PRESUDA OPĆEG SUDA (šesto vijeće)

22. rujna 2021.(*)

„Tržišno natjecanje – Koncentracije – Sektor telekomunikacija – Odluka kojom se izriču novčane kazne zbog provedbe koncentracije prije njezine prijave i odobravanja – Članak 4. stavak 1., članak 7. stavak 1. i članak 14. Uredbe (EZ) br. 139/2004 – Pravna sigurnost – Legitimna očekivanja – Načelo zakonitosti – Pretpostavka nedužnosti – Proporcionalnost – Težina povreda – Provedba povreda u praksi – Razmjena informacija – Iznos novčanih kazni – Neograničena nadležnost”

U predmetu T‑425/18,

Altice Europe NV, sa sjedištem u Amsterdamu (Nizozemska), koji zastupaju R. Allendesalazar Corcho i H. Brokelmann, odvjetnici,

tužitelj,

protiv

Europske komisije, koju zastupaju M. Farley i F. Jimeno Fernández, u svojstvu agenata,

tuženika,

koju podupiru:

Vijeće Europske unije, koje zastupaju S. Petrova i O. Segnana, u svojstvu agenata,

intervenijent,

povodom zahtjeva na temelju članka 263. UFEU‑a za, ponajprije, poništenje Odluke Komisije C(2018) 2418 final od 24. travnja 2018. kojom se izriču novčane kazne zbog provedbe koncentracije protivno članku 4. stavku 1. i članku 7. stavku 1. Uredbe (EZ) br. 139/2004 (predmet M.7993 – Altice/PT Portugal) i, podredno, poništenje novčanih kazni izrečenih tužitelju odnosno smanjenje njihova iznosa,

OPĆI SUD (šesto vijeće),

u sastavu: A. Marcoulli, predsjednica, S. Frimodt Nielsen i R. Norkus (izvjestitelj), suci,

tajnik: E. Artemiou, administratorica,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 24. rujna 2020.,

donosi sljedeću

Presudu

I.      Okolnosti spora

1        Tužitelj, Altice Europe NV, multinacionalna je kompanija koja pruža telekomunikacijske i teledistribucijske usluge i ima sjedište u Nizozemskoj.

2        PT Portugal SGPS SA (u daljnjem tekstu: društvo PT Portugal) pružatelj je telekomunikacijskih usluga i multimedije čije se poslovanje odvija u cjelokupnom telekomunikacijskom sektoru u Portugalu.

A.      Tužiteljevo preuzimanje društva PT Portugal

3        Tužitelj je 9. prosinca 2014. s brazilskim pružateljem telekomunikacijskih usluga, društvom Oi SA, sklopio ugovor o stjecanju dionica (Share Purchase Agreement, u daljnjem tekstu: SPA), što mu je omogućilo da – posredstvom svojeg društva kćeri Altice Portugal SA – preuzme isključivu kontrolu nad društvom PT Portugal u smislu članka 3. stavka 1. točke (b) Uredbe Vijeća (EZ) br. 139/2004 od 20. siječnja 2004. o kontroli koncentracija između poduzetnika (Uredba EZ o koncentracijama) (SL 2004., L 24, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 5., str. 73.).

4        Za dovršetak tog stjecanja bilo je potrebno, među ostalim, ishoditi odobrenje Europske komisije na temelju Uredbe br. 139/2004.

5        Tužitelj je 2. lipnja 2015. javno objavio da je transakcija dovršena i da mu je preneseno vlasništvo nad dionicama društva PT Portugal.

B.      Faza prije podnošenja prijave

6        Tužitelj je 31. listopada 2014. stupio u kontakt s Komisijom kako bi je obavijestio o svojoj namjeri preuzimanja isključive kontrole nad društvom PT Portugal. Dana 5. prosinca 2014. održan je sastanak tužitelja i Komisijinih službi.

7        Tužitelj je 12. prosinca 2014. uputio Komisiji zahtjev za imenovanje tima zaduženog za postupanje s njegovim spisom te su 18. prosinca 2014. započeli pretprijavni kontakti.

8        Dana 26. siječnja 2015. tužitelj je Komisiji dostavio prijedlog obveza u vezi s prodajom svojih društava kćeri u Portugalu, Cabovisão i ONI.

9        Tužitelj je 3. veljače 2015. dostavio nacrt obrasca za prijavu, među čijim se prilozima nalazio primjerak SPA‑a.

C.      Prijava i odluka o odobravanju koncentracije pod uvjetom poštovanja određenih obveza

10      Transakcija je službeno prijavljena Komisiji 25. veljače 2015.

11      Komisija je 20. travnja 2015. donijela odluku na temelju članka 6. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 139/2004, u vezi s njezinim člankom 6. stavkom 2., kojom je transakciju proglasila spojivom s unutarnjim tržištem pod uvjetom poštovanja obveza priloženih toj odluci, među kojima su tužiteljeva prodaja društava kćeri Cabovisão i ONI.

D.      Pobijana odluka i postupak koji je doveo do njezina donošenja

12      Komisija je 13. travnja 2015. uputila tužitelju zahtjev za dostavljanje podataka u vezi sa sadržajem sastanka njegovih direktora s direktorima društva PT Portugal, koji se održao prije donošenja odluke o odobravanju, a za čije je održavanje saznala iz tiska.

13      Dana 17. travnja 2015. tužitelj je Komisiji dostavio svoja očitovanja.

14      Komisija je 12. svibnja 2015. tužitelju uputila drugi zahtjev za dostavljanje podataka koji se konkretno odnosio na narav razmijenjenih informacija, o kojem se tužitelj očitovao 12. lipnja 2015. Nakon što je Komisija 8. srpnja 2015. donijela odluku na temelju članka 11. stavka 3. Uredbe br. 139/2004, zahtijevajući od tužitelja da dostavi dokumente koji nedostaju, on je tom zahtjevu udovoljio 30. srpnja 2015.

15      Komisija je 4. prosinca 2015. tužitelju uputila treći zahtjev za dostavljanje podataka, o kojem se potonji očitovao 18. prosinca 2015.

16      Komisija je u dopisu od 11. ožujka 2016. obavijestila tužitelja o tome da je – nakon razmatranja dokumenata koje joj je predao u odgovoru na zahtjeve za dostavljanje podataka – pokrenula istragu kako bi utvrdila je li povrijedio obvezu privremene odgode iz članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 odnosno obvezu prijave iz članka 4. stavka 1. navedene uredbe.

17      U odluci koju je donijela 15. ožujka 2016. na temelju članka 11. stavka 3. Uredbe br. 139/2004, Komisija je zatražila od tužitelja da dostavi različite dokumente. Potonji je tom zahtjevu udovoljio 6. travnja 2016.

18      Dana 20. srpnja 2016. Komisija je tužitelju uputila četvrti zahtjev za dostavljanje podataka, o kojem se on očitovao 23. kolovoza 2016., a potom, 24. kolovoza 2016., i peti takav zahtjev, na koji je tužitelj odgovorio 15. rujna 2016.

19      Službe Komisije i tužitelja sastale su se 12. svibnja 2017.

20      Dana 17. svibnja 2017., na temelju članka 18. Uredbe br. 139/2004, Komisija je tužitelju uputila obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku u kojoj je izvela privremeni zaključak o tome da je on povrijedio članak 4. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Uredbe br. 139/2004.

21      Tužitelj je 18. kolovoza 2017. dostavio pisana očitovanja na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku.

22      Dana 21. rujna 2017. održano je saslušanje tijekom kojeg je tužitelju omogućeno da iznese svoje argumente.

23      Društvo Oi očitovalo se 20. listopada 2017. o Komisijinu zahtjevu za dostavljanje podataka od 6. listopada 2017.

24      U dopisu od 16. studenoga 2017. Komisija je upozorila tužitelja na postojanje dodatnih dokaza u njegovu spisu koji potvrđuju privremene zaključke iz obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku.

25      Komisija je 24. travnja 2018. donijela Odluku C(2018) 2418 final kojom se [tužitelju] izriču novčane kazne zbog provedbe koncentracije protivno članku 4. stavku 1. i članku 7. stavku 1. Uredbe br. 139/2004 (predmet M.7993 – Altice/PT Portugal) (u daljnjem tekstu: pobijana odluka).

26      Komisija je zaključila da iz različitih elemenata spisa proizlazi da je tužitelj bio u mogućnosti izvršavati odlučujući utjecaj odnosno da je provodio kontrolu nad društvom PT Portugal prije donošenja odluke o odobravanju i, u pojedinim slučajevima, prije podnošenja prijave, čime je povrijedio članak 7. stavak 1. i članak 4. stavak 1. Uredbe br. 139/2004 (uvodna izjava 55.).

27      U točki 4. pobijane odluke pojašnjava se zbog čega je Komisija zaključila da je tužitelj provodio SPA prije nego što je ona odobrila koncentraciju, čime je povrijeđen članak 7. stavak 1. Uredbe br. 139/2004. Konkretno, u točki 4.1. ističe se da su pojedine odredbe SPA‑a (u daljnjem tekstu: pripremne odredbe) davale tužitelju pravo veta na odluke o poslovnoj politici društva PT Portugal. U točki 4.2. opisuju se primjeri tužiteljeva uplitanja u svakodnevno poslovanje tog društva. U točki 4.3. iznose se Komisijini zaključci u pogledu razloga zbog kojih odredbe SPA‑a, kako su opisane u točki 4.1. i postupanje stranaka, kako je opisano u točki 4.2., čine provedbu tog ugovora prije nego što je Komisija proglasila koncentraciju spojivom s unutarnjim tržištem (uvodna izjava 56.).

28      U točki 5. pobijane odluke pojašnjava se zbog čega je Komisija zaključila da je tužitelj provodio transakciju prije prijave koncentracije, čime je povrijedio članak 4. stavak 1. Uredbe br. 139/2004 (uvodna izjava 57.).

29      Prva četiri članka izreke pobijane odluke glase kako slijedi:

„Članak 1.

Društvo Altice NV provelo je, u najmanju ruku iz nehaja, koncentraciju prije njezina odobravanja, čime je povrijedilo članak 7. stavak 1. Uredbe (EZ) br. 139/2004 u kontekstu predmeta br. M.7499 – Altice/PT Portugal.

Članak 2.

Društvo Altice NV provelo je, u najmanju ruku iz nehaja, koncentraciju prije njezine prijave, čime je povrijedilo članak 4. stavak 1. Uredbe (EZ) br. 139/2004 u kontekstu predmeta br. M.7499 – Altice/PT Portugal.

Članak 3.

U skladu s člankom 14. stavkom 2. Uredbe (EZ) br. 139/2004, društvu Altice NV izriče se novčana kazna u iznosu od 62 250 000 eura za povredu navedenu u članku 1. ove odluke.

Članak 4.

U skladu s člankom 14. stavkom 2. Uredbe (EZ) br. 139/2004, društvu Altice NV izriče se novčana kazna u iznosu od 62 250 000 eura za povredu navedenu u članku 2. ove odluke.”

II.    Postupak i zahtjevi stranaka

30      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 5. srpnja 2018. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.

31      Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 7. studenoga 2018. Vijeće Europske unije zatražilo je intervenciju u ovom postupku u potporu zahtjevu Komisije.

32      Odlukom od 6. prosinca 2018. predsjednik sedmog vijeća Općeg suda dopustio je tu intervenciju. Vijeće je svoj intervencijski podnesak podnijelo 22. veljače 2019., dok su stranke svoja očitovanja na taj podnesak podnijele u za to određenim rokovima.

33      Komisija je 30. studenoga 2018. podnijela odgovor na tužbu.

34      Glavne stranke podnijele su repliku i odgovor na repliku 25. veljače odnosno 10. svibnja 2019.

35      Dopisom od 29. svibnja 2019. tužitelj je zatražio održavanje rasprave na temelju članka 106. stavka 2. Poslovnika Općeg suda.

36      Budući da se sastav vijećâ Općeg suda izmijenio, ovaj predmet dodijeljen je šestom vijeću.

37      U okviru mjere upravljanja postupkom koju je donio 10. ožujka 2020. na temelju članka 89. Poslovnika Opći sud pozvao je stranke da se očituju o mogućim učincima presude od 4. ožujka 2020., Marine Harvest/Komisija (C‑10/18 P, EU:C:2020:149), na ovaj predmet. Stranke su odgovorile na pitanja Općeg suda u za to određenim rokovima.

38      Prilikom ponovnog otvaranja usmenog dijela postupka rješenjem Općeg suda od 11. studenoga 2020. tužitelju je dopušteno da pisanim putem odgovori na pitanje koje mu je postavljeno na raspravi, a na koje nije mogao odgovoriti. Nadalje, dopisom tajništva Općeg suda od 12. studenoga 2020. od Komisije je zatraženo da dostavi dokument koji navodi u pobijanoj odluci i da pruži sva potrebna pojašnjenja.

39      Komisija je udovoljila tom zahtjevu, a stranke podnijele svoja očitovanja u za to određenom roku.

40      Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi pobijanu odluku;

–        podredno, poništi novčane kazne koje su mu izrečene na temelju članaka 3. i 4. pobijane odluke odnosno znatno smanji njihov iznos;

–        naloži Komisiji i Vijeću snošenje troškova.

41      Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu;

–        tužitelju naloži snošenje troškova.

42      Vijeće od Općeg suda zahtijeva da u cijelosti odbije prigovor nezakonitosti istaknut u odnosu na članak 4. stavak 1. i članak 14. stavak 2. točku (a) Uredbe br. 139/2004.

III. Pravo

43      Uvodno valja podsjetiti na to da u skladu s člankom 3. stavkom 1. Uredbe br. 139/2004, „[k]oncentracija nastaje kada dođe do trajne promjene kontrole uslijed: […] (b)      stjecanja izravne ili neizravne kontrole nad cijelim ili nad dijelovima jednog ili više drugih poduzetnika od strane jedne ili više osoba koje već kontroliraju najmanje jednog poduzetnika ili od strane jednog ili više poduzetnika, bilo kupnjom vrijednosnih papira ili imovine na temelju ugovora ili na bilo koji drugi način”.

44      U skladu s člankom 3. stavkom 2. Uredbe br. 139/2004, „[k]ontrola se temelji na pravima, ugovorima ili bilo kakvom drugom sredstvu, koje zasebno ili u kombinaciji, vodeći računa o svim činjeničnim i pravnim okolnostima, omogućava [odlučujući] utjecaj na poduzetnika”.

45      Također valja podsjetiti na to da se u skladu s člankom 4. stavkom 1. prvim podstavkom Uredbe br. 139/2004, „[k]oncentracije koje su, u smislu ove Uredbe, od značaja za cijelu Zajednicu, prijavljuju […] [Komisiji] prije njihove provedbe, a nakon zaključivanja ugovora, objave [ponude za preuzimanje] ili stjecanja kontrolnog udjela”.

46      Nadalje, u skladu s člankom 7. stavkom 1. Uredbe br. 139/2004, „[k]oncentracija od značaja za cijelu Zajednicu […] ne provodi se […] prije nego što bude prijavljena ili dok se ne ocijeni [spojivom] s [unutarnjim] tržištem, prema odluci iz članka 6. stavka 1. točke (b), članka 8. stavka 1. ili 2. ili na temelju pretpostavke, u skladu s člankom 10. stavkom 6.”.

47      Međutim, u članku 7. stavku 3. Uredbe br. 139/2004 propisuje se sljedeće:

„Komisija može na zahtjev odobriti iznimku od obveza propisanih u stavku 1. ili 2. Zahtjev za odobrenje iznimke mora biti obrazložen. […] Zahtjev za [odobrenje iznimke] može se podnijeti, odnosno odobrenje se može izdati u bilo koje vrijeme prije prijavljivanja ili nakon transakcije.”

48      Nadalje, na temelju članka 14. stavka 2., „Komisija može odlukom odrediti novčane kazne […] u visini od najviše 10 % ukupnog prihoda predmetnog poduzetnika […], ako namjerno ili iz nehaja: (a) ne prijave koncentraciju, u skladu s člankom 4. […]; (b) provedu koncentraciju, kojom se krši članak 7.”. Na temelju članka 14. stavka 3., „[p]ri utvrđivanju iznosa novčane kazne treba uzeti u obzir vrstu, [težinu] i trajanje [povrede]”.

49      U prilog osnovanosti tužbe tužitelj ističe pet tužbenih razloga koji se temelje, kao prvo, na povredi članka 4. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 te na povredi načela zakonitosti i pretpostavke nedužnosti, kao drugo, na pogreškama koje se tiču činjenica i prava kad je riječ o navodnom preuzimanju isključive kontrole nad društvom PT Portugal, kao treće, na pogreškama koje se tiču činjenica i prava kad je riječ o navodnoj povredi članka 4. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004, kao četvrto, na povredi načela ne bis in idem, načela proporcionalnosti i zabrane dvostrukog kažnjavanja te na prigovoru nezakonitosti članka 4. stavka 1. i članka 14. stavka 2. točke (a) Uredbe br. 139/2004 i, kao peto, na nezakonitosti novčanih kazni i povredi načela proporcionalnosti. Osim toga, u okviru petog dijela petog tužbenog razloga tužitelj zahtijeva da Opći sud, u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti, znatno smanji iznos izrečenih mu novčanih kazni, ili na temelju argumenata koje je iznio u okviru tog petog dijela petog tužbenog razloga ili na temelju argumenata koje je istaknuo u prilog trećem tužbenom razlogu.

50      S jedne strane, Opći sud smatra da valja zajedno razmotriti najprije prva tri tužbena razloga, a zatim četvrti i peti tužbeni razlog. S druge strane, ocjenjuje potrebnim najprije ispitati prigovor nezakonitosti, istaknut u okviru četvrtog tužbenog razloga.

A.      Glavni dio tužbenog zahtjeva, koji se odnosi na poništenje pobijane odluke

1.      Prigovor nezakonitosti članka 4. stavka 1. i članka 14. stavka 2. točke (a) Uredbe br. 139/2004, istaknut u okviru četvrtog tužbenog razloga

51      Tužitelj ističe da se tim odredbama – zbog toga što Komisiji omogućuju izricanje druge novčane kazne istoj osobi za povredu koja je već sankcionirana na temelju drugog pravnog pravila kojim se zaštićuje isti pravni interes (članak 7. stavak 1., u vezi s člankom 14. stavkom 2. točkom (b) Uredbe br. 139/2004) – povređuju načelo ne bis in idem, utvrđeno u članku 50. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) i članku 4. stavku 1. Protokola br. 7 Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP), načelo proporcionalnosti iz članka 49. stavka 3. Povelje i zabrana dvostrukog kažnjavanja koja se temelji na općim načelima zajedničkim pravnim porecima država članica, a odnose se na sukob zakona. Tužitelj navodi da je Opći sud u presudi od 26. listopada 2017., Marine Harvest/Komisija (T‑704/14, EU:T:2017:753), priznao da je sadašnji pravni okvir „neuobičajen” i da se on mogao, u predmetu u kojem je donesena ta presuda, napadati prigovorom nezakonitosti. Prema tužiteljevu mišljenju, ta je anomalija nastala donošenjem Uredbe br. 139/2004, u kojoj se više ne propisuje da se koncentracije moraju prijaviti najkasnije tjedan dana nakon zaključivanja ugovora, objave ponude za preuzimanje ili stjecanja kontrolnog udjela, kao što je to bilo propisano u Uredbi Vijeća (EEZ) br. 4064/89 od 21. prosinca 1989. o kontroli koncentracija između poduzetnika (SL 1989., L 395, str. 1.). U toj su uredbi postojale dvije različite obveze (postupovna obveza prijave u roku od tjedan dana, utvrđena u članku 4. stavku 1. i materijalna obveza neprovođenja koncentracije prije njezine prijave i odobravanja, propisana u članku 7. stavku 1.), za povredu kojih su se mogle izreći novčane kazne vrlo različite visine. Poduzetnik koji bi prijavio koncentraciju više od tjedan dana nakon sklapanja ugovora, ali koji bi čekao na Komisijino odobrenje prije njezine provedbe, povređivao je isključivo članak 4. stavak 1. Uredbe br. 4064/89, ali ne i njezin članak 7. stavak 1. Situacija se pogoršala stupanjem na snagu članka 14. stavka 2. točke (a) Uredbe br. 139/2004, na temelju kojeg se za neprijavljivanje koncentracije u skladu s člankom 4. stavkom 1. sada može izreći novčana kazna u visini od najviše 10 % ukupnog prihoda predmetnog poduzetnika. Stoga tužitelj smatra da su članak 4. stavak 1. i članak 14. stavak 2. točka (a) Uredbe br. 139/2004 suvišni. Članke 2. i 4. pobijane odluke valja, prema njegovu mišljenju, poništiti.

52      Komisija i Vijeće osporavaju tužiteljeve argumente.

53      Uvodno valja istaknuti da je tužitelj, nakon presude od 4. ožujka 2020., Marine Harvest/Komisija (C‑10/18 P, EU:C:2020:149), na pitanje Općeg suda odgovorio da odustaje od prigovora koji se temelji na povredi načela ne bis in idem.

54      Kad je riječ o tužiteljevu općenitom zaključku da su članak 4. stavak 1. i članak 14. stavak 2. točka (a) Uredbe br. 139/2004 „suvišni” s obzirom na članak 7. stavak 1. i članak 14. stavak 2. točku (b) te uredbe, valja podsjetiti na to da iako povreda članka 4. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 automatski dovodi do povrede njezina članka 7. stavka 1., obrnuto ipak nije točno (vidjeti presude od 26. listopada 2017., Marine Harvest/Komisija, T‑704/14, EU:T:2017:753, t. 294. i 295., i od 4. ožujka 2020., Marine Harvest/Komisija, C‑10/18 P, EU:C:2020:149, t. 101.).

55      Stoga je, u situaciji u kojoj poduzetnik prijavi koncentraciju prije njezine provedbe u skladu s člankom 4. stavkom 1. Uredbe br. 139/2004, moguće da on ne poštuje članak 7. stavak 1. te uredbe u slučaju da provede tu koncentraciju prije nego što je Komisija proglasi spojivom s unutarnjim tržištem (presuda od 4. ožujka 2020., Marine Harvest/Komisija, C‑10/18 P, EU:C:2020:149, t. 102.).

56      Iz toga proizlazi da članak 4. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Uredbe br. 139/2004 imaju neovisne ciljeve u okviru sustava „pružanja usluga na jednom mjestu” iz uvodne izjave 8. te uredbe (presuda od 4. ožujka 2020., Marine Harvest/Komisija, C‑10/18 P, EU:C:2020:149, t. 103.).

57      Nadalje, s jedne strane, članak 4. stavak 1. Uredbe br. 139/2004 predviđa obvezu činjenja koja se sastoji od obveze prijave koncentracije prije njezine provedbe i, s druge strane, člankom 7. stavkom 1. iste uredbe predviđa se obveza nečinjenja, odnosno da se ta koncentracija ne provede prije njezine prijave i odobravanja (vidjeti presude od 26. listopada 2017., Marine Harvest/Komisija, T‑704/14, EU:T:2017:753, t. 302., i od 4. ožujka 2020., Marine Harvest/Komisija, C‑10/18 P, EU:C:2020:149, t. 104.).

58      Osim toga, povreda članka 4. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 povreda je stanja, dok je povreda članka 7. stavka 1. te uredbe trajna povreda koja je počinjena u istom trenutku kada i povreda članka 4. stavka 1. navedene uredbe (vidjeti u tom smislu presudu od 26. listopada 2017., Marine Harvest/Komisija, T‑704/14, EU:T:2017:753, t. 352.; vidjeti presudu od 4. ožujka 2020., Marine Harvest/Komisija, C‑10/18 P, EU:C:2020:149, t. 113. i 115.).

59      Stoga je pogrešna tužiteljeva tvrdnja prema kojoj su članak 4. stavak 1. i članak 14. stavak 2. točka (a) Uredbe br. 139/2004 „suvišni” s obzirom na članak 7. stavak 1. i članak 14. stavak 2. točku (b) te uredbe.

60      Kad je, konkretno riječ, o tužiteljevu argumentu prema kojem se člankom 4. stavkom 1. i člankom 14. stavkom 2. točkom (a) Uredbe br. 139/2004 – zbog toga što Komisiji omogućuju izricanje druge novčane kazne istoj osobi za povredu koja je već sankcionirana na temelju drugog pravnog pravila kojim se zaštićuje isti pravni interes kao onaj zaštićen člankom 7. stavkom 1. i člankom 14. stavkom 2. točkom (b) te uredbe – povređuju načelo proporcionalnosti i zabrana dvostrukog kažnjavanja koja se temelji na općim načelima zajedničkim pravnim porecima država članica, a odnose se na sukob zakona, navedeno je da te odredbe imaju neovisne ciljeve, to jest, s jedne strane, obvezati poduzetnike na prijavu predmetne koncentracije prije njezine provedbe i, s druge strane, onemogućiti im provedbu te koncentracije prije nego što je Komisija proglasi spojivom s unutarnjim tržištem.

61      S tim u vezi, iz tužiteljeve argumentacije proizlazi zaključak da terminologija koju upotrebljava, odnosno izraz „pravni interes”, ima isti smisao kao pojam „cilj” koji je Sud upotrijebio u presudi od 4. ožujka 2020., Marine Harvest/Komisija (C‑10/18 P, EU:C:2020:149).

62      Prema tome, tužitelj pogrešno tvrdi da, zbog toga što te odredbe imaju isti „pravni interes”, povređuju načelo proporcionalnosti iz članka 49. stavka 3. Povelje odnosno zabrana dvostrukog kažnjavanja koja se temelji na općim načelima zajedničkim pravnim porecima država članica, a odnose se na sukob zakona.

63      Nadalje, oduzimanjem mogućnosti koja je dana Komisiji da novčanim kaznama koje izriče provede razlikovanje između situacije u kojoj je poduzetnik poštovao obvezu prijave, ali povređuje obvezu odgode i situacije u kojoj on povređuje te dvije obveze ne omogućuje se postizanje cilja Uredbe br. 139/2004 – a to je osiguravanje učinkovitog nadzora koncentracija od značaja za cijelu Zajednicu – s obzirom na to da povreda obveze prijavljivanja nikada ne bi mogla biti predmet posebne sankcije (presuda od 4. ožujka 2020., Marine Harvest/Komisija, C‑10/18 P, EU:C:2020:149, t. 108. i 109.).

64      Iz toga proizlazi da bi se proglašavanjem nezakonitima članka 4. stavka 1. i članka 14. stavka 2. točke (a) Uredbe br. 139/2004, kao što to predlaže tužitelj, onemogućilo posebno kažnjavanje povreda obveze prijave i postupilo protivno cilju navedene uredbe.

65      Naposljetku, valja podsjetiti na to da je Opći sud već naglasio, u točki 343. presude od 26. listopada 2017., Marine Harvest/Komisija (T‑704/14, EU:T:2017:753), koju navodi tužitelj, da se to što isto tijelo u jednoj te istoj odluci izriče dvije sankcije za isto postupanje, ne može, kao takvo, smatrati protivnim načelu proporcionalnosti.

66      Iz navedenog slijedi da se, unatoč tomu što je Opći sud – kao što to ističe tužitelj – ocijenio predmetni pravni okvir neuobičajenim (vidjeti u tom smislu presudu od 26. listopada 2017., Marine Harvest/Komisija, T‑704/14, EU:T:2017:753, t. 306.), s jedne strane, tim pravnim okvirom nastoje postići dva neovisna cilja u okviru sustava „pružanja usluga na jednom mjestu” (vidjeti točke 56. i 64. ove presude) i da, s druge strane, tužitelj svojom argumentacijom nije uspio dokazati nezakonitost članka 4. stavka 1. i članka 14. stavka 2. točke (a) Uredbe br. 139/2004. Nadalje, valja utvrditi da tužitelj nije istaknuo nijedan argument u prilog navodnoj nezakonitosti članka 7. stavka 1. te uredbe.

67      Prema tome, valja odbiti prigovor nezakonitosti članka 4. stavka 1. i članka 14. stavka 2. točke (a) Uredbe br. 139/2004 kao i, u dijelu u kojem je istaknut, prigovor nezakonitosti članka 7. stavka 1. i članka 14. stavka 2. točke (b) te uredbe.

2.      Prva tri tužbena razloga, koji se odnose na postojanje povrede na temelju članka 4. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004

68      Tužitelj tvrdi, u okviru prvog dijela prvog tužbenog razloga, da se pobijanom odlukom povređuju članak 4. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Uredbe br. 139/2004, u okviru prvog dijela trećeg tužbenog razloga, da su sporazumi koji su prethodili dovršetku stjecanja, a uneseni su u ugovor koji se odnosio na transakciju, po svojoj naravi akcesorni i ne predstavljaju preuranjenu provedbu koncentracije, u okviru drugog dijela trećeg tužbenog razloga, da on u stvarnosti nije izvršavao nikakav odlučujući utjecaj na društvo PT Portugal prije dovršetka transakcije, u okviru trećeg dijela trećeg tužbenog razloga, da pobijana odluka sadržava pogrešku koja se tiče prava i činjenica kad je riječ o prenošenju informacija, u okviru drugog dijela prvog tužbenog razloga, da se pobijanom odlukom povređuju opća načela zakonitosti i pretpostavke nedužnosti i, u okviru drugog tužbenog razloga, da pobijana odluka sadržava pogreške koje se tiču činjenica i prava u dijelu u kojem je Komisija zaključila da je on preuzeo isključivu kontrolu nad društvom PT Portugal.

a)      Prvi dio prvog tužbenog razloga, koji se temelji na povredi članka 4. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004

69      Prema mišljenju tužitelja, preširoko tumačenje pojma „provedba” koncentracije u pobijanoj odluci – kako u pogledu mjera za koje je ocijenjeno da mu „omogućuju izvršavanje odlučujućeg utjecaja” zbog činjenice da ima pravo na savjetovanje i pravo veta koji su mu navodno dodijeljeni pripremnim odredbama predviđenima u članku 6.1. točki (b) SPA‑a tako i u pogledu navoda koji se odnose na razmjenu osjetljivih poslovnih informacija – nadilazi područje primjene i značenje koje tom pojmu daju članak 4. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Uredbe br. 139/2004, kao i sudska praksa Suda.

70      Točnije, kad je riječ o navodnoj „mogućnosti izvršavanja odlučujućeg utjecaja„ zbog pripremnih odredbi, tužitelj tvrdi, kao prvo, da se člankom 7. stavkom 1. i člankom 4. stavkom 1. Uredbe br. 139/2004 ne zabranjuju sporazumi koji „omogućuju izvršavanje odlučujućeg utjecaja” na poslovanje drugog poduzetnika, nego isključivo „provedba” stjecanja trajne kontrole. Stjecanje kontrole (članak 3. stavak 1. točka (b) Uredbe br. 139/2004) i, prema tome, trajna „mogućnost izvršavanja odlučujućeg utjecaja” (članak 3. stavak 2. Uredbe br. 139/2004) moraju se „provesti” da bi se došlo do povrede članka 4. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004. Tužitelj navodi da je Sud u svojoj presudi od 31. svibnja 2018., Ernst & Young (C‑633/16, EU:C:2018:371), proveo razlikovanje između pripremnih odnosno akcesornih transakcija u odnosu na koncentraciju – čiji je cilj priprema njezine provedbe odnosno upravljanje u prijelaznom razdoblju od potpisivanja do dovršetka stjecanja – i transakcija koje dovode do stvarne provedbe koncentracije s obzirom na to da potonje pridonose trajnoj promjeni kontrole. U predmetnom slučaju promjena kontrole koja je dogovorena u SPA‑u proizlazila je, prema tužiteljevu mišljenju, isključivo iz prijenosa dionica društva PT Portugal na tužitelja. On smatra nespornim to da se navedeni prijenos nije dogodio prije Komisijina odobravanja koncentracije.

71      Kao drugo, tužitelj navodi da članak 4. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Uredbe br. 139/2004 upućuju na engleski pojam „implementation” koji valja razumjeti kao „cjelovitu provedbu” koncentracije. S tim u vezi on upućuje na točku 90. rješenja od 18. ožujka 2008., Aer Lingus Group/Komisija (T‑411/07 R, EU:T:2008:80), prema kojoj, na prvi pogled, definicija navedenog pojma u skladu s člankom 8. stavcima 4. i 5. Uredbe br. 139/2004 podrazumijeva cjelovitu provedbu koncentracije, te na točku 98. navedenog rješenja, u skladu s kojom se isto tumačenje pojma „implementation” mora primijeniti mutatis mutandis na članak 7. Uredbe br. 139/2004.

72      Kao treće, prema tužiteljevu mišljenju, sve dok koncentracija nije stvarno provedena, ne može se ugroziti učinkovitost sustava ex ante kontrole učinaka koncentracija.

73      Kad je riječ o navodima koji se odnose na razmjenu osjetljivih poslovnih informacija, tužitelj smatra da potonje ni na koji način ne pridonose trajnoj promjeni kontrole te nisu ni potrebne da bi se ona stekla. Također, one ne omogućuju izvršavanje odlučujućeg utjecaja. S tim u vezi on naglašava da u Pročišćenoj obavijesti Komisije o kriterijima za sudsku nadležnost prema Uredbi Vijeća (EZ) br. 139/2004 (SL 2008., C 95, str. 1.; u daljnjem tekstu: Pročišćena obavijest o kriterijima za sudsku nadležnost), ta institucija ocjenjuje da je razdoblje od godinu dana „relativno kratko” i pojašnjava da „početno razdoblje [koje može] trajati do tri godine […] ne mora predstavljati trajnu promjenu kontrole” (točka 34. Komunikacije). Savjetovanja koja su se odvijala u prijelaznom razdoblju, ograničenom na četiri mjeseca od potpisivanja SPA‑a do donošenja odluke o odobravanju, nisu ni u kojem slučaju mogla, smatra tužitelj, pridonijeti „trajnoj promjeni kontrole”.

74      Nadalje, tužitelj tvrdi da u predmetnom slučaju nije došlo do „provedbe” koncentracije u smislu članka 4. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 s obzirom na to da u hipotetskom scenariju zabrane prijavljene koncentracije ne bi bilo potrebe za „poništenjem” u smislu članka 8. stavka 4. Uredbe br. 139/2004.

75      Komisija osporava tužiteljeve argumente.

76      Kad je riječ, kao prvo, s jedne strane, o tužiteljevu argumentu prema kojem se člankom 4. stavkom 1. i člankom 7. stavkom 1. Uredbe br. 139/2004 ne zabranjuju sporazumi koji „omogućuju izvršavanje odlučujućeg utjecaja” na poslovanje drugog poduzetnika i, s druge strane, o njegovu upućivanju na presudu od 31. svibnja 2018., Ernst & Young (C‑633/16, EU:C:2018:371), u kojoj se provodi razlikovanje između pripremnih odnosno akcesornih transakcija u odnosu na koncentraciju i transakcija koje pridonose trajnoj promjeni kontrole, valja podsjetiti na to da u skladu s člankom 3. Uredbe br. 139/2004, koncentracija nastaje kada dođe do trajne promjene kontrole kao posljedice spajanja dvaju ili više poduzetnika ili dijelova poduzetnika ili stjecanja izravne ili neizravne kontrole nad cijelim ili nad dijelovima jednog ili više drugih poduzetnika od strane jedne ili više osoba koje već kontroliraju najmanje jednog poduzetnika ili od strane jednog ili više poduzetnika, ako kontrola proizlazi iz mogućnosti, stečene pravima, ugovorom ili bilo kojim drugim sredstvom, izvršavanja odlučujućeg utjecaja na poduzetnikovu djelatnost (presude od 31. svibnja 2018., Ernst & Young, C‑633/16, EU:C:2018:371, t. 45., i od 4. ožujka 2020., Marine Harvest/Komisija, C‑10/18 P, EU:C:2020:149, t. 49.).

77      Stoga u predmetnom slučaju valja razmotriti pitanje je li SPA doveo do trajne promjene kontrole nad društvom PT Portugal isključivo prenošenjem njegovih dionica na tužitelja, kako to on tvrdi, ili je do takve promjene doveo time što je tužitelju omogućio izvršavanje odlučujućeg utjecaja na spomenuto društvo prije nego što je Komisija odobrila koncentraciju.

78      To će se pitanje razmatrati u nastavku, u okviru drugog elementa prvog dijela trećeg tužbenog razloga.

79      Kad je riječ, kao drugo, o tužiteljevu argumentu prema kojem pojam „provedba” koji je upotrijebljen u francuskoj jezičnoj verziji članka 4. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 odgovara pojmu „implementation” iz engleske jezične verzije tih članaka, koji – u skladu s točkama 90. i 98. rješenja od 18. ožujka 2008., Aer Lingus Group/Komisija (T‑411/07 R, EU:T:2008:80) – valja razumjeti kao „cjelovitu provedbu” koncentracije, treba istaknuti da – iako, u skladu s tim rješenjem, način na koji je pojam „implemented” izražen u različitim verzijama na službenim jezicima pokazuje da, na prvi pogled, definicija pojma „implementation” u skladu s člankom 8. stavcima 4. i 5. Uredbe br. 139/2004 podrazumijeva cjelovitu provedbu koncentracije (rješenje od 18. ožujka 2008., Aer Lingus Group/Komisija, T‑411/07 R, EU:T:2008:80, t. 90.) – netočna je tužiteljeva tvrdnja da je Opći sud u točki 98. tog rješenja istaknuo da se isto tumačenje pojma „implementation” mora primijeniti mutatis mutandis na članak 7. Uredbe br. 139/2004.

80      Naime, kao što to ističe Komisija, iz točke 98. rješenja od 18. ožujka 2008., Aer Lingus Group/Komisija (T‑411/07 R, EU:T:2008:80), proizlazi to da je Opći sud istaknuo da se isto tumačenje pojma „implementation” mora primijeniti mutatis mutandis na tužiteljeve argumente koji se odnose na članak 7. Uredbe br. 139/2004, a ne na sam taj članak.

81      Prema tome, Opći sud je ograničio to tumačenje na tužiteljeve argumente, to jest – u predmetnom slučaju – na iznimku od obveze odgode, predviđenu u članku 7. stavku 2. Uredbe br. 139/2004 te nije namjeravao općenito tumačiti pojam „implementation” kao „cjelovitu provedbu”.

82      Nadalje, valja istaknuti da je u točki 83. presude od 6. srpnja 2010., Aer Lingus Group/Komisija (T‑411/07, EU:T:2010:281), Opći sud jasno naveo da, u kontekstu iznimke od obveze odgode, predviđene u članku 7. stavku 2. Uredbe br. 139/2004, stjecanje udjela koje samo po sebi ne donosi kontrolu u smislu članka 3. Uredbe br. 139/2004 može ulaziti u područje primjene njezina članka 7.

83      Usto, valja podsjetiti na to da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, svaka djelomična provedba koncentracije potpada pod područje primjene članka 7. Uredbe br. 139/2004. Naime, ako bi strankama koje sudjeluju u koncentraciji bilo zabranjeno provesti koncentraciju samo jednom transakcijom, ali bi im bilo dopušteno do istog rezultata doći uzastopnim djelomičnim transakcijama, to bi dovelo do smanjenja korisnog učinka zabrane iz članka 7. Uredbe br. 139/2004 te bi na taj način ugrozilo prethodni karakter kontrole predviđene tom uredbom kao i ostvarivanje njezinih ciljeva (presuda od 31. svibnja 2018., Ernst & Young, C‑633/16, EU:C:2018:371, t. 47.).

84      Kad je riječ, kao treće, o tužiteljevu argumentu prema kojem se sve dok koncentracija nije stvarno provedena ne može ugroziti učinkovitost sustava ex ante kontrole učinaka koncentracija, valja podsjetiti na to da je svaka transakcija odnosno skup transakcija koji dovodi do „trajne promjene kontrole”, „omogućavanjem izvršavanja odlučujućeg utjecaja na poslovanje ciljnog poduzetnika”, koncentracija koja se smatra provedenom u smislu Uredbe br. 139/2004. Zajedničko obilježje tih koncentracija je sljedeće: ondje gdje su u određenoj gospodarskoj djelatnosti prije transakcije postojala dva različita poduzetnika, nakon nje postoji samo jedan. Za razliku od slučaja spajanja u kojem jedan od dva dotična poduzetnika prestaje postojati, Komisija mora utvrditi ima li provedba koncentracije za posljedicu to da jednom od dotičnih poduzetnika pruža ovlast kontrole nad drugim poduzetnikom, koju ranije nije imao. Ta ovlast kontrole sastoji se od mogućnosti izvršavanja odlučujućeg utjecaja na poduzetnikovo poslovanje, osobito kada mu onaj kojem ta ovlast pripada može nametnuti određene strateške odluke (presuda od 6. srpnja 2010., Aer Lingus Group/Komisija, T‑411/07, EU:T:2010:281, t. 63.).

85      Kad je riječ, nadalje, o razmjeni informacija, a u odgovoru na tužiteljev argument prema kojem vremenski ograničeno postupanje ne može pridonijeti trajnoj promjeni kontrole, valja istaknuti da je, u skladu s presudom od 31. svibnja 2018., Ernst & Young (C‑633/16, EU:C:2018:371, t. 52.), promjena kontrole ta koja mora biti trajna da bi došlo do koncentracije, a ne transakcije koje, činjenično ili pravno, mogu pridonijeti takvoj promjeni kontrole.

86      Kad je riječ o pitanju je li u predmetnom slučaju ta razmjena informacija pridonijela trajnoj promjeni kontrole odnosno omogućava li izvršavanje odlučujućeg utjecaja, ono će se razmatrati u nastavku, u okviru trećeg dijela trećeg tužbenog razloga.

87      Kad je, naposljetku, riječ o tužiteljevom argumentu prema kojem samo transakcije koje zahtijevaju mjere „poništenja” u smislu članka 8. stavka 4. Uredbe br. 139/2004 dokazuju postojanje koncentracije, dostatno je utvrditi to da, s jedne strane, tužitelj nije potkrijepio tu tvrdnju i da, s druge strane, cilj te odredbe nije definiranje pojma koncentracije nego propisivanje Komisijinih ovlasti u slučaju da utvrdi postojanje povrede. Stoga tužitelj pogrešno tvrdi da je postojanje koncentracije dokazano samo ako Komisija može poništiti predmetnu transakciju.

88      Usto, Opći sud je već istaknuo da stjecanje kontrole – iako nužno da bi Komisija mogla izvršiti svoju ovlast poništenja koncentracije – nije potrebno da bi određena transakcija ulazila u područje primjene članka 7. Uredbe br. 139/2004 (vidjeti u tom smislu presudu od 6. srpnja 2010., Aer Lingus Group/Komisija, T‑411/07, EU:T:2010:281, t. 66. i 83.).

89      Stoga prvi dio prvog tužbenog razloga valja odbiti u cijelosti.

b)      Prvi dio trećeg tužbenog razloga, koji se temelji na okolnosti da su sporazumi koji su prethodili dovršetku stjecanja, a uneseni su u ugovor koji se odnosio na transakciju, po svojoj naravi akcesorni i ne predstavljaju preuranjenu provedbu koncentracije

90      Taj dio sastoji se od četiriju elemenata. Prvi se odnosi na postojanje pogreške koja se tiče prava počinjene time što je u pobijanoj odluci zaključeno da prethodni sporazumi nisu bili akcesorni odnosno pripremni u odnosu na koncentraciju, drugi se tiče okolnosti da sporazumi koji su prethodili dovršetku stjecanja, a uneseni su u ugovor koji se odnosio na transakciju, nisu tužitelju dali pravo veta na određene odluke društva PT Portugal, treći se odnosi na povredu načela pravne sigurnosti počinjenu izvođenjem zaključka o postojanju povrede, dok se četvrti element tiče povrede načela pravne sigurnosti počinjene izricanjem novčanih kazni.

1)      Prvi element, koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava počinjenoj time što je u pobijanoj odluci zaključeno da prethodni sporazumi nisu bili akcesorni odnosno pripremni u odnosu na koncentraciju

91      Kao prvo, tužitelj ističe da se u članku 8.2. točki (b) SPA‑a propisuje da u slučaju da se traženi uvjeti ne ispune u roku od osamnaest mjeseci od datuma potpisivanja, SPA prestaje važiti, kao i sve njegove odredbe, koje prestaju proizvoditi učinke. Sporazumi koji su prethodili dovršetku stjecanja, za koje se smatra da čine navodnu povredu, trajali su samo četiri mjeseca i jedanaest dana (uvodna izjava 595. pobijane odluke). Slijedom navedenog, tužitelj smatra da čak i ako su ti sporazumi pridonijeli promjeni kontrole (quod non), nisu mogli pridonijeti „trajnoj promjeni kontrole” nad ciljnim poduzetnikom s obzirom na to da u skladu s točkom 28. Pročišćene obavijesti o kriterijima za sudsku nadležnost Uredba br. 139/2004 ne obuhvaća „transakcije koje dovode samo do privremene promjene kontrole”.

92      Kao drugo, tužitelj ističe da, unatoč tomu što se u pobijanoj odluci priznaje – u skladu s Obaviješću Komisije o ograničenjima koja su potrebna za provedbu koncentracija i izravno se na nju odnose (SL 2005., C 56, str. 24.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 5., str. 134.; u daljnjem tekstu: Obavijest o dodatnim ograničenjima) – da se „sporazumi koji prethode dovršetku stjecanja, u kojima se propisuje na koji način ciljni poduzetnik mora funkcionirati u razdoblju od potpisivanja ugovora to dovršetka stjecanja, mogu […] opravdati kako bi se onemogućile bitne promjene u […] ciljnom poduzetniku” (uvodna izjava 117. pobijane odluke), u njoj je primijenjen jedan jedini, krajnje restriktivan, kriterij time što je ocijenjeno da su ti sporazumi „opravdani samo ako su strogo povezani s aktivnostima koje su nužne za očuvanje vrijednosti ciljnog društva” (uvodna izjava 71. pobijane odluke). Međutim, ni Uredba br. 139/2004 ni Obavijest o dodatnim ograničenjima ne zahtijevaju to da jedini cilj izravno povezanih i nužnih sporazuma koji prethode dovršetku stjecanja bude očuvanje vrijednosti ciljnog poduzetnika s obzirom na to da se u skladu s ustaljenom praksom na svjetskoj razini priznaje važna uloga tih sporazuma u zaštiti poslovnog integriteta preuzetog poduzetnika u razdoblju od potpisivanja ugovora do dovršetka stjecanja. Nadalje, tužitelj dodaje da je u presudi od 31. svibnja 2018., Ernst & Young (C‑633/16, EU:C:2018:371), koja predstavlja jedini presedan u okviru kojeg je razmatrana mogućnost primjene zabrane iz članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 na sporazume koji prethode dovršetku stjecanja, Sud isključio mogućnost primjene te zabrane na sporni prethodni sporazum smatrajući da je on akcesoran odnosno pripreman u odnosu na koncentraciju, pri čemu nije ni spomenuo kriterij očuvanja vrijednosti ciljnog poduzetnika.

93      Komisija osporava tužiteljeve argumente.

94      Kad je riječ, kao prvo, o argumentu koji se temelji na trajanju sporazuma koji su prethodili dovršetku stjecanja, za koje se smatra da čine navodnu povredu, valja istaknuti da je u točki 28. Pročišćene obavijesti o kriterijima za sudsku nadležnost, na koju se poziva tužitelj, određeno:

„U skladu s člankom 3. stavkom 1. Uredbe [br. 139/2004], koncentracija nastaje samo kada dođe do trajne promjene kontrole nad dotičnim poduzetnikom i […] strukture tržišta. Također, Uredba [br. 139/2004] ne obuhvaća transakcije koje dovode samo do privremene promjene kontrole. Međutim, činjenica da su sporazumi na kojima se koncentracija temelji sklopljeni na određeno vrijeme ne isključuje mogućnost trajne promjene kontrole ako se oni mogu obnoviti. Koncentracija se može provesti čak i ako sporazumi predviđaju konkretan datum prestanka svojeg važenja, ako je razdoblje koje je njima obuhvaćeno dovoljno dugo da dovede do trajne promjene kontrole nad dotičnim poduzetnicima.”

95      Valja utvrditi da se dijelovi Pročišćene obavijesti o kriterijima za sudsku nadležnost na koje se poziva tužitelj tiču definicije koncentracije te osobito trajanja sporazuma na kojima se ona temelji. U tom pogledu iz navedenog proizlazi da je koncentracija provedena kada je promjena kontrole nad poduzetnikom trajna, uključujući i slučajeve u kojima je sporazum na kojem se koncentracija temelji sklopljen na točno određeno razdoblje. S druge strane, suprotno onome što tvrdi tužitelj, spomenuti dijelovi ne odnose se na trajanje sporazuma koji prethode dovršetku stjecanja.

96      Štoviše, kao što je to istaknuto u točki 85. ove presude, promjena kontrole je ta koja mora biti trajna da bi došlo do koncentracije, a ne mjere – poput sporazuma koji prethode dovršetku stjecanja – koje, činjenično ili pravno, mogu pridonijeti takvoj promjeni kontrole, omogućujući izvršavanje odlučujućeg utjecaja na poslovanje ciljnog poduzetnika.

97      Prema tome, kao što to ističe Komisija, tužiteljev argument počiva na miješanju definicije koncentracije, koja pretpostavlja trajnu promjenu kontrole, i mjere koja pridonosi takvoj promjeni.

98      Kad je riječ, kao drugo, o pitanju opsega navodne povrede i, konkretno, kriteriju odnosno kriterijima na temelju kojih treba utvrditi predstavljaju li pripremne odredbe povredu članka 4. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004, najprije valja istaknuti – u pogledu tužiteljeva upućivanja na presudu od 31. svibnja 2018., Ernst & Young (C‑633/16, EU:C:2018:371) – da je u toj presudi Sud, kojemu je upućen zahtjev za prethodnu odluku o tumačenju obveze odgode iz članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004, ocijenio da čak i ako je mjera o kojoj je riječ povezana s predmetnom koncentracijom i ako joj po karakteru može biti akcesorna i služiti za njezinu pripremu, ona sama po sebi, unatoč učincima koje može proizvesti na tržište, ne pridonosi trajnoj promjeni kontrole nad ciljnim poduzetnikom (presuda od 31. svibnja 2018., Ernst & Young, C‑633/16, EU:C:2018:371, t. 60.).

99      Na taj način Sud, s jedne strane, nije isključio sve akcesorne i pripremne mjere, kao takve, iz područja primjene članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 i, s druge strane, nije ocijenio korisnim poslužiti se bilo kojim kriterijem kako bi utvrdio vjerojatni akcesorni i pripremni karakter predmetne mjere s obzirom na to da nije smatrao nužnim ocjenjivati čini li ta mjera dodatno ograničenje.

100    Stoga nije relevantno tužiteljevo upućivanje na presudu od 31. svibnja 2018., Ernst & Young (C‑633/16, EU:C:2018:371), s ciljem da pokuša dokazati postojanje drugih kriterija – različitih od kriterija očuvanja ciljnog poduzetnika – koji bi opravdali sporazume koji su prethodili dovršetku stjecanja.

101    Nadalje, prema tužiteljevu mišljenju, drugi kriterij koji bi se mogao uzeti u obzir je kriterij integriteta, u smislu „poslovnog integriteta” ciljnog poduzetnika. Sporazumi koji su prethodili dovršetku stjecanja morali bi moći nametnuti prodavatelju obvezu savjetovanja s kupcem u pogledu određenih transakcija koje mogu ugroziti poslovni integritet, neovisno o tomu služe li one očuvanju, povećanju ili smanjenju vrijednosti poduzetnika. Zaštita tog integriteta nadilazi kriterij očuvanja vrijednosti ciljnog poduzetnika. Slijedom navedenog, zakonitost sporazuma koji prethode dovršetku stjecanja ne može, prema tužiteljevu mišljenju, ovisiti o novčanim pragovima čijim prekoračenjem nastaje obveza savjetovanja između prodavatelja i kupca, kao što to Komisija navodi u uvodnim izjavama 94. do 98. pobijane odluke.

102    U tom pogledu valja istaknuti da je na temelju točke 13. Obavijesti o dodatnim ograničenjima, „[u]običajeni cilj sporazuma nužnih za provedbu koncentracije očuvanje […] prenesene vrijednosti”.

103    U Obavijesti o dodatnim ograničenjima stoga se ne isključuje mogućnost primjene drugih kriterija, osim kriterija isključivog i strogog očuvanja vrijednosti prodanog poduzeća.

104    Međutim, budući da tužitelj u okviru ovog tužbenog razloga nije ponudio dokaze koji bi potvrđivali da je u predmetnom slučaju postajao rizik od spomenutog negativnog utjecaja na poslovni integritet ciljnog poduzetnika, taj argument je bespredmetan. Mogući utjecaj tog argumenta na zakonitost pobijane odluke razmatrat će se, prema potrebi, odvojeno prilikom ispitivanja sporazuma koji su prethodili dovršetku stjecanja i primjera provedbe.

105    Stoga prvi element prvog dijela trećeg tužbenog razloga valja odbiti.

2)      Drugi element, koji se tiče okolnosti da sporazumi koji su prethodili dovršetku stjecanja, a uneseni su u ugovor koji se odnosio na transakciju, nisu tužitelju dali pravo veta na određene odluke društva PT Portugal

106    Tužitelj tvrdi da su mu člankom 6. stavkom 1. točkom (b) SPA‑a dodijeljena tek ograničena prava na savjetovanje koja mu nisu davala „ovlast blokiranja strateških odluka” u smislu točke 54. Pročišćene obavijesti o kriterijima za sudsku nadležnost. Ta se prava stoga ne mogu izjednačiti s pravima veta. Tužitelj naglašava da je odluka o savjetovanju s njim o pitanjima navedenima u članku 6. stavku 1. točki (b) SPA‑a pripadala u svakom slučaju isključivo društvu Oi, da je na temelju te odredbe on dužan dati svoju suglasnost na odluke o kojima se s njim savjetovalo ako ne može obrazložiti svoje odbijanje te da je SPA za slučaj povrede obveza od strane društva Oi predviđao isključivo pravo na naknadu pretrpljene štete.

107    Komisija osporava tužiteljeve argumente.

108    U uvodnoj izjavi 112. pobijane odluke ona naglašava da je istodobno uobičajeno i prikladno da se odredbe koje služe zaštiti vrijednosti stečenog poduzeća u razdoblju od potpisivanja ugovora o prodaji do dovršetka stjecanja unesu u ugovore o kupoprodaji. Međutim, takav se sporazum prodavatelja i kupca, koji određuje postupanje ciljnog poduzetnika, može razumno opravdati samo ako je strogo ograničen na ono što je nužno za očuvanje vrijednosti ciljnog poduzetnika i ne omogućuje kupcu izvršavanje odlučujućeg utjecaja na tog poduzetnika, primjerice uplitanjem u redovan tijek njegovih poslovnih transakcija ili u njegovu poslovnu politiku. Prema mišljenju Komisije, pojedine odredbe članka 6. stavka 1. točke (b) SPA‑a nisu bile strogo ograničene na očuvanje vrijednosti ciljnog poduzetnika, nego su tužitelju omogućavale izvršavanje odlučujućeg utjecaja na društvo PT Portugal.

109    S tim u vezi valja istaknuti da se u članku 6. stavku 1. točki (b) SPA‑a propisuje sljedeće:

„[D]o dovršetka stjecanja prodavatelj se brine o tome da, osim ako kupac ne dade svoju pisanu suglasnost (koja se ne smije neopravdano uskratiti odnosno odgađati […]), nijedno društvo grupe [to jest društvo PT Portugal i njegova društva kćeri] […] ne poduzme nijednu od u nastavku navedenih radnji […], pri čemu su se stranke sporazumjele da će se nakon isteka jednomjesečnog razdoblja od datuma izvršenja novčani pragovi koji se navode u nastavku automatski izmijeniti kako bi se (i) svako upućivanje na prag od pet milijuna eura zamijenilo pragom od milijun eura […]:

[…]

ii. sklopiti ugovor, preuzeti obvezu odnosno odgovornost (uključujući uvjetnu odgovornost) u vrijednosti većoj od ukupno pet milijuna eura; ili

iii. preuzeti obvezu u vrijednosti većoj od pet milijuna eura ili na više od tri mjeseca odnosno obvezu koja se ne može otkazati u roku od tri mjeseca ili u kraćem roku; ili

[…]

vii. sklopiti, otkazati odnosno izmijeniti ugovor koji se može smatrati važnim ugovorom; ili

[…]

ix. osim ako to nije predviđeno u proračunu, steći ili prihvatiti stjecanje imovine čija je ukupna vrijednost veća od pet milijuna eura; ili

[…]

xviii. imenovati novog direktora odnosno upravitelja; ili

[…]

xx. otkazati ili izmijeniti uvjete bilo kojeg ugovora s bilo kojim direktorom ili upraviteljem, osim ako postoji valjani razlog koji opravdava otkazivanje ugovora; ili

[…]

xxvi. izmijeniti svoju cjenovnu politiku odnosno standardni cjenik koji se primjenjuje na proizvode i usluge namijenjene korisnicima (osim onih predviđenih u proračunu) odnosno izmijeniti bilo koji postojeći redovan uvjet poslovanja s korisnicima osim svakodnevnog poslovanja s pojedinim specifičnim korisnicima kako bi se izbjeglo osipanje [korisničke baze]; ili

xxvii. sklopiti, izmijeniti ili otkazati bilo koji važan ugovor osim ako je to opravdano ili se odvija u okviru redovitog poslovanja […]”

110    Kad je riječ, kao prvo, o članku 6. stavku 1. točki (b) podtočkama xviii. i xx. SPA‑a, koje se odnose na imenovanja direktora i upravitelja, na otkazivanje potonjima odnosno na izmjenu njihovih ugovora, pravo nadzora nad osobljem prodanog poduzeća može se – kao što to Komisija priznaje pobijanoj odluci (uvodna izjava 75.) – opravdati očuvanjem njegove vrijednosti u razdoblju od potpisivanja ugovora o koncentraciji do dovršetka stjecanja, kad je primjerice riječ o pojedinim članovima osoblja koji su važni za vrijednost poduzetnika ili kako bi se spriječile promjene u osnovnim troškovima njegova poslovanja.

111    Međutim, Komisija u pobijanoj odluci (uvodna izjava 76.) navodi da se čini da pravo veta na imenovanje, otkazivanje odnosno izmjenu odredbi ugovora bilo kojeg direktora odnosno upravitelja prekoračuje ono što je nužno za očuvanje vrijednosti ciljanog poduzetnika te kupcu omogućuje utjecaj na poslovnu politiku tog poduzetnika. Komisija smatra da je tekst članka 6. stavka 1. točke (b) podtočaka xviii. i xx. SPA‑a krajnje općenit i obuhvaća neodređeni dio osoblja unutar kojeg ima i članova koji ne utječu na vrijednost ciljnog poduzetnika.

112    S tim u vezi, iako tužitelj ne osporava Komisijinu tvrdnju prema kojoj je navedenom odredbom obuhvaćen neodređeni dio osoblja, ta je tvrdnja netočna. Naime, prilog A.48 tužbi sadržava popis „direktora” društva PT Portugal, na kojem se nalazi osam osoba. Jednako tako, u prilogu A.49 navodi se popis „upravitelja”, na kojem se nalaze dvije osobe.

113    Tekst članka 6. stavka 1. točke (b) podtočaka xviii. i xx. SPA‑a stoga nije „krajnje općenit”, nego se odnosi isključivo na upravu društva PT Portugal.

114    U svakom slučaju, taj zaključak ne može dovesti u pitanje pravilnost Komisijina argumenta istaknutog u pobijanoj odluci, prema kojem se člankom 6. stavkom 1. točkom (b) podtočkama xviii. i xx. SPA‑a tužitelju omogućilo suodlučivanje u pitanjima strukture uprave društva PT Portugal. Naime, kao što to Komisija naglašava u pobijanoj odluci, moguće je primijeniti rasuđivanje analogno onom u točki 67. Pročišćene obavijesti o kriterijima za sudsku nadležnost, koja se odnosi na pojam prava veta i u kojoj se propisuje da se „prava veta koja omogućuju zajedničku kontrolu obično odnose […] na […] imenovanje na više rukovodeće položaje”. Jednako tako, u točki 69. spomenute obavijesti navodi se da „[o]vlast sudjelovanja u donošenju odluka koje se tiču strukture viših rukovodećih položaja (primjerice, položaj članova upravnog odbora) obično omogućuje svojem nositelju izvršavanje odlučujućeg utjecaja na poduzetnikovu poslovnu politiku”.

115    Kad je riječ, kao drugo, o članku 6. stavku 1. točki (b) podtočki xxvi. SPA‑a, koja se odnosi na cjenovnu politiku, tekst te odredbe vrlo je općenit te se njome društvu PT Portugal nameće obveza da ishodi tužiteljevu pisanu suglasnost prilikom donošenja velikog broja odluka koje se tiču cijena i ugovora s korisnicima. Konkretno, kao što to ističe Komisija, činjenica da cjenovna politika i standardni cjenik društva PT Portugal nisu definirani dovela je do nastanka obveze ishođenja tužiteljeve pisane suglasnosti za svaku promjenu cijena. Nadalje, obveza da se od tužitelja ishodi pisana suglasnost za svaku promjenu općih uvjeta poslovanja s korisnicima omogućila mu je da izrazi svoje protivljenje izmjenama ugovorâ društva PT Portugal s korisnicima.

116    Kad je riječ, kao treće, o članku 6. stavku 1. točki (b) podtočkama ii., iii., vii., ix. i xxvii. SPA‑a, odredbi koja tužitelju omogućuje sudjelovanje u sklapanju, raskidanju odnosno izmjeni određenih vrsta ugovora koje bi društvo PT Portugal moglo zaključiti prije dovršetka stjecanja, Komisija smatra da ta odredba, uzimajući u obzir njome obuhvaćena poslovna pitanja te nisku razinu novčanih pragova koji se primjenjuju na neke od njih, prekoračuje ono što je nužno da bi se onemogućile bitne promjene u poslovanju društva PT Portugal i, prema tome, očuvala vrijednost tužiteljeva ulaganja (uvodna izjava 117. pobijane odluke).

117    U tom pogledu valja istaknuti da su ograničenja iz članka 6. stavka 1. točke (b) podtočaka ii., iii., vii., ix. i xxvii. SPA‑a toliko brojna i široka, a novčani pragovi toliko niski da se mora utvrditi da se njima doista prekoračuje ono što je nužno za očuvanje vrijednosti tužiteljeva ulaganja.

118    Nadalje, u uvodnoj izjavi 102. pobijane odluke Komisija naglašava, što tužitelj ne osporava, da je društvo Oi u svojem očitovanju od 20. listopada 2017. o Komisijinu zahtjevu za dostavljanje podataka od 6. listopada 2017. (vidjeti točku 23. ove presude) potvrdilo da SPA tumači na način da je dužan ishoditi tužiteljevu suglasnost za sve važne ugovore, bez obzira na to tiču li se redovitog poslovanja.

119    S tim u vezi valja istaknuti da je društvo Oi u spomenutom očitovanju od 20. listopada 2017. pojasnilo da su novčani pragovi i uvjeti iz članka 6. stavka 1. SPAa utvrđeni nakon nekoliko krugova pregovora koje je vodio s tužiteljem, koji je ponudio više nacrta SPA‑a, te da su novčani pragovi koje je ono prvotno predlagalo bili znatno viši.

120    Osim toga, u navedenom očitovanju od 20. listopada 2017. društvo Oi pojasnilo je da se – iako se zbog pogreške obiju stranaka članak 6. stavak 1. točka (b) podtočka vii. i članak 6. stavak 1. točka (b) podtočka xxvii. SPA‑a preklapaju – priklonilo zaključku da članak 6. stavak 1. točka (b) podtočka vii. SPA‑a sadržava strože uvjete od onih predviđenih u članku 6. stavku 1. točki (b) podtočki xxvii. SPA‑a te da toj odredbi stoga treba dati prednost kako bi se izbjegli eventualni tužiteljevi prigovori.

121    Prema tome, Komisija je u uvodnoj izjavi 108. pobijane odluke pravilno zaključila da je obveza društva Oi da od tužitelja ishodi pisanu suglasnost za sudjelovanje u sklapanju, raskidanje odnosno izmjenu velikog broja ugovora potonjem omogućila utvrđivanje poslovne politike društva PT Portugal, što prekoračuje ono što je nužno za očuvanje njegove vrijednosti.

122    Tužiteljevi argumenti ne mogu dovesti u pitanje taj zaključak.

123    Kad je riječ, kao prvo, o tužiteljevu upućivanju na točku 54. Pročišćene obavijesti o kriterijima za sudsku nadležnost, valja istaknuti da do „preuzimanja isključive kontrole” u skladu s tom odredbom dolazi kada poduzetnik može sam izvršavati odlučujući utjecaj na drugog poduzetnika. To osobito vrijedi ako poduzetnik koji izvršava isključivu kontrolu može usmjeravati strateške poslovne odluke drugog poduzetnika.

124    Valja utvrditi da se u predmetnom slučaju ne postavlja pitanje daje li se tužitelju člankom 6. stavkom 1. točkom (b) SPA‑a „isključiva” kontrola nad društvom PT Portugal – s obzirom na to da Komisija ne tvrdi da je tužitelj preuzeo takvu kontrolu – nego pitanje je li ta odredba dovela do promjene kontrole, makar i djelomične, nad društvom PT Portugal.

125    Stoga je irelevantno tužiteljevo upućivanje na točku 54. Pročišćene obavijesti o kriterijima za sudsku nadležnost.

126    Kao drugo, suprotno onome što tvrdi tužitelj, činjenica da potonjem pripada pravo na naknadu štete zbog toga što društvo Oi nije poštovalo obvezu nepoduzimanja, bez njegove pisane suglasnosti, nijedne radnje navedene u članku 6. stavku 1. točki (b) SPA‑a, potvrđuje da je doista riječ o pravu veta, a ne o pukom pravu na savjetovanje.

127    Taj zaključak ne može se dovesti u pitanje tužiteljevim argumentom prema kojem je dužan dati svoju suglasnost na odluke o kojima se s njim savjetovalo ako ne može obrazložiti svoje odbijanje. Naime, navedeni argument odnosi se na razloge zbog kojih tužitelj ima pravo uskratiti svoju suglasnost, a ne na postojanje odnosno na narav samog prava veta.

128    S tim u vezi, kao što proizlazi iz uvodne izjave 316. pobijane odluke, u kojoj se spominje tužiteljev dopis društvu Oi od 2. travnja 2015., može se zapaziti da je u određenim situacijama tužitelj izričito odbio tom društvu dati svoju suglasnost.

129    Stoga on pogrešno tvrdi da članak 6. stavak 1. točka (b) SPA‑a predstavlja isključivo pravo na savjetovanje, a ne pravo veta.

130    Stoga je jasno da tužitelj nije ponudio dokaze koji bi mogli potvrditi da su ovlast blokiranja imenovanja, otkazivanja odnosno izmjene ugovora bilo kojeg direktora odnosno upravitelja (članak 6. stavak 1. točka (b) podtočke xviii. i xx. SPA‑a), ovlast blokiranja odluka koje se tiču cjenovne politike društva PT Portugal i standardnog cjenika za korisnike (članak 6. stavak 1. točka (b) podtočka xxvi. SPA‑a) i ovlast sudjelovanja u sklapanju, raskidanje odnosno izmjene određenih vrsta ugovora (članak 6. stavak 1. točka (b) podtočke ii., iii., vii., ix. i xxvii. SPA‑a) bili nužni za očuvanje vrijednosti prodanog poduzeća odnosno za izbjegavanje negativnih učinaka na njegov poslovni integritet.

131    Prema tome, Komisija je u uvodnim izjavama 55. i 177. pobijane odluke pravilno zaključila da se pravima veta navedenima u članku 6. stavku 1. točki (b) SPA‑a prekoračuje ono što je nužno za očuvanje vrijednosti ciljnog poduzetnika do dovršetka transakcije jer se tužitelju omogućuje izvršavanje kontrole nad tim poduzetnikom. Nadalje, ni iz jednog elementa spisa ne proizlazi to da spomenuta prava veta omogućuju izbjegavanje negativnih učinaka na poslovni integritet ciljnog poduzetnika.

132    K tomu, valja istaknuti da su se pripremne odredbe, u nedostatku suprotnih naznaka, trenutačno primjenjivale. Stoga je od datuma potpisivanja SPA‑a, 9. prosinca 2014., tužitelj mogao izvršavati taj odlučujući utjecaj, a to znači prije prijave koncentracije, 25. veljače 2015.

133    Stoga drugi element prvog dijela trećeg tužbenog razloga valja odbiti.

3)      Treći element, koji se temelji na povredi načela pravne sigurnosti počinjenoj izvođenjem zaključka o postojanju povrede

134    Tužitelj smatra da se pobijanom odlukom povređuje načelo pravne sigurnosti s obzirom na to da su sporazumi koji su prethodili dovršetku stjecanja, a uneseni su u ugovor koji se odnosio na transakciju, bili u skladu s Komisijinom praksom i ustaljenom praksom na svjetskoj razini u području spajanja i preuzimanja.

135    Komisija osporava tužiteljeve argumente.

136    Uvodno, kao što to ističe Komisija, čini se da se tužiteljevi argumenti koji se temelje na usporedbi između, s jedne strane, odredbi članka 6. stavka 1. točke (b) SPA‑a i, s druge strane, ranijih Komisijinih odluka i navodne ustaljene prakse na svjetskoj razini u području spajanja i preuzimanja tiču prije svega načela zaštite legitimnih očekivanja, a ne načela pravne sigurnosti.

137    U svakom slučaju, načelo zaštite legitimnih očekivanja, koje predstavlja temeljno načelo prava Unije, proizlazi iz načela pravne sigurnosti koje zahtijeva da pravna pravila budu jasna i precizna te nastoji jamčiti predvidljivost pravnih situacija i odnosa obuhvaćenih pravom Unije (presuda od 5. rujna 2014., Éditions Odile Jacob/Komisija, T‑471/11, EU:T:2014:739, t. 90.).

138    Ako tužiteljev argument treba razumjeti na način da se temelji na povredi načela zaštite legitimnih očekivanja, valja podsjetiti na to da u skladu s ustaljenom sudskom praksom – kada je riječ o Komisijinoj ranijoj praksi odlučivanja – pravo pozivanja na to načelo ima svaka osoba kod koje je institucija Unije stvorila utemeljena očekivanja. Pravo pozivanja na legitimna očekivanja pretpostavlja ispunjenje triju kumulativnih uvjeta. Kao prvo, administracija Unije mora zainteresiranoj osobi dati precizna, bezuvjetna i dosljedna jamstva, koja proizlaze iz ovlaštenih i pouzdanih izvora. Kao drugo, ta jamstva moraju biti takva da kod subjekta kojem su upućena stvore legitimno očekivanje. Kao treće, dana jamstva moraju biti u skladu s primjenjivim pravnim pravilima (vidjeti presudu od 5. rujna 2014., Éditions Odile Jacob/Komisija, T‑471/11, EU:T:2014:739, t. 91. i navedenu sudsku praksu).

139    U predmetnom slučaju Komisija nije pružila tužitelju ni najmanju naznaku koja bi se mogla protumačiti kao mogućnost djelomične provedbe koncentracije.

140    Nadalje, Komisijina praksa odlučivanja može se mijenjati ovisno o promjeni okolnosti ili razvoju njezine analize (vidjeti presudu od 23. svibnja 2019., KPN/Komisija, T‑370/17, EU:T:2019:354, t. 80. i navedenu sudsku praksu).

141    Tako je Opći sud već ocijenio da činjenica da Komisija u ranijim odlukama nije poduzetnike proglašavala odgovornima za jednako postupanje ne može stvoriti legitimno očekivanje da će se Komisija i ubuduće suzdržati od progona i sankcioniranja takvog postupanja ako se taj zaokret u Komisijinoj praksi odlučivanja temelji na pravilnom tumačenju dosega mjerodavnih pravnih pravila (vidjeti u tom smislu presudu od 8. rujna 2010., Deltafina/Komisija, T‑29/05, EU:T:2010:355, t. 428.).

142    Štoviše, može se istaknuti da je Komisija, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 611. pobijane odluke, u svojoj praksi odlučivanja koja je prethodila toj odluci već bila u prilici sankcionirati poduzetnike zbog provedbe koncentracije prije njezine prijave i proglašavanja spojivosti (vidjeti Odluku C(2009) 4416 final od 10. lipnja 2009. kojom se izriče novčana kazna zbog provedbe koncentracije protivno članku 7. stavku 1. Uredbe (EEZ) br. 4064/89 (predmet COMP/M.4994 – Electrabel/Compagnie nationale du Rhône) i Odluku C(2014) 5089 final od 23. srpnja 2014. kojom se izriču novčane kazne zbog provedbe koncentracije protivno članku 4. stavku 1. i članku 7. stavku 1. Uredbe br. 139/2004 (predmet COMP/M.7184 – Marine Harvest/Morpol)).

143    Tužitelj stoga ne može tvrditi da je Komisijina praksa odlučivanja kod njega stvorila legitimno očekivanje.

144    Kad je riječ o tužiteljevu argumentu prema kojem je njegovo postupanje bilo u skladu s praksom na svjetskoj razini u području spajanja i preuzimanja, dovoljno je utvrditi da, u svakom slučaju, on nije iznio ni jedan slučaj u kojem su odobrene ugovorne odredbe s pravima veta koja su prekoračivala ono što je bilo nužno za očuvanje vrijednosti ciljnog poduzetnika do dovršetka transakcije, čime se omogućavalo izvršavanje kontrole nad ciljnim poduzetnikom.

145    Stoga je neosnovan tužiteljev argument shvaćen na način da se pobijanom odlukom povređuje načelo zaštite legitimnih očekivanja te ga valja odbiti.

146    Ako tužiteljev argument treba razumjeti na način da se temelji na povredi načela pravne sigurnosti zbog toga što obveze prijave i odgode iz članka 4. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 nisu jasne, on bi se mogao pridružiti argumentu istaknutom u okviru prvog tužbenog razloga gdje se tvrdi da je proširivanje značenja pojma „provedba” na sporazume koji su akcesorni u odnosu na koncentraciju prekomjerno. Prema tužiteljevu mišljenju, to proširivanje nije u skladu s načelom zakonitosti iz članka 49. stavka 1. Povelje i članka 7. EKLJP‑a. On naglašava da se u članku 49. stavku 1. Povelje i članku 7. EKLJP‑a utvrđuje načelo prema kojem se samo zakonom mogu definirati kaznena djela (nullum crimen sine lege) i propisivati kazne (nulla poena sine lege).

147    S tim u vezi valja podsjetiti na to da se načelo zakonitosti kaznenih djela i kazni (nullum crimen, nulla poena sine lege) ne može tumačiti na način da se njime isključuje postupno pojašnjavanje pravila sudskim tumačenjem (presuda od 28. lipnja 2005., Dansk Rørindustri i dr./Komisija, C‑189/02 P, C‑202/02 P, C‑205/02 P do C‑208/02 P i C‑213/02 P, EU:C:2005:408, t. 217.). Naime, u skladu sa sudskom praksom Europskog suda za ljudska prava, bez obzira na to koliko je jasno sastavljena pravna odredba, neizbježno postoji potreba za sudskim tumačenjem te će uvijek biti potrebno rasvijetliti nejasne detalje i tekst prilagoditi promjenama okolnosti (presuda od 8. srpnja 2008., AC‑Treuhand/Komisija, T‑99/04, EU:T:2008:256, t. 141.).

148    Međutim, iako načelo zakonitosti kaznenih djela i kazni (nullum crimen, nulla poena sine lege) u načelu dopušta postupno pojašnjavanje pravila o kaznenoj odgovornosti sudskim tumačenjem, može se protiviti retroaktivnoj primjeni novog tumačenja pravila kojim se utvrđuje povreda. Takav je konkretno slučaj kad rezultat tog tumačenja nije razumno predvidljiv u trenutku počinjenja povrede, osobito s obzirom na tumačenje koje je u to vrijeme prihvaćeno u sudskoj praksi u pogledu predmetnog pravnog pravila. Nadalje, doseg pojma predvidljivosti u velikoj mjeri ovisi o sadržaju teksta o kojem je riječ, području na koje se odnosi i broju i svojstvu njegovih adresata te se ne protivi tomu da dotična osoba mora pribjeći stručnom savjetovanju kako bi ocijenila, u stupnju koji je razuman u okolnostima predmeta, posljedice koje mogu proizići iz određenog akta. To osobito vrijedi kad je riječ o osobama koje obavljaju profesionalnu djelatnost, koje su naviknute na to da moraju postupati s velikom dozom opreza pri obavljanju svojih zanimanja. Stoga se od njih može očekivati da ulože posebnu brigu pri ocjeni s tim povezanih rizika (presude od 28. lipnja 2005., Dansk Rørindustri i dr./Komisija, C‑189/02 P, C‑202/02 P, C‑205/02 P do C‑208/02 P i C‑213/02 P, EU:C:2005:408, t. 217. do 219., i od 8. srpnja 2008., AC‑Treuhand/Komisija, T‑99/04, EU:T:2008:256, t. 142.).

149    Iz prethodnih razmatranja proizlazi da je u vrijeme počinjenja povreda koje se stavljaju na teret, tumačenje dosega članka 4. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 – s obzirom na njihov tekst, kako se tumači u sudskoj praksi – trebalo biti dovoljno predvidljivo (vidjeti po analogiji presudu od 8. srpnja 2008., AC‑Treuhand/Komisija, T‑99/04, EU:T:2008:256, t. 143.).

150    U tom pogledu valja istaknuti da su presude od 31. svibnja 2018., Ernst & Young (C‑633/16, EU:C:2018:371), i od 4. ožujka 2020., Marine Harvest/Komisija (C‑10/18 P, EU:C:2020:149), koje se navode u točki 76. ove presude, objavljene nakon potpisivanja SPA‑a.

151    Međutim, valja podsjetiti na to da iz teksta članka 4. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 jasno proizlazi da se koncentracija od značaja za cijelu Zajednicu mora prijaviti prije njezine provedbe i da se ne smije provesti bez prethodne prijave i odobrenja (presuda od 26. listopada 2017., Marine Harvest/Komisija, T‑704/14, EU:T:2017:753, t. 246.). Ni jedna od tih odredbi ne sadržava široke pojmove i nejasne kriterije (presuda od 26. listopada 2017., Marine Harvest/Komisija, T‑704/14, EU:T:2017:753, t. 379.).

152    Nadalje, s jedne strane, kao što je to istaknuto u točki 142. ove presude, Komisija je prije datuma potpisivanja SPA‑a već bila u prilici sankcionirati poduzetnike zbog provedbe koncentracije prije njezine prijave i proglašavanja spojivosti.

153    S druge strane, Opći sud je prije datuma potpisivanja SPA‑a već bio u prilici istaknuti da se koncentracija ne smije provesti prije nego što je Komisija odobri. Naime, on je već istaknuo, nedvojbeno prima facie, da ta institucija ima pravo – s obzirom na rok u kojem mora razmotriti prijavljenu koncentraciju i kombinaciju čimbenika koji mogu dovesti do kontrole u određenom slučaju – zahtijevati od stranaka da ne poduzimaju mjere koje mogu dovesti do promjene kontrole (rješenje od 18. ožujka 2008., Aer Lingus Group/Komisija, T‑411/07 R, EU:T:2008:80, t. 94.).

154    Naposljetku, iz prethodne analize proizlazi to da je tužitelj mogao razumjeti da pripremne odredbe iz članka 6. stavka 1. točke (b) SPA‑a čine provedbu koncentracije, protivno članku 4. stavku 1. i članku 7. stavku 1. Uredbe br. 139/2004.

155    U svakom slučaju, ako je tužitelj gajio i najmanju sumnju u usklađenost tih odredbi s člankom 4. stavkom 1. i člankom 7. stavkom 1. Uredbe br. 139/2004, morao se savjetovati s Komisijom. Naime, ako sumnja u svoje obveze na temelju Uredbe br. 139/2004, prikladno postupanje poduzetnika sastoji se od obraćanja Komisiji (vidjeti presudu od 26. listopada 2017., Marine Harvest/Komisija, T‑704/14, EU:T:2017:753, t. 256. i navedenu sudsku praksu).

156    Stoga treći element prvog dijela trećeg tužbenog razloga valja odbiti.

4)      Četvrti element, koji se temelji na povredi načela pravne sigurnosti počinjenoj izricanjem sankcije

157    Tužitelj smatra da se pobijanom odlukom povređuje načelo pravne sigurnosti jer mu je sankcija izrečena zbog ugovora koji je bio u skladu s uobičajenom tržišnom praksom u području spajanja i preuzimanja i Komisijinom praksom u okviru Uredbe br. 139/2004. Nadalje, on naglašava da je toj instituciji dostavio SPA kao prilog nacrtu prijave 3. veljače 2015. (vidjeti točku 9. ove presude), a nakon toga i kao prilog prijavi 25. veljače 2015. (vidjeti točku 10. ove presude). Tužitelj navodi da Komisija, iako je znala za sadržaj SPA‑a i prije prijave transakcije, nije izrazila nikakvu zabrinutost ili iznijela bilo kakvu primjedbu u vezi sa sporazumima koji su prethodili dovršetku stjecanja, a uneseni su u članak 6. stavak 1. točku (b) SPA‑a, suprotno onomu što je učinila u predmetu u kojem je donesena Odluka C(2007) 3104 od 27. lipnja 2007. o proglašavanju koncentracije nespojivom s unutarnjim tržištem i s funkcioniranjem Sporazuma o EGP‑u (predmet COMP/M.4439 – Ryanair/Aer Lingus), u kojem je društvu Ryanair naložila da se ne koristi svojim glasačkim pravima povezanima s dionicama društva Aer Lingus.

158    Komisija osporava tužiteljeve argumente.

159    Valja naglasiti da u okviru četvrtog elementa tužitelj u biti ponavlja argumente koje je istaknuo u okviru trećeg.

160    Kao što je navedeno u točki 48. ove presude, u članku 14. stavku 2. točkama (a) i (b) Uredbe br. 139/2004 jasno se propisuje da je Komisija ovlaštena sankcionirati poduzetnika za povredu članka 4. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004.

161    Također je navedeno da su i ranije poduzetnici sankcionirani, u skladu s člankom 14. stavkom 2. točkama (a) i (b) Uredbe br. 139/2004, za povredu članka 4. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 (vidjeti točku 142. ove presude).

162    Nadalje, valja utvrditi da, kao što to proizlazi iz sudske prakse Općeg suda, konkretno iz rješenja od 18. ožujka 2008., Aer Lingus Group/Komisija (T‑411/07 R, EU:T:2008:80, t. 94.), razmatranje prijavljene koncentracije zahtijeva određeno vrijeme, s obzirom na kombinaciju različitih čimbenika za koje je moguće da će ih trebati uzeti u obzir. U predmetnom slučaju valja istaknuti da, iako je točno da je tužitelj Komisiji 3. veljače 2015. dostavio SPA, kao prilog poruci elektroničke pošte koja se odnosila na nacrt prijave, ta je poruka sadržavala mnogobrojne priloge s ukupno 200 stranica (pri čemu je SPA imala 71 stranicu). Budući da je proučavanje tih dokumenata zahtijevalo određeno vrijeme, izostanak Komisijine brze reakcije nije se mogao tumačiti kao prešutno odobravanje koncentracije. Osim toga, u jednoj od prepiski elektroničkim putem koje su prethodile onoj od 3. veljače 2015., nakon što je tužitelj zatražio od Komisije da izričito navede da nema prigovora na nacrt, potonja ga je upozorila, povratnom porukom elektroničke pošte, da u tom stadiju postupka ne namjerava davati komentare.

163    K tomu, u svakom slučaju, kao što je istaknuto u točki 132. ove presude, tužitelj je s počinjenjem povrede članka 4. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 započeo 9. prosinca 2014.

164    Prema tome, povreda navedenih odredbi već je bila počinjena u vrijeme kad su započeli pretprijavni kontakti tužitelja i Komisije, 18. prosinca 2014., iako je ta institucija bila obaviještena o namjeri koncentracije 31. listopada 2014.

165    Kad je riječ, s tim u vezi, o tužiteljevu argumentu prema kojem je Komisija u predmetu u kojem je donesena Odluka C(2007) 3104 (predmet COMP/M.4439 – Ryanair/Aer Lingus) naložila društvu Ryanair da se ne koristi svojim glasačkim pravima, dostatno je istaknuti to da je Komisija prilikom izdavanja navedenog naloga spomenutom društvu zahtijevala od potonjeg da se ne dovodi u situaciju u kojoj se provodi koncentracija (vidjeti u tom smislu presudu od 6. srpnja 2010., Aer Lingus Group/Komisija, T‑411/07, EU:T:2010:281, t. 83.). U tom predmetu nije bilo počinjenja povrede članka 4. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 prije prijave koncentracije.

166    Također se može istaknuti da je, kao što to naglašava Komisija, isključivo podnositelj prijave bio dužan, u skladu s člankom 4. stavkom 1. i člankom 7. stavkom 1. Uredbe br. 139/2004, poduzeti potrebne mjere kako bi se osiguralo da se koncentracija ne provodi prije njezine prijave i odobravanja.

167    Iako se u članku 8. stavku 5. točki (a) Uredbe br. 139/2004 propisuje da „Komisija može poduzeti odgovarajuće privremene mjere za ponovno uspostavljanje ili očuvanje uvjeta učinkovitog tržišnog natjecanja, ako je koncentracija […] provedena protivno članku 7., a odluka o sukladnosti te koncentracije sa [unutarnjim] tržištem još nije donesena”, ta odredba ne stvara nikakvu obvezu na teret te institucije.

168    Prema tome, valja odbiti tužiteljev argument koji se temelji na povredi načela pravne sigurnosti počinjenoj izricanjem sankcije.

169    Stoga četvrti element prvog dijela trećeg tužbenog razloga valja odbiti.

c)      Drugi dio trećeg tužbenog razloga, koji se temelji na okolnosti da tužitelj u stvarnosti nije izvršavao nikakav odlučujući utjecaj na društvo PT Portugal prije dovršetka transakcije

170    U uvodnim izjavama 178. do 371. pobijane odluke Komisija iznosi sedam primjera koji pokazuju da je tužitelj izvršavao odlučujući utjecaj na društvo PT Portugal i provodio koncentraciju prije njezina odobravanja.

171    S tim u vezi tužitelj smatra da se zaključci iz pobijane odluke temelje na pogrešnoj ocjeni elemenata spisa. Kao prvo, on navodi da je društvo Oi sačuvalo isključivu kontrolu nad društvom PT Portugal do dovršetka transakcije. Kao drugo, tužitelj ističe da se s njime savjetovalo samo o manjem broju pitanja o kojima je od potpisivanja ugovora do odobravanja koncentracije raspravljao upravni odbor navedenog društva. Kao treće, on navodi da savjetovanje s njim u sedam primjera koji se navode u točki 4.2.1. pobijane odluke ne čini dokaz o preuranjenoj provedbi koncentracije. Najprije, nijedan od tih primjera nije pridonio trajnoj promjeni kontrole nad društvom PT Portugal s obzirom na to da se sedam primjera koje navodi Komisija tiču pitanja koja nisu funkcionalno povezana s provedbom koncentracije te čak ne čine pripremne akte u odnosu na koncentraciju, u smislu presude od 31. svibnja 2018., Ernst & Young (C‑633/16, EU:C:2018:371). Nadalje, tih sedam primjera imalo je za svrhu jedino to da se održi status quo u ciljanom poduzetniku u razdoblju koje je prethodilo dovršetku transakcije i da se izbjegnu svi poremećaji koji bi mogli utjecati na vrijednost odnosno integritet društva PT Portugal. Štoviše, tužitelj tvrdi da je u većini tih primjera dao svoju suglasnost na predloženo postupanje spomenutog društva odnosno da je samo zahtijevao dodatne informacije kako bi shvatio od čega se to postupanje točno sastoji.

172    Komisija osporava tužiteljeve argumente.

173    Kad je riječ, kao prvo, o tužiteljevu argumentu prema kojem je društvo Oi sačuvalo isključivu kontrolu nad društvom PT Portugal do dovršetka transakcije, valja podsjetiti na to da relevantan kriterij prilikom utvrđivanja povrede članka 4. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 nije kriterij „isključive kontrole”, nego trajne promjene kontrole nad ciljnim poduzetnikom koja je ponajprije rezultat preuzimanja kontrole nad njim, davanjem mogućnosti izvršavanja odlučujućeg utjecaja na njegovo poslovanje, među ostalim, na temelju ugovora (vidjeti točku 76.).

174    Nadalje, argument prema kojem je društvo Oi sačuvalo isključivu kontrolu nad društvom PT Portugal do dovršetka transakcije činjenično je neosnovan, što proizlazi iz pripremnih odredbi SPA‑a koje su, nakon njezina potpisivanja, tužitelju omogućile izvršavanje odlučujućeg utjecaja (vidjeti točku 132. ove presude) te iz utvrđenja stvarnog izvršavanja tog utjecaja na određene aspekte poslovanja društva PT Portugal prije dovršetka transakcije (vidjeti prvi i četvrti primjer, odnosno točke 181. i 199. ove presude).

175    Stoga prvi tužiteljev argument valja odbiti.

176    Kad je riječ, kao drugo o tužiteljevu argumentu prema kojem se s njime savjetovalo samo o manjem broju pitanja, među ostalim, o trima odlukama koje su se odnosile na obnavljanje odnosno sklapanje ugovora o distribuciji televizijskog sadržaja, ali ne i o preostalih osam s tim povezanih odluka, valja utvrditi da činjenica da se s tužiteljem savjetovalo samo o određenom broju pitanja ne može dovesti u pitanje moguću protupravnost tog savjetovanja i izvršavanje odlučujućeg utjecaja na ciljnog poduzetnika.

177    Stoga drugi tužiteljev argument valja odbiti.

178    Kad je riječ, kao treće, o tužiteljevu argumentu prema kojem savjetovanje s njim u sedam primjera koji se navode u točki 4.2.1. pobijane odluke ne čini dokaz o preuranjenoj provedbi koncentracije, najprije, u pogledu njegove tvrdnje da se sedam primjera koje navodi Komisija tiču pitanja koja nisu funkcionalno povezana s provedbom koncentracije te čak ne čine pripremne akte u odnosu na koncentraciju, u smislu presude od 31. svibnja 2018., Ernst & Young (C‑633/16, EU:C:2018:371), valja istaknuti da je u predmetu u kojem je donesena ta presuda Sud trebao utvrditi čini li otkazivanje ugovora preuranjenu provedbu koncentracije.

179    U predmetnom slučaju Komisija nije u pobijanoj odluci navela da je tužiteljevo postupanje funkcionalno povezano s provedbom koncentracije odnosno da čini pripremni akt, nego da je on svojim postupanjem stvarno izvršavao kontrolu nad mnogobrojnim aspektima poslovanja društva PT Portugal, prije donošenja odluke o davanju odobrenja.

180    Nadalje, kad je uvodno riječ o tužiteljevu navodu prema kojem je „u većini primjera” dao svoju suglasnost na predloženo postupanje spomenutog društva odnosno samo zahtijevao dodatne informacije, valja utvrditi da je on time priznao da u pojedinim slučajevima nije bio suglasan s odlukama tog društva.

181    Kad je riječ, konkretno, o prvom od ukupno sedam primjera, koji se odnosio na promidžbenu kampanju postpaid mobilnih usluga, iz pobijane odluke proizlazi da je cilj te kampanje bio ubrzati prelazak korisnika s prepaid na postpaid ugovore i na taj način učvrstiti korisničku bazu društva PT Portugal, povećati prihode od pretplate i smanjiti naknadu za njezino otkazivanje. Prije nego što je upravni odbor spomenutog društva odobrio prijedlog koji se odnosio na promidžbenu kampanju postpaid usluga to je društvo na telefonskoj konferenciji održanoj 20. siječnja 2015. zatražilo tužiteljevu suglasnost za pokretanje te kampanje. Neposredno nakon te telefonske konferencije tužitelj je dao pisanu uputu spomenutom društvu u pogledu ciljeva koje valja postići tom kampanjom i njezina trajanja. Nadalje, društvo PT Portugal redovito je obavještavalo tužitelja o njezinom tijeku. U skladu s pobijanom odlukom, na maloprodajnom tržištu mobilnih komunikacija redovito su se organizirale cjenovne kampanje. Slijedom navedenog, promidžbena kampanja postpaid usluga ni po čemu nije bila neuobičajena te je ulazila u redovito poslovanje društva PT Portugal. Štoviše, cilj kampanje koji se sastojao od održavanja razine prihoda od pretplate i smanjivanja naknade za njezino otkazivanje bio je zajednički svim promidžbenim aktivnostima pružatelja telekomunikacijskih usluga (uvodne izjave 181. do 219. pobijane odluke).

182    Tužitelj smatra da je njegovo uplitanje bilo opravdano s obzirom na to da je kampanja predstavljala zaokret društva PT Portugal prema neovisnim ponudama umjesto „multiplay” paketa, što je moglo naštetiti integritetu poduzetnika i, slijedom navedenog, izlazilo iz okvira uobičajenih cjenovnih promidžbi. Nadalje, tužitelj tvrdi da nije namjeravao mijenjati opseg, načine provedbe ili sadržaj kampanje i da, u svakom slučaju, njegovo uplitanje nije imalo nikakvog učinka na poslovanje društva PT Portugal jer ga nije spriječilo u provođenju prvotno zamišljene kampanje.

183    S tim u vezi valja utvrditi da ništa ne upućuje na to da je kampanja mogla imati negativne učinke na integritet poslovanja društva PT Portugal. Kao što to Komisija ističe u pobijanoj odluci, cilj održavanja razine prihoda od pretplate i smanjivanja naknade za njezino otkazivanje uobičajen je među pružateljima telekomunikacijskih usluga.

184    U svakom slučaju, kao što to proizlazi iz uvodnih izjava 203. i 204. pobijane odluke, troškovi kampanje bili su manji od praga čijim prekoračenjem nastaje obveza društva Oi da, na temelju članka 6. stavka 1. točke (b) SPA‑a, ishodi tužiteljevu pisanu suglasnost (prag od samo milijun eura nakon isteka jednomjesečnog razdoblja od datuma izvršenja, vidjeti točku 109. ove presude).

185    Nadalje, iako tužitelj nije, kao što to tvrdi, spriječio društvo PT Portugal da provede prvotno zamišljenu kampanju, iz činjenica navedenih u točki 181. ove presude proizlazi to da nije osporavao svoju odlučujuću ulogu u pogledu odobravanja, načina provedbe i praćenja promidžbene kampanje postpaid mobilnih usluga.

186    Naime, činjenica da je tužitelj – kako to sâm naglašava u tužbi – dao suglasnost za pokretanje kampanje pokazuje da je stvarno izvršavao kontrolu nad njom jer je odlučivao o mogućnosti njezina pokretanja.

187    Na taj je način postavio granice koje valja poštovati i utvrdio ciljeve koje treba postići. S tužiteljem se savjetovalo i u pogledu obilježja i ciljeva promidžbene kampanje postpaid usluga te je on upravi društva PT Portugal dao pisane upute u vezi s ciljevima i trajanjem te kampanje. On je također zaprimao detaljne informacije, ne samo o budućim namjerama društva PT Portugal u pogledu utvrđivanja cijena (uvodna izjava 205. pobijane odluke), nego i o rezultatima promidžbene kampanje postpaid usluga tijekom njezine provedbe, osobito kad je riječ o broju korisnika koji su prešli na postpaid ugovore te o povećanju prihoda od pretplate s obzirom na vrstu ponude (uvodna izjava 218. pobijane odluke).

188    Drugi od ukupno sedam primjera odnosio se na obnavljanje ugovora o distribuciji sportskog kanala Porto Canal, koji je obogatio svoj program dodatnim sportskim sadržajem Porto Football Cluba. O tom su pitanju tužitelj i društvo PT Portugal opetovano raspravljali, počevši od 18. veljače 2015. Oko tog datuma tužitelj i društvo PT Portugal održali su telefonski razgovor tijekom kojeg je tužitelj bio obaviješten o tijeku pregovora o spomenutom obnavljanju ugovora. Tom prigodom tužitelj je zatražio od navedenog društva da mu dostavi sve relevantne dokumente i odredi datum održavanja telefonske konferencije. Tijekom tog istog telefonskog razgovora tužitelj je obavijestio društvo PT Portugal, svojeg konkurenta, da je njegovo društvo kći Cabovisão prestalo s distribucijom Porto Canala. Dana 20. veljače 2015. društvo PT Portugal uputilo je tužitelju poruku elektroničke pošte koja je sadržavala detaljne povjerljive informacije o ugovoru o distribuciji, poput informacija o uvjetima iz postojećeg ugovora, uspješnosti dotičnih kanala, postupku ponovnog pregovaranja i prijedlogu koji je upućen Porto Canalu. Ta poruka elektroničke pošte također je sadržavala dva moguća scenarija u pogledu strukture budućih troškova distribucije. U toj istoj poruci društvo PT Portugal zatražilo je održavanje telefonske konferencije s tužiteljem, koja se odvila 23. veljače 2015. Spomenuto društvo dostavilo je tužitelju 25. veljače 2015. detaljne podatke o broju sati koje pretplatnici provedu gledajući Porto Canal. U dopisu od 2. travnja 2015. tužitelj je najprije odbio društvu PT Portugal dati suglasnost za obnavljanje ugovora, nakon čega je – nekoliko dana kasnije – promijenio mišljenje i dao suglasnost za nastavak pregovora. Tako iz činjenica koje su navedene u pobijanoj odluci, a koje tužitelj nije osporavao, proizlazi da je on društvu PT Portugal davao upute u vezi s nastavkom pregovora i da je ono slijedilo te upute (uvodne izjave 220. do 250. pobijane odluke).

189    Tužitelj tvrdi da je njegovo uplitanje u pregovore sa sportskim kanalom bilo opravdano političkom osjetljivošću ugovora, s obzirom na to da je riječ o pregovorima sa sportskim klubom. Osim toga, cilj njegova uplitanja bio je, prema njegovim riječima, izbjegavanje bitnih promjena u poslovnoj strategiji društva PT Portugal u segmentu televizije. Nadalje, on navodi da su pregovori s kanalom Porto Canal vođeni sporo (ugovor je sklopljen 23. srpnja 2015., odnosno skoro tri mjeseca nakon davanja odobrenja). Usto, prema tužiteljevim navodima, društvo PT Portugal nastavilo je s distribucijom kanala nakon datuma isteka prethodno važećeg ugovora, to jest nakon 31. ožujka 2015. Naposljetku, razmjena informacija između tužitelja i društva PT Portugal u vezi s ponovnim pregovorima o ugovoru s kanalom Porto Canal nije mogla utjecati na društvo Cabovisão, koji je nekoliko mjeseci ranije (u rujnu 2013.) prestao s distribucijom tog kanala.

190    U tom pogledu, kad je riječ o argumentima prema kojima je tužiteljevo uplitanje, s jedne strane, bilo opravdano političkom osjetljivošću ugovora i, s druge strane, imalo za cilj izbjegavanje bitnih promjena u poslovnoj strategiji društva PT Portugal, valja istaknuti da su ponovni pregovori o ugovorima o distribuciji televizijskog sadržaja dio uobičajenih aktivnosti poduzetnika u području pružanja televizijskih usluga. Osim toga, u uvodnoj izjavi 235. pobijane odluke istaknuto je, što tužitelj nije osporavao, da je vrijednost ugovora vrlo mala u usporedbi s troškovima preuzimanja društva PT Portugal i njegovim prihodima. Tužiteljevo uplitanje stoga se ne može razumno smatrati nužnim za očuvanje vrijednosti ciljnog poduzetnika u razdoblju od datuma potpisivanja do datuma dovršetka stjecanja. Naposljetku, tužitelj nije ponudio dokaze koji bi potvrđivali političku važnost tog ugovora odnosno upućivali na bitnu promjenu strategije koja bi opravdavala njegovo uplitanje.

191    Kad je riječ o argumentu prema kojem su pregovori s kanalom Porto Canal vođeni sporo, brzina odnosno sporost u njihovu vođenju ne može dovesti u pitanje činjenicu da se tužitelj stvarno upleo u donošenje poslovne odluke društva PT Portugal prije odluke o odobravanju koncentracije.

192    Kad je riječ o argumentu prema kojem je društvo PT Portugal nastavilo s distribucijom kanala Porto Canal u skladu s uvjetima iz prethodno važećeg ugovora, kao što je to istaknuto u uvodnoj izjavi 249. pobijane odluke, ta je činjenica irelevantna u kontekstu tužiteljeva neopravdanog uplitanja u poslovne odluke i strategije društva PT Portugal u razdoblju od potpisivanja ugovora do dovršetka stjecanja. Uostalom, čini se da navedeni argument prije proturječi onom prema kojem je tužitelju bilo ključno intervenirati u pregovore društva PT Portugal s kanalom Porto Canal.

193    Kad je riječ o argumentu prema kojem razmjena informacija između tužitelja i društva PT Portugal nije mogla utjecati na društvo Cabovisão, ta je činjenica također irelevantna u kontekstu tužiteljeva neopravdanog uplitanja u poslovne odluke i strategije društva PT Portugal u razdoblju od potpisivanja ugovora do dovršetka stjecanja.

194    Treći od ukupno sedam primjera odnosio se na odabir pružatelja usluga pristupa radiomreži, u vezi s čim je društvo PT Portugal zatražilo od tužitelja, 17. ožujka 2015., da se očituje o tome je li suglasan s nastavkom postupka odabira, iako se podrazumijevalo da će se on izvršiti tek nakon dovršetka koncentracije. Tužitelj je potom dao uputu spomenutom društvu da odgodi postupak odabira i o tome ga obavijesti, nakon čega je ono izmijenilo svoju strategiju odabira (uvodne izjave 251. do 280. pobijane odluke).

195    Tužitelj tvrdi da se društvo PT Portugal s njim savjetovalo kako bi se navedeni postupak odabira pripremio i proveo na najbolji mogući način i kako bi se izbjegli svi poremećaji u funkcioniranju opreme za pristup radiomreži tog društva, koja istodobno čini neizostavni dio i osovinu mobilne mreže svakog pružatelja telekomunikacijskih usluga.

196    U tom pogledu pokazuje se da cilj postupka odabira nije bio uklanjanje opasnosti od poremećaja u funkcioniranju opreme za pristup radiomreži društva PT Portugal. Naime, iz uvodnih izjava 253. i 273. pobijane odluke proizlazi, što tužitelj nije osporavao, da je to društvo, koje je surađivalo s više pružatelja pristupa radiomreži prema lokaciji, namjeravalo racionalizirati njihov broj kako bi smanjilo rashode poslovanja i pojednostavio mrežu.

197    Nadalje, iako je, kao što je navedeno, društvo PT Portugal zatražilo tužiteljevu suglasnost u vezi s nastavkom postupka odabira, a ne u vezi s konačnim odabirom dobavljača opreme, tužitelj nije dao nikakvo pojašnjenje u pogledu mogućih razloga zbog kojih bi nastavak postupka odabira mogao bitno utjecati na poslovanje društva PT Portugal u mjeri koja bi mogla opravdati njegovo uplitanje. Osim toga, valja napomenuti da je Komisija u uvodnoj izjavi 274. pobijane odluke istaknula da se ne može isključiti mogućnost da pitanje nastavka postupka odabira nije čak ni bilo predviđeno u članku 6. stavku 1. točki (b) SPA‑a. S tim u vezi Komisija je u uvodnoj izjavi 275. pobijane odluke naglasila da je društvo PT Portugal izričito navelo da se njegov zahtjev nije odnosio na kapitalne rashode.

198    Čini se da taj treći primjer na taj način ilustrira ne samo činjenicu da je tužitelj primjenjivao pripremne odredbe iz članka 6. stavka 1. točke (b) SPA‑a nego i to da je mogao izići iz njihova okvira.

199    Četvrti od ukupno sedam primjera odnosio se na ugovor o uslugama videosadržaja na zahtjev. Dana 10. veljače 2015. društvo PT Portugal kontaktiralo je tužitelja kako bi utvrdilo je li sklapanje ugovora o televizijskom sadržaju u skladu s njegovom poslovnom strategijom te je zatražilo njegovu suglasnost. Spomenuto društvo tužitelju je također dostavilo informacije o pregovorima o tom ugovoru. Nadalje, društvo PT Portugal postavilo je tužitelju upit sklapa li slične ugovore i od njega zatražilo upute u vezi s oportunošću potpisivanja takvog ugovora. Dana 11. veljače 2015. tužitelj je obavijestio spomenuto društvo da on potpisuje slične ugovore pod povoljnijim poslovnim uvjetima te je od njega zatražio da ne sklapa navedeni ugovor prije nego što se o tome povede rasprava te da skrati njegovo trajanje na godinu dana (uvodne izjave 281. do 304. pobijane odluke).

200    Tužitelj smatra da je njegovo uplitanje bilo opravdano činjenicom da je ugovor značio novost koja je predstavljala bitnu promjenu strategije. On priznaje da je društvu PT dao upute, ali navodi da ih ono nije uzelo u obzir i da je potpisalo ugovor 4. ožujka 2015., odnosno prije dovršetka stjecanja.

201    S tim u vezi Komisija je u uvodnoj izjavi 300. pobijane odluke navela da sadržaj ugovora nije bio novost jer je društvo PT Portugal već pružalo usluge videosadržaja na zahtjev, u okviru ugovora s više od 60 pružatelja sadržaja. Nadalje, Komisija je u uvodnim izjavama 298. do 301. pobijane odluke istaknula da ništa ne upućuje na to da je ugovor bio toliko važan za poslovanje društva PT Portugal da je tužiteljevo uplitanje bilo nužno za zaštitu vrijednosti njegova ulaganja. Naposljetku, Komisija je utvrdila da iako je društvo PT Portugal doista sklopilo ugovor prije dovršetka stjecanja, trajanje ugovora bilo je skraćeno, u skladu s tužiteljevim uputama, na godinu dana s prvotne dvije godine na koje je ugovor željelo sklopiti navedeno društvo. Tužitelj ne osporava nijedan od ta tri elementa.

202    Peti od ukupno sedam primjera odnosio se na uvođenje novog televizijskog kanala. Početkom travnja 2015. društvo PT Portugal zatražilo je upute od tužitelja, koji je odbio dati svoju suglasnost za to uvođenje. Na datum donošenja odluke o davanju odobrenja tužitelj još uvijek nije dao svoju suglasnost (uvodne izjave 305. do 326. pobijane odluke).

203    Tužitelj ističe da je, s obzirom na to da spomenuti kanal nije bio namijenjen ljudima nego psima, njegovo uplitanje bilo opravdano činjenicom da je ugovor predstavljao novost i mogućnošću da njegov sadržaj ima negativne učinke na ugled društva PT Portugal. On navodi da dokazi u spisu potvrđuju ne samo to da se nije miješao u postupak donošenja odluke spomenutog društva nego i da ništa ne upućuje na to da je uopće imao takav interes. Jedino je zatražio pojašnjenja o modelu podjele troškova tog kanala koji je nov i o kojem ranije nije imao nikakvih saznanja te je društvu PT Portugal prepustio da sâmo donese odluku o tome hoće li sklopiti taj ugovor. Naposljetku, taj kanal je – bez obzira na izostanak tužiteljeva odgovora – pokrenut mjesec dana nakon odobravanja koncentracije.

204    S tim u vezi, iako je – kao što to Komisija naglašava u pobijanoj odluci – društvo PT Portugal već nudilo, u vrijeme pregovora, kanale posvećene lovu, ribolovu i borbama bikova (uvodna izjava 324. pobijane odluke), doista se čini da kanal posvećen psima predstavlja neuobičajenu ponudu.

205    Prema tome, iako Komisija u uvodnoj izjavi 317. pobijane odluke naglašava da su godišnji troškovi tog ugovora znatno niži od novčanog praga utvrđenog u članku 6. stavku 1. točki (b) SPA‑a, ne može se isključiti da je taj sadržaj mogao imati negativne učinke na ugled društva PT Portugal i da je tužiteljevo uplitanje stoga bilo nužno kako bi se sačuvao taj ugled, odnosno vrijednost koja iz potonjeg može proizići. Nadalje, valja podsjetiti na to da se, kao što je istaknuto u točki 103. ove presude, u skladu s Obaviješću o dodatnim ograničenjima, ograničenje može opravdati drugim kriterijima, osim kriterija isključivog i strogog očuvanja vrijednosti ciljnog poduzetnika.

206    Šesti od ukupno sedam primjera odnosio se na radnje koje je trebalo poduzeti u vezi s dionicama nacionalne telekomunikacijske mreže. Dana 9. ožujka 2015. društvo Oi obavijestilo je tužitelja o tome da, s jedne strane, jedan operator namjerava kupiti te dionice i da, s druge strane, ono nema namjeru prodavati svoje udjele niti se koristiti svojim pravima prvokupa. Komisija u pobijanoj odluci ne osporava mogućnost da se ta prepiska opravda potrebom zaštite poslovanja koje je preuzeo tužitelj, a koje uključuje udio u toj mreži, ali utvrđuje da je on, nakon što je zatražio i dobio više informacija, izričito naveo da želi da društvo PT Portugal otkupi što je moguće više udjela drugih dioničara te da ostvari kontakte radi otkupa drugih udjela, čime prekoračuje granice onog što se može smatrati prikladnim postupanjem, nužnim za očuvanje vrijednosti spomenutog društva (uvodne izjave 327. do 352. pobijane odluke).

207    Tužitelj navodi da su mu informacije prenesene iz ljubaznosti. On ističe da je zatražio isključivo to da se drugi dioničari izjasne jesu li spremni prodati svoje udjele društvu PT Portugal te da njegov prijedlog za stjecanje dodatnih dionica nije prihvaćen.

208    U tom pogledu nije sporno da je tužitelj od društva PT Portugal zatražio da kontaktira predmetnog operatora i da je spomenuto društvo poduzelo potrebne korake s tim u vezi.

209    Prema tome, Komisija je pravilno ocijenila da je tužitelj – zahtijevajući od društva PT Portugal da kontaktira predmetnog operatora – prekoračio granice onog što se može ocijeniti nužnim za očuvanje vrijednosti tog društva od datuma potpisivanja do datuma dovršetka stjecanja (uvodna izjava 344. pobijane odluke). Na taj način tužitelj je postupio kao da je već formalno preuzeo kontrolu nad spomenutim društvom.

210    Taj zaključak ne može se dovesti u pitanje tužiteljevim argumentom da u konačnici nije bilo stjecanja dionica od predmetnog operatora.

211    Naime, to što navedena transakcija nije provedena rezultat je činjenice da je tužitelj, a ne društvo PT Portugal, u konačnici odustao od sastanka s predmetnim operatorom (uvodna izjava 346. pobijane odluke).

212    Sedmi primjer koji se navodi u pobijanoj odluci odnosio se na postupak javne nabave za pružanje eksternaliziranih usluga i rješenja. Da bi izvršilo taj ugovor, društvo PT Portugal moralo je provesti određena ulaganja. Dana 6. travnja 2015. društvo Oi od tužitelja je formalno zatražilo da, u skladu s člankom 6. stavkom 1. točkom (b) SPA‑a, da svoju suglasnost za potrebne investicije. Tužitelj je nakon toga zahtijevao dodatne informacije i postavio upit o vremenu povrata ulaganja. Komisija je u pobijanoj odluci zaključila da je malo vjerojatno da je ugovor imao bitan utjecaj na vrijednost poslovanja društva PT Portugal – uzimajući u obzir odnos između vrijednosti spomenutog ugovora i vrijednosti navedenog poslovanja te cijene preuzimanja tog društva – te da su, u svakom slučaju, informacije koje je društvo PT Portugal dostavilo tužitelju bile znatno detaljnije i iscrpnije od onog što je bilo nužno za postizanje cilja očuvanja vrijednosti ciljnog poduzetnika, poput razmjene detaljnih informacija o očekivanim prihodima (uvodne izjave 353. do 371. pobijane odluke).

213    Prema tužiteljevim navodima, njegovo uplitanje bilo je opravdano niskom profitabilnošću i naravi ugovora. Osim toga, on navodi da je isključivo zahtijevao dodatne informacije te da društvu PT Portugal nije diktirao na koji način postupati. Nadalje, tužitelj tvrdi da njegovo uplitanje nije moglo utjecati na poslovanje spomenutog društva s obzirom na to da je ulaganje provedeno bez čekanja na njegovu suglasnost.

214    S tim u vezi valja utvrditi da ugovor ulazi u tekuće poslovanje društva PT Portugal s obzirom na to da je riječ o obnovi postojećeg ugovora te o razini prihoda usporedivoj s onom iz prethodnog ugovora. Nadalje, nije sporno da vrijednost ugovora ne doseže pragove utvrđene u SPA‑u. Naposljetku, okolnost da je ulaganje provedeno bez čekanja na tužiteljevu suglasnost ne mijenja činjenicu da je društvo PT Portugal pružilo povjerljive informacije koje se odnose na „prihode od korisnika” koje očekuje tužitelj, koji je u to vrijeme bio konkurent na portugalskom tržištu telekomunikacija.

215    Iz navedenog proizlazi to da je Komisija – čak i pod pretpostavkom da peti primjer ne dokazuje provedbu transakcije prije datuma odobravanja koncentracije – u svakom slučaju, uzimajući u obzir utvrđenja koja se odnose na drugih šest primjera, pravilno zaključila, u uvodnoj izjavi 55. pobijane odluke (vidjeti točku 26. ove presude), da iz različitih elemenata spisa proizlazi to da je tužitelj stvarno izvršavao odlučujući utjecaj na društvo PT Portugal prije donošenja odluke o davanju odobrenja i, u nekim primjerima, prije podnošenja prijave, protivno članku 4. stavku 1. i članku 7. stavku 1. Uredbe br. 139/2004.

216    S tim u vezi važno je naglasiti da je tužitelj, s obzirom na to da tvrdi da je njegovo uplitanje bilo opravdano zbog neuobičajenosti tih transakcija, morao u odnosu na njih zatražiti odobravanje iznimke od obveze odgode, na temelju članka 7. stavka 3. Uredbe br. 139/2004, kao što je to Komisija istaknula u uvodnoj izjavi 116. pobijane odluke.

217    Naime, kao što to naglašava Komisija, ona je u više navrata već odobrila iznimke od obveze odgode na temelju članka 7. stavka 3. Uredbe br. 139/2004, dopuštajući određene postupke koji su se smatrali djelomičnom provedbom koncentracije, ali koji nisu predstavljali stvarnu promjenu kontrole (iznimka odobrena kako bi se ponovno uspostavila održivost ciljnog poduzetnika (odluka Komisije od 2. srpnja 2008., predmet COMP/M.5267 – Sun Capital/SCS Group); iznimka odobrena kako bi se omogućila provedba pojedinih faza poput potpisivanja upravnih ugovora (odluka Komisije od 14. rujna 2004., predmet COMP/M.3275 – Shell España/Cepsa/SIS JV); iznimka odobrena kako bi se omogućila realizacija pojedinih provedbenih mjera poput potpisivanja ugovora i uspostavljanja zajedničkog poduzeća (odluka Komisije od 28. studenoga 2006., predmet COMP/M.4472 – William Hill/Codere/JV)).

218    Stoga valja odbiti taj treći tužiteljev argument i drugi dio trećeg tužbenog razloga u cijelosti.

d)      Treći dio trećeg tužbenog razloga, koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava i činjenica počinjenoj ocjenom da je prenošenje informacija pridonijelo izvođenju zaključka o izvršavanju odlučujućeg utjecaja

219    Tužitelj navodi da je puko postojanje razmjene informacija, koja je neizbježna pa čak i nužna u okviru koncentracije, nedostatno za utvrđenje povrede članka 4. stavka 1. odnosno članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004. Stoga smatra da je na Komisiji bilo da dokaže da je prenošenje tužitelju informacija o društvu PT Portugal imalo za učinak to da mu je prenesena kontrola nad tim društvom u smislu presude od 31. svibnja 2018., Ernst & Young (C‑633/16, EU:C:2018:371). S tim u vezi, on smatra da – u skladu s tom presudom – neosnovano širenje dosega članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 na akte koji ne pridonose provedbi koncentracije dovodi do odgovarajućeg sužavanja područja primjene Uredbe br. 139/2004. Tužitelj stoga smatra da se pobijanom odlukom povređuje načelo pretpostavke nedužnosti iz članka 48. Povelje jer se pretpostavlja da su informacije koje su prenesene tužitelju iskorištene za izvršavanje odlučujućeg utjecaja na društvo PT Portugal.

220    Komisija osporava tužiteljeve argumente.

221    U uvodnim izjavama 378. do 478. pobijane odluke ta je institucija prikazala primjere razmjene informacija između tužitelja i društva PT Portugal koji služe dokazivanju činjenice da je tužitelj izvršavao odlučujući utjecaj na društvo PT Portugal i da je provodio koncentraciju prije njezina odobravanja.

222    Nadalje, valja istaknuti da iz pobijane odluke proizlazi da su se, s jedne strane, 3. veljače, 20. ožujka i u razdoblju od 25. do 27. ožujka 2015., na inicijativu tužitelja, održala tri sastanka njegovih direktora s direktorima društva PT Portugal, s ciljem da se – kako se navodi u tužiteljevim internim porukama elektroničke pošte od 27. siječnja 2015. koje su se odnosile na prvi sastanak – „započne s koordiniranjem važnih odluka koje zahtijevaju [tužiteljevu] suglasnost na temelju ugovora [i pozove društvo PT Portugal] da obavijesti [tužitelja] o svim inicijativama” (uvodne izjave 380. i 381. pobijane odluke).

223    Na tim je sastancima društvo PT Portugal tužitelju pružilo detaljne i precizne informacije o svojim ključnim inicijativama u pogledu poslovne strategije i ciljeva, strategijama u pogledu troškova, odnosima s glavnim dobavljačima, najnovije financijske podatke o prihodima, informacije o trgovačkoj marži, kapitalnim rashodima i proračunskom planiranju, ključne informacije o uspješnosti, planovima širenja mreže i detaljne informacije o svojim veleprodajnim aktivnostima (uvodne izjave 384. do 410. pobijane odluke).

224    S druge strane, u okviru bilateralne razmjene informacija koja je započela 20. veljače 2015., društvo PT Portugal tužitelju je također pružilo precizne i detaljne informacije o svojoj budućoj strategiji u području cijena korisničkih paketa 3Play/4Play (uvodne izjave 449. do 454. pobijane odluke) te mu je, na njegov zahtjev, svakog tjedna, počevši od 11. ožujka 2015., dostavljalo informacije o ključnim pokazateljima uspješnosti (uvodne izjave 455. do 468. pobijane odluke).

225    Kad je riječ o tužiteljevoj tvrdnji da je Komisija u pobijanoj odluci zaključila da je puko postojanje razmjene informacija, koja je, međutim, neizbježna pa čak i nužna u okviru koncentracije, dostatno za utvrđenje povrede članka 4. stavka 1. odnosno članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004., valja utvrditi da je ta tvrdnja netočna po dvjema osnovama.

226    Kao prvo, Komisija nije zaključila da je ta razmjena informacija dostatna za „utvrđenje” povrede članka 4. stavka 1. odnosno članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004.

227    Naime, u uvodnoj izjavi 478. pobijane odluke Komisija je zaključila da je navedena razmjena „pridonijela” dokazivanju činjenice da je tužitelj izvršavao odlučujući utjecaj na određene aspekte poslovanja društva PT Portugal, kao što to uostalom i sâm tužitelj navodi u naslovu trećeg dijela.

228    Kao drugo, nije bila riječ o „pukoj razmjeni informacija”.

229    Naime, Komisija je u uvodnoj izjavi 437. pobijane odluke izričito navela da bi se prikladna razmjena poslovnih informacija između potencijalnog kupca i prodavatelja mogla smatrati dijelom uobičajenog postupka preuzimanja ako su narav i svrha te razmjene izričito povezani s potrebom potencijalnog kupca da procijeni vrijednost poduzetnika.

230    Međutim, u predmetnom se slučaju razmjena informacija nastavila i nakon potpisivanja SPA‑a. Osim toga, iz navedenog proizlazi da su stranke razmijenile određene vrlo osjetljive informacije o poslovanju i konkurenciji društva PT Portugal, iako su u to vrijeme tužiteljeva društva kćeri, Cabovisão i ONI (vidjeti točku 8. ove presude), bila u izravnom tržišnom natjecanju s tim društvom.

231    Prema tome, tužitelj je imao pristup informacijama koji nije smio imati te je društvo PT Portugal udovoljavalo njegovim zahtjevima, pri čemu to nije bilo opravdano brigom za očuvanje vrijednosti ciljnog poduzetnika.

232    K tomu, tužitelj je bio svjestan te situacije.

233    Naime, u njegovu se internom dokumentu iz travnja 2015., koji se citira u uvodnoj izjavi 582. pobijane odluke, navodi:

„[P]ojedini oblici razmjene informacija očito su strogo zabranjeni [na temelju pravila o preuranjenoj provedbi koncentracije]: razmjena informacija o korisnicima, o posebnostima mreže, razmjenjivanje informacija u postupcima javne nabave, razmjena informacija o uvjetima poslovanja, cijenama ili eventualnim popustima, o kupoprodajnim uvjetima, te osobito o pregovorima koji su u tijeku i sporazumima s trećima. Valja zabraniti bilo kakvu razmjenu informacija o financijskim pitanjima ako se ne odnosi na elemente dostupne javnosti (standardni cjenik,...). Nije moguće savjetovanje u okviru davanja ponuda korisnicima odnosno sporazuma s trećima.”

234    Jednako tako, u bilješkama br. 214 i 219 pobijane odluke navodi se vrlo jasna tužiteljeva interna poruka elektroničke pošte u kojoj voditelj odjela B2B izvršnom direktoru izražava svoju zabrinutost zbog razmjene poruka elektroničke pošte s društvom PT Portugal u razdoblju prije dovršetka transakcije, koje smatra preuranjenima.

235    Stoga valja utvrditi da je Komisija s pravom zaključila, u uvodnoj izjavi 478. pobijane odluke, da je razmjena informacija pridonijela dokazivanju činjenice da je tužitelj izvršavao odlučujući utjecaj na određene aspekte poslovanja društva PT Portugal.

236    Prema tome, s jedne strane, suprotno onome što tvrdi tužitelj, na Komisiji nije bilo da dokaže da je prenošenje tužitelju informacija o društvu PT Portugal samo po sebi imalo za učinak to da mu je prenesena kontrola nad tim društvom u smislu presude od 31. svibnja 2018., Ernst & Young (C‑633/16, EU:C:2018:371).

237    S druge strane, Komisija nije neosnovano proširila doseg članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 na akte koji ne pridonose provedbi koncentracije.

238    Na taj način, irelevantno je tužiteljevo upućivanje na presudu od 31. svibnja 2018., Ernst & Young (C‑633/16, EU:C:2018:371), u čijoj je točki 58. navedeno da bi proširenje područja primjene članka 7. Uredbe br. 139/2004 na transakcije koje ne mogu imati učinka na provedbu koncentracije predstavljalo ne samo proširenje područja primjene te uredbe protivno njezinu članku 1. nego i odgovarajuće suženje područja primjene Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima [101.] i [102. UFEU‑a] (SL 2003., L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165. i ispravak SL 2016., L 173, str. 108.), koja u tom slučaju više ne bi bila primjenjiva na takve transakcije, iako one mogu dovesti do usklađivanja između poduzetnika u smislu članka 101. UFEU‑a.

239    Nadalje, kao što je to istaknula Komisija, člankom 4. stavkom 1. i člankom 7. stavkom 1. Uredbe br. 139/2004 nastoji se izbjeći –sustavom ex ante kontrole – upravo situacija poput one u predmetnom slučaju, u kojoj kupac može intervenirati, pa čak i intervenira, na neopravdan način, u upravljanje poslovanjem ciljnog poduzetnika prije nego što je ta institucija bila u mogućnosti odobriti koncentraciju, a ne situacija predviđena u članku 101. UFEU‑a i Uredbi br. 1/2003, koja pretpostavlja ex post sustav.

240    Naposljetku, treba naglasiti da je, s obzirom na to da se prvi sastanak održao 3. veljače 2015., razmjena informacija pridonijela dokazivanju činjenice da je tužitelj izvršavao odlučujući utjecaj na određene aspekte poslovanja društva PT Portugal, protivno članku 7. stavku 1. i članku 4. stavku 1. Uredbe br. 139/2004.

241    Kad je riječ o tužiteljevoj tvrdnji prema kojoj se pobijanom odlukom povređuje načelo pretpostavke nedužnosti zbog Komisijine pretpostavke da razmjena informacija podrazumijeva trajnu promjenu kontrole, kao što je navedeno, ta institucija u pobijanoj odluci nije izvela navedenu pretpostavku nego je – nakon što je naglasila da se pojedini oblici razmjene mogu smatrati dijelom uobičajenog postupka preuzimanja – ocijenila utjecaj razmjene informacija između tužitelja i društva PT Portugal prije dovršetka stjecanja i zaključila da je ta razmjena pridonijela dokazivanju činjenice da je tužitelj izvršavao odlučujući utjecaj na društvo PT Portugal.

242    Stoga treći dio trećeg tužbenog razloga valja odbiti.

e)      Drugi dio prvog tužbenog razloga, koji se temelji na povredi općih načela zakonitosti i pretpostavke nedužnosti

243    Tužitelj tvrdi da proširivanje značenja pojma „provedba” na sporazume koji su akcesorni u odnosu na koncentraciju i koji obvezuju na savjetovanje s kupcem o određenim specifičnim pitanjima, pri čemu ne pridonose stvarnoj promjeni kontrole trajne naravi, dovodi do sankcioniranja situacija u kojima doista nema nikakvog kažnjivog postupanja i koje uopće nisu predviđene u članku 4. stavku 1. i članku 7. stavku 1. Uredbe br. 139/2004. Prema tužiteljevu mišljenju, takvo prekomjerno proširivanje značenja pojma „provedba” nije u skladu s načelom zakonitosti iz članka 49. stavka 1. Povelje i članka 7. EKLJP‑a. Jednako tako, tužitelj smatra da se pobijanom odlukom povređuje temeljno pravo na pretpostavku nedužnosti iz članka 48. stavka 1. Povelje i članka 6. stavka 2. EKLJP‑a.

244    Komisija osporava tužiteljeve argumente.

245    Kad je riječ o navodnoj povredi općeg načela zakonitosti zbog činjenice da sporazumi, to jest odredbe predviđene u članku 6. stavku 1. točki (b) SPA‑a, nisu pridonijeli trajnoj promjeni stvarne kontrole nad ciljnim poduzetnikom, kao što je to naglašeno u točki 108. i sljedećima ove presude, pojedine pripremne odredbe pridonijele su trajnoj promjeni kontrole jer su tužitelju omogućile suodlučivanje u pitanjima strukture uprave društva PT Portugal i sudjelovanje u sklapanju, raskidanje odnosno izmjenu određenih vrsta ugovora koje zaključuje to društvo, te su potonjem nametnule obvezu da ishodi tužiteljevu pisanu suglasnost prilikom donošenja velikog broja odluka koje se tiču cijena i ugovora s korisnicima.

246    Prema tome, u pobijanoj odluci nije prošireno značenje pojma „provedba”.

247    Stoga valja odbiti tužiteljev argument koji se temelji na navodnoj povredi općeg načela zakonitosti.

248    Kad je riječ o navodnoj povredi načela pretpostavke nedužnosti, valja podsjetiti na to da navedeno načelo znači da se svaka optužena osoba smatra nedužnom dok joj se ne dokaže krivnja u skladu sa zakonom. Ona stoga zabranjuje bilo kakvo formalno utvrđenje, pa i bilo kakvu aluziju o odgovornosti optužene osobe za određenu povredu u konačnoj odluci ako toj osobi nisu bila osigurana sva jamstva koja se u pravilu dodjeljuju radi ostvarivanja prava obrane u okviru redovnog postupka u kojem se donosi odluka o meritumu (vidjeti presudu od 10. studenoga 2017., Icap i dr./Komisija, T‑180/15, EU:T:2017:795, t. 257. i navedenu sudsku praksu).

249    U predmetnom slučaju, iz točaka 12. do 24. ove presude, koje se odnose na upravni postupak, proizlazi da je tužitelj raspolagao postupovnim pravima koja su mu omogućavala ostvarivanje prava obrane. Osim toga, on ne tvrdi da su mu ta prava povrijeđena u upravnom postupku.

250    Nadalje, valja podsjetiti na to da Komisija mora dokazati povredu koju utvrđuje te ponuditi dokaze koji mogu, s dovoljnim stupnjem izvjesnosti, dokazati postojanje činjenica koje čine povredu (vidjeti presudu od 13. rujna 2013., Total Raffinage Marketing/Komisija, T‑566/08, EU:T:2013:423, t. 35. i navedenu sudsku praksu). Postojanje sumnje na strani suda treba ići u korist poduzetnika na kojeg se odnosi odluka o utvrđenju povrede (vidjeti presudu od 13. rujna 2013., Total Raffinage Marketing/Komisija, T‑566/08, EU:T:2013:423, t. 37. i navedenu sudsku praksu).

251    Iz prethodno navedenog proizlazi to da je Komisija ispunila svoju obvezu u pogledu tereta dokazivanja time što je dokazala da povredu članka 4. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004. čini ne samo tužiteljeva mogućnost izvršavanja odlučujućeg utjecaja (vidjeti točku 132. ove presude) nego i stvarno izvršavanje tog utjecaja na određene aspekte poslovanja društva PT Portugal (vidjeti točku 215. ove presude), kao i postojanje razmjene informacija koja je pridonijela provedbi koncentracije (vidjeti točku 235. ove presude).

252    Stoga također valja odbiti tužiteljev argument koji se temelji na navodnoj povredi načela pretpostavke nedužnosti i drugi dio prvog tužbenog razloga u cijelosti.

f)      Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na postojanju pogrešaka koje se tiču činjenica i prava počinjenih time što je Komisija zaključila da je tužitelj preuzeo isključivu kontrolu nad društvom PT Portugal

253    Tužitelj tvrdi da je u pobijanoj odluci pogrešno sankcioniran zbog toga što je, prije prijave koncentracije i Komisijine odluke o davanju odobrenja, preuzeo „isključivu kontrolu nad društvom PT Portugal u smislu članka 3. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 139/2004, stjecanjem dionica” (uvodna izjava 3. pobijane odluke), s obzirom na to da je do prenošenja vlasništva nad dionicama društva PT Portugal došlo 2. lipnja 2015. (uvodna izjava 11. pobijane odluke), odnosno nakon prijave koncentracije (25. veljače 2015.) i odluke o davanju odobrenja (20. travnja 2015.). Tužitelj naglašava da je prije tog datuma društvo PT Portugal bilo društvo kći u isključivom vlasništvu društva Oi, koje je posjedovalo dionice koje čine 100 % temeljnog kapitala. Društvo Oi sačuvalo je, prema tužiteljevim tvrdnjama, isključivu kontrolu nad društvom PT Portugal do 2. lipnja 2015. – zadržavanjem svih dionica i glasačkih prava u svojem društvu kćeri – te je tek od tog datuma tužitelj preuzeo spomenutu kontrolu. Nadalje, u pobijanoj odluci nema spomena o tome da je u predmetnom slučaju došlo do „djelomične provedbe” koncentracije.

254    Komisija osporava tužiteljeve argumente.

255    Suprotno onome što tvrdi tužitelj, Komisija u pobijanoj odluci nije zaključila da je tužitelj preuzeo „isključivu kontrolu” nad društvom PT Portugal prije prijave i odobravanja koncentracije.

256    Nadalje, kao što je to navedeno u točki 173. ove presude, relevantan kriterij prilikom utvrđivanja povrede članka 4. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 nije kriterij „isključive kontrole”, nego kriterij trajne promjene kontrole nad ciljnim poduzetnikom koja je ponajprije rezultat preuzimanja kontrole nad njim, davanjem mogućnosti izvršavanja odlučujućeg utjecaja na njegovo poslovanje (vidjeti točku 76. ove presude), među ostalim, na temelju ugovora.

257    U predmetnom slučaju, kao što je istaknuto, pravilnost Komisijina zaključka o tome da je tužitelj povrijedio članak 4. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Uredbe br. 139/2004. proizlazi kako iz pripremnih odredbi SPA‑a koje su tužitelju omogućile izvršavanje odlučujućeg utjecaja (vidjeti točku 131. ove presude) tako i iz utvrđenja da se taj utjecaj stvarno izvršava na određene aspekte poslovanja društva PT Portugal (vidjeti točku 215. ove presude) te da je razmjena informacija pridonijela provedbi koncentracije (vidjeti točku 235. ove presude).

258    Stoga drugi tužbeni razlog valja odbiti.

259    Iz svega prethodno navedenog proizlazi da prva tri tužbena razloga valja odbiti.

3.      Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na Komisijinoj povredi načela ne bis in idem, načela proporcionalnosti i zabrane dvostrukog kažnjavanja

260    Četvrti tužbeni razlog dijeli se na tri dijela. U okviru prvog dijela tužitelj tvrdi da mu je Komisija u pobijanoj odluci izrekla dvije novčane kazne za isto postupanje, u okviru drugog dijela navodi da se pobijanom odlukom povređuje načelo ne bis in idem dok u okviru trećeg dijela ističe da se njome povređuje načelo proporcionalnosti i načelo zabrane dvostrukog kažnjavanja koja se temelji na općim načelima zajedničkim pravnim porecima država članica.

261    U odgovoru na poziv Općeg suda od 10. ožujka 2020. da se očituje o mogućim učincima presude od 4. ožujka 2020., Marine Harvest/Komisija (C‑10/18 P, EU:C:2020:149) (vidjeti točku 37. ove presude), tužitelj je naveo da odustaje od drugog dijela, koji se temelji na povredi načela ne bis in idem.

a)      Prvi dio, koji se temelji na činjenici da je Komisija tužitelju izrekla dvije novčane kazne kojima se sankcionira jedno te isto postupanje na temelju dviju odredbi kojima se zaštićuje isti pravni interes

262    Tužitelj ističe da je u uvodnoj izjavi 564. pobijane odluke navedeno da su činjenice koje su dovele do navodnih povreda članka 4. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 iste. Prema tome, Komisijin argument iz uvodne izjave 39. pobijane odluke, prema kojem se u članku 4. stavku 1. i članku 7. stavku 1. Uredbe br. 139/2004 utvrđuju različita pravna načela zbog čega te odredbe imaju zasebne i komplementarne uloge, proturječan je i u svakom slučaju neosnovan. Formalno razlikovanje koje se provodi u pobijanoj odluci između obveze činjenja, to jest prijave prije provedbe (uvodne izjave 40. i 486.), i obveze nečinjenja, odnosno neprovođenja prije prijave (i dobivanja odobrenja) (uvodne izjave 41. i 487.), ne može, prema tužiteljevu mišljenju, prikriti činjenicu da se povreda iz članka 4. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 ne sastoji od neprijavljivanja koncentracije, nego od njezine provedbe prije podnošenja prijave. Nadalje, tužitelj smatra da poduzetnik ne može povrijediti članak 4. stavak 1. Uredbe br. 139/2004 bez istodobnog povređivanja njezina članka 7. stavka 1. Činjenicu da se u dvjema odredbama nalaže ista obveza (odnosno zabranjuje isto postupanje) također potvrđuje to što se u članku 7. stavku 3. Uredbe br. 139/2004 predviđa da stranke mogu zahtijevati odobravanje iznimke od obveza predviđenih u stavku 1. tog članka „u bilo koje vrijeme prije prijavljivanja ili nakon transakcije” i to što u navedenoj uredbi nema slične odredbe koja bi strankama dopuštala da zatraže odobravanje iznimke od obveze iz njezina članka 4. stavka 1.

263    Komisija osporava tužiteljeve argumente.

264    U tom pogledu, kao što to proizlazi iz načela navedenih u točki 54. i sljedećima ove presude, u okviru tužiteljeva prigovora nezakonitosti, dostatno je istaknuti da članak 4. stavak 1. točka (b) i članak 7. stavak 1. točka (b) Uredbe br. 139/2004 imaju neovisne ciljeve u okviru sustava „pružanja usluga na jednom mjestu” iz uvodne izjave 8. te uredbe, pri čemu prva odredba predviđa trenutačnu obvezu činjenja dok druga propisuje obvezu nečinjenja koja traje određeno vrijeme.

265    Prema tome, tužitelj pogrešno tvrdi da članak 4. stavak 1. točka (b) i članak 7. stavak 1. točka (b) Uredbe br. 139/2004 „zaštić[uju] isti pravni interes”, „nalažu istu obvezu” odnosno „zabranjuju isto postupanje”.

266    Stoga prvi dio četvrtog tužbenog razloga valja odbiti.

b)      Treći dio, koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti iz članka 49. stavka 3. Povelje i zabrane dvostrukog kažnjavanja koja se temelji na općim načelima zajedničkim pravnim porecima država članica

267    Tužitelj tvrdi da se izricanjem dviju sankcija istoj osobi za istu povredu u okviru jednog te istog postupka povređuje načelo proporcionalnosti iz članka 49. stavka 3. Povelje i zabrane dvostrukog kažnjavanja koja se temelji na općim načelima zajedničkim pravnim porecima država članica, a odnose se na sukob zakona. Prema tužiteljevu mišljenju, između članka 4. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 postoji odnos prividnog ili nepravog stjecaja (sukob zakona) s obzirom na to da se tim dvjema odredbama zaštićuje isti pravni interes i dovodi do izricanja dviju novčanih kazni istom počinitelju povrede za isto postupanje. Tužitelj dodaje da navedeno osobito vrijedi u ovom predmetu zbog činjenice da je samoinicijativno obavijestio Komisiju o koncentraciji znatno prije potpisivanja SPA‑a, nakon čega je – tri dana nakon tog potpisivanja – podnio zahtjev za imenovanje tima zaduženog za postupanje s njegovim spisom.

268    Komisija osporava tužiteljeve argumente.

269    S tim u vezi je istaknuto (točka 264. ove presude) da članak 4. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Uredbe br. 139/2004 imaju neovisne ciljeve u okviru sustava „pružanja usluga na jednom mjestu” iz uvodne izjave 8. te uredbe.

270    Okolnost da se člankom 4. stavkom 1. i člankom 7. stavkom 1. Uredbe br. 139/2004 nastoje postići neovisni ciljevi čini, na taj način, element razlikovanja kojim se može opravdati izricanje dviju zasebnih novčanih kazni.

271    Stoga tužitelj pogrešno tvrdi da se člankom 4. stavkom 1. i člankom 7. stavkom 1. Uredbe br. 139/2004 zaštićuje „isti pravni interes” u odnosu na koji je kumuliranje sankcija neproporcionalno i protivno načelu proporcionalnosti iz članka 49. stavka 3. Povelje i načelu zabrane dvostrukog kažnjavanja koja se temelji na općim načelima zajedničkim pravnim porecima država članica.

272    Nadalje, Sud je u predmetu C‑10/18 P zaključio da je Opći sud osnovano smatrao da je Komisija mogla izreći dvije zasebne novčane kazne na temelju, redom, članka 4. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 (presuda od 4. ožujka 2020., Marine Harvest/Komisija, C‑10/18 P, EU:C:2020:149, t. 111.).

273    K tomu, kad je riječ, s jedne strane, o načelu proporcionalnosti, već je istaknuto (vidjeti točku 65. ove presude) da se to što isto tijelo u jednoj te istoj odluci izriče dvije sankcije za isto postupanje, ne može, kao takvo, smatrati protivnim spomenutom načelu (presuda od 26. listopada 2017., Marine Harvest/Komisija, T‑704/14, EU:T:2017:753, t. 343.).

274    Kad je, s druge strane, riječ o načelu zabrane dvostrukog kažnjavanja koja se temelji na općim načelima zajedničkim pravnim porecima država članica, valja utvrditi da je Sud već odbio sličan argument. Naime, on je ocijenio pravilnim zaključak Općeg suda u skladu s kojim u uvjetima nepostojanja – kad je riječ o članku 4. stavku 1. i članku 7. stavku 1. Uredbe br. 139/2004 – odredbe koja bi bila „primarno primjenjiva” nije moguće prihvatiti žaliteljev argument prema kojem je Opći sud povrijedio načelo stjecaja povreda koje proizlazi iz međunarodnog prava i pravnog poretka država članica (vidjeti u tom smislu presudu od 4. ožujka 2020., Marine Harvest/Komisija, C‑10/18 P, EU:C:2020:149, t. 117. i 118.).

275    Zbog istog razloga nije moguće prihvatiti ni argument koji počiva na zabrani dvostrukog kažnjavanja koja se temelji na općim načelima zajedničkim pravnim porecima država članica.

276    Prema tome, to što je u predmetnom slučaju tužitelj 31. listopada 2014. – to jest prije datuma potpisivanja SPA‑a, 9. prosinca 2014. (vidjeti točku 3. ove presude) – stupio u kontakt s Komisijom kako bi je obavijestio o svojoj namjeri preuzimanja isključive kontrole nad društvom PT Portugal (vidjeti točku 6. ove presude), nakon čega je 12. prosinca 2014. podnio zahtjev za imenovanje tima zaduženog za postupanje s njegovim spisom (vidjeti točku 7. ove presude), ne može dovesti u pitanje mogućnost da Komisija izrekne dvije zasebne novčane kazne na temelju, redom, članka 4. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004.

277    Stoga valja odbiti treći dio četvrtog tužbenog razloga i, prema tome, četvrti tužbeni razlog u cijelosti. Slijedom navedenog, valja odbiti glavni dio tužbenog zahtjeva, koji se odnosi na poništenje pobijane odluke.

B.      Podredni dio tužbenog zahtjeva, koji se odnosi na iznos novčanih kazni

278    U prilog svojem zahtjevu, koji je postavio podredno, tužitelj ističe peti tužbeni razlog, koji se temelji na nezakonitosti novčanih kazni i povredi načela proporcionalnosti. Taj tužbeni razlog dijeli se na pet dijelova. Prvi dio temelji se na nezakonitosti novčanih kazni zbog nepostojanja nehaja odnosno namjere, drugi se temelji na neprikladnosti novčanih kazni s obzirom na to da nije onemogućeno ostvarivanje ciljeva kontrole koncentracija, treći dio temelji se na nezakonitosti novčanih kazni zbog nedostatnog obrazloženja u pogledu određivanja njihova iznosa, četvrti se temelji na nužnosti poništenja odnosno smanjenja druge novčane kazne izrečene za istu povredu, dok se peti dio temelji na neproporcionalnosti iznosa novčanih kazni, zbog čega tužitelj od Općeg suda traži da ih, u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti, smanji.

1.      Prvi dio, koji se temelji na nezakonitosti novčanih kazni zbog nepostojanja nehaja odnosno namjere

279    Tužitelj osporava tvrdnju prema kojoj je povreda „počinjena u najmanju ruku iz nehaja” (točka 7.2.1. pobijane odluke), iako je ovo prvi put da sporazumi koji su prethodili dovršetku stjecanja, a uneseni su u ugovor koji se odnosi na koncentraciju, odnosno savjetovanje i razmjena informacija mogu predstavljati povredu članka 4. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004. Konkretno, kao prvo, tužitelj smatra da se Komisija nije mogla pozvati na njegov interni dokument koji datira iz travnja 2015. kako bi dokazala da je on bio svjestan važnosti činjenice da ne bi trebalo „preskakati korake” (gun jumping). Tužitelj ističe da se u pobijanoj odluci navode, među ostalim, tri ulomka iz tog dokumenta u kojima on opisuje gun jumping, upozorava na visoke novčane kazne koje su zapriječene i upućuje, među ostalim, na zabranu određenih oblika razmjene informacija. S jedne strane, taj je dokument nastao nakon datuma počinjenja prve povrede (obveza prijave) i poklapa se sa završetkom druge povrede (obveza odgode) te je, s druge strane, sastavljen u okviru drugog projekta. Kao drugo, tužitelj smatra da Komisija u pobijanoj odluci neosnovano tvrdi da je on u SPA unio sporne odredbe radi zaštite svojih financijskih interesa s obzirom na to da počinitelj povrede koji postupa namjerno ne bi nikada uvrstio sporne odredbe u ugovor koji se odnosi na koncentraciju jer zna da se potonji mora dostaviti Komisiji u okviru prijave transakcije. Kao treće, nepostojanje presedana dovelo je do toga da tužitelj nije mogao znati da njegovo postupanje može predstavljati povredu odnosno da je do takvog znanja teško mogao doći.

280    Komisija osporava tužiteljeve argumente.

281    Valja podsjetiti na to da u skladu s člankom 14. stavkom 2. Uredbe br. 139/2004 Komisija može izreći novčane kazne za povrede počinjene „namjerno ili iz nehaja” (vidjeti točku 48. ove presude).

282    Kad je riječ o pitanju je li povreda počinjena namjerno ili iz nehaja, iz sudske prakse proizlazi da je taj uvjet ispunjen kada predmetni poduzetnik ne može ne znati za protutržišnu narav svojeg postupanja, bez obzira na to je li svjestan da povređuje pravila o tržišnom natjecanju (presuda od 26. listopada 2017., Marine Harvest/Komisija, T‑704/14, EU:T:2017:753, t. 237.).

283    Činjenica da je predmetni poduzetnik pravno pogrešno okvalificirao svoje postupanje na kojem se temelji utvrđenje povrede ne može imati za posljedicu da ga se oslobodi od novčane kazne ako on nije mogao ne znati za protutržišnu narav navedenog postupanja. Poduzetnik ne može izbjeći izricanje novčane kazne ako je do povrede pravila tržišnog natjecanja došlo jer je taj poduzetnik zakonitost svojeg postupanja pogrešno procijenio zbog pravnih savjeta odvjetnika (presuda od 26. listopada 2017., Marine Harvest/Komisija, T‑704/14, EU:T:2017:753, t. 238.).

284    Upravo s obzirom na ta razmatranja valja ispitati je li Komisija u pobijanoj odluci pravilno zaključila da je tužitelj postupio iz nehaja kada je provodio transakciju protivno članku 4. stavku 1. i članku 7. stavku 1. Uredbe br. 139/2004.

285    U tom pogledu, imajući u vidu da se Komisijin zaključak o tužiteljevoj povredi navedenih odredbi temeljio isključivo na kriteriju nehaja, bespredmetni su tužiteljevi argumenti kojima se nastoji pokazati da je ta institucija počinila pogrešku kada je ocijenila da je postupao namjerno jer ne odražavaju prirodu zaključaka izvedenih u pobijanoj odluci.

286    U uvodnim izjavama 578. do 586. pobijane odluke Komisija se oslonila na sljedeće elemente prilikom izvođenja zaključka o tome da je tužitelj postupao iz nehaja:

–        tužitelj je veliko europsko trgovačko društvo s bogatim iskustvom u provedbi koncentracija, koje je već sudjelovalo u postupcima kontrole koncentracija na nacionalnoj razini;

–        u internom tužiteljevu dokumentu koji datira iz travnja 2015. navodi se da su „određeni oblici razmjene informacija očito strogo zabranjeni [na temelju pravila o preuranjenoj provedbi koncentracije]” (čiji je jedan ulomak citiran u točki 233. ove presude);

–        tužitelj je pažljivo pregovarao s društvom Oi o odredbama SPA‑a te je, prema vlastitim navodima, u taj ugovor unio sporne odredbe upravo radi zaštite svojih financijskih interesa. Komisija smatra da bi pažljivi kupac procijenio rizike od povrede članka 4. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004, tim više što – kako je pojašnjeno u točki 4.1. pobijane odluke – pripremne odredbe u velikoj mjeri prekoračuju ono što je nužno za očuvanje vrijednosti ciljnog poduzetnika;

–        kao što je pojašnjeno u točki 7.4.1. pobijane odluke, Komisija smatra da je tužitelj znao odnosno morao znati da postupanje opisano u točkama 4. i 5. navedene odluke predstavlja povredu obveze prijave odnosno obveze odgode.

287    Kad je riječ o prvom tužiteljevom argumentu prema kojem je dokument iz travnja 2015. nastao nakon datuma počinjenja prve povrede, poklapa se sa završetkom druge povrede te je sastavljen u okviru drugog projekta, s jedne strane, kako to naglašava Komisija, činjenica da je taj dokument sastavljen nakon počinjenja povrede članka 4. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 te u vrijeme u kojem je započela povreda članka 7. stavka 1. spomenute uredbe ne znači da je sporno postupanje bilo pažljivo i pokazuje da je tužitelj doista bio svjestan rizika od neusklađenosti svojeg postupanja s Uredbom br. 139/2004.

288    S druge strane, netočna je tvrdnja da je taj dokument sastavljen u okviru drugog projekta. Naime, u uvodnoj izjavi 582. pobijane odluke upućuje se – u okviru bilješke br. 306 – na bilješku br. 8 pobijane odluke. Iz te bilješke proizlazi da je dokument iz travnja 2015., naslovljen „Okvirna bilješka o razmjeni informacija i sprečavanju rizika od gun jumpinga”, priložen izjavi o povjerljivosti koju je zahtijevao tužitelj, a kojom su se zaposlenici društva PT Portugal obvezali na to da ne otkrivaju razmijenjene informacije koje su se odnosile na pripremu predmetne transakcije.

289    Također se može istaknuti da jedan drugi dokument potvrđuje to da je tužitelj doista bio svjestan rizika od neusklađenosti svojeg postupanja s Uredbom br. 139/2004, kao što to proizlazi iz interne poruke elektroničke pošte od 2. travnja 2015., prenesene u bilješkama br. 214 i 219 pobijane odluke, u kojoj se izražava bojazan da su određene poruke elektroničke pošte koje su razmijenjene s društvom PT Portugal „preuranjene” u razdoblju prije odobravanja koncentracije (vidjeti točku 234. ove presude).

290    Kad je riječ o drugom tužiteljevom argumentu prema kojem on nije mogao namjerno unijeti sporne odredbe u SPA kako bi zaštitio svoje financijske interese, valja podsjetiti na to da povrede počinjene iz nehaja nisu, sa stajališta učinaka na tržišno natjecanje, lakše od namjerno počinjenih povreda (vidjeti po analogiji presudu od 12. prosinca 2012., Electrabel/Komisija, T‑332/09, EU:T:2012:672, t. 237.).

291    Štoviše, u svakom slučaju, kao što je istaknuto, navedeni je argument bespredmetan jer iako Komisija u pobijanoj odluci nije isključila mogućnost tužiteljeva namjernog postupanja, u konačnici je zaključila da je on prilikom počinjenja povrede članka 4. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 postupao u najmanju ruku iz nehaja.

292    Kad je riječ o trećem tužiteljevom argumentu prema kojem zbog nepostojanja presedana nije mogao znati da njegovo postupanje može predstavljati povredu, dostatno je podsjetiti na to da sama činjenica da u vrijeme počinjenja povrede sudovi Unije još nisu bili dobili priliku da se posebno izjasne o određenom postupanju kao takva ne isključuje to da poduzetnik mora po potrebi očekivati da bi njegovo ponašanje moglo biti proglašeno nespojivim s pravilima o tržišnom natjecanju prava Unije (presuda od 26. listopada 2017., Marine Harvest/Komisija, T‑704/14, EU:T:2017:753, t. 389.).

293    Osim toga, kao što je to Komisija napomenula, činjenica da ista vrsta postupanja još nije bila ispitana u ranijim odlukama poduzetnika ne oslobađa od njegove odgovornosti (vidjeti u tom smislu presudu od 1. srpnja 2010., AstraZeneca/Komisija, T‑321/05, EU:T:2010:266, t. 901.).

294    U svakom slučaju, kao što je to već istaknuto, ako je tužitelj gajio i najmanju sumnju u usklađenost pripremnih odredbi (točka 155. ove presude) odnosno svojeg postupanja s člankom 4. stavkom 1. i člankom 7. stavkom 1. Uredbe br. 139/2004, trebao se obratiti Komisiji.

295    Prema tome, ta je institucija pravilno zaključila, u uvodnoj izjavi 586. pobijane odluke, da je tužitelj, prilikom počinjenja povrede članka 4. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004, postupao u najmanju ruku iz nehaja.

296    Stoga prvi dio petog tužbenog razloga valja odbiti.

2.      Drugi dio, koji se temelji na neprikladnosti novčanih kazni s obzirom na to da nije onemogućeno ostvarivanje ciljeva kontrole koncentracija

297    Prema tužiteljevu mišljenju, kad je riječ o težini povrede, valja razlikovati, s jedne strane – navodne – povrede koje se sastoje od preuranjene provedbe koncentracije o kojoj je Komisija u cijelosti obavještena i, s druge strane, povrede koje se sastoje ili od toga da koncentracija uopće nije prijavljena ili od njezine provedbe prije obavještavanja Komisije. S tim u vezi tužitelj naglašava da je Komisija u svojem priopćenju za medije priznala da povrede koje su utvrđene u pobijanoj odluci nisu ni na koji način utjecale na njezinu odluku o odobravanju koncentracije. Tužitelj smatra da na taj način, u predmetnom slučaju, nije onemogućeno ostvarivanje ciljeva kontrole koncentracija s obzirom na pravo Unije zbog čega smatra neprikladnim to što su mu izrečene novčane kazne.

298    Komisija osporava tužiteljeve argumente.

299    Valja podsjetiti na to da je cilj članka 4. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 osigurati učinkovitost sustava ex ante kontrole učinaka koncentracija od značaja za cijelu Zajednicu. Usto, valja istaknuti da je cilj propisâ Unije u području kontrole koncentracija sprečavanje nepopravljivih i trajnih narušavanja tržišnog natjecanja. Svrha sustava kontrole koncentracija je Komisiji omogućiti „učinkovitu kontrolu svih koncentracija, u smislu njihova utjecaja na strukturu tržišnog natjecanja” (uvodna izjava 6. Uredbe br. 139/2004) (presuda od 26. listopada 2017., Marine Harvest/Komisija, T‑704/14, EU:T:2017:753, t. 498.).

300    U slučaju koncentracija koje potiču ozbiljne sumnje glede njihove spojivosti s unutarnjim tržištem, mogući rizici za tržišno natjecanje vezani uz preuranjenu provedbu nisu isti kao i u slučaju koncentracija koje ne stvaraju probleme u pogledu tržišnog natjecanja (presuda od 26. listopada 2017., Marine Harvest/Komisija, T‑704/14, EU:T:2017:753, t. 499.).

301    Činjenica da koncentracija potiče ozbiljne sumnje kad je riječ o njezinoj spojivosti s unutarnjim tržištem stoga preuranjenu provedbu te koncentracije čini težom od preuranjene provedbe koncentracije koja ne stvara probleme u pogledu tržišnog natjecanja, osim ako se, unatoč činjenici da ona potiče ozbiljne sumnje, u određenom slučaju može isključiti da je njezina provedba, u obliku koji je početno bio predložen a koji Komisija nije odobrila, mogla imati štetne učinke za tržišno natjecanje (presuda od 26. listopada 2017., Marine Harvest/Komisija, T‑704/14, EU:T:2017:753, t. 500.).

302    Koncentracija o kojoj je riječ u predmetnom slučaju – kako je prvotno priopćena 25. veljače 2015. – potiče ozbiljne sumnje kad je riječ o njezinoj spojivosti s unutarnjim tržištem.

303    Te ozbiljne sumnje osobito proizlaze iz preklapanja između poslovanja društva PT Portugal i poslovanja tužiteljevih društava kćeri Cabovisão i ONI, koja su se u to vrijeme nalazila u izravnom tržišnom natjecanju s prvonavedenim društvom.

304    Tako iz uvodnih izjava 8. i 10. pobijane odluke proizlazi to da je tužiteljevo preuzimanje društva PT Portugal odobreno tek nakon što je on preuzeo obveze, u skladu s člankom 6. stavkom 2. Uredbe br. 139/2004, kako bi se otklonile ozbiljne sumnje koje koncentracija potiče. Te su se obveze odnosile na određeni broj horizontalno zahvaćenih tržišta u Portugalu, osobito na pružanje usluga fiksne glasovne telefonije, internetskih usluga i brojnih naplatnih usluga u telekomunikacijskom sektoru.

305    Tužitelj ne ističe nijedan argument koji bi mogao dovesti u pitanje Komisijinu ocjenu prema kojoj koncentracija potiče ozbiljne sumnje kad je riječ o njezinoj spojivosti s unutarnjim tržištem.

306    K tomu, na datum prijave SPA‑a, pripremne odredbe već su važile od njezina potpisivanja (9. prosinca 2014.), prvi od ukupno sedam primjera već je proveden (20. siječnja 2015.) te je već održan prvi sastanak tužitelja i društva PT Portugal (3. veljače 2015.).

307    Nadalje, budući da su tužitelj i društvo PT Portugal bili konkurenti na određenom broju tržišta (vidjeti točke 188., 214. i 230. ove presude), postojala je opasnost da svojim postupanjem ograniče svoje konkurentske odnose i nanesu trajnu štetu tržišnom natjecanju.

308    Slijedom navedenog, činjenica da je tužitelj prijavio transakciju odnosno ponudio preuzimanje obveza bez ikakvog je utjecaja na počinjenu povredu. Unatoč tomu što je od početka bio spreman preuzeti obveze, to mu nije dopuštalo provedbu transakcije i ne može ublažiti protupravnost njegova postupanja.

309    Stoga valja odbiti tužiteljev argument prema kojem nije ugroženo odnosno onemogućeno ostvarivanje ciljeva kontrole koncentracija s obzirom na pravo Unije.

310    Nadalje, taj zaključak ne može dovesti u pitanje činjenica da pobijana odluka, u skladu s tekstom priopćenja za medije od 24. travnja 2018. (IP/18/3522), „nije utjecala na Komisijinu odluku iz travnja 2015. o odobravanju transakcije na temelju Uredbe [br. 139/2004]”. Naime, kao što je to pojašnjeno u navedenom priopćenju, „tadašnja Komisijina ocjena nije ovisila o povredama koje su se u [pobijanoj] odluci pripisivale [tužitelju]”.

311    Stoga drugi dio petog tužbenog razloga valja odbiti.

3.      Treći dio, koji se temelji na nezakonitosti novčanih kazni zbog nedostatnog obrazloženja u pogledu određivanja njihova iznosa

312    Tužitelj tvrdi da se pobijana odluka znatno udaljava od prethodnih odluka, kako u pogledu postupanja koje proglašava protivnima članku 4. stavku 1. i članku 7. stavku 1. Uredbe br. 139/2004 tako i u pogledu iznosa izrečenih novčanih kazni, koji je šest puta veći od iznosa najvećih novčanih kazni izrečenih u prethodnim odlukama. Komisija je u pobijanoj odluci tek krajnje općenito ukazala na čimbenike koje je uzela u obzir (vrsta, težina i trajanje povrede) te nije omogućila razumijevanje barem približne važnosti svakog pojedinog čimbenika. Osim toga, tužitelj navodi da u pobijanoj odluci uopće nije obrazloženo zašto su novčane kazne jednake unatoč različitom trajanju povreda.

313    Komisija osporava tužiteljeve argumente.

314    U skladu s ustaljenom sudskom praksom, obrazloženje koje zahtijeva članak 296. drugi stavak UFEU‑a treba prilagoditi naravi predmetnog akta te treba jasno i nedvosmisleno iznijeti obrazloženje institucije, autora tog akta, kako bi se zainteresiranima omogućilo da se upoznaju s opravdanjima poduzete mjere, a nadležnom sudu da izvrši svoj nadzor. U obrazloženju nije potrebno navoditi sve relevantne činjenične i pravne okolnosti s obzirom na to da se pitanje ispunjava li obrazloženje zahtjeve iz članka 296. drugog stavka UFEU‑a mora ocjenjivati ne samo u odnosu na njegovu formulaciju već i na njegov kontekst i na sva pravna pravila kojima se uređuje predmetno pravno područje (vidjeti presudu od 26. listopada 2017., Marine Harvest/Komisija, T‑704/14, EU:T:2017:753, t. 446. i navedenu sudsku praksu).

315    Kad je riječ o novčanim kaznama izrečenima na temelju članka 14. Uredbe br. 139/2004, u skladu sa stavkom 2. te odredbe, Komisija može – kao što je to istaknuto u točki 48. ove presude – izreći novčane kazne u visini od najviše 10 % ukupnog prihoda predmetnog poduzetnika u smislu članka 5. te uredbe zbog povrede obveze prijave iz njezina članka 4. te zbog provedbe koncentracije protivno njezinu članku 7. U skladu s člankom 14. stavkom 3. te uredbe, „[p]ri utvrđivanju iznosa novčane kazne treba uzeti u obzir vrstu, težinu i trajanje prekršaja”.

316    Osim toga, valja istaknuti da Komisija nije donijela smjernice kojima se određuje metoda izračuna koju bi morala primjenjivati prilikom utvrđivanja iznosa novčanih kazni na temelju članka 14. Uredbe br. 139/2004 (vidjeti presudu od 26. listopada 2017., Marine Harvest/Komisija, T‑704/14, EU:T:2017:753, t. 449. i navedenu sudsku praksu).

317    S jedne strane, budući da takve smjernice ne postoje, Komisija nije dužna navesti temeljni iznos novčane kazne, ni u apsolutnom ni u postotnom iznosu, te eventualne olakotne ili otegotne okolnosti (vidjeti presudu od 26. listopada 2017., Marine Harvest/Komisija, T‑704/14, EU:T:2017:753, t. 455. i navedenu sudsku praksu).

318    S druge strane, okvir Komisijine analize mora biti onaj iz članka 14. stavka 3. Uredbe br. 139/2004. Međutim, ona je dužna u pobijanoj odluci jasno i nedvosmisleno izložiti elemente koji su uzeti u obzir prilikom određivanja iznosa novčane kazne (vidjeti presudu od 26. listopada 2017., Marine Harvest/Komisija, T‑704/14, EU:T:2017:753, t. 450. i navedenu sudsku praksu).

319    U predmetnom slučaju valja utvrditi da je u uvodnim izjavama 568. do 599. pobijane odluke Komisija pojasnila vrstu, težinu i trajanje povreda.

320    Kad je riječ, konkretno, o vrsti povreda, Komisija je u uvodnim izjavama 568. do 577. pobijane odluke istaknula da je riječ o teškim povredama s obzirom na to da su, kao prvo, one mogle naštetiti učinkovitosti Uredbe br. 139/2004, da su, kao drugo, povrede članka 4. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 počinjene unatoč pozitivnom ishodu postupka kontrole koncentracija koji je provela Komisija i da je, kao treće, zakonodavac smatrao da povrede članka 4. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 mogu biti jednako teške kao povrede članaka 101. i 102. UFEU‑a jer je za njih propisao jednak najviši iznos novčanih kazni.

321    Kad je riječ o težini povreda, Komisija je u uvodnim izjavama 578. do 594. pobijane odluke ocijenila da je valjalo uzeti u obzir, kao prvo, činjenicu da su povrede počinjene u najmanju ruku iz nehaja i, kao drugo, rizike za tržišno natjecanje povezane s preuranjenom provedbom transakcije koja potiče ozbiljne sumnje glede svoje spojivosti s unutarnjim tržištem.

322    Kad je riječ o trajanju povreda, Komisija je u uvodnim izjavama 595. do 599. pobijane odluke pojasnila da dvije povrede valja tretirati odvojeno: s jedne strane, povredu članka 4. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 kao povredu stanja počinjenu na datum potpisivanja SPA‑a (9. prosinca 2014.) i, s druge strane, povredu članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004, koja je započela 9. prosinca 2014. i trajala do dana odluke o odobravanju (20. travnja 2015.).

323    Stoga valja utvrditi da je Komisija razmotrila čimbenike nabrojane u članku 14. stavku 3. Uredbe br. 139/2004, odnosno vrstu, težinu i trajanje povrede. S tim u vezi, ona je jasno i nedvosmisleno izložila elemente koji su uzeti u obzir prilikom određivanja iznosa novčanih kazni, omogućivši tako tužitelju da iznese svoju obranu i Općem sudu da izvrši svoj nadzor.

324    Kad je riječ o činjenici da Komisija u pobijanoj odluci nije obrazložila zašto su iznosi novčanih kazni jednaki unatoč različitom trajanju povreda, nije moguće – kao što je to Komisija, posve logično, naglasila na raspravi – uspoređivati trajanje trajne povrede i povrede stanja s obzirom na to da potonja nema nikakvo trajanje.

325    Stoga treći dio petog tužbenog razloga valja odbiti.

4.      Četvrti dio, koji se temelji na nužnosti poništenja odnosno smanjenja druge novčane kazne izrečene za istu povredu

326    Tužitelj tvrdi da se druga novčana kazna izrečena u pobijanoj odluci mora poništiti odnosno bitno smanjiti na temelju načela iz njemačkog prava koje se naziva „uračunavanje” (Anrechnungsprinzip) u skladu s kojim se svaka novčana kazna koja je izrečena za istu povredu mora uračunati prilikom određivanja druge novčane kazne. K tomu, Komisija je, prema njegovu mišljenju, povrijedila načelo proporcionalnosti jer novčanu kaznu izrečenu za jednu od dvije povrede nije uračunala prilikom određivanja novčane kazne za drugu povredu.

327    Komisija osporava tužiteljeve argumente.

328    U tom pogledu dostatno je podsjetiti na to da se načelo uračunavanja ne primjenjuje na situaciju u kojoj se više sankcija izriče u jednoj te istoj odluci, čak i ako su te sankcije izrečene za ista djela (presuda od 26. listopada 2017., Marine Harvest/Komisija, T‑704/14, EU:T:2017:753, t. 344.).

329    Iz toga proizlazi da nije moguće prihvatiti tužiteljev argument koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti počinjenoj time što iznos jedne novčane kazne nije uračunan prilikom određivanja iznosa druge.

330    Stoga četvrti dio petog tužbenog razloga valja odbiti.

5.      Peti dio, koji se temelji na neproporcionalnosti novčanih kazni

331    U okviru tog dijela tužitelj ističe da se novčanim kaznama koje su izrečene u člancima 3. i 4. pobijane odluke povređuje načelo proporcionalnosti. U protivnom, zahtijeva od Općeg suda da u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti bitno smanji iznos novčanih kazni izrečenih u tim člancima.

a)      Nezakonitost novčanih kazni s obzirom na načelo proporcionalnosti

332    Najprije, valja podsjetiti na to da načelo proporcionalnosti zahtijeva da akti institucija Unije ne prekoračuju granice onoga što je prikladno i nužno za ostvarenje zadanih legitimnih ciljeva predmetnog propisa, pri čemu, kad je moguće odabrati između više prikladnih mjera, valja primijeniti onu koja je najmanje ograničavajuća i prouzročeni nepovoljni učinci ne smiju biti nerazmjerni zadanim ciljevima. Slijedom toga, novčane kazne ne smiju biti nerazmjerne u odnosu na postavljene ciljeve, to jest s obzirom na poštovanje pravila tržišnog natjecanja, i iznos novčane kazne izrečene poduzetniku zbog povrede u području tržišnog natjecanja mora biti proporcionalan povredi promatranoj kao cjelini, osobito uzimajući u obzir njezinu težinu (vidjeti presudu od 26. listopada 2017., Marine Harvest/Komisija, T‑704/14, EU:T:2017:753, t. 580. i navedenu sudsku praksu).

333    Tužitelj tvrdi, kao prvo, da je iznos novčanih kazni neproporcionalan u odnosu na veličinu poduzetnika i novčanu kaznu koju je Komisija izrekla u predmetu u kojem je donesena presuda od 12. prosinca 2012., Electrabel/Komisija (T‑332/09, EU:T:2012:672). Kao drugo, iznos novčanih kazni je, prema njegovu mišljenju, neproporcionalan u odnosu na trajanje povrede, kako zbog činjenice da je novčana kazna izrečena za povredu stanja, počinjenu u odnosu na članak 4. stavak 1. Uredbe br. 139/2004, očito neproporcionalna jer je jednaka novčanoj kazni izrečenoj za povredu članka 7. stavka 1. te uredbe, koja je trajala četiri mjeseca i jedanaest dana, tako i zbog trajanja povrede ako se ono usporedi s trajanjem povreda za koje su novčane kazne izrečene u ranijim predmetima, poput onih u kojima su donesene presude od 12. prosinca 2012., Electrabel/Komisija (T‑332/09, EU:T:2012:672), i od 26. listopada 2017., Marine Harvest/Komisija (T‑704/14, EU:T:2017:753). Kao treće, tužitelj navodi da su izrečene novčane kazne neproporcionalne s obzirom na to da Komisija nije kao olakotnu okolnost uzela u obzir činjenicu da je pobijana odluka potpuna novost, imajući u vidu „nepostojanje bilo kakvog jasnog presedana u vezi sa sporazumima o koncentraciji” (uvodna izjava 612. pobijane odluke).

334    Komisija osporava tužiteljeve argumente.

335    Kada je, kao prvo, riječ o tužiteljevu argumentu prema kojem je iznos novčanih kazni neproporcionalan u odnosu na veličinu poduzetnika i novčanu kaznu koju je Komisija izrekla u Odluci C (2009) 4416 final od 10. lipnja 2009. kojom se izriče novčana kazna zbog provedbe koncentracije protivno članku 7. stavku 1. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 4064/89 (predmet COMP/M.4994 – Electrabel/Compagnie nationale du Rhône), valja podsjetiti na to da činjenica da je Komisija u prošlosti primijenila novčane kazne određene razine na određene vrste povreda ne može toj instituciji oduzeti mogućnost da povisi razine navedene u predmetnom propisu ako je to potrebno za osiguranje provedbe politike tržišnog natjecanja Unije. Naime, učinkovita primjena pravila Unije o tržišnom natjecanju zahtijeva da Komisija u svakom trenutku bude u mogućnosti visinu novčanih kazni prilagoditi potrebama te politike (vidjeti presudu od 26. listopada 2017., Marine Harvest/Komisija, T‑704/14, EU:T:2017:753, t. 603. i navedenu sudsku praksu).

336    Nadalje, budući da tužiteljev argument treba shvatiti kao zahtjev da Opći sud utvrdi povredu načela jednakog postupanja počinjenu u pobijanoj odluci, valja podsjetiti na to da da iz ustaljene sudske prakse proizlazi da ranija praksa Komisije prilikom donošenja odluka ne može služiti kao pravni okvir za novčane kazne u području tržišnog natjecanja te da odluke u drugim predmetima mogu služiti samo kao smjernice pri utvrđivanju moguće povrede tog načela, s obzirom na malu vjerojatnost da su okolnosti tih predmeta, poput tržištâ, proizvoda, poduzetnika i promatranih razdoblja, identične (vidjeti u tom smislu presude od 21. rujna 2006., JCB Service/Komisija, C‑167/04 P, EU:C:2006:594, t. 201. i 205.; od 7. lipnja 2007., Britannia Alloys & Chemicals/Komisija, C‑76/06 P, EU:C:2007:326, t. 60., i od 16. lipnja 2011., Caffaro/Komisija, T‑192/06, EU:T:2011:278, t. 46.).

337    Međutim, kad poduzetniku izriče novčanu kaznu zbog povrede pravila o tržišnom natjecanju, Komisija je, međutim, dužna, kao i svaka druga institucija pri izvršavanju svih svojih aktivnosti, poštovati načelo jednakog postupanja koje se protivi tomu da se u usporedivim situacijama postupa na različite načine odnosno da se u različitim situacijama postupa na isti način, osim ako je takvo postupanje objektivno opravdano. Međutim, Komisijine ranije odluke u području novčanih kazni mogu biti relevantne u smislu poštovanja načela jednakog postupanja samo ako se dokaže da su okolnosti predmeta u kojima su donesene te ranije odluke, poput predmetnih tržištâ, proizvoda, zemalja, poduzetnika i promatranih razdoblja, usporedive s onima u predmetnom slučaju (vidjeti presudu od 29. lipnja 2012., E.ON Ruhrgas i E.ON/Komisija, T‑360/09, EU:T:2012:332, t. 261. i 262. i navedenu sudsku praksu).

338    Najprije valja utvrditi da tužitelj nije ponudio dokaze koji bi potvrđivali da su okolnosti predmeta u kojem je donesena Odluka C (2009) 4416 final (predmet COMP/M.4994 – Electrabel/Compagnie nationale du Rhône) i okolnosti ovog predmeta usporedive, niti to tvrdi.

339    Osim toga, može se istaknuti da je netočna tužiteljeva tvrdnja da je „u predmetu Electrabel […] Opći sud ocijenio da se novčanom kaznom od 20 milijuna eura – izrečenom poduzetniku koji ostvaruje ukupni prihod od 47,5 milijardi eura – poštuje načelo proporcionalnosti s obzirom na to da ona odgovara iznosu od 0,04 % prihoda grupe” jer u tom predmetu novčana kazna nije izrečena „grupi” nego društvu Electrabel. Naime, kao što to proizlazi iz točke 282. presude od 12. prosinca 2012., Electrabel/Komisija (T‑332/09, EU:T:2012:672), novčana kazna koja je izrečena tužitelju odgovarala je iznosu od 0,13 % njegovih prihoda. Stoga je obmanjujuće uspoređivati iznos novčane kazne isključivo s prihodima „grupe”, umjesto da ga se usporedi i sa prihodima poduzetnika kojemu je novčana kazna izrečena, tim više što je u predmetu u kojem je donesena Odluka C (2009) 4416 final (predmet COMP/M.4994 – Electrabel/Compagnie nationale du Rhône) novčana kazna izrečena samo za povredu članka 7. stavka 1. Uredbe br. 4064/89.

340    Štoviše, u predmetnom slučaju, kao što to naglašava Komisija, a što tužitelj ne osporava, ukupni iznos novčane kazne izrečene za dvije povrede predstavlja oko 0,5 % tužiteljevih prihoda ostvarenih u 2017. godini.

341    Kao što je to Komisija navela u odluci koja se pobijala u predmetu u kojem je donesena presuda od 26. listopada 2017., Marine Harvest/Komisija (T‑704/14, EU:T:2017:753), ukupni iznos dviju novčanih kazni izrečenih na temelju članka 4. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 odgovarao je iznosu od oko 1 % prihoda predmetnog poduzetnika.

342    Prema tome, u svakom slučaju, tužiteljev argument koji se sastoji od uspoređivanja, s obzirom na prihode, izrečenih mu novčanih kazni s onima izrečenima u predmetu u kojem je donesena Odluka C (2009) 4416 final (predmet COMP/M.4994 – Electrabel/Compagnie nationale du Rhône) ne može poslužiti svrsi i stoga ga valja odbiti.

343    Kao drugo, kad je riječ, s jedne strane, o tužiteljevu argumentu prema kojem je iznos novčanih kazni neproporcionalan u odnosu na trajanje povrede s obzirom na to da su novčane kazne koje su izrečene za povrede članka 4. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 jednake, kao što je to već istaknuto u pogledu argumenta koji se temelji na nedostatnom obrazloženju (vidjeti točku 324. ove presude), nije moguće uspoređivati trajanje trajne povrede i povrede stanja s obzirom na to da potonja nema nikakvo trajanje.

344    Kad je riječ, s druge strane, o tužiteljevu argumentu prema kojem je iznos novčanih kazni neproporcionalan u odnosu na trajanje povreda ako se ono usporedi s trajanjem povreda za koje su izrečene novčane kazne u ranijim predmetima, poput onih u kojima su donesene presude od 12. prosinca 2012., Electrabel/Komisija (T‑332/09, EU:T:2012:672), i od 26. listopada 2017., Marine Harvest/Komisija (T‑704/14, EU:T:2017:753), valja utvrditi da tužitelj nije ponudio dokaze koji bi potvrđivali da su okolnosti navedenih predmeta i okolnosti ovog predmeta u tom pogledu usporedive, niti to tvrdi.

345    Prema tome, argument koji se odnosi na trajanje povrede također valja odbiti.

346    Kad je riječ, kao treće, o tužiteljevu argumentu koji se temelji na tvrdnji da je pobijana odluka potpuna novost, taj je argument netočan jer, kao što je već istaknuto, Komisija već bila u prilici sankcionirati poduzetnika zbog provedbe koncentracije prije njezine prijave i proglašavanja njezine spojivosti (vidjeti točku 142. ove presude).

347    Nadalje, u svakom slučaju, također je već istaknuto (vidjeti točku 292. ove presude) da sama činjenica da u vrijeme počinjenja povrede sudovi Unije još nisu bili dobili priliku da se posebno izjasne o određenom postupanju kao takva ne isključuje to da poduzetnik mora po potrebi očekivati da bi njegovo ponašanje moglo biti proglašeno nespojivim s pravilima o tržišnom natjecanju prava Unije (presuda od 26. listopada 2017., Marine Harvest/Komisija, T‑704/14, EU:T:2017:753, t. 389.).

348    U tom pogledu valja istaknuti da ne postoji nikakva Komisijina obveza da, kao olakotnu okolnost, uzme u obzir činjenicu da postupanje koje ima potpuno iste značajke kao i ono o kojem je riječ u ovom postupku još nije dovelo do izricanja novčane kazne (presuda od 26. listopada 2017., Marine Harvest/Komisija, T‑704/14, EU:T:2017:753, t. 640.).

349    Stoga valja odbiti i argument prema kojem je pobijana odluka potpuna novost.

b)      Zahtjev za smanjenje novčanih kazni

350    S jedne strane, tužitelj zahtijeva od Općeg suda da, u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti, a kako bi se poštovalo načelo proporcionalnosti utvrđeno u članku 49. stavku 3. Povelje, smanji novčane kazne izrečene u člancima 3. i 4. pobijane odluke ako ocijeni da sporazumi koji su prethodili dovršetku stjecanja, na koje se odnosi točka 4.1. pobijane odluke, primjeri navedeni u njezinoj točki 4.2.1. ili prenošenje informacija iz njezine točke 4.2.2. ne čini provedbu koncentracije.

351    S druge strane, tužitelj tvrdi da se navedeno smanjenje može provesti i uzimanjem u obzir, kao olakotne okolnosti, čimbenika istaknutih u okviru petog dijela petog tužbenog razloga, a to su veličina sankcioniranog poduzetnika, trajanje, vrsta i težina povreda, kao i nepostojanje presedana.

352    Uvodno valja podsjetiti na to da je na sudu Unije da u slučaju da navedena odluka nije u potpunosti poništena – nakon što završi s nadzorom zakonitosti odluke koja mu je podnesena, a u svjetlu iznesenih tužbenih razloga te razloga koje je po potrebi ispitao po službenoj dužnosti – izvrši svoju neograničenu nadležnost kako bi, s jedne strane, izveo posljedice svoje presude na zakonitost te iste odluke i, s druge strane, u pogledu dokaza koji su mu podneseni na ispitivanje, te kako bi utvrdio ima li mjesta da na datum kad donese svoju odluku Komisijinu ocjenu nadomjesti svojom vlastitom, na način da iznos novčane kazne bude prikladan (vidjeti presude od 17. prosinca 2015., Orange Polska/Komisija, T‑486/11, EU:T:2015:1002, t. 67. i navedenu sudsku praksu, i od 12. srpnja 2019., Hitachi‑LG Data Storage i Hitachi‑LG Data Storage Korea/Komisija, T‑1/16, EU:T:2019:514, t. 56. i navedenu sudsku praksu).

353    U skladu s člankom 16. Uredbe br. 139/2004 Sud Europske unije ima neograničenu nadležnost u vezi s preispitivanjem odluka, kojima Komisija utvrđuje novčanu kaznu ili periodični penal, te može poništiti, smanjiti ili povisiti utvrđenu novčanu kaznu ili periodični penal. Ta nadležnost omogućuje sudovima, osim pukog nadzora zakonitosti sankcije, zamjenu Komisijine ocjene vlastitom i stoga poništenje, smanjenje ili povećanje izrečene novčane kazne ili periodičnog penala (vidjeti presudu od 26. listopada 2017., Marine Harvest/Komisija, T‑704/14, EU:T:2017:753, t. 581. i navedenu sudsku praksu).

354    U tom pogledu, iako izvršavanje te neograničene nadležnosti ne znači da se nadzor provodi po službenoj dužnosti, a da je postupak pred sudovima Unije kontradiktoran, sud Unije dužan je u izvršavanju svojih ovlasti iz članaka 261. i 263. UFEU‑a ispitati svaki pravni ili činjenični prigovor kojim se želi dokazati da iznos novčane kazne nije u skladu s težinom i trajanjem povrede (vidjeti presudu od 16. srpnja 2020., Nexans France i Nexans/Komisija, C‑606/18 P, EU:C:2020:571, t. 97. i navedenu sudsku praksu).

355    Nadalje, na Općem je sudu da u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti utvrdi iznos novčane kazne, uzimajući u obzir sve okolnosti predmetnog slučaja (vidjeti u tom smislu presudu od 26. rujna 2013., Alliance One International/Komisija, C‑679/11 P, neobjavljena, EU:C:2013:606, t. 104. i navedenu sudsku praksu).

356    Naposljetku, na Općem je sudu da – u okviru svoje obveze obrazlaganja – podrobno iznese čimbenike koje je uzeo u obzir prilikom utvrđivanja iznosa novčane kazne (vidjeti u tom smislu presudu od 14. rujna 2016., Trafilerie Meridionali/Komisija, C‑519/15 P, EU:C:2016:682, t. 52.).

357    Kad je riječ, kao prvo, o tužiteljevu zahtjevu da Opći sud, u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti, smanji novčane kazne, ako ocijeni da sporazumi koji su prethodili dovršetku stjecanja, na koje se odnosi točka 4.1. pobijane odluke, primjeri navedeni u njezinoj točki 4.2.1. ili prenošenje informacija iz njezine točke 4.2.2. ne čini provedbu koncentracije, iz prethodno navedenog proizlazi da je Komisija u pobijanoj odluci pravilno ocijenila da su pripremne odredbe tužitelju omogućile izvršavanje odlučujućeg utjecaja na poslovanje društva PT Portugal protivno članku 4. stavku 1. i članku 7. stavku 1. Uredbe br. 139/2004 (vidjeti točku 108. i sljedeće ove presude), da su te sporne odredbe primijenjene više puta protivno članku 4. stavku 1. i članku 7. stavku 1. Uredbe br. 139/2004 (vidjeti točku 173. i sljedeće ove presude) i da je razmjena informacija pridonijela dokazivanju tužiteljeva izvršavanja odlučujućeg utjecaja na određene aspekte poslovanja društva PT Portugal (vidjeti točku 221. i sljedeće ove presude), protivno tim odredbama. Slijedom navedenog, razmatranje tužiteljevih argumenata s tim u vezi ne pokazuje da su novčane kazne koje je izrekla Komisija neprikladne i da ih treba smanjiti.

358    Čak i pod pretpostavkom da peti primjer ne dokazuje provedbu transakcije (vidjeti točku 205. ove presude) protivno članku 7. stavku 1. Uredbe br. 139/2004, navedena okolnost ne može dovesti u pitanje taj zaključak.

359    Ostali primjeri u dovoljnoj mjeri dokazuju spomenutu provedbu transakcije, tako da mogućnost da taj peti primjer ne čini protupravno postupanje ne može dovesti u pitanje prikladnost novčane kazne izrečene za povredu članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004.

360    Kad je riječ, kao drugo, o tužiteljevu zahtjevu da Opći sud uzme u obzir, kao olakotne okolnosti, veličinu sankcioniranog poduzetnika, trajanje, vrstu i težinu povreda, kao i nepostojanje presedana, iz razmatranja petog dijela proizlazi to da argumente koji se tiču veličine sankcioniranog poduzetnika, trajanja povrede i navodnog nepostojanja presedana valja odbiti (vidjeti točke 335. do 349. ove presude).

361    Kad je riječ o vrsti povreda, tužitelj nije ponudio nikakvu argumentaciju.

362    Kad je riječ o težini povreda, valja uvodno podsjetiti na to da iz ustaljene sudske prakse proizlazi da kad Opći sud utvrđuje novčanu kaznu to nije precizan računski postupak (presude od 5. listopada 2011., Romana Tabacchi/Komisija, T‑11/06, EU:T:2011:560, t. 266., i od 15. srpnja 2015., SLM i Ori Martin/Komisija, T‑389/10 i T‑419/10, EU:T:2015:513, t. 436.).

363    Međutim, na Općem je sudu da utvrdi iznos novčane kazne koji će biti proporcionalan – s obzirom na kriterije koje smatra prikladnima s obzirom na težinu povrede koju je tužitelj počinio – i također dovoljno odvraćajući.

364    U tom pogledu valja istaknuti da je tužitelj u okviru četvrtog tužbenog razloga (vidjeti točku 267. ove presude) naglasio da je samoinicijativno obavijestio Komisiju o koncentraciji 31. listopada 2014. (točka 6. ove presude), odnosno znatno prije potpisivanja SPA‑a 9. prosinca 2014. (točka 3. ove presude), nakon čega joj je 12. prosinca 2014. uputio zahtjev za imenovanje tima zaduženog za postupanje s njegovim spisom (točka 7. ove presude).

365    Prema tome, iako je spomenuti argument odbijen u okviru četvrtog tužbenog razloga jer je, prema tužiteljevu mišljenju, trebao dovesti do toga da mu Komisija ne izrekne dvije zasebne novčane kazne, Opći sud smatra da se te okolnosti moraju uzeti u obzir prilikom ocjene težine povrede obveze prijave iz članka 4. stavka 1. Uredbe br. 134/2009.

366    Naime, važno je istaknuti da unatoč tomu što je SPA potpisan 9. prosinca 2014. (točka 3. ove presude), što su prvi i četvrti primjer provedbe započeli 20. siječnja (točka 181. ove presude) odnosno 10. veljače 2015. (točka 199. ove presude) i što se prvi sastanak na kojem su razmijenjene informacije održao 3. veljače 2015. (točka 240. ove presude) – odnosno prije prijave SPA‑a 25. veljače 2015. (točka 10. ove presude) – Komisija je već bila obaviještena o namjeravanoj koncentraciji s obzirom na to da ju je tužitelj o tome izvijestio 31. listopada 2014. i da je među njima održan sastanak 5. prosinca 2014.

367    Naposljetku, valja utvrditi da – iako je od datuma potpisivanja SPA‑a do datuma prijave namjeravane koncentracije prošlo dva i pol mjeseca – tijekom tog razdoblja tužitelj je, kao što to sam naglašava, tri dana nakon potpisivanja SPA‑a Komisiji uputio zahtjev za imenovanje tima zaduženog za postupanje s njegovim spisom (točka 7. ove presude) te je 3. veljače 2015. toj instituciji dostavio nacrt obrasca za prijavu, među čijim se prilozima nalazio primjerak SPA‑a (točka 9. ove presude).

368    Prema tome, imajući u vidu spomenute okolnosti, Opći sud u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti ocjenjuje da iznos novčane kazne izrečene zbog povrede članka 4. stavka 1. Uredbe valja smanjiti za 10 %.

369    Stoga iznos novčane kazne koja je tužitelju izrečena zbog povrede članka 4. stavka 1. Uredbe br. 139/2004 valja utvrditi u visini od 56 025 000 eura, a u preostalom dijelu tužbu treba odbiti.

IV.    Troškovi

370    U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. No, u skladu s člankom 134. stavkom 3. spomenutog Poslovnika, ako stranke djelomično uspiju u svojim zahtjevima, svaka stranka snosi vlastite troškove. Međutim, ako se to čini opravdanim u danim okolnostima, Opći sud može odlučiti da, osim vlastitih troškova, jedna stranka snosi i dio troškova druge stranke.

371    U predmetnom slučaju, iako je glavni dio tužbenog zahtjeva odbijen, Opći je sud u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti odlučio prihvatiti tužiteljev zahtjev i smanjiti novčanu kaznu izrečenu na temelju članka 4. stavka 1. Uredbe br. 139/2004. Stoga valja odlučiti da će tužitelj snositi vlastite troškove i četiri petine Komisijinih troškova.

372    U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika, institucije koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove. Slijedom toga, valja odlučiti da će Vijeće snositi vlastite troškove.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (šesto vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Iznos novčane kazne koja je društvu Altice Europe NV izrečena u članku 4. Odluke Europske komisije C(2018) 2418 final od 24. travnja 2018. kojom se izriču novčane kazne zbog provedbe koncentracije protivno članku 4. stavku 1. i članku 7. stavku 1. Uredbe (EZ) br. 139/2004 (predmet M.7993 – Altice/PT Portugal), zbog povrede članka 4. stavka 1. te uredbe, utvrđuje se u visini 56 025 000 eura.

2.      Tužba se u preostalom dijelu odbija.

3.      Društvu Altice Europe nalaže se snošenje vlastitih i četiri petine Komisijinih troškova.

4.      Vijeće Europske unije snosit će vlastite troškove.

Marcoulli

Frimodt Nielsen

Norkus

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 22. rujna 2021.

Potpisi


Sadržaj


I. Okolnosti spora

A. Tužiteljevo preuzimanje društva PT Portugal

B. Faza prije podnošenja prijave

C. Prijava i odluka o odobravanju koncentracije pod uvjetom poštovanja određenih obveza

D. Pobijana odluka i postupak koji je doveo do njezina donošenja

II. Postupak i zahtjevi stranaka

III. Pravo

A. Glavni dio tužbenog zahtjeva, koji se odnosi na poništenje pobijane odluke

1. Prigovor nezakonitosti članka 4. stavka 1. i članka 14. stavka 2. točke (a) Uredbe br. 139/2004, istaknut u okviru četvrtog tužbenog razloga

2. Prva tri tužbena razloga, koji se odnose na postojanje povrede na temelju članka 4. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004

a) Prvi dio prvog tužbenog razloga, koji se temelji na povredi članka 4. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Uredbe br. 139/2004

b) Prvi dio trećeg tužbenog razloga, koji se temelji na okolnosti da su sporazumi koji su prethodili dovršetku stjecanja, a uneseni su u ugovor koji se odnosio na transakciju, po svojoj naravi akcesorni i ne predstavljaju preuranjenu provedbu koncentracije

1) Prvi element, koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava počinjenoj time što je u pobijanoj odluci zaključeno da prethodni sporazumi nisu bili akcesorni odnosno pripremni u odnosu na koncentraciju

2) Drugi element, koji se tiče okolnosti da sporazumi koji su prethodili dovršetku stjecanja, a uneseni su u ugovor koji se odnosio na transakciju, nisu tužitelju dali pravo veta na određene odluke društva PT Portugal

3) Treći element, koji se temelji na povredi načela pravne sigurnosti počinjenoj izvođenjem zaključka o postojanju povrede

4) Četvrti element, koji se temelji na povredi načela pravne sigurnosti počinjenoj izricanjem sankcije

c) Drugi dio trećeg tužbenog razloga, koji se temelji na okolnosti da tužitelj u stvarnosti nije izvršavao nikakav odlučujući utjecaj na društvo PT Portugal prije dovršetka transakcije

d) Treći dio trećeg tužbenog razloga, koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava i činjenica počinjenoj ocjenom da je prenošenje informacija pridonijelo izvođenju zaključka o izvršavanju odlučujućeg utjecaja

e) Drugi dio prvog tužbenog razloga, koji se temelji na povredi općih načela zakonitosti i pretpostavke nedužnosti

f) Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na postojanju pogrešaka koje se tiču činjenica i prava počinjenih time što je Komisija zaključila da je tužitelj preuzeo isključivu kontrolu nad društvom PT Portugal

3. Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na Komisijinoj povredi načela ne bis in idem, načela proporcionalnosti i zabrane dvostrukog kažnjavanja

a) Prvi dio, koji se temelji na činjenici da je Komisija tužitelju izrekla dvije novčane kazne kojima se sankcionira jedno te isto postupanje na temelju dviju odredbi kojima se zaštićuje isti pravni interes

b) Treći dio, koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti iz članka 49. stavka 3. Povelje i zabrane dvostrukog kažnjavanja koja se temelji na općim načelima zajedničkim pravnim porecima država članica

B. Podredni dio tužbenog zahtjeva, koji se odnosi na iznos novčanih kazni

1. Prvi dio, koji se temelji na nezakonitosti novčanih kazni zbog nepostojanja nehaja odnosno namjere

2. Drugi dio, koji se temelji na neprikladnosti novčanih kazni s obzirom na to da nije onemogućeno ostvarivanje ciljeva kontrole koncentracija

3. Treći dio, koji se temelji na nezakonitosti novčanih kazni zbog nedostatnog obrazloženja u pogledu određivanja njihova iznosa

4. Četvrti dio, koji se temelji na nužnosti poništenja odnosno smanjenja druge novčane kazne izrečene za istu povredu

5. Peti dio, koji se temelji na neproporcionalnosti novčanih kazni

a) Nezakonitost novčanih kazni s obzirom na načelo proporcionalnosti

b) Zahtjev za smanjenje novčanih kazni

IV. Troškovi


*      Jezik postupka: engleski