PRESUDA OPĆEG SUDA (deseto prošireno vijeće)

6. srpnja 2022.(*)

„Žig Europske unije – Postupak za proglašenje žiga ništavim – Figurativni žig Europske unije NEHERA – Apsolutni razlog za ništavost – Nepostojanje zle vjere – Članak 52. stavak 1. točka (b) Uredbe (EZ) br. 207/2009 (koji je postao članak 59. stavak 1. točka (b) Uredbe (EU) 2017/1001)”

U predmetu T‑250/21,

Ladislav Zdút, sa stalnom adresom u Bratislavi (Slovačka), kojeg zastupa Y. Echevarría García, odvjetnica,

tužitelj,

protiv

Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO), koji zastupa D. Gája, u svojstvu agenta,

tuženika,

druge stranke u postupku pred žalbenim vijećem EUIPO‑a, intervenijenti pred Općim sudom su

Isabel Nehera, sa stalnom adresom u Suttonu, Ontario (Kanada),

JeanHenri Nehera, sa stalnom adresom u Burnabyju, Britanska Kolumbija (Kanada),

Natacha Sehnal, sa stalnom adresom u Montferrier‑sur‑Lezu (Francuska),

koje zastupa W. Woll, odvjetnik,

OPĆI SUD (deseto prošireno vijeće),

u sastavu: A. Kornezov, predsjednik, E. Buttigieg, K. Kowalik‑Bańczyk (izvjestiteljica), G. Hesse i D. Petrlík, suci,

tajnik: E. Coulon,

uzimajući u obzir pisani dio postupka,

uzimajući u obzir to da stranke nisu podnijele zahtjev za zakazivanje rasprave u roku od tri tjedna od dostave obavijesti o zatvaranju pisanog dijela postupka i da je stoga odlučeno, u skladu s člankom 106. stavkom 3. Poslovnika Općeg suda, da se odluka donese bez provođenja usmenog dijela postupka,

donosi sljedeću

Presudu

1        Svojom tužbom koja se temelji na članku 263. UFEU‑a tužitelj Ladislav Zdút zahtijeva poništenje odluke drugog žalbenog vijeća Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO) od 10. ožujka 2021. (predmet R 1216/2020‑2) (u daljnjem tekstu: pobijana odluka).

 Okolnosti spora

2        Dana 6. svibnja 2013. tužitelj je podnio Uredu Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO) prijavu za registraciju žiga Europske unije, na temelju Uredbe Vijeća (EZ) br. 207/2009 od 26. veljače 2009. o žigu Zajednice (SL 2009., L 78, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 226.), kako je izmijenjena (zamijenjena Uredbom (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. lipnja 2017. o žigu Europske unije (SL 2017., L 154, str. 1.).

3        Prijava za registraciju žiga podnesena je za sljedeći figurativni znak:

Image not found

4        Proizvodi za koje je zatražena registracija pripadaju razredima 18., 24. i 25. u smislu Nicanskog sporazuma o međunarodnoj klasifikaciji proizvoda i usluga radi registracije žigova od 15. lipnja 1957., kako je revidiran i izmijenjen, te za svaki od tih razreda odgovaraju sljedećem opisu:

–        razred 18.: „Koža i imitacije kože, proizvodi od tih materijala koji nisu obuhvaćeni drugim razredima; životinjske kože i krzna; torbe za prtljagu i turbe za nošenje; kišobrani i suncobrani; štapovi za hodanje”;

–        Razred 24.: „Posteljina; stolnjaci”;

–        Razred 25.: „Odjeća, obuća, pokrivala za glavu”.

5        Prijava za registraciju žiga objavljena je u Glasniku žigova Zajednice br. 2013/107 od 10. lipnja 2013.

6        Žig je registriran 31. listopada 2014. pod brojem 11794112 za proizvode navedene u točki 4. ove presude.

7        Intervenijenti, Isabel Nehera, Jean‑Henri Nehera i Natacha Sehnal podnijeli su 17. lipnja 2019. zahtjev za proglašenje predmetnog žiga ništavim u skladu s odredbama članka 59. stavka 1. točke (b) Uredbe 2017/1001 za sve proizvode obuhvaćene tim žigom. Oni su tvrdili da je tužitelj postupao u zloj vjeri prilikom podnošenja prijave za registraciju osporavanog žiga. Naveli su, između ostalog, da je njihov djed, Jan Nehera, u Čehoslovačkoj tridesetih godina prošlog stoljeća osnovao društvo koje se bavilo prodajom odjeće i dodataka te je podnio prijavu i upotrebljavao nacionalni žig istovjetan osporavanom žigu (u daljnjem tekstu: stari čehoslovački žig).

8        Odlukom od 22. travnja 2020. Odjel za poništaje EUIPO‑a odbio je zahtjev za proglašenje žiga ništavim s obrazloženjem da tužiteljeva zla vjera prilikom podnošenja prijave za registraciju osporavanog žiga nije dokazana.

9        Dana 15. lipnja 2020. intervenijenti su protiv odluke Odjela za poništaje podnijeli žalbu EUIPO‑u na temelju članaka 66. do 71. Uredbe 2017/1001.

10      Pobijanom odlukom drugo žalbeno vijeće EUIPO‑a prihvatilo je žalbu intervenijenata, poništilo odluku Odjela za poništaje i proglasilo osporavani žig ništavim.

11      Žalbeno vijeće u bitnome je istaknulo da je stari čehoslovački žig bio dobro poznat i da se stvarno upotrebljavao u Čehoslovačkoj tridesetih godina prošlog stoljeća. Utvrdilo je da je tužitelj znao za postojanje i slavu kako Jana Nehere tako i starog čehoslovačkog žiga, koji je još uvijek imao stanoviti preostali ugled. Žalbeno vijeće također je navelo da je tužitelj pokušao uspostaviti vezu između sebe i tog žiga. U tim okolnostima ocijenilo je da je tužiteljeva namjera bila nepošteno iskoristiti ugled Jana Nehere i starog čehoslovačkog žiga. Ono je na temelju toga utvrdilo da je tužitelj postupao u zloj vjeri u trenutku podnošenja prijave za registraciju osporavanog žiga.

 Zahtjevi stranaka

12      Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi pobijanu odluku;

–        EUIPO‑u naloži snošenje troškova, uključujući troškove postupka pred žalbenim vijećem EUIPO‑a.

13      EUIPO i intervenijenti od Općeg suda zahtijevaju da:

–        odbije tužbu;

–        tužitelju naloži snošenje troškova.

 Pravo

 Dopuštenost dokumenata iznesenih prvi put pred Općim sudom

14      U prilogu tužbi tužitelj je podnio, kao prvo, izvadak iz slovačkog registra trgovačkih društava koji se odnosi na društvo Jandl i, kao drugo, brošuru koju je izradilo to društvo i u kojoj je promicalo osporavani žig.

15      Kao što to EUIPO pravilno ističe, ti se dokumenti, koji su prvi put podneseni pred Općim sudom, ne mogu uzeti u obzir. Naime, svrha je tužbe podnesene Općem sudu nadzor zakonitosti odluka žalbenih vijeća EUIPO‑a u smislu članka 72. Uredbe 2017/1001, tako da uloga Općeg suda nije ponovno ispitivanje činjeničnih okolnosti s obzirom na dokumente koji su mu prvi put podneseni. Stoga valja odbaciti gore navedene dokumente a da pritom nije potrebno ispitati njihovu dokaznu snagu (vidjeti u tom smislu presudu od 24. studenoga 2005., Sadas/OHIM – LTJ Diffusion (ARTHUR ET FELICIE), T‑346/04, EU:T:2005:420, t. 19. i navedenu sudsku praksu).

 Meritum

16      Najprije valja pojasniti da su, s obzirom na datum podnošenja predmetne prijave za registraciju, odnosno 6. svibnja 2013., koji je odlučujući za utvrđivanje mjerodavnog materijalnog prava, činjenice u ovom slučaju uređene materijalnim odredbama Uredbe br. 207/2009 (vidjeti u tom smislu rješenje od 5. listopada 2004., Alcon/OHIM, C‑192/03 P, EU:C:2004:587, t. 39. i 40. i presudu od 29. siječnja 2020., Sky i dr., C‑371/18, EU:C:2020:45, t. 49.). Slijedom toga, u ovom slučaju, što se tiče materijalnih pravila, valja razumjeti pozivanja žalbenog vijeća na članak 59. stavak 1. točku (b) Uredbe 2017/1001 u pobijanoj odluci i stranaka u njihovim pismenima kao da se odnose na članak 52. stavak 1. točku (b) Uredbe br. 207/2009, koji ima isti sadržaj.

17      U prilog svojoj tužbi tužitelj navodi samo jedan tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 52. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 207/2009.

18      Tužitelj u biti tvrdi da je žalbeno vijeće pogrešno ocijenilo da je prilikom podnošenja prijave za registraciju osporavanog žiga on postupao u zloj vjeri. Naime, s jedne strane, intervenijenti nisu dokazali da je stari čehoslovački žig još uvijek bio registriran ili se upotrebljavao na taj datum, tako da oni nisu nositelji nikakvog prava na znak i ime Nehera. S druge strane, intervenijenti nisu dokazali ni da su Jan Nehera i stari čehoslovački žig na taj datum još uvijek bili slavni ili imali preostali ugled. U tim okolnostima, ne može mu se prigovoriti nikakva nepoštena namjera ili nepoštena praksa.

19      EUIPO i intervenijenti osporavaju tužiteljeve argumente.

 Prethodna razmatranja

20      Valja podsjetiti na to da se, u skladu s člankom 52. stavkom 1. točkom (b) Uredbe br. 207/2009, žig Europske unije proglašava ništavim na zahtjev podnesen EUIPO‑u ili na temelju protutužbe podnesene u postupku zbog povrede kad je podnositelj prijave postupao u zloj vjeri prilikom podnošenja prijave tog žiga.

21      U tom pogledu valja napomenuti da pojam zla vjera iz članka 52. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 207/2009 nije ni definiran ni ograničen pa čak ni opisan na bilo koji način u zakonodavstvu (vidjeti presudu od 29. lipnja 2017., Cipriani/EUIPO – Hotel Cipriani (CIPRIANI), T‑343/14, EU:T:2017:458, t. 25. i navedenu sudsku praksu).

22      Međutim, valja primijetiti da su Sud i Opći sud pružili nekoliko pojašnjenja o načinu na koji treba tumačiti pojam zle vjere iz članka 52. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 207/2009 i ocijeniti njezino postojanje.

23      Kao prvo, u skladu s njegovim uobičajenim smislom u svakodnevnom jeziku, pojam zle vjere pretpostavlja postojanje nepoštenog stanja duha ili namjere (presude od 12. rujna 2019., Koton Mağazacilik Tekstil Sanayi ve Ticaret/EUIPO, C‑104/18 P, EU:C:2019:724, t. 45. i od 29. siječnja 2020., Sky i dr., C‑371/18, EU:C:2020:45, t. 74.).

24      Pojam zle vjere mora se, osim toga, tumačiti u kontekstu žigovnog prava, koje se primjenjuje u trgovačkom prometu. U tom pogledu, pravilima o žigu Europske unije osobito se želi doprinijeti sustavu nenarušenog tržišnog natjecanja u Europskoj uniji, u kojem svaki poduzetnik mora, kako bi privukao klijente kvalitetom svojih proizvoda ili usluga, biti u mogućnosti kao žigove registrirati znakove kojima se potrošaču omogućava da bez eventualne zablude razlikuje te proizvode ili usluge od onih drugog podrijetla (presude od 12. rujna 2019., Koton Mağazacilik Tekstil Sanayi ve Ticaret/EUIPO, C‑104/18 P, EU:C:2019:724, t. 45. i od 29. siječnja 2020., Sky i dr., C‑371/18, EU:C:2020:45, t. 74.).

25      Stoga se apsolutni razlog za ništavost iz članka 52. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 207/2009 primjenjuje kada iz relevantnih i usklađenih indicija proizlazi da je nositelj žiga Europske unije podnio prijavu za registraciju tog žiga ne s ciljem poštenog sudjelovanja u tržišnom natjecanju, nego s namjerom nanošenja štete na način koji nije u skladu s poštenom praksom, interesima trećih osoba ili s namjerom ostvarivanja, ne imajući pritom u vidu nijednu konkretnu treću osobu, isključivog prava u svrhe koje se ne odnose na funkcije žiga, točnije na glavnu funkciju označavanja podrijetla, na koju se podsjeća u točki 24. ove presude (presude od 12. rujna 2019., Koton Mağazacilik Tekstil Sanayi ve Ticaret/EUIPO, C‑104/18 P, EU:C:2019:724, t. 46. i od 29. siječnja 2020., Sky i dr., C‑371/18, EU:C:2020:45, t. 75.).

26      Kao drugo, namjera podnositelja prijave za registraciju žiga subjektivan je element koji nadležna upravna i sudska tijela ipak moraju objektivno odrediti. Stoga svaki navod o postojanju zle vjere treba ocjenjivati sveobuhvatno, uzimajući u obzir sve relevantne činjenične okolnosti predmetnog slučaja. Samo se na taj način može objektivno ocijeniti navod o postojanju zle vjere (vidjeti presudu od 12. rujna 2019., Koton Mağazacilik Tekstil Sanayi ve Ticaret/EUIPO, C‑104/18 P, EU:C:2019:724, t. 47. i navedenu sudsku praksu).

27      U tu svrhu, valja osobito uzeti u obzir, kao prvo, činjenicu da podnositelj prijave zna ili treba znati da se treća osoba u najmanje jednoj državi članici koristi istovjetnim ili sličnim znakom za istovjetan ili sličan proizvod ili uslugu koji bi mogao stvoriti zabludu u pogledu znaka za koji se traži registracija, kao drugo, namjeru podnositelja zahtjeva da spriječi treće osobe da se nastave koristiti tim znakom, i kao treće, stupanj pravne zaštite koju uživaju znak trećih i znak za koji je podnesena prijava (presuda od 11. lipnja 2009., Chocoladefabriken Lindt & Sprüngli, C‑529/07, EU:C:2009:361, t. 53.).

28      S obzirom na navedeno, čimbenici navedeni u točki 27. ove presude samo su ilustrativni primjeri izdvojeni iz niza elemenata koji mogu biti uzeti u obzir pri odlučivanju o eventualnom postojanju zle vjere podnositelja prijave u trenutku podnošenja prijave za registraciju žiga (vidjeti u tom smislu presudu od 29. lipnja 2017., CIPRIANI, T‑343/14, EU:T:2017:458, t. 28. i navedenu sudsku praksu).

29      Stoga mogu postojati slučajevi u kojima se može smatrati da je prijava za registraciju žiga podnesena u zloj vjeri unatoč nepostojanju vjerojatnosti dovođenja u zabludu između znaka koji upotrebljava treća osoba i spornog žiga ili tome što treća osoba nije upotrebljavala znak koji je istovjetan ili sličan spornom žigu. Naime, druge činjenične okolnosti mogu, prema potrebi, biti relevantne i usklađene indicije kojima se utvrđuje zla vjera podnositelja prijave (vidjeti u tom smislu presudu od 12. rujna 2019., Koton Mağazacilik Tekstil Sanayi ve Ticaret/EUIPO, C‑104/18 P, EU:C:2019:724, t. 52. do 56.).

30      Stoga valja smatrati da se u okviru sveobuhvatne analize u skladu s člankom 52. stavkom 1. točkom (b) Uredbe br. 207/2009 mogu uzeti u obzir i podrijetlo predmetnog znaka i njegova upotreba od izrade, poslovna logika na kojoj se temeljila prijava tog znaka kao žiga Europske unije te kronologija događaja tijekom prijave (vidjeti presudu od 7. srpnja 2016., Copernicus‑Trademarks/EUIPO – Maquet (LUCEO), T‑82/14 EU:T:2016:396, t. 32. i navedenu sudsku praksu).

31      Isto tako, moguće je uzeti u obzir stupanj prepoznatljivosti predmetnog znaka u trenutku kad je njegova registracija zatražena (vidjeti u tom smislu presudu od 11. lipnja 2009., Chocoladefabriken Lindt & Sprüngli, C‑529/07, EU:C:2009:361, t. 51.), osobito kada je treća osoba prethodno registrirala ili upotrebljavala taj znak kao žig (vidjeti u tom smislu presudu od 8. svibnja 2014., Simca Europe/OHIM – PSA Peugeot Citroën (Simca), T‑327/12, EU:T:2014:240, t. 40.).

32      Naime, okolnost da upotreba znaka za čiju je registraciju podnesena prijava omogućuje podnositelju prijave da nepošteno iskoristi ugled žiga ili ranijeg znaka ili pak ime slavne osobe može dokazati zlu vjeru podnositelja prijave (vidjeti u tom smislu presude od 8. svibnja 2014., Simca, T‑327/12, EU:T:2014:240 i od 14. svibnja 2019., Moreira/EUIPO – Da Silva Santos Júnior (NEYMAR), T‑795/17, neobjavljenu, EU:T:2019:329).

33      Kao treće, kada se zla vjera podnositelja prijave žiga temelji na njegovoj namjeri da nepošteno iskorištava ugled znaka ili ranijeg imena, relevantna javnost za ocjenu postojanja tog ugleda i nepoštenog iskorištavanja tog ugleda jest ona na koju se odnosi osporavani žig, odnosno prosječni potrošač proizvoda za koje je registriran (vidjeti po analogiji presudu od 27. studenoga 2008., Intel Corporation, C‑252/07, EU:C:2008:655, t. 36.).

34      Kao četvrto i posljednje, valja podsjetiti na to da je na podnositelju zahtjeva za proglašenje žiga ništavim da dokaže okolnosti koje dovode do zaključka da je nositelj žiga Europske unije postupao u zloj vjeri prilikom podnošenja prijave za registraciju tog žiga (vidjeti presudu od 8. svibnja 2014., Simca, T‑327/12, EU:T:2014:240, t. 35. i navedenu sudsku praksu), pri čemu se dobra vjera pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno (presuda od 13. prosinca 2012., pelicantravel.com/OHIM – Pelikan (Pelikan), T‑136/11, neobjavljena, EU:T:2012:689, t. 57.).

35      S obzirom na prethodna razmatranja valja provesti nadzor nad zakonitošću pobijane odluke s obzirom na činjenicu da je žalbeno vijeće zaključilo da postoji tužiteljeva zla vjera u trenutku podnošenja prijave za registraciju osporavanog žiga.

 Postojanje tužiteljeve zle vjere

36      Iz točaka 35. i 37. pobijane odluke proizlazi da se žalbeno vijeće, kako bi zaključilo da postoji zla vjera tužitelja, oslonilo na činjenicu da je zahtijevajući registraciju osporavanog žiga tužitelj zapravo namjeravao parazitski iskorištavati ugled Jana Nehere i starog čehoslovačkog žiga i tako se nepošteno okoristiti tim ugledom. Stoga se zaključak žalbenog vijeća temelji na namjeri parazitiranja („free‑riding”) u pogledu navedenog ugleda.

37      U tom kontekstu, među različitim čimbenicima koji se mogu uzeti u obzir prilikom opće ocjene tužiteljeve dobre ili zle vjere, osobito je važno ispitati, osim činjeničnog i povijesnog konteksta spora, stupanj pravne zaštite, stvarne upotrebe i ugleda kako starog čehoslovačkog žiga i imena Jana Nehere tako i stupnja poznavanja tih elemenata tužitelja.

38      Osim toga, s obzirom na sudsku praksu navedenu u točki 33. ove presude, relevantna javnost za ocjenu postojanja ugleda starog čehoslovačkog žiga i imena Jana Nehere kao i nepoštenog iskorištavanja tog ugleda u ovom slučaju sastoji se od prosječnih potrošača proizvoda iz točke 4. ove presude, odnosno šire javnosti Unije.

–       Činjenični i povijesni kontekst

39      Nesporno je da je Jan Nehera, rođen 1899. u Kostelecu na Hané (današnja Češka Republika), bio poduzetnik u modnom sektoru aktivan u Čehoslovačkoj u dvadesetim, tridesetim i četrdesetim godinama prošlog stoljeća. Konkretno, početkom tridesetih godina prošlog stoljeća osnovao je Prostějov (danas u Češkoj Republici), društvo čiji se naziv referirao na njegovo prezime i koje je proizvodilo i stavljalo na tržište konfekcijsku odjeću za žene, muškarce i djecu te odjevne dodatke. Zahvaljujući modernim metodama upravljanja i intenzivnoj upotrebi oglašavanja, to je društvo bilo prilično uspješno u Čehoslovačkoj i inozemstvu. Prije početka Drugog svjetskog rata zapošljavalo je gotovo 1000 zaposlenika te je imalo mrežu od više od 130 maloprodajnih trgovina u Europi, Sjedinjenim Američkim Državama i Africi. Navedeno društvo nastavilo je svoju djelatnost tijekom Drugog svjetskog rata pod stvarnim nadzorom njemačkog državljanina nakon „udruživanja” koje je bilo nametnuto Janu Neheru. Nacionalizirano je 1. siječnja 1946. te je njegovo vlasništvo preneseno na Čehoslovačku državu. Nakon toga je nastavio obavljati svoju djelatnost pod novim nazivom koji se više ne referira na prezime njegova osnivača. U tom je razdoblju Jan Nehera već napustio Čehoslovačku te se nastanio u Maroku, zemlji u kojoj je nastavio upravljati dvjema trgovinama odjećom, gdje je i preminuo 1958.

40      Također je nesporno da je Jan Nehera posredstvom svojeg društva u Čehoslovačkoj prijavio žig istovjetan osporavanom žigu, odnosno stari čehoslovački žig (vidjeti točku 7. presude). Taj je žig bio registriran u lipnju 1936. pod brojem 6414 u čehoslovačkom registru trgovačkih komora čiji su izvadak podnijeli intervenijenti. Jan Nehera upotrebljavao je navedeni žig u tridesetim i četrdesetim godinama prošlog stoljeća za prodaju, u Čehoslovačkoj i u inozemstvu, proizvoda koje je proizvelo njegovo društvo. Također taj je žig upotrebljavao u svojim marokanskim trgovinama odjećom u pedesetim godinama prošlog stoljeća.

41      Tužitelj je pak slovački poduzetnik koji posluje u području oglašavanja i marketinga. Nije ni na koji način rodbinski povezan s Janom Neherom i njegovom obitelji. Godine 2006. u Češkoj Republici podnio je prijavu i ishodio registraciju nacionalnog žiga koji je istovjetan starom čehoslovačkom žigu i osporavanom žigu; taj je češki žig istekao 2016. Dana 6. svibnja 2013. zatražio je registraciju osporavanog žiga kao žiga Europske unije; taj je žig registriran 31. listopada 2014. (vidjeti točke 2., 3. i 6. ove presude). On je 2014. počeo prikazivati kolekcije ženske odjeće na modnim revijama i prodavati ih koristeći osporavani žig.

–       Pravna zaštita starog čehoslovačkog žiga i imena Jana Nehere

42      Iz spisa ne proizlazi – što uostalom ne tvrdi nijedna stranka – da je stari čehoslovački žig još uvijek bio registriran na ime treće osobe na datum podnošenja prijave za registraciju osporavanog žiga. Naprotiv, s jedne strane, EUIPO priznaje da je stari čehoslovački žig postao ošasan 1946. Naime, iz izvadaka čehoslovačkog registra trgovačkih komora koje su podnijeli intervenijenti proizlazi da je taj žig bio izbrisan u lipnju 1946. S druge strane, nesporno je da je, iako je nacionalni žig istovjetan starom čehoslovačkom žigu bio registriran na ime treće osobe u Češkoj Republici između 1992. i 2002., taj žig istekao prije podnošenja prijave za registraciju osporavanog žiga.

43      Također nije dokazano niti se tvrdi da je ime Jana Nehere na datum podnošenja prijave za registraciju osporavanog žiga uživalo posebnu pravnu zaštitu.

–       Upotreba starog čehoslovačkog žiga i imena Jana Nehere

44      Iz spisa također ne proizlazi – što uostalom ne navodi nijedna stranka – da je stari čehoslovački žig ili ime Jana Nehere još uvijek upotrebljavala treća osoba za prodaju odjeće na datum podnošenja prijave za registraciju osporavanog žiga. Naime, s jedne strane, EUIPO priznaje da se, s iznimkom da ga je Jan Nehera u određenoj mjeri upotrebljavao u Maroku pedesetih godina prošlog stoljeća, taj žig više nije upotrebljavao nakon 1946. Intervenijenti se ne pozivaju ni na kakvu upotrebu navedenog žiga, ni u Europi nakon nacionalizacije društva Jana Nehere 1946. godine ni u Maroku nakon njegove smrti 1958. godine. S druge strane, ne čini se da ga je treća osoba, koja je bila nositelj nacionalnog žiga koji je istovjetan starom čehoslovačkom žigu i koji je bio registriran u Češkoj Republici između 1992. i 2002., ikad upotrebljavala.

–       Ugled starog čehoslovačkog žiga i imena Jana Nehere

45      Za razliku od Odjela za poništaje, žalbeno je vijeće u točkama 33. i 34. pobijane odluke ocijenilo, s jedne strane, da je Jan Nehera bio „slavna osoba” i, s druge strane, da stari čehoslovački žig i dalje ima barem „određeni preostali ugled” i da je stoga zadržao „povijesnu vrijednost” na datum podnošenja prijave za registraciju osporavanog žiga.

46      Stranke se slažu da su stari čehoslovački žig i ime Jana Nehere uživali barem određeni ugled ili određenu slavu u Čehoslovačkoj tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća. Nasuprot tomu, ne slažu se oko toga jesu li taj ugled ili ta slava postojali na datum podnošenja prijave za registraciju osporavanog žiga.

47      Naime, tužitelj smatra da su Jan Nehera i stari čehoslovački žig danas potpuno zaboravljeni. EUIPO također priznaje da se na prvi pogled ne čini da postoji ijedan element koji dokazuje da i dalje uživaju preostali ugled u Češkoj Republici ili Slovačkoj Republici. Samo intervenijenti tvrde da su oni još uvijek bili ugledni u te dvije države članice 2013. godine.

48      U tom pogledu najprije valja utvrditi da se intervenijenti, kako bi dokazali daljnje postojanje tog ugleda, pred Općim sudom ograničavaju na upućivanje na dva dokaza, odnosno, s jedne strane, na članak iz enciklopedije Wikipedija koji je posvećen Janu Neheri i, s druge strane, na diplomski rad češke studentice koji se odnosi na nacionalizaciju društva Jana Nehere i povijest tog društva u razdoblju od 1945. do 1948. Intervenijenti se osobito pozivaju na odlomak iz tog diplomskog rada prema kojem je „[i]me Jana Nehere ostalo u sjećanju kao ime jednog od najvećih čehoslovačkih poduzetnika u sektoru odjeće u prvoj [Čehoslovačkoj] Republici”.

49      Međutim, iako dva dokaza na koja se pozivaju intervenijenti sadržavaju informacije o povijesti Jana Nehere i njegova društva u tridesetim i četrdesetim godinama prošlog stoljeća, oni ne pružaju nikakve detaljne informacije na temelju kojih bi se moglo utvrditi jesu li Jan Nehera ili stari čehoslovački žig 2013. još uvijek bili poznati značajnom dijelu relevantne javnosti. Osim toga, sam EUIPO smatra da ti dokazi nemaju dokaznu vrijednost.

50      Nadalje, tužitelj pravilno ističe da se ni drugim dokazima koje su intervenijenti podnijeli EUIPO‑u ne može dokazati daljnje postojanje ugleda Jana Nehere ili starog čehoslovačkog žiga. Intervenijenti su u EUIPO‑ov spis dostavili, primjerice, kao prvo, fotografiju snimljenu u Maroku iz pedesetih godina prošlog stoljeća koja prikazuje dućan s istaknutim starim čehoslovačkim žigom, kao drugo, prigodnu brošuru koju je 2000. izdalo slovačko društvo Ozeta prilikom svoje šezdesete obljetnice djelovanja i u kojoj je navedeno da je poduzeće Jana Nehere 1940. u Trenčinu (današnja Slovačka) otvorilo tvornicu ili čak, kao treće, više novinskih članaka i drugih dokumenata koji se odnose na tužiteljevu djelatnost. Međutim, ti različiti dokazi ne sadržavaju nikakve informacije koje bi pokazale da je relevantna javnost na datum podnošenja prijave za registraciju osporavanog žiga stvarno znala za Jana Nehere ili stari čehoslovački žig.

51      Tužitelj osobito skreće pozornost Općem sudu na intervju s modnim dizajnerom koji su podnijeli intervenijenti. U tom intervjuu iz 2015., odnosno mnogo prije podnošenja zahtjeva za proglašenje osporavanog žiga ništavim i, slijedom toga, bez ikakve veze s njime, Samuel Drira, suosnivač i glavni urednik francuskog modnog časopisa objasnio je da je on bio obaviješten o postojanju žiga Nehera tek jedan dan prije dolaska u Bratislavu i sastanka s tužiteljem koji mu je predložio da postane kreativni direktor u njegovu društvu. Stoga se čini da čak ni stručnjak iz modnog sektora kojeg je tužitelj zaposlio kako bi pokrenuo njegovu djelatnosti proizvodnje ženske odjeće uopće nije znao za postojanje starog čehoslovačkog žiga.

52      Naposljetku, valja primijetiti da je prošlo gotovo sedam desetljeća između 1946., godine tijekom koje se stari čehoslovački žig prestao upotrebljavati u Europi i 2013., godine tijekom koje je tužitelj podnio prijavu za registraciju osporavanog žiga.

53      U tim okolnostima intervenijenti nisu podnijeli dokaz, kao što su to trebali učiniti na temelju sudske prakse navedene u točki 34. ove presude, da je u 2013. stari čehoslovački žig još uvijek imao određeni ugled u Češkoj Republici, Slovačkoj ili u drugim državama članicama ili da je ime Jana Nehere još uvijek bilo slavno kod značajnog dijela relevantne javnosti. Iz toga slijedi da je žalbeno vijeće pogrešno smatralo da je taj žig zadržao „određeni preostali ugled” i da je to ime i dalje bilo slavno u trenutku podnošenja prijave za registraciju osporavanog žiga.

–       Tužiteljevo saznanje o postojanju i ranijem ugledu starog čehoslovačkog žiga i imena Jana Nehere

54      Nesporno je, kao što je to utvrdilo žalbeno vijeće u točki 29. pobijane odluke, da je tužitelj u trenutku podnošenja prijave za registraciju osporavanog žiga znao za postojanje i raniji ugled Jana Nehere i starog čehoslovačkog žiga.

55      Naime, iz spisa, a osobito iz tužiteljevih objašnjenja u tužbi kao i iz poruke elektroničke pošte koju je 16. veljače 2016. on uputio B. Sehnal, proizlazi da je on tražio stari žig koji se nije upotrebljavao i koji je pao u zaborav koji bi mogao upotrijebiti za pokretanje vlastite djelatnosti proizvodnje ženske odjeće. Nakon što je razmotrio više imena, odlučio je upotrebljavati žig Nehera Praguea, a zatim stari čehoslovački žig, kako bi „odao počast” „zlatnom dobu čehoslovačke tekstilne industrije tridesetih godina prošlog stoljeća” i osobito Janu Neheri, kojeg je smatrao „značajnom ličnošću” i „simbolom” tog „blagoslovljenog razdoblja” za čehoslovački sektor odjeće.

–       Opća ocjena

56      Iz točaka 42. do 53. ove presude proizlazi da na datum podnošenja prijave za registraciju osporavanog žiga stari čehoslovački žig i ime Jana Nehere više nisu bili ni registrirani ni zaštićeni, niti su ih treće osobe upotrebljavale za prodaju odjeće, pa čak nisu ni uživali ugled kod relevantne javnosti.

57      Međutim, parazitiranje u vezi s ugledom znaka ili imena, kao što je ono koje je žalbeno vijeće navelo u pobijanoj odluci kako bi potkrijepilo utvrđenje tužiteljeve zle vjere, načelno je moguće samo ako taj znak ili to ime stvarno i u tom trenutku imaju određeni ugled ili određenu slavu (vidjeti po analogiji presudu od 3. rujna 2015., Iron & Smith, C‑125/14, EU:C:2015:539, t. 29.).

58      Stoga je sud Unije već utvrdio, kod osobe koja zahtijeva registraciju žiga Europske unije, namjeru nepoštenog iskorištavanja preostalog ugleda ranijeg žiga, uključujući i kada se on više ne upotrebljava (presuda od 8. svibnja 2014., Simca, T‑327/12, EU:T:2014:240) ili trenutačne slave imena fizičke osobe (presuda od 14. svibnja 2019., NEYMAR, T‑795/17, neobjavljena, EU:T:2019:329), u slučajevima u kojima su taj preostali ugled ili ta trenutačna slava bili utvrđeni. S druge strane, utvrdio je da nije bilo zlouporabe ugleda pojma na koji se poziva treća osoba i, prema tome, zle vjere podnositelja prijave žiga kada taj pojam nije bio ni registriran ni upotrebljavan niti je imao ugled u Uniji (vidjeti u tom smislu presudu od 29. studenoga 2018., Khadi and Village Industries Commission/EUIPO – BNP Best Natural Products (Khadi Ayurveda), T‑683/17, neobjavljenu, EU:T:2018:860, t. 68. do 71.).

59      U tim okolnostima, s obzirom na to da u trenutku podnošenja prijave za registraciju osporavanog žiga nije postojao preostali ugled starog čehoslovačkog žiga i trenutačna slava imena Jana Nehere, tužiteljeva kasnija upotreba potonjeg žiga u načelu nije mogla predstavljati parazitiziranje koje bi upućivalo na tužiteljevu zlu vjeru.

60      Taj zaključak nije doveden u pitanje činjenicom da je tužitelj znao za postojanje i raniji ugled Jana Nehere i starog čehoslovačkog žiga (vidjeti točke 54. i 55. ove presude). Naime, sama okolnost da podnositelj prijave za registraciju žiga zna ili mora znati da je treća osoba u prošlosti upotrebljavala žig istovjetan ili sličan žigu za koji je podnesena prijava nije dovoljna da bi se utvrdilo postojanje zle vjere tog podnositelja prijave (vidjeti u tom smislu i po analogiji presude od 27. lipnja 2013., Malaysia Dairy Industries, C‑320/12, EU:C:2013:435, t. 36. i 37. i navedenu sudsku praksu i od 29. studenoga 2018., Khadi Ayurveda, T‑683/17, neobjavljenu, EU:T:2018:860, t. 69.).

61      Međutim, valja još ispitati druge argumente EUIPO‑a i intervenijenata, kojima se u biti nastoji utvrditi namjera parazitiranja i tužiteljeva zla vjera neovisno o postojanju preostalog ugleda starog čehoslovačkog žiga i imena Jana Nehere.

62      Kao prvo, EUIPO, koji podupiru intervenijenti, u biti prigovara tužitelju da je htio uspostaviti vezu između svoje djelatnosti, s jedne strane, i starog čehoslovačkog žiga te Jana Nehere, s druge strane. Prema EUIPO‑ovu mišljenju, tužitelj je ostvario prednost na tržištu time što je izgradio imidž svojeg društva na izravnoj vezi s nekoć uglednim žigom i nekoć slavnim poduzetnikom.

63      U tom pogledu, svakako je točno da je tužitelj, kao što je to u biti navelo žalbeno vijeće u točki 35. pobijane odluke, uspostavio vezu između svojeg društva i starog čehoslovačkog žiga. Naime, nesporno je da se u više navrata pozvao na taj žig i na Jana Neheru u okviru strategije komunikacije i marketinga svojeg društva. Tako brojni dokumenti iz spisa, kao što su, na primjer, internetska stranica tužiteljeva društva, stranica tog društva na društvenoj mreži Facebook i više novinskih članaka, upućuju na činjenicu da je navedeno društvo „ponovno pokrenulo” i „oživilo” stari žig Nehera, koji je stvorio Jan Nehera tridesetih godina prošlog stoljeća.

64      Međutim, valja podsjetiti na to da, prema sudskoj praksi, postojanje veze u svijesti relevantne javnosti između kasnijeg žiga i znaka ili ranijeg imena nije samo po sebi dovoljno za zaključak da postoji nepošteno iskorištavanje ugleda znaka ili ranijeg imena (vidjeti u tom smislu presude od 27. studenoga 2008., Intel Corporation, C‑252/07, EU:C:2008:655, t. 32. i od 3. rujna 2015., Iron & Smith, C‑125/14, EU:C:2015:539, t. 31.).

65      Osim toga, valja istaknuti da pojam nepoštenog iskorištavanja ugleda znaka ili imena obuhvaća situaciju u kojoj se treća osoba oslanja na znak ili ugledno starije ime kako bi koristila njegovu snagu privlačenja, ugled i prestiž te iskorištavala, bez ikakve financijske naknade i ulaganja vlastitih napora u tom pogledu, poslovni trud nositelja ili korisnika tog znaka ili imena za stvaranje i održavanje imidža predmetnog znaka ili predmetnog imena (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 18. lipnja 2009., L’Oréal i dr., C‑487/07, EU:C:2009:378, t. 49.).

66      Međutim, u ovom slučaju tužitelj tvrdi, a da mu EUIPO i intervenijenti nisu proturječili, da je relevantna javnost u 2013. potpuno zaboravila stari čehoslovački žig i ime Jana Nehere i da je on sam uložio veliki trud, vrijeme i novac kako bi preporodio žig Nehera i kako bi se saznalo za priču o Janu Neheri i društvu koje je osnovao. Iz toga slijedi da je tužitelj, daleko od toga da se ograničio na parazitsko iskorištavanje ranijeg ugleda starog čehoslovačkog žiga i imena Jan Nehera, uložio vlastiti poslovni trud kako bi oživio imidž tog žiga i tako na vlastiti trošak obnovio navedeni ugled. U tim okolnostima, sama činjenica da se u svrhu promidžbe osporavanog žiga pozvao na povijesni imidž Jana Nehere i starog čehoslovačkog žiga nije u suprotnosti s poštenom praksom u industrijskim ili trgovinskim pitanjima.

67      Kao drugo, EUIPO i intervenijenti tvrde da je tužitelj htio obmanuti javnost ostavljajući dojam da nastavlja rad Jana Nehere i da je njegov legitimni nasljednik. Konkretno, intervenijenti prigovaraju tužitelju da je htio stvoriti „iluziju kontinuiteta” i „lažni odnos nasljeđivanja” između njegova društva i društva Jana Nehere. Intervenijenti također navode članak 7. stavak 1. točku (g) Uredbe 2017/1001, kojim se predviđa da se neće registrirati žigovi koji mogu javnost dovesti u zabludu, primjerice u odnosu na vrstu, kakvoću ili zemljopisno podrijetlo proizvoda ili usluga.

68      U tom pogledu valja primijetiti da se ne može isključiti da u određenim posebnim okolnostima ponovna upotreba od strane treće osobe starog nekoć uglednog žiga ili imena nekoć slavne osobe može stvoriti pogrešan dojam kontinuiteta ili nasljeđivanja s tim starim žigom ili s tom osobom. To bi osobito mogao biti slučaj kada se podnositelj prijave žiga pred relevantnom javnošću predstavi kao pravni ili ekonomski slijednik starog žiga, iako ne postoji nikakav odnos kontinuiteta ili nasljeđivanja između nositelja starog žiga i podnositelja prijave žiga. Takva bi se okolnost mogla uzeti u obzir kako bi se, ovisno o slučaju, utvrdila zla vjera podnositelja prijave za registraciju žiga i, slijedom toga, utvrdila ništavost novog žiga na temelju odredaba članka 52. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 207/2009.

69      Međutim, u ovom slučaju najprije valja istaknuti da žalbeno vijeće svoje rasuđivanje nije temeljilo na tužiteljevoj namjeri da stvori pogrešan dojam kontinuiteta ili nasljeđivanja između svojeg društva i onog Jana Nehere.

70      Nadalje, i u svakom slučaju, niti je utvrđeno niti se tvrdi da se tužitelj pozivao na rodbinsku povezanost s Janom Neherom ili da se predstavljao kao njegov nasljednik i pravni sljednik njegova društva. Osim toga, navodeći da je ponovno pokrenuo i oživio žig koji je bio vrlo uspješan tridesetih godina prošlog stoljeća, tužitelj je više nastojao prikazati prekid i, posljedično, nepostojanje kontinuiteta između djelatnosti Jana Nehere i vlastite djelatnosti. Stoga se ne čini da je tužitelj namjerno pokušavao prikazati pogrešan dojam kontinuiteta ili nasljeđivanja između svojeg društva i onog Jana Nehere.

71      Naposljetku, odredbe članka 7. stavka 1. točke (g) Uredbe 2017/1001 nisu relevantne u okviru ove tužbe. Naime, žalbeno vijeće nije proglasilo ništavost osporavanog žiga na temelju odredaba članka 52. stavka 1. točke (a) Uredbe br. 207/2009 u vezi s odredbama članka 7. stavka 1. točke (g) iste uredbe, koje se odnose na žigove koji mogu dovesti javnost u zabludu, nego samo na odredbama članka 52. stavka 1. točke (b) navedene uredbe koje se odnose na zlu vjeru.

72      Kao treće, intervenijenti ističu da je tužitelj pokušao prevariti potomke i nasljednike Jana Nehere i zlorabiti njihova prava time što nije ishodio njihov pristanak prije nego što je podnio prijavu za registraciju osporavanog žiga.

73      U tom pogledu valja istaknuti, s jedne strane, da žalbeno vijeće svoje rasuđivanje nije temeljilo na tužiteljevoj namjeri da prevari potomke i nasljednike Jana Nehere ili da zlorabi njihova prava.

74      S druge strane i u svakom slučaju, stari čehoslovački žig i ime Jana Nehere više nisu bili predmet nikakve pravne zaštite u korist treće osobe na datum podnošenja prijave za registraciju osporavanog žiga (vidjeti točke 42. i 43. ove presude). Iz toga slijedi da potomci i nasljednici Jana Nehere nisu bili nositelji nikakvog prava koje bi moglo biti predmetom prijevare ili zlouporabe tužitelja. Stoga se ne čini da je tužitelj time što je zahtijevao registraciju osporavanog žiga namjeravao prevariti potomke i nasljednike Jana Nehere ili zlorabiti njihova navodna prava.

75      Kao četvrto, intervenijenti ističu da je Janu Neheri nezakonito i nepravedno oduzeta njegova imovina tijekom nacionalizacije njegova društva 1946. Smatraju da, u skladu s načelom prema kojem neko pravo ne može nastati iz protupravnog ponašanja (ex injuria jus non oritur), nitko danas ne može imati koristi od te nepravde kako bi se obogatio upotrebom imena Jana Nehere.

76      U tom pogledu valja istaknuti da se nacionalizacija društva Jana Nehere u 1946. godini ne može pripisati tužitelju. Isto vrijedi i za nepostojanje zaštite i upotrebe starog čehoslovačkog žiga tijekom gotovo sedam desetljeća kao i za nestanak ugleda tog žiga i slave njegova stvoritelja. U tim okolnostima, činjenica da je imovina Jana Nehere nezakonito ili nepravedno oduzeta ne može dokazati tužiteljevu zlu vjeru.

77      Kao peto i posljednje, EUIPO tvrdi da, kao što je to žalbeno vijeće navelo u točki 36. pobijane odluke, pojam zle vjere ne podrazumijeva nužno nikakav stupanj nemoralnosti.

78      U tom je pogledu dovoljno utvrditi da, prema sudskoj praksi navedenoj u točki 23. ove presude, pojam zle vjere pretpostavlja postojanje nepoštenog stanja duha ili namjere. Međutim, u ovom slučaju EUIPO i intervenijenti nisu dokazali da je tužitelj prilikom podnošenja prijave za registraciju osporavanog žiga bio nepošten ili imao nepoštenu namjeru.

79      Iz svega prethodno navedenog proizlazi da je žalbeno vijeće pogrešno smatralo da je tužitelj imao namjeru nepošteno iskorištavati ugled Jana Nehere i starog čehoslovačkog žiga te je iz toga pogrešno zaključilo da je postupao u zloj vjeri prilikom podnošenja prijave za registraciju osporavanog žiga.

80      Stoga jedini tužbeni razlog tužitelja valja prihvatiti i pobijanu odluku treba poništiti.

 Troškovi

81      U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika Općeg suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. U ovom slučaju EUIPO i intervenijenti nisu uspjeli u postupku. Budući da je tužitelj zahtijevao da se EUIPO‑u naloži snošenje troškova pred Općim sudom, EUIPO‑u valja naložiti snošenje vlastitih troškova kao i tužiteljevih troškova u okviru ovog postupka.

82      Osim toga, tužitelj je zatražio da se EUIPO‑u naloži snošenje troškova žalbenog postupka pred žalbenim vijećem. U tom pogledu treba napomenuti da se, u skladu s člankom 190. stavkom 2. Poslovnika, nužni troškovi nastali strankama u postupku pred žalbenim vijećem smatraju troškovima čiju je naknadu moguće tražiti. Stoga EUIPO‑u valja naložiti i snošenje nužnih troškova koje je tužitelj imao u postupku pred žalbenim vijećem.

83      Osim toga, u skladu s člankom 138. stavkom 3. Poslovnika, intervenijenti će snositi vlastite troškove.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (deseto prošireno vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Poništava se odluka drugog žalbenog vijeća Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO) od 10. ožujka 2021. (predmet R 1216/20202).

2.      EUIPOu se nalaže da snosi vlastite troškove i troškove Ladislava Zdúta, uključujući i nužne troškove koje je imao u žalbenom postupku pred žalbenim vijećem.

3.      Isabel Nehera, JeanHenri Nehera i Natacha Sehnal snosit će vlastite troškove.

Kornezov

Buttigieg

Kowalik‑Bańczyk

Hesse

 

      Petrlík

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 6. srpnja 2022.

Potpisi


*      Jezik postupka: engleski