Predmet C-665/20 PPU

X

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Rechtbank Amsterdam)

 Presuda Suda (peto vijeće) od 29. travnja 2021.

„Zahtjev za prethodnu odluku – Hitni prethodni postupak – Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Okvirna odluka 2002/584/PUP – Europski uhidbeni nalog – Razlozi za moguće neizvršenje – Članak 4. točka 5. – Tražena osoba u odnosu na koju je donesena pravomoćna presuda u trećoj državi zbog istih djela – Kazna koja je izdržana ili više ne može biti izvršena u skladu s pravom države u kojoj je izrečena – Provedba – Margina prosudbe pravosudnog tijela izvršenja – Pojam ‚ista djela’ – Uvjetni otpust koji je odobrilo tijelo koje nije sud u okviru opće mjere pomilovanja”

1.        Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Okvirna odluka o europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica – Razlozi za moguće neizvršenje europskog uhidbenog naloga – Tražena osoba u odnosu na koju je donesena pravomoćna presuda u trećoj državi zbog istih djela – Margina prosudbe pravosudnog tijela izvršenja – Doseg

(Okvirna odluka Vijeća 2002/584, kako je izmijenjena Okvirnom odlukom 2009/299, čl. 4. t. 5.)

(t. 43., 44., 47., 49.-53., 55., 59., 60., 67. i t. 1. izreke)

2.        Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Okvirne odluke koje se odnose na usklađivanje nacionalnih zakonodavstava – Izvršenje od strane država članica – Pravni učinci okvirnih odluka – Obveza da se izuzme iz primjene nacionalna odredba koja je protivna okvirnoj odluci – Nepostojanje – Obveza usklađenog tumačenja nacionalnog prava – Doseg – Potreba da se osigura puna djelotvornost okvirne odluke

(Okvirna odluka Vijeća 2002/584, kako je izmijenjena Okvirnom odlukom 2009/299)

(t. 62., 64.)

3.        Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Okvirna odluka o europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica – Razlozi za moguće neizvršenje europskog uhidbenog naloga – Tražena osoba u odnosu na koju je donesena pravomoćna presuda u trećoj državi zbog istih djela – Razlozi za obvezno neizvršavanje europskog uhidbenog naloga – Tražena osoba u odnosu na koju je donesena pravomoćna presuda u državi članici zbog istih djela – Pojam istih djela – Ujednačeno tumačenje

(Okvirna odluka Vijeća 2002/584, kako je izmijenjena Okvirnom odlukom 2009/299, čl. 3. t. 2. i čl. 4. t. 5.)

(t. 70., 72., 75.-78., 83., t. 2. izreke)

4.        Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Okvirna odluka o europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica – Razlozi za moguće neizvršenje europskog uhidbenog naloga – Tražena osoba u odnosu na koju je donesena pravomoćna presuda u trećoj državi zbog istih djela – Kazna koja je izdržana ili više ne može biti izvršena u skladu s pravom države u kojoj je izrečena – Pojam – Kazna koja je djelomično izvršena u navedenoj zemlji prije uvjetnog otpusta – Uključenost – Uvjetni otpust koji je odobrilo tijelo koje nije sud u okviru opće mjere pomilovanja i koji se ne temelji na objektivnim razlozima kaznenopravne politike – Nepostojanje utjecaja

(Okvirna odluka Vijeća 2002/584, kako je izmijenjena Okvirnom odlukom 2009/299, čl. 4. t. 5.)

(t. 86.-88., 92., 94., 98.-104., t. 3. izreke)

Kratak prikaz

Sud pojašnjava doseg načela ne bis in idem primjenjivog prilikom izvršenja europskog uhidbenog naloga koji se odnosi na djela za koja je već izrečena kazna u trećoj zemlji

U rujnu 2019. njemačka pravosudna tijela izdala su europski uhidbeni nalog (u daljnjem tekstu: EUN) protiv osobe X, u svrhu kaznenog progona zbog djela koja je 2012. počinila svojoj partnerici i njezinoj kćeri. Osoba X uhićena je u ožujku 2020. u Nizozemskoj. Ona se protivila svojoj predaji tim tijelima ističući da je za spomenuta djela već gonjena i pravomoćno osuđena u Iranu. Konkretno, za jedan dio tih djela bila je oslobođena, a za jedan dio osuđena na zatvorsku kaznu koju je izdržala gotovo u cijelosti prije nego što je uvjetno otpuštena. Taj joj je otpust odobren u okviru opće mjere pomilovanja koju je izreklo tijelo koje nije sud, vrhovni vođa Irana, prilikom 40. godišnjice islamske revolucije. Stoga, prema tvrdnjama osobe X, zbog ranije njezine osude u Iranu, načelo ne bis in idem – kako je navedeno u članku 4. točki 5. Okvirne odluke o EUN-u(1), prenesene u nizozemsko pravo – protivi se izvršenju protiv nje izdanog EUN-a.

U skladu s tim člankom, pravosudno tijelo izvršenja može odbiti izvršenje EUN-a ako je tražena osoba pravomoćno osuđena u trećoj zemlji zbog istih djela, pod uvjetom da je, u slučaju izricanja kazne, ona izdržana ili je u tijeku njezino izdržavanje, ili ako kazna više ne može biti izvršena u skladu s pravom države u kojoj je izrečena. Taj razlog „za moguće neizvršenje” sličan je razlogu za „obvezno neizvršavanje” iz članka 3. točke 2. Okvirne odluke, s tim što se u potonjem govori o kazni izrečenoj „u državi članici”, a ne u „trećoj zemlji”.

U tim okolnostima Rechtbank Amsterdam (Sud u Amsterdamu, Nizozemska) odlučio je Sudu uputiti prethodno pitanje o tumačenju članka 4. točke 5. Okvirne odluke. Naime, taj sud – pozvan da se izjasni o predaji osobe X – dvoji o margini prosudbe kojom raspolaže u takvom slučaju u pogledu pojma „ista djela” iz navedenog članka, s obzirom na to da se iranska tijela nisu izričito izjasnila o pojedinim djelima koja se osobi X stavljaju na teret u Njemačkoj odnosno o dosegu uvjeta prema kojem je, u slučaju izricanja kazne, ona „izdržana ili više ne može biti izvršena u skladu s pravom države u kojoj je izrečena”.

U svojoj presudi donesenoj u hitnom postupku Sud najprije ocjenjuje da pravosudno tijelo izvršenja mora raspolagati marginom prosudbe kako bi utvrdio treba li zbog predmetnog razloga odbiti izvršenje EUN-a. Nadalje, pojam „ista djela”(2) mora se ujednačeno tumačiti. Naposljetku, u okolnostima poput onih u glavnom postupku ispunjen je uvjet koji se odnosi na izvršenje kazne.

Ocjena Suda

Kao prvo, Sud podsjeća na to da se u Okvirnoj odluci propisuju, s jedne strane, razlozi za obvezno neizvršavanje EUN-a(3) i, s druge strane, razlozi za moguće neizvršenje(4), koje države članice mogu, ali ne moraju prenijeti u svoje nacionalno pravo. Međutim, u slučaju prenošenja potonjih razloga, one ne mogu predvidjeti obvezu pravosudnih tijela da automatski odbiju izvršenje svih dotičnih EUN-a. Naime, ta tijela moraju raspolagati marginom prosudbe koja im omogućuju razmatranje od slučaja do slučaja, uzimanjem u obzir svih relevantnih okolnosti. U protivnom, mogućnost odbijanja izvršenja EUN-a postala bi u stvarnosti obveza, iako je navedeno odbijanje izuzetak od načelnog pravila da se EUN izvršava.

Osim toga, Sud naglašava razliku u odnosu na razloge za obvezno neizvršavanje iz članka 3. stavka 2. Okvirne odluke, čija primjena ne ostavlja pravosudnom tijelu izvršenja nikakvu marginu prosudbe. Naime, načela uzajamnog povjerenja i priznavanja – koja prevladavaju u odnosima između država članica i koja potonjima nalažu prihvaćanje pretpostavke da svaka od njih poštuje pravo Unije, osobito temeljna prava – ne mogu se automatski primijeniti na presude koje izriču sudovi trećih zemalja. Na taj način, visoka razina povjerenja u kaznenopravni sustav koja postoji među državama članicama ne može se pretpostaviti kad je riječ o trećim zemljama. Zbog tog razloga pravosudnom tijelu izvršenja valja priznati određenu marginu prosudbe.

Kao drugo, Sud ocjenjuje da pojam „ista djela” iz članka 3. točke 2. i članka 4. točke 5. Okvirne odluke valja ujednačeno tumačiti. Naime, zbog razloga dosljednosti i pravne sigurnosti, taj pojam, koji je u objema odredbama izražen istim riječima, mora imati isti doseg. Sud dodaje da okolnost da se članak 3. točka 2. tiče presuda donesenih u Uniji dok se članak 4. točka 5. odnosi na one donesene u trećoj zemlji ne može, kao takva, opravdati različit doseg tog pojma.

Kao treće, Sud ocjenjuje da je u okolnostima poput onih u glavnom postupku ispunjen uvjet koji se odnosi na izvršenje kazne, a propisan je u članku 4. točki 5. Okvirne odluke. U tom pogledu on naglašava da se u spomenutom članku općenito navodi „pravo države u kojoj je kazna izrečena”, bez daljnjeg preciziranja razloga zbog kojih nije moguće izvršiti kaznu. Stoga načelno valja priznati sve mjere pomilovanja koje su predviđene pravom zemlje u kojoj je kazna izrečena, a koje imaju za učinak to da izrečena sankcija više ne može biti izvršena. S tim u vezi nisu relevantni težina djela, narav tijela koje je izreklo mjeru odnosno razlozi na kojima se ona temelji ako, primjerice, nije riječ o objektivnim razlozima kaznenopravne politike.

Međutim, Sud dodaje da pravosudno tijelo izvršenja mora provesti odvagivanje prilikom korištenja marginom prosudbe kojom raspolaže za potrebe primjene razloga za moguće neizvršenje iz članka 4. točke 5. Okvirne odluke. Ono mora uskladiti, s jedne strane, potrebu da se izbjegne nekažnjavanje osuđenika i borbu protiv kriminaliteta i, s druge strane, potrebu da se osuđenicima zajamči pravna sigurnost, poštovanjem pravomoćnih odluka javnih tijela. Naime, načelo ne bis in idem – koje je navedeno u članku 4. točki 5. i članku 3. točki 2. Okvirne odluke – obuhvaća oba ta aspekta.


1      Okvirna odluka Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica (SL 2002., L 190, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 83. i ispravak SL 2013., L 222, str. 14.), kako je izmijenjena Okvirnom odlukom Vijeća 2009/299/PUP od 26. veljače 2009. (SL 2009., L 81, str. 24.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 16., str. 169.) (u daljnjem tekstu: Okvirna odluka).


2      Taj pojam navodi se u članku 3. točki 2. i članku 4. točki 5. Okvirne odluke.


3      Navode se u članku 3. Okvirne odluke.


4      Navode se u člancima 4. i 4.a Okvirne odluke.