međutim, privatni poduzetnik kao što je društvo Vivendi ne može se s uspjehom pozivati na opasnost od povrede prava trećih osoba kako bi ishodilo određivanje privremenih mjera u vezi s aktom kojim se ne povređuju njegovi interesi (vidjeti u tom smislu rješenje od 6. svibnja 1988., Udruga kretskih proizvođača četruna/Komisija), 112/88 R, EU:C:1988:241, t. 20.).
73 Međutim, to u ovom slučaju nije tako.
74 Naime, šteta na koju se društvo Vivendi poziva u vezi s pravom na poštovanje privatnog života nastala bi izravno njegovim postupanjem na koje bi, prema njegovim tvrdnjama, bilo primorano u odnosu na pojedine svoje zaposlenike i direktore ne bi li ispunilo obveze iz sporne odluke.
75 Iz toga slijedi da društvo Vivendi svojim zahtjevom za privremenu pravnu zaštitu ne želi djelovati u ime trećih osoba koje bi neovisno bile pogođene učincima sporne odluke, nego osobno, kako bi zaštitilo vlastite interese na način da izbjegne da sâmo mora prouzročiti tešku i nepopravljivu štetu trećim osobama, za koju bi uostalom eventualno moglo odgovarati u okolnostima u kojima bi ta šteta trećim osobama nastala zbog njihovih veza s društvom Vivendi a da navedene treće osobe same ne bi mogle dobiti privremenu zaštitu i izbjeći nastanak navedene štete.
76 U tim posebnim okolnostima sudac privremene pravne zaštite ne može, a da time ne zanemari svrhu postupka privremene pravne zaštite na koju se podsjeća u točki 71. ovog rješenja, smatrati da se društvo Vivendi, kako bi dokazalo da je ispunjen uvjet hitnosti, ne bi moglo pozvati na tešku i nepopravljivu štetu koju bi bilo primorano prouzročiti pojedinim svojim zaposlenicima i direktorima da bi postupilo u skladu sa spornom odlukom.
77 Stoga valja, kao drugo, ocijeniti, može li izvršenjem sporne odluke nastati, s dovoljnom vjerojatnošću, teška i nepopravljiva šteta pojedinim zaposlenicima i direktorima društva Vivendi.
78 Budući da se društvo Vivendi želi pozvati na povredu određenih temeljnih prava, treba podsjetiti na to da iz sudske prakse Suda proizlazi da se teza, prema kojoj je šteta po definiciji nepopravljiva jer se odnosi na područje temeljnih prava, ne može prihvatiti zbog toga što apstraktna tvrdnja da su temeljna prava povrijeđena nije dovoljna kako bi se utvrdilo da je šteta koja bi iz toga mogla proizaći nužno nepopravljiva (rješenje potpredsjednika Suda od 28. studenoga 2013., EMA/InterMune UK i dr., C-390/13 P(R), EU:C:2013:795, t. 42. i navedena sudska praksa).
79 Međutim, iz toga se ne može izvesti zaključak da se povreda temeljnog prava ne može nikad smatrati uzrokom teške i nepopravljive štete.
80 S jedne strane, povreda određenih temeljnih prava, kao što je zabrana mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kazne, propisana člankom 4. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, zbog same naravi povrijeđenog prava sama po sebi može dovesti do teške i nepopravljive štete (rješenje potpredsjednika Suda od 28. studenoga 2013., EMA/InterMune UK i dr., C-390/13 P(R), EU:C:2013:795, t. 43.).
81 S druge strane, povreda temeljnih prava koja, kao što je slučaj s pravom na poštovanje privatnog života utvrđenim u članku 7. Povelje o temeljnim pravima, ne ulaze u kategoriju navedenu u prethodnoj točki mora se ocijeniti s obzirom na sve okolnosti o kojima je riječ, kako bi se utvrdilo opravdavaju li opseg i priroda štete koja tom povredom nastaje da se tu štetu smatra teškom i nepopravljivom (vidjeti u tom smislu rješenje potpredsjednika Suda od 28. studenoga 2013., EMA/InterMune UK i dr., C-390/13 P(R), EU:C:2013:795, t. 44.).
82 Stoga je na sucu privremene pravne zaštite da utvrdi može li izvršenje sporne odluke s dovoljnom vjerojatnošću dovesti do zadiranja u privatni život pojedinih zaposlenika i direktora društva Vivendi te da po potrebi ocijeni, s obzirom na sve okolnosti o kojima je riječ, opseg i prirodu štete koja tom povredom nastaje.
83 U tom pogledu, spornom se odlukom društvu Vivendi među ostalim nalaže da prikupi svu komunikaciju ostvarenu raznim komunikacijskim sredstvima tijekom više godina između više fizičkih osoba, te određenu komunikaciju između drugih fizičkih osoba, i da na taj način prikupljene elemente dostavi Komisiji.
84 Kad je riječ o potonjoj komunikaciji, iz te odluke proizlazi da se dokumenti koje treba dostaviti Komisiji odabiru primjenom niza ključnih riječi koje su u određenoj mjeri općenite i koje među ostalim uključuju prezime ili ime više javnih osoba iz svijeta politike ili medijskog sektora.
85 Povrh toga, komunikaciju koja je, makar neizravno, povezana s bilo kojim dokumentom koji treba dostaviti Komisiji i samu treba proslijediti toj instituciji, s obzirom na to da iz točke 9. sporne odluke proizlazi da Komisiji treba dostaviti sve poruke elektroničke pošte koje pripadaju „istom nizu” kao takav dokument ili, kada taj dokument ima oblik poruke poslane SMS-om ili trenutačnom razmjenom poruka, cijeli razgovor u cijelom razdoblju o kojem je riječ.
86 Usto, nesporno je da, u skladu s točkom 2. te odluke, te obveze obuhvaćaju, među ostalim, komunikaciju ostvarenu putem privatnih ili osobnih pretinaca elektroničke pošte ili privatnih ili osobnih mobilnih uređaja zaposlenika i direktora o kojima je riječ, ako su ti pretinci elektroničke pošte ili ti uređaji barem jednom korišteni za poslovnu komunikaciju.
87 S obzirom na tekst sporne odluke, valja najprije utvrditi da se dokumenti koje društvo Vivendi treba prikupiti i dostaviti Komisiji odnose na sadržaj komunikacije između fizičkih osoba.
88 Zatim treba naglasiti da, s obzirom na opsežnu prirodu, i u materijalnom i u vremenskom smislu, tih obveza koje se tom odlukom nalažu društvu Vivendi i s obzirom na okolnost da se navedenim obvezama traži, među ostalim, prikupljanje komunikacije ostvarene komunikacijskim sredstvima koja se obično koriste za isključivo privatne svrhe, vrlo je vjerojatno da velik broj dokumenata koje tako treba dostaviti Komisiji neće ulaziti u poslovnu sferu i da bi mogli pružati informacije o privatnom životu osoba o kojima je riječ.
89 Naposljetku, sporna odluka ne sadržava nikakav mehanizam koji bi bio namijenjen tomu da se općenito spriječi prikupljanje i dostavljanje Komisiji dokumenata povezanih s privatnim životom tih osoba ili pruže jamstva u pogledu obrade takvih dokumenata.
90 Stoga argumenti koje je iznijelo društvo Vivendi pokazuju, s dovoljnim stupnjem vjerojatnosti, da osobni podaci koje u skladu sa spornom odlukom treba prikupiti i dostaviti Komisiji mogu omogućiti donošenje preciznih zaključaka o privatnom životu osoba o kojima je riječ, što u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda podrazumijeva da povredu prava na privatni život koja iz toga proizlazi treba smatrati ozbiljnom (vidjeti po analogiji presudu od 2. ožujka 2021., Prokuratuur (Uvjeti pristupa podacima o elektroničkim komunikacijama), C-746/18, EU:C:2021:152, t. 39.).
91 Budući da se neimovinska šteta koja proizlazi iz takve povrede prava na privatni život ne može u cijelosti otkloniti novčanom naknadom ili a posteriori nestati u slučaju poništenja sporne odluke, tu štetu treba smatrati nepopravljivom.
92 Tu ocjenu ne dovodi u pitanje rješenje do kojeg je predsjednik Suda došao u rješenju od 27. rujna 2004., Komisija/Akzo i Akcros (C-7/04 P(R), EU:C:2004:566), na koje se poziva Komisija.
93 Točno je da je u tom rješenju predsjednik Suda ocijenio da povreda poslovne tajne do koje bi moglo doći zbog okolnosti da Komisija ima pristup dokumentima koji su navodno pokriveni tom tajnom ne može prouzročiti tešku i nepopravljivu štetu poduzetniku o kojem je riječ.
94 Međutim, to je rješenje opravdavala, među ostalim, okolnost da se rizik na koji se pozivao podnositelj zahtjeva za privremenu pravnu zaštitu u predmetu u kojem je doneseno navedeno rješenje odnosio samo na detaljniji uvid Komisijinih dužnosnika u dokumente koje su već pregledali, makar letimično. Valja također naglasiti da je u tom predmetu bila riječ samo o ograničenom broju dokumenata koji se nisu odnosili na privatni život fizičkih osoba.
95 U tom je kontekstu važno i istaknuti, kao treće, da postupovna jamstva na koja se poziva Komisija nisu dostatna da bi se smatralo da šteta koju navodi društvo Vivendi nije teška šteta.
96 S jedne strane, točno je da iz sporne odluke proizlazi da je Komisija predvidjela poseban postupak kojim bi se ograničio pristup njezinih dužnosnika i službenika dokumentima s osjetljivim osobnim podacima.
97 Međutim, iz točaka 34. do 41. ovog rješenja proizlazi da se tim postupkom ne može isključiti ili svesti na najmanju moguću mjeru obrada osobnih podataka koji su povezani s privatnim životom osoba o kojima je riječ a koji se ipak ne mogu kvalificirati kao „osjetljivi osobni podaci”.
98 Takva zaštita pak ne može spriječiti činjenicu da se pregledavanjem podataka dostavljenih Komisiji mogu donijeti precizni zaključci o privatnom životu osoba o kojima je riječ, s obzirom na to da osjetljive osobne podatke čini samo manji dio osobnih podataka povezanih s privatnim životom tih osoba i da se spornom odlukom nalaže opsežno prikupljanje potonje vrste podataka kako bi se oni dostavili Komisiji.
99 S druge strane, iz argumentacije koju je iznijela Komisija doista proizlazi da se na njezine dužnosnike i službenike primjenjuju stroge obveze čuvanja poslovne tajne, tako da im je načelno zabranjeno otkrivati informacije koje bi proizlazile iz dokumenata koje dostavi društvo Vivendi i s kojima bi bili upoznati.
100 Međutim, te obveze ne ograničavaju mogućnosti pristupa tih dužnosnika i službenika osobnim podacima koji su povezani s privatnim životom osoba o kojima je riječ, a taj pristup kao takav čini ozbiljno zadiranje u pravo tih osoba na privatni život.
101 Kao četvrto, valja dakako istaknuti da na prvi pogled proizlazi, kao što to tvrdi Komisija, da ona mora moći obrađivati, u određenoj mjeri, osobne podatke povezane s privatnim životom zaposlenika i direktora poduzetnika nad kojima provodi istragu, jer bi inače njezine istražne ovlasti mogle postati izrazito neučinkovite. Također, u okviru istrage koju provodi Komisija u praksi je teško izbjeći prikupljanje dokumenata koji bi se, ovisno o slučaju, naposljetku mogli pokazati nerelevantnima za tu istragu.
102 Komisija isto tako pravilno podsjeća na to da se člankom 6. OUZP-a propisuje da obrada osobnih podataka pod određenim uvjetima može biti zakonita čak i ako ispitanik nije dao privolu za tu obradu.
103 Čini se da elementi izneseni u točkama 101. i 102. ovog rješenja stoga mogu biti relevantni za ocjenu zakonitosti sporne odluke i, prema tome, za ispitivanje uvjeta koji se odnosi na fumus boni juris.
104 Međutim, ti se elementi ne mogu uzeti u obzir u okviru ispitivanja uvjeta hitnosti.
105 Naime, sudac privremene pravne zaštite treba pretpostaviti, i to samo kako bi ocijenio uvjet hitnosti, a da to ne znači da je pritom zauzeo stajalište o osnovanosti prigovora koje je u postupku o meritumu iznio podnositelj zahtjeva za privremenu pravnu zaštitu, da se ti prigovori mogu prihvatiti. Naime, teška i nepopravljiva šteta čiji vjerojatni nastanak treba utvrditi jest šteta koja, ovisno o slučaju, može nastati zbog odbijanja određivanja zahtijevanih privremenih mjera u slučaju da se tužba u pogledu merituma naknadno prihvati (vidjeti u tom smislu rješenje potpredsjednika Suda od 19. prosinca 2013., Komisija/Njemačka, C-426/13 P(R), EU:C:2013:848, t. 52. i rješenje od 17. prosinca 2018., Komisija/Poljska, C-619/18 R, EU:C:2018:1021, t. 61.).
106 U ovom slučaju, ocjenu toga je li uvjet hitnosti ispunjen treba donijeti na način da se pretpostavi da je sporna odluka nezakonita i da je zadiranje u pravo na privatni život osoba o kojima je riječ prouzročeno tom odlukom, slijedom toga, nezakonito.
107 Iz toga slijedi da sudac privremene pravne zaštite, kako bi utvrdio je li taj uvjet u ovom predmetu ispunjen, ne treba utvrditi je li to zadiranje bilo nužno ili, u širem smislu, zakonito, nego treba samo procijeniti opseg i prirodu štete koja bi nastala navedenim zadiranjem u slučaju da se ono naposljetku pokaže nezakonitim.
108 Komisijine argumente kojima ona želi dokazati da je isto zadiranje i nužno za učinkovitost njezinih istraga i u skladu s mjerodavnim pravilima prava Unije stoga treba odbiti kao bespredmetne u fazi u kojoj se ispituje uvjet hitnosti.
109 S obzirom na sve prethodno navedeno, treba smatrati da je uvjet hitnosti u ovom slučaju ispunjen.
110 U preostalom dijelu, s obzirom na to da je predsjednik Općeg suda pogrešno zaključio da taj uvjet nije ispunjen a da pritom nije ispitao uvjet koji se odnosi na fumus boni juris, čije ispitivanje pretpostavlja i činjenične i pravne ocjene, valja vratiti predmet Općem sudu na ponovno suđenje kako bi odlučio o tom uvjetu i po potrebi proveo odvagivanje postojećih interesa.
Troškovi
111 Budući da se ovaj predmet vraća Općem sudu na ponovno suđenje, o troškovima valja odlučiti naknadno.
Slijedom navedenog, potpredsjednik Suda rješava:
1. Ukida se rješenje predsjednika Općeg suda Europske unije od 19. siječnja 2024., Vivendi/Komisija (T-1097/23 R, EU:T:2024:15).
2. Predmet se vraća Općem sudu Europske unije na ponovno suđenje kako bi se odlučilo u uvjetu koji se odnosi na fumus boni juris i po potrebi provelo odvagivanje postojećih interesa.
3. O troškovima će se odlučiti naknadno.
Potpisi